KELILA I DIMNA(STARE INDIJSKE PRIČE)Preveo Besim KorkutSVJETSKA RIZNICA BASNIKnjiževno djelo Ibn al-Mukafe svrstano je u začetke arapske umjetničke proze.Njegovi traktati pod naslovima al-Adabu-l-kabir i al-Ada-bu-s-sagir predstavljajuoriginalna djela utilitarnog karaktera u kojima autor da je mudre pouke vladarima kako dase ponašaju prema podanicima, te kako da se ljudi uopće ponašaju jedni prema drugima.Ovi pragmatični i didaktički savjeti izloženi su, zatim ilustrativno u jednome odnajpoznatijih djela svjetske literature – u Kelili i Dimni. Ovaj zbornik izvanrednih ivječno aktuelnih basni zapravo i nije originalno djelo Ibn al-Mukafe, već njegov prijevodsačinjen sredinom osmoga vijeka sa pahlevi (srednjepersijskog) jezika na arapski. SudbinaKelile i Dimne gotovo u svemu veoma podsjeća na sudbinu mnogo poznatijeg djelaHiljadu i jedna noć. Naime, ovo djelo kojim se Ibn al-Mukafa proslavio kao njegovuspješan prevodilac i prerađivač također potiče iz drevne Indije: Kelila i Dimna je,izvorno, zbirka indijskih basni nastalih na sanskriru, pod naslovom Pančatantra, kaovelika kulturna dragocjenost prenesena je na pahlevi jezik, o čemu se detaljno govori i uuvodnim dijelovima Kelile i Dimne. Kako nije sačuvana ni sanskritska ni pahlevi verzija,Ibn al-Mukafin prijevod i prijevod na sirijski jezik jedini su poznati tragovi o porijeklujednog od najznamenitijih djela u svjetskoj književnoj baštini.Značaj ovoga djela u verziji kakvu danas imamo zaslugom Ibn al-Mukafe je, izmeđuostalog, i u tome' što ono predstavlja pravu riznicu uticaja i prožimanja filosofskih misli ikultura drevne Indije, antičke Grčke, Persije i velikoga arapsko-islamskog halifata. Usvome pohodu kroz vijekove i civilizacije ovo djelo se usavršavalo i brusilo, poput biserau morskim dubinama, u preradbama raznih prevodilaca koji su ga prilagođavali svomevremenu, ili ukusu svojih suvremenika. Poredeći arapski i sirijski prijevod, možemopouzdano zaključiti da je Ibn al-Mukafa bio vrlo slobodan i kreativan prevodilac koji jebasne prilagođavao ukusu muslimanske publike i da je razvijao neke vlastite ideje koje jeizlagao u svojim originalnim djelima. Čak je vršio neku vrstu depaganizacije odstranjujućidijelove teksta koji bi mogli povrijediti muslimanska vjerska osjećanja i uvodeći nekolikocitata iz Kur'ana kojih, naravno, nije moglo biti u sanskritskom izvorniku. Prevodilac je2ovako dragocjenom slobodom učinio ogromnu uslugu svjetskoj književnosti jer je,zahvaljujući tome, djelo postalo veoma popularno u arapsko-islamskom svijetu i odatle jeprešlo u Evropu već u jedanaestom vijeku. Bila je to još jedna iznimno velika posredničkauloga arapsko-islamskog svijeta između antičkih kultura i Evrope.Forma Kelile i Dimne, kao i forma Hiljadu i jedne noći, također je indijskogporijekla. Vrlo osobena forma podsjeća na veliki ram unutar koga se nalazi čitav nizmanjih ramova, ili priča, koji čine skladnu kompozicionu cjelinu. Osnovni ili najveći ramje povijest indijskog cara Depšelima i filosofa Bejdebe koji postojano poučava svogavladara mudrosti upravljanja i odnosa prema ljudima uopće. Unutar toga rama kao najšireokvirne priče razvija se čitav niz kraćih priča od kojih se svaka može čitati kao zasebnacjelina, ali draž ove forme je u tome što priče istovremeno prelaze jedna u drugurazvijajući se u pravcu omeđenom najširom okvirnom pričom. Ova zanimljivaarhitektonika upotpunjena je i uvodnim poglavljima koja je vjerovatno prevodilac Ibn al-Mukafa dodao usklađujući ih sa osnovnom strukturom djela.Kelila i Dimna je u osnovi djelo didaktičkog karaktera. U skladu s arapskimsrednjovjekovnim pojmom adaba, koji se danas prevodi kao književnost a označavao jeukupnost ljudske djelatnosti usmjerene ka obrazovanju i oplemenjivanju čovjeka, ovodjelo ima cilj da zanimljivom pričom pouči, obrazuje, oplemeni i usreći čovjeka. Pri tome

se koriste uglavnom basne kao ilustrativni element gdje životinje govore i djeluju kaoljudi. Doduše, priče su namijenjene u prvome redu carevima, hali-fama, njihovimnajbližim saradnicima emirima i upravnicima kojima se u sugestivnoj formi basni dajulekcije iz oblasti političke vještine i državničke mudrosti radi usrećivanja podanika idugovječnosti samih vladara. Međutim, živome pouke koje sadrži svaka pričanamijenjene su i drugim ljudima, čovjeku uopće, kome je potrebna pomoć u savladavanjusvih vrsta ljudskih slabosti. Prema tome, Kelila i Dimna u Ibn al-Mukafinoj verziji teži dada doprinos usavršavanju moralnih vrijednosti zasnovanih na principima najširegsrednjovjekovnog pragmatizma. Krajnja ideja je da loši postupci i odnosi među ljudima nevaljaju jer, ilustriram basnama, ubjedljivo protivrječe praktičnosti i zdravom razumu, tese, najzad, okreću protiv onih koji tako postupaju. Upravo ta dimenzija univerzalističkevrijednosti basni čini ih zanimljivim svakom čitaocu i osigurava im aktuelnost u svakomvremenu. Jer, čitajući basne u Kelili i Dimni, ne samo da izvlačimo dragocjene pouke onužnom savladavanju vlastitih slabosti i o potrebi da se klonimo loših postupaka koji ćenam se najzad osvetiti, nego na mnoštvu mjesta u savjetima drevnom caru Depšelimu, ilihalifi, uočavamo mudrost koja je isto toliko aktuelna i danas, te bi se mogla preporučitidanašnjim političarima, državnicima, sudijama i drugim ljudima od vlasti i uticaja. Nesamo vladar, već i običan čovjek mora biti pravedan i milosrdan, održati zadatu riječ i nepodavati se gnjevu – jedna je od brojnih i čestih poruka basni. Razlika između običnog iuticajnog čovjeka u podavanju ili otporu ovim mahanama moguća je samo udalekosežnim posljedicima: vladarev gnjev, na primjer, ili nepravičnost, proizvode mnogoopasnije posljedice nego u običnog čovjeka. Princip ogledala – jer basna se gradi upravo3na tome principu – mnogo ubjedljivije odvraća i cara i podanika od odurnih postupaka,budući da se lakše uočavaju ako nam se pokazuju kod drugih, a ne kod nas samih – kao ujednoj vrsti ogledala. Istovremeno, moralizatorska poza koja u izravnom dijeljenju savjetamože naići na stav odbojnosti i otpora vješto se prikriva formom basne koja ima većusugestivnu moć i efikasnije djejstvo.Iako jeKelila iDimna slobodan i djelimično prerađen prijevod djela iz indijskeliterature, njega baštini historija arapske književnosti kao jedno od najznačajnijih svojihproznih djela. Razlog je i u tome što je danas poznato kako je ovo djelo uistinu izvršiloogroman uticaj na cjelokupnu srednjovjekovnu arapsku književnost, tačnije na njeneprozne vrste koje dotle nisu bile ni izdaleka razvijene kao poezija. Nakon Kelile i Dimne,žanr zanimljive priče uhvatio je korijena u arapskoj prozi i dalje se uspješno razvijao udjelima al-Džahiza, al-Hamazanija, al-Ha-ririja i drugih pionira arapske umjetničke proze.Esad DurakovićBILJEŠKAPored poznatih starih indijskih eposa Mahabharate i Ramajane, pored čuvenihstaroindijskih himna Rigveda, veoma omiljeni oblik stare indijske književnosti bile su"stare pripovijetke" (purana) koje sadrže: legende, bajke i basne. Jedno od najčuvenijihdjela te vrste jeste, bez sumnje, Pančatantra ili u arapskoj verziji Kelila i Dimna. (NazivKelila i Dimna dobila je Pančatantra po imenima dva šakala, glavnih junaka najvećepripovijetke "Lav i vo", čija imena na sanskritskom glase: Kačataka i Damanaka.)Pančatantru je napisao na sankritskom jeziku indijski filozof i brahmanskiprvosveštenik Bejdeba, koji je živio u gradu Kašmiru oko 300 godina prije naše ere. Zavladavine najslavnijeg perzijskog cara, Enuširvana Pravednog (531-579), prevedena jePančatantra, kako se to vidi iz uvoda, u prvoj polovici VI vijeka sa sanskrita napehlevijski jezik, tadašnji književni jezik stare Perzije.O piscu Pančatantre, filozofu Bejdebi, o njenom prevodiocu na pehlevijski jezik,ljekaru Berzevejhu, kao i o piscu uvoda, Perzijancu Behnudu sinu Sehvanovu, ne zna se

ništa podrobnije.U Vili vijeku, u doba kada Arapi, osvojivši Perziju i prostrane i bogate krajevenegdašnjeg Vizantijskog carstva, Siriju, Egipat i Sjevernu Afriku, uspijevaju da preveduna arapski jezik sva značajnija djela indijskih, grčkih i perzijskih mudraca, poznati arapskiknjiževnik Abdu-lah ibn El-Mukafa, rodom Perzijanac, prevede na arapski jezikPančatantru i tako sačuva od zaborava ovo značajno književno djelo, jer su se tokomstoljeća i sanskritski original i pehlevijski prevod zagubili.Prevodilac Pančatantre na arapski jezik Abdulah ibn El-Mukafa rođen je uperzijskom gradu Huzu. Otac mu je bio visoki poreski službenik istočnih provincijatadanje ogromne arapske države. Mladi Abdulah se, živeći u izobilju, vrlo rano odao4nauci i književnosti. Već u dvadesetoj godini života bio je čuven kao izvanredan majstorstila i znalac arapskog jezika. Primivši islam, on po ondašnjem običaju stupa u svitu islužbu Isa ibn Alije, strica prve dvojice abasovićkih halifa, Ebul-Abasa Es-Sefaha (749-754) i Ebu Džafera El-Mensura (754-775). Mladi književnik Abdulah ibn El-Mukafanapisao je nekoliko originalnih književnih djela, a i nekoliko ih je preveo sa perzijskogjezika. Živio je najviše u Basri, tada glavnom gradu istočnih provincija arapske države,centru književnika i učenih ljudi. Slobodouman, kritičnog duha, oštra jezika i podsumnjom da je bezvjerac, Abdulah ibn El-Mukafa se brzo zamjerio tadašnjem namjesnikuistočnih provincija abasovićke države Sufjan ibn Muaviji, pa ga ovaj po odobrenjubagdadskog halife Ebu Džafera El-Mensura, kome se Abdulah takođe jako bio zamjerio,na grozan način pogubi. Stradao je, dakle, u naponu svoga stvaralaštva, u 32. godiniživota.Stare indijske pripovijetke Kelila i Dimna (Pančatantra) je zbirka kraćih i dužih basniu kojima su vrlo duhovito i misaono obrađene raznolike teme iz ljudskog života i kazanemnoge opšte ljudske istine. U tim pripovijetkama se govori mahom u tonumoralizatorsko-didaktičnom o prijateljstvu, p zlu i dobru, o čovjeku i njegovu odnosuprema drugim ljudima, o vlasti i vlastodršcima, o sreći i nesreći, o pravdi, nepravdi ipravosuđu, o ljubavi, itd., itd.Indijski filozofi brahmanski prvosveštenik Bejdeba, tvorac Pančatantre, prožeo je,sasvim shvatljivo, sižeje pojedinih basni svojim religioznim refleksijama, pokušavši dasvojim mislima da pečat shvatanja i morala brahmanske religije. Prevodioci na perzijski iarapski jezik, svaki na svoj način i u duhu svojih religioznih shvatanja, pokušali su takođeda sačuvaju taj izrazito moralizatorsko-didaktični ton djela. Međutim, ni sva religioznazamagljivanja osnovnih sižeja Kelile i Dimne, ni sva isticanja religioznih ideja osudbinskoj predodređenosti ljudskog života u prvi plan, koji su, uzgred budi rečeno, danaspravi anahronizam, nisu mogli da umanjenu istinsku vrijednost i estetsku ljepotu djela.Ono bitno u Kelitt i Dimni: istočnjačka mudrost kao izraz životnog narodnog iskustva,duhovita igra ljudske misli koja impresionira, snažne analize Ijudksih karaktera, skepsakojom je prožeta svaka misao i koja svakoj misli da je osobitu draž – to je sačuvano, to seničim nije moglo zasjeniti.Kao izraz utančane istočnjačke filozofske misli kazane u finim metaforama ialegorijama i izražene aforističkim stilom i biranom riječju, Kelila i Dimna je zato iprevođena sa arapskog na mnoge jezike (sirijski, grčki, hebrejski, latinski, novoperzijski,mongolski, etiopski, španski, engleski, francuski, njemački, malajski, turski i ruski), zatosu je i Arapi tri puta pretakali u stihove, samo se, nažalost, nijedan od tih arapskihprepjeva nije sačuvao.Pa ne samo to. Ovo je impozantno istočnjačko djelo svojini sižeom i mišlju oplodilomnoga istočnjačka remek-djela, među kojima i Hiljadu ijednu noć, i ono je dolazilo ustrane literature u raznim skraćenim i preinačivanim verzijama. Jedna od takvih verzija

koja je u srednjovjekovnu srpsku književnost u XIII vijeku došla preko vizantijske5književnosti jeste roman Stefanit i Ihnilat.Ovo nekoliko riječi napisanih o Kelili i Dimni ne mogu ni izdaleka da dočarajusnagu i ljepotu djela. Ono će samo za sebe i samo o sebi reći i mnogo više i mnogo ljepšeod nas.Sarajevo, jula 1952.PrevodilacUVODOvaj uvod priredio je Behnud, sin Sehvanov, poznat pod imenom Perzijanac Alija,sin Šahov. On je u uvodu objasnio zašto je brahmanski prvosveštenik napisao knjiguindijskom caru Depšelimu, koju je nazvao Kelila i Dimna. Da bi skrio pravu namjeru oveknjige od neuka svijeta i istakao ljepotu mudrosti, filozof Bejdeba je baš zato u ovoj knjizii stavio riječi u usta životinja, jer mudrost ima dugu stazu kojom samo filozof ide, ona jenjegovoj misli pristupačna, i ona kao takva duhovno oplemenjuje njene prave pobornike,a za sve one koji je traže jest osobita čast.Pisac uvoda navodi da je zbog Knjige Kelile i Dimne perzijski car Enuširvan, sinKubadov, a unuk Firuzov i poslao starješinu perzijskih ljekara, Berzevejha, u Indiju, kojise, kad je došao u tu zemlju, na razne načine dovijao kako da se domogne te knjige.Najzad je naišao na čovjeka koji mu je omogućio da tajno noću uzme iz carske riznice,pored drugih knjiga indijskih učenjaka, i pomenutu knjigu, i da je prevede. U uvodu jerekao šta je sve Berzevejh doživio na svome putu u Indiju i šta je učinio da dođe do teknjige, zatim kako čitalac ovu knjigu mora pažljivo da čita i prouči, pa da bi mogao dapronikne u njen skriveni smisao, jer, inače, neće moći da shvati ono što se željelo postićinjome ako tako ne postupi. I, najzad, kako se Berzevejh vratio iz Indije s knjigom, kako jeona javno pročitana, kako je Enuširvanov veliki vezir, Buzurdžimihr, napisao posebnopoglavlje pod naslovom "Poglavlje o ljekaru Berzevejhu", u kome je prikazaoBerzevejhov život od rođenja do njegovog muževnog doba; dakle, dok nije zavoliomudrost i dok se njome svestrano nije počeo baviti, i kako je to poglavlje Buzurdžimihruvrstio prije poglavlja "Lav i vo", koje je inače početak ove knjige.Perzijanac Alija, sin Šahov, reče:– Evo zaštoje filozof Bejdeba napisao Knjigu Kelile i Dimne indijskom caruDepšelimu:Kada je Aleksandar Veliki Makedonski savladao vladare na Zapadu, on je krenuoprotiv vladara Istoka, perzijskih i drugih. Sa perzijskim vladarima, koji su bili najmoćniji ikoji su mu se najviše odupirali, vodio je ratove, i s nekima bi od njih sklapao mir kad bimu ga ponudili. Tako je Aleksandar uspio da pokori sve careve koji su mu sesuprotstavljali i da rasparča njihove zemlje. Pokorivši perzijske careve, on krenu na Kinu,ali usput najprije napade indijskog cara, pozivajući ga da mu se pokori i da prizna njegove6zakone i njegovu vlast.U to doba vladao je Indijom moćan, hrabar i snažan car po imenu Fur. Čim ču da jeAleksandar krenuo protiv njega, on se poče spremati za borbu. Sakupi sve razbacanesnage i žurno izvrši mobilizaciju. U najkraćem roku sakupi veliku silu protiv Aleksandra:slonove i zvijeri koji su bili izvježbani za borbu, osedlane konje, britke sablje i svjetlucavakoplja.Kada se vojska Aleksandra Velikog približila vojsci Fura Indijskog i kad jeAleksandar čuo da je Fur protiv njega poslao ogromnu konjicu, takvu konjicu kakvom ganije dočekao nijedan vladar okolnih država, on se poboja da odmah stupi u borbu.Aleksandar je bio državnik ogromnog iskustva, a uz to snalažljiv i dovitljiv čovjek, pa je

zato i odlučio da ne hita s borbom nego da se najprije posluži varkom. On je ušančio svojuvojsku i počeo smišljati na koji će način napasti cara Fura i pobijediti ga.Aleksandar je odmah pozvao astrologe i naredio im da kažu kog dana treba danapadne indijskog cara, pa da ga srećno pobijedi. Primivši carevu naredbu, astroloziodmah počeše o tome razmišljati.Prolazeći na svome pohodu kroz gradove, Aleksandar je običavao da pokupi i sasobom povede najvještije i najčuvenije zanatlije. Svojom oštroumnošću on dočara timzanatlijama kako da naprave od bakra šuplje konje na točkovima, koji će biti veomapokretljivi i na kojim će se nalaziti likovi ljudi. Uz to im naredi da te naprave napunenaftom i sumporom, da se one, kada budu gotove, vješto skriju i stave ispred prvogbojnog reda i da se, u trenutku kad se vojske sukobe, u njima potpale vatre pa će takoprotivnički slonovi, kada obaviju svojim surlama te usijane naprave, odmah uzmaći.Rekavši im to, Aleksandar je zapovijedio majstorima – zanatlijama da odmah zasučurukave i da te naprave što prije načine. Primivši carsku zapovijest, majstori – zanatlije seodmah latiše posla. Baš tada je isticao i rok koji Aleksandru odrediše astrolozi, pa zato onponovo posla caru Furu svoje izaslanike, pozivajući ga da mu se pokori i prizna njegovuvlast. Međutim, Fur mu je po poslanicima odgovorio da mu se neće pokoriti i da će seboriti s njim.Kada je Aleksandar doznao za odluku svog protivnika, pođe protiv njega sa čitavomsvojom silom. Car Fur je dočekao tu silu slonovima pred koje je Aleksandrova vojskagurnula one naprave. Slonovi nasrnuše na te konjanike napravljene od bakra i obaviše ihsvojim surlama, ali čim osjetiše da su konjanici užareni, pobacaše svoje jahače, izgaziše ihnogama i pobjegoše ne osvrćući se ni na šta. Koga god su sreli, zgazili su ga. Takorazbijenu vojsku indijskog cara Aleksandrovi vojnici potjeraše i silno izraniše. Vidjevšito, Aleksandar stade vikati:– O, care, Indije, iziđi mi na mejdan, sačuvaj svoju vojsku i porodicu i nemoj ti bitiuzrok njihovoj propasti, jer nije ljudski da car svoju vojsku izlaže stradanjima, nego trebada je zaštiti svojim imetkom i svojim životom! Iziđi mi na mejdan, a vojsku ostavi namiru! Ko od nas dvojice pobijedi, nek mu je sa srećom!Kad Fur ču šta Aleksandar reče, uputi se prema njemu misleći da mu se pružila7zgodna prilika da ga smakne, pa videći da se njegov neprijatelj uputio prema njemu, pođemu u susret. Jašući na konjima oni se sukobiše i borba potraja nekoliko časova, ali jedandrugome ne mogoše ništa učiniti. Kada Aleksandar vidje da Furu neće moći ništa da učini,dade svojoj vojsci ranije ugovoreni znak. Na taj znak Aleksandrova vojska tako zaurla dase sva zemlja potrese i uznemiriše vojnici. Prestrašen tim urlanjem Fur se obazrije mislećida se nešto događa u njegovoj vojsci, a Aleksandar iskoristi zabunu svog neprijatelja, brzoga udari i izbaci iz sedla. Udarac ponovi još jedanput, i Fur pade na zemlju. Čim Indusividješe šta bi s njihovim carem, navališe na Aleksandra, i boriše se ne žaleći svoje živote.Ali Aleksandru pođe za rukom da ih na lijep način pridobije za sebe, obećavši da će bitidobar prema njima, i tako je zavladao njihovom zemljom. Odmah im je postavio za carajednog svog pouzdanika, ali je ipak u Indiji ostao dok se nije uvjerio da je u zemlji mir ired. Poslije toga Aleksandar je napustio Indiju, ostavivši onoga svog pouzdanika daumjesto njega vlada, a on je krenuo dalje kuda je bio naumio.Kad se Aleksandar udaljio sa svojom vojskom od granica Indije, Indusi se nehtjedoše kao ranije pokoravati onom njegovom pouzdaniku koji je ostao da umjesto njegavlada njihovom zemljom, već rekoše:– I naš narod i njegovi prvaci ne pristaju da im više caruje tuđinac koji nije potomaknjihove carske porodice, jer je nesposoban da vlada. Takav vladalac će nas neprestanotlačiti i omalovažavati!

Zato se složiše i odlučiše da im car bude jedan od članova njihove carske kuće. Takopostaviše za cara princa Depšelima, a svrgoše onoga Aleksandrova pouzdanika.Kada je car Depšelim čvrsto uzeo vlast u svoje ruke, počeo je činiti nasilja prekomjere, osilio se i postao ohol. Zbog toga su ga se njegovi podanici mnogo bojali. Odmahje počeo da napada i pljačka susjedne vladare i na njihovu nesreću uvijek bijašepobjednik. Svjestan svoje moći, on se počeo titrati sa svojim podanicima, počeo ih jenipodaštavati i zlostavljati. I ukoliko je njegova moć rasla, utoliko je bivao nesnosniji.Takav ostade neko vrijeme.U Depšelimovo doba živio je neki filozof, brahmanski sveštenik, zvani Bejdeba,mudar i čestit čovjek, koga su mnogo uvažavali i priznavali, i čija se riječ slušala.Vidjevši kakav zulum čini podanicima car Depšelim, Bejdeba je počeo smišljati kako ćega odvratiti od toga i vratiti na put pravde i čovječnosti. Zbog toga je Bejdeba sakupiosvoje učenike i rekao im:– Znate li zašto sam vas pozvao? A evo zašto: Već duže razmišljam o postupcimacara Depšelima, koji su nepravedni, nevaljali, raskalašni i podanicima nepodnošljivi. Našaje dužnost kao brahmanskih sveštenika da se borimo protiv takvih pojava, da careve, akoskrenu s pravog puta, vratimo na stazu pravde i čovječnosti. Ako mi tako ne postupimo,snaći će nas zlo, a neuk svijet će nas smatrati gorim neznalicima od sebe, i tako ćemo unjegovim očima izgubiti svaki ugled. Naše nam učenje ne dozvoljava da dopustimo caruda živi nevaljalim životom, zato, po mome mišljenju, ne bi trebalo da napuštamootadžbinu. Mi se protiv careva zla moramo boriti, ali, znajte, da u toj borbi imamo jedino8jezik. Ne bismo, mislim, uspjeli kad bismo od koga zatražili pomoć. Ako bi car doznao dasmo protiv njega, propali bismo. Vara se čovjek ako misli da je moguć život u blizinizvijeri, zatim psa, zmije i vola, makar mu se i sviđalo mjesto prebivanja. Filozof treba dazaštiti sebe od svih nesreća i da izbjegne sve opasnosti da bi mogao živjeti kako želi. Čuosam da je neki filozof pisao svome učeniku ovo: "Ko živi među nevaljalcima, nalazi se upoložaju moreplovca, koji, ako se i spase davljenja, neće biti pošteđen straha." Akočovjek sam sebe dovede u težak položaj, on je onda prava magarčina, jer je poznato da inijeme životinje svojim instinktom namirišu šta za njih valja, a šta opet ne valja. One posvom urođenom nagonu samoodržanja bježe čim osjete opasnost; štaviše, one nikad i nesrljaju u opasnosti.Eto, ja vam rekoh šta mislim o caru Depšelimu i njegovim nedjelima, jer vassmatram svojom porodicom, ljudima kojima mogu povjeriti svoje tajne i nauku, koji mipomažu i na koje se mogu osloniti. A čovjek, koji se ne savjetuje sa svojim bližnjima,nego uvijek postupa po svom ličnom nahođenju, ne može uspjeti! Na kraju ću vam rećijoš i to, da čovjek može postići svojom dovitljivošću više no što može postići konjicom ivojskom. Evo primjera i za to:Jedanput jedna vrabica snese jaja u pijesak, gdje je ranije noj nosio svoja. To senalazilo na putu kojim je jedan slon išao na vodu. Jednoga dana prođe, kao i obično, tudaslon, nagazi na vrabičino gnijezdo i zdrobi joj jaja. Kad se vrabica vrati i vidje šta jesnašlo, sva se strese od užasa, i odmah pomisli da to niko drugi nije mogao učiniti negoslon. Tako sva ojađena poletje i pade na slonovu glavu, pa ga plačnim glasom upita:– O, care, zašto si zdrobio moja jaja i ubio u njima ptiće kad sam ti prvi komšija? Jesili ti to učinio zato što smatraš da sam niko i ništa?– Baš sam zato to i počinio – odgovori joj slon.Vrabica, čuvši to, odmah odletje jednom jatu ptica kome se potuži na slona.– Pa, šta mi slonu možemo? Ta, mi smo ptice! – odgovoriše joj.Vrabica se onda obrati vranama i gavranovima i reče im:– Molim vas da pođete sa mnom do slona i da mu iskopate oči, a ja ću ga kasnije

udesiti kako treba.Vrane i gavranovi poslušaše vrabicu, doletješe do slona, i počeše mu kljuvati oči,dok ga sasvim ne oslijepiše. Tako oslijepljen slon nije mogao da nađe put kojim je ranijeišao po hranu i na pojilo, već se hranio otpacima. Kada vrabica to vidje, odmah odletje dojedne bare u kojoj bijaše mnogo žaba, pa im se potuži na slona.– A šta mu mi možemo i kako da ga prevarimo kad je onako krupan? – odgovorišejojžabe.– Molim vas da pođete sa mnom do jedne provalije, koja se nalazi u slonovoj blizini,i da u njoj zakrekećete. Kada on čuje vaše glasove, povjerovaće da tu ima vode, poći ćetamo i strovaliće se u provaliju – reče im vrabica.Žabe poslušaše i sakupiše se u provaliju. Slon ču kreketanje žaba i pođe ka onojprovaliji, jer ga je jako morila žeđ. Idući tako on se strovali u provaliju i sav se razmrska.9Kad vrabica to vidje, odmah sletje i zaleprša iznad njegove glave, govoreći mu:– O, silniče, što si precijenio svoju snagu, a moju potcijenio! Zar ne vidiš kako telako i smišljeno prevarih, iako sam mala; nije ti, kako vidiš, ništa pomoglo što si takoogroman, jer si glup.– Neka mi sada svaki od vas kaže šta bi trebalo učiniti! – reče Bejdeba svojimučenicima, kada im završi priču.– O, vrli filozofe i pravedni mudrače – odgovoriše mu svi do jednog – ti si iznad nasi od nas najbolji! Pa zar se onda mogu mjeriti naša mišljenja i shvatanja s tvojim? Ali ipakznamo da se čovjek svojom krivicom izlaže opasnosti kada pliva u rijeci u kojoj imakrokodila i da je on kriv što se baš u takvoj rijeci kupa. Zmija nije ništa kriva ako kogodizvadi otrov iz njena zuba i proguta ga da vidi kako djeluje. Ko uđe u prašumu u kojoj imalavova, nije siguran da lav na njega neće skočiti. Ovoga našega cara još nisu trle nesreće,pa zato i nema iskustva. Mi se bojimo da car ne plane i da ti kakvo zlo ne učini ako mupredložiš nešto što mu nije po volji.– Tako mi života, pametno je to što rekoste! – reče im mudrac Bejdeba. – Samopametan i razborit čovjek uvijek traži savjet i od uglednijeg i neuglednijeg od sebe. Jednapamet nije dovoljna ni u privatnom životu, a pogotovu kad je riječ o stvarima opšteprirode. Ja imam namjeru da se sastanem sa Depšelimom. Što se tiče vaših riječi, vašihsavjetovanja i vašeg straha – sve je to na mjestu. Ali sam, kažem vam, već smislio i tvrdoodlučio, i doznaćete šta sam govorio s carem. Čim čujete da sam se od cara vratio, odmahmi dođite!Bejdeba ih onda isprati, a oni mu poželješe svaku sreću.Bejdeba odredi dan kada će da posjeti cara. Određenog dana on obuče svoje suknenoodijelo (a takva bijaše odjeća brahmanskih sveštenika) i pođe ka carskoj kapiji. Najprijese raspita gdje se nalazi dvorjanin koji odobrava ulazak kod cara, i kad mu rekoše gdje je,on mu ode, pozdravi ga, i predstavi mu se.– Imam namjeru da posjetim cara zbog jednog savjeta! – reče mu Bejdeba.Dvorjanin odmah ude kod cara i reče mu:– Na kapiji čeka neki čovjek, brahmanski sveštenik, po imenu Bejdeba, pa veli da biželio posjetiti cara zbog jednog savjeta.Car pristade da uđe Bejdeba. Kad Bejdeba uđe kod cara, stade pred njega, najprijemu se pokloni pa onda pade pred njega ničice na zemlju, a zatim se ćuteći podiže. CaruDepšelimu bi čudno zašto Bejdeba ćuti pa pomisli: "Ovaj mora da je došao kod nas iz ovadva razloga: ili želi da od nas što zatraži, da poboljša svoje životne prilike, ili mu se desilonešto što ne može da podnese". A onda se obrati Bejdebi riječima:– Iako su carevi prvi u svome carstvu, ipak su mudraci iznad njih zato što sumudraci. Mudracima nisu potrebni carevi baš zato što su mudraci, a carevima su potrebni

mudraci, iako su moćni i bogati. Ja sam ustanovio da su znanje i stid dva nerazdvojnadruga: kad nedostaje jedno, onda nedostaje i drugo; oni su upravo kao dvoje zaljubljenih,kad jednoga nestane, onome se drugome ne mili živjeti. Ko se stidi mudraca i ne poštiva10ih, ko ih ne uzdiže iznad ostalih ljudi, ne štiti i čuva od neprijatnosti i poniženja, taj je bezpameti, on mora da izgubi sve na ovome svijetu, da se svrsta u neznalice baš zato stojemudracima uskratio njihovo pravo.Izrekavši to, car onda pogleda Bejdebu i reče mu:– Posmatram te, o Bejdeba, tako ćutljiva, nit' romoriš, nit' govoriš, i nešto mislim:"Mora da ga je ućutkalo i smelo strahopoštovanje koje je njime ovladalo". Ta, ne biBejdeba, pomislih, uzalud tako dugo stajao preda mnom, niti bi nam mimo običaj dolazioda nije po srijedi kakav razlog koji ga je na to nagnao, jer je on od najuglednijih ljudisvoga vremena. Hajde, velim, da ga upitamo kakav je razlog njegove posjete nama. Akoje njegova posjeta uslijedila zbog kakvog učinjenog mu nasilja, ja sam, bez sumnje,najpozvaniji da mu priteknem u pomoć, da mu ukažem poštovanje i da mu pomognem daostvari svoje želje. Ako bude tražio da poboljša svoje životne prilike, odmah ću nareditida se Bejdeba do mile volje zadovolji. Ako budu po srijedi kakve državne stvari o kojimasamo carevi brigu brinu, onda ću promisliti kakvom kaznom ću ga kazniti. Ali vjerujemda se neko sličan njemu neće usuditi da zabada nos u pitanja koja isključivo rješavajucarevi. Ako se to pak bude odnosilo na podanike, i on želi da im posvetim pažnju, o tomeću razmisliti. Savjeti mudraca mogu biti samo dobri, a neznalica nevaljali. Pa, sada hajde,Bejdeba, reci nam šta želiš!Kad Bejdeba sasluša careve riječi, malo se pribra, pa se ponovo pokloni pred carem,preda nj na zemlju pade ničice, a onda se podiže i reče:– Najprije ću reći ovo: Molim Svevišnjeg da caru podari dug život i da mu carstvoočuva! Meni je učinjena osobita čast što mi je car mimo sve učenjake dopustio da mogustajati pred njim i tako mi ovjekovječio pomen u krugu mudraca.Rekavši to, Bejdeba onda pogleda cara, veseo i radostan zbog takvog carevogpostupka prema njemu, pa reče:– Car me udostojio svojom plemenitošću i svojim dobročinstvom. Ja se usudih dazatražim carsku audijenciju zbog jednog savjeta koji bih želio samo caru da kažem.Saznaće se kad-tad da sam izvršio sve što je dužan da učini jedan mudrac prema svomevladaru. Ako mi car dozvoli da govorim, i zapamti moje riječi, to mu i priliči; a ako ihomalovaži, ja sam sa svoje strane učinio sve što treba i ne bojim se ma kakvog prigovora.– O, Bejdeba, govori šta god hoćeš! – reče mu car.– Ja ću te pažljivo saslušati samo da saznam šta želiš. Kako budeš zaslužio, tako ćute i nagraditi.– Postoje, care, četiri svojstva kojim se razlikuje čovjek od ostalih živih bića. U tačetiri svojstva je sadržan čitav svijet. A evo koja su to svojstva: mudrost, čednost, pamet ipravda. Mudrost uključuje u sebe: znanje, obrazovanost i mišljenje; pamet: odmjerenost,suzdržljivost i dostojanstvo; čednost: stid, plemenitost, čuvanje i uzdržljivost od sveganevaljalog, i pravda: istinitost, doborčinstvo, opreznost i lijepu narav. Ovo su, care,ljepote a sve suprotno je ružno i nevaljalo. Kad neko ima ta lijepa svojstva, makar mu uživotu ne išlo sve kako treba, neće biti nesrećan ni na ovom ni na onom svijetu, neće žaliti11ono što je moralo da propadne, neće roptati na svoju sudbinu i, najzad, neće ga zbunitikakva nesreća koja ga zadesi. Svi se slažu u tome da je mudrost blago koje se ne moženikad potrošiti, to je nepresušni izvor, skupocjena haljina koja se ne da poderati, to jevječito uživanje. Baš zato što sam se uzdržao da prvi oslovim cara, bio je znak mogastrahopoštovanja prema njemu i mog veličanja njegove ličnosti. Života mi moga, careve

treba poštivati, a pogotovu cara koji je od mnogo većeg ugleda nego svi oni koji su prijenjega vladali. Učeni su ljudi davno rekli: "Treba ćutati jer je u tome spas; treba se čuvatiprazna govora, jer takav govor donosi samo kajanje". Priča se da su se jednom četvoricaučenih ljudi slučajno našli kod nekog cara pa im je on rekao: "Hajde, neka svaki od vaskaže nešto što može da posluži kao uputstvo u životu". Jedan reče: "Najljepša je osobinaučenih ljudi ćutanje". Drugi reče: "Čovjeku je najpotrebnije da zna u kolikoj je mjeripametan". Treći reče: "Najbolje je čovjeku da ne govori što ga se ne tiče". Četvrti reče:"Čovjek je najviše blažen ako se prepusti sudbini". Priča se da su se nekad u staro dobasastali carevi Kine, Indije, Perzije i Rima i da su rekli: "Hajde, neka svaki od nas kaženešto što će ostati kao izreka za sva vremena"! Kineski car reče: "Lakše se suzdržati, paništa ne reći, nego pobijati ono što se rekne". Indijski car reče: "Suvišne riječi nisu ni odkakve koristi makar i išle u prilog onome ko ih govori". Perzijski car reče: "Sve dok neizustim riječ, ja sam gospodar, a čim je izustim, ona je odmah moj gospodar". Rimski carreče: "Nikada se nisam kajao kad god sam ćutao, a često sam se kajao zato što samgovorio". Pred carevima je bolje ćutati, nego suvišno govoriti – reče filozof Bejdeba caruDepšelimu. – Čovjek najviše treba da se boji svoga jezika. Ali kad mi je car, Svevišnji gadugo poživio, dopustio da govorim koliko hoću, neka iz mojih riječi za sebe izvučekorisnu pouku, jer to želim. Car od toga može imati samo koristi, a ja ću sa svoje straneučiniti ono što mi nalaže dužnost. Zato ti, care, velim:– O, care, ti si naslijedio svoje silne pretke koji su prije tebe osnovali i osnažili ovocarstvo. Oni su izgradili tvrđave i utvrđene gradove, osposobili zemlje, vodili ratove,opremali vojske i vladali dugo. Imali su mnogo oružja i konja i vladali su stoljećima usvakoj sreći i zadovoljstvu. Ali im ipak sve to, care nije smetalo da ne ostave lijep pomenu narodu. Činili su dobra djela za vrijeme svoje vladavine, bili su odmjereni u svojimpostupcima, lijepo postupali prema svojim podanicima, iako su i oni bili izloženiiskušenjima vlasti i pijanstvu sile. A ti si, o, srećni care, čija zvijezda sreće blista,naslijedio od njih zemlju, pokrajine, blago i dvorce, i sada živiš u carstvu kojim samupravljaš. Naslijedio si čitavo bogatstvo carstva i moćnu vojsku, ali care, ti ne vladaš kakotreba. Ti si u svojoj vladavini izgubio svaku mjeru, skrenuo si s pravog puta, osilio si se,nevaljalo postupaš sa svojim podanicima, pa zbog tebe u zemlji vlada velika nevolja. Bilobi bolje da si pošao putem svojih prethodnika, da ideš stopama careva koji su vladali prijetebe, da se ugledaš na njih, da se čuvaš svega što te može osramotiti, da štitiš svojepodanike i da ih okrećeš na pravi put, pa da u narodu živi vječna uspomena na tebe. Eto,care, tako bi trebalo da bude, i to jedino valja. Ko u svojim postupcima nema mjere,neznalica je, i mora izigrati sama sebe, a ko upravlja s mjerom, razborit je i razuman12čovjek. Razmisli, care, o svemu što ti rekoh, i neka ti to ne bude zazorno! Ja ti sve ovorekoh kao iskreni savjetnik koji ti želi dobro, a ne sebe radi.Kad ču što mu sve Bejdeba izgovori, car se silno razljuti, pa mu s omalovažavanjemprocijedi kroz zube:– Nisam mogao ni pomisliti da bi se iko i od mojih dostojanstvenika usudio da mi ubrk rekne ono što si mi ti izgovorio, a kamoli ti, tako sićušan i nemoćan. Zaprepašćuje metvoja drskost i tvoj jezik koji je izgubio svaku mjeru. Zato mislim da tebe treba primjernokazniti, da bi se drugi poučili na tvome primjeru. Neka to ujedno bude opomena svakomeonome koji bi i pokušao da se prema carevima ponese ovako kako si se ti ponio, utolikoviše kad ih carevi susretljivo primaju!Car onda odmah naredi da se Bejdeba pogubi i raspne. Kad odvedoše Bejdebu nagubilište, car razmisli o svom naređenju i donese drugu odluku da se filozof baci utamnicu i stavi u okove. Čim Bejdebu strpaše u tamnicu, car izda naređenje da se potraže injegovi učenici i svi oni koji su se oko njega okupljali. Ali, kada oni to čuše, razbjegoše se

po svijetu i skloniše po raznim ostrvima.Tako je Bejdeba danima čamio u zatvoru, a car se za njega uopšte nije raspitivao.Štaviše, niko se nije ni usuđivao da ga pred njim spomene. Ali jedne noći car ne mogašedugo da zaspi. Bdijući tako, on je posmatrao nebo i razmišljao o okruglom obliku zvijezdai njihovoj putanji, i tako pade u duboke misli. Razmišljajući pokuša da sebi objasni jednosvemirsko pitanje, pa se tada sjeti Bejdebe i njegovih riječi. Sjetivši se toga, on se trže i usebi reče: "Nevaljalo sam se ponio prema onom filozofu, a na to me navela nagla srdžba.Davno su učeni ljudi rekli: "Carevati ne mogu oni koji imaju ove četiri rđave osobine:srdžbu, zato što je ona najčešći uzrok omraze; škrtost, jer car, koji je, razumije se bogat,ničim ne može opravdati svoju škrtost; laž, zato što će car izgubiti svako povjerenje;grubost u ophođenju, jer to nije uljudno. Eto, meni je bio došao čovjek da mi da savjet, anije bio nikakav doušnik. Ja se prema njemu nisam ponašao kako treba. Nisam ga smioovako kazniti, nego je trebalo da saslušam njegove riječi i usvojim njegove savjete.Prekorivši ovako sebe, car odmah zapovijedi da mu se filozof Bejdeba dovede. KadBejdebu dovedoše pred cara, car mu se obrati ovim riječima:– O, Bejdeba, zar ti nisi, izgovorivši mi onakve riječi pokušao da me potcijeniš i dakažeš kako ne umijem vladati.– O, čestiti, dobronamjerni i blagi care, – odgovori caru Bejdeba – ja sam ti htiosamo predočiti kako treba da vladaš, pa da i tebi i tvojim podanicima bude dobro i da tivlast bude dugotrajna.– O, Bejdeba, reci mi ponovo sve što si mi ranije rekao, ne izostavi nijednog slova! –reče Bejdebi car.Bejdeba onda poče ređati svoje riječi, a car ga pažljivo slušaše. I dok je Bejdebagovorio, car je za to vrijeme kopkao po zemlji nekakavim predmetom koji je držao u ruci.Kad je Bejdeba završio svoj govor, car ga je pogledao i naredio mu da sjedne, rekavši mu:– O, Bejdeba, dopadaju mi se tvoje riiječi, jer one prijatno djelovaše na moje srce! Ja13ću još razmisliti o svemu što si mi rekao i gledaću da poslušam tvoje savjete.Car onda odmah naredi da se Bejdebi skinu okovi, i kad mu ih skidoše, on ga ogrnusvojim ogrtačem, pokazujući mu na taj način da ga cijeni.– O, care, ti i slični tebi iz svega, makar bilo i neznatnije od onog što ti rekoh, mogucrpsti pouku! – reče caru Bejdeba.– Istinu si rekao o, vrli mudrače! – reče Bejdebi car. – Zato ti dajem da s kraja nakraj upravljaš mojim carstvom.– O, care,, poštedi me toga, jer bih ja mogao upravljati carstvom samo tvojompomoću! – reče caru Bejdeba.Car pristade na to. Ali kada Bejdeba ode, car vidje da nije bilo pametno što je takopostupio, pa posla ponovo po Bejdebu, i kad se ovaj vrati, reče mu:– Ne slažem se, Bejdeba, s tobom da ti bez moje pomoći ne možeš upravljaticarstvom. Ja, naprotiv, mislim da samo ti, i niko drugi, možeš upravljati mojim carstvom.Zato se nemoj mojoj želji odupirati.Bejdeba na to pristade.U to vrijeme su carevi imali običaj da svom novom veziru stave krunu na glavu, pada onda vezir pojaše konja i da u društvu drugih dostojanstvenika obiđe grad. Car naredida se Bejdebi, kao novom veziru, ukaže ista čast. Čast mu je ukazana, i kad se sveobavilo, Bejdeba se vrati i ode u palatu pravde da sudi. Kao sudija Bejdeba je uzimao uzaštitu ljude od plemićkog i velikaškog nasilja i svakome, bez razlike, pravično sudio. Onponišti mnoge već učinjene nepravde, donese pravedne zakone i podijeli mnoge poklone.Kada za to čuše Bejdebini učenici, odmah pohitaše radosni sa svih strana svome učitelju,zahvaljujući Allahu što je njihov učitelj uspio da cara Depšelima vrati na pravi put i da car

promijeni mišljenje o Bejdebi. Zato Bejdebini učenici taj dan proglasiše narodnimpraznikom, koji se i dandanas svetkuje u Indiji.Uspostavivši odnose između cara i sebe kako treba, Bejdeba se oduševljeno latipisanja knjiga u kojima se zrelo raspravljalo o načinima upravljanja državom. CarDepšelim je otada živio čestitim životom i pravedno je postupao sa svojim podanicima,upravo onako kako mu je Bejdeba preporučivao. Susjedni vladari su ga veoma zavoljeli,podanici i velikaši bijahu njime zadovoljni, i njemu je otada sve polazilo za rukom.Kad se Bejdeba sastao sa svojim učenicima, on ih je dobro nagradio, dao im mnogoobećanja i rekao im:– Ja sam uvjeren da ste vi, kada sam otišao caru, u sebi pomislili i rekli: "NijeBejdeba više mudar i pametan čim je odlučio da posjeti onakvog silnika!" Eto, kakovidite, vi ste se prevarili, a ja sam bio u pravu. Ja nisam otišao kod cara ne znajući ko je ikakav je. Imao sam ja na umu ono što su prije mene mudraci za careve rekli: "Carevi senekad opiju vlašću kao opojnim pićem. A od toga pijanstva ih mogu otrijezniti samosavjeti učenih ljudi i pouke mudraca. Zato su carevi dužni da slušaju savjete učenih ljudi,a učenjaci sa svoje strane treba da uvjerljivim savjetima pokazuju carevima put pravde iistine".14Moje je mišljenje da mudraci treba uvijek da imaju na umu ove riječi, da se po njimaupravljaju i da trijezne vlašću opijene careve, isto kao što ljekar savjetuje i liječibolesnika. Ne bi mi bilo drago da poslije moje smrti neko kaže "U doba silnika Depšelimaživio je filozof Bejdeba koji nije ni pokušao da ga odvrati od nevaljalstva koje je činio".Ako bi, možda neko htio da me opravda govoreći kako Bejdeba nije imao hrabrosti dagovori sa carem zato što ga se bojao, našao bi se ipak neko da rekne: "Zašto Bejdeba nijeonda pobjegao iz careve blizine?" Ali ja vam velim da je teško domovinu napustiti! Jaonda odlučih da izložim opasnosti svoj život da bih se nekako mogao opravdati predmudracima koji će doći poslije mene. Izlažući svoj život opasnosti, bio sam svjestan dastavljam život na kocku, da mogu ili nastradati ili uspjeti u onome što sam htio. A, evo,kako vidite, rezultat je pred vama. U jednoj je poslovici rečeno: "Niko ne može uspjetiako se dobro ne namuči, ako ne stavi na kocku svoj imetak ili ne učini ustupak u svojojvjeri." Ko nije kadar da pogleda opasnosti u oči, neće postići ono za čim žudi. CarDepšelim mi je povjerio da sastavim jednu knjigu koja će sadržavati raznovrsnu mudrost.Zato bi dobro bilo da svaki od vas napiše nešto iz ma koje grane znanosti i da mi todonese da vidim u kolikoj je mjeri uman i mudar.– O, dični mudrace, tako nam onoga koji te obdario mudrošću, pameću,obrazovanošću i vrlinom, nama tako nešto nikada na um ne bi palo – odgovoriše Bejdebiučenici. Ti si naš prvak i od nas najbolji, samo tebi treba da zahvalimo što smo se uzdigli.Ali ćemo se ipak potruditi da izvršimo ono što od nas tražiš.Bejdeba se otada stalno brinuo da carevi postupci budu kako treba i u tome jeuspijevao.Učvrstivši svoju vlast i uredivši s Bejdebom da on vodi računa o njegovimneprijateljima, car Depšelim otada posveti svu pažnju čitanju knjiga koje su ranije indijskifilozofi napisali njegovim precima, i te ga knjige nadahnuše mišlju da se i njemu napiše iposveti slična knjiga, u kojoj će biti opisano doba njegove vladavine na isti način kao štoje pisano o njegovim precima. I ne potraja dugo, a car Depšelim pozva Bejdebu, koji jebio po njegovu mišljenju jedino sposoban da takvu knjigu napiše, pa mu reče:– O, Bejdeba, ti si indijski mudrac i filozof. Ja sam nešto razmišljao i kopkao poriznicama mudrosti mojih predaka i vido sam da je svaki moj predak posjedovao knjigu ukojoj se govorilo o vremenu njegove vladavine i njegovu životu, zatim o stepenu njegovaobrazovanja i o stanovnicima njegova carstva. Ima knjiga koje su napisali carevi o sebi,

jer su bili sposobni da napišu, a ima ih opet koje su napisali mudraci. Ja se bojim da neumrem, a da u mojoj riznici ne ostane knjiga u kojoj će se govoriti o vremenu mojevladavine. Zato bih volio da mi baš ti napišeš takvu knjigu u koju ćeš uložiti sve svojeumne sposobnosti i koja će svojom formom vaspitavati narod i navikavati ga naposlušnost carevima, a svojom suštinom vaspitavati careve i poučavati ih kako daupravljaju i vladaju sa svojim podanicima. Tako će se otkloniti mnogi nesporazumiizmeđu mene i podanika. Želim da ova knjiga ostane kao uspomena na mene za svavremena!15Saslušavši careve riječi, Bejdeba pade pred njega ničice na zemlju, a onda podižeglavu i reče:– O srećni care, neka ti zvijezda blista, neka te nesreća ne prati, budi nam živ i zdrav!Samo tvoj veliki um, care, mogao te ponukati na takav pothvat i dovesti te do uzvišenog inedostižnog položaja. Neka Allah bdi nad carevom srećom, neka ga pomogne u onom štoje naumio, a meni omogući da ispunim zadatke koje mi je car povjerio! Neka car naredišta god hoće, ja ću uložiti sve svoje umne sposobnosti da mu želje ostvarim.– O, Bejdeba, još ranije sam primijetio da si uman čovjek i da si kadar ispuniti careveželje – reče mu car.– Zato sam baš tebe izabrao da sastaviš takvu knjigu, u koju ćeš unijeti žar svog srcai snagu svoga uma. Pa neka onda ta knjiga bude po svojoj sadržini i ozbiljna, i šaljiva, iduhovita, i neka još sadrži mudrost i filozofiju!Bejdeba se onda caru pokloni, pade pred njega ničice na zemlju, zatim se diže i rečemu:– Ja ću ispuniti carevu zapovijest, Allah mu dug vijek podario, samo mi za to trebavremena.– Za koliko možeš sastaviti tu knjigu? – upita ga car.– Za godinu dana – odgovori mu Bejdeba.– Nek ti bude, reče mu car, i naredi da mu se odmah da dosta novca kako bi bezsmetnje mogao raditi na toj knjizi.Bejdeba onda poče razmišljati kako će sastaviti knjigu. Kad je o svemu dobrorazmislio, on je pozvao svoje učenike i rekao im:– Car mi je predložio da obavim jedan posao koji će proslaviti i mene, i vas, i čitavuvašu zemlju, pa sam vas zbog toga i pozvao!Onda im objasni kakvu knjigu car traži i šta želi njome da postigne, ali oni mu otome tada ne mogoše ništa razborito reći. Kada Bejdeba vidje da od njih neće imatibogzna kakve koristi, jasno mu bi da pisanje takve knjige zahtijeva napregnutost misli dokrajnjih mogućnosti, pa reče:– Meni je jasno da lađa plovi morem zahvaljujući mornarima, jer oni njomeupravljaju; ali njome kad plovi pučinom upravlja krmanoš. Ako lađa bude prenatrpanamnogim putnicima, makar se na njoj nalazilo i mnogo mornara, nije sigurno da nećepotonuti!Bejdeba je neprestano razmišljao kako će napisati tu knjigu, i, najzad je, uz pomoćjednog svog učenika na koga se jedino mogao i osloniti, sastavi. Osiguravši potrebnuhranu za sebe i svog učenika i hartiju na kojoj su u to doba pisali Indusi, on se sa svojimučenikom zatvori u jednu sobu. Bejdeba onda poče postepeno da sastavlja knjigu. On jeneprestano diktirao i motrio kako njegov učenik piše, i tako je postupao sve dok knjiganije bila potpuno dotjerana. On tada knjigu podijeli na petnaest poglavlja, od kojih jesvako poglavlje bilo zasebno. Svako poglavlje je sadržavalo pitanje i odgovor da bi onikoji o tome razmišljaju mogli za sebe izvući kakvu pouku i uputstvo. Ta poglavlja je16

svrstao u jednu knjigu i nazvao je Knjiga Kelile i Dimne. Bejdebina knjiga u kojoj govorerazne životinje, zvijeri i ptice svojom je formom zabavna, a sadržajem može da poslužikao duhovna vježba misaonim ljudima. U njegovoj knjizi se nalazi sve ono što je čovjekupotrebno: kako će upravljati sobom i svojom porodicom, kako će se vladati prema svojimbližnjima i sve što se odnosi na vjeru, ovaj i onaj svijet. Bejdeba u svojoj knjizi preporučječovjeku da se pokorava carevima, a da se kloni svega onoga što bi mu moglo nanijetikakvu štetu. Knjiga je napisana tako da ona ima i svoj stvarni i formalni smisao, kao štosu napisane i druge mudre knjige. U takvim knjigama figuriraju interesantne životinje, aono što one govore sušta je mudrost i razboritost.Kada je Bejdeba počeo da piše svoju knjigu, on je najprije opisao kako su bila dvaprijatelja i kako je čvrsta ljubav, koja ih je vezivala, prestala zbog spletkarenja jednogsmutljivca. Ali to je napisano tako da su njegove riječi istodobno i zabavne i misaone,upravo onakve kakve je car tražio. Bejdeba naročito ističe da riječi prepisivača iprevodilaca često mudrome sadržaju knjige oduzmu pravu vrijednost.Bejdeba i njegov učenik ostadoše u onoj sobi godinu dana, sve dok ne završišeknjigu.Kada se navršila godina dana, car poruči Bejdebi po glasniku da je istekao rok,pitajući ga šta je učinio. Bejdeba mu po glasniku odgovori:– Ja sam ispunio obećanje koje sam caru dao. Neka car najprije sakupidostojanstvenike carstva, neka mi naredi da donesem knjigu i da je pročitam u njihovuprisustvu!Kada se izaslanik vratio od Bejdebe caru i kazao mu Bejdebinu poruku, car se tomeobradovao i Bejdebi ponovo poručio da će zakazati dan kada će se sastati dostojanstvenicinjegova carstva.Onda car oglasi po najudaljenijim krajevima Indije da dođu dostojanstvenici i daprisustvuju čitanju knjige. U zakazani dan car naredi da se za Bejdebu postavi prijestosličan njegovu prijestolu, da se za kneževe i učene ljude poređaju stolice, a filozofuBejdebi poruči da dođe. Kada carev izaslanik donese Bejdebi tu poruku, on ustade i obučeodijelo od crnog sukna, koje je oblačio kad je posjećivao careve. Knjigu dade onomesvome učeniku da je on ponese. Čim Bejdeba uđe kod cara, svi prisutni, pa i sam car,skočiše na noge iz zahvalnosti i poštovanja. Bejdeba onda priđe caru, pokloni mu se ipade pred njega ničice na zemlju, ne dižući glave.– Digni se, Bejdeba, ovo je dan sreće i veselja! – reče mu car.Kad se Bejdeba diže, car mu naredi da sjedne. Poslušavši cara, Bejdeba sjede i počečitati knjigu. Car ga je pitao za smisao i namjeru svakog poglavlja knjige. Bejdeba muizloži namjeru knjige i svakog poglavlja napose. Car mu se sve više divio i veoma seradovao, pa mu reče:– O, Bejdeba, sve si izveo onako kao sam mislio, to i jeste ono što sam htio! Traži štahoćeš i koliko god hoćeš!Bejdeba najprije poželje caru svaku sreću u njegovu carevanju, pa mu reče:17– O, care, blago meni nije potrebno, a ovo svoje odijelo ne želim da zamijenimdrugim. Ali se ovdje, pred tobom, care, neću odreći jedne svoje želje.– Bejdeba, šta želiš, svaka će tvoja želja biti ispunjena – reče car.– Neka car naredi da se ova moja knjiga uredi isto onako kako su carevi preciuređivali svoje knjige i neka naredi da se dobro čuva, jer se plašim da ona ne ode iz Indijei da se nje ne dočepaju Perzijanci kad za nju saznaju. Neka car naredi da se ova knjiga neiznosi iz Kuće mudrosti!– Drage volje! – odgovori mu car.Car onda pozva Bejdebine učenike, pa ih lijepo nagradi.

