Knjiga_2_-_Monetarna_teorija_i_politika

Izradio: Dejan Hren www.hren.hr © 2009

Monetarna teorija i politika

Prvi dio: Monetarna teorijaMonetarna teorija u užem smislu, bavi se tehničkom stranom novca, a u širem smislu, ulogom novca u ekonomiji i društvu. Klasična monetarna teorija usmjerila se na kvantitativno određenje količine novca u optjecaju i determiniranje čimbenika promjene njegove vrijednosti kao prometnog oblika. Otkrivajući kako količina novca u optjecaju determinira razinu cijena i ukupne proizvodnje roba i usluga (agregatnog proizvoda) ulazimo u složen tijek odnosa i varijabla utjecaja novca u ekonomiji. Monetarna teorija se bavi studijem tih odnosa, pri čemu su količina novca u optjecaju i potražnja novca dvije važne sastavnice. Stoga se nastavno bavimo monetarnim teorijama pri čemu se novac uzima kao posrednik u razmjeni i/ili kao oblik imovine, a što je u svezi s ulogom novca u ekonomskom tijeku i definicijom monetarnih agregata, emisijom i potražnjom novca.

1. Odrednice monetarne teorijeU svezi institucionalnih prilika glede financijske superstrukture novac treba biti po statističkom obuhvatu:

- od silno restriktivnih (samo punovrijedni novac),

- od silno ekstenzivnih (svi likvidni financijski oblici).

Monetarna teorija daje monetarnoj analizi okvire istraživanja čime se utemeljuje i monetarna politika glede praktičnog reguliranja količine novca u optjecaju i tokova emisije primarnog novca središnje banke. S motrišta potražnje novca monetarna teorija pruža uvid u determinante ponašanja pojedinih imatelja glede njihovih odluka da dio imovine drže u monetarnom obliku. Neke determinante potražnje novca su statistički mjerljive, kao na primjer, količina učinjenih transakcija tijekom plaćanja, kamatnjak, razina cijena, dok su druge statistički nemjerljive, kao na primjer, očekivanja glede navedenih varijabla.

Promjenama na robnom tržištu mijenja se potražnja roba, razina cijena, razina i struktura proizvodnje, razina i struktura uvoza i izvoza, da bi se uspostavila monetarna ravnoteža promjenama potražnje novca i količine novca u optjecaju.

Promjenu potražnje novca izaziva promjena vrijednosti monetarnih transakcija tijekom promjena vrijednosti potražnje roba i usluga, proizvodnje, razine cijena i promjena kamatnjaka. Količina novca u optjecaju može se mijenjati poradi nastalih promjena potražnje novca, ali i zbog promjena u vrijednosti i strukturi deviznih transakcija, izazvanih različitim domaćim i inozemnim realnim i financijskim transakcijama.

1


Monetarna teorija pruža monetarnoj analizi razloženu strukturu varijabla i funkcionalnih odnosa tijekom monetarnog uravnoteženja, da bi ova mogla izabrati prikladne varijable i logično ih povezati tijekom istraživanja relevantnih pojava temeljem kojih se izabire prikladna monetarna politika.

S motrišta užeg i šireg tretiranja monetarne teorije i evoluciju tijeka njenog razvoja možemo pratiti s dva motrišta:

a) evolucije moetarnog sustava i

b) evolucije monetarne teorije.

Evoluciju monetarnog sustava i tehniku emisije količine novca u optjecaju smo razložili, kao i potražnju novca te moguće kanale njenog utjecaja na ekonomiju. Tijekom definiranja monetarnih agregata utvrđeno je da u količini novca u optjecaju pored gotovine spada i depozitni novac, to jest oni depoziti u bankama, s kojima se može plaćati.

Jedinica iza slova M tj. M1, upućuje da se radi o najužem monetarnom agregatu. Širina monetarnih agregata dolazi i od činjenice da agregat M1 ne jamči stabilnu potražnju novca, pa se preko širih monetarnih agregata (M2, M3, M4, ...) lakše definira potrebita količina novca u optjecaju s nekoliko motrišta.

1.1. Monetarna teorija kao dio ekonomske teorijeTime se nastoji istražiti i odrediti ponašanje pojedinih sektora (vertikalni pristup istraživanju) glede potražnje novca, emisije novca i utjecaj pojedinih sektora na višak ili manjak novca. Istodobno je nužno i istraživanje funkcionalnih odnosa između ukupne količine novca, ukupne potražnje novca, potražnje roba i usluga, štednje i investicija (horizontalni pristup istraživanju).

1.2. Relativnost monetarne teorijeRelativnost monetarne teorije ograničavajući je čimbenik općih načela i pristupa, što zahtijeva prikaz pojedinih teorija vodeći računa o njihovoj vrijednosnoj ocjeni s motrišta konkretnih društvenih prilika. U društvenim znanostima veliku važnost imaju očekivana ponašanja i odluke pojedinaca i ekonomskih jedinica.

Relativnost monetarne teorije i njena povezanost s ostalim ekonomskim teorijama, upućuje na potrebu sagledavanja monetarne teorije kao dijela ekonomske teorije, da bi se pojedina monetarna teorija mogla ocijeniti s motrišta prikladnosti ekonomskim i društvenim prilikama, odnosno ocijeniti njena društvena relativnost.

1.3. metodološki pristup monetarnoj ekonomijiRelativni karakter je u svezi i s istraživanjem financijskih odnosa nastalih monetarnim transakcijama u formalnim financijskim oblicima, te metodološkim pristupom moentarnoj teoriji.

Metodološki pristupi:

- pozitivan pristup, tretirajući pojave kakve jesu, ima za cilj razlaganje postojećih pojava, kako bi se ocjenilo njihovo buduće kretanje te sukladno tome i odredile odgovarajuće ekonomske mjere koje bi trebale dovesti do željenih ciljeva ekonomske politike,

2


- normativni pritup – tretirajući pojave s motrišta kakve bi trebale biti, polazi od danih ciljeva određujući postojeće stanje i odnose glede određenih pojava s motrišta izabranih ciljeva ekonomske politike kao i nužne korektivne mjere kako bi se postojeće stanje uskladilo s danim ciljevima.

Monetarna teorija s motrišta pozitivnog pristupa tretira iste monetarne pojave s ciljem definiranja, predviđanja i regulacije sukladno ciljevima ekonomske politike. Pozitivan metodološki pristup dopunjava se normativnim pristupom (uže promatran normativan pristup) kako bi se uspostavljanjem pravne norme odredilo ponašanje monetarnih pojava sukladno njihovoj većoj učinkovitosti kao instrumenta ekonomske politike. Šire promatran, normativan pristup podrazumijeva utemeljenost pravnih norma na moralnim, socijalnim i političkim vrijednostima pojedinog društva. Pozitivan pristup podrazumijeva uporabu empirijskih istraživanja, dok su za normativan pristup empirijska istraživanja sporedna.

Polazeći od spomenutih metodoloških monetarnih pristupa razlikuju se monetarne teorije polazeći od razvijenosti pojedine ekonomije i društva. U razvijenim ekonomijama pozitivan metodološki pristup je često dovoljan, odnosno očekivana ponašanja su dovoljna i nije nužna široka pravna regulacija monetarnih i ekonomskih pojava, kao i odnosa među njima. U takvim ekonomijama je moguća široka uporaba dinamičnih, kratkoročnih varijabla i funkcionalnih odnosa, ali i dugoročno, statično promatranje varijabla i njihovih odnosa daje zadovoljavajuće ocjene monetarnih pojava. Teorijska razlika kod empirijske analize monetarnih transmisijskih tijekova je manje oslonjena na statističke izvore, pa je moguća veća disperzija monetarnih teorija utemeljenih na teorijskim analizama. To je vidljivo kod keynesijanske dohodovne monetarne teorije i J. Tobinove monetarne teorije koje su široko disperzirane u odnosu na M. Friedmanovu reformuliranu monetarnu teoriju. Navedene monetarne teorije razlikuju se glede veće ili manje uporabe endogenih i egzogenih varijabla. Ove prve monetarne teorije uzimaju da je proizvodnja endogena, a razina cijena egzogena varijabla, dok ove druge monetarne teorije uzimaju proizvodnju kao egzogenu, a razinu cijena kao endogenu varijablu.

Disperzija i struktura pretpostavka neke monetarne teorije u svezi je s njenom svrhom, a koja je:

a) utvrditi određena znanja o nekoj strukturi monetarnih pojava koja su određujuća za zakonitosti u odnosima tih pojava i/ili

b) utvrditi

c) određena znanja nužna za opis strukture monetarnih pojava.

Relativnost monetarnih teorija nameće nužnim njihovu stalnu mijenu sukladno ekonomskim i društvenim prilikama u kojima nastaju i u kojima nude odgovarajuća rješenja različitih monetarnih pojava.

Međusobna usporedba i ocjena monetarnih teorija s motrišta njihove prikladnosti monetarnim pojavama i njihovim odnosima podrazumijeva uspostavljanje općih teorijskih shvaćanja, koja vrijede u sim konkretnim prilikama, čime se uklanjaju razlike među njima nastale različitim metodološkim pristupima i različitim pretpostavkama na kojima se pojedine monetarne teorije temelje.

Monetarna teorija daje opći analitički okvir koji se rabi za empirijska istraživanja i ocjenu očekivanih kretanja u budućnosti. Umjesto rješenja koja vrijede u svim konkretnim prilikama monetarna teorija

3


daje pravila koja vrijede uz određene uvijete, i kao takva jamče realizaciju postavljenih ciljeva monetarne i ekonomske politike. Istraživanja čimbenika koji dovode do novih uvjeta i pravila vode evoluciji monetarnih teorija, pri čemu nove teorije rabe već ranije teorijska znanja.

