1

3

EUROSFERA - NOVE PRILIKE

4 5

3 - 5

6 - 25

26 - 35

50 - 57

58 - 59

68 -69

70 - 72

UVOD

S kojom je svrhom nastala ova brošura i projekt? Čega je ona sastavni dio? I zašto baš o ovim, a ne o nekim drugim europskim politikama? Ne bi li s obzirom na teško gospodarsko stanje, bilo korisnije baviti se EU fondovima, gospodarstvom i otvaranjem novih radnih mjesta? Ne bismo li se u ovome trenutku u Hrvatskoj trebali baviti pokretanjem poljoprivrede i industrije, a ne zaštitom okoliša; i pravima proizvođača, a ne potrošača; i listama čekanja u hrvatskim bolnicama, a ne nekom „općenitom“ zaštitom zdravlja?

Sve su to razumljiva i legitimna pitanja. No, na njih bismo, umjesto odgovora, mogli uzvratiti novim pitanjima: što bi moglo biti važnije od elementarnih ljudskih potreba – zraka koji udišemo, vode koju pijemo, hrane kojom se hranimo i zdravlja koje toliko cijenimo? I, što je uopće svrha zajednice država poput Europske unije, ali i države kao takve, ako ne zaštita, sigurnost i dobro njenih građana? Osim toga, ne čini li vam se, primjerice, da upravo kao potrošači svakom svojom odlukom, čak i kad toga nismo svjesni, utječemo na sadašnjost i budućnost i poljoprivrede i industrije i radnih mjesta? Jer, kad god kao potrošači biramo proizvode i usluge koje ćemo kupiti, mi odlučujemo i o tome koje će i kakvo gospodarstvo opstati, a koje propasti. Hoće li to biti oni proizvođači i pružatelji usluga koji nas tretiraju kao ozbiljne partnere, ili pak oni koji nas tek žele prevariti i iskoristiti? I, hoće li to biti oni koji u svome djelovanju brinu o našemu zdravlju i sigurnosti, ali i o okolišu što ga zajednički dijelimo?

O nama ovisi!

36 - 49

60 - 67

6 7

No, nije samo to u pitanju. Zaštita potrošača, okoliša i zdravlja te sigurnost hrane izabrani su kao predmeti osobitog interesa ove brošure i cijeloga ovoga projekta i stoga što je riječ o područjima koja se na najizravniji način tiču osobnoga i zajedničkog života svih građana EU. Pomislili smo, stoga: ako se na ikojemu području može pobuditi interes građana za javne politike, kako nacionalne tako i one europske, ne bi li to mogla biti upravo ona područja koja ih se izravno i svakodnevno tiču?

No, zašto bi uopće trebalo pobuditi interes građana za politiku? – možda će netko uzvratiti protupitanjem. Ne odlučuje li se ionako „tamo gore“ (u Zagrebu, Bruxellesu ...) i mimo naših interesa i potreba? I, nisu li EU politike „gotova stvar“ koju mi kao nova država članica trebamo samo provesti u djelo?

Upravo su nas takva pitanja i potaknula na pisanje ove brošure i pokretanje radijske emisije „EUrosfera – nove prilike“. Jer, uvjereni smo da je takav pristup duboko pogrešan i štetan. Europske politike nipošto nisu „gotova stvar“. One se neprestano razvijaju, mijenjaju, korigiraju i dopunjuju, a u tim promjenama sve važnijim motivom i ciljem postaju opravdane želje i potrebe građana. Građani itekako imaju i imat će, postanu li aktivniji, još i više utjecaja na donošenje odluka koje ih se tiču. Ne samo da im to omogućuje demokrat-ski sustav na kojemu počivaju i Hrvatska i Europska unija, nego im to izrije-kom priznaju (čak ih na to i potiču!) također brojni prihvaćeni međunarodni dokumenti o sudjelovanju javnosti u stvaranju i provođenju javnih politika (spomenimo ovdje samo Bijelu knjigu o europskoj vladavini i Aarhušku konvenciju), kao i hrvatski Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u

postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata. No, to sudjelovanje nipošto ne smije biti tek „demokratski privjesak“ i forma koju valja ispuniti. Jer, pokazalo je i dosadašnje iskustvo u EU, sudjelovanje javnosti ne samo da podiže kvalitetu javnih politika i njihovu provedivost, nego je ono, u pra-vome smislu te riječi, u interesu ne samo javnosti i društva u cjelini, nego i samih političara-donositelja politika.

No, da bi se mogli kvalitetno uključiti, građani se najprije moraju zainteres-irati, a onda i informirati. Ovaj je projekt, zajedno s ovom brošurom, nastao iz tih motiva. Htjeli smo na jednome mjestu dati zažet prikaz europskih politika zaštite okoliša, potrošača i zdravlja te sigurnosti hrane. No, i više od toga, htjeli smo ukazati na činjenicu kako sve te europske politike nisu tek ne-pregledna mreža nagomilanih pravila, propisa i ograničenja, koja služe kako bi nam zagorčavala život, nego jedan pravni okvir koji ima sasvim određenu unutarnju logiku. Htjeli smo s vama podijeliti svoje uvjerenje da je taj pravni okvir tu radi nas: kako bi povećao našu sigurnost i učvrstio naša prava, ali i omogućio da svijet u kojemu živimo ne bismo - zbog nerazumnih postupaka i prekomjernog iskorištavanja – učinili nezdravim za život, ali ni uskratili ge-neracijama koje će doći. No, jednako tako, htjeli smo vas potaknuti da se u ispunjavanje toga okvira zvanog Hrvatska i Europa poželite i sami aktivnije uključiti jer to, kao hrvatski i europski građani, itekako možete učiniti.

Uspijemo li u svemu tome barem malo, smatrat ćemo kako smo ipak učinili puno.

98

OtKAD EUROPSKA POLItIKA zAštItE OKOLIšA?

Europska politika zaštite okoliša počela se razvijati od početka ‘70-ih godina prošloga stoljeća. I, dok su u početku razvoja i provedbe te politike dominirale tzv. „tradicionalne ekološke teme“ - poput zaštite ugroženih biljnih i životinjskih vrsta, poboljšanja kvalitete vode i zraka uklanjanjem onečišćenja – vremenom je europska politika zaštite okoliša prepoznala važnost sustavnoga pristupa toj kompleksnoj temi. Tako je na sastanku na najvišoj razini 1972. u Parizu politika zaštite okoliša stavljena u kontekst ekonomskoga rasta i poboljšanja kvalitete života. Ugovorom iz Maastrichta 1992. dotadašnji cilj „ekonomskog rasta“ u EU evolvirao je u „održivi neinfla-torni rast kojim se poštuje okoliš“; dok je Ugovorom iz Amsterdama 1999. zaštita okoliša stavljena u kontekst održivoga razvoja diljem EU.

zAštO POLItIKA zAštItE OKOLIšA?

No, zašto je politika zaštite okoliša, i ne samo u Europskoj uniji, uopće važna? Za puno razumijevanje toga pitanja valja ponajprije postati svjestan činjenice da odnos prema prirodi i njenim resursima kakav je bio u prošlosti, osobito tijekom 20. stoljeća, naprosto nije dugoročno održiv. Primjerice, u svijetu je samo tijekom prošloga stoljeća za 12 puta povećana uporaba fosilnih goriva, a crpljenje prirodnih resursa čak 34 puta. Nastavimo li kao čovječanstvo tim putem, vrlo ćemo brzo iscrpiti dostupne prirodne resurse te se naći pred nestašicom osnovnih ljudskih potreba – čistoga zraka, pitke vode i hrane, a Zemlju pretvoriti u negostoljubiv planet za život ljudi. Svjesna

10 11

te činjenice, Europska unija ne samo da razvija i provodi vlastitu politiku zaštite okoliša, nego tu politiku – djelovanjem u okviru međunarodnih organizacija, suradnjom sa strateškim partnerima u svijetu te kroz svoju vanjsku trgovinsku politiku – nastoji promovirati i provoditi u cijelome svijetu.

KAKVA POLItIKA zAštItE OKOLIšA?

Današnja politika zaštite okoliša u Europskoj uniji uključuje niz aktivnosti i mjera kojima se uređuju prevencija onečišćenja, očuvanje prirodne ravnoteže te uklanjanje šteta nanesenih okolišu. Te su mjere uključene u brojne sektorske politike (poljoprivreda, promet, energetika, industrija, gospodarstvo, ribarstvo) i odnose se na različita područja osobnog i gospodarskog života: na gospodarenje otpadom, kvalitetu zraka, zaštitu i upravljanje vodama, zaštitu biološke raznolikosti, zaštitu tla, zaštitu šuma, postupanje s GMO-ima, onečišćenje bukom, postupanje s kemikalijama te, napokon, klimatske pro-mjene. Politikom zaštite okoliša istodobno se štiti zdravlje i dobrobit ljudi koji žive u EU, omogućuje se zaštita europskoga prirodnog i kulturnog kapitala, dok se poduzeća potiču na stvaranje održivog gospodarstva, zasnovana na djelotvornom iskorištavanju prirodnih resursa.

Politika zaštite okoliša – od zahtjeva do novih Prilika

Politika zaštite okoliša postavlja i pred građane i pred gospodarstvo nove zahtjeve ili troškove, no oni preko nje u isti mah ostvaruju i mnoge dobro-dobiti, dok se u gospodarstvu otvaraju i brojne mogućnosti. Tako se, primjerice, građane potiče da odvajaju otpad i vraćaju povratnu ambalažu, no oni zauzvrat dugoročno dobivaju čistiji okoliš s manje „smeća“ te manji pritisak na crpljenje resursa iz okoliša u kojemu žive. Gospodarstvo, pak, ispunjavajući brojne zahtjeve što mu ih postavlja europska politika zaštite okoliša trpi i određene troškove, no ujedno mu se otvaraju i brojne mogućnosti, primjerice u sektoru inovacija, „zelene“ energije ili recikliranja otpada. Primjerice, kad bi se samo zakonodavstvo na području gospodarenja otpadom dosljedno primijenilo u svim zemljama članicama, u EU bi se prema nekim procjenama otvorilo 400.000 radnih mjesta, a godišnji troškovi posljedica lošega odnosa prema otpadu smanjili bi se za više od 70 milijardi eura.

Strategija euroPe 2020 i novi akcijSki PROgRAM zA OKOLIš

U sklopu nove strategije Europske unije Europe 2020, koja nasljeđuje Lisabonsku strategiju, održivi rast utemeljen na zaštiti okoliša jedan je od triju najvažnijih prioriteta. Dakle, svoju budućnost - u kojoj želi graditi pametan, održiv i uključiv rast te visoku zaposlenost, produktivnost i socijalnu koheziju – EU temelji i na zaštiti okoliša. Osim postojećeg europskog i nacionalnog

12 13

zakondavstva, EU će se pritom ravnati i prema novom, sedmom po redu, Akcijskom planu za okoliš do 2020. godine, koji nosi naziv „Živjeti dobro, u okviru mogućnosti našega planeta“ *.

Među deset ciljeva i prioriteta toga plana navode se i ovi:

•potaknuti održivi razvoj zasnovan na učinkovitom korištenju resursa;•djelotvorno rješavati prijetnje zdravlju koje su povezane s okolišem;•promicati bolju provedbu europskih zakona povezanih sa zaštitom okoliša;•osigurati potrebna ulaganja;•poboljšati održivost europskih gradova.

Među ostalim, EU prema tim strateškim dokumentima do 2020. godine kani za po 20% smanjiti potrošnju energije u odnosu na procjene, povećati udio obnovljivih izvora te smanjiti emisije stakleničkih plinova u usporedbi s 1990. Osim toga, planirano je dodatno smanjenje količine otpada, učiniti ekonomski privlačnima ponovnu upotrebu i recikliranje otpada te, u konačnici, potpuno eliminirati dosadašnji način odlaganja otpada. Postavljena su i tri konkretna cilja u području voda: dobar ekološki i kemijski status površinskih i podzemnih voda do 2015., usklađenost kakvoće vode za kupanje do 2015. te dobar ekološki status morskog okoliša do 2020. godine.

* ec.europa.eu/environment/pubs/pdf/factsheets/7eap/hr.pdf

kako je to regulirano u hrvatSkoj?