Kada dugo vremena poslije toga Enuširvan, ljubitelj knjiga, nauke, znanja i istorijedrevnih naroda postade perzijski car, on ču za ovu knjigu, pa odmah posla ljekaraBerzevejha u Indiju. Berzevejh na prepreden način iznese knjigu iz Indije i stavi je uriznice Perzije.BERZEVEJHOVO PUTOVANJE U INDIJUHvala Allahu u čijoj su ruci ključevi svih tajni i niti znanja i stremljenja, koji upućujena dobro i od koga potiče svaka vrlina. On je nadahnuo svoje robove da čine sve ono štoće ih njemu približiti, a to su dobra djela koja donose sreću i napredak. Da bi Allahovirobovi zaslužili još veću njegovu naklonost i da bi se trudili da čine sve ono što će senjemu svidjeti, on je svojim robovima naredio da se bave naukom i filozofijom i da mubudu zahvalni. Slava Allahu, gospodaru svjetova!Allah je svakoj posljedici dao uzrok, a svakom uzroku tok, i odredio da taj uzrokizvrši jedan od njegovih robova u toku svog nestalnog života.Eto tako je Allah nadahnuo i cara Enuširvana da pošalje nekoga ko će ovu knjiguprevesti i donijeti je iz Indije u Perziju, jer je car Enuširvan bio ne samo najveći perzijskicar nego i najmudriji. On je najzrelije mislio i najrazboritije rasuđivao. Enuširvan je odsvih perzijskih careva najviše cijenio nauku. On je najviše istraživao izvore nauke, najvišeje volio dobra djela i sve ono što ga može približiti uzvišenom Allahu da bi od onih kojise bave naukom napabirčio mudrosti i njome se okitio, da bi upoznao šta je dobro, a štazlo, šta je korisno, a šta štetno i da bi znao da razlikuje prijatelja od dušmanina. On je,zahvaljući uzvišenom Allahu znao kako će upravljati svojim robovima i svojim zemljamai kako će se vladati prema svojim podanicima i u svojim poslovima. Enuširvan je bioveličanstveni car svoga naroda, car ukrašen nakitom ljepote, odlični, uzvišeni, ispravni isrećni car kome nije ravan ni jedan od perzijskih careva koji su živjeli prije njega. Njegovsvijetao razum mu je pomogao da postane savršeno obrazovan, dalekovid i strastveniljubitelj nauke. Njega je Allah odlikovao tim pohvalnim osobinama, obdario ga jeplemenitošću i mnogim blagodatima, i zbog toga su ga cijenili njegovi podanici i18pokoravali mu se i ostali ljudi. Život mu je bio lijep i vedar, u njegovim pokrajinama jevladao mir i poslušnost, vladari su ga slušali i uvijek bili spremni da mu u svemu ugode,da ga dvore i da se s njim sporazumijevaju. Sve te pohvalne osobine Enuširvanove bile sudar uzvišenog stvoritelja kojim ga je Allah obdario za vrijeme njegove vladavine tako daje on bio pravi ukras svoga carstva.Kad je car Enuširvan bio u naponu svoje vlasti, kad je njegovo carstvo bilo moćno isnažno, reče mu jednog dana jedan od njegovih sabesjednika kako u riznicama nekogindijskog cara ima jedna knjiga koju su sastavili, napisali i objasnili mudraci i učeni ljudi,u kojoj su govorom ptica, divljači, gmizavaca i drugih životinja objašnjeni neobičnizapleti i čuda, a sve je to potrebno vrlim carevima da bi mogli upravljati svojimpodanicima i obavljati poslove svojih carevina. Enuširvan je odmah poželio da tu knjigunekako nabavi i prevede.Kada se car Enuširvan odlučio na to, on upita svoje vezire da li bi mu mogli naći idovesti savršena, učena i obrazovana čovjeka, u kome su usretsređene sve vrline i koji jeili vješt pisar, ili iskusan, filozofski obrazovan ljekar, koga su iskustva vaspitala, kojidobro zna perzijski i indijski jezik i koji može da piše na oba ta jezika, koji pored togačezne za naukom i koji se predano trudi da nauči medicinu i filozofiju.Njegovi savjetnici i veziri odmah potražiše čovjeka takvih vrlina i nađoše ga. To jebio mladić lijepa lica, velike pameti i obrazovanj a, iz čestite kuće, ljekar po zanimanju,nadaleko poznat. Bio je to filozof Berzevejh, sin Ezherov, znalac perzijskog i indijskogjezika, i jedan od najboljih perzijskih ljekara. Kada su ga doveli pred cara, on pred njegapade ničice na zemlju, iskazujući na taj način pokornost vladaru.

– Ja sam baš tebe odabrao da obaviš jedan posao, jer sam čuo da si čestit, učen,pametan i da žudiš za naukom ma gdje god se ona nalazila. Čuo sam da u Indiji postojinekakva knjiga, koja se čuva u carskim riznicama – reče mu car Enuširvan, i ispriča mušta je sve doznao o toj knjizi, pa je usto još dodao:– Spremi se, jer namjeravam da te pošaljem u Indiju! Pametan si, pronicljiv i lijepovaspitan, pa gledaj da tu knjigu kako znaš i umiješ uzmeš iz carskih riznica i da jeprevedeš na perzijski jezik. Tako ćemo i mi i ti od te knjige imati koristi. Sa sobom ponesii svaku drugu indijsku knjigu koja ti dođe do ruke, a koje nema u našim riznicama.Naredili smo da ti se da blaga koliko god hoćeš i koliko ti bude trebalo. Kad ti ponestanenovaca koje ćeš ponijeti sa sobom, piši nam, pa ćemo ti još poslati, makar nas ta knjigaskupo stajala. Sve što imamo u svojim riznicama stoji ti na raspoloženju, samo ti tragaj zanaukom i onom knjigom. Budi raspoložen i veseo i gledaj da što prije kreneš! Ne skanjujse, spremi se na put, pa neka ti je Allah na pomoći!– O, care, budi vječno srećan, vladaj u izobilju i raspoloženju nad sedam zemalja, ibudi uvijek pobjednik! – reče Berzevejh caru.– Ja sam jedan od tvojih robova i strijela tvojih strijela, neka me car baci u koju godhoće zemlju, ali samo želim da car, Allah mu svako dobro dao, sazove prije nego štootputujem zbog mene sastanak, kome će prisustvovati i dostojanstvenici, da se odani19stanovnici carstva uvjere koliko povjerenje uživam kod cara. Molim cara da tako postupijer će car, ističući moje ime, učiniti dobročinstvo svom pokornom robu.– O, Berzevejh, ja mislim da ti to zaslužuješ! – odgovori mu car. – Ja ću udovoljititvojoj molbi. Postupi kako smatraš da je najbolje da bi se tvoja ličnost što više istakla!Berzevejh onda iziđe od cara veseo i radostan. Car po želji Berzevejhovoj odredi dansastanka dostojanstvenika i najuglednijih ljudi svoga carstva.Na sami dan sastanka car naredi da se za Berzevejha postavi govornica, što bi odmahi učinjeno. Berzevejh se pope na govornicu, pa reče:– Allah je stvorio ljude zato što je milostiv, a podario mnoge blagodati svojimrobovima zato što je plemenit. Dao im je toliko pameti koliko im je potrebno da moguživjeti na ovom svijetu i da mogu spasiti svoje duše od kazne na onom svijetu. Nema ništadragocjenije što je Allah darovao svojim robovima od pameti koja je zaista osnov svega.Niko na ovom svijetu nije u stanju bez pomoći Stvoritelja Svemogućeg i jedinog da lijepoživi, da se koristi životom i da od sebe otkloni nesreću. Isto tako pobožan i trudoljubivčovjek, koji nastoji da se spase zabluda i da zasluži onaj svijet, može sve to postići samopameću, jer ona vodi svakom dobru, ona je ključ svake sreće i ona, najzad, dovodi doblaženstva. Svakom je potrebna pamet, i nju ne može ništa nadomjestiti. Pamet jeurođena, a nju iskustvo i obrazovanje razvija i snaži. Njena urođenost je skrivena učovjeku isto kao što je skrivena vatra u kamenu. Vatra je u kamenu skrivena i ne pokazujesvoje iskre sve dok se ne kresne kamen o kamen: tek udarom pojavljuje se njen sjaj injena toplota. Tako je isto i pamet skrivena u čovjeku, i ona se ne pokazuje sve dok je neispolji obrazovanost i ne osnaži iskustvo. Kada pamet sazri, tada joj je najpotrebnijeiskustvo, jer ona tada osnažuje svaku vrlinu i otklanja svako nevaljalstvo. Ništa nijedragocjenije od pameti koju Allah daruje svome robu, i tako mu pomaže da se domogneznanja za kojim čezne. Kome Allah bude dao pameti, a usto bude i obrazovan, taj će bitisrećan, ostvariće svoje želje na ovom svijetu, a na onom će biti nagrađen kao i ostali dobriljudi. Pamet pomaže caru i njegovoj vladavini. Podanici i narod ne mogu biti dobri akomeđu njima ne vlada pravda koja na pameti mora biti zasnovana, jer je pravda temeljdržave. Allah je dao našem srećnom caru Enuširvanu veliku pamet, obdario ga jenajljepšim znanjem i najboljim poznavanjem prilika i stvari. Allah mu je omogućio daobavlja poslove na najispravniji i najpametniji način i da istražuje i ispituje najkorisnija

naučna postignuća. Omogućio mu je, zatim, da stekne raznovrsna znanja i tako visokofilozofsko obrazovanje kako nije nikada postigao ni jedan car prije njega. Car je mogaosve to postići zahvaljujući svojim prirodnim sposobnostima koje su i bile temelj svega.Tako je on, zahvaljujući baš tome, uspio da prevaziđe sve careve koji su vladali prijenjega. Tragajući za naukom za kojom on neprestano čezne, car je doznao da u Indijipostoji jedna knjiga koju su napisali indijski mudraci i učeni ljudi, i koju čuvaju indijskicarevi. Doznao je da je ta knjiga osnov svakog obrazovanja, temelj svakog znanja,putokaz ka svakom dobru. Ona je ključ u ostvarivanju djela pomoću kojih se stiče ispoznaje onaj svijet, ona je sredstvo pomoću koga se može spasti od njegovih strahova.20Ona uopšte okrepljuje, ona pomaže carevima i njihovim državnim poslovima, vaspitavapodanike učeći ih kako će zadovoljiti svoje vladare i poboljšati svoj život. To je KnjigaKelile i Dimne. Kada se car uvjeri da je istina ono što je čuo o toj knjizi i kada je saznaoda ta knjiga okrepljuje i širi obrazovanje, smatrao je da sam baš ja kadar da je prevedemna perzijski jezik. Neka nam je Allah na pomoći!Poslije ovakvih Berzevejhovih riječi, car se uvjeri u njegovu učenost i oštroumnost ito ga silno obradova. Odmah naredi da se dovedu astrolozi, pa da oni odrede srećan dan ičas kada će Berzevejh krenuti na put. Astrolozi onda odrediše dan i čas njegova polaska.Određenog dana Berzevejh je srećno krenuo, noseći sa sobom dvadeset vreća blaga,a u svakoj vreći po deset hiljada dukata. On putovaše danima i noćima trudeći se daostvari svoj cilj, i tako stiže i u Indiju.Kad je stigao tamo, počeo je obilaziti oko carske kapije i oko mjesta gdje se sastajucarevi podanici. Upoznavši se sa nekim mudracima, odmah se počeo s njima družiti,raspitujući se o carskoj sviti, o velikašima koji se s carem druže i o učenim ljudima imudracima. Berzevejh ih poče susretati pozdravom i na njihove sjedjeljke dolaziti. Pričaoim je da je stranac koji je došao u njihovu zemlju iz težnje za znanjem i naukom, želeći dase preporodi, i da mu je u tome potrebna njihova pomoć. Tražio je od njih moralnupodršku da bi ostvario svoje želje, ali uvijek vješto skrivajući pravi uzrok svog dolaska unjihovu zemlju.Berzevejh je dugo ostao kod indijskih učenjaka učeći kod njih ono što je već svedobro znao, a pravio se kao da ništa ne zna. U međuvremenu je on skrivao svoje želje inamjere, a istovremeno je oprezno, mudro, tobože naivno i obazrivo tragao za onim zbogčega je došao. Za to vrijeme je stekao mnogo iskrenih prijatelja sve samih Indusa. Međunjima je bilo velikaša, učenjaka, mudraca i običnog svijeta, svijeta svakakve boje izanimanja.Među svojim novim prijateljima imao je jednog kome je odlučio da povjeri svojutajnu i kog je odabrao za svoga savjetnika, jer se uvjerio da je on čestit, obrazovan, mudari razuman i da umije čuvati tajnu. Ali iako se Berzevejh bio uvjerio da mu je taj čovjekiskren prijatelj, iako se s njim dogovarao o svemu i svačemu, ipak je od njega krio onozbog čega je došao, jer je najprije htio da ga dobro iskuša i da vidi da li je on dostojan damu se povjeri tajna. On se za njega neprestano raspitivao i nastojao je da u njemu stekneodanog prijatelja. Kada se Berzevejh uvjerio da je taj čovjek dostojan da mu se povjerenajkrupnije i najdelikatnije tajne, da ih on zna čuvati i da nije izdajica, on postade premanjemu još ljubazniji, još ga više poče poštovati i prema njemu bivati naklonjeniji. To jetrajalo sve dotle dok se Berzevejh ne uvjeri da je došlo vrijeme ostvarenja njegove željeposlije dugog boravka u tuđini i ogromnih troškova koje je činio za pridobijanje prijateljai spremanje gozbi.Kada se Berzevejh uvjerio da se potpuno može osloniti na svog prijatelja Indusa, okome je riječ, kada se na njega sasvim navikao i ocijenio njegove moralne i intelektualnesposobnosti, i uvjerio se da mu može povjeriti tajnu, reče mu jednoga dana nasamo:

21– Brate, ne želim da od tebe više krijem ono što sam dosada krio, jer si dostojanmoga povjerenja. Znaj, da sam došao u vašu zemlju s nekom namjerom i da ta mojanamjera nije ono što sam vam dosada pričao. A pametnu je čovjeku dovoljno da izpogleda i kretnje zaključi šta se krije u nečijoj duši i nečijem srcu.– Ama, nije mi bilo prijatno da otkrivam tvoje prave namjere, ali te uvjeravam dasam znao i proniknuo u tvoje tajne želje, da ti ustvari tražiš nešto drugo, a ne ono što sinam pripovijedao – odgovori mu njegov prijatelj. – Ali zato što te volim i što mi je tvojeprijateljstvo drago, meni je bilo nezgodno da ti to u lice reknem, i da te iznenadim, iakosam dobro znao šta u sebi kriješ i šta tajiš. Međutim, kada si mi već ti sam donekle otkriosvoju tajnu, reći ću ti ko si ti, kakva je ta tvoja tajna zbog koje si došao, i tako se dugoovdje zadržao. Ti si prešao tolike zemlje i došao u naše krajeve, ni zbog čeg drugog no daopljačkaš naše bogate riznice, odneseš naše dragocjenosti u svoju zemlju i njimaobraduješ svog cara. Ti si došao u našu zemlju da nas prevariš, a s nama si se tobožesprijateljio samo da nam podvališ. Ali primijetivši tvoju izvanrednu izdržljivost, tvojuupornost da postigneš ono što želiš, tvoju obazrivost da se riječju ne odaš za toliko dugovremena koje si proveo u našoj sredini, ja sam baš zbog toga i zbog tvoje fine razboritostijoš više poželio da se s tobom sprijateljim. Još nisam sreo čovjeka koji bi bio od tebeoštroumniji, vaspitaniji i izdržljiviji u traganju za naukom, još nisam vidio živa stvora kojibi bolje od tebe znao kriti tajnu, iako si u tuđoj zemlji, u državi koja nije tvoja, i međunarodom čije običaje i navike ne poznaješ. Čovjekova se pamet ogleda u ovih osamosobina: prva je osobina da čovjek bude prijatan, druga je, da upozna sama sebe i da budeuvijek oprezan, treća je, da se pokorava carevima i da se potrudi i nađe načina da ih usvemu zadovolji, četvrta je, da poznaje gdje i kada će povjeriti prijatelju svoju tajnu, petaje, da pred carskim kapijama sjedeći u društvu dvorjana bude slatkorječiv, šesta je, dačuva i svoju i tuđu tajnu, sedma je, da zna upravljati svojim jezikom, da ne govori ono zašto može odgovarati, i osma je, da u društvu ne govori o onome o čemu ga ne pitaju. Koposjeduje sve ove osobine neće imati neprijatnosti, i biće uvijek srećan. Ja sam se uvjerioda ti imaš te osobine. Neka te uzvišeni Allah sačuva, neka ti pomogne u tvojim nakanama,i omogući da postigneš ono što želiš! Ti si se sa mnom sprijateljio samo zato da se koristišmojim znanjem i mojim ugledom. Ti si, zaista, zaslužio da ti se pomogne da ostvariš onošto želiš, da se čovjek zauzme za tebe i tvoja nastojanja i da ti udovolji molbi. Samo,velim ti, te tvoje namjere izazivaju kod mene bojazan i strah.Kada se Berzevejh uvjerio da je Indusu kao na dlanu sve jasno zašto se on s njimsprijateljio, da se on s njim sprijateljio samo zato da ga prevari i da mu podvali, a da gaipak nije odbio kada je zatražio da mu molbi udovolji, nego da mu je odgovorio blago,kao što brat bratu ljubazno i nježno odgovara, on povjerava da će mu Indus ispuniti želju,pa mu reče:– Ja sam se bio spremio da govorim nadugo i naširoko. Ali kada si me prekinuo iiznenadio rekavši mi da znaš sve o meni, da ti je poznato zbog čega sam došao i da si čakspreman da ispuniš ono što sam ti govorio, ja se onda zadovoljih da s tobom ukratko22razgovaram. Zahvaljujući svojoj pameti i obrazovanosti, čime te Allah obdario, ti si uspioda iz malo riječi doznaš mnogo o meni. Tako si ti poštedio mene daljeg razgovora, i, eto,zato sam u svom govoru bio kratak. Ja sam se uvjerio da ti nastojiš da mi pomogneš uostvarivanju mojih želja, a to znači da si plemenit i da držiš do date riječi. Kada se riječiupute mudracu i tajna povjeri oštroumnome koji je umije čuvati, tada je ta tajnaobezbijeđena i time postignuta posljednja želja povjerioca tajne, to je sigurno u tolikojmjeri kao kad se neka skupocjena stvar pohrani u nekoj tvrđavi, – odgovori BerzevejhIndusu.

– Nema ništa dragocjenije od prijateljstva – reče Indus Berzevejhu. – Iskreni prijateljzaslužuje da ga čovjek smatra ravnim sebi, da od njega ništa ne krije, da svoju tajnu prednjim ne skriva i da mu omogući, ako može, da ostvari svoje želje i namjere. Samo je onajčovjek valjano vaspitan koji umije čuvati tajne. Kada se tajna povjerava čovjeku koji jeumije dobro čuvati, za nju se neće nikada doznati jer će je takav čovjek sahraniti u sebi.Tajna među dvojicom ne može ostati skrivena čim oni o njoj počnu govoriti, jer su u njuveć upletena dva jezika. Čim dvojica počnu govoriti o tajni, odmah je tu i treći, kome jenaklonjen ili jedan ili drugi. A kada tajna dopre do trećega, ona se tada tako razglasi da jene može poreći onaj čija je, isto kao što se ne može utjerati u laž onaj koji tvrdi da je nebovedro, ako je ono zaista vedro. Nema ništa ljepše od radosti koje mi pričinjava tvojeprijateljstvo i tvoje druželjublje, pogotovu sada kad mi je tvoje društvo postalo potreba. Jaznam da je to što ti od mene tražiš tajna koja jednog dana mora izbiti na vidjelo. A kada seto pročuje, ja sam tada propao, neće mi pomoći ni čitavo blago. Naš je car naprasit i grub.Za malu krivicu kažnjava najtežom kaznom. A šta bi tek učinio za ovakav prestup? Akome ljubav koja postoji između mene i tebe navede da ti pomognem, careva mi kazna negine.– Još su davno učeni ljudi pohvalili prijatelja koji zna čuvati tajnu i koji je spremanda pomogne svom prijatelju – odgovori mu Berzevejh. – Baš takvom kao što si ti ja samnamijenio da se poduzme mog posla i da me pomogne u mojim nastojanjima. Ja sepouzdavam u tvoju plemenitu narav i veliku pamet. Ako ti zbog mene budeš imao kakveneprilike, budi dobar, pa i to podnesi! Budi uvjeren da ja tajnu nikad neću odati, i nemojstrahovati. Ti se boj svojih sugrađana, koji se vrzaju oko tebe i oko cara, da te oni neoptuže kod cara i da mu oni to ne kažu. Ja se ipak nadam da se za sve to ništa neće čuti,jer ću se ja vratiti u svoju zemlju a ti ćeš ostati. Dok sam ovdje, među nama neće bititrećeg.I njih dvojica se tako i dogovoriše.Taj Indus bio je carev rizničar, u njegovim rukama bijahu ključevi carskih riznica.On udovolji Berzevejhovoj molbi, pa mu donese i predade onu knjigu i sve ostale.Berzevejh onda prionu na posao da što prije knjigu prevede i da je prepiše sa indijskog naperzijski jezik. Mučio se i umarao danima i noćima strahujući da se indijski car kojimslučajem ne sjeti te knjige pa da je ne nađe u riznici.Kada je Berzevejh preveo tu knjigu i ostale knjige koje je odabrao, on je to pismeno23javio caru Enuširvanu. Primivši Berzevejhovo pismo, Enuširvan se silno obradova. Ali sepoboja da ga sudbina ne preduhitri i da mu ne pomuti i ne pokvari veselje, pa napisaBerzevejhu pismo u kome mu naredi da odmah dođe. Čim je Berzevejh primio carevuvijest, odmah krenu. Vrativši se, Berzevejh odmah posjeti cara, i kad car Enuširvan vidjekako se izmijenio u licu, reče mu:– O, iskreni robe, koji si već požnjeo ono što si posijao, veseli se i budi radostan! Jaću te za tvoj trud nagraditi svim počastima i daću ti najveći položaj!A onda mu reče da ide kući i da se odmara sedam dana.Kada bi osmi dan, car naredi da dođu dostojanstvenici njegova carstva, svi učeniljudi iz prijestonice i dvorski pjesnici i govornici. Kada su se svi sakupili, dođe iBerzevejh. On najprije priđe caru, pred njega pade ničice, a zatim se podiže i sjede najedno uzdignuto mjesto koje je bilo spremljeno za njega. On poče kazivati redom šta jesve vidio na putu, ispriča nadugo i naširoko, od početka do kraja, šta je sve doživio. Ne binikoga od prisutnih, a da se ne zadivi Berzevejhovim doživljajima na njegovom dugomputu i njegovom taktičnom ophođenju sa onim Indusom. Bio im je veoma drag Indus kojije Berzevejhu pomogao, ma da ga prije toga nije nikada ni očima vidio i iako su izmeđunjega i Berzevejha postojali vjerska i rasna razlika i neslaganje u shvatanjima.

Berzevejhov ugled poraste i u očima prisutnih i kod samog cara. Kad je Berzevejh završiosvoj govor, car dade znak da se prisutni raziđu, a s njima ode i Berzevejh.Car odmah zakaza novi sastanak za koji dvorski govornici počeše spremati svojegovore. Tom su sastanku, pored Berzevejha, prisustvovali govornici, veziri i mnogi ljudiod pera. Tada donesoše Knjigu Kelile i Dimne i ostale knjige. Saslušavši pažljivo čitanjeknjiga, prisutne zadivi njihov mudri i zabavni sadržaj, a caru bi drago što je postigao onošto je želio. Svi Berzevejha onda obasuše pohvalama, i zahvališe mu na trudu. Car odmahnaredi da se Berzevejh ogrne svečanom odorom i da se stavi pred njega biser, dragokamenje, zlato i srebro, i onda mu natače krunu na glavu. Da bi mu ukazao još većepoštovanje i da bi ga što više istakao, posadi ga i na svoj prijesto. Doživjevši sve to,Berzevejh pade pred cara ničice, zatim se diže i reče:– Neka Allah caru da svako dobro i na ovom i na onom svijetu! Neka njegovocarstvo podrži, njegovu vlast i njegovu moć, stubove njegove slave, učini čvrstim! Nekaje hvala velikom Allahu, care, a meni tvoje blago nije potrebno! Zar bijedni rob nijepotpuno zadovoljan kad je doživio da mu car careva oda najveće priznanje? Ali kad carbaš hoće da uzmem darove, jer znam da će mu to biti drago, uzeću ipak nešto da ne bihcaru izišao iz volje.Berzevejh onda ustade i od svih ponuđenih mu darova uze divnu horasansku škrinju,punu carskih haljina, pa reče:– Kad uzvišeni Allah čovjeka obdari pameću, znanjem, lijepom naravi, postojanošćuu vjeri i plemenitim namjerama, neka je uvijek zahvalan vječnom Stvoritelju na njegovudaru, jer ga nije zaslužio! Kada čovjeku ukažu čast, treba da to cijeni makar zbog togapodnio mnoge muke i tegobe. Što se tiče mene, neću ni da se sjećam svih onih tegoba i24nevolja koje sam podnio, jer znam da sam time vama, o carska kućo, odao čast! Ja sam idosada nastojao i dalje ću nastojati da steknem vašu naklonost. Radeći povjereni miposao, sve sam muke lako savlađivao, sve sam patnje podnosio veseo i radostan, jer samznao da ću samo tako radeći steći vašu naklonost. Ali bih te, care, nešto zamolio, ivjerujem da ćeš mi molbi udovoljiti. Moja je molba skromna, ali ako se ispuni, biće od njevelike koristi.– Govori, mi ćemo ispuniti svaku tvoju molbu, jer ti za nas mnogo značiš! – rečeEnuširvan. – Kad bi tražio da s nama podijeliš vlast, mi bismo udovoljili tvojoj želji akamoli šta drugo. Govori, ne stidi se, sve ti stoji na raspoloženju!– O, care, – reče tada Berzevejh, – ne pominji mi teret koji sam podnio za tebe nimoj trud, jer sam tvoj rob koji je dužan da žrtvuje za tebe i svoj život ako zatreba! Da menisi ni nagradio, ja se na to ne bih osvrtao, jer car nije uopšte dužan da to čini. Alizahvaljujući carevoj plemenitosti i njegovom visokom položaju, ja i moja porodica dobilismo najviše priznanje. Kada bi mogao, car bi nas odlikovao i na onom kao što nas jeodlikovao i na ovom svijetu. Neka ga Svemogući u ime nas nagradi najvećom nagradom!– Reci svoju želju, ja sam dužan da ti učinim sve što će te obradovati! – rečeEnuširvan.– Želim da se izda carska zapovijest, vrlom mudracu, uzvišenom carskom veziruBuzurdžimihru, sinu Bahteganovu, da moj životopis opiše u maloj knjizi, da Knjigu Kelilei Dimne rasporedi na poglavlja i da tu knjižicu, u kojoj će iznijeti moj životopis kako budenajbolje znao i umio, stavi kao posebno poglavlje; da mu naredi da tu knjižicu, kada jenapiše, stavi kao prvo poglavlje koje će se čitati prije poglavlja o lavu i volu. Ako car takopostupi, on će time i meni i mojoj porodici odati najveće priznanje, i tako će se, gdje godse bude čitala ova knjiga, za vječna vremena sačuvati uspomena na nas.Kada su car Enuširvan i dostojanstvenici saslušali Berzevejhove riječi i saznali da onželi da uspomena na nj ostane zauvijek, zadiviše se njegovoj učenosti, bistroj pameti i

ljepoti njegove duše.– Drage volje, o, Berzevejh, jer ti zaslužuješ da ti se želja ispuni, – odgovori mu car.– Oh, kako si skroman, a kako je sve to što tražiš nama lahko izvršiti, iako ti to smatrašvelikom čašću!Enuširvan se tada okrenu svome veziru Buzurdžimihru i reče mu:– Ti znaš da je Berzevejh prema nama veoma iskren, znaš kakvim se sveopasnostima i strahotama izlagao, samo da bi stekao našu naklonost, koliko se namučio dabi nas obradovao; znaš kakvu nam je uslugu učinio i kakvom nas je, zahvaljujući samonjemu, Svevišnji mudrošću i znanjem obdario, zbog čega ćemo biti slavni. Poznato ti jekoliko smo mu blaga ponudili iz naših riznica u želji da ga nagradimo za učinjeno djelo,ali on se nije ni na šta osvrnuo. Neznatno je sve ono što Berzevejh od nas traži iako onsmatra da je to velika nagrada i čast. Ja želim da ti o tome u svojoj knjizi progovoriš i damu tako želju ispuniš! Znaj da će me to obradovati. Ne žali truda makar te to i namučilo.Treba da napišeš poglavlje, koje će biti slično ostalim poglavljima knjige, u kom ćeš25iznijeti Berzevejhovu vrlinu, njegovo plemstvo i soj, njegovo zanimanje, obrazovanost idjetinjstvo. To ćeš poglavlje posvetiti Berzevejhu i u njemu navesti kako smo ga o svomtrošku poslali u Indiju, kakvih smo se knjiga, zahvaljujući samo njemu, domogli i timepretekli ostale narode. Dalje ćeš navesti kako se držao kada se vratio s puta, i kako nijehtio da primi blago koje smo ponudili. Reci što možeš pohvalnije i laskavije o njemu, i toistakni što možeš bolje! Ne žali truda, i svakako gledaj da to obraduje Berzevejha istanovnike moga carstva, jer je on to zaslužio i od mene i od svih mojih podanika, a i odtebe, takode, koji voliš nauku. Nastoj da i narod i ugledni ljudi poglavlje posvećenoBerzevejhu prime bolje od svih drugih poglavlja, i da baš to poglavlje što više odgovarasadržaju te knjige. Ti ćeš zbog toga biti najsrećniji čovjek baš zato što ćeš to sam učiniti!Neka to bude prvo poglavlje u knjizi! Kada to završiš onako kako sam naredio, obavijestime jer želim da sazovem dostojanstvenike svoga carstva da se pred njima pročita to što sinapisao. Eto tako ćeš ti, zadovoljivši nas, najbolje istaći svoje vrline i doći do slave.Kada je Buzurdžimihr saslušao careve riječi, pao je pred njega ničice, zatim ustao irekao:– Allah te poživio, care, i učinio da budeš najbolji i na ovome i na onome svijetu! Tićeš mene, care, takođe na ovaj način ovjekovječiti.Onda Buzurdžimihr ode od cara i lati se odmah posla. Počeo je najprije da opisujeBerzevejhov život i vrijeme njegova prvog vaspitanja. Opisao je kako je išao u Indiju datraži lijekove, kako je naučio njihovo pismo i jezik, dok ga poslije car Enuširvan ne poslada traga za pomenutom knjigom. On je sve Berzevejhove vrline, njegovu mudrost, narav ipoglede opisao i objasnio kako najbolje može biti.Kada je vezir Buzurdžimihr napisao to poglavlje, izvjestio je cara da je završioposao. Enuširvan onda sakupi članove dinastije i prvake svoga carstva i uvede ih u dvor.Buzurdžimihru naredi da pročita što je napisao. Za vrijeme čitanja Berzevejh je stajaopored Buzurdžimihra. Buzurdžimihr poče čitati životopis Berzevejhov od početka dokraja. Cara obradovaše mudrost i znanje Buzurdži-mihrovo, pa ga i on i svi prisutnipohvališe i zahvališe mu se. Car naredi da mu se daruje veliko blago, svečana odora, nakiti posuđe, ali Buzurdžimihr od svega toga uze samo jednu svečanu carsku odoru.I Berzevejh se zahvali Buzurdžimihru, poljubi ga u čelo i u ruku, a onda se okrenucaru i reče mu:– Allah ti podržao carstvo i dao svaku sreću! Ti si i meni i mojoj porodici učinionajvišu čast baš time što si naredio Buzurdžimihru da opiše moj život i tako sačuvauspomenu na me.Poslije toga prisutni se raziđoše veseli i radosni. To bijaše dotada nezapamćena

svečanost.KAKO JE BUZURDŽIMIHR,SIN BAHTEGANOV,26ISPRIČAO ISTORIJU BERZEVEJHOVA ŽIVOTABerzevejh, sin Ezherov, prvak perzijskih ljekara, koji je prepisao i preveo ovu knjigusa indijskog jezika, o čemu je bilo ranije govora, reče:– Moj je otac bio vojnik, a majka mi vodi porijeklo iz ugledne porodice. Živio sam irastao u izobilju, i svojim sam roditeljima bio draži od sve njihove djece. Roditelji su meviše pazili nego moju braću. Kada mi je bilo sedam godina, predadoše me vaspitaču.Savladavši dobro pismenost, zahvalio sam se roditeljima i počeo sam razmišljati o nauci.Medicina je bila nauka za kojom sam najviše čeznuo i koju sam počeo izučavati jer samnajprije i upoznao njenu vrijednost. Učio sam je sedam godina, i koliko god sam se više snjom upoznavao, sve sam više za njom čeznuo i sve je više izučavao. Kada sam seodlučio da liječim bolesnike, preda me su se odmah postavila ova četiri pitanja koja mučei ostale ljude, a to su: imetak, slava, uživanje i onaj svijet. Zašto da se opredijelim?Medicinske knjige kažu da je najbolji onaj ljekar koji je istrajan u liječenju i koji ne tražiništa drugo do nagradu na onom svijetu. Poslušavši savjet tih knjiga, ja sam se odlučio daliječim bolesnike da bih tako zaslužio onaj svijet i da ne bih bio kao onaj trgovac koji jedao skupocjeni rubin za nekakve đinđuve, ma da je mogao biti, da nije tako učinio, veomabogat. Osim toga, u knjigama drevnih naroda pročitao sam da ljekar koji nastoji da svojimliječenjem zasluži onaj svijet može biti srećan i na ovome svijetu. Takav ljekar liči nasijača, koji, kad obradi zemlju i posije sjeme, želi da požanje dobru žetvu, a ne korov.Istina, kad žetva prispije, nađe se uvijek tu i šarolike trave. Žudeći za nagradom na onomsvijetu, ja sam se sav bio predao liječenju bolesnika. Savjesno sam liječio i bolesnike zakoje sam vjerovao da će ozdraviti kao i one za koje sam bio izgubio svaku nadu. Uvijeksam nastojao da im bolest koliko-toliko ublažim. Bolesnike sam njegovao lično ili sam imprepisivao ili davao odgovarajuće lijekove ne tražeći nikakve nagrade za to. Nisam zavidoni jednom od svojih drugova koji su imali manje znanja, a više ugleda od mene, zatimimetka i svega ostalog što, razumije se, nema nikakve veze s čestitim životom.Onoga dana kada je u meni sazrela odluka da liječim i obilazim bolesnike u njihovimdomovima, ja sam se odlučno uhvatio u koštac sa svojom dušom i rekao joj: "Dušo, zar tine znaš da razlikuješ korisno od štetnog? Zar ne znaš da bi ti bolje bilo da ne težiš za onimod čega ćeš imati malo koristi, a mnogo muke i patnje dok do tog dođeš, i za čim ćešveoma žaliti kada to izgubiš? Dušo, zašto ti ne padne na um onaj svijet, pa bi odmahzaboravila ono za čim težiš na ovom svijetu? Zar te nije stid da se izjednačiš s grešnicimakoji vole samo ovaj prolazni svijet u kome nije čovjekovo ni ono što tobože posjeduje.Ovaj prolazni svijet cijene samo obmanute neznalice. Zato, dušo moja, dobro razmisli:gledaj da se prođeš gluposti i nastoj da uvijek činiš dobra djela, a da se kloniš hrđavih.Neka ti bude uvijek na umu da je ljudsko tijelo stvoreno da ispašta, da je ono zatrovanoraznim otrovima koji se međusobno bore i jedni druge utamanjuju, i baš time iuslovljavaju život. Života mora nestati, jer je on sličan kipu čije udove povezuje samojedna žica, pa kad se ta žica prekine, kip se sruši. Dušo moja, nemoj da te obmanjuje27drugovanje s prijateljima i drugovima, nemoj za tim mnogo žudjeti, jer takvo druženje,iako pričinjava dosta radosti, skopčano je s velikim odricanjem, a konac svega je –rastanak! Takvo drugovanje je korisno kao i svaki koristan predmet dok ne dotraje, a kaddotraje, zna se šta s njim bude. Dušo moja, nemoj za ljubav porodice i bližnjih gramziti zaimetkom u želji da ih pomažeš, jer možeš nastradati; može ti se dogoditi da poput tamjanasagoriš u čijem mirisu uživaju drugi. Dušo, ne predaji se uživanjima ovog prolaznog

svijeta i ne daj se zavesti sve kad bi znala da ćeš vječito živjeti i da ćeš se domoći položajaza kojim svi ljudi čeznu. Na ovom svijetu ima znatan broj ljudi koji ili neće ili ne mogu davide da su i stvari koje oni mnogo cijene neznatne i ništavne, sve dok ih ne izgube. To jekao kosa koju čovjek njeguje i voli dok mu resi glavu, a kada mu opadne, on se na njugadi. Dušo moja, neka ti ne budu dosadni bolesnici i trud oko njihova liječenja! Pomislikoliko čovjek ulaže truda očekujući, razumije se, nagradu, samo da iz jedne nevoljeizvuče čovjeka kome je učinjena nepravda. A zamisli kakve su onda usluge ljekara kojimnogim ljudima čini dobro? On, prema tome, može da se nada i očekuje veliku nagradu.Dušo, nemoj nikada gubiti iz vida onaj svijet i pretpostavljati ga ovom svijetu u želji dazadovoljiš svoje ovozemaljske prohtjeve, jer ćeš, čineći to, zamijeniti lijepo ružnim. To bimi ličilo na trgovca koji ima punu kuću mirišljavog sandal-drveta, pa ga u žurbi, nemjereći ga, proda budzašto. Ja sam se uvjerio da se ljudi razilaze u mišljenjima i da su improhtjevi različiti: svako svakom prigovara, svaki je svakom neprijatelj, jedan drugogogovara i suprotstavlja mu se. Upoznavši to, sasvim je onda razumljivo što se ni na koganisam mogao ugledati i što sam s podozrenjem gledao na ljude. Jer, da sam slijepovjerovao, ličio bih na čovjeka koji je, zato što je bezgranično vjerovao, bio prevaren.Priča se da se neki kradljivac popeo sa nekoliko svojih drugova na krov kuće nekogbogataša. Njihovi koraci probudiše domaćina, koji, iznenađen time, odmah probudi svojuženu i to joj saopšti.– Tiho, izgleda mi da su se kradljivci popeli na našu kuću. Hajde, ti me k'o budi izasna i glasno me upitaj da to čuju i kradljivci: "Ama zar mi, čovječe, nećeš već jedanputkazati kako si stekao toliki imetak i toliko blago?" Ja ću se k'o bajagi praviti da neću da tikažem, a ti navaljuj, preklinji me i ostani uporna u tome.Žena tako i postupi. Kad kradljivci čuše glasove, počeše osluškivati.– Ženo – odgovori joj muž, – tebi se sudbina nasmijala, imaš svega u izobilju, pa štome onda pitaš otkud mi imetak. Ako ti sada to kažem, može kogod čuti, pa ćemo i ja i tiimati neprilika.– Ama, kaži mi, čovječe, života mi, ovdje nema ko da čuje naš razgovor! – navaliopet žena.– Hajde, vala, da ti kažem – odgovori joj najzad muž. – Sve, ženo, što imam – svesam pokrao!– Ama zar, čovječe, ali kako? – upita ga žena.– Najprije sam naučio kako se krade, i pravo da ti kažem to nije bogzna kako teško.Zamisli, kradem, a niko živ u me da posumnja.28– Pa, de, reci mi, čovječe, kako si ti to radio?– Evo kako: Obično noću, obasjanom mjesečinom, polazio sam sa svojim drugovimau krađu. Popeo bih se na krov kuće nekog bogataša, recimo takvog kao što smo mi.Privukao bih se do badže kroz koju ulazi svjetlo pa bih sedam puta izgovorio ove čarobneriječi: "Ševlem, ševlem", a zatim bih se, obuhvativši zrake svjetla, neprimjetno spustiokroz badžu u kuću. Najprije bih pokrao novac, a onda druge stvari. Kada bih sve smirio,ponovo bih izgovorio one iste čarobne riječi, pa bih se na zrakama mjesečeva svjetlaizvukao kroz badžu i s drugovima umakao zdrav i čitav. Kad kradljivci to čuše, pomisliše:– A, ah, noćas nam je pala sjekira u med!Zato oni strpljivo očekivahu dok ne zaspi domaćin i žena mu. Uvjerivši se da suzaspali, vođa lopova priđe badži i izgovori sedam puta riječ ševlem, ševlem, pa ondaobuhvati zrake mjesečeva svjetla da se spusti u kuću, ali u isti mah glavačke tresnu napod. Domaćin skoči na njega sa sohom u ruci i upita ga:– Ko si ti?– Ja sam prevareni i zavedeni kradljivac koji je povjerovao u ono što se nikada neće

dogoditi, i, evo, ovo je posljedica toga, – odgovori mu kradljivac.Kad sam se uvjerio da nema smisla vjerovati u ono što ne može biti, jer sam se bojaoda mi to ne naprti kakvu bijedu na vrat, ja se onda sav predadoh izučavanju religija davidim koja je od njih najbolja. Ma koga god sam pitao o religijama, nisam nikad dobiojasan odgovor niti sam mogao iz odgovora izvući zaključak da ima išta u što bih po mojojpameti trebalo da vjerujem i da to slijedim, pa pomislih: "Kada već nisam mogao susrestitakvog čovjeka, čija bi me vjera oduševila, onda je najpametnije da ostanem u vjeri svojihpredaka". Eto, tako htjedoh da učinim, ali odmah pokušah da nađem opravdanje zaovakav svoj stav, pa u sebi rekoh: "Ako se može opravdati stav ovakav kao što je moj,onda ne bi trebalo prigovoriti ni čovjeku koji slijepo ide stopama svoga oca, makar muotac bio i čarobnik. U životu ima dosta sličnih primjera koje razum ne može uvijek dashvati i odobri. Dok sam o tome razmišljao, na um mi padoše riječi jednog čovjekaizjelice koji se pravdao, kad mu se zamjeravalo da mnogo jede, da su mu i preci biliizjelice. Nastojeći da opravdam pred samim sobom takav svoj stav, nisam uspio da sebikonačno objasnim zašto treba da slijedim vjeru baš svojih predaka, nego, naprotiv, osjetiosam u dubini svoje duše potrebu da i dalje razmišljam o svim religijama. Ali mi nekako uisto vrijeme pade na um kako se posljednji čas približuje, kako je ovozemaljski životkratkotrajan i kako će ljudi pomrijeti, jer će im vrijeme uništiti živote, pa i o tome počehrazmišljati, i, najzad dođoh do zaključka: "Možda će uskoro smrt zakucati i na moja vratai možda ću ubrzo odseliti na onaj svijet?"Ja sam dobro radio i mislim da moja djela zaslužuju pohvalu. Štaviše, ja mislim dasu to najbolja djela. Možda su me moja kolebanja u vjeri omela da ne učinim koje dobrodjelo koje bih inače učinio, pa me zbog toga može zateći smrt nespremna. Može mi sedogoditi nešto slično kao onom čovjeku koji se dogovorio sa slugom jednog bogataša daga posjećuje svaku noć kad ukućani nisu kod kuće. A dogovor među njima bio je ovakav:29da mu sluga daje stvari iz kuće, a da ih on prodaje, pa da novce dijele napola. Tako jednenoći ukućani nekud odu, pa sluga, ostavši sam, poruči po svoga druga. Drug mu dođe, ioni počeše sakupljati stvari. Dok su oni tako sakupljali stvari po kući, neko zakuca nakapiju. Na kući su bila i druga vrata za koja slugin ortak nije znao, i pored njih bijašejedna lokva.– Brzo iziđi kroz ona vrata pored kojih je lokva! – sluga sav preplašen i u žurbi viknusvome ortaku u krađi, i pokaza mu u kom se pravcu nalaze ta vrata.Slugin ortak pojuri u tome pravcu i nađe vrata, ali ne primijeti pred njima lokvu, pase vrati slugi i reče mu:– Našao sam vrata, ali nema lokve.– Budalo jedna – viknu mu sluga – kog će ti đavola lokva? Ja sam ti rekao za tulokvu da bi znao koja su to vrata, a sada, kad već znaš, bježi glavom bez obzira!– A zašto si mi pričao za nekakvu lokvu kad je nema? – upita ga ponovo ortak ukrađi.– Teško tebi, luđače jedan, spasavaj se, a prođi se skanjivanja i kojekakvih gluposti!– dreknu sluga.– Ama, kako ću, božji čovječe, izići kad si mi u glavi napravio pravu zbrku. Govorišmi za neku lokvu, a lokve tamo nema, – reče mu ponovo ortak, i tako se sa slugomprepiraše sve dok ne uđe domaćin unutra. Vidjevši o čemu se radi, domaćin zgrabi togčovjeka za šiju, dobro ga izlema, pa onda predade vlastima.Prestrašen svojom kolebljivošću u pogledu religija, ja odlučih da ne činim ništarđavo i da moji postupci budu uvijek saglasni propisima sviju religija. Ja onda odlučih dasvojoj ruci ne dam da ma kog tuče, ubija i da krade; svojoj duši zabranih da se oholi i srdi,da prezire i mrzi i da sanja o izdajstvu; svoj jezik sačuvah od laži, kleveta, ogovaranja,

spletkarenja i svega što je ružno. Tako sam sebe ubijedio da ne treba da činim nepravdu,da poričem uskrsnuće, sudnji dan, nagrade i kazne na onom svijetu i da treba da vjerujemda je Allah jedan jedini Bog. Zato počeh izbjegavati društvo nevaljalaca i nastojati, štosam god više mogao, da se družim sa dobrima. Uvjerih se da nema boljeg druga iprijatelja od čestitosti, da nije teško biti čestit ako ti u tom bude imalo Allah na pomoći, ida čestitost upućuje na pravi put. Saznao sam da je čestitost neiscrpna, da se ona uvijekpojavljuje u sve novijim i ljepšim vidovima. Zato se ne treba plašiti da je vlast možekonfiskovati, voda potopiti, vatra spržiti, lopovi ukrasti, ili da je mogu zvijeri ili pticegrabljivice rastrgati.I još nešto: primijetio sam da lakomislen čovjek i čovjek sklon zabavi može vrlo lakoda dođe u nepriliku kao što je došao i jedan trgovac. Pričaju da je neki trgovac imao vrloskupocjen dragi kamen. On pogodi da mu neki čovjek za deset dukata provrti taj dragikamen, pa ga odvede svojoj kući da to tamo obavi. Ušavši u kuću, zatekoše u uglu sobejednu tamburicu.– Umiješ li ti udarati u tamburicu? – obrati se trgovac onom brusaču.– Kako ne bih umio – odgovori mu brusač, jer je bio pravi majstor u sviranju.30– Evo ti tamburice, de, da čujemo kako udaraš! – reče mu trgovac.Brusač uze tamburicu i neprestano u nju udaraše, a trgovac je, slušajući, ushićenodavao takt rukama i glavom sve do večeri. Kada se primače doba sunčeva zalaska, brusačreče trgovcu:– Naredi da mi se isplati nadnica!– Ama kakvu nadnicu, božji čovječe? Zar si ti štogod radio? – upita ga trgovac.– Ja sam radio ono što mi je bilo naređeno, a tvoj sam nadničar. Radio sam što si htio– odgovori mu brusač, i ne pusti ga na miru dok od njega ne naplati svih deset dukata, atrgovčev dragi kamen ostade neprobušen.Što god sam više posmatrao ovaj svijet i njegove naslade sve sam prema njemu bivaoravnodušniji i sve sam ga se više klonio. Najzad se uvjerih da isposništvo utire put za onajsvijet, isto kao što i roditelj utire put svome djetetu, i da ono otvara vrata vječnomuživanju. Ja sam utvrdio da isposnik hladno i razborito razmišlja o svakome svompostupku i da je zahvalan i ponizan; on je s malim zadovoljan i skroman, zadovoljan je paje stoga i bezbrižan; on okreće leđa ovome svijetu da izbjegne zla, kroti svoje strasti dabude moralno čist, nikome ne zavidi, pa ga zato svako voli, i ni za čim ne čezne. Svaki muje postupak razuman, pa zato i može da sagleda posljedice, i da se nikada ne kaje.Izbjegava ljude, i s te strane je sasvim miran.Što se mene tiče, nisam bio siguran da li ću moći da se sav predam isposništvu, jerako bih zanemario ovaj svijet, onda bih zanemario i svoje ovozemaljske poslove od kojihočekujem koristi i nagradu. Kad bih tako postupio, čini mi se da bih bio nalik na onog psakoji je, prolazeći pokraj rijeke, ugledao u vodi sjenku koščure koju je držao u zubima, papojurio prema njoj ispustivši pravu koščuru iz svojih usta. Pomisao na to stvorila je umeni otpor, jer sam se pobojao da će mi isposništvo dosaditi i da neću imati dovoljnosnage za to, pa sam stoga odlučio da živim kao što sam i dosad živio. Ali istovremeno jemene mučila i druga misao. Naime, nametalo mi se poređenje između isposništva koje jeskopčano s velikim patnjama i odricanjima i drugih nesreća koje vječito taru ljude. Menije inače jasno da se ovozemaljska uživanja na koncu konca moraju izroditi u velike patnje.Pa zar ne vidiš da je svijet kao slana voda, što god je više piješ, sve te više mori žeđ; on jesličan koščuri na putu u kojoj pseto osjeti miris mesa, pa ga to zavara i počne je glodatidok sva usta ne iskrvavi; on je nalik na jastreba koga salijeću druge ptice kad mu ugledajuu kljunu komad mesa; opkoljen sa sviju strana, jastreb pokušava da im kružeći umakne,ali se umori i ispusti meso; on je kao ćup meda na čijem se dnu nalazi rastopljen otrov