2. Evolucija monetarne teorije

2.1. Odrednice evolucije monetarne teorijeMonetarne pojave se diferenciraju i povezuju sa složenijom strukturom odnosa, uzroka i posljedica, te s ostalim financijskim nemonetarnim i realnim pojavama, čineći znatno složeniji transmisijski mehanizam. U monetarnim teorijama i analizama nužno je stoga uključiti veći broj varijabla i funkcionalnih odnosa između monetarnih pojava, ali i između monetarnih i nemonetarnih pojava. Razvoijenost ekonomije i sve veća međunarodna integracija pojedinih ekonomija je bitna determinanta različitosti monetarnih teorija.

Empirijska istraživanja u prednjem smislu razvijaju se i u drugim ekonomskim teorijama, čime se stvaraju obrisi integralne ekonomske teorije. Na taj način, monetarna teorija kao dio financijske teorije, praćena je razvojem teorija realnih ekonomskih pojava, koje utječu na diferenciranje monetarnih teorija. Stoga razlažuči evoluciju monetarne teorije kao integralnog dijela ekonomske teorije, razlažemo istodobno i razvoj ostalih ekonomskih teorija.

Monetarna teorija kao integralni dio ekonomske teorije, evolucijski slijedi razvoj ekonomske teorije, počevši od klasične ekonomske teorije, preko neoklasične teorije, keynesijanske teorije, neoklasičnih sinteza, neokeynezijanske sinteze do suvremene ekonomske i monetarne teorije.

Razvoj teorije učinka realne količine novca u optjecaju (real balance effect), pokazao je da monetarni transmisijski mehanizmi mogu funkcionirati i bez posredničke uloge kamatnjaka, što je poticaj odvajanju monetarne teorije od keynesijnskog modela te razvoj shvaćanja da je odlučivanje pojedinaca prije svega determinirano veličinom i strukturom njihove imovine.

Ipak, uvođenje veličine i strukture imovine umjesto tokova stvorilo je mogućnost i za objedinjavanje monetarne teorije s teorijom kapitala, što je priklanjanje prilikama znatno razvijenijeg financijskog tržišta i povećane disperzije financijskih oblika. S motrišta integracijskog tijeka novi, imovinski pristup monetarnoj teoriji težio je povezivanju monetarne i fiskalne teorije u jedinstvenu cjelinu.

Definicija količine novca u optjecaju u prilikama diferenciranja strukture financijskih institucija, monetarnih oblika i funkcionalnih odnosa postala je složenija, obuhvaćajući široki krug monetarnih agregata, monetarnih indikatora i financijske superstrukture.

2.2. Predklasična teorija vrijednosti novcaDeterminante razvoja i diferenciranja monetarne teorije su ujedno i determinante koje monetarnu teoriju kao relativnu kategoriju, otkrivaju kao zavisnu, u prvom redu od društvenih i ekonomskih prilika.

Uzimajući da je porast cijena rezultat priljeva zlata, odnosno da opća razina cijena zavisi od odnosa količine novca u optjecaju Ms i količine roba na tržištu Q, prosječna se razina cijena P može utvrditi kao P=Ms/Q, odnosno kako je kupovna moć novca 1/P to je kupovna moć novca jednaka 1/P=Q/M.

4


2.3. Klasična monetarna teorijaA. Smith je širio svoje ideje o tome da su za bogatstvo važni prirodno okruženje te rad čovjeka koji oplemenjuje prirodna dobra. Dobra koja nude najveću izvjesnost glede proteka vremena su trajna, rijetka i poželjna

J. B. Say smatrao je da je potencijalna proizvodnja ekonomije određena veličinom radne snage i kapitalnih dobara, koji su u uvjetima ravnoteže ponude i potražnje robe u potpunosti uporabljeni, pa se ekonomija u prilikama slobodnog tržišta, stalno nalazi u stanju pune uporabe kapaciteta i radne snage.

Relana kretanja su određena čimbenicima proizvodnje i djelovanjem kamatnjaka.

Kvantitativna jednadžba J. Lockea: MsVT=PQ. Porast količine novca u optjecaju je jednak porastu opće razine cijena. Ukoliko se količina novca u optjecaju udvostruči, ravnoteža se uspostavlja udvostručenjem opće razine cijena. Model klasične kvantitativne monetarne teorije pojavljuje se u pojednostavljenom obliku, polazeći od transakcija u razmjeni.

2.4. Neoklasična monetarna teorijaKlasični model je prvi sustavni pokušaj razlaganja odrednica agregatnih , ekonomskih varijabla kao što su razina cijena i razina proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje, polazeći od njihove međusobne zavisnosti i povezanosti s količinom novca u optjecaju.

Po J. S. Mill-u tržišne cijene određene su zakonom ponude i potražnje.

I. Fisher i A. C. Pigou podržavali su zlatni standard kovanog novca jer se smatrao samoregulacijskim.

3. Kvantitativna monetarna ekonomijaTri razdoblja u evoluciji monetarne teorije:

1. Razdoblje – to jest razdoblje klasične i neoklasične monetarne teorije okončano je tijekom tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

2. Razdoblje – u kojem je klasična kvantitativna teorija zamijenjena dohodovnom monetarnom teorijom J. Keynesa, a počela su mu tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

3. Razdoblje – počinje tijekom pedesetih godina s monetarističkom teorijom i imopvinskom teorijom.

Monetarne teorije nastale tijekom dvadesetog stoljeća uobičajno su pojednostavljeno i dijele na dvije grupe: monetaristi i „postkeynesijanci“.

3.1. Transkcijska kvantitativna monetarna teorijaPrema klasičnoj kvantitativnoj monetarnoj teoriji, promjene količine novca može izazvati samo učinke glede promjena opće razine cijena.

Prema tvrdnji kvantitativne ravnoteže, fiksna količina novca u optjecaju preko nižih cijena proizvoda i usluga vodi povećanju realne količine novca u optjecaju, što može neposredno povećati potrošnju. Kada pojedinci imaju višu realnu vrijednost novca trada troše više na kupnju roba i usluga.

5


Proizvodnja ukupne robe i usluga i ukupna zaposlenost određeni su ponudom kapitala, radne snage i tehnologije. Kamatnjak je određen privatnom štednjom i kapitalnim investicijama.

Nominalna količina novca je količina izražena u bilo kojoj jedinici novca, a realna količina novca je količina roba i usluga koje se može kupiti za jedinicu novca. Kvantitativna monetarna teorija izvodi prosječnu razinu cijena roba P odnosno kupovnu moć novca 1/P iz količine novca u optjecaju Ms.

Novac stalno mijenja vlasnika tijekom razmjene, što nazivamo monetarni promet, a brzinu kojom se mijenja vlasnik brzinom monetarnog prometa, brzina kolanja novca ili prometnom brzinom novca.

Imatelji novca zadržavaju isti kražće ili duže vrijeme. U tom vremenu novac je čuvar vrijednosti i dohotka, to jest njegovi imatelji rabe novac u te svrhe umjesto kao oblik razmjene. Monetarni promet to nadoknađuje povećanjem brzine kolanja ili prometne brzine novca, koju mjerimo s brojem vlasničkih promjena koje učini monetarni iznos u određenom vremenu. A kako plaćanja u novcu su u različitim iznosima koji imaju različitu prometnu brzinu to prometna brzina ukupnog novca u optjecaju predstavlja prosjek prometne brzine pojedinih iznosa novca. Moguće je da novac uopće ne mijenja vlasnika, jer ga imatelj čitavo vrijeme drži u svojoj blagajni, pa tada novac ima prometnu brzinu nula.

Statični kvantitativni odnos J. Bodina i B. Davanzatia -> Ms=PQ.

Kvantitativni odnos -> MsVt = PQ

Brzina kolanja novca je uz broj transakcija drugi važan čimbenik potrebite količine novca u ekonomiji. A broj transakcija novca otkriva nam njegovu brzinu kolanja. Koeficijent odnosa razine transakcija prema postojećoj količini novca u optjecaju naziva se transakcijska, prometna ili jednostavno brzina kolanja novca, što pišemo kao Vt = PT / Ms.

Transakcijska jednadžba -> MsVt = PT.

Praktično gledano kvantitativna jednadžba je zapravo u obliku jednadžbe izražen odnos između ponude i potražnje i taj odnos se rabi za razlaganje odnosa između vrijednosti novca, i vrijednosti robe. Prvobitni kvantitativni odnos u radovima predklasične i klasične ekonomije je grubo i približno izražavao odnos između ponude i potražnje, jer se uzimao u obzir sav novac koji je u nekom trenutku u ekonomiji i svu robu koja je istodobno na prodaji.

Prosječna razina cijena P, odnosno kupovna moć novca 1/P zavisi tako od tri čimbenika:

a) Količine novca u prometu Ms

b) Brzine kolanja novca, to jest Vt

c) Količine robe, koja dolazi i razmjenjuje se na tržištu, to jest T

Inflacijska spirala potiče se preko količine novca u potjecaju Ms i povećanjem brzine optjecaja novca Vt. Smanjenjem brzine optjecaja novca povećava se deflacija.

Za konkretniju primjenu općeg modela I. Fisher-ove jednadžbe razmjene (MVt = PT) nužno je postaviti određene pretpostavke u kvantitativnoj monetarnoj teoriji, određujuće za funkcionalnost jednadžbe. Te pretpostavke su:

6


a) Da postoji ekonomska ravnoteža na razini pune zaposlenosti, što čini opseg proizvodnje stabilnim,

b) Da promjene količine novca u optjecaju ne utječu na brzinu kolanja novca, a ista se sporo mijenja pa se kratkoročno uzima stabilnom,

c) Da zbog prednjeg navedenog promjene količine novca u optjecaju ne utječu na potražnju raba na tržištu kao i na ostala realna kretanja na tržištu, te time niti na promjenu opće razine cijena.

