18
U stručnoj literaturi često se analizira uloga cara Klaudija u razvoju ustroja rimske vojske. U ovom radu raspraviti ćemo po našem mišljenju, ključni rad na tu temu te ga dovesti u vezu s vojnim zbivanjima u Iliriku koja su u tој raspravi bila zanemarena. Tako Yann Le Bohec za Klaudija navodi da je bio prvi reformator Augustovog sustava, a Chris Thomas smatra da je Klaudije odgovoran i zaslužan za širok spektar promjena u rimskoj vojsci, koje označava kao Klaudijeve vojne reforme. Kao ključne elemente tih reformi vidi promjene u strategiji i vanjskoj politici Carstva, u ustroju vojske, u vojnoj infrastrukturi i promjene kod vojne opreme i naoružanja. U radu se ističe da postoje argumenti u prilog toj tezi, koji ili nisu dovoljno naglašeni ili uopće nisu iskorišteni u argumentaciji. Nadalje, arheološki dokazi o promjenama u rimskoj vojsci u vrijeme cara Klaudija mnogo su brojniji i zastupljeni su na mnogo širem području. Kao prilog raspravi upozorava se na pojedina zbivanja, koja su se odigrala u Iliriku, odnosno u Dalmaciji i Panoniji, te na Die Rolle des Kaisers Claudius in der Entwickelung der römischen Heeresorganisation wird in der Forschung oft analysiert. In diesem Beitrag werden wir den, unserem Erachten nach wichtigsten, Beitrag zu diesem Thema diskutieren, und zwar im Zusammenhang mit militärischen Ereignissen im Illyricum, die in ihm nicht berücksichtigt wurden. So spricht Yann Le Bohec von Claudius als dem ersten Reformer des augusteischen Werkes, während Chris Thomas ihn für ein breites Spektrum von Veränderungen im römischen Heer für verantwortlich hält, die er als Heeresreformen des Claudius bezeichnet. Als Schlüsselelemente dieser Reformen sieht er Veränderungen in der Strategie und Außenpolitik, der Heeresorganisation, der militärischen Infrastruktur und Veränderungen der Waffen und Ausrüstungsgegenstände. Im Beitrag werden Argumente hervorgehoben, die für die These sprechen, aber nur unzureichend betont oder überhaupt nicht verwendet wurden. Weiter sind die archäologischen Beweise der Veränderungen beim 1 Ovaj rad je dopunjeno i za tisak prerađeno nastupno predavanje, koje je autor održao 7. studenog 2012. godine pred povjerenstvom u sastavu dr. sc. Mirjana Sanader, red. prof., dr. sc. Marina Milićević Bradač, red. prof. i dr. sc. Marin Zaninović, red. prof. u miru. Ovaj rad je sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom 6505. Domagoj Tončinić 930.85(450) Odsjek za arheologiju, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu Ivana Lučića 3 HR – 10000 ZAGREB [email protected] KLAUDIJEVE VOJNE REFORME. MIT ILI REALNOST 1 DIE HEERESREFORMEN DES CLAUDIUS. MYTHOS ODER REALITAT 1 1 Die vorliegende Arbeit ist eine erweiterte und zum Druck überarbeitete Fassung der Probevorlesung, die der Autor am 7. November 2012 unter Auf- sicht der Kommission Univ. Prof. Dr. Mirjana Sanader, Univ. Prof. Dr. Marina Milićević Bradač und Univ. Prof. Dr. Marin Zaninović gehalten hat. Dieser Beitrag wurde von der Kroatischen Wissenschaftsstiftung durch das Projekt 6505 finanziell unterstützt. 79

klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

  • Upload
    vukhue

  • View
    216

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

U stručnoj literaturi često se analizira uloga cara Klaudija u razvoju ustroja rimske vojske. U ovom radu raspraviti ćemo po našem mišljenju, ključni rad na tu temu te ga dovesti u vezu s vojnim zbivanjima u Iliriku koja su u tој raspravi bila zanemarena. Tako Yann Le Bohec za Klaudija navodi da je bio prvi reformator Augustovog sustava, a Chris Thomas smatra da je Klaudije odgovoran i zaslužan za širok spektar promjena u rimskoj vojsci, koje označava kao Klaudijeve vojne reforme. Kao ključne elemente tih reformi vidi promjene u strategiji i vanjskoj politici Carstva, u ustroju vojske, u vojnoj infrastrukturi i promjene kod vojne opreme i naoružanja. U radu se ističe da postoje argumenti u prilog toj tezi, koji ili nisu dovoljno naglašeni ili uopće nisu iskorišteni u argumentaciji. Nadalje, arheološki dokazi o promjenama u rimskoj vojsci u vrijeme cara Klaudija mnogo su brojniji i zastupljeni su na mnogo širem području. Kao prilog raspravi upozorava se na pojedina zbivanja, koja su se odigrala u Iliriku, odnosno u Dalmaciji i Panoniji, te na

Die Rolle des Kaisers Claudius in der Entwickelung der römischen Heeresorganisation wird in der Forschung oft analysiert. In diesem Beitrag werden wir den, unserem Erachten nach wichtigsten, Beitrag zu diesem Thema diskutieren, und zwar im Zusammenhang mit militärischen Ereignissen im Illyricum, die in ihm nicht berücksichtigt wurden. So spricht Yann Le Bohec von Claudius als dem ersten Reformer des augusteischen Werkes, während Chris Thomas ihn für ein breites Spektrum von Veränderungen im römischen Heer für verantwortlich hält, die er als Heeresreformen des Claudius bezeichnet. Als Schlüsselelemente dieser Reformen sieht er Veränderungen in der Strategie und Außenpolitik, der Heeresorganisation, der militärischen Infrastruktur und Veränderungen der Waffen und Ausrüstungsgegenstände. Im Beitrag werden Argumente hervorgehoben, die für die These sprechen, aber nur unzureichend betont oder überhaupt nicht verwendet wurden. Weiter sind die archäologischen Beweise der Veränderungen beim

1 Ovaj rad je dopunjeno i za tisak prerađeno nastupno predavanje, koje je autor održao 7. studenog 2012. godine pred povjerenstvom u sastavu dr. sc. Mirjana Sanader, red. prof., dr. sc. Marina Milićević Bradač, red. prof. i dr. sc. Marin Zaninović, red. prof. u miru. Ovaj rad je sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom 6505.

Domagoj Tončinić 930.85(450)Odsjek za arheologiju, Filozofski fakultet, Sveučilište u ZagrebuIvana Lučića 3HR – 10000 [email protected]

KLAUDIJEVE VOJNE REFORME. MIT ILI REALNOST1

DIE HEERESREFORMEN DES CLAUDIUS. MYTHOS ODER REALITAT1

1 Die vorliegende Arbeit ist eine erweiterte und zum Druck überarbeitete Fassung der Probevorlesung, die der Autor am 7. November 2012 unter Auf-sicht der Kommission Univ. Prof. Dr. Mirjana Sanader, Univ. Prof. Dr. Marina Milićević Bradač und Univ. Prof. Dr. Marin Zaninović gehalten hat. Dieser Beitrag wurde von der Kroatischen Wissenschaftsstiftung durch das Projekt 6505 finanziell unterstützt.

79

Page 2: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

arheološke nalaze, prvenstveno iz tih provincija, koji se tiču rimske vojske u vrijeme cara Klaudija, a do sada su uglavnom ostali zanemareni. Skribonijanova pobuna protiv Klaudija u Dalmaciji 42. god. mogla je biti snažan poticaj caru za provođenje reformi u vojsci s ciljem suzbijanja utjecaja senatorskog staleža u vojsci, odmicanja vojske od Italije, zapošljavanja vojske i pridobivanja njene naklonosti. Pojedini arheološki nalazi iz Tilurija i Burna mogu se tumačiti kao rezultat upravo tih mjera.

Ključne riječi: Klaudije, Klaudijeve vojne reforme, Skribi-nijan, Tilurium, Burnum.

römischen Heer unter Claudius weit zahlreicher und auf einem viele größerem Gebiet vertreten. Als Beitrag zur Diskussion wird auf Ereignisse im Illyricum, bzw. den Provinzen Dalmatien und Pannonien, aufmerksam gemacht, und auf archäologische Funde aus diesen Provinzen, die im Zusammenhang mit dem römische Heer unter Claudius stehen und bis jetzt unberücksichtigt geblieben sind. Die Revolte des Scribonianus in Dalmatien im Jahre 42 konnte ein starker Beweggrund für Claudius sein, Reformen im Heer umzusetzen, um den Einfluss des Senats im Heer einzuschränken, das Heer weiter von den Grenzen Italiens zu versetzen, es beschäftigt zu halten und seine Gunst zu erlangen. Einige archäologische Funde aus Tilurium und Burnum können als Resultat dieser Maßnahmen gedeutet werde.Schlüsselwörter: Claudies, Heeresreformen des Clau-dius, Scribonianus, Tilurium, Burnum.

Nova antička Duklja V, 2014., 79-95 Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme...

80

Page 3: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

Već se duže vrijeme u stručnoj literaturi analizira djelovanje cara Klaudija u promjenama i razvoju ustroja Rimskog carstva i rimske vojske. Potaknuti radom Chrisa Thomasa, u kojem raspravlja o Klaudijevim vojnim reformama, želimo doprinijeti toj temi, na način da u raspravu uključimo pojedina zbivanja, koja su se odigrala u Iliriku, odnosno u Dalmaciji i Panoniji, te arheološke nalaze, prvenstveno iz tih provincija, koji se tiču rimske vojske u vrijeme cara Klaudija, a do sada su uglavnom ostali zanemareni. Pri tome njih naravno treba analizirati u kontekstu arheoloških nalaza iz ostatka Carstva.

Podsjetimo se da je rimski car Klaudije, odnosno Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus, rođen 1. kolovoza 10. god. pr. Kista u Lugdunu kao Tiberije Klaudije Nero Germanik (Tiberius Claudius Nero Germanicus) (Kierdorf, 2010; Mommsen, 1992, 179–192). Bio je sin Druza starijeg (Nero Claudius Drusus) i Antonije Minor (Antonia Minor). Po ocu je dakle bio nećak cara Tiberija i stric cara Kaligule. Po majci je bio unuk triumvira Marka Antonija i Augustove sestre Oktavije, koja je bila Cezarova pranećakinja. Bio je sin, nećak i brat trojce najznačajnijih rimskih vojskovođa poslije Cezara - sin Druza starijeg (Nero Claudius Drusus), koji se proslavio pokoravanjem alpskih naroda i ratovima u Germaniji, nećak Tiberija (Tiberius Claudius Nero), koji se također proslavio pokoravanjem alpskih naroda i ratovima u Germaniji, ali i Panoniji, te brat Germanika (Nero Claudius Germanicus), koji se poput svoga oca i strica proslavio ratovima u Germaniji. Bio je prvi car koji je rođen izvan Italije i prvi car koji je do prijestolja došao zahvaljujući pretorijancima. Na vlast je došao 24. siječnja 41. god. nakon što su pretorijanci ubili njegovog strica i neposrednog prethodnika cara Kaligulu.