koji je sladak, ali smrtonosan; on je sličan varljivoj munji koja sine i trenutno sve osvijetli,ali odmah iščezne, i sve pokrije mrak; on je kao lijep san koji se na javi raspline i iščezne.Kada sam o svemu tome dobro razmislio, iskreno sam poželio da budem isposnik.Ali, tu je odmah duša koja se suprotstavlja, jer je ona sklona svakom zlu; ona ponekad znabiti i nemilosrdna, pa neće da se složi s tvojom odlukom; baš u takvim trenucima postupakao sudija koji je u stanju da istovremeno donese oprečne presude, čas u korist jednog, času korist drugog parničara. Ali i uprkos tome, ja sam razmišljanjem došao do zaključka da31je surovost isposničkog života neznatna u odnosu na vječna uživanja i da su ovozemaljskeslasti za kojima duša čezne veoma gorke i bolne, jer su one uzrok svih patnji i nevolja.Čudno je da ljudi u gorkom ne osjećaju slast, i to takvu slast koja vodi vječnomblaženstvu. Zato bi trebalo da ljudi i ne uživaju u varljivim ovozemaljskim slastima, kadse zna da one prouzrokuju vječnu gorčinu. Kada bi se jednom čovjeku reklo da će živjetistotinu godina i da će mu za to vrijeme svaki dan odsijecati po komadić mesa, ali da će se,kada navrši tih stotinu godina, riješiti svakog bola i patnje, da će biti spokojan i radostan,ne bi trebalo da ga tolika dužina vremena zastrašuje. Zašto onda čovjek ne bi mogao dapodnese kratkotrajno isposništvo kada je patnja isposničkog života neznatna s obzirom naonu sreću koja iza nje slijedi? Zar ovaj čitav svijet nije stvoren od muke i patnje? Patnja jestalan pratilac čovjekov na ovom svijetu, od njegova začeća u majčinoj utrobi pa sve dosmrti.Medicinske knjige nam objašnjavaju da se od muškarčeva sjemena začne dijete kadato sjeme dospije u ženinu matericu i kad se spoji s njenim sjemenom i krvlju, pa se zgrušai ščvrsne. Sve to onda pokreće neka unutarnja sila, i to se postepeno pretvara u usiren izgrušan komad iz kog se razvijaju udovi i ostali organi sve do porođaja. Ako je posrijedižensko dijete, lice mu je okrenuto prema majčinom licu, a ako je muško, onda premaleđima majčinim. Dječje ručice se nalaze na obraščićima, a bradica na koljenima, dijete jestegnuto u košuljici koja izgleda kao zavezana kesa. Ono diše teško i mučno i nemanijednog dijela tijela koji nije obavijen: odozgo se zagrijava toplotom majčine utrobe kojaga pritiskuje, a odozdo je stiješnjeno. Dijete je vezano pupčanom vrpcom sa utrobomsvoje majke i pomoću te vrpce sisa i prima hranu. Ono se nalazi u takvom položaju, utmini, i stiješnjeno je sve do rođenja. Kada dođe vrijeme porođajnih bolova i porođaja,ženina materica se pokrene i da djetetu snage pomoću koje se pokrene i glavom pođe kaizlazu da bi izišlo iz svog teškog položaja. Ako ga, kad izađe napolje, dohvati vjetar ilipogladi ruka, ono osjeti bol kao što boli čovjeka kada mu neko dere kožu. Dok je sasvimmalo i nejako ono podnosi svakojake nevolje: ne zna da zaište hrane i vode kad je gladno ižedno, ne umije da se pomogne kad ga što boli, a usto mora da trpi razna previjanja,trljanja i mazanja uljem. Ako na leđima zaspi, ne može da se prevrne. Dok doji, pretrpisvakojake muke, a kada prestane dojiti, snalaze ga druge nevolje, kao što je, na primjer,vaspitanje, jer tada mora da podnosi surovosti svoga učitelja i dosadu učenja i pisanja.Pored toga, ono često biva žrtva raznih bolesti zbog čega mora da izbjegava hranu i da seliječi. Kada postane čovjek, zaokupljuju ga mnoge brige kako da zaradi novaca i vaspitasvoju djecu. Usto, mora se stalno boriti i protiv svojih unutarnjih neprijatelja: oboljenjažuči, nagomilavanja gasova u tijelu, limfatičnosti i raznih smrtonosnih otrova koji kolajupo tijelu. Čuva se zmije da ga ne ujede i strahuje od zvijeri i insekata, podnosi u raznagodišnja doba velike vrućine i studeni, kiše i vjetrove. A na koncu dolaze i patnje starosti,ako je čovjek doživi. Kada se čovjek svega toga ne bi bojao, kada bi bio siguran da će tosve izbjeći i kada uopšte o tome ne bi ni razmišljao, trebalo bi da misli na smrt, narastanak sa ovim svijetom. Trebalo bi takođe da bude svjestan da će se toga časa rastati od32milih i dragih, od rođaka i imanja i od svega ostalog što je cijenio na ovom svijetu, a usto

mora uvijek da misli na užas koji očekuje poslije smrti. Ako čovjek tako ne postupi, trebaga ukoriti i smatrati neznalicom. Trebalo bi da svako zna da se treba dovijati i upornoboriti za sutrašnjicu i da treba odbaciti uživanja i zablude ovog svijeta. Pogotovu sada, unašem vremenu, koje je na prvi pogled vedro, a u suštini turobno. Iako je car razborit,suviše moćan, vrlo odvažan, neumoran, pravedan, predusretljiv, istinoljubiv, zahvalan,široke ruke, uvijek spreman da čini dobra djela, poznavalac ljudi, otac svojim podanicima,ljubitelj nauke, dobra i dobrih ljudi, nemilosrdan prema nasilniku, hrabar, odvažan i sklonda podanike u svemu zadovolji i zaštiti, ipak vidimo da se vrijeme okrenulo naopako kaoda je istina pobjegla od ljudi. Umiru vrijednosti, a sve više uzima maha nevaljalstvo i zlo.Izgleda kao da dobro vene, a zlo buja, kao da se razum pomračuje, kao da istina poraženauzmiče pred zlom, kao da su sudije dobile zadatak da sude pristrasno i da budu grobaripravde. Tlačeni se mire s nasiljem, a silnik nosom para nebo. Izgleda kao da je sa svihstrana pohlepa razjapila čeljusti i želi da proguta i ono što joj je na dohvatu kao i sve onošto je od nje udaljeno, kao da je prestalo da kuca bilo veselog života, kao da nevaljalciteže da se popnu na nebo, a dobri sakriju pod zemlju. Ljudsko dostojanstvo je srezano ibačeno u duboku provaliju, niskost ljudska dobija cijenu a vlast prelazi iz ruku čestitih isposobnih u ruke nesposobnih ljudi. Svijet ovaj izgleda veseo i radostan, ali iz dubineljudskih duša šapće glas: "Sreće više nema, zlo se povampirilo!"Razmislivši o svim pojavama ovozemaljskog života, saznavši da su čovjeka, kaonajčasnije i najsavršenije stvorenje, obrvala mnoga zla i nevolje, uvjerio sam se da čak ipametni to ne vide i, štaviše, ne znaju da to izbjegnu. To me, moram priznati, mnogoiznenađuje. Razmišljajući dalje, došao sam do saznanja da čovjeku mnogo smetajuprijatni utisci koje prima putem čula: čula vida, sluha, mirisa, ukusa i pipanja, jer smatrada i na taj način može unekoliko da zadovolji svoje prohtjeve. A ne zna, jadnik, da su muto najveće kočnice napretka i spasenja. On sve nešto hoće, a ne zna da je u takvim svojimhtijenjima sličan onom čovjeku koji je pokušao da se skrije od razjarenog slonaspuštanjem u bunar, objesivši se o dva drveta koja su bila nadnesena nad samu rupu. Takoviseći, noge mu se dotakoše nečeg ljigavog, a to bijahu četiri zmije sa pomoljenimglavama iz svojih rupa. Baci pogled, kad u dnu bunara ugleda zmaja sa razjapljenimžvaljama kako ga očekuje da padne pa da ga proguta. Zatim pogleda na ona dva drveta,kad tamo dva miša, jedan crn, a drugi bijel, glođu stabla. Sav zbunjen i prestrašen, ugledakraj bunara jednu košnicu u kojoj je bilo meda. Pruži jednu ruku prema košnici, uvuče jeunutra i izvadi iz nje malo meda. Poliza med s prsta i slast meda ga ošamuti u tolikoj mjerida nije više mogao ni da misli kako da se spase. On tako ostade ošamućen slašću medadok se, najzad, ne strovali u žvalje onog zmaja i ne nastrada.Ja sam uporedio ovaj svijet, pun nevolja, zala, opasnosti i nesreća s bunarom, a onačetiri otrova koja kolaju u ljudskom tijelu sa one četiri zmije, jer čim ti otrovi ožive utijelu, ljuti su kao smrtonosni zmijski otrov. Čovjekov sam život uporedio sa onimdrvetima, jer se on mora jednom prekinuti. Noć i dan, kako smo već rekli, koji postepeno33uništavaju ljudski život, uporedio sam sa ona dva miša od kojih je jedan crn, drugi bijel, aljudsku sudbinu na ovom svijetu sa zmajem koji sve guta. Ono malo slasti i prijatnihvarljivih utisaka koje čovjek dobija putem čula: čula vida, sluha, ukusa, mirisa i pipanja,zbog čega ne uspijeva da ostvari svoje planove i zbog čega ne pomišlja na onaj svijet,uporedio sam sa onim medom iz košnice.Razmislivši temeljito o svemu, bio sam zadovoljan samim sobom, i otada samuporno nastojao da činim dobra djela, da u tome nađem pravi smisao svog života i timeobuzdam svoje strasti. U takvom raspoloženju preveo sam mnoge knjige, među kojima jei ova, i vratio sam se iz Indije.KELILA I DIMNA

LAV I VOCar Depšelim reče filozofu Bejdebi, prvosvešteniku brahmanskom:– Navedi mi jedan primjer o dvojici koji se vole, a među koje je neki lukavi lažljivacbacio ugarak, i tako među njima stvorio neprijateljstvo i mržnju.– Ako dva prijatelja dopuste da se u njihovo društvo ušulja lukavi lažljivac, međunjima brzo pukne tikva i razvrgne se prijateljstvo – odgovori caru Bejdeba. – Kao primjerza to može poslužiti ovaj slučaj.U zemlji Destavendu živo je nekakav starac koji je imao tri sina. Kad onipoodrastoše, počeše rasipati očev imetak. Nisu znali nikakvog zanata da bi pomoću njegamogli živjeti, pa ih otac zbog toga izruži i istovremeno nasavjetova. On im, izmeđuostalog, reče:– O, djeco moja, čovjek treba da se bori za udoban život, ugled među ljudima i da sepriprema za onaj svijet. Da bi to postigao, treba da stekne imetak na dozvoljen način, daga dobro čuva, da svoj imetak unapređuje i da troši tako da poboljša život i zadovoljiporodicu i svoje prijatelje. Ko tako postupi, biće nagrađen na onome svijetu. Međutim, koma i jedno od rečenog zanemari i zapostavi, ne može postići ono što želi. Jer, ako čovjekne privređuje, neće imati od čega živjeti. A ako je bogat, i još usto privređuje, a niječuvaran, imetka će mu brzo nestati i on će ostati praznih šaka. Ako se imetak zapusti i neunapređuje, brzo ga nestaje, makar se i pretjerano štedjelo, isto kao što nestaje i surme34iako se uzima koliko prione za drvce kojim se očni kapci mažu. Ako čovjek imetak rasipai ako ga ne ulaže gdje treba, imetka će brzo nestati. Ali, upamtite, imetak može dapropadne i uprkos čuvanju; on je uvijek nečim ugrožen. On mi izgleda kao ustava bezotvora i propusta u koju se sliva voda. Takvu ustavu sila vode ili ošteti, pa se ona izlije nasve strane, ili je provali, i tada sva voda uzalud oteče.Sinovi primiše savjet svoga oca i pridržavahu ga se jer se uvjeriše da je dobar.Najstariji između njih pođe u zemlju koja se zvala Mejun, pa u putu upade u glib.Putovao je kolima koja su vukla dva vola od kojih je jednom bilo ime Šetreba a drugomBendeba. Šetreba se zaglibi, pa starčev sin i njegovi drugovi uložiše sve napore da gaizvuku, ali ne uspješe. Onda starčev sin produži put, a kod Šetrebe ostavi jednog od svojihsaputnika da ga pripazi, vjerujući da će se osušiti blato i da će mu dovesti vola. Taj čovjekprenoći tu, ali mu dosadi čekanje i dodija samoća, pa ostavi vola, uputi se za svojimdrugom,i kad ga stiže, najprije mu javi da je Šetreba uginuo, a zatim mu reče:– Kada čovjeku budu dani odbrojani i približi mu se smrtni čas, neće mu ništapomoći ako se bude ne znam koliko čuvao smrti. Štaviše, njegova opreznost i nastojanjeda se čuva mogu da budu kobni po njega.Priča se da je nekakav čovjek išao predjelom u kome su živjele opasne zvijeri. Taj ječovjek znao da je taj kraj neprohodan i opasan. Usput ga presrete jedan najljući inajopasniji vuk. Kada taj čovjek vidje vuka kako ide prema njemu, prepade se, pa pogledadesno i lijevo ne bi li našao kakav zaklon, ali ne vidje ništa drugo nego nekakvo selo izarijeke, pa žurno pođe prema njemu. Došavši do rijeke, vidje da na njoj nema mosta. Izstraha da ga vuk, koji samo što ga nije stigao, ne raskine, on skoči u vodu. Nije umioplivati, i udavio bi se da ga ne ugledaše i ne spasiše stanovnici onog sela u posljednjemčasu. Našavši se među seljacima i ne strahujući više od vuka, pribra se, i tada opazi naobali rijeke osamljenu kuću, pa u sebi reče:– Ući ću u onu kuću i u njoj ću se odmoriti.Kada uđe u tu kuću, zateče tu nekoliko razbojnika koji su dijelili imovinu nekogtrgovca koga su presreli na putu i opljačkali, pa hoće da ga ubiju. Čim to onaj čovjekvidje, poboja se za sebe, pa se vrati u selo. U želji da se odmori od pretrpljenog straha iumora, nasloni se leđima na jedan seoski zid koji se iznenada na njega sruši i tu nađe smrt.

– Istinu govoriš, i ja sam za to čuo – odgovori mu starčev sin.Onaj vo zvani Šetreba izvuče se nekao poslije iz gliba i pođe. Zaustavi se najzad najednoj livadi bogatoj pašom i vodom. Tu se, živeći spokojno, utovio, pa ga stade rika. Ublizini te livade nalazila se gusta šuma u kojoj je boravio ogroman lav, car toga kraja. Slavom bijahu mnoge zvijeri: vukovi, šakali, lisice, leopardi i panteri. Ovaj je lav bio nasvoju ruku, nije slušao mišljenja ni jednog od svojih drugova. Kad je on čuo riku, jako seprepade jer nikada ranije nije čuo takav glas niti je kad vidio vola. Ovaj lav je bionepokretan, nije nikuda išao, niti je ma šta poduzimao, a za hranu mu se svakog danabrinula njegova vojska. Među zvijerima, koje su živjele s lavom, bila su i dva šakala.Jednom je bilo ime Kelila, a drugom Dimna. Ti su šakali bili oštroumni, učeni i lijepo35vaspitani.Jednog dana upita Dimna svoga brata Kelilu:– Brate, zašto se lav nikuda ne kreće, zašto nikuda ne ide, niti šta poduzima?– Šta se tebe tiče, i zašto se za to raspituješ? – odgovori mu Kelila. – Mi smo predkapijom svoga cara, zato i radimo ono što je njemu drago i ne činimo ono što ne voli. Mine spadamo u one ugledne koji mogu s carevima da razgovaraju i da o njihovimposlovima vode brigu. Jezik za zube, jer znaj da će svakoga ko se usudi da govori i radiono što mu ne priliči snaći neprilika slična onoj koju je priredio stolar majmunu.– A kako je to bilo? – upita ga Dimna.– Pričaju da je jedan majmun gledao stolara kako pili dasku na kojoj je sjedio. Kadgod bi pilom razrezao jedan lakat daske, umetnuo bi u dasku klin. Majmunu se to svidjepa ostade da i dalje gleda stolara. Stolar poslije ode nekuda nekim svojim poslom, amajmun se pope na dasku i poče da radi ono što mu ne priliči: uzjaha na dasku, okrenuleđa prema klinu, a lice prema dasci tako da mu rep upade u procijep. Majmun ondaizvadi klin te mu procijep prištinu rep, i on se umalo ne onesvijesti od bola. Poslije nekogvremena stolar se vrati i zateče majmuna u takvom stanju. On ga poče tući i bijahu muteže stolarove batine, nego što ga daska prištinu.– Čuo sam šta reče – odgovori mu Dimna. – Ali treba da znaš da svako ne služicareve iz koristoljublja. Neko im se dodvoruje samo zato da bi obradovao prijatelja aokahario dušmanina. Ima ljudi koji nemaju ponosa, a to su većinom oni koji se radujusitnicama i zadovoljavaju čim bilo, upravo kao što se pas raduje kad nađe suhu kost. Aliljude s dostojanstvom i ponosom ne mogu zadovoljiti sitne stvari. Oni teže ka uzivšenom,ka onome što njima dolikuje, isto kao što i lav pojuri za kamilom kad je ugleda, iako jeveć pred njim ulovljen zec. Zar ti ne vidiš da pas maše repom dogod mu se ne baci koricahljeba, a da slon, čija se vrlina i snaga priznaje, neće da jede donesenu hranu dok se nepogladi i ne pomiluje po licu i dok mu se ne umiljava. Ko bogato živi i pomaže svojuporodicu i svoje prijatelje, taj će, makar i kratko živio, biti dugovijek, a ko živi u tjeskobi ineimaštini, i oskudijeva i on i porodica mu, toga se nikada niko neće sjećati. Ko mislisamo na svoj stomak, i to mu pričinjava jedino zadovoljstvo, a sve ostalo zanemaruje,ubraja se među životinje.– Ja sam razumio šta ti reče – odgovori Kelila Dimni – ali ti utuvi u glavu ovo i znajda svaki čovjek zauzima nekakav položaj i ima svoju vrijednost. Ako je čovjek napoložaju ustaljen, treba da bude time zadovoljan. Što se mene i tebe tiče, naš je položajtakav da ne možemo niže pasti.– Za položaje se treba boriti, i oni su svakom pristupačni, samo ako se imadostojanstva – reče Dimna. – Čovjeka dostojanstvo može uzdići sa nižeg na viši položaj, aonaj koji nema dostojanstva strovali sam sebe na nizak položaj. Teško se domoći visokogpoložaja, a s njega je sletjeti vrlo lako, isto kao što je teško dići na rame težak kamen, alako ga je spustiti na zemlju. Mi baš treba da tražimo viši položaj i da se borimo za to, jer

imamo dostojanstva. Zašto da se zadovoljimo sadašnjim svojim položajem kada smo u36stanju da postignemo veći?– Pa šta si odlučio? – Upita ga Kelila.– Ja namjeravam da iskoristim priliku i da se nekako nametnem lavu, jer je očiglednoda je on kratke pameti. Možda će mi poći za rukom da mu se dodvorim i da na taj načinsteknem bolji položaj.– A otkud ti znaš da lav ne zna šta radi? – upita ga Kelila.– Ja to znam, jer tako osjećam i mislim – odgovori mu Dimna. – Pametan čovjekmože da prozre svoga druga i pozna njegovo unutarnje raspoloženje po njegovimkretnjama i izrazu.– Ama kako ti možeš misliti da će ti lav dati položaj, kad nisi ni carev drug, niti znaškako se carevi dvore? – upita ga Kelila.– Snažan čovjek može da nosi težak teret makar i ne bio naviknut na to, a slabi ganeće moći ni da digne makar mu to bilo stalno zanimanje, – odgovori mu Dimna.– Car ne nagrađuje najbolje iz svoje svite, nego odabira one koji su mu najbliži inadomak. Davno je rečeno da je car u tome sličan vinovoj lozi koja se ne penje uznajplemenitije drvo, nego uz ono koje joj je najbliže. Kako ti onda možeš očekivatipoložaj kada nisi lavu tako blizak? – upita Kelila Dimnu.– Ja sam shvatio sve tvoje riječi i razmislio o njima, ti istinu govoriš – odgovori muDimna. – Ali ti treba da znaš da nesposoban, koji zauzima visok položaj i koji je blizakcaru, nije ravan sposobnome, koji je tek uspio da se caru približi. Ja ću nastojati da mojimtrudom postignem visok položaj. Poznato je da na carskim vratima može ostati samo konije gord, ko može podnijeti uvrede i ugušiti u sebi srdžbu, ko je blag prema ljudima iumije da čuva tajnu. Samo takav može postići ono što želi, odgovori mu Dimna.– Eto, recimo, da si nekako dopro do lava. Kako ćeš, pitam te, uspjeti da postignešono za čim težiš, kako ćeš kod njega steći položaj i ugled? – upita ga Kelila.– Kad bih se približio lavu i upoznao njegovu ćud, ja bih mu obazrivo povlađivao irijetko bih mu se kad protivio – odgovori Dimna. – Ako bi on želio nešto što je samo posebi dobro, ja bih mu to još ljepšim prikazao, preporučio bih mu da u tome istraje, izniobih mu kakve bi sve koristi imao od toga i stalno bih ga podsticao da to ostvari da bi se jošviše radovao. Ako bi on želio da učini nešto nevaljalo, ja bih ga upozorio na to i pokušaobih na sve moguće načine da ga ubijedim da će biti po njega mnogo bolje i korisnije akoto ne učini. Ja vjerujem da bih tada stekao ugled kod lava i da bi on uvidio da se jaodlikujem od drugih. Obrazovan a umiljat čovjek može, ako hoće, da istinu proglasineistinom a krivdu pravdom, baš kao što vješt slikar naslika na zidovima likovekoji izgleda kao da izlaze, a u stvari ne izlaze, ili kao da ulaze, a oni zaista ne ulaze.Kad lav upozna moje sposobnosti i uvjeri se da sam pametan i oštrouman, nastojaće dame prigrli i nagradi.– Govorio ti ovo ili ono, ipak se bojim da ti car ne zabiberi, jer opasno je s carem sedružiti, – reče mu Kelila. – Učeni su ljudi davno rekli: "Postoje tri stvari od kojih ne prezasamo luđak, a malo ko, ako s njima ima posla, ostane zdrav i čitav, a to su: druženje s37carem, povjeravanje tajni ženama i pijenje otrova probe radi". Učeni ljudi su uporedilicara s brdom na koje se teško uspeti i na kome ima zrelih plodova, skupocjenog dragogkamenja i korisnih lijekova, ali je ono istovremeno i stjecište lavova, pantera, vukova isvega štetnog i opasnog. Na takvo se brdo teško uspeti, ali se još teže na njemu održati.– Isitna je to što ti reče – odgovori mu Dimna – samo, dragi moj, ako se ne pogledaopasnosti u oči, ne može se ni postići ono što se želi. Ko iz straha ostane neborben i nenastoji da postigne ono što želi, taj u životu neće postići bogzna što. Rečeno je: "Samo je

pregalac kadar, ali ne bez izlaganja opasnosti, da druguje s carem, da trguje po moru i daizlazi na mejdan neprijatelju". Učeni ljudi su rekli da čestiti i zreo čovjek treba da bude iliu društvu careva poštovan ili u drušvu pustinjaka pobožan, isto kao što se i slonovaljepota može samo vidjeti kad je on divlji ili kad ga kao pripitomljenog isključivo car jaše.– Neka ti Allah pomogne da ostvariš šta si naumio! – reče Kelila Dimni.Dimna se onda uputi lavu. Kad je stao pred njega, duboko se poklonio u znakpozdrava.– Ko je ovo? – upita lav jednog od prisutnih.– Taj i taj – odgovori mu upitani.– Poznavao sam mu oca, – reče lav, pa odmah zatim upita Dimnu:– Šta radiš?– Stalno sam pred carevim vratima i čekam da se štogod slučajno ne dogodi da bihcaru mogao biti pri ruci. Pred carskim vratima često se događa štošta, pa je caru potreban itakav kome se ne pridaje važnost. I najneznatniji ima svojih vrijednosti, i on može biti odkoristi. Čak i drvce na zemlji ponekad može da koristi kad čovjeku ustreba.Lavu se dopadoše Dimnine riječi, i on steče utisak da je Dimna razborit i pametan,pa prisutnima reče:– Često oštoruman i velikodušan čovjek živi zaboravljen i zapostavljen, ali ipaknjegova vrijednost izbija na površinu, isto kao što i plameni jezici uvis ližu iako ih čovjekpokušava da utrne.Kada se Dimna uvjerio da se lavu svidio, reče mu:– O, care, vladarevi podanici dolaze pred njegova vrata u namjeri da pokažu caru štosve oni znaju. Davno je rečeno da se vrlina najbolje ogleda u takmičenju dvaju junaka idvaju učenjaka. Jedan posao mogu valjano obaviti samo sposobni službenici, zato nijevažno koliko ima službenika, nego kakvi su oni. To je isto kao kad čovjek uprti težakkamen i pod teretom malakše ni neznajući da mu teret ne vrijedi ništa. Čovjeku neće bitidovoljne grane makar ih bilo i mnogo, ako su mu potrebni trupci. Ne bi trebalo sada, care,da potcjenjuješ vrijednost malog čovjeka, jer takav čovjek može da postane veliki kao štoi tetiva, makar bila i od uginule životinje, dobija svoju vrijednost tek kad se od nje napraviluk, jer je tada vi carevi uzimate u ruke i ona vam služi i u borbi i kad se zabavljate.Postigavši ono što je htio, Dimni bijaše drago što mu se pružila prilika da uvjeriprisutne da je lavova naklonost prema njemu uslijedila zato što je on pametan i sposoban,a ne zbog careva poznanstva s njegovim ocem, kako su oni mislili, pa reče:38– Car ne prima u svoju svitu ljude zato što su mu njihovi očevi bili prisni prijatelji,niti ih udaljuje od sebe zbog toga što su njihovi očevi bili daleko od njega, nego onpostupa na osnovu svog ličnog zapažanja. Kao što je god čovjek, koji je najpreči samomsebi, prisiljen da potraži lijek kad oboli, tako i car mora da potraži sposobne ljude ako ihnema.Dimnine riječi veoma oduševiše lava, i on mu za to ukaza još veću počast, a ondareče prisutnima:Car ne treba da osporava i zapostavlja ičija prava, samo treba da ima na umu dapostoje dvije vrste ljudi: opaki i ljuti kao zmije, koje kad prvi put ne ujedu, sigurno ćeujesti drugi put ako se na njih nagazi; a drugi su dobroćudni i mirni kao hladno sandaldrvo,koje, ako se dugo trlja, može i da se upali i opeče.Otada se Dimna stalno nalazio u lavovu društvu, s njim nasamo bivao, pa mu jednogdana reče:– Primijetio sam da car nikuda ne ide, šta je razlog tome?Dok su oni tako razgovarali, vo Šetreba iznenada strašno riknu, pa se lav od togauznemiri, ali mu bi mrsko da o tome ma šta rekne Dimni. Dimna primijeti da je ta rika

prestrašila lava, pa ga upita:– Da nije cara što uznemirila ta rika?– Baš me to uznemirilo – odgovori mu lav.– Car ne treba da napušta svoje mjesto zbog nekakvog glasa, – reče mu Dimna. –Davno su učeni ljudi rekli da od svakog glasa ne treba strahovati.– Pa, možeš li ti meni navesti kakav primjer za to? – upita ga lav.– Pričaju da je jedna lisica došla u nekakvu šumu u kojoj je o jedno drvo bio obješenbubanj. Kada god bi duhnuo vjetar kroz grane toga drveta, zanjihao bi ih, i one bi udarileo bubanj, pa bi se tada čuo jak i zvonak glas. Čuvši taj zvonki glas, lisica pođe premabubnju. Kad je došla tamo, primijeti da je bubanj velik pa pomisli da je on pun loja imesa. Mnogo se namučila dok ga nije poderala. Kada se uvjeri da je bubanj šupalj i da unjemu nema ništa, uzviknu:– Ne znam, ali mi se čini da su najbeznačajnije stvari najzvonkije i najveće!– Ja ti navedoh ovaj primjer – reče Dimna lavu – da se uvjeriš da bi i taj glas, kojinas je uplašio, bio beznačajniji nego što nam je izgledalo, kad bi ga izbliže čuli. Ako carželi neka ostane gdje je, a neka mene pošalje tamo da mu donesem pravu vijest o tomeglasu!Lav se složi sa Dimnom i dozvoli mu da ode tamo otkuda je dopirao glas.Dimna se onda uputi u pravcu Šetrebe.Čim je Dimna izišao od lava, lav se zamisli i pokaja što ga je poslao tamo. "Nisampostupio kako treba što sam Dimnu prisno prigrlio i što sam mu otkrio svoju tajnu, – rečeu sebi lav, – jer se on vucarao pred mojom kapijom kao niko i ništa. Nije pametno da carlakomisleno povjeruje ljudima koji obijaju carske pragove, pa ostanu i bez svoje krivicedugo nezapaženi. Isto tako car se ne smije oslanjati ni na ljude kojima je lično učinio39zulum, koje poznaje kao pohlepne i nezajažljive, koje je snašla kakva bijeda i nevolja paih on ne prihvati, ili koji su zgriješili, pa se boje kazne, ili koji priželjkuju caru nesreću izkoje bi za sebe izvukli korist, ili koji se boje da ne bi ono što bi caru koristilo, njimaštetilo, ili, najzad, koji su s carevim neprijateljima u dobrim odnosima, a s prijateljima naratnoj nozi. Dimna je neobično pametan, obijao je moje pragove i ostao dugo nezapažen.Zebem da me zbog toga nije zamrzio i da ga to ne ponuka na izdaju svoga cara, pa da nepomogne mog neprijatelja protiv mene i pred njim me okleveće. Može Dimna kojimslučajem i da utvrdi da je onaj što je riknuomoćniji od mene, pa da njega prizna za cara i s njim pođe protiv mene".Lav onda ustade i malo prohoda. Ne potraja dugo kad eto ti Dimne. Opazivši Dimnu,lav se veoma obradova i vrati na svoje pređašnje mjesto.Kada mu Dimna priđe, on ga upita:– Šta je to tamo, šta si vidio?– Vidio sam vola. Taj vo je riknuo i njegov si glas ti čuo, care, – odgovori muDimna.– Je li kako snažan? – upita ga lav.– Nije baš jak, – odgovori mu Dimna. – Bio sam blizu njega, s njim sam razgovaraokao što razgovara jednak s jednakim i nije mi mogao ništa.– Ama, da se ti nisi u njemu prevario, nemoj ga nipošto potcjenjivati! – reče lav. –Jak vjetar se i ne osvrće na slabašnu travu, nego čupa visoke palme i ogromna drveta.– Nemoj se ti njega nimalo plašiti, care, i neka te on ne uznemirava! Ja ću ti gadovesti i prisiliću ga da ti bude pokoran rob, – odgovori mu Dimna.– Pa de, učini šta si naumio! – reče mu lav.Dimna se onda uputi volu Šetrebi, i kad se sastade s njim reče mu neustrašivo i saomalovažavanjem:

– Hajde sa mnom, poslao me lav po tebe! Naredio mi je da ti kažem da ti nećeuzimati za zlo što mu nisi prije došao na poklonjenje, ako iz ovih stopa pođeš sa mnom.Ako se budeš skanjivao, naredio mije da se brzo vratim i da ga izvjestim o tome.– A ko ti je taj lav što te meni poslao? – upita Dimnu Šetreba.– Gdje je on, i šta radi?– On je car zvijeri, a nalazi se tu i tu i ima ogromnu vojsku – odgovori mu Dimna.Šetreba se prepade kada ču za lava i zvijeri, pa reče:– Ako mi ti možeš zajamčiti život, ja ću s tobom poći do lava.Dimna ga onda uvjeri da mu se neće ništa dogoditi pa s njim krenu. Kad je Dimnauveo Šetrebu kod lava, lav ga lijepo primi i upita:– Kada si došao u ove krajeve i šta te u njih dovelo?Vo Šetreba mu ispriča sve po redu, a lav mu na to reče:– Budi moj nerazdvojni drug, a što se mene tiče, ja ću znati da te cijenim!– Neka ti Allah da svako dobro! – reče Šetreba hvaleći lava.Docnije je lav još jače prigrlio Šetrebu, još mu je veću čast ukazivao, s njim se40potpuno sprijateljio, svoje mu tajne povjeravao i u svemu se s njim savjetovao. Kako jekoji dan prolazio, lav se volu sve više divio, sve ga je više volio, sve je s njim usrdniji biotako da mu Šetreba postade najprisniji drug.Kada Dimna vidje da se Šetreba bez njega i njegovih drugova druži s lavom, da jepostao carev savjetnik i da se car s njim nasamo druži i zabavlja, silno mu pozavidje, injegov gnjev dostiže vrhunac. Dimna se onda požali na ovo svome bratu Kelili i reče mu:– Zar se ne čudiš, brate, mojoj kratkoj pameti i nespretnosti? Ja sam mislio da lavupomognem, a zaboravio sam na svoj sopstveni interes. Dovedoh mu vola Šetrebu koji meistisnu s položaja.– Tebe je snašlo, brate, ono što je zadesilo pustinjaka – odgovori mu Kelila.– A kako je to bilo? – upita ga Dimna.– Vele da je nekakav pustinjak dobio od cara na dar skupocjeno odijelo. To je vidiojedan kradljivac koji baci oko na to odijelo, pa dođe pustinjaku i reče mu:– Drago bi mi bilo da sam stalno s tobom ne bih li šta od tebe naučio!Pustinjak pristade na to. Tako kradljivac ostade s njim trudeći se da u svemu budekao on i dvoreći ga ljubazno. Najzad je uspio da pustinjaka obmane i da mu ukrade onoodijelo.Kada pustinjak vidje da mu nema odijela, odmah posumnja u svoga druga. On seonda uputi ka nekom gradu u težnji da nađe kradljivca. U putu naiđe na dva divlja jarcakoja su se bola dok im nije potekla krv. Uto dođe i lisica i poče lokati tu krv. Dok je onakrv lokala, iznenada se gruhnuše ta dva divlja jarca i lisicu ubiše. Pustinjak nastavi put iuđe u grad. Lutajući po gradu, on nabasa na kuću neke žene i zamoli je da ga primi nakonak. Uvjerivši se da je ova žena nevaljala on iziđe da potraži drugo konačište. Usputnaiđe na nekog papučara kog zamoli da ga primi u goste. Papučar ga povede svojoj kući, ikad ga uvede unutra, reče svojoj ženi:– Pripazi ovoga pustinjaka i lijepo ga ugosti! Ustani i posluži ga, a ja odoh jednomsvom prijatelju koji me pozvao na piće.Papučareva je žena imala ljubavnika, a posrednik između njih bila je žena nekogberberina.Ona onda poruči po berberinovu ženu, i kada ova dođe, reče joj da obavijestinjenog ljubavnika da joj muž nije kod kuće.– Muž mi je, eto, otišao da pije kod jednog svoga prijatelja i sigurno će se vratitipijan. Reci mom ljubavniku da brzo dođe! – reče papučareva žena ženi berberinovoj.Ljubavnik papučareve žene dođe i sjede pred vrata čekajući odobrenje da uđe.Papučar se vrati pijan, ugleda tog čovjeka, pa mu se učini sumnjiv. On ljut uđe svojoj ženi

i dobro je izmlati, a zatim sveza za jedan direk u kući pa ode i zaspa k'o zaklan.Berberinova žena onda dođe da javi papučarevoj ženi da njen ljubavnik već dugo čeka, iupita je šta da radi.– Ako hoćeš da mi učiniš ljubav, odriješi me i dopusti mi da te svežem za ovaj direkpa ovdje ostani dok se ja ne vratim od svog ljubavnika, a ja ću se brzo vratiti – reče jojpapučareva žena.41Berberinova žena je posluša, odriješi je i ona ode svome ljubavniku, a sebe sveza zaonaj direk. Papučar se probudi prije nego mu se vratila žena i zovnu je po imenu, ali muse berberinova žena ne odazva jer se bojala da joj glas ne prepozna. Papučar zovnu svojuženu i po drugi put, ali mu se berberinova žena opet ne odazva. On se silno razljuti, podek njoj sa nožem u ruci i odsiječe joj nos.– Uzmi ovo i daruj svome prijatelju! – reče joj ne sumnjajući ni najmanje da je tonjegova vlastita žena.Kad se papučareva žena vrati, ona vidje šta je njen muž počinio od berberinove žene.To je veoma ožalosti. Ona odmah odriješi berberinovu ženu koja ode svojoj kući onakoodsječena nosa. Sve je ovo vidio i čuo onaj pustinjak.Papučareva žena se onda poče moliti bogu, proklinjati svoga muža i pretvarati se kaoda je njoj odsjekao nos, a zatim ga odmah zovnu iz sveg glasa:– O, grešniče i silniče, ustani i pogledaj šta si od mene počinio, i vidi kako mi seAllah smilovao i povratio mi opet zdrav i čitav nos.Muž joj ustade, upali svijeću, pogleda i vidje kad u njegove žene zdrav i čitav nos.On je onda zamoli da mu ne zamjeri, pokaja se i zatraži od Allaha da mu oprosti.Kad je berberinova žena došla svojoj kući, dugo je smišljala kako će se opravdatipred svojim mužem i porodicom što joj je odsječen nos da oni ne bi što posumnjali.Kada bi pred zoru, probudi se berberin, pa reče svojoj ženi:– Daj mi alat jer hoću da idem jednom plemiću! Žena mu donese samo britvu.– Ama, daj mi sav alat! – viknu joj muž. Ona mu opet donese samo britvu, a on serasrdi, pa se na nju hiti britvom. Ona se onda baci na tle pa zajauka: "Joj, moj nos!"Tako je jaukala iz sveg glasa dok joj ne dođoše rođaci. Kad je oni vidješe takvu,ščepaše berberina i dovedoše ga kadiji.– Šta te navede da odrežeš nos svojoj ženi? – upita kadija berberina.Berberin nije mogao da se opravda, pa kadija naredi da se i njemu odreže nos. Kadahtjedoše da mu odrežu nos, izbi i onaj pustinjak koji odmah pristupi kadiji i reče mu:– Kadija, pričekaj malo, da ti objasnim cijelu stvar. Lopov mene nije pokrao, onulisicu nisu ubila ona dva divlja jarca, berberinovoj ženi nije odrezao nos njen muž, sve tomi sami sebi učinismo.Kadija ga zamoli da mu potanko sve objasni, i pustinjak mu ispriča šta se svedogodilo. Kadija onda naredi da se berberin pusti.– Razumio sam te dobro i čini mi se da se i meni nešto slično dogodilo – reče DimnaKelili. – Po svoj prilici sam i ja sam sebi naudio, ali reci mi, šta sad da radim?– Ama najprije ti meni reci šta ti misliš, i šta si odlučio da činiš? – upita ga Kelila.– Što se mene tiče, ja od lava više ne očekujem kakav bolji položaj na kome samranije bio. Pametan čovjek treba da crpe pouku iz svojih ranijih grešaka da mu se takonešto ponovo ne bi dogodilo, bilo danas, bilo sutra. Isto tako on mora da uvijek vodiračuna o svojim ranijim uspjesima i da nastoji da ih postiže i ubuduće. Kad pomislim nakoji sam način istisnut s položaja i kad mi na um padnu napori koje ulažem da ga se42ponovo domognem, meni ne preostaje ništa drugo nego da onoga što pase travu lišimživota. Kad vola nestane, ja se mogu tek tada domaći svog ranijeg položaja. A i za lava bi

to, po svoj prilici, bilo bolje, jer prevelika prisnost s volom može ga samo osramotiti iumanjiti mu ugled.– Ja mislim da se lav neće osramotiti niti će imati kakve neprilike što o volu takomisli i što ga toliko cijeni – reče Kelila.– Kada car nema pametnih, povjerljivih i odlučnih saradnika, savjetnika i upravljačai ne nastoji da ih nađe, kada u zemlji vladaju bune i neredi, kad previše voli žene, sijela,zabave, piće, lov i drugo, kad za malenkost psuje, vrijeđa i tjelesno kažnjava ljude, kad sunerodne godine, pa nastupi pomor stoke, podbace prihodi i dožive se neuspjesi u ratnimpohodima i, najzad, kada je neopravdano oštar ili blag, – sve to što ti nabrojah, ako kojimslučajem cara snađe, može ga lako upropastiti. Lav se po mome mišljenju zaljubio u vola,i to mu može okrnjiti ugled.– Kako se ti možeš boriti protiv vola kada je on od tebe jači, kada ga lav poštuje višenego tebe i kada ima više prijatelja? – upita ga Kelila.– Ama, nemoj ti gledati što sam ja mali i slab! – odgovori mu Dimna. – Nije u tomestvar, nije važno da li je neko snažan ili slab, krupan ili sitan, jer često mali i nejaki mogupostići svojom lukavošću i oštroumnošću ono što nisu u stanju mnogi jaki. Pa zar ti nisičuo da je slabi gavran prevario crnu zmijurinu i ubio je?– A kako je to bilo? – upita ga Kelila.– Pričaju da je neka gavranuša imala gnijezdo na jednom drvetu koje je raslo nabrdu. U njenoj je blizini bila rupa crne zmijurine. Kad god bi gavranuša izlegla mlade,zmija bi se prikrala njezinim ptićima, pa bi ih pojela. To gavranušu teško ožalosti, pa sepotuži jednom šakalu, svom prijatelju, i reče mu:– Ja želim da se s tobom posavjetujem o jednoj svojoj odluci.– A šta je to? – upita je šakal.– Odlučila sam da odem onoj zmijurini pa da joj kada bude spavala, kljunomiskopam oči, ne bih li je se tako oslobodila – reče gavranuša.– Ne valja to što si smislila ni prebijene pare! – odgovori joj šakal. – Gledaj ti daostvariš svoju želju tako da sebe ne izlažeš opasnosti! Čuvaj se, da te ne snađe ono što jesnašlo patka kada je htio da ubije raka, pa ubio sama sebe.– A kako je to bilo? – upita ga gavranuša.– Pričaju da je neki patak bio savio gnijezdo u jednom šumarku u kome je bilojezerce sa dosta ribe. Taj je patak dugo živio loveći te ribe, ali kad je ostario nije ih višemogao loviti, pa izgladnje i pade u veliku bijedu. Sav žalostan potrudi se da nađe nekiizlaz. Pored njega prođe jedan rak, koji mu se, primijetivši njegovu tugu i nevolju, približii upita ga:– Zašto si ti, ptico, tako tužna i žalosna?– A kako neću biti žalostan? – odgovori mu patak.– Ja sam živio loveći ribe na ovom mjestu, a danas sam vidio dva ribara koji prođoše43pored ovog mjesta i jedan reče drugome: "Ovdje ima mnogo ribe, hoćemo li najprije njuda lovimo?" "Ja sam na tome i tome mjestu pronašao da ima više ribe nego ovdje, –odgovori mu drugi. – Započnimo lov tamo, pa kada završimo, doći ćemo i ovdje, i svećemo ribe pohvatati".– Ja znam da će oni – reče patak raku – kada završe onamo, doći do ovoga jezerceta ipohvatati svu ribu. A kada se to dogodi, to će onda biti moja pogibija i moj kraj.Rak istoga časa ode ribama i to im saopšti. A one se odmah obratiše patku, zatražišeod njega savjeta rekavši mu:– Mi ti dođosmo da nas posavjetuješ, jer se pametan i sa svojim neprijateljimasavjetuje.– Ja se ne mogu nositi sa ona dva lovca – odgovori im patak.

– Ja ne znam drugog izlaza nego da pređete u obližnju rijeku u kojoj ima mnogovode i riba, i koja je obrasla šibljem. Ako vam pođe za rukom da tamo pređete, biće vamdobro i imaćete dosta hrane.– Tu nam uslugu niko drugi ne može učiniti nego ti! – odgovoriše mu ribe.Patak onda poče svakoga dana da prenosi po dvije ribe, samo bi ih odnosio na jedanbrežuljak i tamo jeo. Tako jednoga dana kad patak dođe da uzme i prenese dvije ribe, rakmu priđe i reče mu:– Ama i ja se takođe bojim da ostanem ovdje, jer se osjećam nekako usamljen.Odnesi ti i mene u tu rijeku!Patak ga uze i s njim odletje. Ali kada se približiše onom brežuljku na kome je patakjeo ribe, rak baci pogled i ugleda hrpu ribljih kostiju. On se onda uvjeri da je patak pojeosve ribe i da sada hoće i njega da pojede.– Kada se čovjek sretne sa svojim neprijateljem na poprištima borbe i zna da će tunastradati, borio se ili ne, on i tada treba da se brani i da čuva svoju čast – zaključi u sebirak, pa svojim kliještima stisnu patka za vrat i udavi ga.Rak se poslije toga vrati preostalim ribama i reče im šta se sve dogodilo.– Ja ti navedoh ovaj primjer – reče šakal gavranuši – da se uvjeriš kako ponekolukavstvo može da upropasti i lukavog. Ali ja ću te naučiti kako će zmija glavom platiti,samo ako to budeš mogla izvršiti. I znaj da ti od toga ne možeš stradati, naprotiv, ti setako i jedino možeš spasiti.– A kako? – upita ga gavranuša.– Ti ćeš letjeti i u letu motriti ne bi li opazila kakav ženski nakit. Čim ga opaziš,zgrabi ga pa leti i spuštaj se dok ne dođeš do rupe te zmijurine, samo pazi da se svijetu neizgubiš iz vida. Kad doletiš do rupe, onda nakit baci pored nje. Čim ljudi to vide, oni ćenakit uzeti i tebe izbaviti od te zmijurine.Gavranuša posluša šakala i diže se u vazduh. Kružeći ugleda ženu nekog velikašakako se na krovu kupa i kako je svoje odijelo i nakit stavila na stranu. Gavranuša sletjekao strijela, zgrabi jedan đerdan i s njim odletje. Ljudi pođoše za njom, a ona jeneprestano letjela i spuštala se da bi je svak vidio, dok se ne nadvi nad rupu one zmijurine.44Tad baci pred rupu onaj đerdan naočigled svih posmatrača. Kada ljudi dođoše do te rupe,nađoše i uzeše đerdan, a zmijurinu ubiše.– Ja sam ti sve ovo ispričao – reče Dimna Kelili – da se uvjeriš kako se lukavstvommože postići više nego snagom.– Bilo bi to tako kao što ti veliš – odgovori Kelila Dimni — da vo nije i jak ipametan. Ali šta mu ti možeš kada on ima i snage i pameti.– Vo je, kao što ti reče, i jak i pametan, ali on mi priznaje da sam mu valjao. Ja samkadar da ga pobijedim, kao što je zec pobijedio lava.– A kako je to bilo? – upita ga Kelila.– Pričaju da je u nekom kraju koji je bio bogat pašom i vodom živio jedan lav. U tomje kraju bilo mnogo divljih životinja koje su živjele u izobilju, ali nisu bile zadovoljne ispokojne, jer su strahovale od lava. One se jedanput sakupiše, odoše lavu i rekoše mu:– Ti s trudom i velikom mukom uspijevaš da uhvatiš poneku od nas. Mi ćemo tinešto predložiti što će za tebe biti dobro, a i mi ćemo biti spokojne. Ako ti nama zajamčišmiran život i ne budeš nam ulivao strah u kosti, obavezujemo se da ti svaki dan pošaljemopo jednu životinju u ručano doba.Lav pristade na to, nagodi se s njima, i one se pridržavahu ugovora.Poslije nekog vremena dođe red na zeca da bude lavov ručak, pa se on obrati divljačiovim riječima:– Ako vi mene pomognete, a to vam neće biti uzalud, ja se nadam da ću vas

osloboditi od lava.– Šta tražiš da uradimo? – upita ga divljač.– Tražim da naredite onome koji me bude vodio lavu da ne žuri, kako bih malozadocnio.– Pristajemo! – odgovori mu divljač.Zec pođe lavu, ali je usput zastajkivao u namjeri da ne stigne u lavovo ručano doba.Došavši tamo, on sam polako priđe lavu, koji bijaše veoma ogladnio i ljut. Lav ustade sasvoga mjesta, pođe prema zecu i upita ga:– Otkuda dolaziš?– Ja sam izaslanik divljih životinja. Poslaše po meni jednog zeca tebi za ručak. Nekidrugi lav pođe putem za mnom, ote mi zeca i reče: "Jedini ja imam pravo na ovaj kraj i nadivljač u njemu". "Ovo je carev ručak koji mu je po meni poslala divljač, ne otimaj muga!" – rekoh mu ja. – On te opsova i izgrdi, pa, evo, ja navrat-nanos dotrkah da te o tomeobavijestim.– Hajde sa mnom, pokaži mi gdje je taj siledžija! – reče lav zecu.Zec odvede lava do jedne jame, koja je bila puna bistre vode, nadnese se nad nju ireče:– Evo, ovdje je!Lav se nadnese nad jamu, pa u vodi ugleda svoju i zečevu sjenku i ne posumnja uono što mu zec reče. Skoči put onog lava kojeg je ugledao u vodi da se s njim obračuna,45ali se u jami utopi. Zec se onda vrati divljim životinjama i kaza im šta je s lavom učinio.– Ako si kadar da i vola na neki način upropastiš, a da se time lavu ne nanese šteta, tito učini, jer je vo dozlogrdio i meni, i tebi, i ostaloj vojsci – reče Kelila Dimni. – Ali ako timoraš ništeći vola upropastiti i lava, onda se ne usuđuj da to činiš, jer bi to bilovjerolomstvo i s moje i s tvoje strane.Prođe dugo vremena, a Dimna ne ode lavu. Dođe mu docnije kad je lav bio sam.– Ama gdje si ti, odavno te nisam vidio? – upita lav Dimnu. – Da te nije kakvo dobrozadržalo?– Da je bogdo dobro, care! – odgovori mu Dimna.– Da se nije šta desilo? – upita ga lav.– Ama dogodilo se ono što nije želio ni car niti iko od njegove vojske, – odgovori muDimna.– A šta to? – upita ga lav.– Nevaljale riječi – odgovori mu Dimna.– Ispričaj mi to! – reče uznemireno lav.– Te su riječi takve, care, da nisu prijatne onom što ih sluša, a da se ne usuđuje da ihizgovori onaj koji treba da ih kaže. Ti si, care, visoka ličnost, pa samo je po sebirazumljivo da meni neće biti prijamo ako kažem ono što tebi nije drago. Ja pouzdanoznam da ti vjeruješ u moju iskrenu ljubav i da više cijenim tebe nego samoga sebe.Ponekad mi se učini da nećeš povjerovati u ono što ću ti kazati, ali kada se sjetim ipomislim da smo mi, divlje životinje, zavisne od tebe, onda nemam kud nego da izvršimono što mi dužnost nalaže, iako me nisi pitao za to i mada strahujem da ćeš me saslušati.Davno je rečeno: "Ko izbjegava da dâ savjet svome caru i kaže što misli prijatelju, taj varasamog sebe".– A šta je to? – upita ga lav.– Meni je pričao neki povjerljivi i istinoljubivi, da se vo Šetreba nasamo došaptavaosa glavarima tvoje vojske i da je rekao: "Ja sam već upoznao lava, dokučio sam šta misli,vidio sam njegovu snalažljivost i snagu i sada mi je jasno da će on iz dana u dan bivati sveslabiji i nemoćniji. Imaćemo ja i on posla!" Kad sam to čuo, uvjerih se da je Šetreba

izdajnik. Ti si ga odlikovao kako može biti bolje i učinio si ga ravnim sebi pa on sadamisli da je ono što si i ti. Odsada će on na svakom koraku gledati da ti naudi, a poslijetebe on će se dočepati tvoga carstva! Davno je rečeno: "Ako car primijeti da se nekičovjek s njim izjednačio ugledom i položajem, neka ga odmah uništi, jer ako s njim takone postupi, biće sam uništen". A Šetreba bolje no iko zna kako treba postupati.Pametan je onaj koji pripremi odstupnicu prije nego se ma šta dogodi, a ti, care, nisispreman da suzbiješ ako se slučajno štogod dogodi. Rečeno je: "Ima tri vrste ljudi,odlučnih, odlučnijih i slabića. Odlučan je onaj koji se ne zbunjuje niti plaši, jer se pomoćusvoje snalažljivosti, svog lukavstva i razboritosti zna da izvuče iz škripca. Odlučniji odovoga je onaj koji unaprijed sve pripremi, koji može da predosjeti nesreću prije nego štose ona dogodi, koji može da utvrdi kakve je ona naravi i da je preduprijedi kao da je46čitavog života imao s njom posla. Eto, takav je u stanju da i bolest i svaku drugu nedaćuna vrijeme spriječi. Nemoćni je onaj koji se koleba, priželjkuje nešto i skanjuje se usvojim odlukama dok ne nastrada. Kao primjer za to može da posluži slučaj triju riba.– A kako je to bilo? – upita ga lav.– Pričaju da su u nekoj lokvi živjele tri ribe: oštroumna, još oštroumnija inerazborita. Ta je lokva bila na jednoj visoravni, kojoj gotovo niko nije mogao prići.Pored nje je proticao jedan potok. Slučaj htjede da pored tog potoka prođu dva ribara i daugledaju tu lokvu. Njih dvojica se dogovore da se sa svojim mrežama vrate do te lokve ida pohvataju sve ribe koje su u njoj. Ribe čuše njihov razgovor. Čim ona najoštroumnijaču šta oni govore, posumnja u njih, poboja ih se, pa, ne obazirući se ni na što, iziđe krozotvor kojim je uticala voda iz potoka u lokvu. Ona oštroumna ostade na svome mjestu dokne dođoše ona dva ribara. Kad ih ona vidje i saznade šta oni žele, pohita da iziđe krozotvor kojim voda utiče, kad tamo, a ribari začepili to mjesto. Vidjevši to, ona reče:– Ja sam se skanjivala, evo, ovo je posljedica skanjivanja. Kako ću se izvući iz ovogškripca? Rijetko kada koristi prebrzo i sporo dovijanje. Samo pametan nikada ne gubinadu. On nikad ne očajava, on uvijek razmišlja i trudi se.Riba se onda napravi kao da je mrtva, pa poče ploviti po površini vode, izvrčući se,čas na leđa, čas na trbuh. Ona dva ribara je uzeše i metnuše na zemlju između rijeke ilokve, a ona se odmah baci u rijeku i tako se spase.A što se tiče one nerazborite ribe, ona je po vodi lutala tamo amo dok ne biulovljena.– Dobro sam te razumio – reče lav Dimni – ali ja mislim da vo neće mene prevariti ida mi ne želi zlo. Kako bi to on mogao uraditi kada mu nisam nikad ništa ružno učinio.Nema dobra koje mu nisam učinio, niti želje koju mu nisam ispunio.– Nevaljalac može da se pravi iskren sve dotle dok se ne uzdigne na položaj kojegnije dostojan – reče Dimna lavu. – Kada se domogne jednog položaja, traži još veći. Takvisu naročito izdajnici i grešnici. Nevaljalac služi cara i prema njemu je tobože iskren samoiz straha. Kada se u svemu zadovolji i kada se prestane bojati, odmah se pokaže onakavkakav je isto kao što je i pseći rep prav dok je zategnut, a čim se opusti on se savije izakovrne. Znaj, care, nije pametan onaj koji od svojih savjetnika ne prima savjete koji sumu neprijatni. Takav car je sličan bolesniku koji ne sluša ljekara i radi šta hoće. Potrebnoje da carev pomoćnik podstiče svog cara na sve ono što njegovu vlast može osnažiti iljepšom učiniti, a da ga čuva od svega što bi mu moglo naškoditi i nanijeti sramotu.Najbolji su oni prijatelji i pomoćnici koji su kod savjetovanja najmanje licemjerni.Najbolji su oni poslovi čiji se ishod može samo pohvaliti, najbolja je ona žena koja seslaže sa svojim mužem, najbolja je ona pohvala koja se čuje iz usta čestitih ljudi, najboljije onaj car koji nije nadut i najbolja je ona narav kojoj je urođena pobožnost. Davno jerečeno: "Ne bi trebalo da san prija onome kome su vatra jastuk a zmije dušek." Kada

čovjek osjeti da mu drug hoće da učini nažao, ne smije mu više vjerovati. Nisu pametnioni vladari koji sve olako shvataju i koji malo razmišljaju o budućnosti. Oni su u tome47najsličniji razjarenom slonu, koji se dok je razjaren ni na što ne osvrće. Ako takvogvladara štogod ožalosti, on preko toga olako prelazi, a ako učini kakavu nesmotrenost, onto svaljuje na svoje najbliže.– Ti mi izgovori teške riječi, ali su riječi iskrenog savjetnika snošljive – reče mu lav.– Ako je vo Šetreba moj neprijatelj kao što veliš, on ipak nije u stanju da mi ma kakvo zloučini. Kako bi on to i mogao kada se hrani travom, a ja mesom. Ja se mesom takvihhranim, pa zašto da ga se bojim. Ali ja njega ne mogu iznevjeriti zato što sam ga ranijehvalio i što sam mu sačuvao život. Ako bih postupio drukčije nego dosada, onda bihpljunuo na svoje mišljenje, ispao bih neznalica i prekršio bih riječ koju sam dao.– Nemoj da te obmane to što govoriš: " Ja se hranim mesom takvih pa se zato i nebojim". Ako Šetreba ne mogne sam nauditi tebi, on će naći načina, da ti to ko drugi učini.Rečeno je: "Ako neko poželi da makar kraće vrijeme proboravi kod tebe kao gost, a ti nebudeš poznavao njegovu narav, nemoj mu vjerovati i misliti da si siguran, jer možeš zbognjega nastradati kao što je nadrljala uš zbog buhe.– A kako je to bilo? – upita ga lav.– Pričaju da se jedna uš dugo nalazila u postelji nekog bogataša. Ona mu je pila krvdok je on sapavao, a on to nije ni osjećao. Lazila je polahko i življaše neko vrijeme takodok je jedne noći ne zamoli buha da je primi u goste.– Dobro, prenoći noćas kod nas, ima ovdje lijepe krvi i meka postelja! – reče joj uš.Buha ostade kod nje na konaku. Kada bogataš leže u postelju, buha na njega skoči itako ga žacnu da ga probudi i san mu razbije. Bogataš uštede i naredi da mu se posteljapretrese. Sluge pregledaše postelju, ali primijetiše samo uš, koju uhvatiše i ubiše, a buhapobježe.– Ja ti navedoh ovaj primjer – reče Dimna lavu – da znaš da se od zloga ne moženiko zaštiti. Ako zao čovjek ne bude kadar da to učini lično, zlo će se ipak dogoditinjegovim posredstvom. Ako se ti ne bojiš Šetrebe, boj se ostalih svojih vojnika koje je onnahuškao protiv tebe i privolio ih da ti budu neprijatelji.Dimnine riječi djelovaše na lava, pa lav reče:– Pa šta ti onda misliš i šta mi savjetuješ?– Ko ima kvaran zub stalno će trpjeti bol sve dok taj zub ne izvadi. Nema mira dokse zaostala hrana iz stomaka ne izbaci, a neprijatelja kojeg se bojiš, treba ubiti, – odgovorimu Dimna.– Ti si kriv što mi sada Šetreba više nije u volji. Ja ću po njega poručiti i kad dođereći ću mu šta mislim o njemu, a zatim ću mu narediti da ide kud mu je drago, – reče lavDimni.Dimni to ne bijaše drago, jer je znao da će se lav uvjeriti da je neistinu govorio čimporazgovara sa Šetrebom. A kad od Šetrebe sve čuje, lavu će onda biti jasno da ima poslas varalicom i lažovom, pa lavu reče:– Ja smatram da nije ni pametno ni razborito da ti Šetrebu zoveš k sebi. Neka car otome promisli! Ja se bojim da se Šetreba, kada to osjeti, odmah ne podigne protiv cara.48Ako se on bude s tobom borio, boriće se spreman, a ako se od tebe rastane, rastaće se natakav način da će te to osramotiti. Pametni carevi ne kažnjavaju javno onoga koji tajnočini prestup. Za svaku krivicu oni nađu kaznu: za javnu krivicu postoji javna kazna, a zatajnu, tajna kazna.– Kada car nekoga kazni na osnovu sumnje i ne uvjeri se da je kažnjeni kakavzločinac, onda on sebe kažnjava i sebi čini nepravdu – primijeti lav.