Hrvatska je, tijekom pregovora o pristupanju, svoje zakonodavstvo uskladila s pravnim propisima EU. Krovnim zakonima (Zakon o zaštiti okoliša, NN 80/13; Zakon o zaštiti prirode, NN 80/13; Zakon o održivom gospodarenju otpadom, NN 94/13; Zakon o zaštiti zraka, NN 130/11; Zakon o vodama, NN 153/09, 63/11, 130/11, 56/13; Zakon o genetski modificiranim organizmima, NN 70/05, 137/09, 28/13) kao i brojnim strategijama, uredbama, odlukama i pravilnicima, Hrvatska je u svoje zakonodavstvo ugradila zajedničke europske ciljeve, načela i metode zaštite okoliša. Pa i prije ulaska Hrvatske u EU, već od samog osamostaljenja, očuvanje prirode i čovjekova okoliša bili su uvršteni među najviše vrednote ustavnoga poretka, dok je pravo na zdrav okoliš zajamčeno Ustavom.

No, unatoč toj deklarativnoj razini, pred nama je još uvijek golem posao dosljedne provedbe usvojenih propisa, kao i velika ulaganja u sustave gospodarenja otpadom (sanacija odlagališta i izgradnja centara za gospo-darenje otpadom) te u području zaštite vodnih resursa (sustav vodoopskrbe, uređaja za pročišćavanje otpadnih voda i modernizacija kanalizacijskog sustava). Ta se ulaganja u idućih desetak godina procjenjuju na oko 10 mlrd eura, pri čemu Hrvatska može računati i na značajno sufinanciranje iz EU fondova.

14 15

goSPodarenje otPadom u hrvatSkoj

Na području gospodarenja otpadom Hrvatska u ovome trenutku stoji vrlo loše. Čak 90% proizvedenoga komunalnog otpada završi na odlagalištima, uz svega 16% udjela odvojeno sakupljenog otpada (podaci za 2011.). Tijekom pristupnih pregovora Hrvatska je osigurala neka prijelazna razdoblja na tome području, ali se ujedno obvezala da će postupno smanjivati udio biorazgradivog komunalnog otpada koji ide na odlagališta.

U odnosu na 1997., koja je određena kao referentna godina, do 31. prosinca 2013. već smo trebali smanjiti udio toga otpada na 75%; do kraja 2016. taj bi udio trebao biti smanjen na polovicu, dok bi do kraja 2020. udio biorazgradi-vog otpada koji se odlaže na odlagališta trebao biti sveden na 35% u odnosu na 1997. godinu. No, prema preliminarnim podacima Agencije za zaštitu okoliša, Hrvatska nije uspjela ispuniti prvu od preuzetih obveza, jer je u 2013. godini količina biorazgradivog otpada odloženog na odlagališta nešto veća od 637.000 tona, odnosno gotovo 70.000 tona više od ciljane količine.

Premda je količina odloženoga biorazgradivog otpada za 30-ak % manja u odnosu na godinu ranije, očito će Hrvatska morati još ozbiljnije pristupiti pitanju gospodarenja otpadom, želi li ispuniti zadane ciljeve i izvršiti preuzete obveze – i to ne samo one iz Ugovora o pristupanju EU, nego i one preuzete vlastitim zakonima: Zakona o otpadu iz 2004., Strategije gospodarenja otpadom iz 2005. te Zakona o održivom gospodarenju otpadom iz 2013. godine.

U svakom slučaju, Hrvatsku u predstojećem razdoblju očekuju:

•uvođenje obveze odvojenog prikupljanja otpada za kućanstva (neke su lokalne sredine, poput grada Čakovca i otoka Krka, tu praksu već uvele), što će u nekim lokalnim sredinama, ako je suditi po dosadašnjoj praksi, dovesti do poskupljenja te komunalne usluge;

•uspostava funkcionalnih županijskih/regionalnih centara za gospo-darenje otpadom, što će zahtijevati ulaganje znatnih financijskih sredstava, ali uz mogućnost sufinanciranja iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i fondova EU (pojedini centri – Bikarac, Kaštijun i Marišćina – već su koristili sredstva pretpristupnih fondova);

•postupno uvođenje prakse recikliranja, odnosno ponovne upotrebe pri-kupljenih sirovina, što poslovnim subjektima otvara brojne poslovne prilike;

•provedba brojnih propisa koji reguliraju postupanje s otrovnim i opasnim otpadom u gospodarskim subjektima. Možda će to biti najveći izazov za male tvrtke i obrtnike, poput automehaničara, autolakirera, tiskara, kemijskih čistionica i sličnih obrta: osim što se moraju upisati u odgovarajuće registre i pribaviti odgovarajuće dozvole za rad s opasnim tvarima, pravne će osobe morati voditi i precizne očevidnike o opasnome otpadu; to će predstavljati dodatan napor onima s malim brojem zaposlenih, barem u vremenu prilagođavanja novim propisima.

16 17

zaštita voda u hrvatSkoj

Hrvatska pripada skupini vodom bogatih zemalja, te je po procjeni UNESCO-a iz 2003. bila u pogledu bogatstva vodnih resursa na petome mjestu u Europi i na 42. mjestu u svijetu. No, nisu na zadovoljavajućoj razini ni zaštita toga vodnog bogatstva, ni racionalno iskorištavanje vode u razvitku hrvatskoga gospodarstva kao niti razina sustava zaštite od poplava u Hrvatskoj. Pri-mjerice, tek je 43,6% stanovništva priključeno na sustav javne kanalizacije, gubici iz sustava javne vodoopskrbe premašuju 40%, zalihe pitke vode sva-kodnevno bivaju ugrožene industrijskim onečišćivačima te nepropisnim odlaganjem otpada, navodnjava se manje od 1% poljoprivrednog zemljišta, a i sustavi zaštite od poplava nedovoljno se održavaju, pa je djelotvornost toga sustava oko 75%.

Stoga se u pogledu zaštite voda ulaskom u EU, koja očuvanju vodenih ekosustava pridaje veliku važnost, Hrvatskoj otvaraju brojne prilike i mogućnosti. Pravna stečevina EU u području voda, koju je Hrvatska ugradila i u vlastito zakonodavstvo, usmjerena je na načine njena korištenja (voda za piće, kupanje), sprečavanje onečišćenja mora (prije svega na onečišćenja od brodskoga prometa), upravljanje regionalnim slivovima te ograničavanje ispuštanja štetnih tvari u vode.

Hrvatskoj su odobrena određena prijelazna razdoblja za financijski zahtjevnije mjere. Tako je, primjerice, kao rok za dovršenje izgradnje sustava odvodnje i pročišćavanja komunalnih otpadnih voda (kojih će u Hrvatskoj trebati izgraditi dvjestotinjak) određen kraj 2023. godine, uz određene

međurokove. Propisana kakvoća voda za piće prema mikrobiološkim para-metrima mora biti postignuta do kraja 2018. godine, što znači da do tada mora biti dovršena izgradnja sustava javne vodoopskrbe. Kako bi se osigu-rala zaštita površinskih i podzemnih voda od onečišćenja nitratima koji su posljedica poljoprivrednih aktivnosti, Hrvatska do sredine 2017. mora izgraditi spremnike za stajski gnoj na poljoprivrednim gospodarstvima.

Za sve te aktivnosti Hrvatskoj su na raspolaganju i sredstva iz fondova EU. I tijekom pretpristupnog razdoblja korištena su sredstva iz fondova za sufinanciranje izgradnje sustava vodoopskrbe, odvodnje i pročišćavanja u Karlovcu, Slavonskom Brodu, Drnišu i Kninu. Ne treba odbaciti ni mogućnost da u budućnosti trošak hrvatskoga udjela u tim velikim projektima, kroz povećanu cijenu naknada i komunalnih usluga u pojedinim sredinama, bude prebačen i na krajnje potrošače.

zaštita od induStrijSkog zagađenja

Propisi EU u pogledu dopuštenih količina ispuštanja štetnih tvari u vodu, tlo i atmosferu iz industrijskih postrojenja vrlo su strogi i detaljno razrađeni. I na tome području primjenjuje se načelo po kojemu „zagađivač plaća“. On to može učiniti ili ulaganjem u opremu koja sprječava zagađivanje ili pak u plaćanje dodatnih nameta koji, s jedne strane, služe kako bi se zagađenje uklonilo, a s druge ga strane potiču da ulaganjem u opremu to zagađenje spriječi. Kako je to područje povezano i s pitanjem nelojalne konkurencije, jer je iz perspektive proizvođača ulaganje u zaštitu okoliša dodatni trošak,

18 19

nema sumnje da će EU i od hrvatskih industrijskih postrojenja tražiti dosljednu primjenu okolišnih propisa.

Hrvatska je i na tome području tijekom pregovora ishodila određena prijelazna razdoblja. Tako je 67 hrvatskih industrijskih postrojenja dobilo rok do kraja 2018. za ulaganje u opremu i uvođenje potrebnih procedura, kako bi smanjili onečišćenje i dobili tzv. okolišnu dozvolu za rad.

Do kraja 2015. morat će se ograničiti i emisije hlapivih organskih spojeva koji nastaju upotrebom organskih otapala u određenim djelatnostima i postrojenjima, poput kemijskih čistionica, proizvodnje boja, lakova, ljepila ili farmaceutskih proizvoda, a isti su rok dobila i hrvatska brodogradilišta za

energetSka učinkovitoSt u hrvatSkoj

Malo je područja na kojima Hrvatska može imati većih izravnih i neizravnih koristi od ozbiljnog uključivanja i provođenja europskih politika negoli je to u području energetske djelotvornosti. To je područje dobilo istaknuto mjesto u europskim strateškim dokumentima, a hrvatskom bi stanovništvu, ekonomiji i poduzetništvu moglo donijeti velike dobrobiti.

procese premazivanja brodova. Do kraja 2017. osigurano je i prijelazno razdoblje za smanjivanje emisija onečišćujućih tvari u zrak iz velikih termoenergetskih postrojenja.

Naime, hrvatski se energetski sektor danas prvenstveno zasniva na uvoznim fosilnim gorivima koja čine čak 88% ukupne potrošnje energije, a Hrvatska i više od polovice svojih potreba za električnom energijom dobiva iz uvoza. Pritom je udio obnovljivih izvora energije u krajnjoj potrošnji ispod 15%, dok je potrošnja energije u gotovo svim sektorima, uključujući stanovništvo, izrazito neučinkovita. Ozbiljnim uključivanjem u europsku politiku promicanja energetske učinkovitosti Hrvatskoj se tako otvara prilika veće energetske neovisnosti i smanjene potrebe za uvozom energije, hrvatskome gospodar-stvu brojne poslovne prilike u toj u nas zanemarenoj grani proizvodnje i instalacije opreme za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, a hrvatskom stanovništvu prilika da poboljša svoje stambene prilike i smanji troškove koje danas, a u budućnosti bi očito mogli još i više, opterećuju njihove kućne proračune. Korist bi, dakle, bila višestruka – i u pogledu zaštite okoliša, ali i u pogledu povećanja gospodarskih aktivnosti i smanjenja troškova proizvod-nje, transporta i života građana.

Primjerice, samo postojeće tvornice solarnih sustava za proizvodnju električne energije nude mogućnost godišnje proizvodnje od 80 MW, dok je ukupna instalirana količina tek nešto viša od 1 MW. Usporedbe radi, premda Hrvatska ima mnogo više sunčanih dana od Austrije, u toj je zemlji čak 23 puta više instaliranih sunčevih toplinskih sustava po stanovniku negoli u Hrvatskoj. Nešto je bolja slika kad su u pitanju instalirane vjetroelektrane, no sjenu na tu sliku baca činjenica da većina komponenata tih vjetroelektrana dolazi iz uvoza, premda Hrvatska ima sve preduvjete za njihovu proizvodnju.

20 21

Sve u svemu, neke procjene govore kako bi ozbiljno provođenje mjera u području obnovljivih izvora energije i energetske djelotvornosti u Hrvatskoj moglo otvarati do 80.000 radnih mjesta godišnje.

Što se pak stanovništva tiče, velike se prilike otvaraju u sufinanciranju projekata energetske učinkovitosti u zgradarstvu. Tako je za 2014. godinu Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost najavio provođenje projekta vrijednog oko 100 milijuna kuna namijenjenog sufinanciranju obnove fasada stambenih zgrada i obiteljskih kuća, ugradnje termoizolacije, promjene građevinske stolarije te ugradnje sustava za korištenje obnovljivih izvora energije.

gmo u hrvatSkoj kao članici eu?

Pitanje genetski modificiranih organizama (GMO), odnosno njihov uzgoj i puštanje u promet, danas u svijetu izaziva brojne prijepore, a ni države članice EU o tome zasad nemaju do kraja izgrađen zajednički stav i politiku. Pojed-nostavljeno rečeno, Svjetska trgovina organizacija (WTO) želi liberalizirati proizvodnju i promet GMO-a, pa ju se često optužuje kao zagovornicu interesa moćnih multinacionalnih kompanija koje imaju patente na GMO-e. S druge pak strane, UN i EU zagovaraju načelo opreza i ograničavanja ispuštanju živih GMO-a u okoliš.