U tom trenutku Klaudije je imao 50 godina, ali se do tada nije istaknuo ni u jednoj magistraturi. Suetonija prenosi da je „gotovo kroz cijelo djetinjstvo i mladost trpio od različitih dugotrajnih bolesti, tako da je duševno i tjelesno toliko oslabio, da ga ni u zrelijim godinama nisu smatrali sposobnim ni za kakvo državno ili privatno zvanje“ (Klaudije, 2, 1). Zbog toga su se i August i Tiberije opirali njegovom napredovanju kroz državne službe, odnosno časti, te je magistraturu konzula prvi put obnašao za vladavine Kaligule (Suetonije, Klaudije, 4-7). Po ubojstvu Kaligule, Klaudije se skrivao dok ga pretorijanci nisu slučajno pronašli, prepoznali i odveli u svoj logor, te su ga proklamirali za cara dok je Senat raspravljao o tome hoće li se proglasiti republika ili odrediti novi vladar (Suetonije, Klaudije, 10).

Iako je bez političkog iskustva i čini se, ne vlastitim voljom, već igrom slučaja, postao car, Klaudije se pokazao kao vrlo vješt i uspješan vladar. To pokazuju najznačajniji

Die Rolle des Kaisers Claudius in der Veränderung und Entwickelung der römischen Staats- und Heeresorganisation wird in der Forschung bereits lange analysiert. Von einer Abhandlung angeregt, in der Chris Thomas über die Heeresreformen des Claudius diskutiert, wollen wir diesem Thema beitragen, indem wir auf Ereignisse im Illyricum, bzw. den Provinzen Dalmatien und Pannonien, und auf archäologische Funde aus diesen Provinzen aufmerksam machen, die mit dem römische Heer unter Claudius im Zusammenhang stehen und bis jetzt unberücksichtigt geblieben sind. Dabei müssen diese selbstverständlich unter Berücksichtigung anderer archäologischer Funde im Römischen Reich analysiert werden.

Erinnern wir uns, dass Kaiser Claudius bzw. Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus am 1. August 10 vor Chr. in Lugudunum als Tiberius Claudius Nero Germanicus geboren wurde (Kierdorf, 2010; Mommsen, 1992, 179–192). Er war Sohn des älteren Drusus, des Nero Claudius Drusus und Antonia Minor. Väterlicherseits war er also Neffe des Tiberius und Onkel des Caligula. Mütterlicherseits war er Enkel des Marcus Antonius und der Octavia, der Schwester des Augustus und Grossnichte des Caius Iulius Caesar. Er war Sohn, Neffe und Bruder dreier bedeutendsten römischen Feldherren nach Caesar. - Sohn des Nero Claudius Drusus, berühmt für die Bezwingung der Alpenvölker und die Kriege in Germanien, Neffe des Tiberius Claudius Nero, ebenfalls berühmt für die Bezwingung der Alpenvölker und die Kriege in Germanien, aber auch Pannonien, und Bruder des Nero Claudius Germanicus, der wie sein Vater und Onkel berühmt war für die Kriege in Germanien. Er war der erste außerhalb Italiens geborene Kaiser, und der erste für dessen Erhebung die Prätorianer verantwortlich waren. Er ist am 24. Januar 41 zur Macht gelangt, nachdem die Prätorianer seinen Onkel und Vorgänger Caligula ermordet haben.

In diesem Augenblick war Claudius 50, aber hat sich bis dahin in keinem Amt bewehrt. Suetonius berichtet „während der ganzen Zeit seiner Kindheit und Jugend hatte er mit vielfachen, hartnäckigen Krankheiten zu kämpfen, wodurch Körper und Geist zugleich so geschwächt wurden, dass man selbst im vorgerückten Mannesalter glaubte, er sei für keinerlei öffentliche oder private Aufgabe geeignet“ (Claud. 2,1). Deswegen haben ihn Augustus und Tiberius vom Aufstieg inöffentlichen Ämtern ausgeschlossen, sodass er erst unter Caligula Konsul wurde (Suet.Claud. 4-7). Nach der Ermordung des Caligula hat Claudius sich versteckt, bis er von den Prätorianern entdeckt, in ihr Lager gebracht, und schließlich zum Kaiser ausgerufen

Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme... Nova antička Duklja V, 2014., 79-95

81

Page 4: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

koraci njegove vladavine. Kao prvo osigurao se od ubojica svoga prethodnika, i to na način da je pretorijance, koji su ga doveli na vlast, nagradio sa po 15 000 sestercija, a kaznio je samo glavne urotnike (Suetonije, Klaudije, 10, 4; 11, 1). Normalizirao je odnose sa senatom time što je poništio brojne poteze svog prethodnika Kaligule, a zaplijenjena dobra vratio je njihovim vlasnicima. Ipak je, obnašajući dužnost cenzora, pokušao ograničiti utjecaj senata i utjecati na sastav senata, a tokom njegove vladavine pogubljeno je 35 senatora (Suetonije, Klaudije, 29,2). Nastojao je pridobiti naklonost Rimljana na koju su sigurno pozitivno utjecali veliki građevinski radovi. Prvenstveno izgradnja luke u Ostiji i isušivanje Fucinskog jezera (lago Fucino) (Suetonije, Klaudije, 20), dvije mjere koje su trebale pridonijeti sigurnoj opskrbi žitom, ali i izgradnja akvedukata Aquae Claudiae (69 km) i Anio Novus (87 km). Na naklonost Rimljana sigurno je pozitivno utjecala i organizacija igara, poput onih povodom 800-te obljetnice Rima (Suetonije, Klaudije, 21,2). Proslavio se i prvim značajnim proširenjem Carstva poslije Augusta. Osvojio je Britaniju, a u Carstvo su definitivno uključeni i drugi prostori, odnosno Trakija, Likija, Mauretanija i Norik. Reorganizirao je vojnu službu vitezova, odnosno sustav njihovog napredovanja (cursus honorum), te im je otvorio mjesta u upravi. Navedenim je reformama u velikoj mjeri unaprijedio položaj viteškog staleža, iako je i s njime bio u sukobu, zbog čega je oko 300 viteza pogubljeno tokom njegove vladavine (Suetonije, Klaudije, 29,2).

Posljednje dvije stvari, širenje Carstva i reorganizacija vojne službe vitezova, u neposrednoj su vezi s vojskom. Iako nema izvora koji bi izrijekom spominjali Klaudijeve vojne reforme, u vrijeme Klaudija se u rimskoj vojsci zbivaju i brojne druge promjene. U tom kontekstu Yann Le Bohec za Klaudija navodi da je bio prvi reformator Augustovog sustava (Le Bohec, 1993, 211). Chris Thomas ide tako daleko da govori o širokom spektru promjena u rimskoj vojsci, koji je pokrenut na početku vladavine cara Klaudija. Da je upravo Klaudije odgovoran i zaslužan za navedene reforme argumentira činjenicom da je rimska vojska od Augusta nadalje bila isključiva domena cara. To pokazuje već Augustova oporuka u kojoj je naveo brojno stanje i raspored vojnih jedinica, količinu novaca potrebnu za isplatu i osobe koje su upoznate s pojedinostima (Suetonije, August, 101, 4; Tacit, Ann. 1, 11). Zbog potrebe da kontrolira vojsku, koja je oslonac carske moći, samo je car mogao provoditi reformu vojske i tako nešto osjetljivo nije mogao prepustiti podređenima (Thomas, 2004, 427–428). Taj spektar promjena Chris Thomas označava kao Klaudijeve vojne reforme, a kao ključne elemente tih reformi vidi promjene u strategiji i vanjskoj politici Carstva, u ustroju vojske, u vojnoj

wurde. Währenddessen hat der Senat noch erwogen, ob die Republik wiederhergestellt, oder ein neuer Herrscher ernannt werden soll (Suet.Claud. 10).

Obwohl er ohne politische Erfahrung und, wie es scheint, auch nicht aus eigenem Willen zum Kaiser ausgerufen wurde, hat sich Claudius als sehr geschickter und erfolgreicher Herrscher entpuppt. Dies geht aus den wichtigsten Maßnahmen seiner Regierungszeit hervor. Als erstes hat er sich von den Mördern seines Vorgängers, die ihn zum Kaiser ausgerufen haben, gesichert indem er sie mit je 15000 Sesterzen belohnt, und nur die Hauptverschwörer bestraft hat (Suet.Claud. 10, 4; 11, 1). Er hat die Beziehungen zum Senat normalisiert, indem er zahlreiche Maßnahmen seines Vorgängers wiederrufen, und beschlagnahmte Güter ihren Besitzern rückerstattet hat. Trotzdem hat er als Zensor versucht den Einfluss des Senats einzuschränken und auf die Zusammensetzung des Senats Einfluss zu nehmen. Während seiner Regierung wurden auch 35 Senatoren hingerichtet (Suet.Claud. 29,2). Er hat versucht die Gunst der Römer zu erlangen, worauf sich große Bauprojekte sicherlich positiv ausgewirkt haben. In erster Linie der Hafenneubau in Ostia und die Trockenlegung des Fuciner Sees (lago Fucino) (Suet.Claud. 20), zwei Maßnahmen die der Getreideversorgung Roms beitragen sollten, aber auch der Bau zweier Aquädukte, Aqua Claudia (69 km) und Anio Novus (87 km). Auf die Gunst der Römer hat sich sicher auch die Organisation von Spielen, wie jener zum 800. Geburtstag der Stadt Rom positiv ausgewirkt (Suet.Claud. 21,2). Er hat sich mit der ersten bedeutenden Ausdehnung des Reiches nach Augustus Ruhm verschafft. Er hat Britannien erobert und Thrakien, Lykien, Mauretanien und Noricum wurden in das römische Reich eingegliedert. Er hat den Militärdienst der Ritter, bzw. ihren cursus honorum reorganisiert und ihnen Verwaltungsämter zugänglich gemacht. Mit diesen Reformen hat er die Stellung des Ritterstandes bedeutend verbessert, obwohl er auch mit diesem im Konflikt stand und 300 Ritter während seiner Regierung hingerichtet wurden (Suet.Claud. 29,2).

Die zwei letztgenannten Maßnahmen stehen in direkter Verbindung zum Heer. Obwohl wir über keine Quellen verfügen, die Heeresreformen des Claudius ausdrücklich erwähnen würden, kommt es beim römischen Heer unter Claudius noch zu zahlreichen anderen Veränderungen. Insofern spricht Yann Le Bohec von Claudius als dem ersten Reformer des augusteischen Werkes (Le Bohec, 1993, 211). Chris Thomas geht so weit und spricht von einem breiten Spektrum von Veränderungen im römischen Heer, die zu Beginn der Regierungszeit des Claudius eingeleitet wurden. Dass

Nova antička Duklja V, 2014., 79-95 Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme...

82

Page 5: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

infrastrukturi i promjene kod vojne opreme i naoružanja. Za potrebe naše rasprave pobliže ćemo razmotriti prva tri Thomasova elementa. Četvrti element zaslužuje posebnu raspravu u koju bi trebalo uključiti sve relevantne nalaze rimske vojne opreme i naoružanja s područja Carstva koji potječu iz sigurno datiranih konteksta.