Dinamična analiza temelji se na funkcionalnim jednadžbama. S grafičkog motrišta, jednadžba razmjene uključuje: prvo, jednadžbu količine novca u optjecaju Ms, koju određuje središnja emisijska institucija (determinirana čimbenicima promjene količine novca u optjecaju i mjerama monetarne politike); i drugo, jednadžbu potražnje novca , to jest Md = PT / Vt = 1 / Vt(PT).

Ravnoteža na tržištu je onda kada se ponuda i potražnja usklade. Pravci ponude novca nam kažu vrijednosti kod kojih je ponuda novca stalna. Potražnja novca mijenja se s promjenama vrijednosti nominalnih transakcija PT.

I. Fisher navodi na tvrdnju da promjena depozitnog novca određuje promjene gotovog novca. Time je, pored drugih doprinosa numeričkoj znanosti, I. Fisher dao i doprinos tretiranju brzine kolanja novca, uzimajući da ista ovisi o izabranoj kvaliteti novca, napuštajući vladajuće mišljenje ekonomista tog vremena o stalnosti iste.

G. Cassel (1866 – 1945) uz kojeg se veže poseban pristup teoriji pariteta kupovne moći, da je istina suprotna od onoga što tvrdi kvantitativna monetarna teorija, to jest da ne zavise robne cijene od količine novca u optjecaju (jer realni, punovrijedni novacje također roba), nego da se količina novca u optjecaju ravna prema cijenama. Kod nepunovrijednog novca kada novac sam po sebi nema realnu vrijednost, protivnici kvantitativne monetarne teorije ne poriču njenu principijelnu važnost, nego tvrde da predstavlja grubo pojednostavljenje stvarnih odnosa, pa samim time nema praktičnu vrijednost.

Zlatni standard podrazumijevao je slobodu kovanja i slobodu međunarodnog prometa zlatom i svim drugim robama. Sloboda kovanja bila je garancija da zlatnici vrijede koliko i količina nemonetarnog zlata iz kojeg su zlatnici iskovani, a sloboda međunarodnog prometa zlatom i drugim robama na tržištu, da je odnos vrijednosti između zlata i robe bio u svim nacionalnim gospodarstvima, temeljenim na zlatnoj valuti, jednak.

Količina punovrijednog kovanog zlatnog i srebrnog novca u optjecaju zavisila je, prije svega, od raspoložive kovine.

U krajnjem, depozitni novac koji proizvode poslovne banke, količinski determinira središnja banka, a njegova vrijednost proizlazi iz vrijednosti potraživanja poslovnih banaka u aktivi njihove bilance.

U kvantitaivnoj jednadžbi MsVt = PT lijeva strana predstavlja monetarni, a desna robni promet, odnosno lijeva strana odnosi se na mijenjanje vlasnika novca, a desna strana na mijenjanje vlasnika roba, pa svakoj promjeni vlasnika novca odgovara promjena vlasnika roba iste vrijednosti u promatranom vremenu.

7


3.2. Dohodovna kvantitativna monetarna teorijaFunkcije novca tretirane su imajući u vidu, na jednoj strani, količinu robe i na drugoj strani raspoloživu količinu novca i štednju u monetarnom obliku ili novac kao rezervu vrijednosti. Čim imamo stabilnost cijena imamo i aktivnu monetarnu politiku prek okoje monetarni sustav rabi svoje ovlasti, pa novac nije neutralan.

Ekonomski analitičari rabe dohodovni pristup, koji uklanja količinu novca u optjecaju kao uzrok promjene razine cijena i na njeno mjesto stavlja dohodak.

MsVy = PO

3.2.1. Schumpeterova dohodovna monetarna teorijaDohodovna teorija polazi od toga da pojedinac za svoj rad prima nominalni dohodak, a količina robe koju može kupiti za taj dohodak je njegov realni dohodak, odnosno realni dohodak je kupovna moć nominalnog dohotka. Zbroj svih dohodaka pojedinaca u nacionalnom gospodarstvu je monetarni domaći dohodak tog gospodarstva Yn, a zbroj svih proizvedenih roba od strane primatelja izvornih dohodaka, koje se nalaze na tržištu na raspolaganju za monetarni domaći dohodak Yn je neto domaći proizvod O.

Ukupna tržišna cijena realnog, naturalnog neto domaćeg proizvoda jednaka je zbroju svih monetarnih dohodaka, a utvrdimo je na način da naturalnu količinu neto domaćeg proizvoda pomnožimo njegovom prosječnom cijenom, što je A. Aftalion izrazio s jednadžbom Yn = PO.

Količina T je ukupno prodana roba u nekom razdoblju, a količina O novo proizvedena roba u tom razdoblju.

Ako je netko proizveo šećernu repu u vrijednosti 10.000 monetarnih jedinica i iza istu za toliko prodao tvornici šećera koja je uložila dodatnih 10.000 monetarnih jedinica i prodala svoj proizvod, to jest šećer za 20.000 monetarnih jedinica prehrambenoj tvornici koja je uložila 5.000 monetarnih jedinica i proizvela proizvode, te iste prodala potrošačima za 25.000 monetarnih jedinica, zbroj robnog prometa (vrijednost PT) je: 10.000 + 20.000 + 25.000 = 55.000. A zbroj novoproizvedene vrijednosti (net value added) odnosno veličine PO je: 10.000 + 10.000 + 5.000 = 25.000, što odgovara prihodu posljednjeg proizvođača (jer nema investicijskih ulaganja).

Početni oblik kvantitativne jednadžbe J. Lockea MsVt = PQ predstavljao je sliku potražnje i ponude na tržištu, pri čemu je Q količina robe koja se nalazi na tržištu. Ukupna potrošnja MsVt jednaka je ukupnoj vrijednosti roba na tržištu. Ukupna potrošnja MsVt jednaka je ukupnoj vrijednosti roba na tržištu PQ, što možemo pisati i kao PYr. S obzirom da je razina konkretnog, naturalnog dohotka proizvedenog radom i kapitalom kod date tehnologijeYr, možemo pisati da je MsVt = PYr.

Veličina T na desnoj strani jednadžbe MsVt = PT predstavlja robu koja je u određenom razdoblju prodana na tržište.

Proizvodni sektor ima četiri vertikalno povezane grupe jedinica: A – trgovina, B – proizvođački sektor, C – prerađivači robne sirovine, D – proizvođači robne sirovine, E – sektor konačnih potrošača.

Transakcijska brzina kolanja novca Vt nam kaže, koliko plaćanja u svezi s kupovinom robe izvrši prosječno novac u nekom razdoblju (tjednu, mjesecu, tromjesečju, godini).

8


S obzirom na iznijeto, determinante potrebite količine novca, relativno glede na domaći dohodak, su:

a) Broj jedinicau vertikalnoj društvenoj podjeli rada – Ht,

b) Trajanje razdoblja plaćanja – pt,

c) Stupanj usklađenosti plaćanja u vertikalnoj podjeli rada – g.

Kada su plaćanja među proizvodnim jedinicama ekonomije takva da jedna drugoj plaćaju robu i isplaćuju dohotke finalnom sektoru tek kada prime isplate za prodanu robu, tada je potrebito manje novca nego tada ako se isplate moraju izvršiti prije naplate prodane robe.

S M smo obilježili količinu novca koja je potrebita za transakcijsku razmjenu roba kada je ponuda novca jednaka potražnji novca, to jest Md = Ms.

Prodaje i kupovinefinancijske imovine i emisija vrijednosnica nisu uključeni u nominalni domaći neto proizvod Yn, ali jesu u ukupnu razinu tržišnih transakcija. Zato je PT veće od Yn. I tu činjenicu se mora uvažavati izborom nominalnog domaćeg dohotka kao varijable u određivanju potrebite količine novca u optjecaju.

3.2.2. Teorija realnog saldaPojam realnog salda izražen je veličinom kO, a nominalnog salda veličinom kPO ili kYn. U jednadžbi Ms predstavlja raspoloživu količinu novca u optjecaju; Yr realni domaći dohodak u ekonomiji; i koeficijent k dio ukupnog nominalnog dohotka koji pojedinci žele imati u gotovini.

Realni blagajnički saldo (real cash balance) – njegovu jednadžbu možemo izraziti kao P=kO/Ms odnosno P=kYr/Ms, pri čemu je: Yr naturalni realni domaći dohodak; Ms količina novca u optjecaju; koeficijent k dio naturalnog domaćeg dohotka, odnosno naturalnog domaćeg proizvoda Yr, a koji dio pojedinci žele imati kao gotovinu u svojoj blagajni; i P cijena novca izražena u robi. Kako je P cijena novca izražena u robi to je kod A.C. Pigoua zapravo P kupovna moć novca koju smo ranije izražavali kao 1/P.

Pojedinci dio dohotka potroše za realni dohodak, a dio zadržavaju u novcu za potrebe tekućeg poslovanja i za nepredviđene izdatke. Time zadržavaju apstraktno pravo potraživanja (monetarni oblik potraživanja).

Trošak držanja novca, to jest kamatnjak -> k = 1/ Vy.

U obje varijante potražnja novca nije ništa drugo nego ponuda robe, a ponuda novca potražnja robe. Zato promjena koeficijenta k mora imati isti smisao kao promjena brzina kolanja novca.

Povećanje / smanjenje gotovinskog salda na razini nacionalnog gospodarstva znači povećanje / smanjenje potražnje novca Md, jer je Md = kYn kojoj se može udovoljiti samo promjenama količine novca u optjecaju to jest Ms.