Tako se u jednome izvješću Organizacije za hranu i poljoprivredu UN-a (FAO) spominju problemi vezani uz moguću toksičnost i alergenost

gm hrane i proizvoda, zabrinutost radi rizika za okoliš, a postavljaju se i društvena i etička pitanja o restriktivnom pristupu genetskim resursima (budući da biotehnološke tvrtke patentiraju gene), gubitku tradicije (pri-mjerice čuvanja sjemena), monopolu privatnog sektora te gubitku prihoda malih poljoprivrednih proizvođača. Premda se u izvještaju kaže da ne postoje uvjerljive informacije o negativnim učincima GMO-a na zdravlje i okoliš, ipak se dodaje kako je javna percepcija o GMO-a podijeljena, te naginje izbjegavanju GM hrane i proizvoda u mnogim zemljama.

Što se zakonske strane tiče, na razini EU-a najvažniji su dokumenti Direktiva o namjernom uvođenju GMO-ova u okoliš iz 2001. godine (2001/18/EZ) i Uredba (EZ) iz 2003. (1829/2003) o genetički modificiranoj hrani i hrani za životinje. U skladu s tim dokumentima, svaki pojedinačni zahtjev proizvođača EU odobra-va ili odbacuje kroz vrlo strogu proceduru, na osnovi procjene Europske agencije za sigurnost hrane i potvrde o nepostojanju rizika za zdravlje ljudi i životinja. Dosad je na razini EU odobrenje za uzgoj dobila tek jedna vrsta genetički modificiranog kukuruza (MON 810), dok je za još jednu procedura u tijeku. Za hranu i/ili hranu za životinje odobreno je još 49 GMO-ova (27 sorta kukuruza, 8 sorta pamuka, 7 sorta soje, 3 sorte uljane repice, 1 sorta šećerne repe, 1 sorta krumpira i 2 sorte mikroorganizama).

No, važnu ulogu u odobravanju uzgoja i korištenja GMO-ova imaju i same države članice EU. One, prije svega, sudjeluju u odobravanju GMO-ova na europskoj razini obavljanjem procjene rizika povezanog s uzgojem GMO-a. Osim toga, države članice i nakon odobrenja na razini EU imaju pravo zabraniti uzgoj gmo-a na svome području, pa je tako i uzgoj spomenute

22 23

sorte GM kukuruza zabranjen u osam država članica (Austrija, Bugarska, Grčka, Njemačka, Mađarska, Italija, Luksemburg i Poljska). No, one se pritom moraju pozvati na znanstvenu procjenu opasnosti za zdravlje i okoliš, koja se provodi na europskoj razini. Na zahtjev više država članica, Europska komisija predložila je da se to ograničenje ukloni, te da države članice o zabrani gmo-a na svome teritoriju mogu odlučivati i bez pozivanja na tu zaštitnu klauzulu, no konačna odluka o tome još uvijek nije donesena.

A, gdje je u svemu tome Hrvatska? Kao članica EU naša je zemlja u svoje zakonodavstvo, prije svega u krovni Zakon o genetički modificiranim organizmima (NN 70/05, 137/09, 28/13), uključila odredbe europske pravne stečevine. Osim toga, u nas se primjenjuje i konvencija UN o bioraznolikosti, odnosno Protokol o biosigurnosti (Kartagenski protokol), kojemu smo pristupili i prije negoli smo postali država članica EU; taj je protokol također poprilično restriktivan prema proizvodnji, prometu i korištenju GMO-a. U Hrvatskoj, tako, još uvijek nije dopušten uzgoj gMO-a (sijanje i sadnja), niti su izdane pojedinačne dozvole za uvoz hrane proizvedene od GMO-a. Osim toga, još prije ulaska u EU sve su se hrvatske županije proglasile GMO-free zonama, a postoji i inicijativa da se formira “GMO slobodna regija Alpe-Adria”, u koju bi ušla i Hrvatska. Tomu treba pridodati da je u Hrvatskoj, po nekim istraživanjima, više od 90 posto ljudi protiv uvođenja GMO-a. Pojedine nevladine udruge ipak pozivaju na oprez jer su, kako tvrde, pritisci WTO-a, zainteresiranih vlada i utjecajnih lobista u svijetu i Hrvatskoj i dalje jaki.

ekološka PoljoPrivreda – jedinStvena Prilika

Premda ekološka poljoprivreda ima utjecaja i na mnoga druga područja osobnoga i društvenog života – ekonomsko, etičko, demografsko, zdravstveno ... – njena uloga u konceptu zaštite okoliša, biološke raznolikosti i održivoga razvoja naprosto je nezaobilazna. Naime, dosadašnje iskustvo, potkrijepljeno brojnim ozbiljnim istraživanjima, pokazalo je da konvencionalna poljoprivreda - premda je u proteklome stoljeću povećanjem plodnosti i visokim prinosima učinila mnogo za prehranu sve brojnijega stanovništva - kao prevladavajući koncept proizvodnje hrane dugoročno naprosto nije održiva. Konvencionalna poljoprivreda sa svojim metodama proizvodnje prekomjerno i neracionalno troši prirodne resurse, a intenzivnom uporabom mineralnih gnojiva, pesticida i herbicida - koji se talože u tlu, podzemnim vodama, a i u samim poljoprivrednim proizvodima – nepovoljno utječe i na okoliš i na zdravlje, premda se o ovoj drugoj tvrdnji rasprave još uvijek vode. Svjetska zdravstvena organizacija tako procjenjuje da je više od 3 milijuna ljudi godišnje otrovano pesticidima, pri čemu ih 200.000 umre, dok po nekim istraživanjima konvencionalna poljoprivreda ima udio od visokih 14 posto u emisiji stakleničkih plinova.

Ne čudi, stoga, da se razvijene zemlje, osobito europske, sve više okreću promidžbi i potpori ekološke poljoprivrede, koja, ne samo u području zaštite okoliša, donosi višestruke koristi. Sve su te koristi, metode i ciljevi od početka 90-ih sustavno ugrađeni i u europske propise, a aktualna Uredba Vijeća (EZ) br. 834/2007 posebnim je Zakonom ugrađena i u hrvatsko zakonodavstvo. Osim toga, preko Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj ekološkoj poljoprivrednoj proizvodnji namijenjeni su i izravni financijski

24 25

poticaji koji, po nekim izračunima iz 2012. godine, prosječno iznose oko 1000 eura po hektaru.

No, kako Hrvatska stoji u praksi? Premda se o proizvodnji i konzumaciji „zdrave hrane” i u nas relativno često piše i govori, Hrvatska i dalje pripada skupini rijetkih europskih zemalja u kojima je ekološka poljoprivreda još uvijek slabo i nedovoljno razvijena. Tek 2001. donesen je prvi zakon koji je regulirao to područje, a tek od 2004. poljoprivredne površine na kojima se hrana proizvodi na ekološki način počinju kontinuirano rasti. No, unatoč primjetnom trendu porasta u zadnjih nekoliko godina, u Hrvatskoj je 2012. pod ekološkom poljoprivredom bilo oko 32.000 hektara, što predstavlja tek 2.45% obrađenih poljoprivrednih površina, s nešto više od 1.500 registriranih proizvođača. Akcijski planom razvitka ekološke poljoprivrede 2011-2016. godine, Ministarstvo poljoprivrede postavilo je sebi cilj da taj udio do 2016. poveća na 8%. No, želi li se ustinu taj cilj i ostvariti, očito će se morati ozbiljnije pristupiti i mjerama koje Akcijski plan navodi, osobito razvitku tržišta ekoloških proizvoda, edukaciji proizvođača te promotivnim i informativnim kampanjama.

Nema nikakve sumnje da Hrvatska ima izvrsne i, u europskim okvirima gotovo jedinstvene preduvjete za razvitak ekološke poljoprivrede: relativno očuvan okoliš, neobrađene poljoprivredne površine koje godinama nisu korištene pa onda ni tretirane kemijskim sredstvima, potrebu za ponovnim oživljavanjem napuštenih ruralnih područja, izrazito nepovoljan odnos uvoza-izvoza poljoprivrednih površina, sve veći broj mladih školovanih ljudi zainteresiranih za ekološku proizvodnju, ali i sve veći broj osviještenih

potrošača ekoloških proizvoda. Ulazak Hrvatske na zajedničko europsko tržište, na kojemu vlada velika potražnja za ekološki proizvedenom hranom, koja postiže i zadovoljavajuće cijene, stoga se može gledati i kao jedinstvena prilika ne samo za ponovnim oživljavanjem poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj, nego i za postavljanjem dobrih temelja za njenu dugoročnu održivost.

natura 2000 (i) u hrvatSkoj

U svrhu očuvanja bioraznolikosti koja je, osobito tijekom 20. stoljeća, diljem svijeta pa tako i u Europi znatno ugrožena, EU je 1992., usvajanjem Direktive o staništima, uspostavila i europsku ekološku mrežu Natura 2000. Riječ je o mreži područja koja su, na temelju prijedloga nacionalnih tijela zaduženih za očuvanje prirode, prepoznata kao osobito važna za očuvanje biljnih i životinjskih vrsta te njihovih prirodnih staništa. Prije hrvatskoga ulaska u EU ta je mreža u Europi brojala 26.000 lokaliteta, odnosno oko 18% ukupnoga teritorija EU. Od listopada 2013. toj su ekološkoj mreži priključena i područja u Hrvatskoj koja su, na temelju brojnih istraživanja i obrade potrebnih podataka, predložena od strane Državnoga zavoda za zaštitu prirode. U mrežu Natura 2000 uključeno je čak 29% ukupnoga teritorija RH. Na tim područjima ubuduće, dakako, neće biti zabranjena gospodarska aktivnost i gradnja. No, svaki će zahvat morati proći postupak ocjene prihvatljivosti za prirodu, što je dijelom regulirano i Zakonom o zaštiti prirode (NN 80/13) i odnosnim pravilnicima.

26 27

JESTE LI ZNALI?

Aktualnom Strategijom za zaustavljanje gubitka biološke raznolikosti iz 2001., EU je do 2020., među ostalim, odlučila nizom mjera i različitim vrstama potpora dosljednije primjeniti EU zakonodavstvo iz područja zaštite prirode (Direktiva o pticama i Direktiva o staništima) te postići održiviju poljoprivredu, šumarstvo i ribarstvo, uključujući i bolje upravljanje ribljim zalihama. Sve su to ciljevi koji se poklapaju i s interesima hrvatske koja – osim što je kao pomorska i turistička zemlja izrazito zainteresirana za očuvanje mora, priobalja i drugih prirodnih dobara – zbog relativno dobre očuvanosti ima i velike neiskorištene potencijale u područjima poput ekološkog uzgoja ili racionalnijeg korištenja šumskoga bogatstva. Odsad joj, pritom, uz nacionalne izvore financiranja, na raspolaganju stoje i sredstva iz brojnih europskih fondova: prije svega Financijskog instrumenta za okoliš (LIFE), ali i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj, Europskog fonda za regionalni razvoj i drugih.

JESTE LI ZNALI?

- da je uvođenjem bezolovnoga goriva i strogim propisima zaštite okoliša, koje se nameće industriji, drastično smanjena emisija olova u okoliš? Tako je u posljednjih 20 godina količina olova u zraku smanjenja za oko 90%!

- da svaki građanin EU godišnje u prosjeku koristi 198 jednokratnih plastičnih vrećica? Najmanje ih se potroši, svega 4 vrećice po stanovniku, u Danskoj i Finskoj, a najviše, čak 466, u Poljskoj, Portugalu i Slovačkoj. Europski

parlament donio je početkom 2014. rezoluciju prema kojoj bi se do 2020. trebala u potpunosti zabraniti proizvodnja tankih jednokratnih plastičnih vrećica.

- da stalna izloženost prometoj buci može dovesti do fizičke iscrpljenosti i pri-donijeti razvitku nekih bolesti? Istraživanja pokazuju da je polovica stanovništva EU koja živi u gradovima veći dio dana izložena buci od 55 decibela i više. Stoga se na razini EU priprema zakon kojim će se dodatno ograničiti gornja, ali i donja granica buke koju proizvode vozila. Dok su prebučna vozila opasna zbog buke, vozila s tihim električnim i hibridnim motorima mogla bi biti opasna za pješake, jer ih oni u prometu ne mogu čuti. Proizvođači će stoga, prođe li ta odredba, takvim vozilima morati ugraditi neki zvučni dodatak.