Među promjenama u strategiji i vanjskoj politici Carstva ističe osvajanje Britanije, smirivanje sukoba s Germanima istočno od Rajne i pomicanje rimske vojske do Dunava. Osvajanje Britanije nije bilo samo prvo veliko prostorno proširenje Carstva nakon Augustove smrti. Treba napomenuti da je August preporučio da se Carstvo više ne širi (Tacit, Ann. 1,11) i da osvajanje Britanije prethodno ni Cezaru nije pošlo za rukom. Pripreme za osvajanje morale su početi ubrzo nakon preuzimanja vlasti i za Klaudija su završile po povratku u Rim 44. godine. Upravo je to vrijeme, kako misli Chris Thomas, u kojem se Klaudije intenzivno bavi vojnim pitanjima i u kojem su vojne reforme planirane i pokrenute (Thomas, 2004, 427 i 439). Smirivanje sukoba s Germanima istočno od Rajne uslijedilo je ubrzo nakon što su ti sukobi u vrijeme Kaligule obnovljeni (Tacit, Anali, 11, 19-20) (Thomas, 2004, 442). Tada dolazi i do učvršćivanja rimske vojske na Rajni, ali i šire. U Reciji i Noriku, dolazi do pomicanja rimske vojske iz unutrašnjosti prema Dunavu, odnosno do premještanja vojnih logora iz unutrašnjosti na sam tok Dunava (Thomas, 2004, 440–441).

Među promjenama u ustroju vojske ističe osnivanje novih legija i početak prakse dodjeljivanja „službenih imena“ legijama. Prema Chrisu Thomasu upravo je Klaudije dao osnovati legiones XV et XXII Primigeniae i to za potrebe osvajanja Britanije. Riječ je o prvom osnivanju legija nakon pripajanja kraljevine Galacije Rimskom carstvu 25. god. prije Krista, kada je od njenih postrojbi osnovana legio XXII Deiotariana (Thomas, 2004, 430–431). Chris Thomas ističe da u vrijeme Augusta „službena imena“ legija još nisu bila pravilo, ali dvije nove legije Primigeniae dobile su ime pri osnivanju. Tu praksu kasnije su najprije nastavile, dvije dalmatinske legije, VII i XI, koje su dobile počasni naslov Claudia pia fidelis, a i za ime XXII legije Deiotariana je navodno zaslužan Klaudije (Thomas, 2004, 432).

Promjene u ustroju vojske izrazitije su kod pomo-ćnih vojnih postrojbi. Kohorte i ale poznate su u rimskoj vojsci od Augusta, ali u vrijeme cara Klaudija dolazi do reorganizacije vojne službe vitezova. Kako prenosi Suetonije, nju je Klaudije regulirao „tako, da su poslije zapovjedništva kohorte dobivali zapovjedništvo konjaničke čete, a poslije toga čin legijskog tribuna“ (Klaudije, 25,1). Vitezovi su time dobili na značaju jer se u vrijeme Augusta alama zapovijedala i po dva mlada

Claudius für die genannten Reformen verantwortlich und verdient ist, argumentiert er mit der Tatsache, dass das römische Heer seit Augustus ausschließlich dem Kaiser unterliegt. Das zeigt bereits das Testament des Augustus, in dem die Größe des Heeres, die Standorte der Einheiten und die notwendigen Ausgaben angeführt waren, sowie die Personen, die mit allen Einzelheiten vertraut waren (Suet.Aug. 101, 4; Tac.ann. 1, 11). Weil er Kontrolle über das Heer, die Hauptstütze der kaiserlichen Gewalt, haben musste, konnte nur der Kaiser eine Heeresreform durchführen, und so eine empfindliche Gelegenheit nicht seine Untertanen überlassen (Thomas, 2004, 427–428). Dieses Spektrum von Veränderungen bezeichnet Chris Thomas als Heeresreformen des Claudius. Als Schlüsselelemente dieser Reformen sieht er Veränderungen in der Strategie und Außenpolitik, der Heeresorganisation, der militärischen Infrastruktur und Veränderungen der Waffen und Ausrüstungsgegenstände. Zum Zweck unserer Diskussion werden wir die ersten drei Elemente näher erörtern. Das vierte Element verdient eine eigene Abhandlung, die alle relevanten Waffen und Ausrüstungsgegenstände aus sicher datierten Kontexten im Römischen Reich mit einbeziehen müsste.

Unter den Veränderungen der Strategie und Außenpolitik des Reiches betont Thomas die Eroberung Britanniens, die Beruhigung der Konflikte mit den rechtsrheinischen Germanen und die Vorlagerung des Heeres an die Donau. Die Eroberung Britanniens war nicht nur die erste bedeutende Reichserweiterung nach Augustus. Betont werden muss, dass Augustus empfohlen hat, das Reich in den gegebenen Grenzen zu halten (Tac.ann. 1,11), und dass die Eroberung Britanniens nicht einmal Caesar gelungen ist. Die Vorbereitungen der Eroberung müssen unmittelbar nach Regierungsantritt begonnen haben, und waren für Claudius mit der Rückkehr nach Rom im Jahre 44 abgeschlossen. Eben in dieser Zeit, so Chris Thomas, soll Claudius sich intensiv mit Heeresangelegenheiten befasst haben, und sollen die Reformen planiert und eingeleitet worden sein (Thomas, 2004, 427 i 439). Die Beruhigung der Konflikte mit den rechtsrheinischen Germanen erfolgte schnell nachdem diese Konflikte unter Caligula wiederaufgenommen wurden (Tac.ann. 11, 19-20) (Thomas, 2004, 442). Zu dieser Zeit fasst das römische Heer am Rhein fester Fuß, aber auch anderenorts. In Rätien und Noricum kommt es zur Vorlagerung des Heeres an die Donau, bzw. zur Verlagerung der Militärlager aus dem Landesinneren direkt an den Donaustrom (Thomas, 2004, 440–441).

Unter den Veränderungen der Heeresorganisation betont er die Gründung neuer Legionen und Einführung von offiziellen Legionsnamen. Nach Chris Thomas war

Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme... Nova antička Duklja V, 2014., 79-95

83

Page 6: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

senatora (Suetonije, August, 38,2), a nakon Klaudijeve reforme za njih su u vojsci preostali zapovjedništvo nad legijom i mjesto legijskog tribuna.(Thomas, 2004, 428–30.)

Istovremeno se zbivaju i druge promjene. Paralelno s legijama, započinje praksa dodjeljivanja „službenih imena“ pomoćnim postrojbama (Thomas, 2004, 432–435). Nadalje, uređeni su trajanje vojne službe peregrina i njihov otpust iz vojske. Vojna služba ograničena je na 25 godina, a onima koji su odslužili 25 ili više godina počelo se dodjeljivati građansko pravo (civitas) i conubium, čime su i njihove žene i djeca stjecali građansko pravo. Potvrda stečenih prava bile su tzv. vojne diplome koje se po prvi put javljaju upravo u vrijeme cara Klaudija (Thomas, 2004, 437–438). Chris Thomas ističe da se u vrijeme Klaudija osniva mornarica. Tako je za potrebe osvajanja Britanije formirana classis Britannica, a na Rajni riječna mornarica, odnosno classis Germanica, sa sjedištem u Köln-Alteburg. Zapovjedništvo nad mornaricom preuzima viteški procurator Augusti et praefectus classis (Thomas, 2004, 435).

Paralelno s promjenama u ustroju vojske dolazi i do promjena u vojnoj infrastrukturi, odnosno javlja se novi koncept vojnih logora. Poligonalne logore augustovog i tiberijevog razdoblja zamjenjuju logori pravilnog pravokutnog tlocrta, a istovremeno se u vojnim logorima

es Claudius der die legiones XV et XXII Primigeniae für die bevorstehende Eroberung Britanniens aufgestellt hat. Dabei handelt es sich um die erste Aufstellung von Legionen seit das Königreich Galatien 25 vor Chr. dem Reich einverleibt, und von deren Truppen die legio XXII Deiotariana gegründet wurde (Thomas, 2004, 430–431). Chris Thomas betont, dass unter Augustus offizielle Legionsnamen noch nicht üblich waren, die zwei neuaufgestellten Legionen aber einen Namen bekommen haben. Diese Praxis wurde zunächst von den zwei dalmatinischen Legionen, der VII u XI, die den Ehrentitel Claudia pia fidelis bekommen haben, fortgesetzt, und Claudius soll auch für den Namen der legio XXII Deiotariana verantwortlich sein (Thomas, 2004, 432).

Die Veränderungen der Heeresorganisation sind bei den Hilfstruppen noch deutlicher. Kohorten und Alen sind im römischen Heer seit Augustus bekannt, aber Claudius hat den Militärdienst der Ritter so geordnete, „dass er ihnen nach einer Kohorte eine Schwadron unterstellte, nach einer Schwadron das Legionstribunat gab“ (Suet.Claud. 25.1). Die Ritter haben damit an Bedeutung gewonnen, weil unter Augustus Alen von zwei jungen Senatoren befehligt wurden (Suet.Aug. 38,2) und ihnen nach der Reform des Claudius die Stellen des Legionslegaten und Legionstribunen verblieben ist (Thomas, 2004, 428–30). Zur selben Zeit werden auch andere Veränderungen vollzogen. Parallel zu den Legionen beginnt auch bei den Hilfstruppen die Einführung von offiziellen Truppennamen (Thomas, 2004, 432–435). Weiter wurde die Dienstzeit der Peregrini auf 25 Jahre beschränkt. Denjenigen die 25 oder mehr Jahre Dienst erbracht haben, wurden das römische Bürgerrecht (civitas) und das conubium verliehen, womit auch ihre Frauen und Kinder das Bürgerrecht erhalten haben. Bestätigung der erteilten Rechte waren sogenannte Militärdiplome, die zum ersten Mal unter Claudius auftauchen (Thomas, 2004, 437–438). Chris Thomas betont, dass unter Claudius auch die Flotte gegründet wurde. So wurde für die Eroberung Britanniens die classis Britannica formiert, und auf dem Rhein die Flussflotte, bzw. die classis Germanica mit Stützpunkt in Köln-Alteburg. Den Befehl über die Flotte übernimmt ein ritterlicher procurator Augusti et praefectus classis (Thomas, 2004, 435).

Parallel zu den Veränderungen der Heeresor-ganisation kommt es auch zu Veränderungen in der militärischen Infrastruktur. Es entsteht ein neues Konzept der Militärlager. Die polygonalen Lager der augusteischen und tiberischen Zeit werden durch rechteckige Lager ersetzt, in denen zum ersten Mal Steinbeuten auftreten, die allmählich die Holzbauten ersetzen (Thomas, 2004,

Nova antička Duklja V, 2014., 79-95 Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme...

84

Sl. 1 - Abb. 1: Stela Gaja Asurija, vojnika VII. legije = Grabstele des Caius Asurius, mil(es) leg(ionis) VII (Arheološki muzej u Splitu, inv. br. A 1424; Foto: A. Verzotti).

Page 7: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

po prvi put javljaju kamene građevine, koje postupno zamjenjuju one podignute od drva (Thomas, 2004, 440–441).

Izuzmemo li činjenicu da nema neposrednih izvora koji bi spominjali Klaudijeve vojne reforme, najslabija karika Thomasove rasprave je nedostatak pitanja i odgovora o uzroku i neposrednom povodu za tako opsežne reforme. Nadalje, pojedini argumenti u prilog tezi nategnuti su, te gotovo ili potpuno nedokazivi. Tako se primjerice većina autora slaže da do osnivanja novih legija u vrijeme principata dolazi u sklopu priprema za nove vojne pohode i u sklopu očekivanog proširenja carstva. I drugi autori osnivanje XV i XXII legije pripisuju Klaudiju, ali su brojna i mišljenja da je obije legije osnovao već Kaligula za potrebe obnovljenih sukoba s Germanima istočno od Rajne (Usporedi različita mišljenja kod Mann, 1963). Time se ukupan broj legija na Rajni nakratko popeo na 10. XV legija je vjerojatno smještena u logoru Mainz-Weisenau u gornjem Porajnju, a XXII je pridružena legijama u donjem Porajnju, ali mjesto njenog logora nije poznato (Campbell, 2006, 15–16).