– Ako je već takvo carevo mišljenje, neka onda nipošto ne primi Šetrebu sve dok nebude sasvim spreman. Čuvaj se, care, da te Šetreba ne prevari i ne iznenadi! Ja mislim daće car, kada mu Šetreba uđe, primijetiti da je on odlučio da učini nešto krupno. A da je totako uvjerićeš se, care, lahko, jer ćeš primijetiti da je Šetreba promijenio boju lica i da muudovi dršću. Vidjećeš ga kako se obazire desno i lijevo i kako vrti rogovima kao da hoćeda se bode i bije.– Ja ću biti na oprezu – odgovori mu lav. – Ako primijetim to što ti napomenu, ondaće mi biti sve jasno i neću više ni najmanje sumnjati.Kada Dimna pripremi i okrenu lava protiv vola, uvjerivši se da je potpuno uspio uonom što je htio, on onda odluči da ode volu i da njega natutka protiv lava. Iz bojazni dacar ne bi doznao za njegov odlazak volu, Dimna odluči da ga o tome obavijesti i da mu sepreporuči, rekavši mu:– O, care, kako bi bilo da odem Šetrebi, da pogledam šta radi i oslušnem šta govori?Možda ću nekako dokučiti njegove tajne misli pa da o tome i ostalom što primijetimizvijestim cara?Lav na to pristade. Dimna se onda uputi Šetrebi i uđe mu tobože tužan i žalostan.Kada ga vo ugleda, najprije ga pozdravi, pa mu onda reče:– Šta je uzrok tvojim vrlo rijetkim posjetama? Odavno te nisam vidio. Kakva te srećananijela?– A kada je bilo dobro onome koji nije svoj goso i čiji život zavisi od onoga u kogase ne može pouzdati? Takav je stalno u opasnosti i strahu, nikada nije siguran.– Šta se dogodilo? – upita ga Šetreba.– Dogodilo se ono što je suđeno i što mora biti. Ko se može boriti protiv sudbine? Koje na ovom svijetu postigao ma šta veliko, a da se nije osilio? Ko je ostvarivao svoje želje,a da se najzad nije prevario? Ko je išao za svojom strašću, a da se nije nasamario? Ko jeod nitkova nešto zatražio, a da nije bio odbijen? Ko se družio sa nevaljalima, a da je ostaonepošteđen? Ko se družio s carem, a da je bio siguran za svoj život i da mu je on ostaoduže naklonjen? Istina je ono što je rečeno: "Carevi su, zato što mnogo ne drže do dateriječi i obećanja i što im je svejedno ako koga od svojih bližnjih izgube, slični nevaljalci:kad god izgubi jednog, brzo nađe drugog".– Ama, šta to čujem od tebe, izgleda mi da si nešto posumnjao u lava i da si ga seprepao – reče mu Šetreba.– Da, posumnjao sam u njega, ali to se ne tiče mene.– A koga se onda tiče? – upita ga Šetreba.49– Ti znaš šta je između mene i tebe i šta ti dugujem, znaš da sam ti onoga dana kadame lav poslao tebi dao tvrdu riječ. Sada ti moram kazati što sam doznao da bih te zaštitio,jer me strah da lav šta ne učini.– Pa šta si to čuo? – upita ga Šetreba.– Pričao mi je jedan koji je upućen u sve, koji uvijek govori istinu i u čije se riječi nemože posumnjati da je lav rekao nekim svojim prijateljima i sabesjednicima: "Sviđa mi seŠetrebina debljina i smatram da on više ne treba da živi. Ja ću ga zaklati i njegovimmesom nahraniti sebe i svoje drugove". Kad sam čuo te riječi i uvjerio se da će lavprekršiti zadanu riječ, dođoh da te o tome obavijestim i da tako odužim svoj dug prematebi. A ti se, bogme, spašavaj sada kako znaš i umiješ.Kada Šetreba sasluša Dimnu, sjetivši se tvrde riječi koju mu je on dao, i kadarazmisli o lavu, pomisli da Dimna govori istinu i da je prema njemu iskren. On povjeravada je stvar vjerovatno onakva kako je predstavlja Dimna, i to ga zabrinu pa reče.– Nije lijepo što lav hoće da pogazi svoju zadatu riječ. Otkako se s njim družim,nisam učinio ma šta nažao ni njemu niti ikome iz njegove vojske. Ja samo mislim da je

lava neko natutkao protiv mene, da me neko kod njega oblagao i da je on sada u velikojnedoumici. S lavom se druže nevaljalci, i on se već uvjerio da oni lažu i da nije istina onošto je od njih o drugima čuo. Druženje sa nevaljalima često natjera onoga koji se s njimadruži da misli ružno o čestitima i da zbog toga griješi, kao što je pogriješila i patka. Veleda je jedna patka ugledala odsjaj zvijezde u vodi, pa pomislila da je to riba. Trudila se daje ulovi, ali poslije nekoliko uzaludnih pokušaja uvjerila se da je to varka, pa je od togaodustala. Sutradan je stvarno ugledala ribu i pomislila da je to isto ono što je juče vidjela,pa nije ni pokušala da je ulovi. Ako lav bude povjerovao u laž koja se protiv mene iznosi,onda će se i meni dogoditi ono što se dogodilo drugima. Ali ako nije nalagano na me a lavipak želi da mi bez raloga učini zlo, onda je to zaista vrlo čudno. Davno je rečeno: "Čudnoje to da čovjek nastoji da ga njegov drug zavoli, pa ne uspije u tome, ali još je čudnije akoga umjesto toga drug zamrzi". Ako se neko opravdano ljuti, on se može i odljutiti ioprostiti onome na koga se ljutio, jer ako je srdžba nečim prouzrokovana, nje može nestatinestankom samog uzroka. Ali ako se neko ljuti bez razloga onda nema nade da ćeoprostiti. Ja sam, eto, razmišljao i ne vidim da između mene i lava postoji ma šta što binas moglo zavaditi. Života mi moga, niko nije u stanju, ako se dugo druži s prijateljem, dabude uvijek oprezan i priseban i da ne učini nešto što nije po volji njegovu prijatelju.Samo će pametan i vjeran čovjek, kada njegov drug nešto pogriješi, promisliti o tojnjegovoj grešci, i utvrditi kolika je, bilo da je učinjena hotimično ili nehotice. On ćetakođe razmisliti i o tome da li ga neće poklopiti kakava bijeda ako oprosti kad god budemogao. Ako lav misli da sam štogod skrivio, ja te krivice nisam svjestan. Ali mi se čini daje lav mogao o meni donijeti pogrešan sud da sam drzak i neposlušan zato što nam seponekad nisu mišljenja podudarala. Ja smatram da u tome nema nikakva grijeha što samse ponekad, i to vrlo rijetko, suprotstavljao njegovu mišljenju ako je ono bilo uperenoprotiv zdravog razuma, vjere i svega onoga što je dobro i korisno. To nisam nikada činio50pred glavarima njegove vojske i njegovim prijateljima, nego sam uvijek s njim nasamogovorio, i to šapćući, kako obično govore oni koji imaju strahopoštovanje prema nekome.Ja znam da se još više zapetlja i uvali u još veću nepriliku svaki onaj koji sili svojeprijatelje da se uvijek slažu s njegovim mišljenjem, koji, kad je bolestan, traži od ljekaraustupke i koji prisiljava pravnike da tumače zakon kako njemu godi. Ako se lav ne ljuti name zbog ovog što ti rekoh, onda je, možda, po srijedi carev bijes. A drugovati s caremveoma je opasno makar to druženje s njim bilo iskreno, prijateljski i u ljubavi. Ako ni tonije, onda ja samo mogu stradati zbog svojih vrlina. A ako nije ni jedno ni drugo, onda jepo srijedi neminovna sudbina. Sudbina će lavu oduzeti snagu i žestinu i otjeraće ga ugrob. Ona ponekad omogućuje čak i nejakom čovjeku da uzjaše na razbješnjelog slona,ona zmiji otrovnici određuje ko će joj iščupati otrovni zub i s njom se poslije toga igrati,ona od nemoćnog stvara odlučnog čovjeka, ona zbunjuje oštroumnog, olakšava životbijednom, bodri kukavicu, a od junaka, kada ga baci u težak položaj, stvori kukavicu.– Ono što ti lav želi da učini nije ni zbog nagovaranja nevaljalaca, ni zbog bijesanjegova, ili nečeg drugog, nego je to ustvari vjerolomstvo i pokvarenost, careva. On jegrešnik, nevjera i izdajnik, slatka je hrana koju daje, ali ona na kraju krajeva postajesmrtonosni otrov – odgovori mu Dimna.– Osjetio sam ja slast lavove hrane čim sam je okusio – reče vo – ali koja mi je koristkad sam već pri kraju, smrt mi je za vratom. Da je sreće ja i ne bih bio kod lava, jer se onhrani mesom, a ja pasem travu. Ja sam u ovom ćorsokaku sličan pčeli koja uđe u cvijetlokvanja da uživa u njegovoj slasti i mirisu. To uživanje nju zadrži u cvijetu i kada sespusti noć cvijet se sklopi, a ona tako u njemu zatvorena vrteći se ugine. Ko na ovomsvijetu traži hljeba nad pogačom ne bojeći se šta ga sve može zbog toga snaći, sličan jemuhi kojoj nije dovoljno drveće i cvijeće, nego traži smolu koja curi iz slonova uha, pa je

slon udari uhom i usmrti. Onaj koji poklanja svoju ljubav i iskrenost nezahvalnome, sličanje onom koji sije po neobrađenoj zemlji. Ko daje savjet uobraženom, sličan je onome kojigluhu šapće a ćoravu namiguje.– Prođi se takvih riječi i nađi načina da se spaseš! – reče Dimna volu.– Ama kako ću se spasti, kad lav hoće da me pojede? Pa zar mi nisi rekao šta lavsmjera i kakva mu je ćud. Ta, ja znam da me njegovi drugovi mogu uništiti spletkarenjemi lažima, makar mi lav želio i dobro. Kada se spletkari udruže protiv nevinog, oni ga brzomogu unesrećiti makar bili i slabi, a on jak, isto kao što su vuk, gavran i šakal upropastilikamilu, kada su se, u želji da je prevare i izdaju, udružili protiv nje.– A kako je to bilo? – upita ga Dimna.– Pričaju da je živio jedan lav u nekoj šumi, a ta je šuma bila blizu puta. Taj je lavimao tri druga: vuka, gavrana i šakala. Jednoga dana prođoše tim putem pastiri skamilama. Jedna kamila izostade od ostalih, uđe u tu šumu i nađe se pred lavom.– Otkuda dolaziš? – upita lav.– Iz toga i toga mjesta, – odgovori mu kamila.– Šta tražiš ovdje? – upita je lav.51– Tražim ono što mi ti narediš, care, – odgovori mu kamila.– Ostaćeš kod nas, život će ti biti osiguran, živjećeš u izobilju i imaćeš ovdje bogatupašu – reče joj lav.Tako kamila proživje s lavom duže vremena. Jednoga dana lav pođe da štogod ulovi,pa usput srete ogromnog slona s kojim se strašno pokla. Lav jedva umače izmoren i sav uranama, krv se s njega cijedila, jer ga je slon izgrebao svojim kljovama. Kada stiže doma,pade, ne mogaše ni da makne s mjesta, a kamoli da šta lovi. Nekoliko dana vuk, gavran išakal ne imadoše šta da jedu, jer su se oni hranili onim što je ostajalo iza lava. Zato onistrašno izgladnješe i omršaše. Lav to primijeti, pa im reče:– Napatili ste se mnogo, treba da nešto jedete.– Ama, lako je za nas, nego nam je žao što cara takvog gledamo. E, da nam je dacaru nađemo štogod za jelo, pa da se on okrijepi!– Ja ne sumnjam u vašu iskrenost, – odgovori im lav. – Pođite na razne strane,možda ćete štogod uloviti, pa ću tim lovom nahraniti i sebe i vas!Onda vuk, gavran i šakal iziđoše od lava, povukoše se ustranu i posavjetovašeizmeđu sebe.– Ama šta će nam ona tamo što se hrani travom? – rekoše oni. – Ta, među namanema ništa zajedničko. Ona ne misli šta mi mislimo. Hajde da nekako nagovorimo lava daje pojede i da i nas nahrani njenim mesom!– To ne smijemo ni pomenuti lavu – reče šakal – jer je on kamili obezbijedio život idao joj časnu riječ.– Ja ću to urediti s lavom – reče gavran i uputi se lavu.– Da li si šta ulovio? – upita lav, čim ugleda gavrana.– Može loviti samo onaj koji može da vidi i da se kreće – odgovori mu gavran – a mise ne možemo ni maknuti s mjesta niti ma šta vidjeti, jer nam se navuklo na oči od gladi.Ali mi smo nešto smislili i zaključili, ako se i car s nama slaže, mi ćemo mu reći.– Dede, da vidim šta je – reče mu lav.– Pogledaj onu kamilu, care! Jede travu, uživa, a od nje nikakve koristi nemamo.Ništa ne radi što bi bilo korisno.Čim lav to ču, veoma se rasrdi i viknu:– Ala si ti na pogrešnom putu, kako ti možeš tako budalasto da govoriš i koliko sidaleko od vjernosti i samilosti! Nisi se smio da drzneš i da mi rekneš te riječi kada znaš dasam kamili zajamčio život i dao joj tvrdu riječ. Zar ti nije poznato da nema ništa

plemenitije nego zaštiti onoga koji se boji, i ne dopustiti da mu ko prolije krv. Ja samkamili zajamčio život i neću joj nevjeru učiniti!– Dobro, ja znam šta car hoće da kaže – odgovori mu gavran, – ali car sigurno zna dajedan čovjek može iskupiti čitavu porodicu, porodica pleme, pleme čitav grad, a građanisvog cara. Cara je snašla nevolja, ali ja ću naći način da sve uredim, a car ne treba niprstom da makne, niti da ma šta naređuje. Sve ćemo mi to smišljeno izvesti, i to će i zacara i za nas biti spas. Lav zaćuta i gavranu ništa ne odgovori. Kada se gavran uvjeri da je52lav pristao, dođe dvojici svojih drugova i reče im:– Ja sam lavu predložio da zakolje kamilu. Mi ćemo s kamilom doći kod lava irazgovaraćemo o njegovoj nevolji. Pravićemo se kao da ga žalimo da bismo tobožepokazali koliko se o njemu brinemo i koliko nam je stalo do njegova života. Svaki će odnas po redu sebe ponuditi lavu da ga pojede, i kad jedan od nas to bude činio, drugadvojica neće pristajati na to, govoreći da to nema nikakva smisla, i da bi caru škodilo akobi nekog od nas pojeo. Ako tako postupimo, svi će se spasti i lavu ćemo biti u volji.Kako rekoše, tako i postupiše i brzo se nađoše kod lava.– Care, ti treba da se okrijepiš – prvi reče gavran. – Svi mi treba da se žrtvujemo zate, jer samo tebi ima da zahvalimo što živimo. Ako ti umreš, ni jedan te od nas nećepreživjeti. Zato više nikakva dobra nećemo vidjeti. Evo, neka mene car pojede, ja na topristajem drage volje.– Ćuti, šta bi caru koristilo da te pojede, nisi ti njemu ni na zub da natakne –zagrajaše vuk i šakal.– Evo, neka mene car pojede! Rado ja pristajem na to! – reče onda šakal. – Ja mislimda će se najesti.– Ama, kako će car tebe jesti kad si smrdljiv i pogan – dočekaše sada vuk i gavran.– Evo, ja, vala, nisam ni smrdljiv ni pogan, neka car mene pojede, pristajem dragevolje – reče onda vuk. Gavran i šakal mu upadoše u riječ i rekoše:– Ljekari su davno rekli: "Ko traži s lučem belaja, neka samo jede vučjeg mesa!"Najzad dođe red i na kamilu. Ona je vjerovala da će gavran, šakal i vuk i za nju naćikakav izgovor kad bude sebe ponudila lavu da je pojede i mislila je da će se tako spastinesreće i ostati lavu u volji.– Ako car mene zakolje – reče kamila – može se najesti i mojom krvlju žeđ ugasiti.Moje je meso lijepo i lako probavljivo, unutrica mi je čista. Pa, neka me car zajedno sasvojim drugovima i slugama pojede! Ja na to rado pristajem.– Pravo veli kamila. Ta, ona je plemenita i zna ona šta govori! – povikaše vuk,gavran i šakal, pa onda na nju skočiše i rastrgoše je.– Ja ti navedoh ovaj primjer – reče vo Dimni – da znaš da se neću moći da odbranimi sačuvam od lavovih drugova ako oni odluče da me unesreće, makar lav o meni misliodrukčije nego što oni misle. To mi neće niti može ma šta koristiti. Davno je rečeno:"Najbolji je onaj car koji je ljudima pravedan". Da je lav prema meni i naklonjen, ipak bise pod uticajem bujice riječi izmijenio, jer riječi, kad ih je mnogo, brzo istisnu iz srcanježnost i blagost. Zar ne znaš da je voda kao i ljudski govor i da je kamen tvrđi odčovjeka. Pa kao što riječi djeluju na čovjeka tako i voda izdubi kamen i na njemu ostavitrag ako na njega duže kaplje.– Šta sada smjeraš? – upita Dimna vola.– Ja mislim da mi ne preostaje ništa drugo nego borba – odgovori mu vo. – Ne možezaslužiti nagradu ni onaj koji se moli i milostinju dijeli, ni pobožni onaj koji se boribraneći svoj život i istinu.53– Niko ne treba da sebe izlaže opasnosti, ako može drukčije postupiti – reče Dimna.

– Pametan smatra da je bitka posljednje sredstvo. Da ne bi pao u takvo iskušenje trebakoliko god više može da bude blag i da se posluži lukavstvom. Davno je rečeno: "Nemojnipošto potcjenjivati nemoćnog neprijatelja, pogotovu ako je lukav i ako ima pomagača".A ti pošao protiv lava! A znaš li ti, vole, koja je on smjelost i snaga? I upamti dobro, kopotcjenjuje svoga neprijatelja zato što je on nejak, mora doživjeti nepriliku sličnu onojkoju je doživio gospodar mora od ptice Tajtave.– A kako je to bilo? – upita ga Šetreba.– Pričaju da je neka morska ptica, koja se zvala Tajtava, živjela na morskoj obali.Tajtava je imao svoju ženku. Kada dođe vrijeme da legu mlade, ženka reče mužjaku:– Dobro bi bilo da potražimo kakvo sigurnije mjesto na kojem ćemo izleći mlade, jerse bojim, kada Gospodar mora pošalje plimu da nam voda ne odnese ptice.– Snesi ti jaja gdje si ih i dosada nosila, jer nam to mjesto najbolje odgovara, voda icvijeće su nam blizu – odgovori joj mužjak.– O, ludo jedna, promisli dobro, ja se bojim da nam Gospodar mora ne odnesemlade! – reče mu ponovo ženka.– Snesi ti jaja, kad ti kažem, gdje si ih i dosad nosila, Gospodar mora neće to učiniti– odvrati joj mužjak.– Ala si ti tvrdoglav! – viknu mu ženka. – Zar si zaboravio njegove prijetnje, i zar nepoznaješ sebe i svoju snagu?Mužjak je ne posluša. Međutim, ona ostade pri svom, i kad vidje da joj ništa nepomaže, reče svome mužjaku:– Ko ne prima savjete mora doživjeti nepriliku sličnu onoj koju je doživjela kornjačazato što nije poslušala dvije patke.– A kako je to bilo? – upita je mužjak.– Pričaju da su u nekoj močvari, oko koje je rasla trava, živjele dvije patke i jednakornjača. Kornjača i patke življahu u najboljem prijateljstvu. Slučaj htjede da u tojmočvari poče vode ponestajati, pa one dvije patke odlučiše da odatle sele, i prije odlaskadođoše kornjači da se s njom oproste.– Da si nam zdravo, mi idemo odavde jer vode ponestaje – rekoše joj.– To što vode ponestaje, može uznemiriti samo mene – odgovori im kornjača. – Jasam kao lađa, i ne mogu živjeti bez vode, a vi možete gdje god hoćete. Pa, molim vaspovedite i mene sa sobom.– Dobro – odgovoriše joj one.– A kako ćete me ponijeti? – upita ih kornjača.– Mi ćemo uzeti za krajeve jednog štapa, a ti se uhvati ustima za njegovu sredinu, paćemo te tako leteći odnijeti. Ne šali se glavom da izustiš i jednu jedinu riječ kada čuješgovor ljudi! One je onda uzeše i odletješe s njom.– Čuda božjeg! Pogledajte kako one dvije patke između sebe nose kornjaču! –povikaše ljudi.54– Dabogda vam oči iskapale, ljudi! – viknu im kornjača kad ču njihov govor.Čim to izgovori, kornjača tresnu na zemlju i razlijepi se kao smokva.– Ja znam šta ti hoćeš da kažeš – reče Tajtava svojoj ženki – ali se ipak nemoj bojatiGospodara mora. Ženka, najzad, posluša svog mužjaka, snese jaja gdje ih je i ranije nosilai izleže mlade. Ali ne potraja dugo, kad eto ti plime, i voda odnese mlade, pa ženka rečesvome mužjaku:– Znala sam ja unaprijed da će se ovo dogoditi!– Osvetiću se ja njemu! – uzviknu mužjak, pa se odmah uputi jednom jatu ptica, ikad stiže do njeg, reče mu:– Vi ste moje sestrice i moje uzdanje, pomozite mi! – obrati se on pticama.

– Šta tražiš od nas? – upitaše ga ptice.– Molim vas, da sa mnom odmah sve pođete ostalim pticama da im se požalimo naGospodara mora i da im reknemo: "Pa i vi sve ptice kao i mi, pomozite nam!" To jatoptica mu reče:– Naša gospodarica i carica jeste ptica Anka. Hajde ti s nama k njoj, pa ćemo jenekako dozvati. Kada nam se pojavi, požalićemo joj se na Gospodara mora koji ti pakostučini i zamolićemo je da mu se ona u naše ime osveti i da pokaže snagu svoje vlasti.Ptice sa Tajtavom pođoše k njoj, zovnuše je i zamoliše da im pomogne. Ona im sepokaza, a oni joj ispričaše šta se dogodilo i zamoliše je da pođe s njima u boj protivGospodara mora. Ona udovolji njihovoj molbi. Čim Gospodar mora doznade da je Anka sjatom ptica pošla protiv njega, poboja se da se bori s carem s kojim neće moći da iziđe nakraj, pa Tajtavine mlade vrati i s njim se izmiri. I Anka se vrati nazad.– Ja ti ispričah ovo – reče Dimna volu – da znaš da ti nije pametno što namjeravaš dase boriš s lavom.– Ja se s lavom neću boriti, neću mu biti ni prikriveni, ni otvoreni neprijatelj, niti ćuprema njemu biti drukčiji no što sam ranije bio, a ako primijetim ono čega se bojim, tektada ću stupiti s njim u borbu.Dimni se ne dopade to što reče vo, jer je znao da će lav njega osumnjičiti i o njemurđavo misliti ako na volu ne primijeti znake o kojima je svome caru ranije govorio.– Pođi ti lavu – reče Dimna volu – samo ćeš iz njegova pogleda vidjeti šta ti želi!– A kako ću to vidjeti? – upita ga Šetreba.– Kada uđeš kod lava, ti ćeš vidjeti da je on čučnuo, da se prema tebi isprsio i da tenetremice gleda načuljenih ušiju i razjapljenih čeljusti, spreman da svakog trenutka skočina tebe – odgovori mu Dimna.– Ako sve to vidim, zaista ću se uvjeriti da istinu govoriš — reče mu Šetreba. Kadaje Dimna uspio da nahuška lava protiv vola i vola protiv lava, on se onda vrati svom bratuKelili. Čim se njih dvojica nađoše, Kelila upita Dimnu.– Šta si dosad postigao?– Pri kraju sam, sve će biti po volji i meni i tebi – odgovori mu Dimna.Odmah poslije toga Kelila i Dimna odoše da prisustvuju bitki između lava i vola, da55vide šta će među njima biti i do čega će sve to dovesti.Uto Šetreba dođe, uđe kod lava i vidje ga kako je čučnuo upravo onako kako mu gaje opisao Dimna.– Carev drug je kao vlasnik zmije koja se nalazi u njegovim njedrima, a ne zna kadće ga ujesti – reče u sebi Šetreba.Lav baci pogled i ugleda na volu sve one znake o kojima mu je govorio Dimna.Odmah mu bi jasno da je vo došao da se s njim bije pa, nimalo ne oklijevajući, na njegaprvi skoči. Među njima se zametnu borba. Lav i vo su se borili tako žestoko da im krvpoteče. Kad je Kelila vidio da će lav nadvladati vola, reče Dimni:– Car je silan kad je okružen svojim prijateljima, a snaga mora je u njegovimtalasima! Uzalud ja nastojim da te nasavjetujem i otvorim ti oči i u tome sam sličančovjeku koji je uvjeravao pticu ovim riječima: "Ne nastoj da ispravljaš ono što se ne daispraviti, niti pokušavaj da prevaspitaš onoga koji se ne da prevaspitati!"– A kako je to bilo? – upita ga Dimna.– Pričaju da je jedan čopor majmuna živio na nekom brdu. Jedne hladne, vjetrovite ikišovite noći majmuni potražiše vatre, ali je ne nađoše. Ugledaše krijesnicu kako leti kaoiskra vatre, pa pomisliše da je to vatra. Oni onda nakupiše mnogo drva, nabacaše ih na tukrijesnicu, i počeše duvati ne bi li vatru upalili da se ugriju i zaštite od studeni. U njihovojblizini se nalazila jedna ptica na drvetu koja je gledala majmune, a i oni nju. Kad vidje šta

majmuni rade, ona ih onda poče dozivati govoreći im:– Nemojte se mučiti, ama nije to vatra što ste vidjeli!Kada ptica vidje da se majmuni i ne obaziru na njene riječi, odluči da sleti do njih ida ih nekako odvrati od onog što čine. Uprvo tada pored nje prođe neki čovjek, pa kaddoznade šta namjerava, reče joj:– Nemoj se truditi da ispravljaš ono što se ne da ispraviti, jer se sablja ne mjeri natvrdu nelomljivu kamenu, niti se lukovi prave od nesavitljive grane, ne muči se!Ta ga ptica ne htjede poslušati, nego priđe majmunima da ih uvjeri da ona krijsnicanije vatra, a uto je jedan majmun ščepa, udari njome o zemlju, i ona izdahnu.– Upravo se to može primijeniti na tebe i na mene – reče Kelila Dimni. – Ti menećeš da poslušaš, moji savjeti ništa ne koriste, jer si odlučio da varaš i griješiš. Aliupamti, to su ružna svojstva, a naročito varanje čije su posljedice mnogo teže. Zato postojii primjer.– Hoćeš li mi ga reći? – upita ga Dimna.– Pričaju da su se varalica i glupak uortačili u trgovini i krenuli na put. Usput onajglupak izostade porad sebe. Tu nađe kesu u kojoj bijaše hiljadu dukata, i uze je. Varalicato primijeti. Na povratku s puta u svoje rodno mjesto njih dvojica, kad stigoše nadomakgrada, sjedoše da podijele dukate.– Podijeli po pola, pola meni pola tebi! – reče onaj glupak. Varalica, koji je većunaprijed odlučio da uzme sve dukate, reče glupaku:– Nećemo dijeliti dukate jer smo ortaci, a ortaci treba da budu jedni prema drugima56iskreni i da su uvijek zajedno. Ja ću uzeti malo za troška, a uzmi i ti toliko. Ostatak ćemozakopati pod ovo drvo, jer je to sigurno mjesto. Kada nam zatreba dukata, doći ćemozajedno, uzećemo koliko nam bude trebalo, a niko drugi neće znati za ovo mjesto.Tada njih dvojica uzmu po nekoliko dukata, a ostatak zakopaju pod ono veliko drvo,i odu u grad. Poslije nekog vremena varalica ode bez glupaka po zakopane dukate, uze ih,a zemlju poravna kao što je i bila. Do nekoliko mjeseci dođe onaj glupak varalici i rečemu:– Treba mi novaca za troška, hajde da uzmemo koliko nam je potrebno!Varalica s njim ode na ono mjesto gdje su zakopani dukati. Kad dođoše tamo podono drvo, odmah otkopaše, ali ne nađoše ništa. Varalica se poče udarati po licuprenemažući se:– Evo, ovako izgleda drugovanje s prijateljima! Otići bez mene po dukate i uzeti ih!Glupak se poče zaklinjali da to nije učinio i proklinjati onoga koji dukate uze, avaralica se sve više udaraše po licu govoreći:– Niko ih drugi nije mogao uzeti nego ti! Zar je iko drugi za dukate znao?Oni se oko toga dugo svađahu, i najzad odoše kadiji da im presudi. Kadija odmahzatraži da mu kažu kako je sve bilo. Varalica je tužio glupaka da je on uzeo zakopanedukate, a glupak je to odricao.– Možeš li ti to dokazati? – upita kadija varalicu.– Mogu – odgovori mu varalica. – Posvjedočiće mi drvo pod kojim su bili zakopanidukati, da ih je on uzeo.Varalica je, prije no što je sa glupakom došao pred kadiju, bio naredio svome ocu daode i da se sakrije u šupljinu debla kako bi mogao posvjedočiti umjesto onog drveta.Njegov je otac otišao i zavukao se u šupljinu debla. Kadiji se učini neobično da se nekopoziva na drvo da mu svjedoči pa krenu sa svojim drugovima, varalicom i glupakom, katome mjestu. Kad su stigli tamo, kadija upita drvo, a onaj starac iznutra odgovori:– Glupak je uzeo dukate.Kada kadija to ču, silno se začudi, pa zatraži drva i naredi da se pod stablo naloži

vatra, te da se ono zapali. Kad plamen obuhvati stablo sa svih strana, otac onog varalicezapomaga. Izvadiše ga u posljednji čas. Kadija ga upita otkud on tu, a on mu sve kaza.Čuvši to, kadija izmlati varalicu, naredi mu da vrati dukate, koje on uze i predadeglupaku, a oca išamara i obruka.– Ja ti navedoh ovaj primjer – reče Kelila Dimni – da znaš kako ponekad i varalica ispletkar mogu biti prevareni. A što se tebe tiče, Dimna, u tebi se steklo i varanje, ispletkarenje, i grešenje. Ja se plašim šta će te sve snaći. Ti ne možeš izbjeći kazni, jer siobojen s dvije boje i sačinjen od dva jezika. Voda rijeka je slatka dok se ne ulije u more, asreća u porodici traje dok se u nju ne ušulja smutljivac. Ti si najsličniji zmiji otrovnici sdva jezika, a tvoj je jezik kao njen otrov. Stalno sa zebnjom mislim na taj tvoj otrovnijezik, strepim pred kaznom koja će te snaći. Onaj koji pravi razdor među prijateljima idrugovima isti je kao zmija koju čovjek gaji, hrani, gladi i pazi, a ona ga, najzad, pecne.57Davno je rečeno: "Stalno budi sa pametnima i plemenitima, s njima se druži i gledaj da seod njih ne odvajaš. Druži se s drugom koji je i pametan i plemenit, ili koji je samopametan, a nije plemenit, ili koji je samo plemenit, a nije pametan. Pametan i plemenitčovjek je savršen. Druži se s pametnim, makar i ne bio plemenit, samo se čuvaj njegovepogane ćudi, ali iskoristi koliko god mogneš njegovu pamet! Budi stalno sa plemenitim,makar i ne bio pametan, i iskoristi njegovu plemenitost, a njega pomozi svojom pameću.Bježi koliko god možeš od glupa nitkova! I ja od tebe treba da bježim. Kako se tvojiprijatelji mogu od tebe nadati ma kakvoj plemenitosti i ljubavi, kada si prema svome caru,koji ti je dao položaj i odlikovao te, postupio tako. Tvoj postupak je sličan slučaju nekogtrgovca koji je rekao: "Nije nimalo neobično da u jednoj zemlji sokolovi hvataju slonove,kada u istoj zemlji miševi mogu pojesti stotinu oka željeza!"– A kako je to bilo? – upita ga Dimna.– Vele da je u nekoj zemlji živio jedan trgovac koji jednom prilikom odluči da pođeu neku zemlju radi trgovine. Imao je stotinu oka željeza koje ostavi na čuvanje kod jednogsvog prijatelja, a on ode kuda je naumio. Poslije nekog vremena trgovac se vrati s puta iodmah zatraži svoje željezo.– Izjeli su ga miševi – reče mu prijatelj.– Pa već sam čuo da mišji zubi najbolje grizu željezo! – odgovori mu trgovac.Trgovčev se prijatelj obradova jer je pomislio da mu to on iskreno povlađuje.Napustivši prijateljevu kuću, trgovac sretne njegova sina kojeg uze za ruku i odvedesvojoj kući. Sutradan trgovčev prijatelj navrati kod trgovca i reče mu:– Ama znaš li ti šta o mome sinu?– Kad sam juče izišao od tebe, – odgovori mu trgovac, – vidio sam kako jedan sokougrabi nekog dječaka, možda je to tvoj sin?Trgovčev prijatelj se udari po čelu i reče:– O, narode, da li ste ikada čuli i vidjeli da sokolovi grabe djecu!?– Da, – odgovori mu trgovac – nije nikakvo čudo da u nekoj zemlji, u kojoj miševimogu pojesti stotinu oka željeza, i sokolovi hvataju slonove!– Ja sam pojeo tvoje željezo, evo da ti ga platim, a ti mi vrati sina! – reče trgovcunjegov prijatelj.– Ja sam ti naveo ovaj primjer – reče Kelila Dimni – da te uvjerim da ćeš ti još lakšeprevariti drugog kad si bio u stanju da prevariš svoga druga. Ako neko s nekim prijateljujepa prevari trećega, njegov će se prijatelj uvjeriti da više među njima ne može bitiprijateljstva. Ništa se jeftinije ne prokocka nego poklonjena ljubav nevjernome, dardarovan nezahvalnome, vaspitanje koje se daje onome koji ne sluša i tajna povjerenaonome koji je neće čuvati. Druženje sa dobrim samo vodi dobru, a druženje sa nevaljalimsamo zlu, i ono je kao vjetar koji kad pređe preko nečeg mirisnog donosi miris, a kad

pređe preko nečeg smrdljivog donosi smrad. Dugo sam ti govorio, i već sam ti dodijao! –reče na koncu Kelila Dimni.Kada Kelila bijaše pri kraju svog govora, lav je već bio ubio vola. Ubivši vola lav58pade u duboke misli i gnjev ga prođe.– Smrt Šetrebina mi pričini veliki bol! – reče u sebi lav. – Bio je pametan, oštroumani blage ćudi. Ja ne znam, možda je bio nevin, možda je bio žrtva spletke i laži.Lav zbog toga postade nespokojan i snužden, i to mu se moglo vidjeti i na licu.Dimna to opazi, pa odmah prekide razgovor s Kelilom i pristupi lavu govoreći:– Čestitam ti pobjedu, jer Allah uništi tvog neprijatelja! Pa, što si onda žalostan,care?– Ja žalim za Šetrebinom pameti, njegovim razboritim mišljenjem i uglađenošću –odgovori mu lav.– Ne žali ga, care, jer pametan ne treba da žali onoga koga se boji! Razborit čovjekmože ponekad nekog i da zamrzi, ali, kad se uvjeri da mu taj može biti od koristi, on ondanastoji da ga pridobije za sebe, isto kao što bolestan čovjek uzima gadan lijek da seizliječi. On nekada opet može da nekoga zavoli i da ga veoma cijeni, pa ga iz straha da muštogod ne naškodi odgurne od sebe iupropasti, isto kao što i čovjek koga za prst pecne zmija odsiječe taj prst jer se bojida mu se otrov ne raziđe po cijelom tijelu.Lava su tada zadovoljile Dimnine riječi, ali kad se poslije nekog vremena uvjerio daje Dimna lagao, varao i griješio, smaknuo ga je na najgrozniji način.ISTRAGA PROTIV DIMNECar Depšelim reče filozofu Bejdebi:– Eto, ispričao si mi kako je onaj prepredeni spletkar unio razdor među onu dvojicukoji su se veoma voljeli. Deder mi, molim te, reci sada šta se dogodilo s Dimnom poslijeŠetrebina ubistva. Kako se on pravdao pred lavom i njegovom svitom kada se lav sjetiovola i kada mu je bilo jasno da je za to krivo Dimnino spletkarenje. I najzad, reci mi neštokako se Dimna branio!– Ja sam iz priče o Dimni doznao da se lav, čim je ubio Šetrebu, pokajao što je toučinio. Sjetio se svog drugovanja s njim, jer mu je Šetreba bio najdraži, najpribraniji inajprisniji drug i najvjerniji službenik. On se samo s njim svakodnevno o svemudogovarao ne obazirući se na svoju svitu.Najprisniji lavov drug poslije vola Šetrebe bijaše panter. Jedne noći panter omrknukod lava i od njega krenu svojoj kući u gluho doba noći. Put ga nanese pred kuću Kelile iDimne. Kada stiže do kapije, oslušnu i ču kako Kelila grdi Dimnu što je potkazivao islužio se lažima i klevetama protiv carevih najprisnijih prijatelja. Panter tako doznade dase Dimna ne slaže s Kelilom, pa pričeka da čuje šta će dalje razgovarati.– Ti si lakomisleno upao u ćorsokak, napakostio si sebi da ne može biti gore – rečeizmeđu ostalog Kelila Dimni. – Ti ćeš užasno stradati kad lav dozna pravu istinu i kada se59uvjeri da si izdajnik i spletkar. Ostaćeš bespomoćan, bićeš ponižen i, najzad, ubijen, jer sesvako boji tvoga zla i preza od tvojih smutnja. Od danas te ne smatram svojim prijateljem.Nikad ti više neću povjeriti nijednu svoju tajnu, jer ću se od danas držati one mudre izrekekoju su učeni ljudi davno rekli: "Bježi sto konaka od nevaljalca!" Ne mogu i neću više dabudem s tobom, jer se bojim lavove odmazde.Kada je panter čuo sve to, vrati se natrag i ode pravo lavovoj majci. Od nje dobičasnu riječ da neće nikome reći tajnu koju će joj povjeriti. Panter joj onda ispriča šta surazgovarali Kelila i Dimna.Kada osvanu, ona uđe lavu, i zateče ga žalosna i brižna zbog Šetrebine pogibije.

– Zašto si tako tužan? – upita ga ona.– Čim se sjetim svog drugovanja sa Šetrebom, njegovih pametnih savjeta idogovaranja s njim, odmah se ožalostim, – odgovori joj lav.– Najteže je kada čovjek optužuje sama sebe – reče lavu njegova majka. – Kako si seti usudio da ubiješ vola bez dokaza. To je strašna greška! Ja bih ti rekla šta sam doznala danije, kako su davno rekli učeni ljudi, grijeh i sramota odavati tajne.– Izreke učenih ljudi se mogu tumačiti i ovako i onako – odgovori joj lav. – Japoštujem to što ti veliš. Ali ako imaš što da mi predložiš, ne uskraćuj mi to, a ako ti jeneko povjerio kakvu tajnu, kaži mi je, ja ću za sve odgovarati.Majka mu ispriča sve što je čula od onog pantera, ne kazujući njegova imena, azatim mu reče:– Ja znam koliku odgovornost snosi i kakvu bruku i sramotu može doživjeti čovjek,kako su to davno rekli učeni ljudi, koji odaje tuđe tajne. Ali, eto, i uprkos tome ja tiodadoh tajnu samo u želji da ti pomognem. Iako odavanje tajne može biti kobno ponekoga, ipak mislim da je to manji grijeh nego takve zaklanjati i dalje im omogućavati dase neiskreno i nevjerno odnose prema svome caru. Tobože poštujući pravilo da tuđe tajnene treba odavati, plitkoumni ljudi i nevaljalci na taj način pravdaju svoje ružne postupke.Štaviše, takvi se mogu drznuti i protiv samog cara.Kad lavova majka završi svoj govor, lav odmah pozva svoju svitu. U sviti je bio iDimna. Kad vidje lava tako utučenog i skrhanog bolom, obrati se jednom iz svite, pa mureče:– Ama šta je caru te je tako tužan?Čuvši Dimnino pitanje, lavova majka se okrenu prema njemu i odbrusi mu:– Caru je žao što ti još i jedan sekund živiš! Nema ti više spasa, s tobom je svršeno!– Minuli naraštaji ne ostaviše baš ništa neriješeno docnijim! – reče joj Dimna – jer jerečeno: "Zlo snađe prije onoga koji se čuva, nego onoga koji ga stoički očekuje". Neka cari njegova svita ne budu loš primjer! Ja znam da je davno rečeno: "Ko se druži snevaljalima, a zna da su nevaljali, sam sebi naprti bijedu na vrat". Zato su isposniciprezreli svijet što su smatrali da je samoća bolja od druženja s njim i da su putevi kojivode Allahu iznad ovozemaljskog života. A ko može vratiti dobro dobrim i dobročinstvodobročinstvom ako ne Allah?! Ko očekuje nagradu za učinjeno dobro djelo od ljudi, a ne60od Allaha, taj griješi, jer to nije činio uime Allahovo, nego uime nekog drugog. Carevipodanici najviše vole: lijepu narav, pravedan postupak i pristojno vladanje. Učeni su ljudidavno rekli: "Ko povjeruje u laž, a ne u istinu, doživjeće nešto slično onome što je snašlojednu ženu koja se podala svome robu, pa joj on podvalio i obrukao je.– A kako je to bilo? – upita lavova majka Dimnu.– Vele da je u nekom gradu živio jedan trgovac koji je imao lijepu i dražesnu ženu. Utrgovčevom susjedstvu živio je glasovit slikar koji bijaše ljubavnik njegove žene. Jednogadana reče trgovčeva žena tome slikaru:– Dovij se nekako, ako možeš, i nađi načina da mi javiš kad ćemo se sastati, ali da otome niko živ ne zna!– Već sam ja smislio kako da postupim, i smatram da ćeš se s tim složiti, – odgovorijoj slikar. – Imam jedan šareni ogrtač, sav išaran raznovrsnim slikama. Ja ću ga obući i unjemu ti se pokazati kada budem odlučio da ti dođem.Poslije nekoliko dana slikar obuče onaj ogrtač i pokaza se u njemu trgovčevoj ženi.Kad žena vidje gdje se slikar nalazi, pođe mu u susret. To vidje jedan njen rob, pa se tomeveoma začudi. Taj rob bio je ljubavnik slikareve robinje, pa on nekako izmami od svojeljubavnice slikarev ogrtač, govoreći joj:– Ama hoću da ga pokažem jednom svom prijatelju! Ne boj se ništa. Vratiću ga

odmah, i tvoj gospodar neće o tome ništa znati.Slikareva robinja dade ogrtač svome ljubavniku, on ga obuče i pristupi svojojgospodarici isto onako kao što joj je pristupao i slikar. Trgovčeva žena, misleći da je tonjen ljubavnik, slikar, pade mu u zagrljaj i sva mu se predade. Rob odmah poslije togavrati ogrtač svojoj ljubavnici, pa ga ona ostavi na staro mjesto. Za to vrijeme slikar je bionegdje van kuće. Kada se spustio mrak, slikar se vrati kući, pa po običaju obuče onajogrtač i pokaza se trgovčevoj ženi. Vidjevši ga u ogrtaču, trgovčeva žena mu pohita ususret, pa kad se s njim sastade, upita ga:– Šta ti je, čovječe, zar maloprije nisi otišao od mene?Kada slikar ču riječi svoje ljubavnice, žurno se vrati kući, odmah pozva robinju izaprijeti joj da će je ubiti ako mu ne kaže istinu. Ona mu sve kaza, a on onda uze ogrtač ispali ga.– Ja ti ispričah ovo – reče Dimna lavovoj majci – da znaš da car može pogriješiti akosamo na osnovu sumnjanja mene osudi. Ja ti ovo ne govorim iz straha od smrti. Istina,nikome smrt nije draga, ali od nje spasa nema, i sve što živi mora umrijeti. Kad bih imaostotinu života i kad bi car želio da ih sve potamani, ne bih ni riječi rekao.– On ovo ne govori što voli cara, nego hoće da se nekako ispetlja i opravda – dobacineko od prisutnih.– Bijedniče, zar je sramota pravdati se? – odgovori mu podrugljivo Dimna. – Ta zarne znaš da je čovjek najpreči samom sebi? Ako se on ne bude pravdao, pa ko će ga ondaopravdati. Ti si, prijane moj, običan zavidljivac, i to ne znaš skriti. Ko te je god čuo,uvjerio se da ti ne možeš voljeti tuđeg dobra, da si neprijatelj i sebi, a pogotovu drugome.61Takav kao ti nije dostojan da živi sa stokom a kamoli s carem i u carevu dvoru.Saslušavši takve Dimnine riječi, onaj se povuče jadan, tužan i postiđen.– Ja se divim, varalico, tvome bezobrazluku, tvojoj velikoj drskosti i tvomdovitljivom odgovoru onome što ti upade u riječ! – procijedi kroz zube lavova majkaDimni.– A, ti to meni tako! A ja ti kažem da ti mene gledaš jednim okom i slušaš jednimuhom – uzvrati joj Dimna. – Malo ti je zar moje hude sreće što me ni kriva ni dužna kodlava obijediše! Ja vidim da se sve naopako okrenulo, da ljudi čak i ne govore istinu. Oni izcareve svite izgubili su svaku mjeru, ne znaju kad treba da govore, a kad da ćute. A to jesve zato što oni cara ne poštuju, iako je on prema njima popustljiv i iako im je dao dadobro i veoma ugodno žive.– Gle ovoga nesrećnika kako se pravi nevin kao jagnješce, kao da nikad ništa nijeskrivio! – uzviknu lavova majka.– Ništa su ti oni koji svoj nos u svašta zabadaju! Takvi nemaju mjerila ni za šta,slični su muškarcu koji nosi ženske haljine i ženi koja nosi muške, ili gostu koji sebeproglasi domaćinom, i, ako hoćete, onima koji pred skupom brbljaju, a niko ih ni za šta nepita! Nesrećnik je samo onaj koji ne poznaje ljude i prilike i koji nije kadar da od sebeodagna zlo – odgovori Dimna.– Zar ti misliš, izdajico i spletkaru, da ćeš takvim riječima obenđijati cara i izbjećitamnicu? – upita ga lavova majka.– Izdajnik je onaj čijoj varci i njegov neprijatelj nasjeda i koji svoga neprijatelja bezikakva razloga ubija čim ga se domogne – odgovori joj Dimna.– O, izdajniče i lažljivče, misliš li ti da će te laž spasti, i da ti može šta koristitipetljanje? – obrati mu se ponovo lavova majka.– Lažljivac izmišlja i obmanjuje istinu, a što se tiče mojih riječi – to je sušta istina! –odgovori joj Dimna.– Između vas će biti učeni samo oni kojima pođe za rukom da Dimnin slučaj sasvim

osvijetle – reče lavova majka prisutnima, a zatim se diže i ode.Čuvši sve to, lav odmah predade Dimnu sudiji, a sudija naredi da ga zatvore. Odmahmu obaviše vrat konopcem i baciše u tamnicu.Kada je bilo oko pola noći, Kelilu obavijestiše da je Dimna u zatvoru. Čuvši za to,Kelila se odmah uputi ka tamnici i kradom uđe unutra. Kada vidje Dimnu teško okovanogu ćeliji, gorko zaplaka i kroz suze mu reče:– Brate moj, ti si žrtva svojih vlastitih spletaka, one su te dovele tu, gluh si bio zamoje savjete! Ja sam te još ranije opominjao, savjetovao te i trudio se iskreno da teurazumim, ali upamti, ne može se jedno te isto svugdje govoriti, kao što se ne može uvijekići istom stazom. Da te nisam savjetovao, savjest bi me pekla, i moglo bi se lako dogoditida me proglase tvojim saučesnikom. Svemu je kriva, da ti pravo kažem, tvoja nadmenost,ona ti je pamet pomutila. Zar te, brate, nisam stalno podsjećao na mudre izreke učenihljudi? Zar ne znaš da je davno rečeno: "Smutljivca prije vremena smrt pokosi."62– Sad sam se tek uvjerio da su tvoje riječi bile istinite – odgovori mu Dimna. – Ali,brate, učeni su ljudi rekli i ovo: "Junački treba podnijeti svaku kaznu koju si zaslužio, jerje bolje iskusiti je na ovom nego na onom svijetu u paklu."– Ama sve je to dobro – odgovori mu Kelila. – Ali, upamti, ti si, brate, veliki grešnik,pa će i lavova odmazda biti grozna.Dok su Kelila i Dimna razgovarali, slušao ih je jedan leopard, koji je takođe ležao utamnici, a oni ga nisu primijetili. On je sve čuo, i kako Kelila kara Dimnu, i kako Dimnapriznaje svoja nedjela i krivice. Leopard je dobro zapamtio svaku njihovu riječ i mudro jećutao, jer se nadao da će to u svoje vrijeme moći dobro da proda.Poslije razgovora s bratom, Kelila se opet kradom vrati kući. Kada sutradan svanu,lavova majka uđe svome sinu, pa mu reče:– O, care divljih životinja, ne bi valjalo da zaboraviš šta si juče govorio! Ti si rekaoda ćeš narediti da se Dimni odmah sudi. A ja ti velim da to želi i sami Allah. Učeni ljudisu davno rekli: "Čovjek ne smije u ozbiljnim trenucima da bude pobožan, niti milostivprema grešniku".Potaknut riječima svoje majke, lav odmah naredi da mu pozovu sudiju pantera. Kadpanter sudija stade pred lava, lav njemu i pravednom državnom tužiocu, koji je bioprisutan, reče:– Hajdete u sud i pozovite odmah sve porotnike pa neka oni pretresu Dimninukrivicu, provedu istragu i unesu doslovno u sudske zapisnike njegovu odbranu! Svezapisnike donosićete mi svakog dana!Kada to čuše panter sudija i državni tužilac, koji je bio carev stric, odgovoriše mu:– Slušamo i pokoravamo se carevoj zapovijesti!Odmah iziđoše od cara i postupiše onako kako im je bilo naređeno. Poslijetročasovnog vijećanja sa porotnicima, sudija naredi da se Dimna dovede. Kada Dimnudovedoše, narediše mu da stane pred sudiju oko koga su bili porotnici. Tada predsjedniksenata povika koliko ga grlo nosi:– O, porotnici, vi svi znate da je naš car, gospodar zvijeri, veoma ožalošćen i utučenotkako je ubio vola Šetrebu. On je načisto da je ubio vola ni kriva ni dužna zato što jenasjeo Dimninim lažima i spletkama. Zato je ovome sudiji naređeno da ispita cijelu stvar.Ko od vas ma šta zna o Dimni, bilo dobro ili rđavo, neka to kaže pred porotom isvjedocima da bi suđenje bilo zasnovano na dokazima. Ako on zaslužuje smrtnu kaznu,onda pogotovu treba potanko ispitati njegov slučaj. Žuriti se u ovom slučaju ne bi smjelo,jer ko žuri obično pogriješi. A pogotovu se ne bi smjelo govoriti ni po čijem hateru, većpo pravdi i istini.Kad predsjednik senata sve to izgovori, uze riječ sudija pa reče:

– O, poroto, poslušaj riječi svoga predsjednika, kaži pravedno i istinito sve što znaš oDimni! Treba svi da imate na umu ovo: ko pokuša da zataji istinu i ne kaže o Dimni svešta zna, i to olako shvati, smatraćemo ga saučesnikom. Ako okrivljeni prizna svojukrivicu, što je svakako za njega bolje, mogu mu car i njegova svita i oprostiti. Upamtite63dobro, ne treba imati ma kakva obzira prema nevaljalcima i grešnicima, s njima trebasvaku vezu prekinuti! Dakle, ko ma šta zna o ovom prepredenjaku i zlikovcu, neka svekaže pred prisutnim svjedocima, jer je njegova krivica velika: oblagati nekoga ni kriva nidužna, i kad još taj plati glavom, nije mala stvar. Eto, to je učinio Dimna. Davno jerečeno: "Ko prećuti amanet umrlog, taj će na sudnjem danu biti zauzdan vatrenomuzdom." Zato pamet u glavu! Govorite sve što znate samo pravedno!Kada prisutni saslušaše sudijine riječi, svi mukom umuknuše.– Zašto ćutite, ta govorite šta znate! – uzviknu Dimna. – Znajte da za svaku riječ imai odgovor! Učeni ljudi su davno rekli: "Ko svjedoči lažno neminovno će ga lupiti po glavikakva neprijatnost kao onog ljekara koji je tvrdio da zna ono što ne zna.– A kako je to bilo? – upitaše ga prisutni.– Pričaju da je u nekom gradu živio poznat i učen ljekar. Svoju struku je izvrsnopoznavao i veoma je uspješno liječio. U starosti on obnevidje.Car toga grada imađaše kćerku koju je bio udao za svoga bratića. Ona zanese, i kadbi pred porođaj, spopadoše je porođajni bolovi. Dovedoše joj toga ljekara. Kada ljekar uđeu njenu sobu, upita bolesnicu da mu kaže gdje je boli. Ona mu to reče, a on odmah utvrdinjenu bolest i odredi lijek. Zatim malo poćuta, pa reče:– Ama ko će vam napraviti ovaj lijek? Ja sam, kako vidite, obnevidio, a u drugog sene mogu pouzdati.U tome istome gradu živio je jedan nadriljekar, koji za to ču i odmah zatraži da gacar primi. Pred carem je tvrdio da poznaje medicinu i da zna spravljati miješane inemiješane lijekove. Car odmah naredi da ga uvedu u sobu u kojoj se nalaze ljekovitetrave, pa neka uzme šta mu treba. Kada taj nadriljekar uđe tamo, on uze, između ostalog, ijednu kesicu u kojoj bijaše smrtonosni otrov. On taj otrov odmah izmiješa sa ostalimlijekovima i neznajući šta čini. Čim je napravio ko bajagi lijek, dade ga bolesnici da gapopije, od čega ona odmah izdahnu. Kada caru javiše to, on odmah pozva tognazoviljekara i zapovijedi mu da i on gucne tog lijeka koji je napravio njegovoj kćeri.Nazoviljekar nemade kud, potegnu malo tog lijeka i opruži sve četiri.– Ja vam ovo ispričah – reče optuženi Dimna prisutnima – da vam pokažem šta možeda zadesi svakoga onog koji ne zna šta govori i čini i koji nema mjere u svojimpostupcima. Ko od vas ne bude imao mjere, može ga lako snaći nesreća kao i onognazoviljekara, pa neka nikog drugog za to ne okrivljuje. Učeni ljudi su davno rekli: "Čestoonaj koji govori kožom plaća svoje riječi." Vi ste gospodari svojih riječi, pa buditemilostivi barem prema samima sebi!Potaknuta Dimninim riječima, starješina svinja, koji je inače uživao veliki ugled kodlava, ustade i nadmeno reče:– O, časni učenjaci! Poslušajte moje riječi i dobro ih zapamtite! Učeni ljudi su reklida se dobri poznaju po svojoj spoljašnosti. A vi, najsposobniji od najsposobnijih, Allahvam svako dobro dao i na vas svoju blagost izlio, poznajete dobre po samoj njihovojspoljašnosti. Vama su dovoljne sitnice, pa da upoznate velike stvari. Pred vama su gole64istine koje razgolićuju nesrećnog Dimnu i njegov rđavi karakter. Pogledajte ga samo, paće vam njegova spoljašnost sve reći!– Ja znam, a to znaju i prisutni, da ti možeš da ustanoviš nevaljalstvo na osnovuspoljašnosti jednog lika, samo bih te molio da nam to objasniš i upoznaš nas s onim što

vidiš na liku ovoga nesrećnika! – reče sudija svinji.Zamoljena od sudije da kaže o Dimni sve što zna, svinja se obori na Dimnu ovimriječima:– Učeni ljudi su i napisali i kazali da je pokvaren k'o mućak svaki onaj čije je lijevooko, koje neprestano trepće, manje od desnog, a nos mu je naheren na desnu stranu.Čuvši to, Dimna zajedljivo dobaci svinji:– Trebalo bi, svinjo, da se baš ti više nego iko drugi držiš one izreke koju je, sjećamse, jednom jedan čovjek zgodno dobacio svojoj ženi: "Osvrni se najprije na svoju, pa ondana tuđu golotinju!"– A kako je to bilo? – upitaše prisutni Dimnu.– Priča se kako je na neki grad napao neprijatelj i napravio pravu poharu: pobio i uropstvo odveo narod, a onda se vratio otkud je i došao. Jednom neprijateljskom vojnikuzapade kao plijen jedan seljak i njegove dvije žene. Taj ih je vojnik slabo i hranio iodijevao. Jednoga dana odoše težak i njegove dvije žene goli kao od majke rođeni davojniku nasijeku drva. Jedna seljakova žena nabasa na putu na parče krpe, kojom odmahpokri sramotni dio tijela.– Pogledaj ovu nevaljalicu – reče onda mužu pokazujući na svoju inoču – nije je stid!Sram je bilo, neće da pokrije sramotni dio tijela!– Ma šta pričaš koješta, zašto joj zamjeraš, pa zar i ti do maloprije nisi bila isto takogola kao i ona – odgovori joj muž.– Otud tebi, o pogani jedna, – uzviknu Dimna svinji, – hrabrost da bulazniš koješta,kad čitav svijet zna da si prava pravcata rugoba nad rugobama! Otkuda uopšte tebi tolikahrabrost, kako se ti, rugobo, usuđuješ da dođeš u carevo društvo i prisustvuješ njegovimgozbama! Zar ti imaš kakvog prava da brbljaš o onome čije je tijelo, to zna svako, čisto ibez mane? Rugobo jedna, upitaj prisutne šta misle o tebi, pa će ti i oni reći isto. Ja ti ranijeovo ne rekoh iz obazrivosti. Ali kad si već zagrizao i drznuo se da mi u lice lažeš, da medušmanski klevećeš, da brbljaš pred prisutnima samo neistinu o meni, onda meni nijepreostalo ništa drugo nego da iznesem svima one tvoje mane koje su poroti poznate.Trebalo bi, mislim, da ti se nekako zabrani da dolaziš u carevo društvo i da prisustvuješnjegovim gozbama. Nisi ti, bolan, ni za šta. Kad bi ti dali da riješ zemlju, i to ne bi znao.Najbolje bi ti bilo da se uopšte ne trsiš, jer, po mome mišljenju, ti ne možeš biti nismrdljivi štavljač koža a kamoli viđeniji carski službenik.– Zar ti meni tako? – viknu svinja Dimni.– Da, baš tebi! Zar istinu ne rekoh, o, krivonogi tromavko, šepo otečene stražnjice,bangavih nogu, naduta trbuha, razrezanih gubica, gade nad gadovima!Kada Dimna to izgovori, svinja se promijeni u licu, oči joj se ovlažiše suzama,65posrami se, zamuca, osjeti se ponižena i veoma se oneraspoloži. Vidjevši svinju takoskrhanu i kako plače, Dimna nastavi:– Nije to još ništa, plakačeš ti, prijane, tek onda kad car dozna kakva si ti pogan, tadaćeš ti doživjeti ono najgore: izbaciće te iz careve službe, i nećeš više moći da prisustvuješcarevim gozbama.U službi lavovoj bijaše jedan povjerljivi šakal kome je lav povjeravao naročitezadatke. Prilikom suđenja Dimni on od lava dobi zadatak da dobro motri tok suđenja i daga o svemu obavještava. Ovaj šakal istog dana ispriča lavu šta se sve dogodilo izmeđulava i svinje. Čuvši to, lav odmah naredi da se svinja svrgne s položaja i poruči joj da muviše na oči ne izlazi jer ne želi da vidi njenu njušku. Po tom šakalu poruči da se prekinesuđenje, jer je dan već bio poodmakao, i da se Dimna vrati u zatvor.Sve što se tog dana na suđenju govorilo i dogodilo bilo je zapisnički utvrđeno iovjereno pečatom sudije pantera. Po suđenju svi se prisutni vratiše svojim kućama.

U lavovoj službi bio je još jedan šakal po imenu Revzeba, koga je car veoma cijenio.Taj šakal bijaše veliki prijatelj Kelilin.Od velike tuge za bratom Dimnom, a iz straha, Kelila se naglo razbolje i naprečacumrije. Šakal Revzeba odmah to dojavi Dimni. Čuvši za bratovljevu smrt, Dimna gorkozaplaka i kroz suze reče:– Šta će mi ovaj život kad izgubih najboljeg prijatelja?! Ali hvala Allahu što ne dadeda Kelila umre prije nego što mi ne ostavi takvog prijatelja i rođaka kao što si ti! Ja samsada siguran da će me pratiti Allahov blagoslov, jer si ti uza me. Ti si sada sva moja nadau nesreći u kojoj se nalazim. Zato te molim da odeš na to i to mjesto gdje ćeš naći dostablaga koje smo brat i ja trudom i Allahovom voljom skupili, pa mi ga donesi!Revzeba posluša Dimnu, pa ode i donese blago. Kada šakal Revzeba stavi blago prednjega, Dimna mu odmah odbroji polovinu, i reče mu:– Ti možeš da izađeš pred lava kad god hoćeš. Molim te samo toliko, pažljivo slušajšta će se sve o meni govoriti pred lavom kada mu bude saopšptavano o toku suđenja.Gledaj da upamtiš sve šta će o meni govoriti lavova majka, i pripazi da li car drži donjenih riječi.Pristavši na to, Revzeba uze poklonjeno blago i ode pravo svojoj kući.Sutradan lav ranije nego obično ustade i sjede na prijesto. Ne prođoše ni dva sata,kad eto ti njegovih porotnika kako mu nose zapisnik sa suđenja. Čim oni uđoše, stavišepred cara zapisnik. Saznavši iz zapisnika kako je suđenje teklo, on odmah pozove majku ipročita joj sve što u zapisniku stoji, a ona na to uzvika iz sveg glasa.– Ne zamjeri mi što ću ti reći! Meni se čini da ti ne razbiraš šta valja, a šta ne valja.Ta zar ti, zaboga, nisam već rekla da ne istražuješ krivicu tog grešnika!? Eto, vidi šta jesve sad izbrbljao.Rekavši to lavu, ona iziđe srdita. To sve vidje i ču onaj šakal Revzeba koji se sDimnom bio sprijateljio, pa žurno ode do Dimne da mu ispriča šta se zbilo na sastankuizmeđu lava i njegove majke. Dok je šakal još bio kod Dimne, dođe hapsandžija i odvede66Dimnu na suđenje.Kada Dimna stade pred sudije, najstariji sudija uze riječ, pa reče:– O, Dimna, nama je tvoj slučaj potpuno poznat, i nemamo nikakve potrebe da gadalje isljeđujemo. Obaviješteni smo mi o svemu od jedne ličnosti, čije su riječi sasvimvjerodostojne. Ali, eto, naš gospodar, car, zapovijedio nam je da tvoj slučaj ponovoispitamo.– Vidim ja, sudija, da ti nisi pravedan kad sudiš. Nije carska pravda predati nevinogtakvom nepravednom sudiji kao što si ti, nego bi trebalo da ona omogući nepravednookrivljenom da se može braniti. Kako to, ti, kako mi izgleda, hoćeš da me osudiš na smrtprije no što se suđenje provede? Tebi se, sudija, nešto žuri, a evo nema još ni tri dana kakoje suđenje počelo. Ali, šta ćemo kad se ovdje ne sluša glas one drevne istine: "Komesavjest naređuje da čini dobra djela, taj ih čini i činiće ih makar i po cijenu svog života".– U drevnim knjigama stoji – odgovori mu sudija – da pravi sudija treba da znarazlikovati šta je dobro a šta nevaljalo, pa da na osnovu toga nagradi dobročinioca, a kazninevaljalca. Ako sudija ovako postupi, on će dobročiniocima dati podstreka, a nevaljalce ćeodučiti od nevaljalih djela. Ja mislim, Dimna, da bi najbolje bilo da ti o svom slučajunajprije dobro razmisliš, pa ćeš vidjeti da nemaš kud, nego da lijepo priznaš krivicu ipokaješ se.– Prave sudije ne sude na osnovu neosnovanog mišljenja bez obzira kome se sudi, dali velikašima ili običnom svijetu, jer takvo mišljenje ne čini nikakvu čast pravoj istini.Ako mislite da sam počinio nekakav zločin, vjerujte niste u pravu, jer polazite odneosnovanih pretpostavki. Vi me optužujete kao da sam, tobože, kakav spletkar, i

licemjerno tražite od mene da nešto priznam. Priznati to, sudija, što vi od mene tražite dapriznam, a biti nevin, značilo bi pljunuti na istinu i sebe osuditi na smrt. Zamislite kako bivama bilo kad bi neko od vas tražio da oskrnavite istinu?! Meni tako što ni na um ne bipalo, jer mi to vjerski odgoj i čojstvo ne bi dopustili. Pa razumije se onda da ni od sebetako nešto ne mogu zahtijevati, jer, bogami, ja sebe najviše cijenim. Nemoj, sudija, tako tiboga, više da tako govoriš! Ako si htio da me nasavjetuješ, velim ti, nisi uspio, a ako sihtio da mi podvališ, onda znaj da je najgnusnije podvaljivanje koje čine sudije i službenicinajvećeg povjerenja. Ako je, dakle, to tako, onda neka ti služi na čast! Znaš, sudija, tvojeriječi odobriće neznalice i nevaljalci, ali one ne pale kod čestita svijeta. Bojim se, sudija,da ti ne nadrljaš zbog takvih riječi. Nije nevolja u tome što ćeš ti i dalje u očima carevim,njegove svite i naroda uživati glas pravednog sudije, nego je nesreća u tome što ti, sudija,pljuješ na sve to kad meni sudiš. Zar ti nije poznato da su davno učeni ljudi rekli: "U lažisu kratke noge." I zaista ko tvrdi da zna što ne zna i što nije vidio, snaći će ga nevoljaslična onoj koja je zadesila jednog sokolara, koji je oklevetao ženu svog gospodara.– A kako je to bilo? – upita ga sudija.– Pričaju da je u nekom gradu živio jedan poznati perzijski velikaš. Imao je lijepu ičednu ženu. Taj je velikaš imao jednog sokolara koji je znao da vježba sokole za lov.Toga je sokolara velikaš smatrao svojim prijateljem, i primao ga je u svoju kuću67dozvoljavajući mu da sjedi s njegovom ženom. Taj se sokolar poče udvarati ženi svogagospodara, ali ga ona odbi naljutivši se na njega, i od stida sva porumeni. To sokolara nijeobeshrabrilo, i ukoliko ga je ona više odbijala,utoliko je on sve više navaljivao i dovijaose na sve moguće načine kako bi svoju želju ostvario. Ali mu sva lukavstva ne pomogoše.Jednoga dana on po običaju ode u lov, uhvati dva mlada papagaja i donese ih kući.Kada ti papagaji poodrastoše, on ih rastavi i zatvori u dva kafeza. Jednoga poče učiti daizgovara: "Uvjerih se da moja gospodarica nije čedna", a drugog: "Ja, vala, neću ništa dakažem". Zatim ih poče vježbati, i oni za šest mjeseci to potpuno naučiše i uvježbaše. Kadapostiže što je želio, odnese tako izvježbane papagaje svome gospodaru. Čim ih on vidje,dopadoše mu se. A kad još i progovoriše, veoma ga razveseliše iako nije razumio štaizgovaraju, jer ih je sokolar naučio da govore jezikom belhijskim. Velikaš je bio ovimpapagajima toliko ushićen da je sokolara otada počeo još više cijeniti. Velikaš naredisvojoj ženi da čuva i pazi te papagaje, i ona ga posluša.Poslije nekog vremena dođu tome velikašu u goste neki ugledni ljudi iz Belha. On ihpogosti najukusnijim jelima i pićima, i, zatim raznovrsnim voćem i svim i svačim. Poslijegozbe oni počeše razgovarati, i velikaš dade znak sokolaru da donese ona dva papagaja.Kada sokolar donese papagaje i kad ih stavi pred njega, oni glasno izgovoriše ono štobijahu naučili. Gosti razumješe šta papagaji rekoše. Zgledaše se i od stida i srama oborišeglave. Začuđen, velikaš upita šta to papagaji rekoše, ali mu oni ne htjedoše to reći. On ihonda poče salijetati da mu kažu šta su papagaji rekli, i oni mu najzad kazaše, dodavši daneće više da se goste u kući u kojoj se vrši blud. Zaprepašćen njihovim riječima, velikaših zamoli da upute papagajima nekoliko riječi na belhijskom jeziku, što oni i učiniše. Alise ubrzo uvjeriše da papagaji znaju belhijski da kažu samo one dvije već izgovorenerečenice. I njima i svima prisutnima tada bi jasno da je žena velikaševa čedna i nevina i daje na nju ljaga nepravedno bačena. Uvjeriše se da je onaj sokolar veliki prepredenjak, ivelikaš, razljućen, odmah naredi da dođe. Sokolar dođe noseći na ruci sivog sokola.Velikaševa mu žena tada doviknu iz sobe:– Ej ti, što si i samome sebi neprijatelj! Zar sam ja zaista onakva kako za meneizbrbljaše tvoji papagaji?– Da, tačno je sve ono što moji papagaji rekoše, jer sam lično sve vidio – odgovorijoj sokolar.

Kako sokolar to reče, a onaj soko mu skoči na lice i kandžama mu iskopa jedno oko.– I treba ti tako! – viknu mu žena. – Stigla te kazna Allahova što si lagao na me!– Ja ti ovo sve ispričah, sudija – reče mu Dimna – da ti bude još jasnije da je lagatiopasno i da su posljedice toga i na ovom i na onom svijetu veoma teške.Čuvši šta sve Dimna reče, sudija odmah skoči i iz istih stopa pođe lavu da ga osvemu obavijesti. Obaviješten od sudije, lav se zamisli, pa odmah pozva majku da joj svekaže. Prozrevši lukavstvo Dimninih riječi, lavova majka reče svome sinu, lavu:– Ja sada više vodim računa da te Dimna svojim lukavstvom i oštroumnošću nesmota, da te ne ubije ili ti carstvo ne prevrne, nego o njegovom ranijem lukavstvu kad te68uspio da prevari i natjera da ubiješ svog nevinog prijatelja.To snažno djelova na lava.– Kaži mi, ko ti je ispričao ono što mi reče za Dimnu, pa da mi to bude dokaz protivnjega kako bih ga mogao smaknuti.– Ja nikako ne želim da imenujem onoga koji mi je tu tajnu povjerio – odgovori mumajka. – Ne bih onda mogla uživati u Dimninoj pogibiji ako bih ga pobijedila odavanjemtuđe tajne, što su i inače učeni ljudi zabranili. Ja ću najprije zamoliti onoga koji mi je tajnupovjerio da mi dozvoli da ti kažem njegovo ime, pa neka ti onda on kaže šta zna i šta jesve čuo o Dimni.Lavova se majka onda vrati i posla po pantera. Čim panter dođe, ona ga najprijeposavjetova kakav treba da bude prema lavu, da mu pomogne da istjera istinu na čistac ida pravo svjedoči, jer pravog svjedočenja ne smije da se ogluši takav kao što je on. Još mureče da treba da pomogne svima kojima je nepravda učinjena i da brani istinu doposljednjeg daha. Ona ga je tako stalno salijetala, i panter, nagovoren, pođe lavu i prednjim posvjedoči da je svojim ušima čuo kako je Dimna priznao svoju krivicu.Za panterom se povede i onaj uhapšeni leopard koji je takođe čuo Dimnino priznanjei sve dobro upamtio, pa poruči lavu da i on ima nešto da posvjedoči. Odmah ga izvedošeiz zatvora, i on reče šta je sve Dimna priznao.– A zašto mi to prije niste rekli? – upita ih lav. – Pa vi ste, valjda, znali kolikodržimo do istrage protiv Dimne.– Znali smo da se na osnovu svjedočanstva jednog svjedoka ne može izreći presuda –odgovoriše mu obojica – pa nismo htjeli da prenaglimo i kažemo nešto što ne bi moglokoristiti u ovoj stvari. Ali, eto, čim je jedan posvjedočio, posvjedočio je i drugi.Lav primi njihovo opravdanje i naredi da se Dimna ubije u zatvoru. Lavova naredbabila je izvršena. Dimna je bio ubijen na najgrozniji način.Ko o ovome dobro razmisli, uvjeriće se da će biti kažnjen svaki onaj koji pokuša daspletkom koristi sebi, a šteti drugome.GOLUB GRIVNJAŠCar Depšelim reče filozofu Bejdebi:– Čuo sam kako je onaj lažljivac zavadio lava i vola koji su se veoma voljeli, i što ses njim poslije toga dogodilo, a sada mi, ako hoćeš, nešto reci o iskrenim prijateljima, kakopostaju jedni prema drugima iskreni i koliko ta iskrenost među njima traje.– Za pametna čovjeka nema ništa dragocjenije od prijatelja, – odgovori filozof – jerprijatelji podstiču na svako dobro i tješe u nevolji. Kao primjer za to može da poslužislučaj Goluba grivnjaša, miša, srne i gavrana.– A kako je to bilo? – upita ga car.69– Pričaju da se u zemlji Sekavendidžin, pored grada Dahera, nalazilo neko mjesto ukome je bilo mnogo divljači, i u koje su dolazili lovci. Na tome mjestu raslo je jednogranato i lisnato drvo na kojem je bilo gnijezdo jednog gavrana. Jednoga dana taj gavran

ugleda iz svog gnijezda nekog lovca kako se primiče tome drvetu. Taj lovac bio je veomaružan i nezgrapan. On je išao sa mrežom na ramenu i štapom u ruci. Gavran se prepadelovca i reče u sebi: "Ovoga čovjeka privuče ovamo ili moja pogibija ili pogibija nekogadrugog. Ja ću, vala, ostati gdje sam da vidim šta namjerava i šta će uraditi". Lovac,došavši na određeno mjesto, postavi svoju mrežu, po njoj prosu zrnje i sakri se blizu nje.On nije dugo čekao kad iznad njega proletje u jatu golubova jedan golub, koji se zvaoGolub grivnjaš, a koji je bio njihov gospodar. Jato se spusti i poče da zoblje ono zrnje štoga je lovac prosuo, ne primijetivši mrežu, i sve se u njoj zapetlja. Kad to lovac vidje, bimu veoma drago, i najedanput se pojavi sav radostan i veseo. Golubovi su se vrtjeli uzamci nastojeći da se nekako spasu.– Nemojte ostavljati jedni druge na cjedilu i cijenite život svakog pojedinca kao svojsopstveni! Pomoći ćemo jedni drugima u svemu i poletjećemo svi kao jedan, pa ćemo setako spasti! – viknu im Golub grivnjaš.Golubovi udružiše snage, poletješe svi odjedanput i, pomažući jedni drugima, digošese s mrežom uvis. Lovac je tada vjerovao da golubovi neće moći tako dugo da lete, i da ćemorati negdje da padnu.– Baš ću ih pratiti da vidim šta će biti s njima! – reče onaj gavran u sebi.Golub grivnjaš se obazrije i, vidjevši da ih lovac prati, reče svome jatu:– Ovaj nas lovac uporno slijedi. Ako budemo letjeli iznad nenaseljena prostora,nećemo mu se moći sakriti, neprestano će nas slijediti. A ako budemo letjeli iznadobrađenih i naseljenih mjesta, izgubićemo mu se iz vida, i on će se vratiti. Na tome i tomemjestu živi miš, moj prijatelj, i ako do njega stignemo, on će nam pregristi ovu mrežu.Oni tako i postupiše. Čim lovac vidje kako golubovi skrenuše u drugom pravcu,izgubi svaku nadu i vrati se praznih šaka. Gavran, vidjevši to, poletje da stigne golubove.Kada Golub grivnjaš stiže do svog prijatelja miša, naredi golubovima da se spuste, ioni ga poslušaše. Što se tiče miša, on je bio sebe osigurao sa stotinjak rupa, gdje seskrivao u slučaju opasnosti. Golub grivnjaš ga zovnu po imenu, a ime mu je bilo Zejrek, ion mu se odazva iz jedne rupe:– Ko si ti?– Ja, tvoj prijatelj, Golub grivnjaš – odgovori mu on.Miš žurno pođe prema njemu, pa mu reče:– Ama, kako pade u tu zamku?– Zar ne znaš da je svako dobro i zlo suđeno? Sudbina mi naprti na leđa ovu nesreću,i njoj ne može izbjeći ni onaj ko je od mene jači i moćniji. Pa i sunce i mjesec se pomrače,ne mogu tome izbjeći – odgovori mu Golub grivnjaš.Miš onda poče da grize uzao zamke u kom bijaše Golub grivnjaš, a on mu nato reče:– Ama, deder, ti pregrizi najprije one uzlove mreže u koje su zapetljani ostali70golubovi, pa onda grizi uzao koji je mene stegao!Miš kao da ne ču njegove riječi iako mu ih on ponovi nekoliko puta. Kada mišudodijaše grivnjaševe riječi, reče mu:– Ti, bogme, sve jedno te jedno, a o sebi nikako nećeš da vodiš računa.– Ama, bojim se – odgovori Golub grivnjaš mišu – da mi ne ostaviš golubove nacjedilu ako najprije počneš gristi uzao mreže koji je mene stegao, pa ti to dosadi. Ja znamda ti mene nećeš ostaviti u mreži, makar se i umorio grizući najprije uzlove kojim sustegnuti moji golubovi.– Eto, zato te i volim! – odgovori mu miš.Miš onda poče da grize mrežu, i grizao je sve dotle dok je nije potpuno izgrizao. Kadbi gotov, Golub grivnjaš i njegovi golubovi se zahvališe i odletješe.Vidjevši šta učini miš, gavran poželje da se s njim sprijatelji, i zovnu ga po imenu.

Miš pomoli glavu iz jedne svoje rupe i reče mu:– Šta želiš?– Želim da se s tobom sprijateljim – odgovori mu gavran.– Među nama, prijane, nema prijateljstva, – doviknu mu miš. – Pametan treba da težiza onim što može ostvariti, a ne za onim što ne može. Ti si proždrljivac, a ja sam tvojahrana.– Ama, nije meni do hrane, nego do tvog prijateljstva – odgovori mu gavran. – Ne bitrebalo da me odbijaš kad ja hoću da se s tobom sprijateljim. Tvoja dobra narav me nagnana to, mada ti želiš da mi se drukčije predstaviš. Vrijednost pametnog se ne da sakriti makoliko god je sakrivali, isto kao što se i mošusu, koji je skriven, ne može spriječiti da širiprijatan miris.– Najžešće je ono neprijateljstvo koje priroda stvara, – reče miš.– Takvog neprijateljstva ima dvije vrste: postoji neprijateljstvo podjednakih snaga,kao što je , recimo, neprijateljstvo između slona i lava, jer lav nekad ubije slona, a nekadslon lava; a drugo je neprijateljstvo nejednakih snaga, kada je jedan protivnik jači oddrugoga, kao što je, naprimjer, neprijateljstvo između mene i mačke i između mene i tebe.Neprijateljstvo koje među nama postoji ne može tebi nauditi, od toga mogu trpjeti samoja. Voda može, makar se i dugo grijala, da ugasi vatru kad se polije po njoj. Ko sesprijatelji i izmiri sa svojim neprijateljem sličan je čovjeku koji nosi zmiju u svom rukavu.Pametan se neće sprijateljiti sa lukavim neprijateljem!– Ja sam potpuno razumio tvoje riječi – reče mu gavran. –Ali ja mislim da bi trebaloda ti ovdje poslušaš svoju pitomu ćud, pa da se tako uvjeriš da je istina ono što govorim, ida više ne tvrdiš da među nama ne može biti prijateljstva. Pametni i časni ne traže nagraduza učinjeno dobro djelo; među dobrima se ljubav brzo razvija, a sporo prestaje. Čini mi se,da je takvom prijateljstvu sličan ibrik od zlata, koji se teško može razbiti, a brzo i lahkopopraviti. Međutim, prijateljstvo među nevaljalim sporo se javlja, a brzo iščezava. Moglobi se reći da je tome sličan vrč od gline, koji je krhak i koji se, kad se razbije, ne da višepopraviti. Plemenit voli plemenita, a nitkov ne voli nikoga, osim, i to prividno, onoga71koga se boji ili od koga namjerava da štogod izvuče. Potrebna su mi tvoja ljubav i tvojeusluge zato što si plemenit. Ja ću, vala, ostati, ovdje, pred tvojom rupom, sve dotle dok sene pobratimo.– Ja pristajem da se pobratimo – odgovori mu miš – jer nikada nikog nisam odbiokad je što od mene tražio. Ja sam prema tebi ranije bio zauzeo onakav stav, jer sam se htioobezbijediti. Pa ako bi me kojim slučajem iznevjerio, nećeš onda moći da rekneš: "Znaosam ja da će miš brzo nasjesti".Miš onda iziđe iz svoje rupe i stade preda nj.– Pa zar ti još u mene sumnjaš? Ama, priđi mi bliže! – reče mu gavran.– Na ovom svijetu ljudi za prijateljstvo žrtvuju dvoje, i to: život i imetak. Pravi suprijatelji oni koji su u svakom trenutku spremni da žrtvuju život za svog prijatelja, a,istina, ima i prijateljstva koje se zasniva na usluzi i protivusluzi. Ako čovjek čini kakvuuslugu drugome iz koristoljublja, sličan je, čini mi se, lovcu koji baca zrnje pticama, ali neda ga one pozoblju, nego da se on lično time okoristi. Zato je bolji prijatelj onaj koji jespreman da žrtvuje život za svog prijatelja, nego onaj koji u prijateljstvo ulaže imetak.Evo, uvjerih se da si ti kadar žrtvovati život za mene, a što se mene tiče, ja sam spremanda ti vratim istom mjerom. Ja ti još ne prilazim ne zato što te se bojim, nego zato što znamda ti imaš drugova gavranske naravi, koji ne misle o meni kao ti, – odgovori mu miš.– Da se neko nazove pravim prijateljem treba da bude prijateljevu prijatelju prijatelj iprijateljevu neprijatelju neprijatelj, a ja nemam druga i prijatelja koji tebe neće voljeti.Neće mi biti teško da prekinem svaku vezu sa svima onim gavranovima iz svog jata koji

ne budu takvi – odgovori mu gavran.Poslije toga razgovora, miš priđe gavranu i rukova se s njim. Otada oni postadošeiskreni prijatelji i navikoše se jedan na drugoga.Nekoliko dana poslije toga reče gavran mišu:– Tvoja je rupa blizu druma, pa se bojim da te kakav dječak ne udari kamenom. Mojeje boravište u jednom zabitnom mjestu, a tu boravi i moja dobra prijateljica kornjača. Tuima dosta ribe, i lako ćemo se prehraniti. Želja mi je, eto, da te preselim tamo, da bismomogli spokojno živjeti.– Ispričaću ti dosta zanimljivih doživljaja iz svog života kad dođemo tamo, – rečemu miš. A sada, eto, čini kako najbolje može biti.Gavran uze miša za rep, pa s njim odletje. Kada se nadnese nad vrelo u kome življašenjegova prijateljica kornjača, kornjača se, vidjevši gavrana s mišem, silno prepade, jer nijepoznala svoga prijatelja. Spustivši se blizu izvora, gavran zovnu svoju prijateljicukornjaču, na što se ona odazva, i upita ga otkuda dolazi. Gavran joj ispriča kako je pošaoza golubovima, i šta je sve doživio s mišem prije no što je došao do nje. Kada kornjača čušta sve gavran reče o mišu, zadivi se miševljevoj pameti i iskrenosti, pa mu zaželjedobrodošlicu, uputivši mu ove riječi:– Šta te nagnalo da dođeš ovamo?– Ispričaj mi o onim svojim doživljajima što mi obeća prije polaska ovamo, – reče72gavran mišu. – Ispričaj mi to, molim te, a ujedno odgovori i kornjači na postavljenopitanje, jer ti je i ona prijatelj kao i ja.Miš onda poče pričati:– Boravio sam u svojoj mladosti u gradu Marutu, u kući nekog isposnika. Tajisposnik ne imađaše nigdje nikoga. Svakog bi mu dana neko donio punu korpu hrane, pabi on jeo koliko je mogao, a korpu bi sa ostatkom hrane vješao o zid. Čim bi isposnikizišao iz kuće, ja bih uskakivao u korpu i jeo koliko sam mogao, a ostatak hrane bih bacaosvojim drugovima. Isposnik je više puta pokušavao da objesi korpu tako da ne mogu donje doprijeti, ali mu nikako nije polazilo za rukom. Jedne noći odsjede kod isposnika nekigost. Njih dvojica zajedno večeraše, a posije večere počeše razgovarati, pa isposnik upitagosta:– Ama, reci mi, otkuda izbi i kuda namjeravaš?Isposnikov gost, koji bijaše prokrstario mnoge zemlje i vidio mnoga čuda, počepričati kuda je sve prošao i šta je sve na putu vidio. Dok je gost pričao, isposnik jepljeskao rukama, želeći tako da me otjera od one korpe, pa se gost zbog toga veomanaljuti i reče domaćinu:– Ja ti pričam, a ti se mome pričanju podsmjehuješ. Zašto si onda tražio da ti pričam?Isposnik ga zamoli da mu oprosti, rekavši:– Ja pljeskam rukama da otjeram miša s kojim ne znam kako na kraj da iziđem. Gdjegod šta ostavim u kući taj miš nađe i pojede.– Da li tu štetu čini samo jedan miš, ili više njih? – upita ga gost.– U kući ima mnogo miševa, ali me jedan od njih vara, i ne mogu mu nikako u krajstati – odgovori isposnik.– Ti me podsjeti na riječi jednoga čovjeka koji jednom prilikom reče: "Ama nijezalud ona žena zamijenila ostupani za neostupani sezam."– A šta je to bilo? – upita ga isposnik.– Jedanput odsjedoh kod jednog čovjeka u tome i tome mjestu. Poslije večereprostriješe mi da legnem, a domaćin s domaćicom ode na počinak u drugu odaju. Mene odnjih razdvajaše pregrada od trske. Ja čuh kako domaćin pred zoru reče svojoj ženi:– Ja namjeravam da sutra pozovem nekoliko ljudi u goste, pa im zgotovi štogod za

jelo!– Kako ćeš pozivati te ljude na gozbu, kad u kući imaš jedva dovoljno i za svojuporodicu. Nikakav si mi ti štediša! – reče mu žena.– Nemoj žaliti za potrošenom hranom i potrošenim novcem, jer sakupljanje i čuvanjehrane može da dovede do neprilika sličnih onima koje je doživio vuk – reče joj muž.– A kako se to dogodilo? – upita ga žena.– Pričaju da je jednog dana pošao neki lovac u lov s lukom i strelicama. Ubrzoustrijeli srnu koju uprti i ponese svojoj kući. Presrete ga divlja svinja koju on smrtonosnopogodi strelicom. Razjarena ga svinja dostiže, zakači svojim očnjacima tako da mu izbi izruke luk, i njih oboje, i svinja i lovac, padoše mrtvi. Poslije nekog vremena naiđe tuda vuk73i stade kraj njih.– Vala imam što da jedem – reče u sebi vuk – gledajući mrtve: čovjeka, srnu i svinju.Ali ću prije svega pojesti onu tetivu, i to će mi biti dosta za danas.Vuk se dugo mučio da prekine tetivu, i u tome je, najzad, i uspio. Ali kada je tetivupregrizao, udariše ga po grkljanu krajevi luka tako jako da na mjestu ostade mrtav.– Navedoh ti ovaj primjer – reče čovjek ženi – da bi se uvjerila da nije dobrosakupljati i gomilati hranu.– Baš su poučne te tvoje riječi! – odgovori mu žena. – Eto, mi imamo u kući pirinča isezama da se može nahraniti šest i više osoba. Ja ću sutra poraniti da zgotovim jelo, a tipozovi koga želiš!Kada svanu, žena uze sezama pa ga oljušti i razastrije da se osuši na suncu. Jednomsvom sinčiću reče da razastrti sezam čuva od ptica i pasa. Žena se lati posla, a dječaksasvim zaboravi na sezam. Uto naiđe pas i opogani sezam. Misleći da je njen sezam savopoganjen, žena ne htjede da ga upotrijebi, nego ga odnese u čaršiju i zamijeni zaneoljušteni sezam, i to: oku za oku. Ja sam upravo tad bio u čaršiji i čuo sam svojim ušimakako jedan čovjek reče drugome: "Ama nije bez razloga ova žena zamijenila oljušteni zaneoljušteni sezam!"– Ima nešto zajedničko između miša o kome ti maločas rekoh i ovog mog pričanja –reče gost isposniku. – Ne pričinjava ti on štetu zaludu. Deder ti potraži meni kakavtrnokop da iskopam njegovu rupu, jer ćemo jedino tako doznati otkuda on može takonešto da čini.Isposnik onda pozajmi od jednog svog susjeda trnokop i donese ga gostu.Ja sam tada bio u drugoj rupi, a ne u svojoj, i slušao sam njihov razgovor – pričašemiš gavranu i kornjači. – U mojoj rupi bijaše kesa sa stotinu dukata, a ni samome mi nijepoznato ko ih je tu ostavio. Gost poče kopati, dok ne nabasa na one dukate. Našavši kesu sdukatima, on to uze i reče isposniku:– Ovaj miš ne bi bio kadar da skoči dokle je dosada skakao, da nisu bili po srijedi ovidukati. Dukati su mu davali snagu i dovitljivost. Vidjećeš, da on sada neće moći da skočido one korpe.Sutradan se sakupiše svi miševi iz mog susjedstva i rekoše:– Snašla nas je velika nevolja, gladni smo, ti si naša uzdanica!Ja odoh s miševima do mjesta s kojeg sam ranije skakao u korpu i pokušah nekolikoputa da skočim, ali ni makac. Vidjevši moju nemoć, moji susjedi, miševi, počešemeđusobno govorkati:– Hajdemo mi, braćo! Od njega se nema čemu nadati. Svi su izgledi da mu jeodzvonilo. Sada će on od drugoga tražiti milostinju.Tako me moji susjedi ostaviše, okrenuše mi leđa i počeše me ogovarati kod mojihneprijatelja i zavidljivaca. Tada meni puče pred očima i pade mi na pamet ona: "Nestablaga, nesta prijatelja." Meni tada bi jasno da čovjek bez novaca ne može da ostvari ono

što želi, isto kao što voda koja ostaje u dolinama poslije zimskih kiša ne može da otiče u74rijeku, nego je svu upije zemlja. Takođe mi pade na pamet i ona:" Brat brata nad jamunosi, ali ga u jamu ne baca", to će reći, čovjek, ako nema braće, nema ni prijatelja, a konema ni djeteta, neće mu se ni za trag znati. Čovjeka bez novaca smatraju da nema nipameti, da takav neće proživjeti na ovom svijetu, niti će zaslužiti onaj svijet, jer ga tadizbjegavaju i rođaci i prijatelji. Stablo niklo na neplodnom zemljištu i nezgodnom mjestu,koje je svakom na udaru, slično je siromahu koga je nevolja natjerala da prosi. Baš tada seuvjerih da je siromaštvo uzrok svake nesreće, podsticaj za klevetu, i da siromaha svakomrzi. Kada čovjek osiromaši, počne ga sumnjičiti i onaj koji mu je ranije vjerovao, i onjemu počne ružno misliti i onaj koji je o njemu nekad lijepo mislio. Ako neko počinikakav prestup, najprije siromaha osumnjiče. Za što bogataša hvale, obično siromaha kude.Ako je siromah junak, nazovu ga budalinom, ako je darežljiv, kažu za njega da je raspinik,ako je dobričina, vele da je slabić, a ako je dostojanstven, on je onda glupak. Smrt je lakšaod nevolje koja prisiljava čovjeka da prosi, pogotovu da traži milostinju od škrca initkova. Plemenitom je lakše i draže da gurne ruku u usta zmije, ako ga nevolja na togoni, pa da iz njenih usta izvadi otrov i da ga proguta, nego da ma šta zatraži od škrca initkova.Uzevši mi dukate, onaj ih gost podijeli sa isposnikom i, kad se spustila noć, isposniksvoj dio metnu u jednu kožnu torbu pored glave. Ja tad poželjeh da se ponovo domognemonih dukata vjerujući da će mi oni dati snage i da ću pomoću njih uspjeti da privučem ksebi svoje bivše prijatelje. Odmah pokušah da se približim onome isposniku, koji je većbio zaspao dubokim snom, i uspjeh da dođem do njegove glave. Na moju nesreću onajgost bijaše budan i držaše u ruci štap. On me odmah mlatnu po glavi, i ja se sav ošamućenpovratih u svoju rupu. Kada mi minu bol, ja ponovo iziđoh iz rupe kao i ranije ne bih li sekako domogao onih dukata, ali me onaj gost čekaše u zasjedi, pa, kad se primakoh, udarime jedanput onim štapom i svega me okrvavi. Ja se jedva jedvice odvaljah u svoju rupu itu padoh onesviješćen. Zbog toga veoma omrznuh novac, i sada, čim čujem da se pomenudukati, svega me prožme jeza. Razmišljajući tako dođoh do zaključka da je svakoj nesrećina ovom svijetu uzrok samo pohlepa i da su lakomi ljudi ustvari veliki mučenici. Osimtoga, bi mi sasvim jasno da je lakše podnositi patnje dalekih putovanja idući trbuhom zakruhom, nego pružati ruku, tražeći milostinju čak i od darežljiva čovjeka. Ništa na ovomsvijetu nema ljepše i dragocjenije od zadovoljstva! Pa učeni su ljudi davno rekli: "Pametistražuje uzroke i posljedice svemu, smisao pobožnosti je da se drugom ne čini zlo,plemstvo je u lijepoj naravi i ophođenju, a bogatstvo u zadovoljstvu. Čovjeku je najprečeda sama sebe privikava na uzdržljivost, najbolji je dobročinilac onaj čovjek koji jemilostiv, vjera i povjerenje u prijatelja jeste temelj svake ljubavi, valjanost mišljenja je uraspoznavanju i razlikovanju stvarnog od nestvarnog. Bolje je biti nijem, nego imatilažljiv jezik, a bolje siromaštvo od blagostanja do kojeg se došlo pljačkom tuđeg imetka".Pred ovakvim mišljenjima, nisam imao kud, nego da odmah pobjegnem iz isposnikovekuće u polje i da se zadovoljim s onim što mi je Allah dao. Imao sam jednog goluba,dobra prijatelja, i preko njega se upoznah s ovim gavranom s kojim sam se sprijateljio.75Ovaj gavran mi prije tog reče da postoji velika ljubav između tebe i njega i izrazi želju date posjeti. A meni, brate, dodijala samoća, pa se nas dvoje, evo, dogovorismo da tidođemo, jer nema većeg blaženstva na ovom svijetu od drugovanja sa iskrenimprijateljima, niti ima veće tuge od rastanka s njima. Poslije stečenog iskustva uvjerih se dapametan čovjek ne treba da traži na ovom svijetu više no što mu je dovoljno, malo jela ipića, a usto, razumije se, da ga dobro služi zdravlje i da je bezbrižan. Da se čovjekupokloni čitav ovaj svijet, može se koristiti samo sićušnim dijelom njegovim, toliko koliko

mu je potrebno. Ja te, evo, posjetih s gavranom sa ovakvim mišljenjem i raspoloženjem.Biću ti prijatelj, i smatraj me takvim!Saslušavši pažljivo miša, kornjača mu blago odgovori: – Ja sam dobro čula šta misve reče. Oh, kako je to sve divno! Samo mi pada u oči da su neki tvoji doživljaji naročitoostavili traga u tvojoj duši. Prije svega, meni se čini, da tebe muči naročito to što si ostaopraznih šaka i što si napustio svoju postojbinu. Ne misli na to, i ne tereti svoje srce time!Znaj, da lijep govor nije potpun ako ga ne prate i lijepa djela i da bolesniku koji nađe lijeksvojoj bolesti neće pomoći samo to što poznaje lijek, ako se njime ne bude i liječio. Ti sedrži svog mišljenja, ali se ne žalosti što si siromašan. Čestit se čovjek cijeni ne zbognovaca, kao što se od lava strahuje i kad drijema u svojoj logi. Nečovječan bogataš je nikoi ništa, i na njega se niko i ne osvrće koliko i na psa sa zlatnom ogrlicom i halhalama.Nemoj očajavati što si u tuđini jer za pametna nema tuđine! I lava, kuda god krene pratinjegova snaga. Ti na sebe dobro pazi, pa će se, ako tako budeš postupao, sreća pobrinutida te nađe, kao što i voda mora naniže da teče. Odlučni i razumni ljudi u životu imajumnoge prednosti. Vrlina se ne druži sa lijenim i kolebljivim ljudima kao što i mladoj ženine prija oronuli starac. Davno je rečeno da su nestalne pojave: sjena ljetnog oblaka,prijateljstvo sa nevaljalima, zidanje bez temelja, lažna vijest i veliki imetak. Pametan sene žalosti i njega ne zbunjuje siromaštvo, jer njegova je imovina u njegovoj pameti idobrim djelima koje čini. On je spokojan jer zna da mu niko ne može omalovažiti ono štoje učinio niti može biti pozvan na odgovornost za ono što nije učinio. Pametan nikad netreba da zaboravlja na onaj svijet jer se ne zna kad će nas smrt posjetiti. Tebi nije potrebanmoj savjet jer si pametan i učen, ali smatram da je ipak potrebno da ti sve to naglasim. Tisi naš drug, i štogod imamo, možeš potpuno time raspolagati.Kada gavran sasluša kornjačine obazrive riječi, koje su bile upućene mišu, obradovase tome i reče:– Mnogo si me zadužila takvim svojim govorom, ali, mislim da bi trebalo i tebe čimeobradovati. Najviše treba da se raduje onaj čovjek čiju kuću posjećuju samo dobri drugovii prijatelji. Domaćin u tome slučaju treba da vodi računa o njihovim potrebama, jer kadaplemenit čovjek posrne, naći će mu se pri ruci samo plemenit, kao što i slona, kad sezaglibi, spašavaju samo slonovi.Dok gavran govoraše, pred njih iznenada dotrča jedna srna. Kornjača se prepade izagnjuri u vodu, miš se sakri u svoju rupu, a gavran prhnu i pade na granu jednog drveta.Radoznao, gavran se diže uvis i unaokolo poče kružiti da vidi da li kogod ne goni srnu.76Razgleda dobro unaokolo, ali ne vidje ništa, pa zovnu kornjaču i miša.– Napij se ako si žedna, i ništa se ne boj! – reče kornjača srni, kad je vidje kako gledau vodu. Srna se primače, a kornjača je pozdravi, i reče joj:– Otkud ti izbi?– Ja sam, eno, iz one tamo pustinje, gdje sam živjela ko bubreg u loju, ali mi samolovci ne dadoše mira. Eto, i danas neko nabasa, pa se, pravo da ti kažem, prepadoh da nijeopet đavo nanio kakvog lovca.– Ništa se ti ne boj – reče joj kornjača – ovuda ne prolaze lovci. A što se nas tiče,bićemo ti dobri prijatelji, a paše i vode biće u izobilju. Eto, mislim da bi trebalo da ostanešs nama!Srna posluša savjet i ostade. Oni su imali jedan hladnjak u kom su se sastajali i pričepričali. Jednoga dana, dok gavran, miš i kornjača bijahu u hladnjaku, srna se nekudaizgubi. Oni je čekahu neko vrijeme, ali ona ne dođe. Zabrinuti što je nema pobojaše sekakve nesreće, pa miš i kornjača rekoše gavranu:– Vidiš li ti štogod u blizini?Gavran se diže nebu pod oblake, stade da kruži i razgleda dobro – kad tamo, a ono se

srna uhvatila u zamku. On kao strijela sletje i to kaza mišu i kornjači.– Deder, dragi moj, spašavaj prijateljicu, samo je ti možeš spasti! – povikaše gavran ikornjača u jedan glas mišu.Miš navrat-nanos otrča do srne.– Ama, otkuda ti u zamci, a toliko mudra i oštroumna.– Pa šta je pamet prema sudbini, prijatelju?! – odgovori mu srna.Dok njih dvoje bijahu u razgovoru, izbi i kornjača, pa joj srna reče:– Ama nije zgodno što si došla. Ako, jadna ne bila, lovac naiđe, a miš već budepregrizao zamku, ja ću nekako umaći, miš će se skriti pod kamenje, gavran će odletjeti, ašta ćeš ti tako troma, teško da mu možeš izmaći!– Kakav mi je to život bez milih i dragih! – odgovori kornjača. – Svaki rastanak sprijateljem kida srce i kahari dušu.Dok je kornjača još govorila, lovac iznenada banu. Ali miš je već bio pregrizaozamku. Srna klisnu, gavran prhnu uvis i poče da kruži, miš se šćućuri pod jedan kamen, akornjača nemade kud. Lovac odmah priđe zamci i vidje da je sva pokidana. On se obazrijedesno i lijevo i ne vidje ništa osim kornjače kako se vuče. On je uhvati i sveza. Ne prođedugo a gavran, miš i srna se sastadoše, pa kad vidješe svezanu kornjaču silno seožalostiše.– Eto, spasosmo se jedne nevolje, a upadosmo u još goru! – reče miš uzdišući. –Pravo je rečeno: "Čovjek ti je srećan sve dok ne posrne, a kada posrne, onda višenjegovom posrtanju nema kraja, makar koračao i po veoma ravnom putu." Ja strahujem zakornjaču moju najbolju prijateljicu, ne iz nekog interesa, nego iz najčistijeg prijateljskogosjećanja, iz takvog prijateljskog osjećanja koje je mnogo jače od onog koje roditelji gajeprema djeci i koje samo smrt može da dokrajči. Kuku ovom jadnom tijelu koje sa svih77strana šibaju ljute nevolje, i koje nije ništa više nego slamka među vihorima! Nestalno jekao izlaženje i zalaženje zvijezda, jer zvijezde izlazeći zalaze, a zalazeći izlaze. Gubitakprijatelja i rastanak s njima peče kao živa rana i pozljeda.– To što mi strahujemo za kornjaču, a i to što ti pričaš, iako je, istina, pametno, ništane pomaže kornjači – rekoše srna i gavran mišu. – Zar ne znaš da je davno rečeno iiskustvom potvrđeno: "Ljudi se najbolje vide u nesreći, pošten čovjek kako čuvapovjerenu mu stvar, žena i dijete u sirotinji, a prijatelji na muci."– Znate šta – reče miš – najpametnije bi bilo da srna ode i da stane, praveći se kao daje ranjena, da gavran na nju sleti i da je počne ko bajagi kljuvati, a ja ću se došuljati dolovca i čekaću neće li ga đavo natentati da baci ono svoje oružje i ostavi kornjačupojurivši da srnu uhvati. Kad se lovac, tebi, srno, približi, ti polahko počni da uzmičeš, alitako da on ni jednog trenutka ne posumnja da te neće uhvatiti, i tako čini sve dok ga odnas ne udaljiš. Eto, srno, ti tako postupi, a ja se nadam da ću, prije nego što se lovac vrati,pokidati konop kojim je kornjača svezana i tako je spasti.Srna i gavran bez riječi poslušaše miša, a lovac odmah pođe za njima. Srna poče davara lovca i uspje da ga udalji od miša i kornjače. Miš žurno poče da grize konopce,pregrize ih i spase kornjaču. Lovac se vrati umoran i iznemogao i zateče pokidanekonopce. Iznenađen time, lovcu tek sada puče pred očima zašto je srna onako polahkopred njim uzmicala, zašto je gavran ko bajagi kljuvao srnu i zašto su konopci pokidani, pau sebi pomisli da je već pameću šenuo. Sav pretrnu od straha što se usamljen našao u tomkraju, pa reče:– Ovo je zemlja duhova ili čarobnika!Lovac onda navrat – nanos pojuri natrag ne tražeći ništa i ne obazirući se ni desno nilijevo. Gavran, srna, miš i kornjača sastadoše se u svome hladnjaku spokojni i zadovoljnikao i ranije.