- da Europski parlament radi na regulativi po kojoj bi se do 2020. povećao broj stanica za punjenje automobila na struju i druga alternativna goriva. Loša pokrivenost takvim punionicama i crpkama jedan je od glavnih razloga zbog kojih se potrošači ne odlučuju na kupnju automobila na plin, struju, bio-goriva i vodik, pa i potencijalni investitori zbog toga oklijevaju uložiti u razvitak takvih motora. Rezultat: 90 posto vozila u EU i dalje voze na „klasična” goriva od nafte.

- da je u Europi trenutno prisutno čak 12.000 biljnih vrsta stranih prirodnom okolišu, a 15 posto njih smatra se invazivnim te predstavljaju veliku prijetnju biološkoj raznolikosti. Zato je Europska komisija predložila novo zakonodavstvo koje uključuje i zabranu kupovanja, uvoza, upotrebe i prodaje opasnih invazivnih biljnih vrsta.

2928

otkad euroPSka Politika zaštite Potrošača?

Premda se potrošači kao subjekt spominju već u rimskom Ugovoru o osnivanju Europske ekonomske zajednice 1957. godine, u kontekstu politike tržišnog natjecanja, njihova su prava u europskim dokumentima prvi put pobrojana u rezoluciji vijeća 1975. (zaštita zdravlja i sigurnosti, zaštita ekonomskih interesa, naknada štete, informiranost i obrazovanje, predstav-ljenost). No, politika zaštite potrošača kao sustavna i službena europska politika svoje je mjesto dobila i u temeljnim dokumentima EU-a potpisivanjem Ugovora o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta) 1992. (čl. 129a), dok je lisabonskim ugovorom jasno definirano kako će se zahtjevi zaštite potrošača uzimati u obzir i prilikom „definiranja i provođenja ostalih politika i aktivnosti Unije“ (čl. 12.). U međuvremenu je tzv. „potrošački acquis“ nadopunjen i preciziran nizom deklaracija, i njihovim inkorporiranjem u nacionalna zakonodavstva politika zaštite potrošača dobila je na cijelom području Unije jasan oblik i smjer razvitka u budućnosti.

kakva Politika zaštite Potrošača?

U samim temeljnim aktima EU-a postavljen je jasan okvir u kojem se europska politika zaštite potrošača razvila i smjera dalje razvijati. Promicanjem „interesa potrošača“ i osiguravanjem „visokog stupnja njihove zaštite“, ali i njihovih „prava na obaviještenost, obrazovanje i organiziranje u svrhu zaštite svojih interesa“ Unija je postavila temelje za niz mjera i aktivnosti kojima se, s jedne strane, podupiru i nadopunjuju nacionalne politike država

30 31

članica, a s druge strane osigurava nastavak izgradnje zajedničkog europ-skog tržišta. Želja za visokim stupnjem zaštite utvrđena je u nizu europ-skih dokumenata kojima se propisuju zdravstveni i sigurnosni standardi za proizvode koji se žele naći na tržištu, ali i mehanizmi da se proizvodi koji tome ne udovoljavaju prepoznaju i uklone s polica trgovina. Pravo na obaviještenost rezultiralo je obvezom da na svakome proizvodu na tržištu bude jasno naznačeno što on sve sadrži i kako se njime sigurno služiti. Kod kupnje, sklapanja ugovora ili poslova s pravnim osobama potrošač je nizom smjernica i zakona, zaštićen i od nejasnih pravila, skrivenih troškova, samo-volje pružatelja usluga i varavih poruka ili obećanja u vezi s proizvodom ili uslugom koju kupuju.

Osnivanjem i poticanjem djelovanja potrošačkih centara i udruga omogućeno je potrošaču da lakše dođe do informacije, savjeta, ali i da ojača svoj položaj u odnosu na trgovce, prodavatelje ili banke i tako uspješnije zaštiti svoja prava. Zajamčena mu je i mogućnost da jednostrano raskine ugovor koji je po njega bio štetan ili da vrati proizvod koji nije ispunio njegova očekivanja, osobito kada su ta očekivanja proizvedena zavaravajućom promidžbom ili kupnjom „na daljinu“, pri čemu je teret dokazivanja prebačen na trgovca i/ili proizvođača.

što je čija duŽnoSt u zaštiti Potrošača?

Politika zaštite potrošača jedna je od onih politika za koje je odgovornost podijeljena između Zajednice i država članica. Na prijedlog Europske komisije,

koja prepozna neku potrebu ili problem i o kojemu su raspravili nacionalni stručnjaci i odgovorna tijela, određene propise donose Vijeće i Europski parlament. Države članice, pak, provode EU-zakonodavstvo, pri čemu u nacionalno zakonodavstvo mogu unositi i više standarde od onih koje pro-pisuju europske institucije. One brinu i o tome da odgovorna tijela u njihovoj zemlji, kao i proizvođači i prodavatelji, provode u djelo donesena pravila.

Ako/kada se na tržištu pojave proizvodi koji mogu ozbiljno ugroziti zdravlje i sigurnost potrošača, država članica dužna je o tome obavijestiti Europsku komisiju putem sustava za brzo uzbunjivanje (raPeX). Udruge potrošača, kako na razini EU tako i na nacionalnim razinama, osluškuju potrebe potrošača, daju im potrebne informacije i savjete te bdiju da njihova prava ne budu izigrana ili zanemarena. U slučaju sporova – kao što je to nedavno bio slučaj u Hrvatskoj u pitanju stambenih kredita – zastupaju potrošače pred tijelima javne vlasti, pa i pred sudovima. Neovisne agencije i Znanstveni odbori, pak, pružaju znanstveno utemeljene savjete i procjenjuju rizike određenih proizvoda, osobito kad je riječ o hrani, lijekovima i drugim prijetnjama zdravlju i sigurnosti.

Politika zaštite Potrošača u hrvatSkoj

Pravna zaštita potrošača u Hrvatskoj je utvrđena nizom zakona, od opće razine (Zakon o općoj sigurnosti proizvoda, Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o nedopuštenom oglašavanju, Zakon o obveznim odnosima...), pa sve do posebnih zakona i pravilnika u područjima u kojima se potrošači pojavljuju

32 33

kao zainteresirana strana (u trgovini, bankama i drugim kreditnim institu-cijama, tržištu energije, telekomunikacija, obrtu ...), koji prava potrošača u Hrvatskoj reguliraju na razini kako je to i u ostatku EU-a.

Od uvođenja tih standarda hrvatski su građani, pored povišene razine sigurnosti proizvoda na tržištu, korist mogli osjetiti i u nekim „gorućim“ područjima. Tako je, primjerice, kroz donošenje i izmjene Zakona o potrošačkom kre-ditiranju uvelike olakšan položaj dužnika, osobito onih s valutnom klauzulom u CHF. Uz ostalo im je omogućeno i podizanje prve kolektivne tužbe protiv banaka. Od najvidljivijih i najopipljivijih promjena, kad je u pitanju primjena europskih potrošačkih „pravila“, mogli bismo istaknuti i osjetno smanjenje cijena roaminga u mobilnom telefoniranju.

No, kad je u pitanju provedba europske politike zaštite potrošača u Hr-vatskoj, još uvijek ostaje poprilično prostora za napredak. Primjerice, u pogledu sustavnog informiranja, odgoja i savjetovanja potrošača, što se priznaje i u aktualnom Nacionalnom programu zaštite potrošača do 2016. Osim toga, kao problematična područja u pogledu provedbe poli-tike zaštite potrošača u Hrvatskoj su prepoznati područje financijskih usluga i elektroničkih komunikacija (mobilnih operatera), te područje reklamacija kupljenih proizvoda. Hrvatsku osim toga očekuju i pripreme za uvođenje „online“ rješavanja potrošačkih sporova. Od 2015., naime, i hrvat-ski bi potrošači trebali dobiti mogućnost podnošenja prigovora i rješavanja sporova putem interneta, posredstvom Europskog potrošačkog centra, koji u našoj zemlji djeluje u sklopu Ministarstva gospodarstva.

Politika zaštite Potrošača – od doSadašnjih PoStignuća do novih izazova

Na neka postignuća europske politike zaštite potrošača oni su se već toliko naviknuli da ih uzimaju zdravo za gotovo. moći računati na jamstvo (minimalno je jamstvo na proizvode u EU dvije godine), vratiti trgovcu neispravan proizvod i dobiti natrag novac ili ispravan proizvod, imati jasno istaknute cijene i deklaracije proizvoda – sve su to prava koja do prije nekoliko desetljeća, pa ni u Europi, nisu bila sama po sebi razumljiva. Na područjima poput sigurnosti igračaka ili elektroničkih uređaja EU je na taj način postigla da su proizvodi na njenom tržištu među najsigurnijima na svijetu. Jer, prije nego se stave na zajedničko tržište svi ti proizvodi, bez obzira u kojoj su zemlji proizvedeni, moraju proći stroge sigurnosne provjere, što je rezultiralo znatnim smanjenjem broja nesreća i negativnih posljedica. Primjerice, smrtnost u prometnim nesrećama u EU od 2001. godine smanjila se za više od 40%, što dijelom treba zahvaliti provođenju europskih propisa u odnosu na sigurnosne norme vozila.

Novi izazovi u području zaštite potrošača pojavili su se s uvođenjem nekih novih potrošačkih navika i praksa. Sve veći udio kupnje „na daljinu“, uglavnom putem interneta, suočio je europsku politiku zaštite potrošača s potrebom uređenja i te vrste trgovine. Nemogućnost da se proizvod „uživo“ vidi i prije kupnje, nedostatak fizičkog kontakta između kupca i prodavatelja i nepostojanje klasičnoga, „stvarnog dućana“ odnosno mjesta kupnje, povećao je mogućnost zloporabe i nepoštene trgovačke prakse. Stoga novije europske smjernice počinju regulirati i to područje, pa je tako uvedena

34 35

obveza prodavatelja da i kod prodaje „na daljinu“ kupcima osigura dovoljno podataka o proizvodima i uvjetima kupnje kako bi potrošač mogao donijeti informiranu odluku. Osim toga, uvedena je mogućnost da se kupac u roku od 7 dana predomisli, odnosno otkaže ugovor sklopljen „na daljinu“, a da ne mora za to iznositi bilo kakve razloge, i to bez ikakvih kazna, osim troškova povrata (od 2014. godine taj se rok produljuje na 14 dana).

Osim “online” kupovine, Agenda za zaštitu potrošača EU navodi kao buduće izazove:

• potrebu njihove bolje zaštite na liberaliziranom tržištu energije;• daljnju prilgodbu propisa u području prometa zbog sve veće mobilnosti (primjerice, na turističkim putovanjima); • pružanje potrebnih instrumenata u financijskom sektoru; • osiguravanje održivosti i sigurnosti na području hrane.

Svi ti izazovi, odnosno uspješnije suočavanje s njima, i u idućim će godinama biti popraćeni i sredstvima iz EU-fondova. Tako je u aktualnom „Potrošačkom programu“ (Consumer Programme 2014-2020) navedeno kako će se osobito podupirati oni projekti i djelovanje koje će biti usmjereno na povećanje sigurnosti potrošačkih proizvoda putem praćenja tržišta, poboljšavanje informiranosti potrošača, osobito onih mlađih, o njihovim pravima, jačanje potrošačkih prava, primjerice u financijskome sektoru, te mogućnosti za naknadu štete.

*euroPSki Potrošački centar Europski potrošački centar Hrvatska dio je mreže Europskog potrošačkog

centra (ECC-Net) koji daje savjete i osigurava informacije o prekograničnoj kupovini te pomaže potrošačima, u suradnji s drugim Europskim potrošačkim centrima, u rješavanju prekograničnih pritužbi i sporova.

Etički odabir proizvoda = Etički konzumerizam!

Za više informacija: ecc-croatia.hr

Europski potrošački centar HrvatskaECC CroatiaUlica grada Vukovara 78, Zagrebecc-croatia.hr

tel: +385 1 6109744

fax: +385 1 6109150

e-mail: ecc-croatia@mingo.hrosobni savjeti:savjeti-ecc@mingo.hr

[]

36 37

JESTE LI ZNALI?JESTE LI ZNALI?

- da se najveći broj pritužbi kod prekogranične kupnje upućenih europskim centrima za zaštitu prava potrošača, čak 74 % odnosi na probleme oko kupnje preko interneta? 21 % pritužbi odnosi se na turističke usluge, a preostalih 5 posto na ponude leasinga i najma.