Za razliku od toga, postoje i argumenti, koji se mogu koristiti u prilog tezi o Klaudijevim vojnim reformama, ali Chris Thomas dovoljno ne naglašava njihov značaj. To se prije svega odnosi na promjene u vojnoj infrastrukturi, odnosno na pojavu novog koncepta vojnih logora. Činjenica je da poligonalne logore, kakvi su bili uobičajeni u vrijeme Augusta i Tiberija, od Klaudija nadalje zamjenjuju logori pravilnog pravokutnog tlocrta, koji se sve učestalije izgrađuju u kamenu. No mnogo značajnije je da nestaju veliki rimski vojni logori, u kojima je u vrijeme Augusta i Tiberija u republikanskoj tradiciji bila smještena cijela vojska, sastavljena od više različitih postrojbi, kako legijskih, tako i pomoćnih. Od Klaudija, kada je zaključen proces uključivanja pomoćnih postrojbi u profesionalnu vojsku, po prvi put se arheološki jasno mogu prepoznati i razlikovati legijski logor i kasteli pomoćnih postrojbi. Po prvi put možemo dokumentirati postojanje pravokutnih logora, koji po veličini mogu primiti pomoćne postrojbe i koji se temeljem epigrafičkih nalaza mogu i pripisati konkretnim pomoćnim postrojbama. Dva najpoznatija primjera su kasteli Valkenburg na donjoj Rajni i Oberstimm na gornjem Dunavu (Johnson, 1987, 257–270). Također po prvi put možemo dokumentirati postojanje pravokutnih logora, koji po veličini mogu primiti jednu legiju. Oni se u pravilu podižu na novim zemljopisno-strateškim položajima, imaju oblik izduženog pravokutnika ili čak kvadrata i zauzimaju površinu od 20-25 ha. Površina se i dalje razlikuje od logora do logora, ali je standard ipak znatno jasniji nego u prethodnome razdoblju. Logori od sada pa nadalje postaju trajniji, a različite faze logora od

440–441). Wenn wir von der Tatsache absehen, dass wir über keine Quellen verfügen, die Heeresreformen des Claudius ausdrücklich erwähnen würden, hat die Abhandlung von Chris Thomas ein weiteres schwaches Glied. Ausgebleiben ist die Fragen nach der Ursache und dem unmittelbaren Anlass für solche weitreichende Reformen und in Folge auch die Antwort auf diese Frage. Weiter sind einige Argumente die für die These in Anspruch genommen werden kaum oder überhaupt nicht zu beweisen. So stimmt der Großteil der Forschung überein, dass es zu Aufstellungen von Legionen während des Prinzipats im Rahmen von Kriegsvorbereitungen und erwarteten Gebietserweiterungen kommt.

Auch andere Autoren vertreten die Meinung, dass Claudius die legiones XV et XXII Primigeniae aufgestellt hat, aber gleichermaßen zahlreich sind die Meinungen, dass dies bereits unter Caligula im Rahmen der wiederaufgenommenen Konflikte mit der rechtsrheinischen Germanen passiert ist (vergleiche die verschiedenen Meinungen bei Mann, 1963). Damit ist die Zahl der Legionen am Rhein kurzfristig auf 10 gestiegen. Die XV Legion war wahrscheinlich in Mainz-Weisenau am Oberrhein stationiert und die XXII Legion in einem unbekanntem Lager am Niederrhein (Campbell, 2006, 15–16). Im Gegensatz dazu existieren auch Argumente, die für die These von den Heeresreformen des Claudius sprechen, aber Chris Thomas hat sie nur unzureichend betont. Dies bezieht sich vor allem auf die Veränderungen in der militärischen Infrastruktur, bzw. auf die Entstehung eines neuen Konzepts der Militärlager. Tatsache ist, dass polygonalen Lager der augusteischen und tiberischen Zeit seit Claudius durch rechteckige Lager ersetzt werden, die zunehmend in Stein ausgebaut werden. Viel bedeutender ist, dass die großen Militärlager verschwinden, in denen unter Augustus und Tiberius in republikanischer Tradition das ganze Heer untergebracht war, bestehend aus verschiedenen Einheiten, sowohl aus Legion als auch Hilfstruppen. Seit Claudius, als die Eingliederung der Hilfstruppen in das professionelle Heer abgeschlossen wurde, können zum ersten Mal Legionslager und Hilfstruppenkastelle archäologisch klar erkannt und unterschieden werden. Zum ersten Mal können rechteckige Lager dokumentiert werden, die ihrer Größe nach eine Hilfstruppe aufnehmen können, die aufgrund von epigraphischen Denkmälern auch konkreten Truppen zugewiesen werden können. Die zwei bekanntesten Kastelle dieser Zeit sind Valkenburg am Niederrhein und Oberstimm an der oberen Donau (Johnson, 1987, 257–270). Zum ersten Mal können auch rechteckige Lager dokumentiert werden, die ihrer Größe nach eine Legion aufnehmen können. Diese werden in Regel auf neuen

Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme... Nova antička Duklja V, 2014., 79-95

85

Page 8: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

sada više nisu tako brojne, privremene i nestalne u smislu da negiraju jedna drugu. Najpoznatiji primjeri su Logori Bonna, Novaesium i Vetera (Tončinić, 2009a, 60–63). Navedene promjene spadaju među arheološki najbolje prepoznatljive promjene u rimskoj vojsci Klaudijevog razdoblja.

Na kraju postoje i argumenti, koji se mogu koristiti u prilog tezi o Klaudijevim vojnim reformama, ali Chris Thomas ih ne koristi u svojoj argumentaciji. Tako nisu uključena ni zbivanja koja su se odigrala u Iliriku, odnosno Dalmaciji i Panoniji, niti arheološki nalazi iz tih provincija. Za Panoniju Thomas navodi da je promjena politike u odnosu na Augusta i Tiberija bila minimalna. Kao razlog tome vidi činjenicu da Panonija nije bila na pretpostavljenom putu Klaudija iz Britanije, kroz Germaniju prema Italiji (Thomas, 2004, 441). Dalmaciju gotovo ni ne spominje, osim u kontekstu promjene imena VII i XI legije nakon Skribonijanove pobune (Thomas, 2004, 432). No, i u Panoniji se u vrijeme cara Klaudija zbivaju znakovite promjene vezane uz rimsku vojsku. Dalmacija je pak odigrala važnu ulogu na početku Klaudijeve vladavine i Dalmacija posjeduje spomeničku baštinu koja je zahvaljujući tim zbivanjima jasno datirana. Rimska provincija Dalmacija i njena spomenička baština se stoga nameću kao prilog raspravi o tzv. Klaudijavim vojnim reformama.

Jedan od ključnih događaja na početku Klaudijeve vladavine bila je pobuna namjesnika provincije Dalmacije 42. godine. Tijek pobune poznat nam je iz antičkih izvora u kojima se navedeni namjesnik spominje kao Furije Kamilo Skribonijan (Furius Camillus Scribonianus). Isti je u Dalmaciji ostao zabilježen na dva spomenika. Na međašnom kamenu iz Vagnja kod Jajca (Tončinić, 2011, 120–121, kat. br. 97), na kojem se javlja kao Lucije Aruncije Kamilo Skribonijan (Lucius Arruncius Camillus Scribonianus), te na nadgrobnom spomeniku njegovog roba koji je pokopan u Saloni (Cambi, 2009, 73 sl. 3).

Suetonije o tome događaju prenosi: „Građanski rat pokrenuo je Furije Kamilo Skribonijan, legat u Dalmaciji, ali je već peti dan bio uništen, jer su legije, koje su prekršile zakletvu caru, bile potaknute na kajanje jednim čudom. Kada je naime bio oglašen polazak k novom caru, nekim se slučajem ili božjom voljom ni orlovi nisu mogli ukrasiti ni bojni znakovi izvući iz zemlje ni maknuti s mjesta“ (Suetonije, Klaudije, 13). Kasije Dio pak prenosi da legije nisu htjele podržati obnovu Republike koju je proklamirao Skribonijan (Cassius Dio LX 15, 2). Kada su VII i XI legija otkazale potporu, pobuna je doživjela neuspjeh. Skribonijan se sklonio u Issu gdje ga je ubio vojnik Volganije (Cassius Dio LX 15, 3; Tacit, Hist., II, 75). Na taj način je nestao

geographischen und strategischen Standorten errichtet, haben einen rechteckigen oder sogar quadratischen Grundriss und nehmen eine Fläche von 20-25 ha ein. Die Fläche unterscheidet sich auch weiterhin von Lager zu Lager, aber ein Standard ist trotzdem viel deutlicher zu erkennen als vorher. Die Lager werden von jetzt an viel dauerhafter und die verschiedenen Lagerphasen sind nicht mehr so zahlreich, vorübergehend, unbeständig und negieren einander nicht. Die bekanntesten Beispiele sind die Legionslager Bonna, Novaesium und Vetera (Tončinić, 2009a, 60–63). Die beschriebenen Veränderungen sind unter allen Veränderungen beim römischen Heer zur Zeit des Claudius archäologisch am deutlichsten zu erkennen. Zuletzt existieren auch Argumente, die für die These von den Heeresreformen des Claudius sprechen, aber in der Argumentation von Chris Thomas überhaupt nicht verwendet wurden. So sind die Ereignisse im Illyricum, bzw. den Provinzen Dalmatien und Pannonien, nicht berücksichtigt worden, und auch nicht die archäologischen Funde aus diesen Provinzen. Für Pannonien führt Chris Thomas an, dass die Veränderungen im Vergleich zu Augustus und Tiberius minimal waren. Als Grund dafür sieht er die Tatsache, dass Pannonien nicht auf der angenommenen Route des Claudius von Britannien, über Germanien nach Italien lag (Thomas, 2004, 441). Dalmatien erwähnt er nur im Zusammenhang mit der Verleihung von Ehrentitel an die legiones VII et XI nach der Revolte des Skribonianus (Thomas, 2004, 432).

Doch in Pannonien kommt es unter Claudius zu bedeutenden Veränderungen, die mit dem römischen Heer im Zusammenhang stehen. Dalmatien hat am Anfang der Regierungszeit des Claudius eine bedeutende Rolle gespielt, und Dalmatien besitz Denkmäler, die dank dieser Ereignisse gut datiert sind. Die Provinz Dalmatien und ihre Denkmäler zwingen sich deswegen als Beitrag in der Diskussion über die Heeresreformen des Claudius auf.

Eins der wichtigsten Ereignisse am Anfang der Regierungszeit des Claudius war die Revolte des Stadthalters der Provinz Dalmatien im Jahre 42. Der Verlauf der Revolte ist uns aus literarischen Quellen bekannt, die den Stadthalter als Furius Camillus Scribonianus erwähnen. Derselbe erscheint auf zwei Denkmälern aus Dalmatien. Auf einem Grenzziehungsstein aus Vaganj bei Jajce (Tončinić, 2011, 120–121, kat. br. 97), auf dem er als Lucius Arruncius Camillus Scribonianus erwähnt wird, und auf dem Grabstein seines Sklaven, der in Salona bestatten wurde (Cambi, 2009, 73 sl. 3).

Sueton berichtet über die Revolte: „Einen Bürgerkrieg erregte Furius Camillus Scribonianus,

Nova antička Duklja V, 2014., 79-95 Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme...