Pa kad su ova slabašna stvorenja bila kadra da se spašavaju od nesreće zato što su seiskreno voljela i međusobno pomagala, onda pogotovu ljudi koji imaju pamet, koji znajušta je dobro a šta zlo i kojima je data moć rasuđivanja treba da se još više paze imeđusobno pomažu.Ovo je primjer o iskrenim prijateljima i njihovom drugovanju – završi svoju pričufilozof Bejdeba caru Depšelimu.SOVULJAGE I GAVRANICar Depšelim reče mudracu Bejdebi:– Čuo sam, eto, priču o iskrenoj braći i o njihovom uzajamnom pomaganju, a sad miispričaj priču o neprijatelju koga se treba čuvati, makar se naizgled ponižavao i ulagivao!– Ko nasjedne zakletom neprijatelju doživjeće nepriliku sličnu onoj koju su doživjele78sovuljage od gavrana – odgovori mu mudrac.– A kako je to bilo? – upita ga car.– Pričaju da je na nekom brdu bilo ogromno platanovo drvo na kome življaše hiljadugavranova, od kojih je jedan bio vladar. U blizini tog drveta nalazila se pećina u kojoj ježivjelo hiljadu sovuljaga, kojima je vladala jedna između njih. Car sovuljaga iziđe damalo proleta, a u duši je gajio neprijateljstvo prema caru gavranova. Međutim, i gavranovii njihov car gajili su isto takvo osjećanje prema sovuljagama. Jedanput car sovuljaganavali sa svojim sovuljagama na gavranove dok oni bijahu u svojim gnijezdima, pa nekeod njih pobi i mnoge zarobi. Taj napad izvršen je noću. Kada je svanulo, gavranovi sesastadoše kod svoga cara i rekoše mu:– Ti već znaš šta smo noćas pretrpjeli od cara sovuljaga. Ni jedan od nas ne osvanuzdrav i čitav: neki su ubijeni, neki ranjeni, nekima su slomljena krila, a nekima počupanoperje i iščupan rep. Ali od ove strašne nedaće još je strašnije što su se usudile da nasnapadnu i što znaju gdje boravimo. Oni će se nama opet navraćati i neće nas ostavljati namiru baš zato što sada znaju gdje boravimo. Mi smo tvoji, care, a tvoja se riječ sluša, panam se smiluj i pomozi i nama i sebi!Među gavranovima bijaše njih pet do čijeg se mišljenja mnogo držalo, na koje seoslanjalo u poslovima i kojima se povjeravala uprava. Car bi se često s njima savjetovao islušao njihovo mišljenje u teškim trenucima, pa onome prvom od njih pet reče:– Šta ti misliš o ovom slučaju?– Mišljenje do kog su prije nas došli učeni ljudi izraženo je riječima: "Od ljutoganeprijatelja, kome ne možeš odoljeti, treba pobjeći".– A šta ti misliš o tome? – upita car onog drugoga.– Moje je mišljenje da se bježi, kao što reče moj prethodnik – odgovori drugi.– Ja smatram da nije pametno to što rekoste – reče car. – Zar da odselimo iz našepostojbine i ostavimo je svome neprijatelju zbog prve nedaće koju od njih pretrpjesmo?To nama ne priliči. Mi ćemo se ujediniti, spremiti protiv svog neprijatelja i povešćemoborbu s njim. Bićemo oprezni da nas ne iznenadi, kada pođe protiv nas, pa ćemo gadočekati spremni i borićemo se ne uzmičući ispred njega. Dočekaćemo ga s boka,zaštićeni svojim tvrđavama i, dočekujući ga, mi ćemo ga ovlaš odbiti jedanput, a drugi putćemo navaliti da bismo stvorili za sebe povoljan položaj i postigli ono što želimo. Samotako ćemo svoga neprijatelja odbiti od sebe.– Šta ti misliš? – upita poslije car onoga trećeg.– Ja smatram da nije, bogzna kako pametno što rekoše njih dvojica – odgovori treći.– Mislim da bi trebalo da razašaljemo uhode na sve strane i pošaljemo svoje izvidnice kodnaših neprijatelja. Tako ćemo doznati da li neprijatelj želi da se s nama izmiri, ili hoće das nama ratuje, ili želi danak. Ako se uvjerimo da je naš neprijatelj pohlepan na pare,nećemo izbjegavati plaćanje danka svake godine, jer ćemo tako odbiti od sebe neprijatelja

i bićemo spokojni u svojoj postojbini. Mišljenje careva oduvijek je bilo da treba novcemzaštiti zemlju, sebe i svoje podanike kada se njihov neprijatelj osili i kad ga se oni poboje.79– Šta ti misliš o toj nagodbi? – upita car četvrtoga.– Mislim da to nije pametno – odgovori četvrti. – Bolje je da napustimo svojupostojbinu i da, teško živeći, izdržimo u tuđini, nego da izgubimo svoje plemstvo ipokorimo se neprijatelju od kojeg smo časniji. Osim toga, sovuljage se neće zadovoljitimalim dankom ako im ponudimo nagodbu. U narodnoj poslovici je rečeno: "Približi sesvome neprijatelju donekle da postigneš ono što želiš, ali ne sasvim, jer se on možedrznuti protiv tebe, oslabiti tvoju vojsku i tebe poniziti". Primjer za to može da poslužidaska ostavljena na suncu: ako je malo nagneš, poveća joj se sjena, a ako je previšenagneš, sjena joj se smanji. Naš neprijatelj će se zadovoljiti samo tada ako mu sasvimpopustimo. I naše i tvoje mišljenje je – rat!– Šta ti veliš i šta misliš? – upita kralj petoga. – Da li da prihvatimo rat, nagodbu ilinapuštanje postojbine?– Nema smisla da se čovjek bori sa onim koga ne može nadvladati – odgovori petigavran. – Davno je rečeno da onaj koji ne poznaje sebe i svoga neprijatelja i stupi u borbusa onim od koga nije jači izlaže sebe propasti. Pored toga, pametan nikada nećepodcijeniti neprijatelja. Onaj koji podcjenjuje svog neprijatelja redovno bude od njegaprevaren, a ko od svoga neprijatelja bude prevaren ne može se spasti. Ja se sovuljaga silnobojim, makar se one s nama i ne borile, a bojao sam ih se i ranije. Razborit nikada nemože biti siguran u svoga neprijatelja: ako je daleko, nije ipak siguran da ga neće napasti,ako je blizu, nije siguran da ga neće napadom iznenaditi, a ako ima protiv sebe samojednog neprijatelja nije siguran da ga neće prevariti. Najrazboritiji i najpametniji su oninarodi koji mrze rat zbog njegovih rashoda. U miru su rashodi samo novac, riječi i trud, au ratu još i sakaćenja ljudi i ljudski životi. Često se može izbjeći rat neznatnom sumomnovaca i blagom riječju. Nemoj nipošto pomišljati da stupiš u rat sa sovuljagama, care, jeronaj koji povede borbu sa onim od koga nije jači, zaista izlaže propasti samog sebe! Akocar bude skrivao tajne, ako bude imao sreće u izboru svojih vezira, ako bude veliki uočima svijeta i zaštićen od svake opasnosti, on će biti dostojan da uživa blagodati koje sumu date. A ti si, care, upravo takav. Mišljenje carskih vezira pojačava oštroumnost idalekovidnost carevu, kao što se povećava more u koje se ulivaju rijeke. Ti si od menezatražio savjet o jednoj stvari, i ja ti na to donekle pred drugima odgovorih. Međutim, otoj istoj stvari treba tajno razgovarati, a za tajne razgovore postoje posebna mjesta. Nekimsastancima mogu prisustvovati bližnji, nekima narod, a na nekim se sastaju samo dvačovjeka. Ja smatram da ovu tajnu, s obzirom na njenu važnost, treba da čuju samo četiriuha i kažu dva jezika!Car odmah ustade, ode nasamo s njim i od njega zatraži savjet. Car ga je prije svegaupitao:– Da li ti je poznat početak neprijateljstva između nas i sovuljaga:– Da, – odgovori gavran. – Zbog jedne jedine riječi koju izlanu jedan gavran.– A kako je to bilo? – upita ga car.– Vele da jedno jato ždralova nije imalo svoga cara, pa se odluči da izabere cara80sovuljaga sebi za vladara. Još dok su oni vijećali ugledali su jednog gavrana.– Ako nam dođe onaj gavran, upitaćemo ga za savjet o ovoj našoj stvari – rekošeždralovi.Ne potraje dugo, a onaj gavran doletje, i oni ga upitaše za savjet.– Da su kojim slučajem nastradale sve ptice i da su nestali, i paun, i patka, i noj, igolub, vi ne biste imali potrebe da sebi za cara birate sovuljagu, najružniju pticu naizgled,

pticu najgoreg lika, najslabije pameti, najljuću i najnemilosrdniju, a pored toga slijepu podanu. Od svih pomenutih njenih svojstava još su gori i ružniji njen nitkovluk i njena rđavaćud. Ali i pored svega toga vi možete sovuljagu izabrati sebi za cara, samo tada treba da viupravljate poslovima nezavisno od nje, po svome nahođenju i mišljenju, kao što je učiniozec koji je tvrdio da mu je car Mjesec, a poslije postupio onako kako je smatrao da jepametno.– A kako je to bilo? – upitaše ždralovi gavrana.– Vele da je u zemlji slonova iz godine u godinu vladala suša u tolikoj mjeri da supresušile vode, presahla vrela, da je u toj zemlji uvelo bilje i drveće se osušilo, paslonovima zaprijeti velika žeđ. Oni se potužiše na to svome caru. Car posla svojeizaslanike i izvidnike na sve strane da traže vodu. Jedan izaslanik se vrati caru i kaza muda je našao vrelo na tome i tome mjestu, koje se zove Mjesečevo vrelo, i da je ono bogatovodom. Car slonova se uputi sa svojim drugovima tome vrelu da se napiju vode. To jevrelo bilo u zemlji zečeva. Kada slonovi stigoše tamo izgaziše mnoge zečeve u njihovimlogama, a mnoge usmrtiše. Zečevi se onda sakupiše oko svoga cara i rekoše mu:– Tebi je poznato šta nam slonovi učiniše!– Neka svaki od vas ko se smatra pametnim kaže svoje mišljenje – reče car.Tada istupi jedan zec po imenu Firuz, koga je car poznavao kao mudra, pa reče:– Ako car hoće ja ću posjetiti slonove samo neka sa mnom pošalje povjerljivu osobuda ona vidi i čuje šta ću govoriti, pa da mu to dojavi.– Ti si povjerljiv, i mi ćemo se složiti sa onim što ti rekneš – reče mu car. – Idislonovima i reci im u moje ime šta god hoćeš, samo znaj da izaslanik svojim mišljenjem,svojom pameću, blagošću i vrlinom predstavlja onoga koji ga je poslao. Budi blag, nježan,milostiv i odmjeren, jer izaslanik može raznježiti srca ako blago postupi, a može ih irazgnjeviti ako lijepo ne postupi i ako bude glup.Poslije toga zec, o kome je riječ, krenu jedne noći obasjane mjesečinom i stižeslonovima. Nije htio da im se približuje jer se bojao da ga ne zgaze i usmrte makar inehotice. Zato se on pope na brdo, viknu cara slonova i reče mu:– Mjesec me posla tebi, a izaslanika ne treba koriti za ono što kaže, makar bio i oštaru govoru.– Kakva je poslanica? – upita ga car slonova.– Mjesec ti veli: "Ko sazna da je mnogo snažniji od slabića, pa ga to saznanje zavarai u pogledu jakih, upoređujući ih sa slabićima, njegova će mu snaga zadati mnogo muke.Ti znaš da si ti mnogo jači od ostalih životinja, pa te to zavaralo da se uputiš prema vrelu81koje se zove mojim imenom, da se iz njega napiješ i da ga zamutiš". Mjesec me evo poslatebi i ja te upozoravam da tako nešto više ne činiš. Ako ti to ponoviš, on će te oslijepiti iuništiti. A ako sumnjaš u moje poslanstvo, dođi odmah do vrela, i Mjesec će tamo doći!Zečeve riječi začudiše cara slonova i on krenu sa izaslanikom Firuzom pomenutomvrelu. Kada pogleda u vrelo, ugleda Mjesečev odsjaj u njemu.– Uzmi vode svojom surlom, umij njome svoje lice i pokloni se Mjesecu! – reče muizaslanik Firuz.Slon gumu svoju surlu u vodu i voda se uzburka. Njemu se učini da se Mjesecuznemiri, pa reče:– Šta je Mjesecu, te se uznemiri? Zaboga, da se ne nasrdi što ja gurnuh surlu u vodu?– Da – odgovori mu izaslanik Firuz.Slon se tada pokloni Mjesecu po drugi put, izvini mu se za ono što učini i obeća daviše neće ništa slično učiniti ni on, niti i jedan njegov drug.Osim onoga što sam vam rekao za sovuljagu – reče gavran ždralovima – ona je jošvaralica, spletkar i podlac, a najgori je vladar onaj koji je podal. Kome sudbina dodijeli da

služi podlu vladaru, njemu će se dogoditi ono što se dogodilo slavuju s vrapcem kadaodoše da im presudi mačak.– A kako je to bilo? – upitaše ždralovi.– Ja sam imao susjeda plašljivog slavuja koji je boravio u deblu jednog drveta ublizini moga gnijezda i koji me često posjećivao. Poslije se moj susjed negdje izgubi, i nedoznadoh kuda ode. On je dugo odsustvovao, a to jedan vrabac iskoristi i preseli se unjegovo gnijezdo. Meni bijaše mrsko da se svađam sa vrapcem. Slavuj se poslije nekogvremena vrati u svoje gnijezdo, i u njemu zateče vrapca.– To je moje gnijezdo, seli se iz njega! – reče slavuj vrapcu.– Stan je moj i ja sam tu goso, a ti tvrdiš da je tvoj. Ako ti imaš neko pravo na to,neka ti ono pomogne protiv mene! – odgovori mu vrabac.– Sudija nam je blizu, hajdemo njemu! – reče slavuj.– A ko je sudija? – upita vrabac.– Na morskoj obali živi jedan pobožan mačak koji po danu posti, a po cijelu se noćmoli; nijednu životinju ne muči niti krv proliva, a hrana mu je trava i ono što mu moreizbaci. Ako želiš, parničićemo se pred njim i pristati na njegovu presudu.– Kada je takav kako ga ti opisa, ja rado pristajem da nam on sudi – odgovori vrabac.Njih dvojica pođoše mačku, a ja ih slijedih da vidim kako sudi onaj koji uvijek postii bdi. Kada mačak vidje da slavuj i vrabac dolaze njemu, on se diže da se pomoli boguskrušeno i bogobojažljivo. Zec i vrabac se začudiše kada ga vidješe takvog, pa mu seprimakoše, odajući mu poštovanje, pozdraviše ga i zamoliše da im sudi. On zatraži da mukažu sve kako je bilo, što oni i učiniše.– Ja sam ostario, slabo čujem, pa mi se primaknite da vas bolje čujem što govorite! –reče im mačak.Oni mu se približiše, ispričaše mu ponovo isto i zamoliše ga da im presudi.82– Ja sam razumio šta rekoste – odgovori im mačak.– Prije suđenja ja ću vas posavjetovati. Naređujem vam da se bojite Allaha i datražite samo ono što je pravo. Onaj koji traži pravdu, uspjeće makar bio i osuđen, a onajkoji traži krivdu u stvari je osuđen makar bilo i presuđeno u njegovu korist. Čovjeku nepripada na ovom svijetu ni imetak ni prijatelj nego samo dobro djelo koje on treba zaranije da učini. Zato pametan treba da svoj trud usmjeri na ono što je trajno i od čega ćena onom svijetu imati koristi, a da ne poklanja nikakve važnosti ovozemljskom životu.Vrijednost novca u očima pametnog je beznačajna, a vrijednost ljudi pametni treba dacijeni kao sama sebe, da im želi svako dobro, i da mu nije draga njihova nesreća.Mačak im je pričao ovako sve dok se slavuj i vrabac nisu pripitomili, dok mu se nisuprimakli, a onda je on na njih skočio i zadavio ih.Sovuljage imaju, pored onoga što vam iznesoh, još tusta i tma mana – reče gavranždralovima – pa nipošto nemojte ni pomišljati da sovuljagu izaberete za cara.Kada ždralovi čuše gavranove riječi, odustaše od svoje namjere da sovuljagu izaberuza svog cara. Tu bijaše jedna sovuljaga koja je čula šta oni govorahu, pa reče gavranu:– Ti meni učini zlo da ne može biti gore, a ja ne pamtim da sam ti ma kad učinilakakvu pakost koja bi te nagnala na ovakav postupak. Samo znaj, da se sjekirom možeposjeći drvo i da ono može ponovo da izraste, da sablja može odsjeći komad mesa i daono poslije zaraste, ali rana nanesena jezikom ne može nikad zarasti, niti se možezaliječiti mjesto koje jezik rani. Vrh strelice se može zariti u meso i može se odmahiščupati, ali riječi, slične vrhovima strelice, kada dopru do srca ne mogu se iščupati. Zasvaki požar postoji sredstvo kojim se on gasi: za vatru voda, za otrov lijek, za žaloststrpljivost i za ljubav rastanak, ali se oganj mržnje nikada ne može ugasiti. A vi posadiste,o gavranovi između nas i sebe stablo omraze, neprijateljstva i mržnje!

Kada sovuljaga završi svoj govor, vrati se srdita i svome caru kaza šta se dogodilo išta je rekao gavran.Gavran se pokaja zbog svojih pretjeranih riječi, pa reče: "Allaha mi, ja sam glupogovorio, i time sam navukao neprijateljstvo i mržnju i protiv sebe i protiv svoga jata.Kamo sreće da ždralovima to ne rekoh i da ih ne obavijestih o sovuljagi! Možda je većinaptica vidjela više nego što sam ja vidio i možda je znala više o tome nego što sam ja znao,ali njima s jedne strane strah, a s druge razmišljanje o posljedicama, o čemu ja nisamrazmišljao, ne dadoše da govore onako kako sam ja govorio. Pogotovu kada je govorosoran, kada izaziva osvetu i mržnju i kada i onoga ko ga sluša i onoga ko ga izgovarazadesi zlo. Govor sličan mome govoru ne bi trebalo da se zove govorom nego strelicama.Pametan, makar se i pouzdavao u svoju snagu i vrlinu, ne treba da nasjeda tome pa datako sebi stvara neprijatelje; ne treba da se oslanja na svoju pamet i moć i ne treba dapopije otrov makar imao i lijek protiv njega. Ko temeljito radi, makar se o njegovu raduza života i sa omalovažavanjem govorilo, njegovo će djelo na kraju krajeva izići navidjelo, biće priznato. Međutim šuplja pričala, makar se trenutno svjetina i divila njihovojslatkorječivosti, brzo će se zaboraviti. Ja sam rekao ono što se ne može pohvaliti. Zar83nisam neznalica baš zato što se drznuh da govorim tako nešto a ni s kim se prethodno neposavjetovah i dobro ne razmislih o svemu tome. A ko se ne posavjetuje sa prijateljima ipostupi samo po svome nahođenju, a o tome dovoljno ne razmisli, neće moći da sepohvali svojim postupkom. Oh, kako je bio glup i beskoristan moj današnji govor i ukakvu brigu zapadoh zbog toga!"Gavran izruži sebe ovakvim riječima i ode.– Eto, to je bio povod neprijateljstvu između nas i sovuljaga – reče peti gavran carugavranova. – A ako je u pitanju rat, pa ti već znaš moje mišljenje o njemu; ti znaš da gamrzim. Ali umjesto rata ja predlažem razboritost i lukavstvo. U tome će biti spas,akobogda. Poneki su se na razne načine dovijali dok nisu ostvarili ono što su željeli. To semože najbolje osvijetliti primjerom one grupe ljudi koja je uspjela da od pustinjakaoduzme jare.– A kako je to bilo? – upita car.– Vele da je neki pustinjak kupio debelo jare da ga prinese kao žrtvu i poveo ga sasobom. Ugleda ga grupa varalica, koji se između sebe dogovore da nekako izmaknu jareod pustinjaka. Jedan od njih presrete pustinjaka i reče mu:– Pustinjače, kakvo je to pseto s tobom? Zatim ga presrete drugi i reče svome drugu:– Nije ovo pustinjak, jer pustinjak ne bi vodio pseto.Oni neprestano oblijetahu pustinjaka na razne načine, tako da on pomisli da je onošto vodi zaista pseto i da mu je onaj što mu je prodao jare začarao oči. On ispusti iz rukejare, a ona grupa varalica ga uze i odvede.Ja ti navedoh ovaj primjer zbog toga što se nadam da ćemo samo lukavstvom postićiono što želimo. Ja, eto, želim da me car istuče i osramoti pred svjedocima, da počupamoje perje i rep, pa da me onda baci pod ono drvo, a da on sa svojom vojskom odseli nato i to mjesto. Ja se nadam da ću izdržati, da ću tako upoznati prilike kod sovuljaga,upoznaću njihova skloništa i prilaze ka njima. Kada sve to doznam, gledaću da imumaknem. Pa eto me onda k vama da se spremimo pa da na njih udarimo i da na taj načinostvarimo svoje želje, akobogda!– Zar ti pristaješ na to? – upita ga car.– Pristajem, – odgovori mu gavran. – A kako ne bih pristao na to kada je u tomenajveće spokojstvo carevo i njegove vojske.Car postupi onako kako gavran predloži, a onda se odseli. Gavran poče prigušenojecati. Njegovo jecanje čuše sovuljage i to javiše svome caru. Car sovuljaga se uputi

njemu da ga upita za gavranove. Kada mu se primače, naredi jednoj sovuljagi da mupostavi nekoliko pitanja.– Ko si ti i gdje su ostali gavranovi? – upita ga sovuljaga.– Ime mi je tako i tako, – odgovori joj gavran. – Smatram da ti moje bijedno stanjejasno kaže da ja ne poznajem nikakve tajne niti ono o čemu me pitaš, – odgovori jojgavran.– Ovo je vezir cara gavranova i njegov glavni savjetnik. Da ga upitamo zbog kakve84krivice ispašta ovo – reče sovuljaga svome caru.Gavrana su upitali šta mu se to desilo, a on im reče:– Naš je car jednoga dana zatražio savjet i upitao nas je šta mislimo o vama,sovuljagama. I ja sam tada bio prisutan tu. "O, gavranovi, šta mislite o tome?" – upitaonas je naš car. – Ja na to rekoh: "O, care, mi nemamo moći da se borimo sa sovuljagamajer su one jače i hrabrije od nas. Ja mislim da treba da zatražimo nagodbu i dasovuljagama ponudimo danak. Ako sovuljage to od nas ne prime, onda ćemo pobjeći usvijet. Ako bi došlo do borbe između nas i sovuljaga, to bi bilo po njih dobro, a po nas zlo.Nagodba je bolja od svađe". Ja im predložih da odustanu od rata i to potkrijepihprimjerima, govoreći im: "Snagu i srdžbu jakog neprijatelja ne može ništa suzbiti kaopokoravanje njemu. Zar ne vidite da se trava spasava od plahog vjetra svojom gipkošćujer se ona povija kuda vjetar duhne?" Oni me ne poslušaše nego, naprotiv, rekoše da želerat, a mene osumnjičiše za ono što kazah, i rekoše: "Ti pomažeš sovuljage protiv nas".Omalovažiše moje riječi, odbaciše moj savjet i ovako me kazniše. Car i njegova vojskame ostaviše i odseliše se. Ja otada o njima ništa ne znam.Kada car sovuljaga sasluša gavranove riječi, upita poslije toga jednoga svog vezira:– Šta misliš o ovome gavranu?– Ja mislim da ga treba što prije ubiti, jer je on najbolja uzdanica gavranova, –odgovori vezir. – Kada ga ubijemo, bićemo zaštićeni od njegova spletkarenja, agavranovima će pasti teško njegov gubitak. Davno je rečeno: "Ko ugrabi zgodnu priliku itada brzo ne izvrši ono što je naumio nije mudar. Ko traži što veliko i pruži mu se prilikada to ostvari, ali je propusti, neće mu se drugi put takva prilika ukazati. Ko ne iskoristislabost svoga neprijatelja pa ga na vrijeme ne dokusuri kajaće se kada on ojača i kada mune bude mogao ništa".– Šta ti misliš o ovome gavranu? – upita car sovuljaga drugog vezira.– Ja mislim da ga ne ubiješ, – odgovori mu drugi vezir – nejak i nezaštićenneprijatelj zaslužuje da mu se poštedi život i da mu se oprosti, pogotovu ako traži zaštitu.Ako neprijatelj čini uslugu, makar je i ne činio svesrdno, zaslužuje da mu se oprostikrivica isto onako kao što je trgovac bio obazriv prema kradljivcu iz ljubavi i poštovanjaprema svojoj ženi.– A kako je to bilo? – upita car.– Vele da je bio neki trgovac koji je imao mnogo novaca i namještaja, a uz to i lijepuženu. Jedanput se neki kradljivac pope preko zida na trgovčevu kuću i uđe unutra. Onzateče trgovca na spavanju, a njegovu ženu budnu. Trgovčeva žena se prepade kradljivca,skoči i zagrli muža koji je odavno priželjkivao da mu ona priđe. Trgovac se probudi kadaga žena zagrli, i uzviknu: "Oh, iznenadne sreće!" On zatim ugleda kradljivca i reče mu:"O, kradljivče, prosto ti bilo to što si pokupio. Tvoja je zasluga što si natjerao moju ženuda me zagrli!"– Šta ti misliš o ovome gavranu? – upita car sovuljaga jednog drugog vezira.– Smatram da mu treba poštedjeti život i s njim lijepo postupiti, jer on može da te85posavjetuje. Za pametnog nema većeg uspjeha no kad uspije da svoje neprijatelje

posvađa. On u njihovoj međusobnoj svađi vidi svoj spas, isto onako kao što se pustinjakspasao od lopova i đavola kada se oni zbog njega posvađaše.– A kako je to bilo? – upita ga car.– Pričaju da je neki pustinjak dobio od nekog čovjeka kravu muzaru i da je poveosvojoj kući. Sretne ga usput jedan lopov koji htjede da mu ukrade kravu, a za tim lopovomse šuljao đavo želeći da pustinjaka ugrabi.– Ko si ti? – upita đavo lopova.– Ja sam lopov, hoću da ukradem ovu kravu od ovoga pustinjaka kad on zaspi –odgovori lopov. – A ko si ti?– Ja sam đavo. Želim da ugrabim ovog pustinjaka kada zaspi, i da ga odvedem –odgovori đavo.Najzad ovako stigoše do pustinjakove kuće. Pustinjak uđe u svoju kuću, a njihdvojica za njim. Pustinjak uvede kravu, pa je sveza za direk u jednom uglu kuće i ode daspava. Lopov i đavo se počeše dogovarati i ne mogoše se složiti koji će od njih prijepočeti svoj posao.– Ako ti počneš prvi, reče đavo lopovu – može pustinjak da se probudi i da vikne.Tada će se svijet skupiti i ja ga neću moći da ugrabim. Pričekaj me toliko da ja ostvarimsvoju namjeru, a ti onda poslije radi šta hoćeš!Lopov se poboja da će se pustinjak probuditi i da neće moći ukrasti kravu ako đavoprije njega pokuša da pustinjaka ugrabi, pa reče:– Ne, ti mene pričekaj, dok ja uzmem kravu, a ti poslije čini šta hoćeš!Njih se dvojica tako prepirahu, dok lopov ne viknu:– O, pustinjače, probudi se, ovaj đavo hoće da te ugrabi!– O, pustinjače, probudi se, ovaj lopov hoće da ti ukrade kravu! – viknu i đavo.Pustinjak i njegovi susjedi se probudiše od njihove vike, a ona dva pogancapobjegoše.Tada reče onaj prvi vezir koji savjetovaše da se onaj gavran ubije:– Ja mislim da vas je onaj gavran prevario i da su njegove riječi uticale na glupakekoji se nalaze među vama, pa zato i savjetujete ono što ne valja. Polahko, polahko, care,ne omalovažavaj ovo razborito mišljenje i nemoj nipošto biti kao onaj čovjek koji jepovjerovao u ono što je čuo, a ne u ono što je vidio, i zato bio prevaren.Car se ne osvrnu na njegove riječi, nego naredi da se gavran prenese u stansovuljaga, da se počasti i da se s njim lijepo postupi.Jednoga dana gavran reče caru u prisustvu jedne grupe sovuljaga, u kojoj se nalazio ionaj vezir što je savjetovao da se gavran ubije:– Care, čuo si šta su mi učinili gavranovi. Ja se neću smiriti dok im se ne osvetim.Razmišljao sam o tome, ali nisam u mogućnosti da učinim ono što želim, jer sam gavran.Priča se da su učeni ljudi rekli: "Ko pristane da sebe spali, taj prinosi Allahu najvećužrtvu, i ako tada šta zaželi, udovolji mu se." Neka mi car naredi, ako hoće, da ja sebe86spalim i da zamolim svevišnjeg Allaha da me pretvori u sovuljagu, pa da postanem jošljući neprijatelj gavranova i još moćniji u borbi protiv njih, ne bih li im se osvetio!Onaj vezir, što je savjetovao caru da se gavran ubije, reče:– Baš zato si, gavrane, što si naizgled dobar a u suštini zao, sličan vinu prijatna ukusai mirisa, koje je ustvari otrov. Reci mi, kada bismo spalili tvoje tijelo, da li bi se tvojasuština i narav promijenile? Zar te neće tvoja ćud pratiti kud god pođeš i zar ona zanavijekneće biti suština tvoje naravi. Kao primjer za to može da posluži mišica koja je, birajućisebi muža između Sunca, vjetra, oblaka i brda, najzad izabrala miša.– A kako je to bilo? – upitaše ga.– Vele da je bio neki pustinjak čije je želje Allah uvijek ispunjavao. Dok je on

jednoga dana sjedio na morskoj obali, preletje iznad njega jastreb u čijim kandžama bijašemišić koji jastrebu ispade pored samog pustinjaka. Pustinjak se na njega ražali, pa ga uze,i zamota u jedan list i ponese svojoj kući. Poslije se poboja da njegovoj ženi gajenjemišića ne bude zazorno, pa zamoli Svevišnjeg da mišića pretvori u djevojčicu. Njegovaželja bi odmah uslišana, mišić se pretvori u divnu djevojčicu, koju pustinjak odvede svojojženi i reče joj:– Ovo je moja kćerka, postupaj s njom kao što bi postupala s mojim djetetom!Kada djevojčica odraste, reče joj pustinjak:– Kćerkice, ti si narasla, moraš se udati, pa odaberi koga hoćeš da te za njega udam!– Kada si meni prepustio da odaberem, onda hoću da se udam za onoga koji će bitijači od svega – odgovori mu djevojka.– Možda ti želiš Sunce? – upita je pustinjak.Poslije toga on ode Suncu i reče mu:– O, ogromni stvore, imam djevojku, i ona traži muža koji će biti jači od svega, bi lise ti njome oženio?– Upućujem te onome koji je jači od mene, oblaku koji mene često prekriva, odbijatoplinu mojih zraka i skriva zrake moga svjetla.Pustinjak onda ode oblaku, pa mu reče isto onako kao što je rekao i Suncu.– Upućujem te onome koji je jači od mene – odgovori mu oblak. – Idi vjetru, koji mestalno vitla tamo amo i tjera na istok i zapad.Pustinjak dođe vjetru i reče mu onako kako reče i oblaku.– Savjetujem ti da pođeš do onoga koji je jači od mene, a to je brdo koje ne mogupokrenuti – odgovori mu vjetar.Pustinjak ode brdu i obrati mu se istim riječima, a brdo mu odgovori:– Upućujem te onome koji je jači od mene, a to je miš koga ne mogu spriječiti da mene provrti i da se tu ne nastani.Pustinjak onda ode mišu i reče mu:– Bi li se ti oženio ovom djevojkom?– Kako ću se ja njome oženiti kada je moja rupa tijesna, a miševi se inače žene samomišicama.87Pustinjak zamoli Allaha da djevojku pretvori u mišicu, kao što je i ranije bila, i to sanjenim pristankom. Allah je vrati u njen prvobitni lik i ona ode sa mišem.– Ovo bi ličilo na tebe, varalico! – uzviknu prvi vezir gavranu.Car sovuljaga se ne osvrnu na ove riječi i s gavranom, koga je sve više cijenio, blagopostupi.Kada se gavran oporavi, kada mu niknu perje, i kada saznade za ono što je želio, onjednoga dana umače sovuljagama i obavijesti svoje drugove o svemu što je kod njih vidioi čuo.– Ja sam izvršio ono što sam htio, i ne ostaje ti drugo nego da me poslušaš i da sepokoriš – reče gavran svome caru.– Ja i vojska smo pod tvojim zapovjedništvom, postupi kako hoćeš? – odgovori mucar.– Sovuljage su na tome i tome mjestu, na brdu gdje ima dosta drva, reče gavran. – Natome mjestu ima stado ovaca sa pastirom. Mi ćemo tamo naći vatre koju ćemo staviti podgnijezda sovuljaga. Na vatru ćemo nabacati suharaka, svojim ćemo krilima vatrurasplamsavati sve dok se drva ne zapale. Tako će izgorjeti svaka sovuljaga koja izgnijezda izleti, a koja ostane na svome mjestu, uginuće od dima.Gavranovi tako postupiše, sve sovuljage uništiše i vratiše se u svoja gnijezda zdravi ičitavi.

Car gavranova upita onda onoga gavrana:– Kako si izdržao sa sovuljagama kad je poznato da dobri ne mogu da izdrže udruštvu zlih?– To što reče, care, zaista je tako – odgovori gavran. – Ali ako pametnog, kojimslučajem, snađe velika nesreća i poboji se i za sebe i svoj narod, on ne smije tadaočajavati, mora sve podnijeti i vjerovati da će njegova izdržljivost na kraju krajeva uroditilijepim plodom. Njemu nije teško da se ponižava pred gorima od sebe sve dok ne postignesvoj cilj, da bi se na kraju mogao radovati ishodu svoje izdržljivosti.– Reci mi kakve su pameti sovuljage! – upita car onoga gavrana.– Ja mislim da je među sovuljagama pametna bila samo ona koja ih je nagovarala dame ubiju. Ona ih je na to nekoliko puta huškala, ali sovuljage bijahu kratke pameti, nepromisliše o meni, ne uzeše u obzir da sam bio ugledan među gavranovima, da samubrajan među pametne i ne pobojaše se prevare s moje strane i moga lukavstva. One neprimiše savjet od dobronamjernog savjetnika, niti sakriše svoje tajne preda mnom. Davnosu učeni ljudi rekli: "Car mora da svoje povjerljive stvari skriva od onih koji tuđe riječiprenose i da nijednom od njih ne otkriva svoje tajne".– Sovuljage nije upropastilo, po mome mišljenju, ništa drugo nego njihovo nasilje,nerazboritost njihova cara i njegova poslušnost nevaljalim vezirima, – reče car gavranova.– Istinu veliš, care – reče onaj gavran – jer je rijedak slučaj da se neko obogati, a dase ne raspojasa, kao što je takođe i rijetko da neko trči za ženama, a da se ne obruka. Maloje onih koji se, vjerujući nevaljalim vezirima, ne unesreće. Davno je kazano: "Neka se88oholi ne nada lijepoj pohvali, varalica da će imati prijatelja, nevaspitani ugledu, škrtacdobročinstvu, pohlepni malim grijesima, a prevrtljivi car, koji sve nipodaštava i koji imahrđave vezire, da će mu vlast biti trajna i postojana i da će njegovim podanicima bitidobro".– Ti si mnogo prepatio pretvarajući se i ulagajući se sovuljagama – reče car.– Ko strpljivo podnosi teret u nadi da će od toga imati neke koristi, i navikne se naizdržljivost, taj će biti zadovoljan isto onako kao što je bila zadovoljna zmija koja je nasvojim leđima izdržljivo nosila žabljeg cara.– A kako je to bilo? – upita ga car.– Pričaju kako je neka zmija ostarjela, kako joj je vid oslabio, snaga popustila i kakozbog toga nije mogla da lovi. Jednoga dana ona odgmiza da nađe hrane i da nekako utoliglad. Stiže do jedne bare u kojoj je bilo mnogo žaba i do koje je i ranije dolazila i iz nje sežabama hranila. Našavši se u blizi žaba, ona se, sva iznemogla, opruži.– Zašto si, zmijo, tužna i žalosna? – upita je jedna žaba.– A ko treba da se više žalosti od mene! – odgovori joj zmija. – Ja sam se dosadahranila žabama, koje sam sama hvatala, ali sada više to ne mogu jer me snađe velikanesreća. Kada sretnem koju žabu, nisam više u stanju da je uhvatim.Ta žaba ode svome caru da ga obavijesti o tome i da ga time obraduje. Žablji car tadadođe zmiji i upita je:– Šta ti se dogodilo?– Prije nekoliko dana, upravo pred veče, pođoh da potražim kakvu žabu. Kad sespustio mrak bila sam primorana da uđem u kuću nekog pustinjaka. U kući bijašepustinjakov sin. Ja nabasah na njegov prst misleći da je ta žaba, pecnuh ga i on odmahumrije. Počeh bježati, a pustinjak me slijedio u stopu proklinjući me ovim riječima:– Zato što ti ubi moga nevinog sina na pravdi boga, proklinjem te i želim da te snađenajveća bijeda, i da postaneš jahalica žabljeg cara, da žabe ne mogneš hvatati i ni jednupojesti prije nego ti koju kao milostinju da njihov car!– Ja ti, eto, dođoh ukleta da me uzjašeš – reče zmija žabljem caru.

Žablji car jedva dočeka da jaše na zmiji, misleći da se u tome ogleda njegov ponos,čast i ugled. On uzjaha zmijurinu, i bi mu prijatno.– Ti znaš, care, da sam ukleta, pa mi stoga odredi hranu da mogu živjeti! – reče zmijažabljem caru.– Života mi, ti se moraš dobro hraniti, jer si moja jahalica! – odgovori joj žablji car.Onda car naredi da se za zmiju svakog dana uhvate po dvije žabe i da joj se daju. Itako se ona prehranjivala. Nije joj škodilo što se ponizila pred svojim nejakimneprijateljem, naprotiv, ona je time sebi obezbijedila lijep život.– Eto, takva je bila i moja strpljivost – reče gavran svome caru – jer sam se trudio daostvarim svoju zamisao u kojoj se, u stvari, nalazila naša sigurnost, naša pobjeda, našespokojstvo i propast neprijateljeva. Ja sam se uvjerio da ulagivanje i snishodljivost brže isigurnije unište neprijatelja nego svađanje s njim. Vatra i pored svoje žestine i jarosti nije89kadra da sprži ono što je poviše zemlje, kada napadne drveće, dok voda, baš zato što jegibljiva, pokretljiva i hladna, uspijeva da prodre kroz zemlju. Rečeno je: "Kad nastupipožar, u bolesti, zatim kad je neprijatelj na pragu i kad pritisne kakav dug, nije beznačajnoni ono najsitnije". A sve se to dogodilo – reče gavran – zahvaljujući carevoj pameti,njegovoj učenosti i njegovoj srećnoj zvijezdi. Davno je rečeno: "Kada dvojica traže jednuistu stvar, pobijediće onaj koji je čovječniji, a ako su u čovječnosti podjednaki, ondaodlučniji. Ako u odlučnosti budu podjednaki, onda onaj koji ima više sreće". Rečeno je:"Ko stupi u borbu sa odlučnim, pametnim i snalažljivim carem, sa carem koga blagostanjenije raspojasalo i nevolja zbunila, taj sam sebi prouzrokuje propast, pogotovu ako takavcar, o care, bude znao kako treba rasporediti poslove, kad treba da bude nagao, kada blag iljut, a kad smjeran, brz i odmjeren, i ako bude razmišljao o svojim svagdašnjim zadaćamai o posljedicama svojih poslova.– To se sve tako zbilo zahvaljujući tvome mišljenju, tvojoj pameti, tvome savjetu isrećnoj tvojoj zvijezdi – odgovori car gavranu. – Mišljenje pametnog i razboritog čovjekamože gore da upropasti neprijatelja nego mnoštvo jake i hrabre, brojne i dobro opremljenevojske. Mene najviše čudi kako si uspio da se dugo zadržiš među sovuljagama slušajućinjihove grube riječi, a da među njima ne pogriješiš ni jednom jedinom riječju.– Stalno sam imao na umu tvoj nauk, o care – odgovori mu gavran – i ponašao samse prema svima blago, nježno i odmjereno.– Uvjerio sam se da si radiša, a da su drugi veziri brbljivci i da njihova brbljivost nijena mjestu. Allah tebe nama dade kao veliku blagodat, a prije toga ne osjećasmo slast nijela ni pića, ni sna ni mira. Rečeno je: "Bolesnik ne može osjetiti slast jela i sna dok neozdravi, pohlepni dok ne ostvari ono za čim čezne, a onaj koga ugrožava neprijatelj odkog jutrom i večerom strahuje dok mu se srce ne smiri". Ko spusti težak teret iz svojeruke, odmori se, a ko se ne boji svoga neprijatelja, spokojan je – reče car.– Ja molim Allaha, koji je uništio tvoga neprijatelja, da te dugo poživi, da da svakodobro tvojim podanicima, jer je car, u čijoj državi nema veselja i zadovoljstva, sličanresicama na vratu koze koju sisa jare misleći da je sisa vimena, pa u tome ne nađe nikakveslasti, odgovori gavran.– O, dobri vezire, kako su postupale sovuljage i njihov car u borbama? – upita cargavranova.– Car sovuljaga, pored drugih svojih rđavih svojstava, bijaše još nadmen, nesposobani hvalisav. Svi njegovi drugovi i veziri, osim onoga vezira što mu je savjetovao da meubije, bili su slični njemu. Taj vezir bijaše mudar, pametan i razborit; rijetko se mogaonaći sličan njemu u pogledu snage volje, savršene pameti i razboritog mišljenja –odgovori gavran.– Po čemu se najbolje vidi da je taj vezir pametan? – upita car.

– Po tome – odgovori gavran – što je tražio da mene ubiju, a zatim što je svom carudavao savjete u svakoj prilici. Njegove riječi nisu bile grube i osorne, nego blage i umilne.On bi ponekad iznosio neke mane svoga cara, ali mu to nikada nije neposredno govorio.90On bi obično govorio o tuđim manama, pa bi car tako upoznao i svoje mane i ne bi sezbog toga srdio na njega. Čuo sam, između ostalog, kako je jednom prilikom rekao svomecaru i ovo:– Car ne smije da zanemari svoje carevanje, jer carevati može samo mali broj ljudi ito velikim zalaganjem i odlučnošću. Vlast je vrlo dragocjena, i ko je stekne, neka je dobročuva i učvrsti. Davno je rečeno da je vlast zbog svoga kratkog vijeka slična sjeni listalokvanja. Vlast je kao vjetar, ona začas dođe i prođe; ona je u svojoj nestalnosti sličnapoštenom čovjeku koga među nitkovima brzo nestane, slična je maglici nad vodom podpljuskom kiše!– Sve što ti rekoh, care, bila je riječ o neprijateljima kojima ne treba nasjedati makarse oni i ulagivali i bili tobože ljubazni – završi filozof Bejdeba.MAJMUN I KORNJAČACar Depšelim reče filozofu Bejdebi:– Sve sam dobro čuo što si mi ispričao. A deder mi sada reci, ako znaš, da li imaslučajeva da neko za nečim teži i, upravo kad dođe do cilja, to mu se izjalovi.– Lakše je u životu nešto ostvariti, nego to sačuvati. Ko postigne ono što mu jepotrebno, a ne znadne to sačuvati, zadesiće ga isto ono što je snašlo kornjaču – odgovorifilozof.– A kako je to bilo? – upita ga car.– Priča se da je jedan majmun bio car majmuna i zvao se Mahir. Već je bio ostario ioronuo. Protiv njega se diže jedan mlad majmun iz carske kuće, nadvlada ga i zauzenjegov prijesto. Mahir, shvativši dobro svoj položaj, uze put pod noge i ne osvrćući sedojuri do obale. On nabasa na jedno smokvino stablo, pope se na nj i tu se nastani.Jedući tako jednoga dana smokve, njemu iz ruke ispade jedna smokva, i on tada čukako ona kloknu u vodu. To mu bi prijatno i zato on poče jesti smokve i bacati ih u vodu.U vodi se nalazio kornjačin mužjak, i kad god bi pala koja smokva, on bi je pojeo.Učestalo bacanje smokava u vodu kornjačin mužjak shvati kao da se to čini zbog njega,pa poželje da se s majmunom sprijatelji. Oni se jedan drugome približiše, porazgovaraše inajzad sprijateljiše.Kornjačin mužjak nije dugo dolazio svojoj ženi, i ona se zbog toga uznemiri i potužise na to jednoj svojoj susjetki.– Bojim se da ga nije zadesilo kakvo zlo i unesrećilo ga – reče joj.– Tvoj se muž na obali sprijateljio s jednim majmunom, on s njim sada i jede i pije.Majmun je zaista uzrok što ti muž ne dolazi, i on neće moći da boravi s tobom sve dok nesmisliš kakvo lukavstvo da majmuna uništiš – odgovori joj susjetka.– A šta da radim? – upita je kornjača.91– Čim ti dođe muž, pretvaraj se da si bolesna – reče joj susjetka. – Kada te upita zazdravlje, ti mu reci: "Ljekari su mi preporučili kao lijek srce majmunovo".Poslije nekog vremena mužjak kornjačin se vrati svojoj kući. Zateče svoju ženubolesnu i zabrinutu.– Ama, šta ti je? – upita je on.– Tvoja je žena bolesna i jadna – odgovori mu susjetka umjesto žene. – Ljekari su jojpreporučili kao lijek srce majmunovo; drugog joj lijeka nema.– To je vrlo teško – odgovori mužjak kornjačin.– Odakle nam srce majmunovo, kad mi živimo u vodi? Ali, ja ću gledati da nekako

prevarim svog prijatelja. Mužjak kornjačin se ponovo vrati ka obali.– Zašto si se otpadio od mene, brate? – upita ga majmun.– Stidio sam se pa ti zato nisam dolazio – odgovori mu kornjačin mužjak. – Ja neznam kako ću ti uzvratiti dobročinstvo koje si mi učinio. Bilo bi mi drago kada bi još iposjetio moj dom, pa da tako tvoje dobročinstvo bude potpuno. Ja stanujem na jednomostrvu na kome ima izvrsnog voća. Hajde, uzjaši na me da te prenesem preko vode.Majmun prihvati prijateljev poziv, pa siđe i uzjaha kornjačinog mužjaka. Kornjačinmužjak zapliva s teškom mukom noseći majmuna, i kada bi nasred vode, na um mu paderužna prevara koju je smislio protiv majmuna, pa obori glavu.– Zašto se najedanput zabrinu? – upita ga majmun.– Sjetio sam se da mije žena teško bolesna, eto, zato sam se zabrinuo. Pa pravo da tikažem neću te moći da dočekam i počastim onako kako sam namjeravao.– Dostaje što znam da si voljan da me počastiš, i smatram da je suvišno da se mučišoko toga – odgovori mu majmun.– Tako je – odgovori kornjačin mužjak – i ponese majmuna donekle, pa ponovozastade.Majmun poče naslućivati neko zlo, i u sebi pomisli: "Kornjačin mužjak se nezadržava i ne zastajkuje bez razloga. Nisam siguran da se nije nešto izmijenio, prestao dame voli i da mi stoga ne sprema kakvo zlo. Ništa nije tako prevrtljivo kao srce? Davno jerečeno: "Pametan treba uvijek da zna šta živi u duši njegove žene, djece, braće i prijatelja,svakog časa i u svakoj prilici, kada ustane i kad sjeda, jer to sve govori o onome šta se usrcima zbiva." Učeni ljudi su davno rekli: "Kada čovjek posumnja u svog prijatelja, nekadobro pazi kako će se od njega zaštititi, neka se potrudi da to pročita iz njegovih očiju. Iako se, najzad, uvjeri da su njegove sumnje opravdane, uspjeće da se od njega spase, uprotivnom, pokazaće samo da je razborit i to mu neće ništa nauditi". Zatim reče majmunkornjačinu mužjaku:– Zašto zastajkuješ i zašto si zabrinut? Kao da ti opet nešto snuješ?– Žao mi je što ćeš doći mojoj kući i što nećeš tamo zateći sve onako kako želim, jermi je žena bolesna – odgovori mu kornjačin mužjak.– Ama ne brini se, jer ti briga neće ništa pomoći! – reče mu majmun. – Bolje je da tipotražiš lijekove i hranu koji će izliječiti tvoju ženu. Davno je rečeno: "Neka bogati troše92svoj imetak u dobrotvorne svrhe, kad je nevolja i na žene!"– Istinu veliš – odgovori mu kornjačin mužjak – ali ljekari su rekli da se moja ženamože izliječiti samo majmunovim srcem!To majmuna uzbudi i on pomisli: "Žalosti moja, lakomost me navede, pored mojeduboke starosti, da upadnem u najtežu nevolju! Istinu je kazao onaj koji je rekao: "Onajkoji je s malim zadovoljan živi mirno i spokojno, a život lakomog ma koliko dugo trajaoživa je muka i patnja. Sada je meni potrebna pamet da se izvučem iz ove klopke". Zatimse obrati kornjačinu mužjaku:– Što ti to meni nisi rekao dok sam bio kod svoje kuće, ponio bih ja svoje srce sasobom. Mi, majmuni, običavamo da ostavimo svoje srce kod žene ili na nekom mjestu,kada hoćemo da posjetimo svoga prijatelja, da naša srca ne bi bila s nama u trenutku kadslučajno pogledamo ženu domaćinovu.– A gdje je sada tvoje srce? – upita kornjačin mužjak majmuna.– Ostavio sam ga na onome drvetu – odgovori mu majmun. – Ako hoćeš, vrati me kaonom drvetu da ti ga dam.Kornjačin mužjak se tome obradova i u sebi reče: "Moj se drug sa mnom složio, inisam imao potrebe da ga varam" – a odmah zatim krenu s majmunom natrag kanjegovom prebivalištu. Čim se kornjačin mužjak primače obali, majmun skoči s njegovih

leđa i uzvera se na drvo. Pošto se on zadugo ne vrati, kornjačin mužjak ga zovnu:– O, moj prijatelju, ponesi svoje srce i siđi, da ne dangubim.– Oho, zar ti misliš da sam ja kao onaj magarac za koga je šakal tvrdio da nije imaoni srca ni ušiju?– A kako je to bilo? – upita ga kornjačin mužjak.– Pričaju da je u nekom šumarku živio jedan lav. S njim je bio i šakal koji je jeomrvice sa lavove trpeze. Lav se jednom ošuga, silno oslabi, omršavi, i nije mogao višeloviti.– Šta je tebi, gospodaru zvijeri, tvoje zdravlje nije kako treba? – upita šakal lava.– Ama ova me šuga ubi, a jedini su joj lijek srce i uši magarčeve – odgovori mu lav.– Ih, pa to je lako! – uzviknu šakal. – Ja znam da na tome i tome mjestu ima jedanmagarac na koga neki čovjek tovari rublje koje sam pere svijetu. Ja ću ti dovesti togamagarca.Šakal onda krenu i došulja se do magarca. Priđe mu, pozdravi ga i upita:– Zašto si tako mršav?– Moj me vlasnik nikako ne hrani – odgovori mu magarac.– Pa zašto bolan pristaješ da kod njega služiš pod takvim uslovima? – upita ga šakal.– Ama, ne znam kako od njega da pobjegnem. Na koju god stranu krenem uvijek seuza me prilijepi poneki čovjek koji me muči i pati glađu – odgovori mu magarac.– Ja ću ti pokazati jedno osamljeno mjesto, bogato pašom, na kome živi jedna takolijepa i pretila magarica kakvu još oko nije vidjelo – reče mu šakal.– Zašto njoj odmah ne pođemo, hajdemo joj! – viknu magarac.93Šakal ga povede lavu. Kad su bili blizu, šakal zađe u šumu i javi lavu da je magaractu. Lav dođe na to mjesto i čim ugleda magarca htjede odmah da skoči na njega, ali odslabosti nije mogao. Magarac se jedva spase lava, i sav prestravljen pobježe glavom bezobzira. Kada šakal vidje da lav ne može ništa magarcu, upita ga:– O, gospodaru zvijeri, zar si na te grane pao?– Ako mi još jednom dovedeš magarca, uvjeravam te da mi neće više izmaći –odgovori mu lav. Šakal se ponovo uputi magarcu i reče mu:– Šta ti, jadan, bi? Ama ono magarica htjede da skoči na tebe jer te strasno željela, ida ti ne pobježe, ona bi se raznježila.Kada magarac to ču, strast mu se uzbudi, zareva i pođe opet lavu. Šakal ode prijenjega, obavijesti lava gdje se magarac nalazi i reče mu:– Spremi se, ja sam ga opet prevario, gledaj da ovog puta budeš jak i bodar! Ako semagarac i ovog puta spase, neću ga više nikada moći da primamim.Uzrujan šakalovim nagovaranjem, lav pođe tamo gdje bijaše magarac. Čim ugledamagarca brzo na njega skoči i razdera ga. A onda se obrati šakalu i reče mu:– Ljekari su rekli da se magarac smije jesti samo kad se onaj koji će ga jestiprethodno okupa i opere. De, pričuvaj ga ti dok se vratim, pa da mu onda pojedem srce iuši, a ostalo ću ostaviti tebi!Kada lav ode da se okupa, šakal priđe magarcu i pojede mu srce i uši u nadi da će lavzbog toga postati sujevjeran i da neće ništa okusiti. Lav se poslije vrati i upita šakala:– Gdje su srce i uši magarčeve?– Ama, bolan, otkud bi se magarac tebi po drugi put vratio kad je tek bio umakao ispaso se od propasti, da je imao srce i uši? – odgovori šakal lavu.– Ja ti navedoh ovo kao primjer – reče majmun kornjačinom mužjaku – da znaš da janisam kao onaj magarac za kog je šakal tvrdio da nije imao ni srca ni ušiju. Ti si meni biopripremio smicalicu i htio si me prevariti. Eto, zato sam i ja tebe prevario na isti način itako sam uspio da popravim ono što sam ranije propustio. Davno je rečeno: "Ono što

pokvari naivnost, može popraviti samo znanje".– Istinu govoriš – reče kornjačin mužjak. – Samo dobar čovjek priznaje svoju grešku.I ako takav čovjek učini kakav grijeh, on se ne stidi što će zbog toga biti kažnjen, jer jeiskren u svom govoru i postupanju. Ako padne u kakvu nepriliku, može se spasti svojomdovitljivošću i pameću isto kao kad čovjek posrne, pa se digne i ispravi.Ovo je primjer iz života onoga koji za nečim teži i, upravo kada dođe do cilja, to muse izjalovi.ISPOSNIK I LASICAČuo sam, eto, o svemu što si mi maločas govorio, – reče car Depšelim filozofu94Bejdebi – a sada mi navedi primjer o jednom čovjeku naglom u postupku,nepromišljenom i koji ne misli na posljedice.– Ko ne bude u svom postupku odmjeren, neprestano će se kajati, i on će najzaddospjeti u takav položaj u kakav je zapao isposnik kad je ubio lasicu koja ga je mnogovoljela – odgovori Bejdeba.– A kako je to bilo? – upita ga car.– Pričaju da je bio neki isposnik u zemlji Georgiji. Imao je lijepu ženu za koju semnogo brinuo. Djece zadugo nisu imali. Najposlije ona zanese, iako su bili izgubili svakunadu. I isposnik i njegova žena se tome veoma obradovaše. On zahvali Allahu, zamoli gada mu žena rodi muško dijete, a svojoj ženi reče:– Veseli se, ja se nadam da će biti dječak od kog ćemo imati koristi i koji će nampričiniti mnogo radosti. Daću mu najljepše ime i dovesti mu najbolje vaspitače.– Šta te navede, čovječe, da govoriš tako o onome što još ne znaš? Ko tako postupanjemu se mora dogoditi slično onom što se dogodilo jednom isposniku koji je prosuo poglavi maslo i med – reče mu žena.– A kako je to bilo? – upita je muž.– Pričaju da su jednom isposniku svakog dana iz kuće nekog trgovca donosili med imaslo, čime se hranio. On je jeo koliko mu je bilo potrebno, a ostatak bi ostavljao u jedanćup koji je vješao o klin u uglu kuće. Taj je ćup tu visio dok se nije napunio. Kad jeisposnik tako jednog dana ležao na leđima sa štapom u ruci i gledao ćup koji je bioobješen iznad njegove glave, na um mu pade da su med i maslo vrlo skupi pa reče:"Prodaću ono što ima u ćupu za zlatnik. Za taj zlatnik ću kupiti deset koza koje će postatisjarne i koje će svakih pet mjeseci ojariti jarad. A kad se ojare i jarad, imaću za kratkovrijeme veliko stado".Zatim on ovako proračuna koliko će imati koza za nekoliko godina i ustanovi da ćeih biti više od četiri stotine."Ja ću kupiti za njih stotinu goveda, i to za svake četiri koze vola ili kravu. Kupićuzemlje i sjemena i najmiću orače. Oraću volovima, a koristiću se mlijekom krava injihovim priplodom. Neće proći mnogo godina, a ja ću od sjetve dobiti mnogo novaca, paću napraviti veličanstvenu kuću, nakupovaću robinja i robova i oženiću se dražesnomženom, ljepoticom. Ona će mi roditi dječaka, izvrsna gospodičića. Daću mu najljepše ime.Kad malo poodraste, vaspitaću ga, lijepo ću ga odgajati i biću prema njemu strog. Ako onbude mene slušao, biće dobro, a ako ne, udariću ga ovim štapom..." i isposnik mahnurukom prema onom ćupu, udari po njemu i razbi ga, a ono što bijaše u ćupu proli mu se policu.– Ja ti navedoh ovaj primjer – reče žena mužu da unaprijed ne govoriš o onome štone znaš da li će se dogoditi ili neće. Isposnik shvati pouku ženine priče. Žena kasnije rodilijepog dječaka, kome se otac veoma obradova. Poslije nekoliko dana žena pođe u hamamda se kupa i reče isposniku:– Ostani kod svoga sina dok se ja okupam u hamamu!