- da će do 2016. godine početi djelovati Europska platforma za izvansudsko rješavanje sporova. Time se želi osnažiti položaj potrošača, jer su mnogi od njih, premda su bili žrtvom prijevare, odustajali od prijave i pravne bitke zbog dodatnih troškova i neizvjesnosti ishoda. Međusobnim umrežavanjem nacionalnih centara za prava potrošača te mogućnošću da se prijava obavi “online” i besplatno, potrošačima se želi pružiti jednostavan i pristupačan način borbe za njihova prava.

- da na odustajanje od kupnje u roku od 14 dana, bez obveze navođenja razloga, potrošač ima pravo ako:

• kupuje putem interneta, kataloga ili drugog sredstva daljinske komunikacije;• kupuje od akvizitera izvan poslovnih prostorija trgovca;• sklapa ugovor o vremenski ograničenoj uporabi nekretnine (timeshare ugovor).

- da je, kao agresivna poslovna praksa, trgovcima i akviziterima zabranjeno: • stvaranje dojma da potrošač ne može napustiti poslovni prostor

sve dok ne sklopi ugovor;• posjećivanje potrošača u njegovu domu, ignorirajući pritom zahtjev

potrošača da se napusti njegov dom ili da ga se više ne posjećuje; • ustrajno i neželjeno komuniciranje s potrošačem putem telefona,

telefaksa, elektroničke pošte ili drugog sredstva daljinske komunikacije.

Što znače ove pojedine oznake na ambalaži proizvoda?

(a) proizvod koji je iritant (tvar koja izaziva nadražaj)(b) proizvod sa smanjenim nepovoljnim učinkom na okoliš tijekom

životnog ciklusa(c) ambalaža proizvoda može se reciklirati(d) proizvod je usklađen s pravilima EU-a o organskom uzgoju

39

zašto uoPće zaSebna Politika SigurnoSti hrane?

Premda po svome sadržaju sigurnost hrane dijelom pripada drugim eu-ropskim politikama – zaštite potrošača, zdravlja i okoliša te poljoprivred-noj politici – ona se zbog svoje važnosti ipak profilirala kao zasebno područje interesa i regulative europskih institucija i država članica EU-a. Zbog sve učestalijih pojava novih bolesti povezanih s konzumacijom hrane (oko 75% novih bolesti od kojih ljudi obolijevaju od 2000. godine potječe od životinja ili proizvoda životinjskog podrijetla) i sve češćih incidentnih situacija povezanih s hranom, što je pokolebalo povjerenje potrošača i javnosti diljem Europe, EU je početkom 2000-tih odlučila u potpunosti promijenti pristup pitanju sigurnosti hrane.

Cilj je bio jednostavan i jasan: hrana koja se stavlja na domaće ili međunarodno tržište mora biti sigurna za konzumaciju, dobre kvalitete te ne smije uzrokovati bolesti ljudi. Umjesto različitosti procedura u procjeni zdravstvenih rizika, neujednačenoga zakonodavstva u pojedinim državama na zajedničkome tržištu i nejasnoća u pogledu odgovornos-ti u dugome lancu proizvodnje, prerade i distribucije hrane, EU je u to područje odlučila unijeti jedinstveno zakonodavstvo, osnovati zajedničko tijelo osposobljeno za znanstvenu procjenu rizika i uvesti stroge proce-dure koje će vrijediti u svim državama članicama.

40 41

zakonodavStvo u Području SigurnoSti hrane – higijenSki Paket

Novi pristup sigurnosti hrane uspostavljen je 2002. godine donošenjem Općeg zakona o hrani (Uredba EZ 178/2002), a dvije godine poslije donesen je i niz uredaba kojima se podrobnije uređuje područje higijene i službenih kontrola vezanih uz proizvodnju, preradu i distribuciju hrane; popularno su nazvane „higijenski paket“.

Tim propisima, koji će kasnije biti ugrađeni u nacionalna zakonodavstva (u Hrvatskoj: Zakon o hrani i niz zasebnih pravilnika), obuhvaćen je cjelo-kupan lanac proizvodnje, prerade i distribucije hrane – „od polja do stola“.

U te je uredbe, zakone i pravilnike ugrađeno temeljno načelo prema kojemu prvotnu odgovornost za sigurnost hrane i hrane za životinje imaju subjekti u poslovanju s hranom, svaki na svome području. To znači da svi oni u svim fazama proizvodnje, prerade i distribucije koje su pod njiho-vom kontrolom, moraju osigurati da hrana ili hrana za životinje udovoljava zahtjevima propisa o hrani koji su od važnosti za njihovo poslovanje i moraju dokazati da je udovoljeno propisanim zahtjevima. Osim toga, subjekti u poslovanju s hranom odgovorni su i za osiguranje tzv. „sljedivosti“, odnosno moraju znati i moći prikazati podrijetlo biljaka, životinja, mesa i svih drugih sastojaka koji će se naći u ljudskoj ili životinjskoj hrani ili će s njima doći u dodir u svim fazama proizvodnje, prerade i distribucije.

Drugo najvažnije načelo ugrađeno u europsko i hrvatsko zakonodavstvo vezano uz sigurnost hrane jest uvođenje sustava samokontrole utemeljene na načelima sustava analize opasnosti i kritičnih kontrolnih točaka (Hazard Analysis and Critical Control Point - HACCP) za sve objekte u poslovanju s hranom.

Na razini EU ustanovljen je i zaseban sustav brzog uzbunjivanja za hranu i hranu za životinje (Rapid Alert System for Food and Feed – RASFF), u koji su uključene sve države članice, a omogućuje da se štetni ili rizični prehrambeni proizvodi brzo prepoznaju i povuku s tržišta.

tko i kako Procjenjuje što Se Smije naći u hrani?

Kako bi se europski zakonodavci, ali i nacionalne vlasti, pri donošenju odluka vezanih uz hranu i njenu sigurnost mogle osloniti na nepristrane i znanstveno provjerene podatke, informacije i procjene rizika, osnovano je novo tijelo: Europska agencija za sigurnost hrane (European Food Safety Authority – EFSA) *. To tijelo, a osobito njegovo Znanstveno vijeće, u suradnji s nacionalnim agencijama (u Hrvatskoj: Hrvatska agencija za hranu) treba donositeljima odluka osigurati procjenu rizika pojedinih postupaka u proizvodnjih hrane, ali i pojedinačnih sastojaka koji se u hrani nalaze ili mogu naći, a koji mogu ugroziti zdravlje ili sigurnost konzumenata.

* europa.eu/about-eu/agencies/regulatory_agencies_bodies/policy_agencies/efsa/index_hr.htm www.efsa.europa.eu

42 43

U skladu s načelom sigurnosti „od polja do stola“, odgovornost te agencije proteže se kroz cijeli lanac proizvodnje, prerade i distribucije: od procjene upotrebe pesticida i drugih sredstava zaštite na poljima, analize utjecaja na okoliš i bioraznolikost (upravo se pred EFSA-om proučavaju i moguće implikacije GMO-a na okoliš i zdravlje), preko procjene pojedinih postupaka zaštite zdravlja i dobrobiti životinja koje se uzgajaju za hranu, pa sve do utjecaja ambalaže, različitih dodataka (poput aditiva), transporta i uvjeta čuvanja na krajnju kvalitetu prehrambenih proizvoda. EFSA također procjenjuje osnovanost tvrdnji o hranjivim ili zdravstvenim kvalitetama koje proizvođači stavljaju ili žele staviti na deklaracije svojih proizvoda ili ih iznose u svojoj promidžbi.

označavanje hrane na trŽištu

Jedno od najvidljivijih postignuća provedbe politike zaštite potrošača i sigurnosti hrane tiče se pitanja označavanja hrane. Ljudi, naime, žele i imaju pravo znati što sadrži hrana koju kupuju na tržištu, odakle ona potječe, kako ju sigurno čuvati i pripremati te do kada ju mogu upotrijebiti. EU je to pravo pretočila u svoje zakonodavstvo pravilima na području označavanja hrane na deklaracijama i(li) prodajnim mjestima.

Isprva su pravila bila dosta općenita i obuhvaćena zajedničkim pravilima označavanja svih proizvoda u sklopu politike zaštite potrošača. No, učestali incidenti vezani uz hranu (poput „kravljeg ludila“ ili „ptičje gripe“), ali i

postupno jačanje svijesti i sve učestaliji zahtjevi europskih potrošača vezani uz sigurnost hrane i dostupnost informacija vezanih uz hranu na tržištu, naveli su nacionalne zakonodavce i europske institucije da pitanje označavanja hrane još podrobnije urede.

Primjerice, dok za ostale proizvode na tržištu u pogledu označavanja i dalje vrijedi općenita odredba prema kojoj podaci na proizvodima moraju biti „jasni, vidljivi i čitljivi“, koja je u pogledu primjene nailazila na brojne nedoumice i mogućnosti zloporabe (ta je formulacija i u važećem hrvatskom Zakonu o zaštiti potrošača), za označavanje hrane precizno su propisani i smještaj deklaracije (glavno vidno polje), kao i veličina slova (visina od najmanje 1,2 mm). Te, kao i druge odredbe europske Uredbe br. 1169/2011. u svoj je Pravilnik o informiranju potrošača o hrani iz 2013. (NN 8/13 i 42/13) uvrstila i Republika Hrvatska.

Svim se tim novijim pravilima, među ostalim, osigurava da potrošaču na svakom prehrambenom proizvodu budu jasno predstavljene i one informacije koje se tiču njegovih životnih navika ili posebnih potreba (npr. nutritivna vrijednost ili prisutnost alergena poput glutena, jaja, kikirikija, soje ...), njegovih sumnja i strahova (obvezno navođenje prisutnosti više od 0,9% sastojaka iz GMO-a, aditiva ...), ali i da na tim proizvodima ne bude tvrdnji koje bi kod njega mogle proizvesti lažna očekivanja (npr. nedokazane tvrd-nje o ljekovitosti ili pozitivnim učincima na zdravlje).

unatoč jedinStvenoj SigurnoSti zadrŽati i

44 45

razviti raznolikoSt i PoSebnoSt

Premda zahtjevi za sigurnošću hrane vrijede za sve države članice i sve proizvode na zajedničkom europskom tržištu, ta se „unificiranost“ nipošto ne želi postići na štetu raznolikosti i posebnosti nacionalnih prehrambenih proizvoda i kuhinja. Osim što se pravila o sigurnosti hrane ne odnose na proizvodnju hrane za vlastite potrebe, nego samo za hranu namijenjenu tržištu, EU na tu raznolikost želi djelovati i „aktivno“. Tako je, vođena željom za zaštitom posebnosti određenih vrsta proizvodnje hrane ili pak specifičnosti pojedinih proizvoda koje proizlaze iz njihova geografskog obilježja, EU od 1992. godine razvila i razradila četiri „logotipa za kvalitetu“:

• oznaka izvornosti (PDO – protected designations of origin)• oznaka zemljopisnog podrijetla (PGI – protected geographical indications)• zajamčeno tradicijski specijalitet (TSG - traditional speciality guaranteed)• organski uzgoj (organic farming)

Hrvatska inačica tih oznaka glasi i izgleda ovako:

• Zaštićena oznaka izvornosti (ZOI)• Zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla (ZOZP)• Zajamčeno tradicionalni specijalitet (ZTS) – Oznaka tradicionalnog

ugleda (OTU)• Hrvatski eko proizvod (Eko)

Prva dva logotipa odnose se na poljoprivredne ili prehrambene proizvode koji su povezani s određenom regijom ili mjestom, dok je treći povezan s jamstvom da su određeni proizvodi napravljeni od tradicionalnih sastojaka ili uz korištenje tradicionalnih metoda. Sve te oznake, s jedne strane, potrošačima jamče određenu razinu kvalitete i raznolikosti, no s druge strane one proizvođače i njihove udruge, lokalne zajednice, regije ili nacionalne zajednice potiču da zaštite određene vrijednosti proizašle iz vlastite tradicije.

Postupak dobivanja tih oznaka za pojedine proizvode u Hrvatskoj reguliran

je Zakonom o zaštićenim oznakama izvornosti, zaštićenim oznakama zemljopisnog

46 47

podrijetla i zajamčeno tradicionalnim specijalitetima poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (NN 80/13), dok je dobivanje oznake organskoga uzgoja regulirano Zakonom o provedbi Uredbe vijeća (EZ) br. 834/2007 o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda (NN 80/13). Oba zakona tijekom 2013. godine dobila su i odnosne pravilnike, objavljene u NN br. 86/13.

Ministarstvo poljoprivrede pojedinim je proizvodima i prije dodjeljivalo certifikate izvornosti (OI), zemljopisnog podrijetla (OZP) i tradicionalnog ugleda (OTU). Oznake izvornosti tako su dobili neretvanska mandarina, dalmatinska maraska, ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres, ogulinski kiseli kupus, varaždinsko zelje i istarski pršut, dok su oznake zemljopisnog podri-jetla dodijeljene za slavonski kulen, virovitičku papriku, baranjski kulen, dal-matinski pršut, drniški pršut, krčki pršut, lički krumpir, meso zagorskog purana i poljički soparnik. U postupku zaštite još je 7 proizvoda.