86

Page 9: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

vrlo ozbiljan oponent koji je raspolagao vojnom silom na pragu Italije. Klaudije je iskazanu lojalnost nagradio dodjeljivanjem počasnog naslova Claudia pia fidelis objema legijama, što je potvrdio i Senat (Cassius Dio LX 15, 4).

Nedavno je Nenad Cambi uvjerljivo pokazao kao nije bila riječ o neznačajnoj i brzo uklonjenoj opasnosti, već o događaju čiji su se repovi još dugo povlačili (Cambi, 2009). To se uklapa u izvore koji govore o pogubljenjima senatora u vrijeme vladavine cara Klaudija (Suetonije, Klaudije, 29,2). Nenad Cambi je o pobuni istaknuo slijedeće: Senatorskih urota protiv Klaudija bilo je i prije Skribonijana. Primjerice ona Gaja Apija Silana koji je zbog toga pogubljen. Skribonijan nije bio jedini senator u uroti, u njoj je sudjelovao i Anije Vinicijan, a nije bio ni jedini senator u Dalmaciji. Klaudije je pod prijetnjom pobune čak razmišljao o abdikaciji. Kada je pobuna propala Anije Vinacije se ubio, Skribonijan je ubijen, a njegovi sljedbenici uhapšeni su u Dalmaciji i sprovedeni u Rim na suđenje. Tako senator Caecina Paeto i njegova žena Arria koji su si tokom suđenja u Rimu oduzeli život. Skribonijanova žena i sin preživjeli su, a njegov je sin 10 godina kasnije prognan iz Rima pod sumnjom da je sudjelovao u zavjeri protiv Klaudija.

Klaudije se dakle na samom početku, u drugoj godini svoje vladavine, po drugi put našao u potencijalno pogibeljnijoj situaciji, u kojoj je dio senata pokušao vojsku iskoristiti protiv njega. Prvi put, odmah nakon Kaligulinog ubojstva, kada se dio senata uzdao u gradske kohorte i drugi put, prilikom pobune Lucija Aruncija Kamila Skribonijana koji je pod svojim zapovjedništvom, na pragu Italije imao dvije legije i nepoznat broj pomoćnih vojnih postrojbi. Zbivanja u provinciji Dalmaciji 42. godine jasno su pokazala koja opasnost Klaudiju prijeti od pojedinih pripadnika senatorskog staleža i vojske pod njihovim utjecajem i zapovjedništvom. Poučen tim potencijalno pogibeljnim iskustvima Klaudije je imao dobre razloge da reorganizira vojsku, da suzbije utjecaj senatorskog staleža u vojsci, ali i da vojsku odmakne od Italije, da ju zaposli i da pridobi njenu naklonost.

Zbog toga se pokušaj, da se brojne promjene, koje se u rimskoj vojsci zbivaju u vrijeme Klaudija, tumače kao vojne reforme, za koje je odgovoran i zaslužan sam car Klaudije, odnosno kao Klaudijeve vojne reforme, čini potpuno opravdanim. Ako prihvatimo tezu o Klaudijevim vojnim reformama, koje su inicirane na samom početku njegove vladavine, onda su upravo zbivanja u provinciji Dalmaciji 42. godine mogla biti snažan poticaj caru za provođenje tih reformi. Promotrimo stoga u kojoj se mjeri ključne elemente Klaudijeve vojne reforme, kako ih vidi Chris Thomas, mogu tumačiti kao mjera za suzbijanje

der Legat von Dalmatien, der jedoch bereits fünf Tage später scheiterte, weil es die Legionen, die gemeutert hatten, wegen eines Wunderzeichens bereuten: als sie nämlich ihren Marsch zu dem neuen Kaiser antreten wollten, konnten aus Zufall und durch göttliche Fügung weder der Adler aufgeputzt noch die Feldzeichen aus dem Boden gezogen und fortgebracht werden.“ (Suet.Claud. 13. 2). Cassius Dio berichtet hingegen, dass die Legionen die Wiederherstellung der Republik, die von Scribonianus proklamiert wurde nicht unterstützen wollten (Cassius Dio LX 15, 2). Die Revolte ist gescheitert nachdem die VII und XI Legion ihre Unterstützung abgesagt haben. Scribonianus ist nach Issa geflohen, wo er von einem Soldaten namens Volganius ermordet wurde (Cassius Dio LX 15, 3; Tac.hist. 2, 75). Auf diese Weise verschwand ein ernstzunehmender Gegner, der an der Grenze Italiens über eine Militärmacht verfügt hat. Claudius hat die bewiesene Treu beider Legionen mit der Verleihung des Ehrentitels Claudia pia fidelis belohnt, was auch vom Senat bestätigt wurde (Cassius Dio LX 15, 4).

Nenda Cambi hat unlängst überzeugend darauf hingewiesen, dass es sich keineswegs um eine bedeutungslose und schnell beseitigte Gefahr gehandelt hat (Cambi, 2009). Dies fügt sich gut in die Quellen über Hinrichtungen von Senatoren unter Claudius (Suet.Claud. 29,2). Über diese Revolte hat Nenda Cambi folgendes hervorgehoben: Senatorische Verschwörungen gegen Claudius hat es auch vor Scribonianus gegeben. So zum Beispiel jene des Apius Silanus der deswegen hingerichtet wurde. Scribonianus war nicht der einzige an der Revolte beteiligte Senator, teilgenommen hat auch Annius Vinicianus, und er war auch nicht der einzige Senator in Dalmatien. Unter der Bedrohung durch die Revolte hat Claudius sogar die Abdankung erwogen. Nachdem die Revolte gescheitert ist, hat Annius Vinicianus Selbstmord begangen, Scribonianus wurde ermordet, und seine Mitverschwörer wurden in Dalmatien verhaftet und in Rom vor Gericht gestellt. So der Senator Caecina Paetus und seine Frau Arria, die während des Verfahrens in Rom Selbstmord begangen haben. Die Witwe und der Sohn des Scribonianus haben überlebt. 10 Jahre später wurde sein Sohn unter dem Verdacht an einer Verschwörung gegen Claudius teilgenommen zu haben, aus Rom verbannt.

Claudius fand sich also bereits am Beginn, im zweiten Jahr seiner Regierung, zum zweiten Mal in einer potenziell tödlichen Situation, in der ein Teil des Senats das Heer gegen ihn ausnützen wollte. Zum ersten Mal, sofort nach der Ermordung Caligulas, als ein Teil des Senats sich auf die Stadtkohorten verlies, und zum zweiten Mal, während der Revolte des Scribonianus, der

Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme... Nova antička Duklja V, 2014., 79-95

87

Page 10: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

utjecaja senatorskog staleža u vojsci, za odmicanje vojske od Italije, te mjera za zapošljavanje vojske i pridobivanja njene naklonosti.

I dalje je otvoreno pitanje u kojoj su mjeri carevima u različitim razdobljima principata viteški stalež i vitezi u civilnoj i vojnoj upravi služili i uopće mogli poslužiti kao protuteža senatorskom staležu (Za pregled problematike i literature vidi Eck, 1995). Werner Eck smatra da su pripadnici viteškog staleža na službi u pomoćnim postrojbama i legijama, kako formalno, tako i stvarno, uvijek bili podređeni svojim zapovjednicima iz senatorskog staleža, te da nisu raspolagali snagom koja bi se mogla suprotstaviti senatorskom provincijskom namjesniku (Eck, 1995, 38–39). No ipak je reorganizacijom vojne službe vitezova, kojom su vitezovi proširili zapovjedništvo nad pomoćnim postrojbama, nezanemariv broj postrojbi i vojnika izuzet iz neposrednog zapovjedništva senatora. Učinak je bio još veći ako se tome pridoda izmještanje pomoćnih postrojbi iz velikih vojnih logora, u kojima je bila smještena vojska, sastavljena od više različitih postrojbi, kako legijskih, tako i pomoćnih. Time su naime pomoćne postrojbe i fizički izdvojene iz mase vojske koja je bila pod izravnim zapovjedništvom senatorskog legata. Formiranjem prokuratorske provincije Norik, a vjerojatno i Recije, u vrijeme Klaudija postignut je slični učinak. Time su vojni distrikti, koji su pod zapovjedništvom viteških prefekata bili podređeni senatorskim legatima, zapovjednicima vojske na gornjoj Rajni i u Panoniji, izdvojeni u zasebne provincije pod upravom viteških prokuratora, a njima je podređena i vojska u tim provincijama. Sve navedene mjere nisu ni kumulativno mogle izjednačiti utjecaj viteškog i senatorskog staleža u vojsci, što bi uostalom bilo i u potpunoj suprotnosti s ustrojem rimske države i vojske. No te su mjere oslabile izravni utjecaj senatorskog staleža u vojsci i mogle su znatno oslabiti aspiracije usporedive onim Skribonijanovim.

Usporedimo li sliku rasprostranjenosti rimskih vojnih logora na gornjoj Rajni i gornjem Dunavu u razdoblju prije i za vrijeme Klaudija, vidimo da su u vrijeme Klaudija logori pomoćnih postrojbi znatno gušće raspoređeni (Usporedi Zanier, 2004, 16 Abb. 13; Hüssen, 2004, 59 Abb. 45). Znakovito je da se osim u Reciji i na gornjoj Rajni isto zapaža i na znatno širem području. Tako Martin Gechter za donji tok Rajne govori o prvim naznakama donjogermanskog limesa upravo u vrijeme Klaudija (Gechter, 1979). Unatoč tvrdnji Chrisa Thomasa da je promjena politike u odnosu na Augusta i Tiberija u Panoniji, čini se, bila minimalna (Thomas, 2004, 441), i u Panoniji se u to vrijeme prepoznaju elementi koji se itekako uklapaju u sliku na Rajni i gornjem Dunavu. Paralelno s izgradnjom limesa na Rajni i gornjem Dunavu,

an der Grenze Italiens zwei Legionen und eine unbekannte Anzahl von Hilfstruppen unter seinem Kommando hatte. Die Ereignisse des Jahres 42 in Dalmatien haben deutlich gezeigt welche Gefahr Claudius von einigen Angehörigen des Senatorenstandes und vom Heer unter dem Kommando des Senatorenstandes drohen kann. Belehrt durch diese potenziell tödlichen Erfahrungen, hatte Claudius guten Grund den Einfluss des Senatorenstandes im Heer einzuschränken, aber auch das Heer weiter von den Grenzen Italiens zu versetzen, es beschäftigt zu halten und die Gunst des Heeres zu erlangen.

Insofern scheint der Versuch, die zahlreichen Veränderungen im römischen Heer zur Zeit des Claudius, als Heeresreformen zu deuten, für die Claudius selbst verantwortlich und verdient ist, bzw. als Heeresreformen des Claudius, vollkommen gerechtfertigt. Wenn wir die These von den Heeresreformen des Claudius annehmen, die zu Beginn der Regierungszeit des Claudius eingeleitet wurden, dann konnten die Ereignisse des Jahres 42 in Dalmatien ein bedeutender Impuls für den Kaiser sein, diese Reformen umzusetzen. Betrachten wir deswegen in welchem Ausmaß man die Schlüsselelemente der Heeresreformen des Claudius, so wie sie von Chris Thomas beschrieben werden, als Maßnahmen gedeutet werden können den Einfluss des Senatorenstandes im Heer einzuschränken, das Heer weiter von den Grenzen Italiens zu versetzen, es beschäftigt zu halten und die Gunst des Heeres zu erlangen.