95Ona onda ode u hamam i ostavi svoga muža sa dječakom. Poslije kratkog vremenadođe carev izaslanik po isposnika. Isposnik nije imao koga drugog da ostavi kod svogasina nego pripitomljenu lasicu, koju je još izmalena pripitomio i držao je kao svoje dijete.Isposnik onda ostavi lasicu kod djeteta, zaključa ih oboje u kući i ode sa carevimizaslanikom.Odmah poslije toga iz jedne rupe u odaji iziđe crna zmija i primače se djetetu.Opazivši zmiju, lasica na nju skoči, udavi je i iskomada. Bijući zmiju, lasica okrvavi usta.Isposnik se poslije vrati, otvori vrata, a lasica ga dočeka radosna što je ubila zmiju i spasladijete. Kada pustinjak vidje lasicu krvlju umrljanu i unezvijerenu, zaprepasti se i pomislida je ona udavila njegovo dijete. On ne sačeka da sazna istinu i da postupi kako treba. Nerazmišljajući pojuri prema lasici i udari je po glavi štapom koji je držao u ruci, i lasica odtoga udara uginu. Pustinjak uđe u odaju i nađe zdrava dječaka i pred njim iskomadanuzmiju. Kada dođe sebi i osvjedoči se da je u žurbi učinio ružno djelo, udari se po čelu ireče:– Kamo sreće da mi se nije rodilo ovo dijete, jer ne bih učinio ovu nevjeru!Tada njegova žena uđe i zateče ga u tom stanju.– Šta ti je? – upita ga žena. On joj ispriča o svemu što se dogodilo prekoravajući sebešto je lasicu za njeno plemenito djelo tako nečovječno nagradio.– To je plod žurbe! – reče mu žena. Eto, to je primjer neodmjerena čovjeka, čovjekakoji u životu postupa brzo i nepromišljeno.MIŠ I MAČAKCar Depšelim reče mudracu Bejdebi:– Eto, iznio si mi taj primjer, a sada mi nešto reci o čovjeku koga su opkolilineprijatelji sa svih strana i od kojih umalo nije nastradao. Ali se on, da bi se izvukao izteškog položaja, izmiri sa svojim neprijateljem, i tako se oslobodi straha i sebe osigura.– Ljubav i neprijateljstvo nisu stalni: nekada se ljubav izrodi u neprijateljstvo, anekad se iz neprijateljstva rodi ljubav i prijateljstvo – odgovori caru mudrac. – Za sve topostoje razne okolnosti, razni uzroci i razna iskustva. O svemu što se dogodi pametanstiče posebno mišljenje. Ako je u pitanju neprijatelj postupiće odlučno, a prema prijateljuće biti najljubazniji. Pametnu ne smeta neprijateljstvo koje on gaji u duši prema nekome.On se, kad želi da ostvari svoj cilj ili da otkloni od sebe kakvu opasnost, približuje isvome neprijatelju i od njega traži pomoći. Ko u tome postupi razborito, uspjeće daostvari svoje želje. To najbolje može da osvijetli slučaj miša i mačka koje je zadesilanevolja i koji su uspjeli da se spasu izmirenjem.– A kako je to bilo? – upita ga car.– Pričaju da je u deblu jednog velikog drveta bila rupa u kojoj je živio jedan mačak96koji se zvao Rumija. Blizu njega nalazila se i rupa jednog miša kome je bilo ime Feridun.Lovci bi često dolazili na to mjesto da love divljač i ptice. Jednog dana dođe neki lovac irazapne svoju zamku u blizini tog drveta u koju se mačak Rumija brzo uhvati. Mišoprezno, čuvajući se Rumije, pođe šuljajući se da potraži šta za jelo. Dok je on tako išao,iznenada ugleda mačka u mreži i to ga veoma obradova. Poslije se obazre i ugleda izasebe lasicu koja je htjela da ga uhvati, a na stablu sovuljagu koja je vrebala da ga ugrabi.Miš ne znade šta da radi: bojao se lasice ako se vrati natrag, ako skrene desno ili lijevobojao se da ga ne ugrabi sovuljaga a ako pođe naprijed tu je bio mačak koji ga možesvakog časa uloviti. Zato on pomisli:– Ah, može li biti veće nesreće! Protiv mene se urotiše razna zla i iskušenja sa svihstrana. Ali i uprkos tome ne treba da me ovaj slučaj obezglavljuje, ne smijem se sadazbuniti ni izgubiti prisebnost, jer sam razuman. Pametan se ne može zbuniti ako pametno

misli, on ni u kom slučaju ne smije izgubiti prisebnost duha. Pamet je slična moru čije sedno ne može dokučiti. Pametnog nesreća ne smije obeshrabriti do te mjere da gaupropasti, a isto tako ga ni sigurnost i spokojstvo ne smiju zanijeti i opiti toliko da izgubirazboritost u trenutku kad treba da bude priseban. Ja iz ove nesreće ne vidim drugogizlaza nego da se izmirim s mačkom, jer je i njega snašla slična nedaća. Možemo seobojica spasti ako on posluša moje savjete, ako zapamti moj govor i prihvati moje iskrenoprijateljstvo u koje ne treba da sumnja; ako sve, dakle, dobro shvati i osjeti da mu je mojapomoć potrebna.Miš se onda približi mačku, pa mu reče:– Kako si?– Baš onako kako ti želiš, u muci i nevolji! – odgovori mu mačak.– Ja sam ti danas drug u nesreći – reče mu miš. – Naši su položaji jednaki. Ja mislimda se obojica možemo spasti na isti način. U ovim mojim riječima nema laži ni prevare.Lasica me, eno, čeka u zasjedi, sovuljaga me vreba, a oboje su i meni i tebi neprijatelji.Ako ti meni nećeš ništa rđavo učiniti, ja ću pregristi tu zamku i izbaviću te iz nesreće. Akotako postupiš, spasćemo se obojica isto onako kao što se lađa i putnici spašavaju na moruuzajamnom pomoću.Kada mačak sasluša miševe riječi i uvjeri se da on govori istinu, reče mu:– Ove tvoje riječi mirišu na istinu. Ama i meni je stalo da se obojica spasemo. Ako timene spaseš, biću ti zahvalan dok sam živ!– Ja ću ti se približiti i pregrišću sve konce mreže. Ostaviću samo jedan da bih sezaštitio od tebe – reče mu miš – i poče gristi zamku.Kada sovuljaga i lasica vidješe da se miš primaknu mačku, izgubiše svaku nadu, pase vratiše.Miš je sporo grizao konce zamke u kojoj se nalazio mačak Rumija, pa mu mačakzbog toga reče:– Zašto svojski ne grizeš konce ove zamke? Ako si ti postigao ono što si želio, pa sise zbog toga promijenio i olako prelaziš preko mojih želja, onda ti mogu reći da tako ne97rade dobri, jer plemeniti nije ravnodušan prema svom drugu. Kako si vidio, ti si imaokoristi od toga što si se sa mnom ranije sprijateljio i zato treba da me za to nagradiš i da sene prisjećaš neprijateljstva koje postoji između mene i tebe. Nagodba koju smo sklopilitreba da sve to baci u zaborav, jer je vrlina ispuniti zadanu riječ, a vjerolomstvo donosirđave posljedice. Plemeniti je uvijek zahvalan i nije osvetoljubiv. Samo jednodobročinstvo dovoljno je da baci u zaborav mnoga njemu učinjena zla. Rečeno je:"Najbrža kazna je ona koju vjerolomstvo izazove". Ne valja onaj koji nije kadar da sesmiluje i oprosti onome koji je prema njemu snishodljiv i koji traži da mu oprosti.– Prijatelja ima dvije vrste – odgovori mu miš. – Jedni su oni koji za nečim žude, adrugi su, pak, oni koji su prisiljeni da budu takvi, samo su obojica koristoljubivi i obojicaprezaju od štete. Što se tiče onoga koji za nečim žudi, od njega se ne treba bojati.Međutim, onaj koji je na silu prijatelj, nekada može biti dobar, a nekad se valja od njegačuvati. Pametan će uvijek uzeti od njega nešto dragocjeno u zalog baš zato što će sejednog dana od njega morati da čuva i plaši. Cilj je onoga koji sklapa prijateljstvo u tomeda što prije imadne koristi od toga i da postigne ono što želi. Ja ću ti ispuniti datu riječ. Alii uprkos tome, ja ću se tebe čuvati, jer se bojim da mi ne pričiniš ono što me natjeralo dase s tobom izmirim i što je tebe nagnalo da prihvatiš moj prijedlog. Svaki posao ima svojevrijeme. Ali posao, koji se obavlja u nevrijeme, neće se lijepo svršiti. Ja ću pregristi svekonce zamke, samo ću ostaviti jedan čvor da te pomoću njega držim u škripcu. Neću tajčvor pregristi sve dotle dok se ne uvjerim da si ti nečim drugim zaokupljen. A to će bititada kada ponovo budem vidio lovca.

Miš onda poče gristi mačkovu zamku. Dok je on tako radio, iznenada banu lovac.– Sada treba sasvim pregristi konce zamke – reče mu mačak.Miš se onda potrudi da pregrize konce, i kada završi mačak skoči na stablo ispredzbunjenog lovca, a miš se zavuče pod kamen. Lovac dođe, uze svoju onako iskidanuzamku i ode kratkih rukava.Miš poslije toga iziđe, ali mu ne bi drago da se približi mačku, pa ga mačak zovnu:– O, iskreni prijatelju, koga provjerih u nesreći, što mi se ne primakneš da te lijeponagradim za uslugu koju si mi učinio? Hodi k meni, ne prekidaj prijateljstvo sa mnom, jeronaj koji sebi nađe prijatelja i s njim prekine, neće imati koristi od takvog prijateljstva, abraća i prijatelji će opet izgubiti svaku nadu da će od njega imati kakve koristi.Dobročinstvo koje si mi učinio neće biti zaboravljeno, a ti imaš pravo da od mene, odmoje braće i od mojih prijatelja tražiš nagradu za to. Nemoj me se nimalo bojati, i znaj daću sve što imam tebi žrtvovati!Mačak se zatim zakune da je istinu govorio. Miš mu onda doviknu:– Često je prividno prijateljstvo skriveno neprijateljstvo, i ono je opasnije odotvorenog neprijateljstva. Ko se ne sačuva takvog neprijateljstva, dogodiće mu se ono štose dogodilo čovjeku koji je sjeo na kljovu razjarenog slona pa ga san savladao, i kad seprobudio bio je već pod slonovim stopalima gdje je i našao smrt. Prijatelj se smatraprijateljem samo zato što može da koristi, a neprijatelj je nazvan neprijateljem zato što98nanosi štetu. Pametan će ispoljiti prema neprijatelju prijateljstvo samo onda kad se nadada će od njega imati kakve koristi, a prema prijatelju će ponekad pokazati neprijateljstvokad se boji da mu on ne naudi. Zar ti ne vidiš kako mladunčad slijede svoje majke kada senadaju da će dobiti mlijeka, a čim mlijeka nestane, odbijaju se od njih? Ponekad prijateljprestane da čini prijateljske usluge svome prijatelju, ali se toga ne treba bojati, jer posrijedi nije neprijateljstvo. Međutim, ako onaj koji je po prirodi neprijatelj uspostavikasnije prijateljstvo iz neke potrebe koja ga je na to nagnala, sigurno će to njegovotobožnje prijateljstvo ponovo postati neprijateljstvo, čim nestane potrebe koja ga jenagnala da sklopi prijateljstvo, kao što se i voda koja se zagrijava na vatri ohladi kada seskine s vatre. Od svih mojih neprijatelja ti si mi najopasniji neprijatelj. I tebe i mene jeprisilila nevolja da se izmirimo. Sada više nismo jedan drugom potrebni pa se bojim da minisi ponovo postao neprijatelj. Nejakom nije mjesto u blizini jakog neprijatelja. Ja mislimda sam ja sada tebi potreban samo zato da me pojedeš, pa baš stoga ti i ne vjerujem. Lakšese može po mom mišljenju, spasti nejaki koji se boji jakog neprijatelja, nego jaki koji seprevari u nejakom i povjeruje mu. Pametan se izmiri sa svojim neprijateljem kada na tobude prisiljen, on mu se ulaguje, javno mu iskazuje ljubav, a čim mu se ukaže prilikanapušta ga. Treba da znaš da se ne može poporaviti greška nepromišljenog sklapanjaprijateljstva. Pametan će ispuniti svome neprijatelju s kojim se izmirio ono što mu jeobećao, ali mu ne vjeruje, nije siguran kad je u njegovoj blizini, i treba da se od njegaudalji što može više. Ja tebe volim ovako izdaleka i želim da budeš živ i zdrav, a to tinisam ranije želio. Treba da moje dobročinstvo uzvratiš dobročinstvom, a mi ne možemonikada živjeti zajedno, i gotovo!CAR I PTICA FENZACar Depšelim reče mudracu Bejdebi:– Eto sam čuo za taj slučaj. Navedi mi sada primjer koji govori o osvetnicima koji semoraju jedni drugih čuvati!– Pričaju da je neki indijski car, kome je bilo ime Beridun, imao pticu po imenuFenzu, koja je imala ptića. Ptica Fenza i njen ptić su umjeli vrlo lijepo govoriti, i car im sedivio. Car naredi da oni budu kod njegove žene, a svojoj ženi zapovijedi da ih dobro čuva.Slučaj htjede da carica rodi sina, pa se onaj ptić kasnije sprijatelji sa dječakom. Dok su

bili mali igrali su se zajedno. Ptica Fenza bi odlazila svakog dana u planinu i donosila bipo jedan plod nepoznate voćke, polovinu bi dala careviću da pojede, a drugu polovinusvome ptiću. Jedući taj plod ptić i dječak su brže rasli i razvijali se, i to je car uočio. Onzbog toga poče još više poštovati, cijeniti i voljeti pticu Fenzu. Ali jednoga dana, kad jeptica Fenza bila odletjela da ubere plod, ptić nešto uradi u krilu dječakovu. Dječak se nato razljuti, uhvati ptića, njime udari o zemlju i ptić od toga uginu. Kad se poslije nekog99vremena vratila Fenza i zatekla svog ptića ubijena, ona jako ožalošćena uzviknu:– Odvratni su carevi koji se ne pridržavaju ugovora i ne ispunjavaju obećanja! Teškoonome ko je prisiljen da se druži s carevima koji ni pred čim ne prezaju, kojima nije ništasveto i koji nikoga ne vole niti cijene. Samo u slučajevima kad očekuju korist od nekogaili kad im je potrebno nečije znanje, tada oni prividno poštuju. Ali čim od takvog postignuono što im treba, prestaje ljubav, bratstvo i dobročinstvo; oni tada ne opraštaju krivice nitipriznaju zasluge. Kod njih je sve zasnovano na licemjerstvu i nevaljalstvu. Kad oni počineveliki grijeh, smatraju da je to sitnica. Međutim, najmanji tuđi prestup smatraju golemimako se to protivi njihovim željama. Među njih se ubraja i ovaj nemilosrdni nezahvalnikkoji iznevjeri svoga voljenog druga i prijatelja!Ptica Fenza onda skoči onako razjarena na dječakovo lice i iskopa mu oko, pa odletjei pade na balkon kuće.Car poslije to ču, i poče očajavati. U njegovoj duši se rodi želja da prevari Fenzu, pase primače blizu nje, zovnu je po imenu i reče joj:– Ne boj se ništa, sleti k meni, Fenzo!– O, care – odgovori mu Fenza – onaj koji izvrši vjerolomstvo odgovoran je za to.Ako ga odmah i mimoiđe kazna, neće ga mimoići docnije. Ona će stići njegove potomke,a ako ne njih, onda potomke potomaka. Tvoj je sin iznevjerio moga ptića zato sam ga jeodmah kaznila.– Života mi – odgovori joj car – mi smo nepravdu učinili tvome ptiću i ti si nam seza to i osvetila. Ne treba da se ti nama više svetiš, niti mi tebi! Slobodno nam se vrati, neboj se!– Ja ti se nikada neću vratiti – odgovori mu Fenza. – Pametni su savjetovali da nebudemo u blizini osvetnika. Što god je prijazniji, nježniji i što ti više odaje poštovanjaonaj koji te mrzi, tada treba da si što dalje od njega i da u njega potpuno sumnjaš. Ti ćešse najzad uvjeriti da je opreznost i udaljenost od onoga koji te mrzi, a još ti se nije osvetio,najbolja zaštita. Davno je rečeno: "Pametan smatra svoje roditelje prijateljima, braćudrugovima, bračne drugove osobama koje su se navikle jedne na druge, sinove svojimpomenom, kćeri parničarima, rođake dužnicima, a sebe usamljenima. Ja sam usamljena iprognana skitnica, uvrijeđena i duboko ucvijeljena od vas. Svoju veliku tugu sama ćupodnositi. Ja odlazim, i da si mi zdravo!– To bi bilo tako – reče joj car – da nas ne napuštaš zbog nedjela koji ti učinismo ilida si ti nama nanijela bol prije nego što te ucvijelismo. Ali kad smo mi tebe prvi ožalostili,zašto bi onda ti bila kriva i zašto u nas ne bi imala povjerenja? Hodi, vrati se, budi sigurnai spokojna!– Ja znam da mržnje u srcima ostavljaju vječit i bolan trag – reče Fenza. – Jezici nisuiskreni kada kazuju o onome što se nalazi u srcima. Istinitiji je jezik srca nego srce jezika.Ja sam se uvjerila da moje srce ne svjedoči u korist tvoga jezika, a ni tvoje u korist moga.– Zar ti ne znaš – reče joj car – da mržnje postoje među mnogim ljudima. Samopametni živo nastoje da mržnju obuzdaju, a ne da je gaje.100– Zaista je tako kako ti reče – odgovori mu Fenza.– Ali, i pored toga, pametan ne treba da misli da osvetnik može zaboraviti nepravdu

što mu je učinjena i da o osveti neće uvijek sanjati. Pametan se uvijek pribojava varki,podvala i spletaka i doznaje da se mnogim neprijateljima ne može nauditi niti se oni mogusavladati silom i suprotstavljanjem nego blagim postupkom i ulagivanjem, isto kao što sedivlji slon može uloviti samo pomoću pripitomljenog slona.– Pametan a usto plemenit ne ostavlja na cjedilu svoga druga, ne raskida prijateljstvosa svojim prijateljima i ne zanemaruje svoje osjećanje časti makar se i bojao – reče car. –Čak ovu osobinu posjeduju i životinje najniže vrste. Ti znaš da se dreseri najprije igraju sapsima, a onda ih zakolju i pojedu. I što je čudno, uvijek jedan od pasa koji se na dreserenavikao, to jasno vidi, ali i uprkos tome on ne bježi od njih, on i dalje ostaje s njima.– Mržnje su opasne gdje god se jave, a najopasnije i najžešće su one koje žive udušama vladara – odgovori mu Fenza. – Vladari se odužuju na taj način što se svete, ismatraju kao nekom čašću i gordošću kad izvrše osvetu. Pametnog ne treba da zavaraprituljena mržnja, jer je ona sve dotle dok je štogod ne pokrene slična zapretanoj žeravicikoja nije još naišla na drva. Mržnja neprekidno nastoji da nađe kakav povod kao što ivatra traži drvo, pa kada to nađe ona se rasplamsa isto kao što se rasplamsava vatra, i tadaje ne može ugasiti ni lijepa riječ, ni blagost, ni nježnost, ni poniznost, ni molbe, niulagivanja niti ma šta drugo; jedino je tuđa smrt može zadovoljiti. Istina, onaj koji učininekome nasilje ponekad zaželi da se izmiri sa onim kome je nasilje učinjeno, jer se nadada će mu onaj moći da pomogne ili da se odbrani. Ali ja sam nemoćna da učinim ma štašto bi moglo da izbriše iz tvoje duše ono što osjećaš. Kada bi kojim slučajem tvoja dušaosjećala prema meni ono što ti kažeš, to meni ipak ne bi ništa koristilo. Ja ću seneprestano bojati i u tebe ću sumnjati dok god budemo zajedno. Pametno je da se ja i tirastanemo, da reknemo jedno drugom zbogom!– Ja znam da niko nikome ne može učiniti ni zlo ni dobro i da nikoga ne može ma štazadesiti, a da to ne bude sudbinom predodređeno – reče car. – I kao što stvaranjem,rađanjem i trajanjem ne upravljaju živa stvorenja, isto tako ona ne upravljaju ni svojimnestajanjem i propadanjem. Ti nisi kriva za ono što si učinila mome sinu, kao što ni mojsin nije kriv za ono što je učinio tvome sinu; sve je to igra sudbine. I ja i ti imamoopravdanja, i ne treba da odgovaramo za ono što nam je sudbina dodijelila.– Sudbina je uistinu takva kako ti za nju reče – odgovori mu Fenza – ali ona, ma daje takva, ne treba da bude smetnja razboritome koji mora da se čuva opasnosti i da budena oprezu. Samo tako će razboriti moći da uskladi sudbinu sa razboritošću i svojomvoljom. Ja znam da ti meni govoriš ono što ne misliš. Sve ovo što se među nama dogodilonije mala stvar, jer je tvoj sin ubio moga sina, a ja sam opet iskopala oko tvome sinu. Tihoćeš da me prevariš pa da me ubiješ i da mojom smrću olakšaš svojoj duši, samo mojaduša ne želi smrti. Davno je rečeno: "Siromaštvo je nesreća, žalost je nesreća, blizinaneprijatelja je nesreća, rastanak sa voljenim je nesreća, bolest je nesreća, starost jenesreća, ali vrhunac svih nesreća jest – smrt". Niko ne zna bolje šta je u duši ucvijeljenog101od onoga koji je i sam nekad osjetio takav bol. Ja po svom sopstvenom osjećanju znam štati osjećaš, i zato nije dobro da se s tobom družim. Kad god se sjetimo i ja i ti što smojedno drugom učinili, uvijek će se uzbuditi naša srca.– Nije dobar onaj koji ne može da sasvim zaboravi bol svoje duše i da to više nikadane pominje – odgovori joj car.– Ako čovjek koji ima na tabanu ranu poželi da ide, rana mu se mora pozlijediti –reče caru Fenza. – Čovjek, koga boli oko, izlaže se opasnosti da mu se bolest pogorša akose okrene prema vjetru. Isto se tako i nasilnik izlaže opasnosti ako dođe u blizinuosvetnika. Čovjek treba da se čuva nesreća i propasti, da o svemu misli, da se mnogo neoslanja na snagu i moć i da ne dopusti da ga prevare oni u koje nije siguran. Ko sepouzdava u svoju snagu, pa ga ona navede na opasan put taj vrtoglavo srlja u propast. Ko

nema mjere u jelu i piću i ko na sebe previše natovari, taj će sam sebe uništiti. Ko neodmjeri veličinu zalogaja i taj zalogaj napravi tolikim da mu ne može stati u usta, on semože zadaviti i umrijeti. Koga neprijatelj svojom slatkorječivošću obmane pa on tonerazborito prihvati, taj je sebi veći neprijatelj od ma kojeg svog drugog neprijatelja. Nikone treba da se prepusti sudbini jer, zaista, ne zna šta mu je ona dodijelila; treba da djelujerazborito i odlučno i da o svim svojim postupcima uvijek razmišlja. Pametan se dokle godmože ne pouzdava u drugoga, i on izbjegava opasnosti na sve moguće načine. Ja znamkuda ću da krenem i nadam se da ću uspjeti ma na koju stranu pošla. Ko ima sljedećih petosobina, biće mu dovoljne na svakom koraku, one će mu biti drug u tuđini, pomoću njihće se približiti ljudima koji su mu daleko i obezbijediće svoj život i steći prijatelje. Prvaosobina glasi: ne treba drugom nanositi štetu, druga – treba biti lijepo vaspitan, treća –treba se kloniti sumnjivih mjesta, četvrta – treba imati dobru narav i peta – biti savjestan uposlu. Kada je čovjeku život u pitanju, on onda pregara i imetak i porodicu, i dijete idomovinu, jer se nada da će za sve to naći naknadu, ali život ne može ničim nadoknaditi.Vrlo štetan je novac koji se ne troši, najgora je žena koja se ne slaže sa svojim mužem,najgore je dijete koje ne sluša svoje roditelje, najgori je onaj prijatelj koji izda u najtežimtrenucima svoga prijatelja, najgori je onaj vladar koga se nevin boji i koji stalno ne vodiračuna o podanicima svog carstva, a najgora je ona zemlja koja je neplodna i u kojoj nemasigurnosti. Ja nisam kod tebe sigurna, o, care, i nisam spokojna u tvojoj blizini!Zatim se ptica Fenza oprosti od cara, i odletje. Ovo je primjer osvetnika koji jednidrugima ne smiju da vjeruju.LAV I ŠAKALCar Depšelim reče mudracu Bejdebi:– Eto, saslušao sam to što si mi ispričao, a sada mi ispričaj o jednom caru koji sepomirio sa onim koga je bez krivice kaznio.102– Kad se car ne bi pomirio sa onim na koga se razljutio, bio taj kriv ili ne bio, bilamu učinjena nepravda ili ne, to bi uistinu nanijelo štete poslovima – odgovori muBejdeba. – Car treba da razmisli o onome prema kome je tako postupio i da provjeri da lion može biti od koristi. Ako taj bude takav da se u njegovu pamet i vjernost možepouzdati, car treba da se s njim što prije pomiri jer se vlast može održati samo pomoćupametnih – a to su veziri i drugi pomoćnici. Može se imati koristi od vezira i pomoćnikasamo tada kada se s njima postupa ljubazno i iskreno, a samo su pametni i čestiti kadri davole i da budu iskreni. Car ima mnogo poslova, pa mu zbog toga treba i mnogo službenikai pomoćnika, samo je malo onih koji su, kako to ranije spomenuh, iskreni i čestiti. Kaoprimjer za to može dobro poslužiti slučaj lava i šakala.– A kako je to bilo? – upita ga car.– Pričaju da je jedan šakal stanovao u jazbini sa šakalima, vukovima i lisicama, pa seodrekao ovog svijeta i odlučio da živi pobožno. On nije činio ono što je činilo njegovodruštvo, nije napadao, kao što su oni činili, nije krv prolivao, nije jeo mesa niti je ikadačinio nasilje. Te se zvijeri počeše prepirati s njim i rekoše mu:– Mi nismo zadovoljni tvojim načinom života, niti tvojom pobožnošću jer ti to nećeništa koristiti. Ti treba da budeš kao i svaki od nas, da se s nama mučiš i da radiš ono što imi radimo. Šta ti smeta da krv ne prolivaš i da meso ne jedeš?– Nisam ja grešan zato što se s vama družim ako sam ne zgriješim, jer grijesi nezavise od mjesta boravka i društva nego od srca i postupaka – odgovori im šakal.– Da su kojim slučajem postupci na svetu mjestu uvijek valjani, a na rđavu uvijeknevaljali, onda ne bi bio grešan onaj koji ubije pobožnoga u oltaru, a bio bi grešan ako biga u borbi ostavio živa. Ja se samo tjelesno nalazim u vašem društvu, a moji postupci imoje srce nemaju ničeg zajedničkog s vama, jer znam posljedice postupaka, pa stoga

ovako i živim.Šakal ostade uporan i življaše kako je naumio, te se proču svojom pobožnošću tolikoda to doprije i do ušiju lava koji bijaše car u tom kraju. Kad je lav čuo za njegovu čestitosti povjerljivost, svidje mu se, pa poruči da mu dođe. Šakal odmah dođe na lavov poziv.Lav ga je lijepo primio i s njim razgovarao. Do nekoliko dana pozva ga u svoju službu,rekavši mu:– Ti znaš da ja imam mnogo službenika i veliki broj pomoćnika, ali su mi i poredtoga potrebni i drugi pomoćnici. Čuo sam za tvoju čestitost, pa si mi se još više svidio. Jaću te postaviti na odgovoran položaj, i bićeš moj dvoranin.– Carevi imaju pravo da za svoje važne poslove odaberu pomoćnike, ali im je boljeda na to nikoga ne sile, jer nije u stanju da se dobro zalaže u poslu onaj koga prisiljavaju –odgovori mu šakal. – Ja ne volim državne poslove jer u tome nemam iskustva, a premacaru se ne znam ponašati. Ti si car zvijeri, imaš u svojoj vlasti veliki broj raznovrsnihdivljih životinja, među kojima ima i oštroumnih i snažnih i koje jedva čekaju da se uposle,a one se umiju lijepo snaći i u poslu i lijepo ponašati prema caru. Ako ti njih uposliš, nećeti biti niko drugi potreban, a oni će biti srećni što su to postigli.103– Prođi se toga, ama ti moraš kod mene služiti! – reče mu lav.– Samo dvije vrste ljudi mogu služiti cara, a ja ne spadam ni u jednu: ili nevaljalaculizica, koji pomoću svog nevaljalstva postiže što želi, a spasava se ulagivanjem, iliglupak kome nije niko zavidan. Ko želi da istinito i čestito služi cara, taj ne može da seulaguje. Zbog toga takav malo kad može ostati pošteđen, jer će se protiv njega zavjeriti izneprijateljstva i zavisti i neprijatelj i prijatelj carev. Carev prijatelj će se natjecati s takvimzbog položaja i nastojaće da mu naškodi. Neprijatelj carev će ga mrziti zato što je onvladarev savjetodavac i što caru više niko nije potreban. Kada se protiv takvog zavjereovakve dvije vrste ljudi, on je tada izložen velikoj opasnosti.– Neka te spletkarenje mojih drugova i njihova zavist prema tebi ništa ne zbunjuju!Ti ćeš biti sa mnom, ja ću te štititi i nagradiću te prema tvome zalaganju – reče mu lav.– Ako car želi da mi učini dobro, neka me pusti da u ovoj prostranoj zemlji živimslobodno i bezbrižno, pristajući da se hranim samo vodom i travom – odgovori mu šakal.– Ja sam se uvjerio da carev drug u jednom trenutku propati i pretrpi toliko straha kolikodrugi ne doživi čitavog svog života. Bolje je oskudijevati a biti spokojan, nego živjeti uizobilju strahujući i podnoseći svakojake nevolje.– Ja sam saslušao tvoje riječi, ali se nimalo ne boj toga čega se, kako mi izgleda,bojiš. Ti mi moraš pomoći u mojim poslovima, – reče mu opet lav.– Kada car želi baš to, neka mi onda obeća da u pogledu mene neće donositi brzuodluku. Ako neko od dvorana preduzme štogod protiv mene, a taj bude na većem položajui poboji se za sebe, ili je na nižem položaju pa želi da se dočepa mog položaja, neka micar obeća da će najprije ispitati i istražiti što mu bude rečeno ili dostavljeno, pa tek ondadonijeti svoju odluku. Kada se uvjerim da će car tako postupati, biću mu pri ruci gdje godbude trebalo i služiću mu iskreno i predano, nastojaću da mi nikad ništa ne mogneprigovoriti, – odgovori mu šakal.– Jamčim ti to i još više – odgovori mu lav.Poslije toga ga imenova svojim rizničarom i ukaza mu čast izdvajajući ga tako odostalih svojih doglavnika.Kada lavovi doglavnici to vidješe, razljutiše se i krivo im bijaše, pa odlučiše danaprave spletku, i svi se složiše da cara natutkaju protiv šakala.Jedanput se lavu dopade nekakvo meso od kojeg odvoji izvjesnu količinu za kasnije inaredi šakalu da ga čuva i skloni na najsigurnije mjesto. Lavovi doglavnici uzeše to mesoodande, odnesoše ga u šakalovu kuću i tamo ga sakriše, a on o tome nije ništa znao.

Poslije toga oni se vratiše da ga oklevetaju ako im se za to pruži prilika.Sutradan lav htjede da ruča, i kad je primijetio da nema onoga komada mesa, on gapotraži, ali ga ne nađe. Šakal nije ni znao kakva je spletka protiv njega bila spremljena.Oni koji su napravili spletku dođoše i sjedoše na divan. Car onda upita za ono meso ipriprijeti svima, a oni se međusobno zgledaše. Jedan između njih, iskreni carevizvjestitelj, reče:– Mi cara moramo izvijestiti ne samo o onom što mu se sviđa nego i onom što mu104nije drago, makar to nekome i ne bilo po ćudi. Ja sam, eto, čuo da je šakal odnio mesosvojoj kući.– Ja mislim da on to nije učinio – dodade drugi. Ali vi pogledajte i ispitajte jer jeteško svijet upoznati.– Života mi moga, tajne se gotovo uvijek saznaju – reče treći. – Ja sam uvjeren daćete meso naći u šakalovu stanu ako ga potražite. Mi imamo puno pravo da povjerujemoda je istinito sve ono što se za njega priča, da on ima mnogo mana i da je uvijek gotov daprevari.– Ako se mi uvjerimo da je to tačno – dodade četvrti – onda to nije samo prevara,nego se tu radi i o nezahvalnosti i nipodaštavanju našeg cara.– Vi ste pravedni i ugledni, ne smijem vas smatrati lažljivcima – reče peti. – Da sveto izađe na vidjelo, trebalo bi da car pošalje nekoga da pretrese šakalovu kuću.– Ako car već namjerava da pretrese njegovu kuću, neka pohiti jer šakal ima svojihuhoda na svakom koraku! – dodade šesti.Oni su tako stalno sumnjičili šakala dok njihove riječi ne djelovaše na lava, pa naredida mu šakal dođe. Kad je šakal došao, on ga upita:– Gdje je ono meso što sam ti naredio da ga čuvaš?– Predao sam ga kuharu da ga donese caru – odgovori šakal.Lav pozva kuhara koji je sa spletkarima radio protiv šakala i upita ga šta je sa onimmesom.– Meni nije ništa predao šakal – odgovori kuhar.Lav onda posla jedno svoje povjerljivo lice šakalovoj kući da je pretrese. Ovaj nađeu šakalovoj kući meso i donese ga lavu. Lavu se tada primače vuk, koji za sve vrijeme nijeprogovorio nijedne riječi o tome, a uvijek je isticao da je on od onih pravednih koji govoretek kada je istina očigledna, pa reče:– Kad se car uvjeri da je šakal nepovjerljiv, neka mu nipošto ne oprosti, jer ako muoprosti, neće više nikada doznati za izdajstvo izdajnikovo niti krivicu grešnikovu.Car onda naredi da se šakal izvede i da se na njega pripazi.– Ja se čudim da car svojom oštroumnošću i stečenim iskustvom nije ranije otkriošakalovu prevaru – reče jedan od carevih sabesjednika. – Još mi je čudnije što će car iuprkos svim dokazima, kao da gledam, oprostiti šakalu.Lav onda posla jednog između njih kao izaslanika šakalu da od njega zatražiopravdanje. Izaslanik se domalo vrati lavu sa lažnim izvještajem. Car se zbog toga rasrdi inaredi da se šakal ubije.Lavova majka doznade da je lav donio o šakalu brzu odluku, pa poruči onima što imje bilo naređeno da ubiju šakala da malo pričekaju. Ona zatim uđe svome sinu i reče mu:– O, moj sinko, zašto si naredio da se ubije šakal?Lav joj ispriča šta se sve dogodilo, a ona mu na to reče:– O, moj sinko, ti si brzo donio odluku! Pametan može izbjeći kajanje ako ne žuri iako je odmjeren. Onaj koji brzo donosi odluke uvijek se kaje zato što nije pametno mislio.105Nikome nije tako potrebna odmjerenost kao carevima. Žena ne može bez muža, dijete bez

roditelja, učenik bez učitelja, vojska bez vojskovođe, pustinjak bez vjere, narod bezcareva, carevi bez bogobojaznosti, bogobojaznost bez pameti, pamet bez odmjerenosti, avrhunac svega toga je razboritost. Careva razboritost se naročito ogleda u tome da poznajesvoje drugove, da svakog postavi na pravo mjesto prema sposobnostima, da sumnja u onošto jedni za druge kažu, jer neki su uvijek spremni da upropaste druge ako im se za topruži prilika. Ti si šakala provjerio, upoznao si njegovu razboritost, povjerljivost ičestitost, neprestano si ga hvalio i njime si bio zadovoljan. Baš zato što si vjerovao šakalui bio zadovoljan njime, nije trebalo da ga car tako brzo proglasi izdajicom. Otkako je šakaldošao u službu pa dosada, car se samo mogao da uvjeri u njegovu čestitost iskrenost, anikako da je varalica. Nije trebalo da car zbog komada mesa donese naglo protiv njegatakvu odluku. Potrebno je da ti, care, razmisliš o šakalu. Pa tebi je poznato da on nije biopohlepan na meso niti ga je jeo, pa otkuda da uzme meso koje si mu ti povjerio da gačuva. Kad bi car kojim slučajem poveo istragu, uvjerio bi se da šakal ima protivnika.Njegovi neprijatelji su se protiv njega zavjerili, i oni su meso odnijeli njegovoj kući tamoga ostavili, jer se oko jastreba koji u svojim kandžama nosi komad mesa okupljaju drugeptice, a oko psa koji glođe kost drugi psi. Šakal je oduvijek bio koristan, podnosio je svenevolje da bi tebi bilo dobro, trpio razne muke da bi ti živio bezbrižno, a nije nikada odtebe skrivao tajnu.Dok je lavova majka ovo govorila lavu, iznenada uđe jedna njegova povjerljivaličnost i reče lavu da je šakal nevin. Na to lavova majka reče:– Car ne smije, kad je već saznao da je šakal nevin, da dopusti onima koji su lagalida se drznu pa da učine još nešto gore od toga. On baš sada treba da sve takve kazni daubuduće ne bi slično činili. Pametan ne treba da obraća pažnju na nezahvalnog, na onogakoji se usuđuje da vara, koji ne nastoji da učini dobro djelo i ne vjeruje u onaj svijet.Takav treba da bude kažnjen za svoje postupke. Ti si se već uvjerio kakve sve posljedicemože prouzrokovati nagla srdžba. Koga sitnica može naljutiti, taj i s krupnim ne može bitizadovoljan. Tebi je najbolje da se ponovo izmiriš sa šakalom i da prema njemu budešljubazan kao i prije. Ti ne smiješ nipošto dozvoliti da ga izgubiš kao svoga savjetnikazbog toga što si ga nepravedno ucvijelio. Zaista ima ljudi koje nikada ne bi trebalozanemarivati, a to su oni za koje se zna da su čestiti i plemeniti, da se potpuno pridržavajudate riječi, da su zahvalni i vjerni i da vole ljude, da nisu zavidni, da ne mogu da čine zladjela, da su trpeljivi prema prijateljima i drugovima i u najtežim trenucima makar im tobilo teško izdržati. Međutim, treba odbaciti ljude gadne ćudi, lažljivce, nezahvalnike inevjernike, nemilosrdne i grešne i, najzad, ljude koji svjesno ne priznaju nagrade i kazneonog svijeta. Ti si upoznao i provjerio šakala i trebalo bi, prema tome, da se s njimpomiriš!Lav onda pozva šakala i izvini mu se za sve što mu je učinio, obeća mu mnogo blagai reče:– Ja ti se izvinjavam i vraćam te na tvoj raniji položaj!106– Najgori je onaj prijatelj – odgovori mu šakal – koji nastoji da koristeći sebi naškodisvome prijatelju, koji prijatelja ne cijeni kao sama sebe ili koji želi da prijatelja zadovoljina nedozvoljen način povlađujući mu u svemu. A takvih prijatelja ima mnogo. Car zna štaje on meni učinio, pa neka mu ne bude zazorno kad mu kažem da mu više ne vjerujem ida ne treba da se s njim družim. Carevi ne treba da se druže sa onima koje su kaznilinajstrožom kaznom, ali ne treba ni da ih sasvim odbace od sebe, jer onaj koji sleti s visokapoložaja zaslužuje makar poštovanje u trenutku napuštanja dužnosti.Lav se ne osvrnu na šakalove riječi, nego mu reče:– Ja sam već provjerio tvoju narav i ćud, uvjerio sam se da si povjerljiv, da se držišdate riječi i da govoriš istinu. Raskrinkao sam laž onog koji je želio da mi podvali i

nahuška me protiv tebe. Što se mene tiče, ja ću te i ubuduće smatrati čestitim iplemenitim. Kad se prema plemenitom jedanput plemenito postupi, on zaboravi na mnogazla koja su mu učinjena. Mi smo ponovo stekli u tebe povjerenje, pa vjeruj i ti nama, jersamo tako možemo biti veseli i radosni.Šakal pristade da obavlja svoju raniju dužnost. Car ga je sve više poštivao, i šakal muje iz dana u dan bivao sve draži.LAVICA, STRIJELAC I ŠAKALCar Depšelim reče mudracu Bejdebi:– Saslušao sam tvoj govor, a sada mi navedi jedan primjer o čovjeku koji i kad moženeće drugome da naudi zbog toga što je sam pretrpio mnoge neprijatnosti i što je iz njih zasebe crpao pouke da ne čini nasilje i da drugom ne bude neprijatelj.– Samo se neznalice, ljudi kratke pameti, oni koji nerazborito sude o posljedicamasvojih postupaka, ticali se oni ovog ili onog svijeta, i oni koji malo znaju kakva ih groznakazna može stići za učinjena nedjela, mogu drznuti da pričine ljudima štetu i nanesu bol.Ako neko od njih i izbjegne zasluženu kaznu zato što je onaj koji je trebalo da mu vratimilo za drago prije vremena umro, ipak će svaki onaj koji ne misli na posljedice svojihpostupaka doživjeti kad-tad neprijatnosti, a i treba da ih doživi. Ponekad se i neznalicatrgne i razmisli o šteti koju bi mu mogao neko drugi učiniti, pa ustukne i ne poželi da onkome drugom učini slično. Naposljetku ispadne korisno i dobro što on drugom nije učinioštetu. Kao primjer za to može da posluži slučaj lavice, strijelca i šakala.– A kako je to bilo? – upita ga car.– Pričaju da je u nekom šumarku živjela jedna lavica i da je imala dva lavića.Jednoga dana izađe ona da štogod ulovi, a laviće ostavi u špilji. Poslije nekog vremenaprođe pored njih neki strijelac i ustrijeli ih. Odera im kože, baci ih za se na sapi konja ivrati se svojoj kući. Kad se poslije nekog vremena lavica vrati i vidje kakva se užasnastvar dogodila, uznemiri se strašno i riknu. U njenoj blizini življaše jedan šakal. Kada ču107njenu riku, upita je:– Ama, šta ti je, šta ti se desilo, kaži mi?!– Pored moja dva lavića prođe nekakav strijelac, ubi ih, odera im kože i odnese, anjih baci u pustinju, – odgovori mu lavica.– Nemoj kukati i budi pravedna! Treba da znaš da je ovaj lovac tebi učinio ono što tidrugima činiš. Ti si takođe ucvijelila mnoge koji su žalili za svojim bližnjim i dragim, baškao što ti sada žališ za svojim lavićima. Otrpi sve što je tebi drugi učinio, jer je i drugiotrpio što si ti njemu učinila. Davno je rečeno: "Kako budeš radio, onako će ti se i vratiti".Plod svakog djela je nagrada ili kazna, i one zavise od toga koliko je urađeno, da li mnogoili malo, kao što i žetva zavisi od usjeva kako je posijan.– Objasni mi to što veliš, i rastumači mi šta to znači! – reče mu lavica.– Koliko ti je godina? – upita je šakal.– Stotinu– Čime si se hranila?– Mesom divljači.– Ko ti je dopustio da jedeš divljač?– Sama sam lovila divljač i jela je.– Šta misliš, da li je divljač koju si jela imala očeve i majke?– Jest, imala je.– Zašto ja onda ne vidim te očeve i majke očajne i zašto ne čujem njihov jauk kao štočujem tvoj? Pazi, tebi se to dogodilo baš zbog toga što nisi mislila na posljedice, što si onjima malo razmišljala i što nisi izmjerila štetu koju ćeš od toga imati.Pošto lavica sasluša šakalove riječi, uvjeri se da joj se to dogodilo zbog grijeha koji

je ona počinila i da je njeno dosadašnje postupanje bilo pravo nasilje. Ona prestade dalovi, da jede meso, poče se hraniti plodovima i odade se isposništvu i molitvi.Kada divlji golub, koji je živio u tom šumarku hraneći se plodovima, to vidje, rečelavici:– Ja sam mislio da voće ove godine nije rodilo zbog suše. Ali kad vidjeh tebe, koja seinače hraniš mesom, da jedeš voće, da si se odrekla svoje ranije hrane koju ti je Allahodredio i da si se počela hraniti tuđom hranom i tamaniti je, ja se uvjerih da je rodilo voćeove godine kao što je rađalo i ranije, ali da ga ima manje samo zbog tebe. Teško voću,teško plodovima, teško onima koji žive o voću! Ah, kako će oni brzo nastradati kada imjedu hranu drugi i kada im je otme onaj koji na nju nema prava i koji nije navikao da jejede!Pošto lavica sasluša riječi divljeg goluba, prestade da jede plodove, poče jesti travu imoliti se.– Ja ti navedoh ovaj primjer – reče Bejdeba caru Depšelimu – da znaš kako nekada ineznalica neće da drugome nanosi štetu iz straha da je njemu kogod ne učini, kao što se ilavica okanila da jede meso zbog nesreće koja je zadesila njene laviće, a poslije i voćazbog prigovora divljeg goluba. Ona je otada, kao što je rečeno, počela živjeti isposničkim108životom i moliti se. Ljudi treba da o tome dobro razmisle, jer je davno rečeno: "Ono štone želiš sebi, ne čini to ni drugom, jer je u tome pravednost, a u pravednosti je Allahovozadovoljstvo i zadovoljstvo svijeta."ILAZ, BELAZ I IRAHTCar Depšelim reče mudracu Bejdebi:– Eto čuh za taj slučaj, a sad mi navedi jedan primjer koji govori o osobinama kojecar treba da gaji, pomoću kojih može da očuva svoje carstvo, da učvrsti svoju vlast i damu one budu osnov u njegovom djelovanju. Da li se to može postići odmjerenošću,čovještvom, junaštvom ili darežljivošću?– Odmjerenošću, po mome mišljenju, car može najbolje očuvati svoje carstvo iučvrstiti vlast – odgovori mu Bejdeba. – Odmjerenost je kruna svih osobina, ono osnovnou njima i najdragocjenije što carevi mogu imati.Priča se da je bio neki car koji se zvao Belaz i da je imao vezira, pobožna isposnika,koji se zvao Ilaz. Jedne noći car zaspi i usnije osam strašnih snova, pa se prestravljenprobudi. On pozove brahmane isposnike da mu protumače snove. Kad oni dođoše istadoše pred njega, on im ispriča šta je usnio, a oni mu na to rekoše:– Car je usnio čudne snove! Ako nam da sedam dana na razmišljanje,protumačićemo mu ih.– Dajem vam vremena koliko tražite – odgovori im car. Oni iziđoše od cara, a ondase u kući jednog od njih sakupiše, skovaše zavjeru i rekoše:– Pružila nam se zgodna prilika da se osvetimo svom dindušmaninu. Vi znate da jeon nedavno ubio dvanaest hiljada naših ljudi. Eto, on nam je otkrio svoju tajnu i zamolionas da mu protumačimo snove. Hajde da mu strašnim riječima objasnimo snove i da gaprestrašimo toliko da iz straha i očajanja uradi ono što želimo. Reći ćemo mu: "Daj namone koje ti voliš i cijeniš da ih ubijemo! Mi smo zagledali u naše knjige i u njima smonašli da se ne možeš osloboditi zla koje ti snovi pretskazuju ako se ne poubijaju oni kojećemo ti imenovati". Ako car upita: "Koga hoćete da ubijete, navedite mi njihova imena?"– mi ćemo mu odgovoriti: "Hoćemo hvaljenu caricu Irahtu, majku Džuvejrovu, najdražutvoju ženu, hoćemo tvoga sina Džuvejra koga najviše voliš i cijeniš, hoćemo tvoga bratićaKerima i tvoga prisnog prijatelja vezira Ilaza koji upravlja tvojim poslovima, hoćemopisara Kala, tvoga tajnika, tražimo tvoju sablju kakve nadaleko nema, zatim bijeloga slonakoga ne mogu konji stići, konja koga ti jašeš u borbi, hoćemo još i ona dva velika slona

koja su uvijek sa onim bijelim slonom, hoćemo snažnu i brzu horasansku kamilu i, najzad,hoćemo Kebarijuna, čuvenog mudraca i znalca da mu se osvetimo za ono što nam jeučinio!" A odmah zatim ćemo još dodati: "Ti treba, care, da pobiješ sve koje smo tiimenovali, pa da onda njihovom krvlju napuniš jednu rupčagu i da u nju poslije sjedneš.109Kada iziđeš iz te rupčage sakupićemo se mi, brahmanski sveštenici, sa sve četiri stranesvijeta, obilazićemo oko tebe, bajaćemo te i na te pljuckati, s tebe ćemo obrisati krv iokupaćemo te vodom i mirisavim uljem. Poslije toga ćeš ti otići u svoj divni stan, i Allahće tako otkloniti od tebe nesreću koja se nadvila nad tobom. Ako ti izdržiš, care, i pregorišsvoje miljenike koje ti spomenusmo i ako se njima iskupiš, spasćeš se nesreće, a tvojecarstvo i tvoja vlast će biti dugovječni. Ti docnije na njihova mjesta možeš postaviti onekoje budeš želio. A ako ne postupiš tako, mi se bojimo da ti carstvo kogod ne otme, ili dane nastradaš". Ako on posluša sve što mu budemo rekli, moći ćemo ga smaknuti onakokako budemo željeli.Složivši se u svemu, oni se sedmog dana vratiše caru i rekoše mu:– Care, mi smo na osnovu svojih knjiga protumačili tvoje snove i o njima donijelisvoje mišljenje. Neka ti je, časni i čestiti care, svaka čast i poštovanje, ali mi možemo da tikažemo ono što smo našli u svojim knjigama samo nasamo!Tada car naredi da iziđu svi koji bijahu kod njega i ostade nasamo sa brahmanima.Oni mu ispričaše onako kako se bijahu dogovorili dok su kovali zavjeru protiv njega, a onim na to odgovori:– Meni bi, kad bih poubijao sve koje vi pomenuste, a koje volim kao i sama sebe,bilo bolje da ne živim. Život je kratak. I ja ću umrijeti kao i svaki drugi, i neću vječitocarevati. Ja ne pravim razliku između smrti i rastanka od voljenih!– Ako se nećeš srditi, mi ćemo ti još nešto kazati – rekoše mu brahmani. Car pristadena to i dozvoli im da govore, a oni mu rekoše:– Nemaš pravo, care, što drugog smatraš vrednijim od samoga sebe. Pazi sebe i svojecarstvo, bez oklijevanja izvrši ono što ti preporučismo jer je u tome tvoja velika nada ispas. Budi veseo i zadovoljan u svome carstvu pred svojim stanovništvom koje ti da jeugled i moć, pravi razliku između velikog i neznatnog, jer ćeš, štiteći one koje voliš,upropastiti samoga sebe. Znaj, care, da čovjek voli život zato što voli sebe i da su mudragi njegovi miljenici samo zbog toga da bi s njima mogao ugodno proživjeti. Ti semožeš održati samo dok caruješ i uz pomoć Allahovu. Ti si stekao svoje carstvo teškommukom, mučio si se mnogo mjeseci i godina, pa zato ne treba da ga olako izgubiš.Poslušaj naše riječi, care, nastoj da ostvariš svoje želje, a ostalo pusti, jer sve to nijevažno!Kad se car uvjerio da su brahmani, govoreći mu teške riječi, prevršili svaku mjeru,njegova briga i tuga se pojačaše. On ustade, napusti brahmane i ode u svoju sobu. Ušavšiu svoju sobu on pade plačući i prevrćući se kao što se praćaka riba kada se izvadi iz vode,i poče u sebi govoriti:– Ja ne znam šta mi je od ovo dvoje teže: da li moja sopstvena smrt ili ubijanje mojihdragih? Ako učinim ovo drugo, neću biti radostan dok sam živ, neću moći da carujem i dauspijem za svog carevanja da ostvarim ono što želim! Šta će mi život ako ne budemgledao Iraht! Kako ću moći da upravljam svojim carstvom kad umre moj vezir Ilaz, kakoću se održati kada strada moj bijeli slon i moj konj plemenite pasmine, i zar će me110smatrati carem ako smaknem one koje mi brahmani savjetovahu da ih pobijem? Pa, šta ćemi ovaj svijet bez njih?!Po zemlji se poslije proču da je car žalostan i brižan. Kada carev vezir Ilaz osjeti daje njegov car brižan i veoma tužan, on pametno razmisli o tome i reče u sebi:

– Ne priliči mi da nepozvan idem caru, pa da ga pitam što mu je! Odmah zatim onode carici Irahti i reče joj:– Otkako služim cara pa sve dosada car nije ništa preduzimao, a da me nije pitao zasavjet i tražio moje mišljenje. Vidim da od mene nešto krije i nikome ništa ne govori, a jane znam šta je to. Prije nekoliko noći vidio sam ga kako nasamo razgovara sabrahmanima, sakrivši se od nas. Ja se bojim da im nije otkrio neku svoju tajnu, i nisamsiguran da mu oni neće savjetovati ono što ne valja i što mu može nauditi. Hajde, posjetiga, upitaj ga šta mu je i dođi da mi to kažeš, jer ja ne mogu da ga posjetim. Možda su mubrahmani nakitili koješta i nagovorili ga na nešto ružno. Ja znam carevu narav. Kada se onrasrdi ne pita nikog, svejedno mu je, radilo se tu o nečem važnom ili nevažnom.– Ja i car nismo u najboljim odnosima, neću ga zato ni posjećivati sada – odgovorimu Iraht.– Ne srdi se na njega u ovakoj prilici, nemoj na to nikako ni pomišljati! – reče jojIlaz – jer njega možeš sada posjetiti samo ti. Mnogo sam puta slušao kako govori: "Kadagod sam bio veoma brižan, briga bi mi nestala čim bi Iraht kod mene ušla". Pođi mu,zaboravi na ono što je ranije među vama bilo, porazgovaraj s njim kako najbolje umiješ daga odobrovoljiš i da mu razbiješ tugu pa onda dođi da mi kažeš šta ti je odgovorio, jer odtoga zavisi ne samo naše spokojstvo nego i spokojstvo čitavog carstva!Carica Iraht posluša vezira Ilaza, i ona pođe caru. Ušavši kod cara, sjede mu pokrajuzglavlja i reče mu:– Šta ti je, hvaljeni care, šta si čuo od brahmana? Vidim da si tužan. Kaži mi šta ti jeda bi se mogli pridružiti tvom bolu i s tobom saosjećati.– Gospodarice, ne pitaj me, još ćeš mi više povrijediti rane! Ama, nemoj me ni za štapitati! – odgovori joj car.– Zar ti meni više ne vjeruješ i zar ja ne zaslužujem tvoje povjerenje? – upita gacarica. – Kad nekog snađe kakvo zlo, najpametnije je da bude priseban i da slušasavjetnike sve dotle dok se ne spase nesreće dovitljivošću, pameću, promatranjem prilika idogovorom. Ni najveći grešnik ne gubi nadu u milost. Nemoj se ni najmanje brinuti ižalostiti jer ni briga ni tuga ne mogu stati na put sudbini. Od njih samo tijelo kopni, a to jeneprijatelju duševna hrana.– Ne pitaj me više ni za što jer mi je svakog časa teže! – odgovori joj car. Ženo, nemogu ti ništa dobro reći, jer se iza tvojih pitanja krije i moja i tvoja propast, a i propastcarskih dostojanstvenika ravnih meni. Pitala si me šta sam čuo od brahmana.Poslušaj sad šta mi oni rekoše: Kažu da i ti i mnogi koje volim morate biti ubijeni.Zar ima, reci mi, meni života poslije vas? Ima li iko živ, kad bi ovo čuo, da ga ne biobuzela tuga?111Kada carica Iraht ču, oneraspoloži se, ali joj razboritost ne dade da pokaže caru svojeočajanje, pa reče:– Care, nemoj očajavati, mi ćemo te iskupiti svojim životima, a u drugim robinjama,sličnim meni, naći ćeš ti radosti i utjehe. Ali ja sada od tebe tražim, care, da ispuniš jednumoju molbu! To moja prekomjerna ljubav prema tebi od tebe traži. Ta molba bićeistovremeno i moj savjet upućen tebi, care!– De, reci mi, šta moliš? – upita je car.– Molim te, care, da ubuduće ne vjeruješ ni jednom brahmanskom svešteniku, da se snjima ne dogovaraš ni o čemu dok o svemu dobro ne razmisliš i dok se ne posavjetuješnekoliko puta sa svojim povjerljivim ljudima.Ubistvo je golema stvar, a ti nisi kadar da oživiš onoga koga ubiješ. U jednoj izreci jedavno rečeno: "Kada nađeš dragi kamen koji je naizgled bezvrijedan, nemoj ga baciti izruke dok ga ne pokažeš onome ko dobro zna šta je dragi kamen!" Ti, care, ne poznaješ

svoje neprijatelje. Znaj da te brahmanski sveštenici ne vole, jer si nedavno ubio njihovihdvanaest hiljada. Nemoj misliti da i ovi nisu kao oni. Života mi moga, nije trebalo da imkazuješ svoje snove! Oni su ti sve to rekli samo zato što te veoma mrze i što žele da uništei tebe, i tvoje voljene, i tvoga vezira kako bi ti se najsvirepije osvetili. Ja mislim kad bi tiposlušao njihov savjet i kad bi pobio sve one koje oni traže da se pobiju, brahmanskisveštenici bi onda lako savladali tebe, oteli ti carstvo i tako bi oni vlast ponovo uzeli usvoje ruke. Nego ti hajde mudracu Kebarijunu, on je učen i oštrouman, njemu ti kaži svojesnove i upitaj ga šta oni znače!Kada car sasluša Irahtin govor, bi mu lakše pri duši, pa naredi da mu se osedla konj.Pojahavši konja, on se uputi mudracu Kebarijunu. Kada stiže tamo, sjaha s konja, predmudraca pade ničice na zemlju, a onda pognute glave stade pred njega.– Šta ti je, care, zašto si se izmijenio u licu? – upita ga mudrac.– Usnio sam osam snova i kazao ih brahmanskim sveštenicima. Kada čuh njihovotumačenje mojih snova, pobojah se da me ne snađe kakva velika nevolja. Strah me da micarstvo ne bude oteto – odgovori mu car.– Ako hoćeš kaži mi svoje snove, a ako želiš, mogu ti ja kazati sve što si usnio – rečemu mudrac.– Iz tvojih je usta slađe, – odgovori mu car.– Neka te ne zabrinjavaju tvoji snovi, care, i ne boj ih se! One dvije crne ribe što siusnio kako su se ispravile i stoje na repovima, znači da će ti izaslanik cara Nehavendadonijeti jednu kutiju u kojoj će biti dva đerdana od bisera i crvenog rubina, čija jevrijednost četiri hiljade ratlova zlata. One dvije guske, što si usnio kako iza tebe prhnuše ikako padoše preda te, znače da će ti od cara iz Belha doći dva konja, kakvih u svijetunema, pa će stati preda te. Ona zmija, koju si usnio kako gmiže po tvojoj lijevoj nozi,znači da će ti od cara iz Sindžina doći čovjek koji će pred tobom stajati sa sabljom odčistoga željeza, kakve više u svijetu nema. Ona krv, koju si usnio kako je njomepoprskano tvoje tijelo, znači da će ti od cara iz Kazeruna doći čovjek koji će stati preda te112sa divnim odijelom, koje nazivlju "Urdžuvanski ogrtač", i koji sija u pomrčini. Ono opetšto si usnio kako svoje tijelo pereš vodom, znači da će ti od cara iz Rihzina doći čovjekkoji će stati preda te sa jednim lanenim odijelom koje carevi oblače. Ono što si usnio kakosi na nekom bijelom brdu, znači da će ti od cara iz Kejdura doći čovjek koji će preda tedovesti jednog bijelog slona koga konji ne mogu stići. Tvoj san kao da ti je na glavi neštoslično ognju, znači da će te od cara iz Erzena posjetiti čovjek koji će preda te donijetidijademu oivičenu biserom i rubinima. Neću ti danas protumačiti ono što si usnio kako teptica kljucnu u glavu. Mogu ti samo reći toliko da ti to neće nauditi. Toga ne treba da seplašiš, ma da ćeš se zbog toga malo ljutiti na onoga koga voliš. Eto, to znače tvoji snovikad se protumače, o care! Što se tiče onih glasnika i izaslanika, svi će ti oni doći i statipreda te poslije sedam dana.Pošto car to sasluša, pade ničice pred Kebarijuna, a zatim se diže i vrati u svojdvorac.Poslije sedam dana ču se vesela vijest da su izaslanici prispjeli. Car iziđe i sjedne nasvoj prijesto i dozvoli svojim dostojanstvenicima da prisustvuju. Darovi mu dođošeupravo onako kako mu to kaza mudrac Kebarijun. Kad je car to vidio, još se više zadivioKebarijunovu znanju, i obradovao, pa reče:– Nisam dobro učinio što sam kazao svoje snove brahmanskim sveštenicima, jer onipokušaše da iskoriste moje snove za svoje ciljeve. Da me Allah svojom milošću nijesačuvao, ja bih propao i druge bih upropastio. Odsada treba da slušam samo pametneprijatelje. Carica Iraht me na dobro uputila, ja sam je poslušao i u tome našao spas.Prinesite joj darove, neka uzme šta želi!

Poslije toga car reče veziru Ilazu:– Uzmi dijademu i onu haljinu i ponesi je za mnom u ženske odaje!Car pozva svoje najdraže žene, Iraht i Hureknah, i reče veziru Ilazu:– Metni tu haljinu i dijademu pred Iraht, pa neka ona uzme šta želi!Darovi bijahu stavljeni najprije pred Iraht, i ona uze dijademu, a Hureknahnajskupocjeniju i najljepšu haljinu.Car je običavao da jednu noć provede kod Iraht a drugu kod Hureknah. U cara je bioobičaj da mu žena te noći kad je kod nje skuha slatki pilav od pirinča. Dođe reda da carposjeti Iraht, i kad je došao kod nje, ona mu je već bila zgotovila pilav i odmah mu ušla satanjirom u rukama i dijademom na glavi. Hureknah za to doznade i postade ljubomorna naIraht. Ona obuče onu haljinu i prođe ispred cara, a ta haljina sa sjajem njena lica sijala jekao sunce. Kada je car vidje, veoma mu se dopade. On zatim uprije pogled na Iraht i rečejoj:– Ti nisi znala kad si birala šta ćeš izabrati. Uzela si dijademu, a ostavila onakvuhaljinu kakve nema u našim riznicama!Kada Iraht ču kako car pohvali Hureknah, a nju nazva neznalicom i omalovaži njenukus, obuze je ljubomora i srdžba, i ona tanjirom koji je držala u rukama udari cara poglavi. Pilav se prosu po carevu licu. To bijaše konačni smisao tumačenja onog sna što ga113je protumačio Kebarijun. Car skoči, naredi da dođe vezir Ilaz, i kad on dođe, reče mu:– Zar ne vidiš, kako mene, cara nad carevima, osramoti ova neznalica i kako seponese prema meni? Vodi je odmah i ubij, prema njoj ne budi milostiv!Vezir Ilaz iziđe od cara vodeći Iraht, i u sebi reče:– Neću je ubiti dok se careva srdžba ne stiša! Žena je pametna, razborita, međuženama joj nema ravne, i car ne može bez nje. Ona ga je spasla od smrti i izvršila dobradjela, i mi u nju polažemo velike nade. A može se dogoditi da me car poslije nekogvremena upita: "Zašto si je ubio, dok me ponovo ne upitaš?" Ja je neću ubiti dok o njojponovo ne čujem carevo mišljenje. Ako primijetim da se car kaje i da tuguje za njom, jaću je dovesti živu, i time ću učiniti dobro djelo. Iraht ću spasti od smrti, poštedjeću carevosrce, i tako ću u čitavom narodu steći ugled i poštovanje. Ako primijetim da je car veseo iraspoložen i da ostaje pri svojoj odluci, Iraht je lako ubiti, nju to neće mimoići.Vezir Ilaz je zato odvede svojoj kući i naredi jednom povjerljivom slugi da je dvori ičuva dok on ne vidi šta će biti s njom i s carem. Onda on zamoči u krv svoju sablju i uputise caru. Kad stade pred cara, praveći se da je jadan i žalostan, reče mu:– Postupio sam onako kako si naredio, – smaknuo sam Iraht!Ubrzo se careva srdžba stiša, i on se poče sjećati Irahtine ljepote. Njega sve višeobuzimaše žalost i tuga za njom, ali on pokušavaše da sebe nekako utješi, praveći se damu bogzna kako nije stalo do toga. Međutim, bijaše ga stid da upita vezira Ilaza da li jeuistinu izvršio njegovo naređenje. Poznajući razboritog Ilaza, on je bio sklon da vjeruje danjegov mudri vezir to nije izvršio. Ilaz oštroumno proniknu u carevu dušu i otkri šta onmisli, pa mu reče:– Ne brini se i ne žalosti, care, jer ti to ništa neće pomoći! Brige i tuge su opaka morakoja iscrpljuje i ubija čovjeka. Otrpi, care, jer se izgubljeno ne može povratiti. Ako carželi, ja ću mu ispričati priču koja će ga utješiti.– Pa de, ispričaj mi! – reče mu car.– Pričaju da su golub i golubica napunili svoje gnijezdo pšenicom i ječmom.– Ako nađemo u polju hrane toliko da možemo živjeti nećemo jesti ovo što smonakupili – reče golub golubici. – A kada dođe zima i kad u polju ne bude ništa, mi ćemotada jesti ono što imamo u gnijezdu. Golubica na to pristade i reče golubu:– Pametno ti je to!

Ali zrnje, koje se nalazilo u njihovu gnijezdu, bilo je sirovo.Poslije toga golub nekuda ode i zadugo se ne vrati. Kada dođe ljeto, zrnje se sasuši ibi ga manje. Uto se golub vrati i primijeti da je zrnja manje, pa reče svojoj golubici:– Zar se nismo dogovorili da zrnje ne diramo? Zašto si ga jela?Ona se poče kleti i pravdati da nije ni jedno zrno pojela, ali joj on ne povjerova, pa jepoče kljucati dok golubica ne uginu.Uskoro nastupiše kiše i dođe zima, pa se zrnje ovlaži i ponovo nabubri, i gnijezdo seispuni kao što je i bilo. Čim to golub vidje, pokaja se, leže pokraj svoje golubice i reče:– Šta će mi i zrnje i život kad tebe nije? Kada mi budeš najviše potrebna, nećeš biti114tu, a sad ti ne mogu pomoći. Dovoljno je samo da pomislim na tebe pa da mi bude jasnoda sam ti zulum učinio i da više ne mogu povratiti ono što je bilo.Golub ostade tako žalostan i ne okusi ni jela ni pila dok, najzad, i on pored golubicene uginu.– Pametan ne izriče kazne naprečac – reče caru vezir Ilaz. – On neće postupiti takopogotovu tada kada se poboji da će se kajati kao što se golub pokajao. Čuo sam takođekako se nekakav čovjek peo na brdo s varičakom sočivice na glavi i kako je spustiovaričak na zemlju da se odmori. Uto jedan majmun siđe sa stabla, uze punu šaku sočivicei pope se ponovo na drvo. Iz šake mu ispade jedno zrno, i on siđe da ga potraži, pa ga nenađe. Tražeći to jedno zrno iz šake mu se prosu sve. I ti takođe, care, ostavljaš mnoge kojevoliš, a tražiš one koje nećeš nikada naći.Kada car to ču, poboja se da je Iraht stradala, pa reče:– Ćuti Ilazu, zar je tebi bila dovoljna samo jedna jedina riječ pa da odmah izvršišmoje naređenje i ne sačekavši i ne razmislivši o tome?– Ali carska se ne poriče! – odgovori mu na to Ilaz.– Samo se Allahova ne poriče! – uzviknu car.– U crno si me zavio i ojadio što si pogubio Iraht – reče opet car.– Trebalo bi da se samo dvojica žaloste: onaj koji svakoga dana griješi i onaj kojinikada dobro ne čini – odgovori mu Ilaz – jer su njihove radosti i njihova uživanja naovom svijetu kratki, a njihovo je kajanje, kada pogledaju kazni u oči, dugo, i ne može sesagledati.– Kada bih vidio Iraht živu, ne bi me više nikad ništa moglo ožalostiti! – reče car.– Dvojica ne treba da se žaloste: onaj koji svakog dana nastoji da čini dobro i onajkoji nije nikada zgriješio – odgovori mu Ilaz.– Ja više neću moći da se divim Irahti gledajući je, kao što sam je ranije gledao! –ponovo reče car.– Dvojica ne mogu vidjeti: slijepac i čovjek bez pameti – odgovori mu Ilaz. – I kaošto slijepac ne vidi nebo, njegove zvijezde i zemlju, ne vidi daljinu i blizinu, isto takočovjek bez pameti ne razlikuje lijepo od ružnog niti dobročinioca od onoga koji čini zlo.– Ah, kada bih vidio Iraht, silno bih se obradovao! – reče mu car.– Dvojica mogu biti radosna: onaj koji pametno posmatra stvari oko sebe i učenčovjek – odgovori mu Ilaz. – I kao što dobar posmatrač vidi napredak i nazadak ovogasvijeta i primjećuje šta je daleko a šta blizu, isto tako učen čovjek zapaža razliku izmeđudobročinstva i grijeha, zna šta treba raditi za onaj svijet, njemu je jasno kako se možespasti i koji je put pravi.– Mi treba da se tebe klonimo, Ilazu, da budemo pred tobom oprezni i da se stalnočuvamo! – reče mu car.– Od dvojice se treba čuvati – odgovori mu Ilaz.– Jedan od njih je onaj što govori: nema ni dobra djela ni grijeha, nema ni kazne ninagrade i ne treba da odgovaram za ono što činim. Drugi je onaj koji bestidno gleda ono

115što je zabranjeno, koji rado sluša o onom što je ružno, koji se petlja u tuđe stvari i čije srcesrlja u grijeh na koji ga strast navraća.– Ostah kao odsječena grana bez Iraht! – uzviknu car.– Tri stvari na ovom svijetu su takve – odgovori Ilaz. – Rijeka bez vode, zemlja bezvladara i žena bez muža.– Zaista ti, Ilazu, brzo i pametno umiješ na sve da odgovoriš! – reče mu car.– Samo tri vrste ljudi mogu tako odgovoriti – odgovori mu Ilaz. – Car koji daje izsvojih riznica, žena koja je udata za čovjeka iz ugledne kuće koga ona voli, i učen čovjekkome je urođeno da čini dobra djela.Kada se Ilaz uvjeri da je caru teško, reče mu:– Care, Iraht je živa!Čim car to ču, silno se obradova i reče:– Ilazu, nisam se na tebe naljutio, jer znam da si iskren i da istinu govoriš. Ja sam se inadao, poznajući tvoju razboritost, da nisi Iraht ubio. Iako je ona teško pogriješila, iako jebila prema meni osorna, ipak to nije učinila iz neprijateljstva ili iz želje da naškodi. Ona jesve to učinila iz ljubomore. Trebalo je da se na to ne osvrćem i da to otrpim. Ali ti si,Ilazu, htio da me iskušaš i da me ostaviš u nedoumici. Zaslužio si da ti budem blagodaran,i ja ti na tome zahvaljujem! Idi i dovedi mi je!Ilaz iziđe od cara i ode Irahti. Naredi joj da se lijepo obuče i, kad to ona učini,odvede je caru. Kad Iraht uđe, pade ničice pred cara, a onda se ispravi, stade pred njega ireče mu:– Zahvaljujem najprije uzvišenom Allahu, a zatim caru koji je prema meni bioblagonaklon! Ja sam učinila tako veliki grijeh da zbog toga nisam bila dostojna daostanem u životu. Ali su careva blagost, njegova plemenita ćud i njegova samilostpodnijele moj grijeh. Zatim se zahvaljujem Ilazu koji me naprečac ne pogubi i spase meod propasti, jer je poznavao carevu milost, njegovu veliku blagost, plemenitost i čestitost!– Veliku ti blagodarnost dugujemo i ja i Iraht i narod – reče tada car veziru Ilazu –jer ti Irahti sačuva život i uprkos mome naređenju! Ti mi je danas pokloni! Ja ću seneprestano pridržavati tvog savjeta i po njemu se upravljati. Odsada ću te još višepoštivati. Ti ćeš se ubuduće pitati o mome carstvu, radićeš onako kako nađeš za shodno isudićeš onako kako budeš htio! Sve ti to prepuštam i potpuno ti vjerujem.– Neka Allah učini, care, da ti vlast i radost budu trajne! – odgovori mu Ilaz. – Ja sveto ne zaslužujem, jer sam samo tvoj rob. Ali molim cara da ne žuri i ne prenagljuje usvojim odlukama kada se radi o ozbiljnoj stvari, jer prenagljenost može dovesti do kajanjai do velike tuge i brige, pogotovu ako se to tiče ove iskrene i nježne žene, kakve nema nazemlji!– Pravo ti reče, Ilazu, i ja se s tim potpuno slažem – odgovori mu car. – Poslije sveganikada neću ništa slično uraditi dok se ne dogovorim i po nekoliko puta ne posavjetujem spametnim i voljenim ljudima.Car zatim bogato nagradi Ilaza i predade mu one brahmanske sveštenike što ga116savjetovahu da pobije svoje najmilije, koje Ilaz posiječe.Car i dostojanstvenici njegova carstva bijahu radosni, i zahvališe se Allahu.Pohvališe preveliko znanje i mudrost mudraca Kebarijuna, jer se car, njegov dobri vezir ičestita njegova žena spasoše zahvaljujući mudračevoj mudrosti.PUSTINJAK I GOSTCar Depšelim reče mudracu Bejdebi:– Eto, saznao sam i za taj slučaj! Navedi mi sada jedan primjer gdje se govori očovjeku koji je ostavio svoj zanat i potražio drugi, pa ga nije naučio, i zato ostao cijelog

života smetenjak i šeprtlja.– Pričaju da je u zemlji Belh živio neki pustinjak, pobožan i valjan. Jednoga dana mudođe nekakav gost, pa pustinjak zatraži da se donese hurma da gosta počasti.– Ah što su slatke i divne ove hurme! – reče gost.– U mojoj zemlji ih nema, a da ih ima kojom srećom! Pa odmah dodade:– Dobro bi bilo da mi daš ovih hurma da ih posadim u svojoj zemlji, samo bih tezamolio da mi kažeš kakva je ovo voćka, jer ne znam, kako i gdje ona raste.– Teško da možeš u tome uspjeti, možda te hurme ne odgovaraju vašoj zemlji. Vašaje zemlja bogata voćem. Zašto su vam potrebne, pored mnogog voća, i hurme pogotovukada su one teško probavljive? Nije pametno tražiti ono što se ne može naći. Budizadovoljan onim što imaš, a ne traži ono što se ne može dobiti.Ovaj je pustinjak znao da govori hebrejski i to se gostu veoma svidje. Zato se gostdanima trudio i mučio da nauči hebrejski.– E, vala, zaslužio si da te snađe ono što je snašlo gavrana kad hoćeš da na silugovoriš hebrejski zanemarujući svoj jezik – reče mu pustinjak.– A kako je to bilo? – upita ga gost.– Pričaju da je jedan gavran vidio jerebicu kako ide gegajući se pa mu se svidje njenhod i zaželi da i on nauči tako hodati. On se vježbao, ali nije mogao da nauči tako hodati,pa izgubi svaku nadu. Pokuša da ponovo ide kako je ranije išao, ali mu i to ne pođe zarukom jer mu se hod iskvario.Tako gavran postade ptica najružnijeg hoda.– Ja ti navedoh ovaj primjer zato što mi izgleda da si učeći hebrejski, koji ti neodgovara, zanemario svoj rođeni jezik pa se bojim da svoj jezik sasvim ne zaboraviš, ahebrejski ne naučiš. Ako se to dogodi, onda nisi nikud pristao, kad se vratiš svojima.PUTNIK I ZLATAR117Car Depšelim reče mudracu Bejdebi:– Eto, čuo sam za taj slučaj, a sad mi navedi jedan primjer kako je nekakav čovjekučinio dobročinstvo tamo gdje nije trebalo i kako se nadao da će za to dobiti priznanje.– Care – odgovori mudrac – prirode živih stvorova su različite. Od svih živih bića štoje Allah stvorio na ovom svijetu, bilo da idu na četiri, bilo na dvije noge, bilo da lete sadva krila, najbolji je čovjek. Ali ima i dobrih i zlih ljudi. Među životinjama, zvijerima ipticama se ponekad mogu naći vjernije, koje bolje štite svoje, koje su zahvalnije naučinjenom dobru i koje se dobročinstva mnogo duže sjećaju od čovjeka. Kada je tako,onda je dužnost pametnih careva i drugih ljudi da čine dobročinstvo na pravom mjestu, daga ne čine onima koji na njemu neće biti zahvalni, da ne odabiru nikoga što neće doznati onjegovu životu i upoznati njegovu vjernost, ljubav i zahvalnost. Ne treba da oni činedobro svom rođaku, samo zato što im je rod, ako neće biti zahvalan na dobročinstvu. Istotako treba da pomognu i daljnjeg ako bude spreman da se žrtvuje za njih, jer će samo takopokazati da cijeni dobročinstvo koje mu je učinjeno i da je zahvalan na blagodati koja muje pružena. Ako bude takav, njegova će iskrenost biti pohvaljena, biće poznat kao dobar iistinoljubiv i biće uvijek poštivan. Svaki čestit i pouzdan čovjek zaslužuje da mu se učinidobročinstvo i da se smatra prijateljem. Nježan i pametan ljekar ne može liječiti bolesnikadok ga ne pogleda, dok mu ne opipa bilo i dok ne upozna sastav njegova tijela i uzroknjegove bolesti. Kada ljekar sve to dobro upozna, tek tada pristupa liječenju bolesnika.Isto tako ni pametan čovjek ne smije nikoga izabrati sebi za prijatelja dok ga ne upozna.Čak i čovjeka koji je poznat kao pravičan treba lično upoznati, jer se inače mogu doživjetineprijatnosti i s te strane. Ali se u životu događa da čovjek nekada učini dobročinstvo inepoznatu čovjeku, pa on na tome bude zahvalan i uzvrati dobročinstvom kako najboljemože biti. Pametni se često čuva ljudi i ne vjeruje nikome, a ništa mu ne smeta da se igra slasicom, da je gurne u jedan rukav svoje košulje, a ispusti kroz drugi, ili da nosi sokola na

ruci čijim se lovom koristi i kome uvijek da od toga lova da štogod pojede. Davno jerečeno da pametan ne treba da podcjenjuje ni ljude ni životinje, nego treba da ih upozna ida prema njima bude onakav kako oni zaslužuju. Za to postoji i priča od jednog mudraca.– Pa o čemu se govori u toj priči? – upita ga car.– Pričaju da su neki ljudi iskopali bunar u koji su kasnije upali jedan zlatar, zmija,majmun i tigar. Tuda prođe nekakav putnik, koji se natkuči nad bunar i u njemu ugledačovjeka, zmiju, majmuna i tigra, pa u sebi reče:– Ja mislim da nema boljeg djela kojim ću steći nagradu na onom svijetu, nego daovoga čovjeka spasem od ovih neprijatelja!On onda uze konopac i spusti ga u bunar. Za konopac se najprije, zahvaljujući svojojokretnosti, uhvati majmun i iziđe napolje. Putnik spusti konopac drugi put, oko koga seobavi zmija i uspje da iziđe napolje. On spusti konopac treći put, za koji se uhvati tigarkojeg putnik izvuče. Oni mu onda zahvališe na dobročinstvu koji im učini, i rekoše mu:– Ne vadi ovoga čovjeka iz bunara, jer niko nije nezahvalniji od čovjeka, naročito odovoga! A majmun odmah dodade:118– Moja je kuća na brdu blizu grada koji se zove Nevadereht.– I ja boravim takođe u jednoj šumi u blizini toga grada – reče mu tigar.– Ja se opet nalazim u zidinama toga grada – reče mu zmija. – Ako te nekada putnanese tuda i mi ti zatrebamo, zovni nas, mi ćemo ti se odazvati da ti vratimo dobrodobrim.Putnik se ne osvrnu na to što mu životinje rekoše da je čovjek nezahvalan, pa spustikonopac i izvuče iz bunara onoga zlatara. Zlatar preda nj pade ničice na zemlju i reče:– Ti si meni učinio veliko dobro! Ako jednoga dana prođeš pored grada Nevaderehta,raspitaj se za moju kuću. Ja sam zlatar, a ime mi je tako i tako, i želio bih da ti se nekakoodužim za dobro koje si mi učinio!Zlatar se onda uputi ka svome gradu, a putnik onamo kuda je bio naumio.Slučaj htjede da se kasnije onaj putnik navrati u grad Nevedereht posla radi. Tu gasrete onaj majmun koji pred njega pade ničice na zemlju, poljubi mu noge i reče mupravdajući se:– Majmuni te ne mogu primiti jer nemaju ništa, ali ti sjedi tu dok se ja ne vratim!Majmun onda ode, brzo se vrati i donese mu ukusna voća koje stavi preda nj. Putnikjede voća koliko je htio, a poslije krenu ka gradskoj kapiji. Tu ga srete tigar koji preda njpade ničice na zemlju i reče mu:– Ti si meni učinio dobročinstvo, odmori se jedan časak dok se ja ne vratim!Tigar onda ode i uđe u jednu baštu u kojoj je bila careva kći. Opazivši je, on skoči nanju i ubije, zatim uze nakit i odnese putniku, a ovaj ne znađaše čiji je.– Gle, kako mi se ove životinje odužiše, a šta će tek biti kad dođem zlataru! –pomisli u sebi putnik. – Ako bude siromašan i ne bude imao baš ništa, prodaće ovaj nakitpo najvećoj cijeni jer on bolje zna njegovu vrijednost, meni će dati jedan dio, a za sebe ćezadržati drugi.Putnik se tada uputi ka zlataru. Čim ga zlatar ugleda, zaželi mu dobrodošlicu i uvedega u svoju kuću. Kada zlatar ugleda nakit, odmah ga poznade, jer ga je on iskovao carevojkćeri, pa putniku reče:– Odmori se dok ti donesem da što založiš, jer mi ne bi bilo drago da te pogostimsamo ovim što imam u kući! Zlatar onda iziđe govoreći:– Evo mi baš ispade zgodna prilika da odem do cara i da mu javim za ovo. Tako ćusteći još veći ugled kod cara!Zlatar onda ode do carske kapije i poruči caru da je kod njega onaj što mu je kćerubio i nakit joj uzeo. Car posla svoje ljude da mu dovedu toga putnika. Kad u njega vidje

nakit, ne dade mu ni okom trenuti, već naredi da ga stave na muke, da se provoda pogradu i najzad raspne. Dok se to s njim događalo, putnik je neprestano plakao i iz svegaglasa vikao:– Da sam bogdo poslušao majmuna, zmiju i tigra onako kako mi oni savjetovahu igovorahu koliko je čovjek nezahvalan, ne bi me snašla ova bijeda!On ponovi nekoliko puta ove riječi. Te riječi ču ona zmija koja odmah iziđe iz svoje119rupe i poznade putnika. Teško joj bi, pa se poče dovijati kako bi ga spasla. Ona ode ipecnu careva sina. Car pozva znalce koji njegovu sinu počeše bajati ne bi li ga izliječili,ali ništa ne pomaže. Zmija onda ode svojoj drugarici Ifritki i kaza joj kakvo joj jedobročinstvo učinio onaj putnik i u kakvu je sada nepriliku on zapao. Ifritki bi žaoputnika, zato ona ode carevu sinu da mu se pokaže i rekne:– Ti nećeš ozdraviti dok ti ne bude bajao onaj čovjek koga vi na pravdi bogakazniste!A zmija u isto vrijeme ode putniku, uđe u tamnicu i reče mu:– Ja tebi onda rekoh da ne činiš dobročinstva onom čovjeku, a ti me ne posluša!Ona mu zatim donese nekakvu travu koja liječi od njenog ujeda i reče mu:– Kada te odvedu carevu sinu da mu bajaš, ti ga napoj sokom ove trave, pa će onozdraviti! Kada se car bude raspitivao o tebi, ti mu reci istinu, i tako ćeš se spasti,akobogda!Carev sin u isto vrijeme kaza svome ocu kako je čuo nekoga koji mu je rekao: "Ti semožeš izliječiti samo ako ti bude bajao onaj putnik što je na pravdi boga zatvoren!"Car onda pozva putnika i naredi mu da mu sinu baje.– Ja ne umijem bajati – odgovori mu putnik – ali ga ti napoj sokom ove trave, pa ćebožjom pomoći ozdraviti!Car napoji svoga sina kako mu putnik reče, i dječak ozdravi. Car se tome obradova iupita putnika šta se to s njim dogodilo. On mu sve ispriča, a car mu se zahvali i dade mulijep dar. Car onda naredi da se onaj zlatar razapne. Razapeše zlatara zato što je lagao, štoje bio nezahvalan i što je dobro zlim uzvratio.Poslije toga filozof Bejdeba reče caru Depšelimu:– Eto, care, iz nezahvalnosti zlatareve prema svom spasiocu i zahvalnosti životinjaprema putniku može se izvući pouka da treba činiti dobro samo onima, bili oni rodbina iline, koji su vjerni i plemeniti, jer to jedino donosi dobro, a otklanja zlo; takav je postupakjedino valjan.CAREV SIN I NJEGOVI DRUGOVICar Depšelim reče mudracu Bejdebi:– Saslušao sam sve što si mi ispričao, a sada mi reci zašto neznalica može da steknepoložaj i bogatstvo, a mudar i pametan čovjek ponekad može da padne u veliku bijedu inevolju, kad kažu da čovjek samo svojom pameću i postojanim radom ostvaruje svakodobro?– Kao što čovjek može da vidi samo svojim očima i čuje samo svojim ušima tako seisto i posao ostvaruje samo pameću i predanim radom ali to pokatkada sudbina omete.Kao primjer za to može da posluži slučaj careva sina i njegovih drugova.120– A kako je to bilo? – upita ga car.– Pričaju da su se negdje na putu sastala četiri čovjeka. Jedan je bio carev, drugitrgovčev, treći plemićev, koji je bio ljepotan, a četvrti težakov sin. Našavši se u tuđini bezigdje ičega, jer nisu imali ništa osim odijela na sebi, oni, tako putujući, počeše razmišljatio svom teškom položaju. Svi su se nekako bili povukli u sebe, svi su razmišljali otkuda imje dosad sreća dolazila.

– Sve na ovom svijetu zavisi od sudbine! – reče carev sin. – Što je čovjeku suđeno,snaćiće ga neizbježno. Najbolje je sudbini se pokoravati i očekivati što će ona donijeti.– Nema ništa bolje od pameti! – reče trgovčev sin.– Ljepota je dragocjenija i od jednog i od drugoga! – reče plemićev sin.– Na svijetu nema ništa bolje od predanog rada! – reče posljednji težakov sin.Kada se približiše gradu, koji se zvao Mitrun, svrnuše s puta u jedan kraj da malopočinu i posavjetuju se.– Hajde, ti, pa nam tim svojim trudom zaradi hrane koliko nam je potrebno za danas!– rekoše težakovu sinu.Težakov sin ode da potraži posla i da zaradi toliko da se mogu tog dana četiri osobeprehraniti. U gradu mu rekoše da nema ništa skuplje od drva. Drva su, međutim, bilajednu milju daleko od toga grada. Težakov sin pođe u drva, nakupi breme drva i donesega u grad. To breme prodade za groš, za koji kupi hrane. Izlazeći iz tog grada, on nagradskoj kapiji napisa: "Ako se čovjek potrudi može za dan zaraditi groš", – a zatimodnese svojim drugovima hranu, koju oni pojedoše.– Sad je na redu onaj što reče da nema ništa dragocjenije od ljepote! – rekošesutradan.Plemićev sin onda krenu u grad. Usput dobro o svemu razmisli i reče:– Ja ništa ne umijem raditi, pa zašto onda i da idem u grad.Stid ga bijaše da se svojim drugovima vrati bez hrane i zato odluči da se od njihodvoji. On pođe dalje i blizu puta opazi jedno ogromno drvo. Priđe tom drvetu i nasloni sena njegovo deblo. Tu ga san savlada, pa zaspa. Slučaj htjede da pored njega prođe ženanekog gradskog velikaša i kada ga vidje zanese je njegova ljepota. Ta žena onda poslasvoju služavku i naredi joj da joj dovede plemićeva sina. Djevojka ode po tog mladića ireče mu da s njim pođe do njene gospodarice. Plemićev sin čitav dan osta kod velikaševežene prijatno se zabavljajući i ugodno živeći. Kad bi predveče, ona mu darova pet stotinagroša. Izlazeći iz grada plemićev sin na gradskoj kapiji napisa: "Ljepotan za jedan danmože da zaradi pet stotina groša!", a onda pare odnese svojim drugovima.– Idi ti i zaradi nam za danas štogod svojom pameću i trgovinom! — rekoše trećegdana trgovčevu sinu.Trgovčev sin krenu i idući ugleda jednu lađu krcatu robom, koja je bila pristala uzobalu, i nekoliko trgovaca koji su sjedili blizu te lađe i dogovarali se kako da pokupujurobu koja se u njoj nalazi.– Hajdemo mi, danas nećemo ništa kupovati – reče jedan od trgovaca. – Nama je,121istina, ta roba potrebna, ali ako je odmah ne kupimo, sutra ćemo je dobiti jeftinije!Kad trgovčev sin to ču, on zaobilaznim putem ode vlasnicima lađe, pa od njih kupina priček za hiljadu dukata svu robu koja je bila u lađi i vješto proturi vijest kako tobožehoće svoju robu da prenese u drugi grad. Kada oni trgovci to čuše, pobojaše se da im robane izmakne iz ruku, pa mu dadoše hiljadu groša više nego što je on za robu platio. Onprenese na njih obavezu da hiljadu dukata daju vlasnicima lađe, a zaradu ponese svojimdrugovima i na gradskoj kapiji napisa: "Pametan za jedan dan može da zaradi hiljadugroša!"Četvrtog dana rekoše careviću:– Hajde ti, pa nam što zaradi tom tvojom sudbinom!Carev sin onda krenu i stiže do gradske kapije, pa tu sjede na jednu klupu. Baš uočitoga dana bijaše umro car te pokrajine i iza sebe nije ostavio ni sina niti ma koga odrodbine. Dok carev sin tu sjeđaše, naiđe pored njega sprovod toga cara. Pratioci sprovodabijahu utučeni i žalosni, a carev sin potpuno ravnodušan. To pratiocima sprovoda upade uoči i ne bi im pravo, te ga vratar gradske kapije veoma izgrdi za to.

– Ko si ti, nitkove jedan, zašto sjediš pred gradskom kapijom? Tebi nije, kako vidim,ožalostila smrt našeg cara – reče carevu sinu vratar i otjera ga ispred kapije.Kada sprovod odmače, carev sin se vrati i sjede na isto mjesto. Čim cara pokopaše,ljudi se vratiše, a vratar spazivši ponovo careva sina, rasrdi se:– Zar ti nisam zabranio da sjediš na ovome mjestu? – viknu mu vratar, zatim gaščepa i odvede ga u tamnicu.Sutradan se stanovnici toga grada sakupiše da se dogovore koga će da izaberu sebi zacara, i prepirući se svaki od njih očekivaše da bude izabran.– Ja sam juče vidio nekog mladića gdje sjedi pred kapijom – reče im vratar. – Ama nimalo se taj nije ožalostio što je naš car umro. Ja ga oslovim, a on mi ništa ne odgovara, izato ga onda otjerah ispred kapije. Kada sam se sa sprovoda vratio, ponovo ga zatekohgdje sjedi na istom mjestu, ščepah ga za vrat i strpah u tamnicu iz straha da nije kakvauhoda.Gradski prvaci poslaše po tog mladića. Kad ga dovedoše, upitaše ga ko je on i šta gaje dovelo u njihov grad.– Ja sam sin cara Fevirana, – odgovori im on. Poslije očeve smrti brat mi ote prijesto.Ja pobjegoh iz straha da ne izgubim glavu i stigoh do ove šume.Kada im mladić sve reče o sebi, poznadoše ga oni koji su dolazili u zemlju njegovaoca, i pohvališe mu oca. Onda gradski prvaci jednodušno izabraše njega za svog cara.Stanovnici toga grada imali su običaj, kada izaberu cara da ga posade na bijelogslona i da s njim obiđu oko grada. Tako i s novim carem postupiše. Prolazeći pokrajgradske kapije, on baci pogled na gradsku kapiju i pročita ono što na njoj bijaše napisano.On tada zapovijedi da se napiše: "Trud, ljepota, pamet i sve na ovom svijetu, bilo dobro,bilo zlo – sve je izraz volje moćnog i uzvišenogAllaha. Da je to tako, najbolje može da pokaže blagodat koju mi je Allah udijelio!"122On se onda vrati u prijestonu dvoranu i sjede na prijesto svoga carstva. Odmah zapovijedida mu dovedu one njegove drugove s kojima je bio. Kada ih dovedoše pred njega, onodmah dade vezirsko dostojanstvo onome što je govorio da je pamet najbolja, a onome,što je tvrdio da nema ništa bolje od rada, darova zemlju. Osim toga, on zapovijedi da se damnogo blaga onom što je govorio da je ljepota najdragocjenija, pa ga onda progna izzemlje da ne bi žene padale u iskušenje.Poslije nekog vremena car iskupi sve učene i pametne ljude iz svoje zemlje, pa imreče:– Što se tiče mojih drugova, oni su se uvjerili da je dobro koje im je podario uzvišeniAllah bilo samo igra sudbine. Ja hoću da i vi to znate i da se u to uvjerite, jer je i ovo štoAllah meni darova i udijeli samo stvar sudbine, a ne ljepote, pameti i truda. Kada me bratprognao, posumnjao sam da li ću imati šta da jedem, a ni na pamet mi nije moglo pasti daću se čak popeti i na carski prijesto. Nisam mogao ni u snu sniti da ću doći na carskiprijesto jer sam na ovom svijetu vidio mnoge koji su od mene i ljepši i valjaniji irazboritiji. Samo željom i igrom sudbine postadoh moćan.Među prisutnima bijaše i jedan starac, koji se diže i reče:– Ti izgovori pametne i mudre riječi, o care, ali znaj da su tebi samo tvoja velikapamet i čistota srca dali carski prijesto. Ti si, care, baš onakav kakvog smo zamišljali iželjeli, shvatili smo dobro što ti reče i kažemo ti da je to sve tako. Ti si zahvaljujući svojojrazboritosti koju ti Allah podari bio dostojan položaja na kome si sad. Najsrećniji čovjek ina ovom i na onom svijetu je onaj kome je Allah dao razboritost i pamet. Allah je namaveliku blagodat učinio, što nam te u času smrti našeg cara poslao i tako nas usrećio.Zatim ustade jedan drugi starac, koji je bio svjetska lutalica, zahvali se Svevišnjem,pa reče:

– Dok sam još bio momak služio sam kod nekog plemića. Jednog dana mi pade napamet da se odreknem ovoga svijeta, te napustih tog čovjeka. Na rastanku mi dade dvadukata, koja su mi bila preostala od plate, pa ja odlučih da jedan dukat podijelim kaomilostinju, a drugi da zadržim za sebe. Poslije toga odoh u čaršiju i kod jednog lovcavidjeh par pupavaca. Upitah lovca pošto su mu pupavci, a on mi ih zacijeni dva dukata. Jase cjenkah s njim i tražih da mi ih da za dukat, ali on ne htjede. "Kupiću jednog, rekoh usebi, a drugog ću ostaviti", ali mi odmah sinu u glavi: "Možda su ovi pupavci par, mužjaki ženka, pa ću ih rastaviti". Smilovah se na njih, pouzdah u milost Allahovu i kupih ih zadva dukata. Odmah odlučih da ih pustim na slobodu, ali pošto su bili gladni i mršavi,pobojah se da neće moći da lete i da će ih ko uloviti, ako ih pustim u naseljen kraj. Zato ihodnesoh u nenaseljen kraj u kome je bilo dosta drveća i paše. Tu pustih svoje pupavce ioni odletješe i padoše na jednu rodnu voćku. Kad bijahu navrh drveta, zahvališe mi, i tadačuh kako jedan pupavac veli drugome: "Ovaj nas je putnik spasao nevolje i izbavio odpropasti. Treba da ga za to nagradimo. Pod stablom ovoga drveta ima jedan ćup pundukata. Da li da mu to kažemo, pa neka ga uzme?" Ja im na to odgovorih: "Kako ćete mipokazati zakopano blago, koje je nevidljivo, kad ne možete da vidite zamku?" "Sudbina123pomračuje pogled i zasjenjuje vid kad hoće šta da bude" – odgovoriše mi pupavci. –"Istina, sudbina nam je zasjenila oči pa nismo mogli vidjeti zamku, ali nam nijeonemogućila da vidimo ono zakopano blago kojim ti treba da se koristiš." Ja onda iskopahispod drveta pun ćup dukata, zaželih pupavcima zdravlje i na rastanku im rekoh: "HvalaAllahu koji vam je omogućio da možete vidjeti ono što samo on vidi. Vi letite visoko, akadri ste da mi otkrijete što se krije pod zemljom". "Ej, ti, pametni, – viknuše mi – zar tine znaš da sudbina može da nadvlada sve, niko nije u stanju da joj se odhrve!"– Ja caru kazujem samo ono što sam vidio, – završi starac – putnik; i ako car želi, jaću mu odmah donijeti to blago i pohraniti ga u njegovoj riznici.– To blago je samo tvoje! – odgovori mu car.GOLUBICA, LISICA I ČAPLJACar Depšelim reče mudracu Bejdebi:– Čuo sam sve što si mi ispričao, a sada mi navedi jedan primjer u kome se govori očovjeku koji drugom savjet daje, a sebi ne umije da ga da.– Kao primjer za to može poslužiti slučaj golubice, lisice i čaplje – odgovori mumudrac.– A što se to među njima dogodilo? – upita car.– Pričaju da je jedna golubica legla mlade na vrhu visoke palme koja je strčala unebo. Golubica bi vila gnijezdo na vrhu te palme, ali bi zbog njene velike visine teškommukom uspijevala da iznese grančice i slamke potrebne za gnijezdo gdje će nositi jaja.Pošto bi savila gnijezdo, nosila bi jaja i na njima ležala. Kada bi se izlegli golubići i kadabi poodrasli, dolazila bi golubici redovito lisica koja je tačno znala kad su golubići porasli,pa bi stala pod stablo palme, viknula i zaprijetila bi joj da će se do nje ispeti ako joj nebaci svoje golubiće. Golubica bi joj onda bacila svoje mlade.Jednoga dana, kada golubići bijahu porasli, doletje iznenada čaplja i pade na palmu.Vidjevši da je golubica tužna, žalosna i veoma zabrinuta, upita je:– Golubice, zašto si nesretna i žalosna?– Čapljo, ja sam na velikoj muci, jedna mi lisica dojadi – odgovori joj golubica. –Kad god imam dva golubića, ona dođe, zaprijeti mi i ispod stabla palminog vikne, pa seod nje prepadnem i bacim joj svoja dva golubića.– Kada ti lisica dođe po golubiće, kao što ti veliš, ti joj tada reci: "Ja ti neću bacitisvoja dva golubića, a ti, hajde, popni se do mene i izloži se opasnosti! Kada i to učiniš ipojedeš mi dva golubića, ja ću poletjeti ispred tebe i spasti se" – nasavjetova je čaplja.

Kad čaplja nauči golubicu ovoj varci, poletje i pade na obalu jedne rijeke. Lisicadođe u određeno vrijeme, stade pod palmu i viknu kao i ranije. Golubica joj odgovorionako kako je čaplja nasavjetovala, a lisica je na to upita:124– Kaži mi, ko te je tome poučio?– Poučila me čaplja – odgovori joj golubica.Lisica se onda uputi čaplji i zateče je gdje stoji na obali rijeke.– Čapljo, kada ti vjetar duha s desne strane gdje tada stavljaš glavu? – upita je lisica.– Na lijevu stranu – odgovori joj čaplja.– A kada ti duhne s lijeve strane, gdje onda stavljaš glavu? – upita je ponovo lisica.– Stavim je na desnu stranu ili za se – odgovori joj čaplja.– A kada ti vjetar duha sa svake strane, gdje onda stavljaš glavu? – upita je opetlisica.– Onda je stavim pod krila – odgovori joj čaplja.– Kako je možeš staviti pod krila? – upita je lisica. – Smatram da je to nemoguće.– Jest – odgovori joj čaplja.– Pokaži mi, kako to činiš, jer, tako mi života, o ptice, vas je Allah učinio boljim odnas. Vi doznate u jednom času koliko mi za godinu i postižete ono što mi ne možemopostići. I od zime i od vjetra zaklanjate svoje glave pod krila, blago vama! Pokaži mi kakoto činiš!Ptica gurnu glavu pod krila, a lisica smjesta skoči na nju, uhvati je i tako je stišče dajoj vrat prebi.– Ej ti što si sama sebi neprijatelj i što se miješaš u tuđe poslove, daješ savjetgolubici i poučavaš je kako će da se spase, a nemoćna si da sebe nasavjetuješ i da sezaštitiš od neprijatelja! – reče joj lisica, pa je onda zadavi i pojede.KRAJKad filozof završi svoje pričanje, car ga dalje ništa ne upita, ali mu Bejdeba kaoposljednje reče:– O, care, neka te svaka sreća prati, živi mnogo godina, vladaj nad sedam zemalja,imaj svega što god budeš zaželio, budi uvijek veseo i radostan, i neka se tvoji podaniciponose tobom! Ti si odmjeren, pun znanja, pametan, a namjere su ti uvijek plemenite. Negriješiš ti ni govorom ni postupkom; u tebi su združene hrabrost i blagost, nisi kukavica uborbi niti malodušan u nevolji. Ja ti, evo sastavih knjigu u kojoj su mnoga objašnjenjaživotnih pojava i objasnih ti svako pitanje koje si mi postavio, trudeći se da prema tebibudem uvijek iskren. Sastavljajući ovu knjigu ulagao sam u to sve svoje umne snage,samo da bih ispunio obavezu koju imam prema tebi i tvojoj lijepoj namjeri. Zato ovaknjiga i jest puna korisnih savjeta i pouka. Ali, znaj, da je srećniji onaj koji prima savjeteod onog koji mu ih dijeli, da se savjeta treba više da pridržava onaj koji ga prima negoonaj koji savjetuje i, najzad, da je srećniji onaj koji prima nauk kako se dobra djela čineod onog koji ga u tome poučava! Eto, toliko, care, a znaj da moć i silu ima samo Allah125uzvišeni i veliki!BILJEŠKA O PISCUPersijanac Abdulah ibn al-Mukafa rođen je u iranskoj provinciji Fars u uglednojpersijskoj porodici, tako da je u ranoj mladosti dobio temeljno tradicionalno zoroastrijskovaspitanje. Kasnije je arapsko obrazovanje stekao u Basri i Kufi i u zrelo doba primio jeislam, te je svoje ime Ruzbeh promijenio u Abdulah. Kao obrazovan i nadaren mladčovjek službovao je kod uglednika abasidskih halifa. Bio je poznat kao slobodoumanpisac kritičkoga duha i prilično oštra jezika, pa se i zamjerio nekim uglednim ljudima.Budući da je dobro poznavao persijsku kulturu i njen svekoliki sjaj, često je o njoj

pisao veoma afirmativno, nastojeći da obrazovani muslimanski svijet upozna s najboljimprimjerima persijske didaktičke i umjetničke književnosti. Vjerovatno je afirmiranjepersijske povijesti i kulture najjači razlog što je proglašen pretečom su ubiyye – pokretakoji se borio protiv uvjerenja o arapskoj kulturnoj nadmoći nad drugim narodima a koji jebio u nemilosti predstavnika vlasti.Zahvaljujući intrigama, Ibn al-Mukafa je pao u nemilost moćnika halifata pa je, podoptužbom za jeres pogublejn u 32. godini života (759) u Basri, po odobrenju halife AbuDžafera al-Mansura.Pored Kelile i Dimne, poznati su njegovi prijevodi Historijaperzij skih careva iKnjiga o kruni, te originalna djela utilitarnog karaktera, pod naslovima al-Adabu-l-kabir ial-Adabu-s-sagi.