KATOLIČANSTVO I EUROPSKE INTEGRACIJE Dr. Mile Babić

Kratk i povijesni pregled nastanka Europske unije Europa nije proizvela nijednu svjetsku religiju, nego je proizvodila ideologije, točnije rečeno, ona je religiju i sve ostalo što je bilo vrijedno pretvarala u ideologiju. To je posve očito u Novom vijeku kada se pojavljuju dvije moderne ideologije: nacionalizam, koji svoj vrhunac postiže u fašizmu i nacizmu, i komunizam, koji svoj vrhunac postiže u staljinizmu. Te dvije ideologije su odvele Europu u do sada najveću katastrofu u njezinoj povijesti. Rezultat tih ideologija su nacistički koncentracijski logori (genocid) i staljinistički koncentracijski logori (gulag). Obje ideologije su pretvorile Europu u imperijalnu i kolonijalnu silu. Nova Europa se nastoji osloboditi tereta svoje prošlosti, ne želi ponavljati zla svoje prošlosti. Nova Europa nastaje na temelju slobode i jednakosti, temeljnih europskih vrijednosti, slobodna od svake ideologije i sa priznanjem da su svi ljudi po svom ljudskom dostojanstvu jednaki. Uvodničari Conciliuma (Međunarodni časopis za teologiju kojeg su osnovali najugledniji katolički teolozi 1965.godine) pišu da je u Europi nakon Prvog i Drugog svjetskog rata - nakon genocida u europskim kršćanskim zemljama koje su se ponosile time što su proširile kršćanstvo u cijeli svijet - nastala potraga za novim vrednovanjem kršćanske povijesti. Prema Hyppoliteu Simonu, biskupu koji je bio nazočan kod potpisa Sporazuma 1951. o uglju i čeliku, taj Sporazum je, pored mnogih drugih aspekata, bio i jedna spiritualna gesta, čije se značenje nalazilo u riječima "nikad više": nikad više rata, nikad više genocida, nikad više bratoubojstva. Kršćanski političari i sindikalci pripadali su vodećim arhitektima novog saveza nakon rata. Na djelovanje ih je pokretala njihova kršćanska vjera. Uvodničari Conciliuma ističu da se ovo "nikad više" odnosi ne samo na nacije nego i na religije i Crkve. Pitaju se: hoće li nova Europa biti "kršćanskija" od stare Europe? Konstatiraju da je kršćanstvo za Europljane dio daleke europske prošlosti i ne mnogo više od toga. Ako je stanje takvo, onda se Nova ekonomska i politička unija treba odlučiti za odmak od svoje prošlosti, za nadilaženje svoje prošlosti, i kao znak toga odvraćanja od svoje prošlosti odreći se u svome Ustavu bilo kakve aluzije na kršćansku religiju. To nespominjanje kršćanstva u Ustavu moglo bi se tumačiti - prema uvodničarima - kao velikodušna gesta usmjerena na europske građane druge vjere, prije svega na europske Židove i muslimane, ali je vjerojatnij e da je to "izraz svjesnog distanciranja sekularnog društva od svoje religiozne prošlosti".utori tekstova u Conciliumu kritički se odnose i prema kršćanstvu i prema svijetu. Cijeli broj Conciliuma pokazuje da su autori također svjesni dviju opasnosti koje mogu pogoditi Europu. Opasnost dolazi od ideologija - od pretvaranja religije u ideologiju što se događalo u daljoj i bližoj europskoj prošlosti, i od