Weiter offen bleibt die Frage in welchem Ausmaß den Kaisern während des Prinzipats der Ritterstand und die Ritter in der römischen Staats- und Heeresorganisation als Gegengewicht zum Senatorenstand gedient haben oder überhaupt dienen konnten (einen Überblick der Problematik und der Literatur siehe bei vidi Eck, 1995). Werner Eck ist der Meinung, dass Angehörige des Ritterstandes, im Dienst in Hilfstruppen und Legionen, im allgemeinen und im übrigen immer ihren Befehlshabern senatorischen Ranges unterstellt waren, und nicht über die Kraft verfügt haben, sich den senatorischen Stadthalter zu wiedersetzen (Eck, 1995, 38–39). Doch trotzdem wurde durch die Reorganisation des ritterlichen Militärdienstes, mit der Zunahme von Hilfstruppen unter ritterlichem Kommando, eine nicht zu unterschätzende Zahl von Einheiten und Soldaten dem unmittelbaren Befehl der Senatoren entzogen. Der Effekt war noch größer, wenn man die Verlagerung der Hilfstruppen aus den großen Militärlagern, in denen das ganze Heer, bestehend aus verschiedenen Einheiten, sowohl Legionen als auch Hilfstruppen untergebracht waren, hinzuzählt. Damit wurden die Hilfstruppen auch wirklich aus der Masse des von senatorischen Legaten

Nova antička Duklja V, 2014., 79-95 Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme...

88

Page 11: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

i nizvodno dolazi do izbijanja rimske vojske na Dunav. Premještanjem XI legije Hispana 43. god. u Britaniju, Siscija je napuštena kao legijski logor. 45/46. VIII legija Augusta napušta Poetovio i osniva legijski logor Novae u Meziji, a njeno mjesto zauzima XIII legija Gemina (Campbell, 2006, 17). Legio XV Apolinaris osniva legijski logor Carnuntum, Nastanak brojnih kasnijih rimskih vojnih uporišta (Arrabona, Brigetio, Solva, Aquincum, Lussonium, Lugio?) i utvrđene granice se i na ovome dijelu Dunava može datirati u vrijeme Klaudija (Toth, 2003). Tacit po prvi put za 50 godinu spominje i postojanje Panonske mornarice (Ann. XII, 30, 3). Sve ovo jasno pokazuje da se i Panonija uklapa u sliku promjena koje se u vrijeme Klaudija odvijaju na Rajni i gornjem Dunavu. U krajnjoj liniji to je i logično jer, promatrajući geostratešku situaciju, raspoređivanje vojske uz gornji Dunav nema nikakvoga smisla, ako se ne nastaviti i dalje nizvodno u Panoniji. Sva navedena zbivanja mogu se, isto kao i osvajanje Britanije i Trakije, tumačiti i kao nastojanje da se vojska udalji od Italije i zaposli kako osvajanjima, tako i izgradnjom novih logora na novoj granici.

U vrijeme Klaudija u Panoniji je osnovana i veteranska kolonija Claudia Savaria što možemo tumačiti i kao brigu za naklonost vojske. Savarija nije usamljeni primjer iz razdoblja njegove vladavine. Na Rajni, na mjestu napuštenog velikog logora augustovog i tiberijevog razdoblja Apud Aram Ubiorum (Köln) osnovao je koloniju Claudia Ara Agrippinensium, a u Dalmaciji treba spomenuti i Aequum (Čitluk kod Sinja) u blizini legijskog logora Tilurija.

Suetonije prenosi da je Klaudije bio prvi car koji je vjernost vojnika kupio i novčanom naknadom (Klaudije, 10, 4). U tom kontekstu valja napomenuti da istraživanja o emisijama novca svjedoče da je Klaudije u opticaj pustio daleko više zlatnika i srebrnjaka nego njegovi prethodnici Tiberije i Kaligula zajedno. Od svih zlatnika i srebrnjaka koji su u opticaj pušteni u ukupno 12 emisija, čak 33% otpada na 1. godinu Klaudijeve vladavine. Taj je novac očigledno iskorišten kako bi se isplatio donativum pretorijancima, gradskim kohortama i naposljetku legijskim vojnicima. Sav Klaudijev brončani novac u opticaj je pušten u dvije emisije između 41. i 43. godine (Burgers, 2001). Te emisije ostavile su i arheološke tragove u sjevernoj Dalmaciji, te u legijskim logorima u Burnu i Tiluriju, gdje je vidljiv porast opticaja upravo u vrijeme Klaudija (Šeparović and Pavlović, 2013, 459 Diagram 1-2; Šeparović, 2012). Kao kuriozitet na ovome mjestu treba spomenuti i jednu ostavu rimskog novca koja je vrlo vjerojatno u legijskom logoru Tiluriju zakopana u jeku Skribonijanove pobune (Grgin, 1929).

Zahvaljujući Skribonijanovoj pobuni epigrafski

befehligten Heeres ausgegliedert. Die Bildung der prokuratorischen Provinz Norikum, und unter Claudius wahrscheinlich auch Rätien, hatte eine ähnliche Auswirkung. Die Militärdistrikte, die unter dem Befehl von ritterlichen Präfekten den senatorischen Legaten der Heere am Oberrhein und in Pannonien unterstellt waren, wurden damit in eigenständige Provinzen unter der Verwaltung von ritterlichen Prokuratoren ausgesondert. Diesen wurden auch die Einheiten in ihren Provinzen unterstellt. Alle angeführten Maßnahmen konnten nicht einmal kumulativ zum Ausgleich des ritterlichen und senatorischen Einflusses beim Heer führen. Dies wäre im Übrigen im vollkommenen Gegensatz zu der römischen Staats- und Heeresorganisation. Doch diese Maßnahmen haben den direkten Einfluss des Senatorenstandes im Heer geschwächt, und konnten Aspirationen wie jene des Scribonianus ebenfalls bedeutend schwächen.

Vergleichen wir die Verbreitung römischer Militärlager am Oberrhein und der oberen Donau in der Zeit vor und unter Claudius, sehen wir, dass unter Claudius die Hilfstruppenlager bedeutend dichter verteilt sind (Vergleiche Zanier, 2004, 16 Abb. 13; Hüssen, 2004, 59 Abb. 45). Bedeutend ist, dass dies nicht nur am Oberrhein und der oberen Donau, sondern auf einem viel größerem Gebiet zu beobachten ist. So spricht Martin Gechter auch für den Niederrhein von den ersten Anzeichen des Niedergermanischen Limes unter Claudius (Gechter, 1979). Trotz der Behauptung von Chris Thomas, dass die Veränderungen im Vergleich zu Augustus und Tiberius in Pannonien minimal waren (Thomas, 2004, 441), finden wir auch in Pannonien zu dieser Zeit Elemente, die sich gut in das Bild am Rhein und der oberen Donau fügen. Parallel zum Ausbau des Limes am Rhein und der oberen Donau, kommt es auch Stromabwärts zum Vorstoß des Heeres an die Donau. Mit der Verlagerung der legio IX Hispana im Jahre 43 nach Britannien, wird Siscia als Legionsstandort aufgegeben. 45/46 verlässt die legio VIII Augusta Poetovio, um das Lager Novae in Mösien zu gründen, während ihren Platz die legio XIII Gemina einnimmt (Campbell, 2006, 17). Die Legio XV Apolinaris gründet Carnuntum, und die Entstehung zahlreicher späterer Militärstützpunkte (Arrabona, Brigetio, Solva, Aquincum, Lussonium, Lugio?), sowie einer befestigten Grenze kann auf diesem Donauabschnitt auch in die Zeit von Claudius datiert werden (Toth, 2003). Tacitus erwähnt im Jahre 50 zum ersten Mal die Existenz einer Pannonischen Flotte (Tac.ann. XII, 30, 3). All dies fügt sich in das Bild der Veränderungen, die unter Claudius am Rhein und der oberen Donau zu beobachten sind. Letztendlich ist dies auch logisch. Betrachtet man nämlich die geostrategische Lage, hat die

Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme... Nova antička Duklja V, 2014., 79-95

89

Page 12: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

Nova antička Duklja V, 2014., 79-95 Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme...

spomenici VII i XI legije u Dalmaciji, mogu se, ovisno o izostanku ili pojavi počasnog naslova Claudia pia fidelis, datirati u razdoblje prije ili poslije 42. god. Među spomenicima XI legije u Dalmaciji zastupljeni su brojni primjerci obiju razdoblja. Uzrok tome je činjenica da je XI legija u Dalmaciji ostala do 68/69. god. (Betz, 1939, 17–40, 67–70; Tončinić, 2011, 11–15). Za razliku od toga među spomenicima VII legije prevladavaju primjerci prve skupine, koji se mogu datirati u razdoblje između dolaska legije u Dalmaciju i 42. god. (Betz, 1939, 6–17, 26–40, 64–67). To se prije svega odnosi na spomenike iz Tilurija, gdje je dokumentirano 15 nadgrobnih spomenika VII legije, jedan VII legije Claudia pi) fidelis i 7 spomenika koji se samo uvjetno mogu pripisati ovoj legiji. Na osnovi toga već je zarana zaključeno da VII legija ubrzo nakon 42. god. napustila Tilurij. Različiti autori različito datiraju vrijeme odlaska VII legije. Emil Ritterling smatra da je prije 58. god. napustila Dalmaciju kako bi u provinciji Meziji zauzela mjesto IIII legije Scythica, koja je 56. na 57. god. premještena u Armeniju (Ritterling, 1925, 1619). Druga mogućnost je da je tek 61. god. premještena u Meziju, kako bi zauzela mjesto V legije Macedonica koja je također premještena na Istok (Betz, 1939, 38). Karl Strobel smatra da je u Meziji od samog početka preuzela logor u Viminaciju (Viminacium) iz kojeg je IIII legija Scythica otišla vjerojatno već godine 55. god. (Strobel, 2000, 528). John J. Wilkes i Marin Zaninović naglasili su mišljenje o još ranijem odlasku, i to već 45. god., kada je Rimskom Carstvu pripojena Trakija. Ono se zasniva na zapažanju da je u Dalmaciji zabilježen relativno mali broj spomenika VII legije Claudia pia fidelis, a John J. Wilkes u prilog tezi o ranom odlasku naglašava da je on mogao biti i rezultat Skribonijanove urote, odnosno spoznaje koju opasnost mogu predstavljati dvije legije u Dalmaciji (Nesselhauf, 1941, 42; Wilkes, 1969, 96; Zaninović, 1996, 287). Na ovom mjestu treba naglasiti da u međuvremenu raspolažemo tegulama s pečatima VII legije Claudia pia fidelis koje su nađene u Tiluriju i Ekvu (Tončinić, 2011, 131–133, 165–166 kat. br. 112, 114-115, 2009b, 1454; Tončinić et al., 2011, kat. br. 16, 26–27; Wilkes, 1979, 65, 1969, 96 bilj. 1, 101 bilj 2). Pečati potvrđuju da je VII legija i nakon 42. god. još neko vrijeme boravila u Dalmaciji (Sanader and Tončinić, 2013, 418–419, 2010, 46–47; Tončinić, 2011, 14, 170–172). Odlazak legije nedugo nakon Skribojijanove pobune iz Dalmacije i njeno preseljenje u Meziju, odnosno Viminacij, uklapaju se u sliku o odmicanju vojske od Italije i izgradnji logora na Dunavu.