Kako je k = 1 / Vy to promjene koeficijenta k zapravo znače promjenu brzine kolanja novca, preko koje pojedinci mijenjaju razinu salda svojih blagajni.

9


Domaći dohodak je funkcija Ms / k što pišemo kao Yn = f (Ms / k). A kako je k = 1 / Vy to možemo pisati da je Y = f (MsVy), što znači da vrijednost domaćeg dohotka zavisi od količine novca u optjecaju i brzine kolanja novca u raspodjeli dohotka.

3.3. Klasična ekonomija i ekonomska ravnotežaKlasična ekonomija je smatrala da se promjenama cijena ponuda i potražnja automatski dovode u ravnotežu, pri čemu su štednja i investicije determinante kamatnjaka. Klasični ekonomisti polaze od toga da se diskrepanca između planirane štednje i planiranih investicija otklanja preko promjene kamatnjaka.

Klasična kvantitativna monetarna teorija je otkrila da se temeljem zakona ponude i potražnje ne oblikuju samo relativne robne cijene već i opća razina cijena, to jest apsolutna razina robnih cijena. Pri tome količina novca u optjecaju pomnožena njezinom brzinom kolanja čini potražnju, a količina roba na tržištu ponudu.

Kvantitativna jednadžba u matematičkom obliku daje makroekonomsku zavisnost navedenih varijabla. Slaba strana klasične kvantitativne monetarne teorije i kvantitativne jednadžbe je da nam kažu samo uvjete koji moraju biti ispunjeni da se opća razina cijena može mijenjati, ali nam ništa ne kaže o ekonomskim razlozimatih promjena, kao niti o mogućim utjecajima različitih monetarnih sustava na te promjene.

3.3.1. Kvantitativna monetarna teorija i vrijednost novcaNaziv „kvantitativna monetarna teorija“ dolazi otud što razlaže vrijednost novca, ne u smislu njegove apsolutne vrijednosti, to jest što čini njegovu vrijednost, već u smislu kvantitativnog određenja i promjena njegove vrijednosti tijekom razmjene na tržištu.

U transakcije T je moguće uvrstiti:

a) Samo robne transakcije i zalihe roba

b) Robne transakcije, zalihe roba te transakcije u svezi s financijskim oblicima

Ako transkacije pod b) pomnožimo s prosječnom razinom cijena P imamo vrijednost PT ukupnih transakcija prodanih roba, zaliha i financijskih oblika, koji je jednak izdacima u novcu pomnoženom brzinom kolanja novca MsVt = PT. U toj I. Fisherovoj jednadžbi razmjene razina cijena P je funkcija količine novca u optjecaju Ms, brzine kolanja novca Vt i količine robne razmjene T, to jest P = f (Ms, Vt, T).

Klasičan transakcijski pristup potražnji novca fokusiran je na koncept novca kao monetarnog agregata koji služi u transakcijama razmjene. Klasični monetaristi su vođeni mišljenjem da je glavni razlog zašto pojedinci i ekonomske jedinice potražuju novac, njihova funkcija općeg posrednika u razmjeni.

Čimbenici koji određujupotražnju novca kod određene razine monetarnih transakcija, mogu se razvrstati s obzirom na:

a) Međusobni odnos i vremenski raspored primanja i izdavanja u novcu,

b) Troškove držanja novca,

10


c) Stupanj neizvjesnosti u predviđanjima,

d) Razvijesnost financijske strukture,

e) Sektorski raspored transakcija,

f) Broj sudionika u transkacijama,

g) Sustav plaćanja,

h) Ostale, neekonomske čimbenike.

Međusobni odnos i vremenski raspored primanja i izdavanja u novcu odnosi se na:

1. Vremenski interval između prihoda (što je ovaj interval veći to je potražnja novca veća),

2. Raspored izdavanja u odnosu na primanja, pri čemu je potražnja novca najveća ako sva izdavanja prethode neposredno primanjima, a najmanja ako dolaze neposredno iza primanja,

3. Usklađenost primanja i izdavanja između pojedinih etapa u prometnom tijeku.

Kamatnjak i drugi troškovi držanja novca predstavljaju temeljne determinante potražnje novca za transakcijske namjene (ali i novca kao jednog od oblika imovine).

Sektorski raspored transakcija je važan čimbenik potrebite količine novca u optjecaju. Pojedini sektori imaju bitno različitu potražnju novca za prometne i platežne svrhe. Ostali neekonomski čimbenici, razlažu zašto pojedinci drže novac unatoč imovinskom gubitku glede oportunitetnog troška.

Transakcijski klasičan pristup potražnji novca, polazeći od novca kao oblika razmjene, smatra da pojedinci i ekonomske jedinice nemaju drugog razloga držati novac osim zbog usklađivanja primitaka i izdataka u novcu.

Ako se ti čimbenici uzmu kao dani onda prosječni gotovinski saldo ovisi o nominalnoj vrijednosti transakcija. Ako se pak kao dana vrijednost uzme nominalna vrijednost transakcija tada transkacijski ravnotežni saldo ovisi o institucionalnim čimbenicima. Odnos koji utvrdimo odnosom vrijednosti transakcija PT (P je prosječna cijena, a T količina transakcija tijekom vremena) prema količini novca u optjecaju Ms je transakcijska brzina kolanja novca Vt. Brzina kolanja novca određena je tehnološkim i institucionalnim čimbenicima pa je zato relativno stabilna. S motrišta potražnje novaca, brzina kolanja novca je odnos monetarnih transakcija ili dohotka i iznosa potražnje novca, što je bitno različito od brzine kolanja s motrišta količine novca u optjecaju. U cambridgeskoj varijanti kvantitativne jednadžbe koeficijent k je potražnja novca na jedinicu dohotka. U klasičnoj teoriji, statističko kazano, brzina kolanja novca je odnos monetarnih transakcija ili dohotka prema količini novca u optjecaju.

Kamatnjak omogućava ravnotežu investicija i štednje kod razine domaćeg proizvoda pri punoj zaposlenosti.

Količina novca koju nastoje imati pojedinci zavisi od osjećaja sigurnosti koju daje određena količina novca, očekivanja, varijabilnosti oportunitetnih troškova.

11


Transakcijska varijanta bavila se determinantama brzine kolanja novca, a cambridgeska varijanta čimbenicima potražnje novca, iako nije ulazila u širu analizu utjecaja pojedinih čimbenika na potražnju novca.

Potražnja novca -> Md = 1 / VyPO.

Količina novca u optjecaju jednaka je količini primarnog novca središnje banke -> Ms = Mo.

Monetarna ravnoteža -> Ms = 1 / VyPO.

Iz odnosa koje smo napisali slijedi da je količina novca u optjecaju egzogeno određena, to jest od strane središnje banke, a potražnja novca je određena transakcijskim namjenama novca.

3.3.2. Kvantitativna monetarna teorija i monetarni sustaviRazlike između monetarnih sustava vezane i slobodne valute su važne za odnose između količine novca u optjecaju Ms i opće razine cijena P. Radi se o temeljnom pitanju glede toga je li količina novca u optjecaju egzogena ili endogena varijabla. Ako središnja banka može / ne može preko poslovnih banaka mijenjati količinu novca u optjecaju nezavisno od promjena domaćeg proizvoda odnosno dohotka i kamatnjaka, količina novca u optjecaju je egzogena / endogena varijabla.

U monetarnom sustavu s zlatnicima u optjecaju i slobodom kovanja, kovnica samo tehnički proizvodi novac, pa u tom slučaju ne vrijede tvrdnje kvantitativne monetarne teorije o egzogenosti količine novca u optjecaju. Svatko tko donese zlato u kovnicu ima pravo zatražiti da mu se isto oblikuje u zlatnike, čime povećava količinu novca u optjecaju. U takvom sustavu moguće je razložiti povećanje cijena u ekonomiji povećanjem količine moetarnog zlata i time količine novca u optjecaju. Veća količina monetarnog zlata je potrebita i zbog smanjenja cijene zlata, to jest smanjenje njegove vrijednosti.

Iz prednje navedenog slijedi da na vrijednost zlata i preko njega na vrijednost novca utječe razvijenost monetarnog sustava i to u smislu koliko je značajan simbolički novac u optjecaju u odnosu na monetarno zlato. U kraćem razdoblju središnja banka može smanjenjem pokrića novca u zlatu povećati količinu novca u optjecaju (iznos novca u optjecaju je utoliko egzogena varijabla), posebno ako uzimamo u obzir i depozitni novac poslovnih banaka. Na duži rok to ne vrijedi, jer kod zlatne valute osnovica količine novca u optjecaju je zlato čija se relativna cijena utvrđuje na svjetskom tržištu (pojedina država uvrđuje samo službenu cijenu zlata u nacionalnoj valuti), pa može doći u pojedinoj državi samo do kratkotrajnog odstupanja relativne cijene zlata od svjetske cijene zlata.

Ako imamo papirnu valutu, iznos novca u optjecaju je egzogena varijabla i kvantitativna monetarna teorija je donekle prikladna, ako izostavimo po strani konvertibilan novac s čvrstim deviznim tečajem i slobodnim kretanjem kapitala.

3.3.3. Novac u klasičnoj monetarnoj teorijiPrema Sayovu zakonuponuda stvara vlastitu potražnju, što je točno u barter ekonomiji u kojoj je uvijek agregatna ponuda roba i usluga jednaka agregatnoj potražnji za njima, pri čemu se može mijenjati struktura roba.