1

pretvaranja globalnog kapitalizma u ideologiju što se već sada događa. Ni jedno ni drugo ni religija kao ideologija, ni globalni kapitalizam kao ideologija! Potreban je obrat, obraćenje kao stalni proces, potrebno je oslobođenje od ideologija. Potrebna je stalna promjena na bolje. Uvodničar časopisa Communio Hans Maier dao je svom uvodnom tekstu naslov Oba pluća Europe. On naglašava da su riječi iz njegova naslova riječi pape Ivana Pavla II koje je izgovorio 1991. godine pred europskim znanstvenicima u Vatikanu. Te riječi papa je izgovorio, tvrdi Maier, nakon sloma komunizma 1989. godine i nakon raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta. Papa je želio reći da sada Europa treba disati obojim plućima i da Europa ponovno treba učiti "svoj materinski jezik, kršćanstvo". Oba pluća se odnose na zapadnu i istočnu Europu. Nakon sloma komunizma i propasti Sovjetskog Saveza - nastavlja Maier - sve kršćanske konfesije žive u ponovno sjedinjenoj Europi pod uvjetima slobode religije. Dugi niz progona religije od totalitarnih režima izgleda završenim. Crkve se više ne moraju braniti od konkurencije "političkih religija", ali je veća Europa donijela nove izazove za Crkve na Istoku i Zapadu. Crkve moraju nanovo osigurati svoj identitet, također u svom odnosu prema naciji i državi, i moraju ekumensku suradnju postaviti na nove temelje. Razračunavanje sa sekularnom kulturom i sekularizmom zaoštrilo se na mnogim mjestima u Europi. Kršćanske Crkve se nalaze pred zahtjevom da jače nego do sada misle u europskim kategorijama i da u uzajamnom kršćanskom dijalogu razviju nove koncepte evangelizacije. To je teško i to zahtijeva mnogo vremena i strpljivosti. Unutar Europe, tako završava Maier svoj uvod, koja je ponovno otkrila ono što je zajedničko svim Europljanima, na redu je također novi susret kršćanskih Crkava. Treba ukloniti mnoge otpore, prevladati mnoge negativne osjećaje prema drugom i mnoge nesklonosti. Mora se razviti znatiželjan interes za drugog, osjeća j z a to : "da Europa nije povezana samo kulturom humanizma i ljudskih prava, nego i zajedničkom baštinom kršćanskog odgoja".

Svoju ideju o jednoj kršćanskoj Europi Ivan Pavao II je izrazio u različitim predodžbama (slikama, metaforama). Te slike su povezane s historijskim razvojem Europske unije. Među tim predodžbama predodžba o kršćanskoj Europi ima posve posebnu funkciju. Ta je predodžba oživljena u Poljskoj 1979. i dio je mita o kršćanstvu, onog mita koji je razvila teologija restauracije. U tom mitu christianitas (kršćanstvo) se suprotstavlja Moderni i postulira se model "idealnog" društva koje prispijeva miru i blagostanju onda kada poslušno primi temeljne principe života od crkvenog autoriteta. Taj mit, iako su ga njegovale vođe katoličkih stranaka u poslijeratnoj Europi, nije se mogao oduprijeti sekularizaciji i pregažen je ekleziološkim iskustvima i koncepcijama Drugog vatikanskog sabora. Ta predodžba o kršćanskoj Europi, koja je postojala u prošlosti, temelji se na strukturi koja, ako se prenese u sadašnjost, čini jasnim samo jedno: da je nemoguće poistovjetiti Crkvu sa zapadnim svijetom.