Obujam arheoloških istraživanja u Dalmaciji znatno je skromniji u odnosu na Rajnu i Dunav. Ipak, čini se, da se arheološki nalazi i spoznaje sa rimskih vojnih

Verteilung des Heeres entlang der oberen Donau keinen Sinn, wenn dies nicht auch Stromabwärts fortgesetzt wird. Alle erwähnten Ereignisse können, wie auch die Eroberung Britanniens und Thrakiens, auch als Versuch gedeutet werden das Heer von den Grenzen Italiens zu versetzen, sowie es mit Eroberungen und dem Bau neuer Lager an der neuen Grenze beschäftigt zu halten.Unter Claudius wurde in Pannonien die Veteranenkolonie Claudia Savaria gegründet, was auch als Sorge für die Gunst des Heeres zu erklären ist. Savaria ist dabei kein vereinzeltes Beispiel aus seiner Regierungszeit. Am Rhein wird an Stelle des aufgegebenen Doppellegionslagers Apud Aram Ubiorum (Köln) die Kolonie Claudia Ara Agrippinensium gegründet, während in Dalmatien Aequum (Čitluk bei Sinja) in der Nähe des Legionslagers Tilurium zu nennen ist.

Suetonius berichtet, dass Claudius der erste Kaiser war, der die Treue der Soldaten mit Geld gekauft hat (Klaudije, 10, 4). In diesem Zusammenhang muss erwähnt werden, dass Untersuchungen zu den Emissionen bezeugen, dass Claudius weit mehr Gold- und Silbermünzen geprägt hat als seine Vorgänger Tiberius und Caligula zusammen. Von Gold- und Silbermünzen, die in 12 Emissionen in Umlauf gesetzt wurden, fällt sogar 33% auf das erste Regierungsjahr des Kaisers ab. Diese wurden offensichtlich genutzt um das Donativum an die Prätorianer, die Stadtkohorten und am Ende die Legionen zu bezahlen. Die gesamten Bronzeprägungen des Claudius wurden in zwei Emissionen in den Jahren 41 und 43 in Umlauf gesetzt (Burgers, 2001). Diese haben archäologische Spuren in Norddalmatien und in den Legionslagern Burnum und Tilurium hinterlassen, wo ein Anstieg des Geldumlaufes unter Claudius zu erkennen ist (Šeparović and Pavlović, 2013, 459 Diagram 1-2; Šeparović, 2012). Als Kuriosität sei an dieser Stelle auch ein Hortfund römischer Münzen genannt, der in Tilurium höchstwahrscheinlich während der Revolte des Scribonianus vergraben wurde (Grgin, 1929).

Der Revolte des Scribonianus verdanken wir, dass die Inschriften der legiones VII et XI in Dalmatien, abhängig von der An- bzw. Abwesenheit des Ehrentitels Claudia pia fidelis, in zwei Gruppen, nämlich in die Zeit vor bzw. nach 42 datiert werden können. Unter den Denkmälern der legio XI sind in Dalmatien zahlreiche Steine beider Gruppen vertreten. Dies ist darauf zurückzuführen, dass die Legion bis zum Jahre 68/69 in Burnum und Dalmatien geblieben ist (Betz, 1939, 17–40, 67–70). Im Gegensatz dazu überwiegen unter den Denkmälern der legio VII in Dalmatien die Steine der ersten Gruppe, die zwischen der Ankunft der Legionen in Dalmatien und dem Jahre 42 nach Chr.

90

Page 13: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme... Nova antička Duklja V, 2014., 79-95

nalazišta u Dalmaciji uklapaju u sliku koju o Klaudijevom razdoblju imamo na području uz Rajnu i Dunav. Za razliku od natpisa, u Tiluriju se do sada istražene spavaonice, zahvaljujući pokretnim nalazima i stratigrafskim odnosima mogu datirati tek u Klaudijevo razdoblje.

Za datiranje su presudni nalazi novca i pečata s počasnim naslovom Claudia pia fidelis (Šimić-Kanaet et al., 2005; Sanader et al., u tisku). Prva faza principije u Burnu se zahvaljujući pokretnim nalazima i stratigrafskim odnosima također datira tek u razdoblje od sredine 1. st. (Manfred Kandler in Zabehlicky-Scheffenegger, 1979, 9–15). O građevinskoj djelatnosti u vrijeme Klaudija u Burnu svjedoče i dva građevinska natpisa (Jagenteufel, 1958, 34–379.2 i 9.4). Analiza rasprostranjenosti nadgrobnih spomenika vojnika pomoćnih postrojbi i analiza zračnih snimaka nedavno je dovela do lociranja logora u Kadinoj Glavici (Glavaš, 2011; Glavaš et al., 2010). Pretpostavljeni logor pomoćnih postrojbi zbog površine od gotovo 4 ha i pravokutnog tlocrta također treba datirati u razdoblje od Klaudija (Usporedi Johnson, 1987, 257–270). Sve navedeno svjedoči o intenzivnoj građevinskoj djelatnosti na rimskim vojnim nalazištima u Dalmaciji u vrijeme Klaudija, kao što je to slučaj na Rajni i na Dunavu, i može se tumačiti i kao nastojanje da se vojska zaposli izgradnjom novih logora. Vojska je bila uključena i u druge građevinske djelatnosti. Pečati VII legije Claudia pia fidelis iz Čitluka tako se mogu objasniti građevinskim aktivnostima legije pri osnivanju kolonije Claudia Aequm ili u najmanju ruku isporukama građevinskog materijala (Tončinić, 2011, 165–166; Tončinić et al., 2011, 362–363).

datiert werden können (Betz, 1939, 6–17, 26–40, 64–67; Tončinić, 2011, 11–15). Dies bezieht sich vor allem auf die Denkmäler aus Tilurium, wo 15 Grabsteine der legio VII, ein Grabstein der legio VII Claudia pia fidelis und 7 Grabsteine dokumentiert sind, die nur bedingt dieser Legion zugeschrieben werden können. Daraus wurde bereits früh geschlossen, dass die legio VII bald nach dem Jahre 42 Tilurium verlassen hat. Verschiedene Autoren haben verschiedene Abzugstermine vertreten. Emil Ritterling ist der Meinung, dass sie 58 Dalmatien verlassen hat, um in Mösien die Lücke zu füllen, die legio IIII Scythica 56/57 nach dem Abzug nach Armenien hinterlassen hat (Ritterling, 1925, 1619). Sie konnte auch erst 61 nach Mösien versetzt worden sein, um an Stelle der legio V Macedonica zu treten, die ebenfalls nach Osten versetzt wurde (Betz, 1939, 38). Karl Strobel ist der Meinung, dass sie von Beginn an in Möseien das Lager in Viminacium eingenommen hat, das von der legio IIII Scythica bereits 55 verlassen wurde (Strobel, 2000, 528). John J. Wilkes und Marin Zaninović betonen Meinungen von einem noch früherem Abzug der Legion, nämlich im Jahre 45, als Thrakien dem Römische Reich einverleibt wurde. Diese Meinungen beruhen auf der Beobachtung, dass in Dalmatien relativ wenige Denkmäler der legio VII Claudia pia fidelis gefunden wurden, wobei J.J. Wilks hinzufügt hat, dass ein früher Abzug auch mit der Revolte des Scribonianus in Zusammenhang stehen könnte, bzw. mit den Erkenntnis welche Gefahr zwei Legionen in Dalmatien darstellen können (Nesselhauf, 1941, 42; Wilkes, 1969, 96; Zaninović, 1996, 287). An dieser Stelle muss betont werden, dass wir mittlerweile über Ziegelstempel der legio VII Claudia pia fidelis aus Tilurium und Aequm verfügen (Tončinić, 2011, 131–133, 165–166 kat. br. 112, 114-115, 2009b, 1454; Tončinić et al., 2011, kat. br. 16, 26–27; Wilkes, 1979, 65, 1969, 96 bilj. 1, 101 bilj 2). Diese bezeugen, dass die Legion auch nach 42 noch eine Zeit lang in Dalmatien verbracht hat (Sanader and Tončinić, 2013, 418–419, 2010, 46–47; Tončinić, 2011, 14, 170–172). Der Abzug der Legion aus Dalmatien bald nach der Revolte des Scribonianus, und ihre Verlagerung nach Mösien, bzw. Viminacium, fügt sich in das Bild von der Versetzung des Heeres weg von den Grenzen Italiens und dem Bau neuer Lager an der Donau. Die archäologischen Ausgrabungen in Dalmatien sind weit bescheidener als jene an Rhein und Donau. Trotzdem scheinen sich die archäologischen Funde und Erkenntnisse von den römischen Militärstützpunkten in Dalmatien in das Bild zu fügen, das wir an Rhein und Donau unter Claudius kennen. Im Gegensatz zu den Innschriften können in Tilurium die derzeit dokumentierten aus Stein errichtete Mannschaftsbaracken, aufgrund der

91

Sl. 2 - Abb.2 : Stela Gaja Mantika, vojnika VII. legije Claudia pia fidelis = Grabstele des Caius Manticus, mil(es) leg(ionis) VII Claudiae piae fidelis

(Arheološki muzej u Splitu, inv. br. A 3150; Foto: A. Verzotti).

Page 14: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

Ako se potvrdi postojanje logora pomoćnih postrojbi u Kadinoj Glavici i njegova datacija u vrijeme Klaudija, to bi mogao biti pokazatelj izdvajanja pomoćnih postrojbi u zasebne logore već na tzv. Delmatskom limesu u Dalmaciji.

Na kraju treba istaknuti da, iako nisu sačuvani antički literarni izvori koji bi potvrdili postojanje Klaudijevih vojnih reformi, arheološki dokazi o promjenama u rimskoj vojsci u vrijeme cara Klaudija, i to ne samo oni Chrisa Tomasa, nego i svjedočanstva, koja smo predstavili u ovoj raspravi, brojni su i nepobitni. Tu prije svega treba istaknuti područje Ilirika, odnosno područje provincije Dalmacije i Panonije. I to iz nekoliko razloga. Dalmacija je provincija u kojoj se neposredno poslije dolaska cara Klaudija na vlast odigrala pobuna namjesnika Skribonijana. Ta je pobuna mogla biti realan poticaj za provođenje Klaudijevih vojnih reformi, s ciljem da se smanji utjecaj senatorskog staleža u vojsci, da se vojska zaposli, udalji od granica Italije, te da se vojsci na određeni način udovolji stvaranjem boljih uvjeta života. Nadalje je riječ o provincijama u kojima arheološka istraživanja rimskih vojnih nalazišta nude još velike perspektive. Za nadati se je, da će započeta sustavna arheološka istraživanja u provinciji Dalmaciji iznjedriti još novih nalaza koji će pridonijeti i rješavanju ove problematike.

Nova antička Duklja V, 2014., 79-95 Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme...