Da bi Sayov zakon bio primjenjen u monetarnoj ekonomiji nužno je:

12


a) Da su agregatni troškovi proizvodnje domaćeg proizvodnje domaćeg proizvoda jednaki vrijednosti agregatnih čimbenika u tijeku proizvodnje tog proizvoda,

b) Da je agregatna vrijednost čimbenika proizvodnje jednaka agregatnoj potrošnji (potražnji) u ekonomiji.

Prvi uvjet podrazumijeva statičnu ravnotežu u kojoj su isplaćeni dohoci čimbenika proizvodnjei vraćeni u proizvodnju kao potražnja. Drugi uvjet, da je agregatna potražnja jednaka agregatnim dohocima, vrijedi do tada dok je planirana štednja sektora kućanstva jednaka planiranim investicijama ekonomskih jedinica sektora privrede.

Cijena financijskih oblika se mijenja samo onda ako se mijenja kamatnjak (prinos) ili se očekuje njegova promjena.

Potražnja za rodom u klasičnoj ekonomiji je viđena kao funkcija razine realnih nadnica W / P pri čemu je W monetarna nadnica, a P opća razina cijena. Količina potrebitog rada da bi se proizveo domaći proizvod PY jednaka je NW, pri čemu je N količina rada, to jest razina zaposlenosti u ekonomiji. Stoga možemo pisati da je NW = PY ili ako umjesto Y pišemo O, imamo da je NW = PO.

Podrazumjevajući pefrektnost tržišta rada svaki zaposleni pojedinac ima troškove koji su jednaki njegovoj monetarnoj zaradi.

Kupovna moć novca 1 / P predstavlja količinu robe koja se može kupiti za jedinicu novca, a radna moć novca predstavlja količinu rada koja se može kupiti za jedinicu novca.

S obzirom da prema Walrasovom zakonu, promatramo li tržišta agregatno zajedno, zboj viška potražnje je jednak zbroju viška ponude, pa isti zakon možemo promatrati u ekonomiji tijekom jednog razdoblja ili tijekom više razdoblja.

Sayov zakon kaže da ne može biti viška agregatne ponude roba, to jest da zbroj viška ponude pojedinih roba je nula. To je zato što Sayov zakon uzima u obzir samo tržište roba dok Walrasov zakon uključuje i monetarno tržište. Kvantitativna monetarna teorija smatra da povećanje količine novca u optjecaju (ponude novca) stvara pozitivan višak ponude na monetarnom tržištu.

Klasična monetarna teorija, zapostavljajući utjecaj promjene količine novca u optjecaju na realne tokove u ekonomiji, zapostavila je i mogućnost da se količina novca u optjecaju rabi kao instrument ekonomske politike u upravljanju proizvodnjom i zaposlenosti. S obzirom da se u klasičnoj analizi radi o kratkoročnom promatranju, osporavanje stavova klasične kvantitativne monetarne ekonomije o učincima promjene količine novca u optjecaju i potražnje novca i njihova povezivanja s konkretnim ekonomskim tijekom preko instrumentarija ekonomske politike, je tražilo izmjenu metodološkog pristupa analizi, osobito glede potrebitog napuštanja statičnosti klasične analize i prevelike pojednostavljenosti struktura modela klasične kvantitativne monetarne teorije. To traži integraciju monetarnih i realnih varijabla uz kratkoročno promatranje i dinamičnu analizu. Time će se monetarna teorija, kao i ekonomska teorija čvršće povezati s praktičnom monetarnom i ekonomskom politikom s nužnom uporabom znatno većeg broja varijabla i funkcionalnih odnosa. Samo tako je tridesetih godina prošlog stoljeća ekonomska teorija mogla primjereno odgovoriti na ekonomsku krizu uporabom kvantitativnih meotda analize i empirijskih istraživanja tijekom keynesijanske revolucije.

13


4. Keynesijanska ekonomija i monetarna teorijaUvjet objektivnosti je intelektualni integritet, to jest sklonost uvažavanja činjenica, pa i onda kada iste nisu u prilog političkoj volji ili nisu dovoljno pouzdane.

Smisao ekonomske znanosti je u svezi s proučavanjem kako puk živi i razmišlja u svakodnevnim poslovnim odnosima.

Ekonomiste interesira kako egzogene varijable (količina novca u optjecaju, javna potrošnja, investicije, razina cijena) utječu na endogene varijable (dohodak, domaći proizvod, kamatnjak, osobna potrošnja). Neke među egzogenim varijablama zato pretvaraju u endogene (investicije) ili ih kao razinu cijena, kratkoročno aproksimiraju.

4.1. Keynesijanska ekonomijaKlasična monetarna teorija je smatrala da promjena količine novca u optjecaju ne djeluje na realne tokove, već samo na opću razinu cijena.

Stavovid klasične kvantitativne transakcijeske monetarne teorije o učincima promjeen količine novca u optjecaju na ekonomski tijek rezultirali su statičnošću instrumenata ekonomske politike i pojednostavljenom strukturom modela klasične kvantitativne monetarne teorije, te kratkoročnim promatranjem pojava. Ekonomska kriza tridesetih godina dvadesetog stoljeća nametnula je nužnim preispitivanje takvog stava što je dovelo do integracije monetarnih i realnih varijabla i dinamičnog promatranja ekonosmkih varijabla, te dinamične analize transakcijskih i dohodovnih kvantitativnih jednadžba. Ta analiza otkriva da je kupovna moć novca ovisna od količine novca u optjecaju, brzine kolanja novca (odnosno koeficijenta k) i količine domaćeg proizvoda odnosno dohotka. Na promjenu domaćeg proizvoda odnosno dohotka može se utjecati promjenama cijena i/ili promjenama količine proizvedenih roba.

Kvantitativna monetarna teorija uzima da se novac rabi samo za transakcijsku namjenu, teško je naći među njenim zagovornicima tvrdnju da količina novca u optjecaju slijedi proporcionalnu promjenu razine cijena.

4.1.1. Od klasične do Keynesove monetarne teorijeRazložene varijante dohodovne kvantitativne monetarne teorije (income approach) pokazale su putovekojima se nastojalo povezati domaći dohodak i kupovnu moć novca te kupovnu moć nadnica pojedinaca. Iznos novca koji pojedinac primi za svoj rad je njegova monetarna nadnica, a količina roba koju može kupiti za tu nadnicu je njegova stvarna, relna nadnica. Realna nadnica je kupovna moć njegove monetarne nadnice. Kupovnu moć monetarne jedinice njegove nadnice čini količina robe koju može kupiti za tu monetarnu jedinicu.

Ukupna proizvodnja roba i usluga, to jest domaći proizvod ili domaći dohodak (ukupnu vrijednost proizvodnje moguće je mjeriti ili kao prodanu ukupnu proizvodnju sektora privrede kućanstvu ili kao primljene ukupne dohotke kućanstva kao zarade, rente, kamate i profite).

Transmisijski monetarni mehanizam ne obuhvaća ukupne tijekove ekonomskog uravnoteženja već samo tijekove koji su u svezi s promjenama monetarnih varijabla, to jest utjecaje količine i potražnje monetarnih agregata na realne tokove.

14


Transmisijski sustav monetarnih tijekova tretiramo kao shemu različitih utjecaja monetarnih na nemonetarne financijske i nefinancijske varijable, i obratno. Počela u toj shemi čine promjene monetarnih varijabla, koje utječu na monetarnu ravnotežu, shvaćenu u smislu ravnoteže postojeće količine novca u optjecajum odnosno monetarnih agregata i potražnje novca, odnosno potražnje monetarnih agregata. Pri tome, promjene količine novca u optjecaju ili potražnje novca mogu značiti poremećaj postojeće monetarne ravnoteže ili povećanje, odnosno smanjenje postojeće neravnoteže.

Ravnoteža se uspostavlja tako da se promjenama potražnje na tržištu mijenjaju cijene i/ili količina roba sukladno promjenama monetarnih varijabla.

Keynes smatra važnim taj transakcijski motiv (transactions motive) glede držanja imovine u monetarnom obliku, ali ga ne smatra jedinim čimbenikom potražnje novca.

Pojedinci drže imovinu u monetarnom obliku, polazeći i od toga da realnu imovinu ne mogu po potrebi brzo konvertirati u monetarni oblik (percuationary motive). Držanje novcaiz opreza je uz transakcijski motiv, važan čimbenik količine novca u optjecaju, pa Keynes potražnju novca s tim u svezi dijeli na dohodovni i poslovni novac. Ta dva čimbenika određena su razinom dohodaka pojedinca.

Treći Keynesov čimbenik je spekulativni motiv (speculative motive), određen kamatnjakom.

Razlika između potražnje novca za transakcijske potrebe i potrebe poradi opreza s jedne strane, i potražnje novca poradi spekulacijskog držanja novca, s druge strane, se tretira kao razlika između potražnje za aktivnim i „lijenim“ monetarnim saldom.

4.1.2. Keynesova dohodovna monetarna teorijaIpak, kako smo već naveli pod pojmom „keynesijanska monetarna teorija“ se razlaže ne samo originalna Keynesova teorija izložena u djelu „Opća teorija zaposlenosti, kamete i novca“ nego i interpretacije njegove teorije te različite sinteze klasične i Keynesove teorije.

Keynesov učinak se odnosi na učinak cijena na realnu količinu novca u optjecaju. Kada cijene padnu 20% postojeća količina novca u optjecaju je veća od potražnje novca glede njihovih monetarnih transakcija. Smanjujući potrebe za monetarnim transakcijama ljudi kupuju vrijednosnice povećavajući cijene obveznica i smanjujući njihove kamatnjake. To smanjenje kamatnjaka za obveznice stimulira potrošnju roba i usluga, to jest logično povećava agregatnu potražnju. Iz tog logičnog slijeda Keynes je zaključio da bi recesija trebala sama sebe izliječiti. Nekoliko je razloga zašto će taj tijek potrajati duže vrijeme.