2

S enciklikom Redemptoris Mater (Otkupiteljeva majka) 1987. Ivan Pavao II prelazi na drugu sliku koju koristi često, na sliku o dvojim plućima. Tu sliku Crkve je napravio ruski liričar Vsevolod Vjačeslavovič Ivanov koji je živio u Rimu od 1924. do 1949. godine. Slika je uzeta iz fiziologije. Želi se reći da europsko kršćanstvo treba disati dvojim plućima, istočnim i zapadnim plućnim krilom, koja su već dugo vremena bila odvojena. Sve spomenute slike Ivana Pavla II pokazuju da je on svoju pažnju usmjerio ne toliko na europsko ujedinjenje, nego na cilj europskog ujedinjavanja koji glasi: prevladati Hladni rat i Željeznu zavjesu, pobrinuti se da narodi Istoka i Zapada razgovaraju i uspostave odnose, očekivati da se politički okvirni uvjeti promijene u smjeru toga cilja. Nakon Ugovora iz Maastrichta 1992. i nakon dogovorene reforme Europske unije u Nici 2001. išlo se prema donošenju Ustava Europske unije. Tada se pojavila nova slika: slika o korijenima. Ivan Pavao II je u prvoj fazi govorio o problemu spominjanja Boga u osnivačkom aktu europskog društva (memoria Dei). Od 2000. godine zaziva se pojam kršćanskih ili kršćansko-židovskih korijena kao mjerilo kojim se mjeri poslušnost zemalja, stranaka i političara prema Svetoj Stolici. Mišljenja o obliku i sadržaju te slike o korijenima su podijeljena. Za mnoge je pojam "kršćanske" baštine prije jedna samorazumljivost, nego casus belli. Drugi su s pravom konstatirali da će zahtjev za Ustavom, u kojem će se Europa i kršćanstvo poklapati (poistovjećivati), probuditi mit koji se hrani uvelike iz tradicionalnog kršćanskog antisemitizma. Zbog toga se počelo govoriti o židovsko-kršćanskim korijenima s crticom između židovsko i kršćanskim, što je opet izazvalo zabrinutost, jer se činilo da taj izraz sadrži antisemitizam onako kao što ga je sadržavala "klasična" antisemitska teologija. Europa se pojavljuje kao prostor kohabitacije između vjerskih pravaca, agnosticizama i ateizama. Za Katoličku su crkvu osjetljiva tri problema. Prvo, Katolička crkva mora uskladiti ulogu Svete Stolice s biskupskim organizacijama. Drugo, najnoviji razvoj u Europi prisiljava nasljednika sv. Petra da pribavi sebi slušanost u prostoru u kojem se čuju glasovi patrijarha, religioznih zajednica i crkvenih federacija. Papinstvo, i s njim katolicizam, ne smije postati zatočenikom europske hegemonije. Pluralizam Crkava ne može se više potisnuti u ladice zapadne kulture i europskih mentaliteta. Treće, praksa kontinentalnih sinoda mora se dignuti na razinu europskih modela koji se oslanjaju na zrele i svoje odgovornosti svjesne organe. Potrebno je, dakle, radikalno novo promišljanje o Europi. Prva posebna sinoda za Europu je održan a po d motom : Da budemo svjedoci Krista koji nas je oslobodio. Sinoda je održana kratko nakon sloma komunizma (1989).Sinoda se raduje što Crkva pokazuje svoj obnovljeni život u biblijskoj i liturgijskoj obnovi, u župnoj zajednici, u novim iskustvima, u ponovno otkrivenom značenju molitve i kontemplacije, u novim oblicima nesebičnog služenja siromašnima i isključenima. S druge strane, Sinoda vidi da sekularizacija