Kleinfunde und der stratigraphischen Verhältnisse, erst in die Zeit von Claudius datiert werden. Für die Datierung ausschlaggebend sind Münzfunde in der antiken Gehfläche und ein Ziegelstempel mit dem Ehrentitel Claudia pia fidelis auf dieser Gehfläche (Šimić-Kanaet et al., 2005; Sanader et al., in Druck). Die erste Phase der principia in Burnum, kann, aufgrund der Kleinfunde und der stratigraphischen Verhältnisse, ebenfalls erst ab der Mitte des 1. Jh. datiert werden (Manfred Kandler in Zabehlicky-Scheffenegger, 1979, 9–15). Die Bautätigkeiten unter Claudius werden in Burnum auch von zwei Bauinschriften bestätigt (Jagenteufel, 1958, 34–379.2 i 9.4). Die Analyse von Grabsteinfundorten römischer Hilfstruppensoldaten einerseits, und von Luftbildern andererseits, hat zur Lokalisierung eines Lagerstandortes in Kadina Glavica geführt (Glavaš, 2011; Glavaš et al., 2010). Die als Hilfstruppenlager angesprochene Struktur muss mit einer Fläche von fast 4 ha und ihrer regelmäßigen, rechteckigen Form auch in claudische Zeit datiert werden (vergleiche Johnson, 1987, 257–270). Alles Genannte zeugt von einer intensiven Bautätigkeit auf römischen Militärstützpunkten in Dalmatien, wie es auch unter Claudius an Rhein und Donau der Fall ist, und kann auch als Versuch gedeutet werde, dass Heer mit dem Bau von neuen Lagern beschäftigt zu halten. Das Heer war auch an anderen Baumaßnahmen beteiligt. Die Ziegelstempel mit dem Ehrentitel Claudia pia fidelis aus Čitluk können mit Baumaßnahmen der Legion bei der Gründung der Kolonie Claudia Aequm, oder zumindest mit Baumateriallieferungen erklärt werden (Tončinić, 2011, 165–166; Tončinić et al., 2011, 362–363). Sollte sich das Hilfstruppenlager in Kadina Glavica, und seine Datierung in claudische Zeit bestätigen, könnte dies eine Verlagerung der Hilfstruppen in eigene Lager bereits am sogenannten Dalmatinischen Limes andeuten.

Am Ende muss folgendes betont werden. Obwohl wir über keine Quellen verfügen, die die Heeresreformen des Claudius ausdrücklich erwähnen würden, sind die archäologischen Zeugnisse von Veränderungen beim römischen Heer unter Claudius, jene die Chris Thomas beschrieben hat, und jene die in dieser Diskussion vorgestellt wurden, zahlreich und unbestreitbar. Dabei müssen vor allem Illyricum, bzw. die Provinzen Dalmatien und Pannonien, hervorgehoben werden. Und zwar aus mehreren Gründen. In Dalmatien ist es unmittelbar nach Regierungsantritt des Claudius zur Revolte des Scribonianus gekommen. Diese Revolte konnten ein bedeutender Impuls für die Umzusetzen der Heeresreformen des Claudius sein, mit dem Ziel den Einfluss des Senatorenstandes im Heer einzuschränken, aber auch das Heer weiter von den Grenzen Italiens zu

92

Sl. 3 - Abb.3 : Ulomak tegule s pečatom VII. legije Claudia pia fidelis = Ziegelstempel der leg(ionis) VII Claudiae piae fidelis (Zbirke Franjevačkog

samostana u Sinju – Arheološka zbirka, inv. br. RK 48; Foto: A. Verzotti).

Page 15: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme... Nova antička Duklja V, 2014., 79-95

93

versetzen, es beschäftigt zu halten und die Gunst des Heeres zu erlangen. Weiter handelt es sich um Provinzen in denen archäologische Ausgrabungen an römischen Militärstandorten noch zahlreiche Perspektiven bieten. Es bleibt zu hoffen, dass die angegangenen systematischen Grabungen in der Provinz Dalmatien neue Funde erbringen werden, die auch zur Lösung dieser Problematik beitragen werden.

Page 16: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

Liter

atura

Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme...Nova antička Duklja V, 2014., 79-95

94

A. Betz, Untersuchungen zur Militärgeschichte der römischen Provinz Dalmatien, Abhandl. d. Archäol. -epigraph. Seminars d. Univ. Wien. N. F. 3., Baden b. Wien 1939.P. Burgers, Coinage and State Expenditure: The Reign of Claudius AD 41-54, Hist. Z. Für Alte Gesch. 50, Heft 1, 2001, 98–114.N. Cambi, Skribonijanova pobuna protiv Klaudija u Dalmaciji godine 42, Rad HAZU Razred Za Druš. Znan. 47 = 505, 2009, 63–79.D. Campbell, Roman Legionary Fortresses 27 BC-AD 378, Oxford 2006.W. Eck, Die Ausformung der ritterlichen Administration als Antisenatspolitik?, in: Die Verwaltung des Römischen Reiches in der Hohen Kaiserzeit : ausgewählte und erweiterte Beiträge 1, Arbeiten zur römischen Epigraphik und Altertumskunde, Basel 1995, 29–54.M. Gechter, Die Anfänge des Niedergermanischen Limes, Bonner Jahrbücher, Bonn 1979.I. Glavaš, Prilozi za antičku topografiju Petrovog polja. Logor rimskih pomoćnih vojnih postrojbi u Kadinoj Glavici, municipij Magnum i beneficijarijska postaja u Balinoj Glavici, God. Zašt. Spomenika Kult. Hrvat. 35, 2011, 63–74.I. Glavaš, Ž. Miletić, J. Zaninović, Augzilijarni kaštel kod Kadine Glavice, Obavijesti Hrvat. Arheol. Druš. 42, 2010, 71–74.A. Grgin, Skupni nalaz rimskih novaca iz Garduna, Vjesn. Za Arheol. Hist. Dalm. 50, 192, 26–29.C.-M. Hüssen, Die Donau von tiberisch-claudischer bis in frühflavische Zeit, in: Wamser, L. (Ed.), Die Römer zwischen Alpen und Nordmeer, Düsseldorf 2004, 58–63.A. Jagenteufel, Die Statthalter der römischen Provinz Dalmatia von Augustus bis Diokletian, Schriften der Balkankommision. Antiquarische Abteilung 12, Wien 1958.A. Johnson, Römische Kastelle, des 1. und 2. Jahrhunderts n. Chr. in Britannien und in den germanischen Provinzen des Römerreiches, Mainz 1987.W. Kierdorf, Claudius, in: Clauss, M. (Ed.), Die römischen Kaiser: 55 historische Portraits von Caesar bis Iustinian. München 2010, 67–76.Y. Le Bohec, Die römische Armee: von Augustus zu Konstantin d. Gr, Stuttgart 1993.C.J. Mann, The Raising of New Legions during the Principate, Hermes 91, 1963, 483–489.T. Mommsen, Römische Kaisergeschichte : nach den Vorlesungs-Mitschriften von Sebastian und Paul Hensel 1882/86, München 1992.H. Nesselhauf, Die Legionen Moesiens unter Clauidus und Nero. Laureae Aquincenses II, Dissertationes Pannonicae 2/11, 1941, 40–46.E. Ritterling, Legio. Bestand, Verteilung und kriegerische Betätigung der Legionen des stehenden Heeres von Augustus bis Diocletian. Paulys Realencyclopädie Classischen Altertumswissenschaft Band XII 2, 1925.M. Sanader, D. Tončinić, Gardun - antički TILURIUM = Gardun - The Ancient TILURIUM, in: Radman-Livaja, I. (Ed.), Nalazi rimske vojne opreme u hrvatskoj = Finds of the Roman military equipment in Croatia, Zagreb 2010, 33–53.M. Sanader, D. Tončinić, Das Projekt Tilurium, in: Sanader, M., Rendić-Miočević, A., Tončinić, D., Radman-Livaja, I. (Eds.), Rimska Vojna Oprema U Pogrebnom Kontekstu: Radovi XVII. ROMEC-a = Weapons and Military Equipment in a Funerary Context: Proceedings of the XVIIth Roman Military Equipment Conference = Militaria Als Grabbeilage: Akten Der 17. Roman Military Equipment Conference, Dissertationes et Monographie 7. Zagreb 2013, 411–433.M. Sanader, D. Tončinić, Z. Buljević, S. Ivčević, T. Šeparović, Tilurij III. Istraživanja 2002.–2006. godine, u tisku.T. Šeparović, Optjecaj novca u sjevernoj Dalmaciji od 5. stoljeća prije Krista do 1102. godine: doktorski rad. T. Šeparović, Zagreb 2012.T. Šeparović, A. Pavlović, Project Tilurium - Coin Finds, in: Sanader, M., Rendić-Miočević, A., Tončinić, D., Radman-Livaja, I. (Eds.), Rimska Vojna Oprema U Pogrebnom Kontekstu: Radovi XVII. ROMEC-a = Weapons and Military Equipment in a Funerary Context: Proceedings of the XVIIth Roman Military Equipment Conference = Militaria Als Grabbeilage: Akten Der 17. Roman

Page 17: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

Military Equipment Conference, Dissertationes et Monographie 7. Zagreb 2013, 455–462.Z. Šimić-Kanaet, D. Tončinić, S. Radović, Jama sj 55 iz Tilurija, Vjesn. Za Arheol. Povij. Dalm. 98, 2005, 107–120.K. Strobel, Zur Geschichte der Legiones V (Macedonica) und VII (Claudia pia felix) in der frühen Kaiserzeit und zur Stellung der Provinz Galatia in der augusteischen Heeresgeschichte, in: Le Bohec, Y. (Ed.), Les légions de Rome sous le Haut-Empire : actes du congrès de Lyon (17 - 19 septembre 1998), Paris ua 2000, 515–28.C. Thomas, Claudius and the Roman Army Reforms. Hist. Z. Für Alte Gesch. 53, 2004, 424–452.D. Tončinić, Arhitektura rimskih legijskih logora: doktorska disertacija. Zagreb 2009.D. Tončinić, Ziegelstempel römischer Militäreinheiten in der Provinz Dalmatien, in: LIMES XX Estudios Sobre La Frontera Romana/ Roman Frontier Studies. Madrid 2009, 1447–1459.D. Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije = Monuments of Legio VII in the Roman Province of Dalmatia, Split 2011.D. Tončinić, A. Tabak, A. Librenjak, Rimski vojni pečati u Cetinskoj krajini, in: Radovi Kolokvija Rimska Vojska U Procesu Romaniziranja Provincije Dalmacije, Sinj, 13. Listopada 2006, Izdanja Hrvatskog Arheološkog Društva, Zagreb - Sinj 2011, 361–379.E. Toth, The Occupation of Pannonia, in: Visy, Z. (Ed.), The Roman Army in Pannonia: An Archaeological Guide of the Ripa Pannonica, Pecs 2003, 19–24.J.J. Wilkes, Dalmatia, 1969.J.J. Wilkes, Importation and manufacture of stamped bricks and tiles in the Roman province of Dalmatia, in: McWhirr, A. (Ed.), Roman Brick and Tile : Studies in Manufacture, Distribution and Use in the Western Empire, BAR International Series 68. Oxford 1979, 65–72.S. Zabehlicky-Scheffenegger, Burnum I. Erster Bericht über die Kleinfunde der Grabungen 1973 und 1974 auf dem Forum, Wien 1979.W. Zanier, Der Alpenfeldzug 15. v. Chr. und die augusteische Okkupation in Süddeutschland, in: Wamser, L. (Ed.), Die Römer zwischen Alpen und Nordmeer. Düsseldorf 2004, 11–17.M. Zaninović, Vojni značaj Tilurija u antici, in: Od Helena do Hrvata. Zagreb 1996, 280–290.M. Zaninović, Vojni značaj Tilurija u antici, in: Od Helena do Hrvata. Zagreb 1996, 280–290.

Bibliografie

95

Domagoj TONČINIĆ, Klaudijeve vojne reforme... Nova antička Duklja V, 2014., 79-95

Page 18: klaudijeve vojne reforme. mit ili realnost1 die heeresreformen des

96