Prvo, cijene i monetarne nadnice ne padaju brzo.

Drugi Keynesov argument dužeg trajanja recesije je taj što se smanjenjem nominalnih i realnih monetarnih nadnica povećava zaposlenost samo ako ne pada agregatna potražnja, a što ovisi o učinku monetarnih nadnica na potražnju, sklonosti potrošnji, graničnoj učinkovitosti kapitala i od kamatnjaka.

Treći razlog trajanja recesije je što tijekom depresije kamatnjak ima mali utjecaj na investicijsku potrošnju, a više na potražnju potrošnih roba.

Četvrti razlog dugog trajanja ekonomske recesije J. M. Keynes razlaže time što tijekom depresije opća razina cijena neće pasti brzo, pa deflacijska očekivanja mogu reducirati potrošnju.

15


Keynes u njegovoj analizi naglašava važnost društvene strukture i institucionalnog uređenja društva u rješavanju društvenih i ekonomskih problema.

Keynesova analiza naslonjena je na klasičnu i neoklasičnu ekonomiju, pa će njeno izlaganje u svjetlu klasične ekonomije biti započeto već s njenom pojavom u znanstvenoj javnosti kroz poznati Hicksov SI-LL odnosno Hicks-Hansenov IS-LM model interpretacije odnosa između teorije efektivne potražnje i teorije preferencije likvidnosti.

Prvi oblik kvantitativne jednadžbe J. M. Keynesa razlikovao se od kasnije razvijenog oblika, ali je već u početnom obliku uključio pojmove nominalnog monetarnog gotovinskog salda (the quantity of cash balances) i količine realnog salda, to jest robnog iznosa vrijednosti novca (the quantity of real balances).

Glede količine izdanog novca Ms Keynes razlikuje:

a) Monetarni iznos koji kućanstvo ima za tekuće izdatke (income deposits) Ms1, a optječe u krugotoku dohotka između sektora privreda – kućanstvo – privreda,

b) Monetarni iznos u blagajnama jedinica sektora privrede koji služi za tekuće izdatke(business deposits) Ms2, a optječe vertikalno između jedinica sektora privrede,

c) Uštede koje se sastoje od štednih uloga (savings deposits) i dijela tezauriranog novca u kućanstvima i sektoru privrede (store of value) Ms3, a njihova brzina kolanja je nula.

Stoga kod izračuna transakcijske brzine kolanja tog novca Keynes novac koji u promatranom razdoblju nije napravio vlasničku promjenu uzima da iznosi 0, pa J. M. Keynes izračunava transakcijsku brzinu kolanja samo za vrijednosti novca Ms1 i Ms2 odnosno kao odnos PT i Ms1 i Ms2, dok odnos između PT i Ms1+Ms2+Ms3 naziva učinkovitošću novca, koja je utoliko manja ukoliko je vrijednost Ms3 veća kod dane vrijednosti PT.

4.1.3. Keynesova kupovna moć novcaKupovna moć novca je recipročna vrijednost cijena (pa je utoliko teorija o kupovnoj moći novca i teorija cijena) pri čemu se radi o ponudi i potražnji na robnom tržištu, a novac je potraživanje roba na tom istom tržištu.

Za razliku od monetarne teorije, keynesijanska monetarna teorija umjesto ponude i potražnje na robnom tržištu rabi ponudu i potražnju na financijskom (monetarnom) tržištu, postavljajući na prioritetno mjesto potražnju novca i nemonetarnih financijskih oblika, preko kojih se mijenja ponuda i potražnja na robnom tržištu. Stoga se novacne uzima kao kupovna moć nego kao zaliha vrijednosti (store of value) i oblik imovine, pri čemu se postavlja pitanje optimalnog izbora držanja imovine u monetarnim i nemonetarnim financijskim oblicima. Potražnja novca određena je odlukom pojedinaca i ekonomskih jedinica o držanju monetarne imovine, a količina novca u optjecaju određena je emisijom novca.

4.1.4. Keynesova radna moć novcaRaspravljajući o kupovnoj moćinovca (purchasing power of money) zapostavljali smo da J. M. Keynes vrijednost novca mjeri ne samo jedinicom kupovne moći, nego i jedinicom radne moći novca (labour of money). S obzirom da jedinica radne moći novca (labour of money). S obzirom da jedinica radne snage moći novca 1/W predstavlja recipročnu vrijednost prosječne monetarne jedinice W, a jedinica

16


kupovne moći novca 1/P recipročnu vrijednost prosjeka robnih cijena P, odnosno da je jedinica radne moći novca neka količinu rada, a jedinica kupovne moći neka količina robe, te se veličine mogu izjednačiti ako promijenimo ili radne količine u robne ili robne u radne.

W – prosječna monetarna nadnica.

N – količina rada u ekonomiji.

Prosječna robna cijena proizvedenih roba na tržištu -> P=NW/Q odnosno P=W(N/O).

Količina robe za monetarnu jedinicu, tj. kupovna moć -> 1/P, kao 1/P=O/NW, odnosno 1/P=(1/W)(O/N).

O/N -> predstavlja proizvodnost rada u određenoj ekonomiji.

PO -> društveni proizvod.

A. Aftalionove dohodovne monetarne teorije, da kupovna moć novca ovisi od razine monetarnih dohodaka u nacionalnom gospodarstvu. Kvantitativna monetarna teorija smatra da kupovna moć novca ovisi od količine novca u optjecaju, a ne od razine monetarnih dohodaka proizvedenih čimbenika, kako tvrdi dohodovna monetarna teorija.

4.1.5. Keynesova kupovna moć novca u otvorenoj ekonomijiMeđunarodne robne i monetarne transakcije utječu na kupovnu moć novca, preko izvoza i uvoza, što je u keynesovoj analizi obuhvaćeno kroz uvjete tržišne ravnoteže u otvorenoj ekonomiji.

U zatvorenoj ekonomiji sva je roba proizvedena u domaćoj privredi i razmijenjena na tržištu kućanstvima, dok je u otvorenoj ekonomiji moguće da se zbog uvoza i izvoza više ili manje proda na domaćem tržištu nego što se proizvede u domaćoj privredi.

Ubozom / izvozom na kredit mijenja se raspoloživi domaći proizvod. Uvozom na kredit kupovna moć novca se poveća dok traju zalihe uvezene robe a otplatom kredita smanjuje se kupovna moć domaćeg novca.

Središnja banka može privremeno utjecati promjenama količine novca u optjecaju na kupovnu moć novca preko promjena monetarnih nadnica i monetarnih dohodaka, ali trajne promjene kupovne moći nastaju nemonetarnim, egzogenim čimbenicima, o kojima središnja banka vodi računa tijekom mjera monetarne politike.

4.2. Keynesova monetarna teorija i potražnja novcaDržeći određenu količinu imovine u monetarnom obliku pojedinci i ekonomske jedinice utječu na potražnju novca. Unatoč tome što držanje novca podrazumijeva oportunitetni trošak, kao razlika između kamatnjaka na monetarnu aktivu (vlastiti kamatnjak) i prinosa na nemonetarnu aktivu, mnogi pojedinci i ekonomske jediniceimaju u strukturi njihove imovine monetarne oblike i iznad njihovih transakcijskih potreba i potreba glede opreznosti, sigurnosti.

Iako su kamatnjak i dohodak važne odrednice potražnje novca, ipak njihovu ulogu glede potražnje novca moguće je sagledati njihovim povezivanjem s prinosom, rizikom, likvidnosti i obavijestima.

17


4.2.1. Sklonost likvidnosti i potražnja novcaU jednadžbi ravnoteže na robnom tržištu štednja je rastuća funkcija domaćeg proizvoda odnosno dohotka, a utvrđuje se kao razlika domaćeg dohotka i potrošnje, pri čemu je potrošnja također rastuća funkcija domaćeg dohotka (sklonost potrošnji). Investicije su padajuća funkcija kamatnjaka, to jest padaju /rastu s povećanjem /smanjenjem kamatnjaka, pa u jednadžbi ravnoteže na robnom tržištu postoje različite razine kamatnjaka određujuće za razinu domaćeg dohotka kod kojeg je razina štednje jednaka razini investicija. Ta jednakost štednje i investicija može se prikazati padajućom krivuljom ovisnom o kamatnjaku i domaćem dohotku.

Ravnotežno stanje u ekonomiji uspostavlja se kod niže razine kamatnjaka i više razine domaćeg proizvoda. Tijek uravnoteženja kamatnjaka između dva ekstremna slučaja, to jest ako je sjecište krivulja IS i LM između dva ekstremna slučaja, pad kamatnjaka se odražava u poticanju investicija i domaćeg proizvoda, ali time i količine novca u optjecaju za spekulativnu svrhu.jer, potražnja novca je padajuća funkcija kamatnjaka pa pad kamatnjaka zbog povećanja količine novca u optjecaju ima dijelomučinak na rast realnih investicija, a dijelom i na rast potražnje novca, čime se ublažava učinak kamatnjaka (damping effect), pa će se domaći proizvod ili dohodak povećati manje nego što je povećanje količine novca u optjecaju.

Negiranje utjecaja promjena količine novca u optjecaju nije temeljna karakteristika Keynesove dohodovne monetarne teorije, već teorijski mogući slučaj razlaganja povezanosti promjena količine novca u optjecaju, potražnje novca, domaćeg proizvodaodnosno dohotka i kamatnjaka. U tu svrhu smo već bili naveli dvije funkcije likvidnosti.