3

napre duje na svim područjima života u Europi i da ljudi u Europi žive "kao da Boga nema". Sinoda duhovne i kulturne temelje Europe nalazi u kršćanskoj vjeri, koja je osnovni fundament Europe. U tom smislu Sinoda govori o kršćanskim korije nima Europe, ne poistovjećujući pri tom kršćanstvo i Europu. Ističe da je kršćanska vjera unijela fundamentalne principe humanosti u zajednički europski svijet, kao što su: pojam transcendentnog Boga, koji je po učovječenju, muci i uskrsnuću svoga Sina stupio u ljudski život, pojam osobe koji je dobiven iz trinitarne dogme, s pojmom osobe je povezano ljudsko dostojanstvo i izvorna jednakost svih ljudi kao princip solidarnosti među ljudima. U središtu nastojanja Sinode je nova evangelizacija Europe i Sinoda ili od te evangelizacije očekuju sljedeće plodove Evanđelja: istinu, slobodu i zajedništvo. Druga posebna sinoda za Europu održana j e pod motom: Isus Krist koji živi u Crkvi - izvor nade za Europu. Dok j e Prva sinoda za Europu dala svoju izjavu za javnost na dan svoga završetka (13. prosinca 1991), Druga je zasjedala u Rimu od 1. do 23. listopada 1999. i moralo se čekati na njezinu i izjavu sve do 28. lipnja 2003. godine kada je Ivan Pavao II objavio svoje apostolsko pismo Ecclesia in Europa. Papa razvija svoje pismo kao navješćivanje Evanđelja nade Europi, oslanjajući se pri tomu na Otkrivenje (na posljednju knjigu Novog zavjeta), i ponavlja često puta misao iz Otkrivenja o tome kako se Isusova poruka šalje sedmorim Crkvama: "Tko ima uho, nek' posluša što Duh govori crkvama". Papino pismo Ecclesia in Europa je podijeljeno na šest poglavlja. U njemu se naglašava da je Isus Krist naša nada i da je Evanđelje nade povjereno Crkvi. Papa govori o izazovima i znakovima nade za Crkvu u Europi. Konstatira kod mnogih ljudi u Europi dezorijentaciju, nesigurnost i beznađe, zatim gubitak kršćanskog sjećanja i baštine, koje je praćeno praktičnim agnosticizmom i religioznom ravnodušnošću. To je došlo do izražaja u neuključivanju Boga u preambulu europskog Ustava. Na taj način europska kultura daje dojam šuteće apostazije od Boga . Budući da čovjek ne može živjeti bez nade, papa otkriva znakove nade. To su ponovna sloboda za Crkvu na europskom Istoku, koncentracija Crkve na svoje duhovno poslanje, pojačana svijest o posebnom poslanju svih krštenih kršćana, pojačana prisutnost žena u Crkvi. Znakovi nade za Europu su otvaranje naroda jednih drugima, pomirenje među nacijama, proširenje Europske unije na nove zemlje, rast uzajamnog priznanja, suradnje i razmjene svake vrste, tako da postupno nastaje jedna europska kultura, štoviše jedna europska svijest. U dragom poglavlju svoga pisma papa piše da je Evanđelje nade povjereno Crkvi i da Gospodin poziva Crkvu na obraćenje. Nova evangelizacija nema nikakve veze s prozelitizmom, nego s jedinstvom kršćana u različitosti. U trećem poglavlju pisma papa piše o novoj evangelizaciji Europe. Radi te zadaće Crkva postoji, to je razlog njezina postojanja i ujedno njezina slava. Sekularističko izlaganje kršćanske vjere je vjeru ispraznilo i tako dovelo do

4

krize savjesti i krize kršćanske moralne prakse. Zato je nužan prijelaz od vjere kao navike ka zreloj i osobnoj vjeri, koju treba svjedočiti. Iz te vjere Crkva treba voditi dijalog s drugim religijama, prije svega sa židovstvom i islamom, evangelizirati kulturu i inkulturirati Evanđelje. U četvrtom poglavlju pisma Crkva je prikazana kao zajednica koja moli i sla vi liturgiju. U petom poglavlju izlaže kako treba služiti Evanđelju nade, da je put Crkve put ljubavi i da od Gospodina treba učiti taj put ljubavi. U šestom poglavlju ističe Evanđelje nade kao duhovni temelj Europe, iz kojeg treba krenuti novi zalet za Europu. Na koncu pisma papa povjerava Crkvu Mariji i pismo završava s molitvom Mariji, majci nade.21

Vijeće europskih Biskupskih konferencija osnovan o je 1971 . i sačinjavaj u ga predstavnici Biskupskih konferencija iz 34 zemlje Europe. U Vijeću dolazi do izražaja crkvena, religiozna, jezična, etnička, kulturna i povijesna raznolikost Europe. Europa je u traženju. Novi događaji: terorizam, tzunami u istočnoj Aziji, znanstveno-tehnički napredak, pogotovo razvitak biotehnologije, sve jača prisutnost Kine na svjetskom tržištu i u svjetskoj politici - stavljaju nas pred nova pitanja. Čovjek traži Boga, traži istinu, iako u Europi postoje ljudi koji to odbacuju s prezirom. Povratak sakralnog u Europu treba shvatiti kao znak očekivanja, a ne kao znak nalaženja odgovora. Drugo veliko pitanje u Europi - prema Vijeću - tiče se dobra. Zadaće Vijeća europskih Biskupskih konferencija su sljedeće : njegovat i zajedništvo u razlikama (zajedništvo koje poznaje i afirmira razlike) između europskih katolika; razvijati ekumenizam u Europi, uspostaviti jedinstvo među kršćanima Europe; kako zagovarati jedinstvo Europe, a biti protiv jedinstva kršćana u Europi. U tom smislu je Vijeće uspostavilo suradnju s Konferencijom europskih Crkava. U svrhu europskog ujedinjavanja Vijeće surađuje s Komisijom biskupa Europske unije, koja ima svoje sjedište u Briisselu, surađuje s europskim organizmima za redovnike, svećenike i laike.