Nakon ulaska u EU, svi su nositelji tih zaštićenih oznaka dužni, u suradnji s Ministarstvom, najkasnije do 31. srpnja 2014. podnijeti zahtjev za zaštitom svojih proizvoda i na razini EU, kako bi bili upisani u registar EU (DOOR baza podataka). Dobra je vijest to što je najavljeno kako će se troškovi postupka dobivanja tih oznaka u novome proračunskom razdoblju (2014-2020.) moći financirati i iz sredstava Fonda za ruralni razvoj.

Osim navedenih oznaka usklađenih s onima u EU, u Hrvatskoj postoje i druge oznake kvalitete koje će i ubuduće vrijediti na hrvatskome tržištu, a zbog svoje bi prepoznatljivosti mogle dobiti na važnosti i na zajedničkome europskom tržištu, poput oznaka „hrvatska kvaliteta“ i „Izvorno hrvatsko“

HGK, „Istarska kvaliteta“ Istarske razvojne agencije, „halal kvaliteta“ Islamske zajednice u Hrvatskoj te „Košer“ Židovske zajednice Bet Izrael.

iznimke za hrvatSku i rokovi

Premda će potpuna provedba europskih normi o proizvodnji, preradi i distribuciji hrane hrvatskim kupcima i potrošačima nesumnjivo donijeti veću sigurnost, ona hrvatskim proizvođačima i prehrambenoj industriji nesumnjivo predstavlja i velik izazov, ali i trošak zbog potrebe dodatnih ulaganja u pogone i procedure. Stoga je Hrvatska tijekom pregovora ishodila i određena prijelazna razdoblja. Tako je za određene objekte u poslovanju s hranom životinjskog podrijetla dogovoren rok za uvođenje potrebnih standarda do kraja 2015. godine.

S najvećim izazovom suočavaju se hrvatski farmeri koji uzgajaju kokoši nesilice, jer će najkasnije do sredine 2014. morati promijeniti kaveze koji ne odgovaraju propisanim standardima. U protivnome, neće moći nastaviti proizvoditi jaja za tržište. Po nekim podacima, u prvih pola godine od ulaska Hrvatske u EU, nove je kaveze u svoje pogone nabavila tek jedna četvrtina hrvatskih farmera. Do kraja 2014. i proizvođači i prodavači sjemena dobili su pri-jelazni rok za stavljanje na tržište sjemena sorti repe, žitarica, uljarica i predivog bilja, krmnog bilja, sjemenskog krumpira i povrća koje nisu prošle potreb-na tzv. DUS ispitivanja (distinct, uniform, stable - utvrđivanje različitosti, ujednačenosti i postojanosti sorti).

48 49

Prelazak Preko granice – unoS Proizvoda

Od 1. srpnja 2013. hrvatske su granice ujedno postale i vanjske granice EU. Kako su, u skladu s odgovarajućim propisima vezanima uz sigurnost hrane, pojedinačne veterinarske i fitosanitarne kontrole u državama članicama zamijenjene jedinstvenim kontrolama na vanjskim granicama EU, na hr-vatskim su granicama prema Srbiji, BiH i Crnoj Gori, ali i pri ulasku osoba i pošiljaka iz trećih država, uvedene strože kontrole i brojna ograničenja. Tako je, primjerice, u Hrvatsku iz država koje nisu članice EU zabranjeno unositi i najmanje količine mesa, mlijeka te proizvoda od mesa i mlijeka, kao i meda u saću. Unos većine drugih namirnica, osobito onih koje sadrže i sastojke životinjskoga podrijetla, ograničen je na količine dovoljne za osobnu potrebu (uglavnom 2 kg po osobi), dok sve veće količine podliježu veterinarskom pregledu i mora ih pratiti veterinarski certifikat te se u Hrvatsku mogu unositi samo preko graničnih prijelaza na kojima postoji Granična veterinarska inspekcija. Postroženi su i uvjeti prelaska granice kućnih ljubimaca, koji pritom moraju biti mikročipirani, cijepljeni protiv bjesnoće te imati odgovarajuću dokumentaciju (putovnica ili valjani veterinarski certifikat).

Što se tiče unosa bilja i biljnih proizvoda, unos manje količine dozvoljen je i bez pregleda fitosanitarne inspekcije, osim ukoliko ne dolaze iz neeuropskih zemalja. Pritom je, primjerice, zabranjen unos krumpira, dok je količina ostaloga svježeg voća i povrća ograničena na 5 kg. Pri unosu većih količina bilja i sadnog materijala, posebno iz neeuropskih zemalja, nužno je proći fitosanitarnu inspekciju, pa je ulazak takve robe moguć samo

na onim graničnim prijelazima na kojima je takva inspekcija uspostavljena (Stara Gradiška i Nova Sela na granici s BiH, Karasovići s Crnom Gorom te Bajakovo sa Srbijom).

izazovi za budućnoSt

Briga o zdravlju, kao i utjecaj kvalitete hrane koju konzumiramo, postaje sve važnije pitanje suvremenoga čovjeka i društva. S obzirom na sve veći broj izvora zagađivanja i zagađujućih tvari, oslanjanje na nove tehnologije, sorte biljaka i sve veću uporabu kemijskih zaštitinih sredstava u suvremenoj masovnoj poljoprivrednoj proizvodnji, kao i sve veći rizik od bolesti izazvanih problemima u proizvodnji hrane, ne treba se čuditi i sve većoj osjetljivosti javnosti na pitanje sigurnosti i kvalitete hrane koja stiže do stolova potrošača. Očito je stoga da se povećanje kvalitete hrane neće moći postići bude li se problem sigurnosti hrane promatrao odvojeno od drugih politika i djelatnosti u Europi i svijetu. Samo kroz bolju povezanost pitanja povezanih s brigom o okolišu, novih strategija u poljoprivredi (primjerice, kroz institucionalno poticanje ekološkog uzgoja, a sutra možda i kroz poti-canje proizvodnje za vlastite potrebe), zdravstvenih i drugih srodnih područja dugoročno je moguće postići i bolju kvalitetu hrane koju konzumiramo.

Hrana kao proizvod za kojim potražnja u svijetu konstantno raste nekima će uvijek izgledati i kao prilika za nepoštenu zaradu. No hrana – kao i pitka voda – nisu samo proizvodi, nego i elementarne potrebe za život ljudi te će i u budućnosti, pa i u EU, biti potrebni i daljnji institucionalni napori, ali i

50 51

JESTE LI ZNALI?

budnost javnosti, kako bi se korporativni interesi uvijek iznova usklađivali s ljudskim pravom na život i zdravlje.

JESTE LI ZNALI?

- da Europska uprava za sigurnost hrane do 2020. godine planira dovršiti re-evaluaciju liste svih poznatih aditiva hrani? Na popisu dozvoljenih aditiva je 28 vrsta dodataka koji se, u strogo ograničenim količinama, smiju doda-vati hrani. No, ispitivanja pojedinih aditiva izvršena su prije više desetljeća, a zbog novih znanstvenih spoznaja i zahtjeva potrošača tri su aditivne boje već skinute s toga popisa.

- da u EU čak 8 % djece i 3 % odraslih ima alergije ili netoleranciju na hranu? Zato je EU propisala obvezu navođenja najuobičajenijih alergena (poput kikirikija, laktoze ili glutena) na deklaraciji hrane ili prehrambenih proizvoda. Do 2005. nije postojala obveza navoditi sastojke koji su činili manje od 25% proizvoda.

- da su znanstveni savjeti Europske agencije za sigurnost hrane, prikupljanje podataka i nadzor diljem EU pridonijeli smanjenju prisutnosti bakterija u hrani, kao što su Salmonella i Campylobacter. Nakon petogodišnjih napora broj ljudskih slučajeva salmoneloze smanjen je za 50-ak %, na 100.000, značajno povećavši zaštitu potrošača od bolesti prenosivih hranom.

52 53

Premda je zdravlje njenih stanovnika vrednota zaštićena temeljnim Ugovorima na kojima počiva EU, te se o njemu vodi računa pri razvoju svih politika i aktivnosti EU-a, primarna odgovornost za očuvanje zdravlja i pravo na pristup zdravstvenim uslugama, u skladu s načelom supsidijarnosti, odgovornost je samih država članica. Tako u Ugovoru o funkcioniranju EU-a stoji da će se u potpunosti poštovati odgovornost pojedinih zemalja članica da definiraju svoje zdravstvene politike te organiziraju i realiziraju svoje zdravstvene usluge kao i medicinsku njegu.

EU, pak, zdravstvene politike i projekte država članica nadopunjuje i podupire, osobito na područjima koordinacije, suradnje i razmjena informacija, znanja i najboljih praksa. Tako se, primjerice, na razini Unije provode kontrola i praćenje zdravstvenih prijetnji i epidemija koje zahvaćaju ili mogu zahvatiti više zemalja, slobodan protok pacijenata i zdravstvenog osoblja te praćenje i smanjivanje zdravstvenih nejednakosti između zemalja. Osim toga, EU je vrlo aktivna u podupiranju programa prevencije bolesti i promicanja zdravih životnih navika, u sektoru istraživanja, ali i pitanjima poput dugoročne održivosti zdravstvenih sustava i izazovima starenja stanovništva.

Promjene u zaštiti zdravlja hrvatSkih građana

Tijekom procesa prilagodbe Hrvatske Europskoj uniji, dogodile su se i na području zaštite zdravlja brojne promjene i prilagodbe. Neke od njih i običnim su građanima vrlo vidljive, premda ih mnogi možda i ne povezuju s

54 55

područjem zaštite zdravlja, poput uvođenja natpisa o štetnosti na kutijama cigareta i ograničavanja uporabe duhanskih proizvoda. Druge su, pak, manje vidljive, no u velikoj mjeri utječu na zdravstvenu sigurnost, poput viših standarda u korištenju krvnih pripravaka ili uključivanja hrvatskog sustava javnog zdravstva u europski sustav za zarazne bolesti.

Neke se od tih promjena tiču samo dijela stanovništva – poput sustavnije brige za razvitak mentalnoga zdravlja ili veće pozornosti za pitanje rijetkih bolesti, dok se druge odnose na sve korisnike zdravstvenoga sustava – poput sve znatnijeg uvođenja takozvanoga e-zdravstva, kojim je i hrvatskim pacijentima olakšano dobivanje recepta i potrebnoga lijeka, a u budućnosti će kroz zdravstveni sustav biti olakšan i protok nalaza i druge medicinske dokumentacije. Pa i sve češće akcije preventivnih pregleda na pojedine bolesti, poput raka dojke, grlića maternice ili debeloga crijeva, izravno su povezane s provođenjem smjernica ili poticaja koji državama članicama dolaze od strane pojedinih institucija ili politika EU.

Osim toga, od trenutka ulaska u EU i hrvatski građani imaju pravo na Europsku karticu zdravstvenoga osiguranja, koju besplatno izdaje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). Na osnovi te iskaznice osigurana osoba HZZO-a, koja se za vrijeme privremenog boravka na području druge države članice EU iznenada razboli, ozlijedi ili doživi nesreću, ima pravo na zdravstvenu zaštitu koja se ne može odgoditi do njezina planiranog povratka u Hrvatsku, a na teret sredstava HZZO-a.

FinancijSka PotPora nacionalnim zDRAVStVENIM PROgRAMIMA

I u sklopu nove financijske perspektive za razdoblje do 2020. godine, EU predviđa potporu vrijednu nešto manje od 450 milijuna eura nacionalnim zdravstvenim programima koji podupiru dugoročnu zdravstvenu strategiju Europske unije. Program „zdravlje za rast“ (Health for Growth) predviđa osobitu potporu programima koji će promicati zdravlje i prevenciju bolesti, građanima olakšati pristup boljem i sigurnijem zdravstvu, poticati inovacije u zdravstvu i povećanje održivosti zdravstvenih sustava te zaštitu od prekograničnih zdravstvenih prijetnji.

Mnogi od ciljeva nabrojenih u tome programu poklapaju se i s gorućim hrvatskim potrebama kad je u pitanju zdravstvo: od djelotvornoga zapošljavanja i zadržavanja zdravstvenih radnika, preko dobivanja stručne pomoći u reformi zdravstva, prekomjerne uporabe antibiotika, pa sve do poboljšanja dostupnosti informacija pacijentima i promicanja prevencije bolesti. Opravdano je stoga očekivanje da će i tijela javne vlasti, znanstvene i zdravstvene ustanove te svi drugi koji imaju pravo sudjelovanja u tim projektima iskoristiti priliku koja se hrvatskoj otvara.