Funkcija likvidnosti L1 odgovara dohotku koji je određujući za količinu novca u optjecaju Ms1, a L2 je funkcija likvidnosti koja odgovara kamatnjaku određujućem za količinu novca u optjecaju Ms2. Pri tome je važno utvrditi kako promjene količine novca u optjecaju utječu na dohodak i kamatnjak, i koje su odredniceoblika funkcija L1 i L2.

Keynes uzima da dohodovna brzina kolanja novca je određena odnosom Y/Ms1, pa je L1(Y)=(Y/Vy)Ms1. Dohodovna brzina kolanja novca je određena osobinama bankarskog sustava i vertikalnom društvenom podjelom rada, društvenim navikama, raspodjelom dohotka između različitih društvenih klasa i stvarnim troškovima držanja monetarne imovine.

Krivulja marginalne učinkovitosti ne kaže kolika je razina tog kamatnjaka, nego samo do koje veličine će biti promijenjena razina realnih investicija za dani kamatnjak.

Sklonost likvidnosti je količina imovine, izražena u novcu koji se želi zadržati u monetarnom obliku u različitim uvjetima.

Kamatnjak je obrnuti odnos neke količine monetarne imovine i iznosa koji se može primiti ako se odreknemo raspolaganja novcem u zamjenu za potraživanje s određenim rokom dospijeća. Kamatnjak nije cijena koja dovodi u ravnotežu potražnju i ponudu odgođene potrošnje, većcijena koja uravnotežuje želju držanja dijela imovine u monetarnom obliku s raspoloživom količinom monetarne imovine. To podrazumijeva da kada bi kamatnjak bio manji / veći, to jest kada bi se nagrada za odricanje od monetarne imovine smanjil / povećala, ukupna bi količina monetarne imovine koju bi kućanstvo željelo posjedovati bila veća / manja od raspoložive količine novca u optjecaju.

18


U pravilu, krivulja likvidnosti koja povezuje količinu novca u optjecaju i kamatnjak je glatka krivulja i kaže nam da kamatnjak pada kada se količina novca u optjecaju povećava, to jest potražnja novca za spekulativne namjene je u negativnom odnosu s kamatnjakom.

4.2.2. Kamatnjak i keynesijanska potražnja novcaU klasičnoj ekonomiji kamatnjak se tretira kao determinanta ponude i potražnje zajmovnih fondova.

Do sada smo ptretpostavljali da pojedinci i ekonomske jedinice žele imati određenu razinu monetarne imovine bez obzira na razinu mogućeg kamatnjaka za nemonetarne financijske oblike. Naravno to nije tako, jer kamatnjaci za nemonetarne financijske oblike rastu relativno prema kamatnjacima za monetarnu imovinu te pojedinci i ekonomske jedinice dio imovine drže u monetarnom, a dio u nemonetarnom obliku, kako bi na ovaj drugi dio imovine ostvarili prihod od kamata. Konverzija monetarne imovine u nemonetarnu financijsku imovinu je stalna i u svezi je s kamatnjakom.

Spor se time oko kvantitativaca i keynesijanaca vodi i oko toga koliko je dugo „kratko“ razdoblje, a ne samo što određuje agregatnu potražnju.

Cilj keynesijanske monetarne teorije je razložiti zašto pojedinci i ekonomske jedinice žele držati nekamatnu imovinu ili kamatnu imovinu koja ima manji prinos od neke druge imovine. Kao i u drugim prilikama, brojni su različiti odgovori na takvo pitanje. U keynesijanskoj teoriji uglavnom su izoštrena dva motiva:

a) Spekulativni motiv J. M. Keynesa u njegovoj teoriji preferencije likvidnosti u kojoj tretira novac s motrišta funkcije zalihe vrijednosti.

b) Motiv držanja zaliha novca u pristupu potražnji novca W. J. Baumola i J. Tobina koji uvode transakcijske troškove koverzije novca u druge oblike imovine kao čimbenik potražnje novca.

Povećanje transakcijske potražnje novca, odnosno povećanje prosječnog iznosa monetarne imovine što je pojedinci drže kao dio njihova dohotka, znači smanjenje brzine kolanja prosječne jedinice dohotka. Čimbenike koji utječu na brzinu kolanja ne smatra se institucionalno stabilnim već relativno stabilnim i predvidivim. Ako je brzina kolanja relativno stabilna i predvidiva, i ako je količina novca u optjecaju moguće kontrolirati (količina novca u optjecaju je egzogena varijabla), te ako je razina cijena relativno stabilna sve do pune zaposlenosti, onda se količina novca u optjecaju može tako mijenjati da dovede do promjene dohotka kod nezaposlenosti u ekonomiji.

Kod visokih kamatnjaka pojedinci će držati obveznica jer je njihova cijena tada niska (inverzan je odnos kamatnjaka i cijene obveznice). Padom kamatnjaka cijene obveznice rastu.

Zamka likvidnosti kaže, da kod određenog kamatnjaka pojedinci smatraju držanje obveznica nesigurnim te će radi spekulacije držati monetarne oblike.

Dohodovni motiv pjedinaca je transakcijski motiv koji se povećava zbog nepostojanja perfektne usklađenosti njihovih primitaka i izdataka u novcu.

Dohodovni motiv pojedinaca, poslovni motiv ekonomskih jedinica i motiv opreznosti pojedinaca i ekonomskih jedinica pod utjecajem su dva čimbenika:

1. je trošak držanja novca do dana njegova izdatka,

19


2. je oportunitetni trošak držanja imovine u monetarnom obliku.

Neizvjesnost budućih kamatnjaka daje pojedincima i ekonomskim jedinicama mogućnost spekuliranja da bi se ostvarila zarada od procjene budućih tržišnih prilika glede cijena i kamatnjaka različitih nemonetarnih financijskih oblika. J. M. Keynes je ekonomsko događanje razlagao uzimajući u obzir neizvjesnost budućnosti, što ga znakovito dijeli od klasičnih i neoklasičnih ekonomista. Radi neizvjesnosti ekonomski je ponekad opravdano držati više imovine u monetarnom obliku nego što je potrebito za transkacijske namjene.

Kamatnjak je cijena koja dovodi u ravnotežu želju držanja imovine u monetarnom obliku s raspoloživom količinom novca u optjecaju, što podrazumijeva da kada bi kamatnjak dovoljno nisko pao, ukupna bi količina novca koju bi pojedinci željeli posjedovati bila veća od raspoložive količine novca u optjecaju (ponude novca), a kada bi kamatnjak porastao, postojao bi višak novca, koji nitko ne bi želio držati.

Neizvjesnost kamatnjaka je uvjet bez kojeg ne bi postojala sklonost likvidnosti kao obliku držanja imovine.

Analizom motiva držanja imovine u monetarnom obliku došlo se do različitih čimbenika, među kojima su dohodak, poslovanje, sigurnost i špekulacije. Glede dohotka držanje gotovine je u svrhu premošćivanja razmaka između primitaka i izdataka dohotka. Glede poslovanja monetarna imovina se drži za premošćivanje razdoblja između vremena troškova poslovanja (kupovine) i primitaka od prodaje. Motiv sigurnosti kod držanja monetarne imovine je osiguranje za slučajeve koji traže nagle izdatke i nepredviđene prigodne kupovine i isplate.

Kod spekulacijskog motiva valja činiti razliku između promjene kamatnjaka, kao posljedice promjena u ponudi monetarne imovine za spekulativne promjene, pri kojoj promjeni nije došlo do promjene krivulje likvidnosti i promjene kamatnjaka nastale u svezi s promjenama očekivanja, koje utječu na krivulju likvidnosti.

Glede odnosa količine imovine za spekulativne potrebe Ms2 i kamatnjaka i valja podsjetiti da neizvjesnost budućih kamatnjaka predstavlja jedino razumljivo objašnjenje sklonosti likvidnosti L2 koje vodi držanju monetarne imovine u visini Md2. Slijedi da za danu vrijednost Md2 nema definitivnog kvantitativnog odnosa prema danom kamatnjaku i, to jest nema apsolutne razine kamatnjaka i, već postoji određeno odstupanje od vrijednosti koja se smatra zadovoljavajućom razinom kamatnjaka i. Bez obzira na to postoje dva razloga za očekivanje da će kod očekivanja pada kamatnjaka i doći do povećanja Md2.

1. Prvo, ako postoji opće mišljenje o tome što je zadovoljavajuća razina kamatnjaka tada se kamatnjak i neće mijenjati.

2. Drugo, svaki pad kamatnjaka smanjuje tekuće zarade od nelikvidnosti, koje su moguće kao premija osiguranja za rizik gubitaka na ulaganja, s obzirom da je očekivana zarada od vlasništva nad imovinom tijekom određenog razdoblja (vlastiti kamatnjak) jednaka prinosu umanjenom za troškove održavanja imovine i uvećanom za premiju likvidnosti.

20


Kamatnjak je očito povezan s tržišnim očekivanjima (naravno i tada ovisi o monetarnoj politici) kada je iznad razine koja odgovara domaćem proizvodu kod pune zaposlenosti. Kamatnjak će osobito rasti / padati kada vrijednost Md1 raste brže / sporije od vrijdednosti Md.

Kod dovoljno niskog kamatnjaka opće je očekivanje da će se u budućnosti kamatnjak povećati pa će prodajom obveznica pojedinci povećavati njihovu količinu monetarne imovine ili će biti indiferentni glede držanja imovine u obveznicama ili monetarnom obliku. Tada je moguća perfektna elastičnost potražnje novca na agregatnoj razini glede kamatnjaka.

Količina novca u optjecaju smjanjuje se tijekom krize. A smanjuje se zbog neizvjesnosti naplate kreditnih potraživanja banaka, odnosno zbog neizvjesnosti glede očekivanja.