Kritički osvrt Katolički stav prema europskom ujedinjavanju jasno se vidi iz katoličkog odnosa prema europskom Ustavu. Katolici prigovaraju europskom Ustavu da nije u svoju preambulu uključio kršćanske korijene. Europski Ustav je usvojio tri principa o odnosu između države i religije koji danas uglavnom vrijede na području Europske unije. Prvi princip koji uglavnom (ne, dakle, potpuno, jer ograničeno vrijedi u nekim državama Europske unije) vrijedi u svim državama Europske unije - jest princip religiozne slobode i jednakosti pojedinca. Drugi princip je princip odvojenosti države (politika) od religije. Time se priznaje autonomija (sloboda) svake religije, jer država više nije nadležna za religiozna pitanja, za religiozne dogme, obrede, sadržaje i slično.

5

Treći princip je princip suradnje između države i religije. Taj princip vrijedi nakon sloma komunizma u Europi. I taj princip nije posve ostvaren. Tri spomenuta principa su osnova na kojoj se odvijaju odnosi između države i religije u Europskoj uniji. U toj dezorijentaciji i nesigurnosti javlja se pojačana potreba za identitetom. Ljudi imaju potrebu za kršćanskim simbolima koji naglašavaju njihovu kulturnu i povijesnu pripadnost i njihov identitet, što znači da kršćanski simboli prestaju biti za njih simboli kršćanske vjere. Oni na taj način postaju sekularni kršćani, tj. kršćani koji ne prakticiraju kršćansku vjeru, ali koji usvajaju kršćanske simbole zato što ti simboli potvrđuju njihovu kulturnu i povijesnu pripadnost, njihov ovaj ili onaj identitet. Tako se sada događa da opada broj kršćana koji prakticiraju svoju vjeru, ali raste broj onih koji usvajaju one kršćanske simbole koji imaju za njih kulturno i identitetsko značenje. Sociolozi to nazivaju pripadanjem bez vjere. Navedeni problemi pokazuju da se iza rasprave o europskom Ustavu kriju dublji problemi nego što se pretpostavljalo. Iz kršćanskih zahtjeva za uključiva njem kršćanskih korijena u preambulu Ustava, može se zaključiti sljedeće. Broj kršćana u Europi se smanjuje i kršćani ne mogu svoju poziciju u Europi graditi na budućnosti, koja je nesigurna, nego na prošlosti Europe koja je bila kršćanska. Na taj nači n kršćan i pretvaraj u kršćanstv o u čuvara europske tradicije i povijesti, kratko rečeno, u čuvara europskog identiteta, "u veliku civilnu religiju Europe" (Silvio Ferrari). Ako to Europa prizna, onda je položaj kršćanstva u Europi osiguran. Katolici će najbolje podržati europsko ujedinjavanje onda kada se vrate svojim kršćanskim izvorima, tj. izvornim kršćanskim vrijednostima, koje je prakticirao Isus Krist. Ono što mogu naučiti od Isusa Krista je oproštenje i pomirenje. Opraštanjem pokazujemo da nas tuđe zlo ne može "zaraziti", uvjetovati, zarobiti, a pomirenjem pokazujemo da je naše dobro jače od tuđeg zla i naša ljubav jača od tuđe mržnje. Isus Krist je bio čovjek vjere, povjerenja, ljubavi i nade i on je svojim povjerenjem i ljubavlju oslobađao ljude od straha, zla i mržnje, i tako pokazao ljudima da ljudski život može uspjeti samo u vjeri, povjerenju, ljubavi i nadi.

6