56 57

gLAVNI IzAzOVI EUROPSKOgA zdravStva budućnoSti

Premda su proteklih desetljeća stanovnici Europe - zbog razvitka medicinskih znanosti, primjene novih lijekova i tehnologija i podizanja životnoga standarda – u području liječenja i zaštite zdravlja osjetili brojne blagodati, što je povećalo njihovu prosječnu životnu dob, neke tendencije ipak nisu tako optimistične. Primjerice, unatoč većim stopama uspješnoga liječenja, u zadnjih je 30-ak godina ipak za više od 10% povećan broj smrtnih slučajeva uzrokovanih rakom. Sve su učestalije i neke druge bolesti, poput dijabetesa, a povećanje životne dobi dovelo je i do „eksplozije“ učestalosti Alzheimerove bolesti (vjerojatnost razvoja demencije kod osoba starijih od 65 godina u Europi gotovo se udvostručuje svakih pet godina). Osim toga, zdravstveni sustavi u većini europskih zemalja – što zbog sve većega korištenja sve skupljih lijekova i opreme, a što zbog demografskih promjena i starenja europskog stanovništva – postaju sve teže održivi.

Svim tim izazovima u svojim politikama i novijim strateškim dokumentima EU pokušava naći odgovarajuća rješenja, no ta niti su jednostavna niti brza, a provlače se ne samo kroz zdravstvenu, nego praktički kroz sve zajedničke politike. Tako se pitanje prevencije povezuje (i) sa zaštitom okoliša i sigurnosti potrošača, nove metode liječenja s poticanjem istraživanja i razvitka, a održivi zdravstveni sustavi s pitanjem ulaganja i gospodarskoga rasta. No, pritom neće smjeti biti dovedeno u pitanje zdravlje kao temeljna vrijednost, kao ni važni principi prisutni u temeljnim europskim ugovorima, poput dostupnosti zdravstva svim europskim građanima.

58 59

JESTE LI ZNALI?JESTE LI ZNALI?

- da je 2009. godine čak 40% Europljana popilo barem jedan antibiotik, a da ih je čak polovica POGREŠNO smatrala da su antibiotici djelotvorni i u borbi protiv virusa? Premda se uporaba antibiotika u EU iz godine u godinu smanjuje, oni se i dalje koriste pretjerano i bez medicinski opravdana razloga, zbog čega postaju sve manje djelotvorni. U Europi stoga raste broj multirezistentnih gram-negativnih bakterija, otpornih čak i na Carbapenem, antibiotik koji se koristi kao krajnji lijek kod infekcija.

- da je Europski parlament potkraj 2013. usuglasio s državama članicama prijedlog zakona o transparentnosti kliničkih pokusa? Zakon će farmaceutske kompanije i znanstvene institucije obvezati da sve dobivene rezultate takvih pokusa objave u javno dostupnoj bazi podataka. Nažalost, ta obveza neće vrijediti retroaktivno, za lijekove koji su već stavljeni na tržište.

- da Europska komisija priprema program pod nazivom „Jedi dobro, osjećaj se dobro”, kojim se želi potaknuti zdravija prehrana djece i borba protiv pretilosti. Naime, u većini zemalja članica EU potrošnja voća i povrća među djecom opada i niža je od preporučenoga dnevnog unosa tih namirnica, dok istodobno raste pretilost. Za program je predviđen budžet od oko 230 milijuna eura godišnje.

- da vam posebni zakoni o prekograničnoj zdravstvenoj skrbi omogućuju: • pristup informacijama o vašem pravu na zdravstvenu skrb bilo gdje u

Europskoj uniji te o kvaliteti i sigurnosti skrbi koju ćete dobiti; • pravo na povrat nekih ili svih troškova za liječenje koje obavite u drugoj

zemlji EU a na koje biste imali pravo kod kuće; • mogućnost obrade recepata u inozemstvu kako biste i u ljekarnama

izvan zemlje mogli dobiti lijekove koje vam je propisao vaš liječnik.

- da je broj liječnika u eu od 2000. do 2010. porastao s 2,9 na 3,4 liječnika na 1000 stanovnika? Takva tendencija dijelom je posljedica i nastojanja EU-a da smanji nejednakost u pristupu zdravstvenoj skrbi između pojedinih država članica.

60 61

E U R O PA K A O S U d j e l o va n j e

Prva uSPješna euroPSka građanSka inicijativa

Right2Water!

europska komisija odobrila je prvu uspješnu europsku građansku inicijativu - right2Water u okviru koje je prikupljeno 1,68 milijuna potpisa i prijeđeni su minimalni pragovi u 13 država članica.

Organizatori europske građanske inicijative “Right2Water” pozvali su Komisiju da svim građanima EU-a zajamči ostvarivanje prava na pristup vodi i sanitarnim sustavima, isključi opskrbu vodom i upravljanje vodnim resursima iz pravila unutarnjeg tržišta i liberalizacije te da poveća napore za ostvarenje općeg pristupa vodi i sanitarnim sustavima širom svijeta...

Danas je Komisija odlučila pozitivno odgovoriti na prvu uspješnu europsku građansku inicijativu u područjima za koja je nadležna.

PRAVO NA VODU!

[

[

Organizatorima je na ostvarenom uspjehu čestitao potpredsjednik Europske komisije, Maroš Šefčovič: “Neposredni rezultati te prve inicijative paneuropske demokracije koja počiva na djelovanju građana donijet će poboljšanja u području kakvoće vode, infrastrukture, sanitarnih sustava i transparentnosti u Europi i zemljama u razvoju. Čestitam organizatorima na ostvarenom uspjehu.”

Europska građanska inicijativa pokrenuta je u travnju 2012. kao moćan politički instrument u rukama građana. Milijun građana iz najmanje četvrtine država članica ima mogućnost pozvati Europsku komisiju na poduzimanje mjera u područjima za koja je nadležna. U okviru prve uspješne europske građanske inicijative “Right2Water” prikupljeno je 1,68 milijuna potpisa i prijeđeni su minimalni pragovi u 13 država članica, što je daleko iznad zakonski utvrđenog minimuma. Sve u svemu, više od 5 milijuna građana EU-a do sada je potpisalo više od 20 različitih inicijativa.

19.03.2014.

Dodatne informacije: IP/14/277 (europa.eu/rapid/press-release_IP-14-277_hr.htm) Web-mjesto inicijative: “Right2Water” (www.right2water.eu/) Web-mjesto europske građanske inicijative: EGI (ec.europa.eu/citizens-initiative/public/welcome?lg=hr)Preneseno s: ec.europa.eu/croatia/news/2014/20140319_hr.htm

o nama ovisi! EgI

www.right2water.eu/

62 63

umjeSto Pogovora:

U POtRAzI zA ON-LINE IzVORIMA

Premda je proces ulaska Hrvatske u Europsku uniju trajao relativno dugo, a rasprava o tome pitanju još i duže, neka istraživanja javnoga mnijenja i dalje bilježe nezadovoljstvo (dijela) hrvatske javnosti razinom informiranosti, ali i (ne)dostupnošću informacija o EU i njenim politikama. Ne ulazeći u utemeljenost i razloge tih dojmova, UDD - Udruga za demokratsko društvo na kraju ove brošure želi ponuditi jedan od mogućih načina kako i gdje doći do tih informacija, ravnajući se pritom vlastitim iskustvom, odnosno činjenicom da smo i mi upravo taj put prošli i u njenom stvaranju. Dva su osnovna krit-erija kojima smo se pritom služili: da su izvori koje vam nudimo besplatni i da su dostupni na internetu.

Dakako, kao i svaki izbor i ovaj je ograničen, prije svega temama kojima smo se u brošuri bavili. Ovome se izboru, zasigurno, može puno toga i prigovoriti. No, oslanjajući se na vlastito iskustvo, možemo ipak ustvrditi da ćete na mrežnim mjestima na koje vas upućujemo - uz korisne i vrijedne informacije - zasigurno naći i sasvim nove putove kojima možete nastaviti svoju potragu.

Mi smo, pripremajući ovu brošuru, krenuli od službenih mrežnih stranica Europske unije (europa.eu/), na kojoj su sažeto prikazan način funkcioniranja EU,

njene institucije i pojedine zajedničke europske politike. Dakako, ta stranica nudi i linkove na portale pojedinih europskih institucija koje, kao i stranica EU, svoje djelovanje i sve relevantne informacije velikim dijelom (koji je, kako vrijeme odmiče, sve znatniji) prikazuju i na hrvatskome jeziku.

Korisnicima u Hrvatskoj možda su još i pristupačnije stranice nekadašnje Delegacije Europske unije u Hrvatskoj (www.delhrv.ec.europa.eu), koja će biti dostupna još samo ograničeno vrijeme, te sadašnjeg Predstavništva Eu-ropske komisije u Hrvatskoj (ec.europa.eu/croatia). Na njima su, naime, dostupne i brojne brošure i knjige na hrvatskome i drugim jezicima Europ-ske unije u kojima su pojašnjene pojedine zajedničke europske politike (pa tako i one koje su predmetom ove brošure), pravila funkcioniranja europskih institucija, fondovi, strategije i planovi EU za budućnost.

Brojne informacije o institucijama, agencijama, tijelima, politikama i pravu Europske unije, kao i aktualne vijesti s tih područja, već se desetak godina mogu naći i na mrežnim stranicama EU Dokumentacijskog centra In-stituta za međunarodne odnose (www.entereurope.hr). I Europski edukaci-jski forum na svojim mrežnim stranicama (www.eef.hr) nudi brojne korisne sadržaje vezane uz EU, među ostalim i publikaciju „Sve što ste htjeli znati o ulasku Hrvatske u EU“ te niz tekstova objavljenih u hrvatskim medijima kroz projekt „EUčionica“, koji je proveden kroz IPA INFO program.

Što se tiče službenih izvora na mrežnim stranicama hrvatskih državnih ti-jela, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova na svojim stranicama (www.

64 65

mvep.hr/hr/hrvatska-i-europska-unija) također nudi brojne informacije o in-stitucijama EU, ugovore na kojima počiva EU kao i Ugovor o pristupanju RH Europskoj uniji te cjelovitu i sažetu inačicu pregleda po pojedinim poglavljima o tome „Što donosi članstvo u Europskoj uniji“. Na stranicama Ministarstva poljoprivrede (www.mps.hr), kao nadležnoga za provedbu jednoga dijela europskih propisa, mogu se naći popisi svih relevantnih hrvatskih zakona, pravilnika, uredbi i drugih propisa vezanih uz područje sigurnosti hrane: od propisanih standarda za hranu, preko označavanja i informiranja potrošača i prijave incidenata i(li) potencijalnih incidenata, pa sve do popisa hrvatskih autohtonih proizvoda i pojašnjenja potrebne procedure da bi se neki proiz-vod zaštitio. U sklopu područja poljoprivrede na raspolaganju su i infor-macije o ekološkoj poljoprivredi u Hrvatskoj, uključujući i postupak upisa u mjerodavni Registar. Na istim stranicama dostupne su i informacije o aktual-nim natječajima i fondovima za područja vodno-komunalne infrastrukture.

Što se tiče zaštite okoliša i prirode, i mjerodavno Ministarstvo za to područje na svojim stranicama (www.mzoip.hr) daje pregled svih relevantnih važećih propisa i planova, kao i adrese i kontakte mjerodavnih tijela, uključujući i inspekcije kojima se prijavljuju ekološki incidenti. Zasebno su obrađena i pred-stavljena pojedina područja poput otpada, zraka, industrijskog onečišćenja, mora i priobalja, a građanima je na raspolaganju i popis otvorenih rasprava o aktualnim studijama utjecaja na okoliš u koje se mogu uključiti. U sklopu djelovanja Ministarstva djeluje i portal Zaštita prirode (www.zastita-prirode.hr) na kojemu se, uz vijesti s toga područja, mogu naći i brojne korisne infor-macije o Nacionalnim parkovima i parkovima prirode, vrstama, staništima i ekološkoj mreži, kao i o europskoj mreži Natura 2000. I Državni zavod za

zaštitu prirode na svom sadržajno bogatom portalu (www.dzzp.hr) također nudi pregršt informacija, a teme vezane uz Naturu 2000 obradio je i na zaseb-nome mjestu (www.natura2000.hr). Tamo se, među ostalim, mogu naći i sve potrebne informacije o ocjeni prihvatljivosti za okoliš, koja je nužna za sve zahvate na područjima koja su uključena u tu europsku mrežu, ali i infor-macije o dostupnim izvorima financiranja projekata. Uza sve to na stranicama Agencija za zaštitu okoliša (www.azo.hr) dostupne su baze podataka koje sadrže relevantne dokumente održivog razvitka i zaštite okoliša – strategije, planove, programe, izvješća i druge dokumente vezane uz održivi razvoj i zaštitu okoliša, uključujući i one koji dolaze iz Županija, gradova i općina (dokumenti.azo.hr).

Hrvatska agencija za hranu na svojim internetskim stranicama (www.hah.hr) nudi sve potrebne informacije o zakonskoj regulativi, standardima sustava kvalitete hrane, mreži institucija u Hrvatskoj zaduženoj za provedbu politike sigurnosti hrane te načinima postupanja i prijave sustavu brzog uzbunjivanja za hranu i hranu za životinje (RASFF) u slučaju prijetnji zdravlju uzrokovanih hranom. Na stranicama Carinske uprave (www.carina.hr) dostupne su sve potrebne in-formacije za fizičke i pravne osobe vezane uz unos, uvoz ili provoz robe i prtljage preko granice, uključujući i one koje se odnose na ograničenja, zdravstvene i sigurnosne propise vezane uz unos hrane, kućnih ljubimaca i biljaka iz zemalja koje nisu članice EU. Zakoni i pravilnici iz područja politike zaštite zdravlja, uključujući i važeće Uredbe EU, mogu se naći na mrežnim stranicama Ministarstva zdravlja (www.zdravlje.hr). Na istome mjestu ob-javljene su i nacionalne zdravstvene strategije i programi, informacije vezane uz EU fondove, kao i preventivne akcije, akcijski programi i planovi usklađeni

66 67

s europskom politikom zaštite zdravlja.

Što se tiče područja zaštite potrošača, za njega je u Hrvatskoj mjerodavno Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, koje je izradilo zasebnu mrežnu stranicu (potrosac.mingo.hr) na kojoj potrošači, uz sve relevantne propise, mogu pronaći adrese i kontakte savjetovališta za potrošače u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Puli, kao i brojnih udruga koje se bave zaštitom potrošača diljem Hrvatske. Građani na toj stranici mogu uputiti i on-line prija-vu, preuzeti obrazac za pisani prigovor trgovcu, postaviti pitanje ili zatražiti savjet, a odgovori na najčešća pitanja navedena su na samim stranicama. Vrlo korisne mogu biti i brošure-minivodiči koje je Ministarstvo, u sklopu pro-jekta BIZimpact i u suradnji s drugim institucijama i udrugama koje se bave pitanjima poduzetništva, pripremilo za poslovnu zajednicu. Među ostalim, izrađeni su i zasebni vodiči s područja zaštite potrošača, sigurnosti hrane i zaštite okoliša, koji poduzetnicima sažeto prikazuju promjene koje provedba tih europskih politika donosi u poslovni svijet, ali i potrebne procedure koje mali i srednji poduzetnici trebaju poduzeti kako bi udovoljili novim zahtjevima. Ti, kao i drugi minivodiči za poslovnu zajednicu, dostupni su na adresi: www.bzimpact.hr/. Projekt “BIZimpact” financira se IPA sredstvima Europske unije i hrvatske vlade. Na internetskim stranicama Hrvatske gospodarske komore (www.hgk.hr), koja ima i zasebni Centar za EU, mogu se naći mnoge informacije namijenjene poslovnim subjektima, osobito vezane uz natječaje i fondove, a i Hrvatska obrtnička komora (www.hok.hr) na svojim stranicama prikazuje pravila i novosti vezane uz jedinstveno EU tržište, pa tako i pitanje sigurnosti proizvoda i hrane te zaštitu zdravlja. Tamo su ponuđeni i vrlo pregledni vodiči za dobru higijensku praksu i HACCP namijenjeni ugostiteljima. Ko-

ristan priručnik o postupanju s opasnim otpadom za automehaničare, autola-kirere, tiskare, kemijske čistionice i fotolaboratorije, kao i nekoliko drugih pub-likacija o otpadu i zaštiti okoliša, na svojim mrežnim stranicama nudi i udruga Zelena Istra otpad.zelena-istra.hr/bin/view/Otpad/PublikacijeOtpad. Za potrebe poslovne zajednice i Erste banka je izradila 12 kraćih brošura, „EU šalabahtere“, s osnovnim informacijama, izvorima financiranja i odgovorima na najčešća pitanja s područja raznih EU politika, pa tako i zašite potrošača, zaštite okoliša i energetske politike. Dostupne su na: www.erstebank.hr/hr/Poslovni_subjekti/Gospodarstvo/EU_desk/Politike_EU

68 69

Centar za razvoj javnog i neprofitnog sektora Tim4pin na svojim je mrežnim stranicama, u EU-kutku (www.tim4pin.hr) stavio na raspolaganje tri publikacije: o europskoj politici zaštite okoliša, gospodarenju vodama i održivom tran- sportu, a i Hrvatski ured Regionalnog centra za zaštitu okoliša za Srednju i Istočnu Europu (croatia.rec.org) također nudi brojne korisne publikacije iz područja gospodarenja otpadom, izolacije i niskoenergetskim kućama, ali i energetskoj učinkovitosti u malim i srednjim poduzećima.

Na mrežnim stranicama Zelene akcije (http://zelena-akcija.hr) brojne publikacije s područja zaštite okoliša, voda, zbrinjavanja otpada i energetike (primjerice, brošura o samostalnoj izradi solarnog kolektora), dok Društvo za oblikovanje održivog razvoja, koje se osobito bavi pitanjima energetske učinkovitosti, na svojim stranicama (www.door.hr) nudi brojne priručnike o obnovljivim izvorima energije i energetskoj učinkovitosti, a udruga Krizni stožer Eko Marišćina (www.mariscina.com), koja je nastala zbog konkretnih problema vezanih uz istoimeno odlagalište otpada, u „knjižnici“ na svojim stranicama nudi praktične brošure vezane uz problematiku zbrinjavanja otpada.

I pojedini stručni časopisi nude brojne korisne informacije o europskim politikama i njihovoj primjeni u Hrvatskoj. Primjerice, časopis “Građevinar” (www.casopis-gradjevinar.hr), koji na svojim stranicama nudi i pretraživanje članaka po sadržaju, u brojnim objavljenim stručnim radovima obrađuje teme vezane uz zaštitu okoliša, energetsku učinkovitost, zaštitu potrošača i zaštitu zdravlja na radu na području građevinarstva, dok časopis “Hrvat-ska (i komparativna) javna uprava”, također uz mogućnost pretraživanja, u svom sadržaju ima i dosta članaka koji se bave provedbom pojedinih europ-

skih politika i ulogom javnih tijela i javnosti u tome procesu. Korisne članke o područjima koja su predmet ove brošure, ali i druge teme vezane uz EU, objavljuju i drugi znanstveni i stručni časopisi, a kao korisno mjesto početka potrage za njima preporučamo Portal znanstvenih časopisa RH Hrčak (hr-cak.srce.hr), koji također ima mogućnost pretraživanja po ključnim riječima. Mi smo, primjera radi, baš na taj način pronašli i neke vrijedne članke vezane uz ekološku poljoprivredu, objavljene u časopisu „Pomologia croatica“ Hr-vatskoga agronomskog društva (www.agronomsko.hr/).

I, za sam kraj, sve europske propise, koje smo povremeno imali potrebu

konzultirati, pronašli smo na portalu eur-lex.europa.eu, a sve hrvatske za-

kone, uredbe i pravilnike u službenome listu Narodne novine (www.nn.hr/).

70 71

o Projektu

“Podizanje svijesti o pravima i obvezama povezanim s eu građanstvom na specifičnim područjima eu politika: zaštite potrošača, okoliša i zdravlja, te sigurnosti hrane”

Cilj projekta je doprinos jačanju dijaloga na specifičnim područjima EU politika: zaštiti potrošača, okoliša, zdravlja i sigurnosti hrane.

U okviru projekta oformljena je mini redakcija, uspostavljeno je partnerstvo i suradnja između udd-a i različitih elektronskih medija s ciljem boljeg razum-ijevanja i prihvaćanja EU demokratskih vrijednosti i standarda u Hrvatskoj, izrađena je web stranica projekta (www.udd.hr/EUrosfera), a za širenje in-formacija i komunikaciju sa svim novinarima i medijima uključenim u pro-jekt koristi se mailing lista ei.info@udd.hr, pripremljena je edukativna brošura temeljena na pitanjima građana. U suradnji s lokalnim radio postajama i organizacijama civilnoga društva organiziraju se u 15 gradova info štandovi na kojima se dijele brošure i razgovara s građanima.

Na Hrvatskom katoličkom radiju (HKR) emitira se kontakt emisija “Eurosfera – nove prilike” utorkom u 13 sati. Realiziraju se radio emisije i s 15 lokalnih radio postaja. Suradnja s HRT-om odvija se kroz izradu različitih priloga i emisija.

Projekt traje od

29. lipnja 2013.

do 28. prosinca 2014. godine

UDDUDRUGA ZA DEMOKRATSKODRUŠTVOASSOCIATION FOR DEMOCRATIC SOCIETYADS

www.udd.hr/EUrosfera

72 73

O UDD-u

UDD - Udruga za demokratsko društvo (1995.) provela je brojne projek-te na području demokratizacije društva, usredotočujući se u prvom redu na edukaciju i podizanje svijesti i razumijevanja demokracije i demokratskih procesa kod hrvatskih građana.

Najvažniji projekti UDD-a:

• Debatni klub UDD-a “Što je Hrvatska svijetu, a što svijet Hrvatskoj?” (1996-99)

• medijski programi emitirani na radio postajama (Radio 101, Katolički radio, lokalne radio postaje, Hrvatski radio - “Treća strana”) i TV (OTV, HTV - “Građanski sat”)

• radionice za učenike i studente praćene tiskanjem i distribucijom popularnih knjižica (“Mala škola demokracije”, “Izazovi vremena”)

• ulični informativno-kabaretski program (“Vijesti na cesti”)• sudjelovanje u pokretanju i radu Odbora za zaštitu Jadrana (travanj

2004) • u partnerstvu s Ministarstvom za europske integracije i Centrom

za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman (CEDI) provedba radionica za javnu upravu “Europski standardi” (2002/3/4/5)

• antikorupcijski projekt “Prevencija sukoba interesa” (2002/3)• pokretanje antikorupcijskog edukativnog portala u projektu

“NE korupciji!”

• edukativni projekt “Štiti okoliš” (2002/3/4/5/6/7)• edukativni projekt “Savjetovalište za za E-brojeve” (2006/7)• informativni projekti “Premostiti informacijsku prazninu o europ-

skim integracijama u RH” (2007) i “Izazovi europskih integracija” (2008/9/10)

• antikorupcijski projekt “Odgovornost za vode” (2008/9)• “Prevencija korupcije u odgojno-obrazovnom sustavu” (2008)• projekt “Korupcija najviše pogađa siromašne” (2010)• edukativni projekt “Protiv korupcije” (2004/5/6/7/8/9/10/11/12/13/14) • informativni projekt “Mogućnosti i izazovi europskih integracija”

(2011/12)• informativni projekt “Zaštita potrošača nakon ulaska Hrvatske u

EU” (2013/14)• “Podizanje svijesti o pravima i obvezama povezanim s EU

građanstvom na specifičnim područjima EU politika: zaštite potrošača, okoliša i zdravlja, te sigurnos ti hrane” (2013/14)

Desetogodišnji projekt “Protiv korupcije” prva je 2004. godine podržala Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj kroz Program europske inicijative za demokraciju i ljudska prava (European Instrument for Democracy and Human Rights). Projekte “Premostiti informacijsku prazninu o europskim integracijama u RH” (2007), “Mogućnosti i izazovi europskih integracija” (2011/12) “Podizanje svijesti o pravima i obvezama povezanim s EU građanstvom na specifičnim područjima EU politika: zaštite potrošača, okoliša i zdravlja, te sigurnosti hrane” (2013/14) financirala je Delegacija Eu-ropske unije kroz program IPA INFO.

74 75

UDD – Udruga za demokratsko društvo

tel/fax. +385 1 63 10 039

www.udd.hrudd@zg.t-com.hr

udd@udd.hr

redakcija “eurosfere”Zagreb, Perkovčeva 2tel. +385 1 889 63 36

Brošura je tiskana na recikliranom papiru

za više informacija o eu:

UDD UDRUGA ZA DEMOKRATSKO DRUŠTVOASSOCIATION FOR DEMOCRATIC SOCIETY ADS