U kvantitativnoj jednadžbi brzina kolanja je određena tehnološkim i/ili institucionalnim prilikama, pa je stoga stalna, u ekonomskom smislu držanje imovine u monetarnom obliku opada s povećanjem oportunitetnog troška kamata. Radi toga potražnja novca pojedinaca i ekonomskih jedinica se stalno mijenja.

Povećanje / smanjenje kamatnjaka na tržištu novca povećava / smanjuje oportunitetni trošak držanja novca za transakcijske namjene, pa pojedinci i ekonomske jedinice smanjuju / povećavaju njegovu količinu povećavajući / smanjujući brzinu kolanja novca.

Razloženi „trade off“ sugerira da optimalan broj transformacija mora minimalizirati ukupne troškove u svezi držanja monetarne imovine da bi se njome plaćale obveze tijekom razdoblja t.

Prema „square root“ jednadžbi potražnja novca je u pozitivnom odnosu s dohotkom i transakcijskim troškovima i negativnom odnosu s kamatnjakom.

Jedan od temeljnih funkcionalnih odnosa u keynesijanskom modelu ekonomije je krivulja preferencije likvidnosti, koja je inverzan odnos između ravnotežne potražnje novca i kamatnjaka.

Povećanje / smanjenje rizika prinosa na monetarnu imovinu povećava / smanjuje potražnju novca. Držanje monetarne i nemonetarne imovine je u svezi s prihodima i oportunitetnim troškom kamatnjaka.

4.3. Keynesijanska ekonomija i ekonomska ravnoteža--> ako se mijenja nominalni domaći proizvod ili dohodak, mora se mijenjati ili količina novca u optjecaju i/ili brzina kolanja novca <--

Kamatnjak uravnotežuje investicije i štednju kod razine domaćeg proizvoda ili dohotka pri punoj zaposlenosti. Time je krugotok dohotka stabilan i uvijek na istoj razini. A kako je štednja odljev, a investicije priljev glede krugotoka dohotka, svako povećanje štednje izaziva preko kamatnjaka odgovarajuću promjenu investicija.

Spekulativni motiv je u svezi s ponašanjem pojedinaca i ekonomskih jedinica, dok transakcijski motiv i motiv opreznosti ili sigurnosti su određeni veličinom domaćeg proizvoda.

U tri važna motrišta keynesijanska ekonomija se razlikuje od klasične ekonomije:

21


1. Keynesijanska ekonomija odbacuje kvantitativnu monetarnu teoriju cijeneći da pojedinci i ekonomske jedinice ne drže dobrovoljno nekamatnu monetarnu imovinu čak i zbog motiva opreznosti,

2. Keynesijanska teorija odbacuje perfektnost tržišta rada cijeneći da postojanje monopola na tržištu rada ima reducirajući učinak na fleksibilnost monetarnih nadnica u padajućem smjeru,

3. Keynesijanska ekonomija odbacuje Sayov zakon da „ponuda stvara vlastitu potražnju“ cijeneći da su odluke o štednji i investicijama učinjene od različitih pojedinaca i ekonomskih jedinica i zbog njihovih različitih motiva pa su samo slučajno jednake.

Uvođenjem rigidnih monetarnih zarada u padajućem smjeru, funkcije potrošnje i krivulje likvidnosti, keynesijanska teorija je mogla demonstirati da:

a) Povezanost između potrošnje i domaćeg proizvoda ide drugačije nego što to kaže Sayov zakon,

b) Potrošnja, kratkoročno gledano, može biti manja, jednaka ili veća od domaćeg proizvoda, dovodeći do povećanja, nepromijenjenog ili pada domaćeg proizvoda,

c) Ne postoji razlog zašto bi razina domaćeg proizvoda, determinirana krivuljom efektivne potražnje, trebala biti kod pune zaposlenosti.

Kako bismo došli do povezanosti domaćeg proizvoda, razine cijena i zaposlenosti u keynesijanskoj ekonomiji nužan je povratak keynesijanskoj ponudi i potražnji novca, preko koje ćemo doći do IS-LM analize i monetarne ravnoteže.

4.3.1. Keynesijanska ponuda i potražnja novcaJednadžba kvantitativne monetarne teorije -> 1/P = kO/Ms

U Keynesijanskoj monetarnoj teoriji cjelokupna potražnja novca dijeli se na:

- Tekući dio L1 – za koju smo već kazali da je funkcija domaćeg dohotka

- Dio za spekulativne nakane L2 – store value

Kamatnjak na vrijednosnice, kako je već navedeno, mora iznositi barem toliko da nadoknadi smanjenu likvidnost imovine konverzijom iz monetarnog u nemonetarni financijski oblik, rizik koji se time pojavljuje, kao i troškove u svezi s transakcijama kupovine i prodaje.

Višak transakcijskog novca u odnosu na domaći proizvod i dohodak bi doveo do povećanih izdataka i kod stalne količine novca u optjecaju, do povećanja domaćeg proizvoda preko povećanja razine cijena i/ili proizvodnje.

4.3.2. Krivulja LM i monetarna ravnotežaU kvantitativnom odnosu količinu novca u optjecaju određuje središnja banka pa je zato tada potražnja novca ovisna o sklonosti likvidnosti, to jest od koeficijenta k. Kod dane količine novca u optjecaju i koeficijenta k samo je jedna razina domaćeg dohotka. Ako se želi mijenjati količina domaćeg dohotka mora se mijenjati količina novca u optjecaju i/ili koeficijent k.

22


Povećanje / smanjenje domaćeg dohotka povećava / smanjuje potražnju transakcijskog novca, a povećanje /smanjenje tržišnog kamatnjaka povećava / smanjuje oportunitetni trošak držanja monetarne imovine, pa se zato smanjuje / povećava potražnja novca za spekulativne namjene.

U IS-LM modelu razlaže kratkoročno razdoblje za koje je razina cijena P stabilna, ravnotežna je količina novca u optjecaju nezavisna varijabla (egzogeno određena) glede razine kamatnjaka, a potražnja novca je u teoriji preferencije likvidnosti određena kamatnjakom.

Uravnoteženje počinje neravnotežom na monetarnom tržištu pa pojedinci i ekonomske jedinice pokušavaju uskladiti njihovu monetarnu financijsku aktivu čime utječu na kamatnjak. Ako je kamatnjak veći od ravnotežnog na monetarnom tržištu, to je ravnotežna količina novca u optjecaju manja od ravnotežne količine potražnje novca, pa pojedinci i ekonomske jedinicenastoje višak monetarne imovine ulagati u nemonetarne financijske oblike. Obratno, ako je kamatnjak manji od ravnotežnog na monetarnom tržištu to je ravnotežna količina novca u optjecaju veća od ravnotežne količine potražnje novca, pa pojedinci i ekonomske jedinice nastoje konvertirati nemonetarne financijske oblike u monetarni oblik. Ravnotežni kamatnjak je onaj kod kojeg su pojedinci i ekonomske jedinice zadovoljni njihovom strukturom financijske imovine.

Određujući potražnju novca, domaći dohodak i kamatnjak određuju i ravnotežu na monetarnom tržištu kod stalne količine novca u optjecaju i razine cijena.

U IS-LM modelu kratkoročno razdoblje se razlaže za koje je razina cijena P stabilna.

Koeficijent dohotka k/k' kaže što određuje da je LM krivulja strmija ili položenija. Ako potražnja novca nije značajnije senzibilna na razinu domaćeg dohotka tada je koeficijent k nizak. U tom slučaju potrebite su male promjene kamatnjaka da bi nadoknadile malo povećanje potražnje novca, izazvano povećanjem domaćeg dohotka: LM krivulja je položena. Ako potražnja novca nije značajnije senzibilna na razinu kamatnjaka, tada je koeficijent k' nizak. U tom slućaju promjena potražnje novca izazvana promjenom domaćeg dohotka vodi širokim promjenama ravnotežnog kamatnjaka pa je LM krivulja relativno strma.

Potražnja novca pada / raste s povećanjem / smanjenjem kamatnjaka, ali kako potražnja novca se povećava / smanjuje s povećanjem / smanjenjem domaćeg proizvoda to se krivulja potražnje novca u panelu a) premješta udesno / ulijevo. Ako je pri tome potražnja novca jednaka količini novca u optjecaju tada se kaamtnjak mora povećavati / smanjivati kako je u panelu a). Zašto se LM krivulja premješta udesno / ulijevo? Povećanje / smanjenje količine novca u optjecaju dovodi do toga da se mora povećati / smanjiti domaći dohodak i/ili smanjiti / povećati kamatnjak da bi se uspostavila monetarna ravnoteža. Ako uzmemo kamatnjak kao danu vrijednost, tada je moguće zbog povećanja smanjenja količine novca u optjecaju povećati / smanjiti domaći dohodak i preko njega premještati LM krivulju udesno / ulijevo.

Prikaz 1-4-12. Izvođenje LM krivulje iz monetarne ravnoteže – str. 182

Povećanje / smanjenje razine cijena smanjuje / povećava realnu količinu novca u optjecaju i time realnu monetarnu ravnotežu. Stoga povećanje / smanjenje razine cijena ima isti učinak na položaj LM krivulje kao smanjenje / povećanje količine novca u optjecaju, to jest premješta LM krivulju ulijevo / udesno. To je logično, jer povećanje / smanjenje razine cijena znači manje / više realne količine novca za transakcijske svrhe. To znači da kamatnjak mora rasti / padati ili realni domaći dohodak padati /

23


rasti da bi se reducirala / povećala potražnja novca. Na te načine krivulja LM se razumljivo premješta ulijevo /udesno.

U prikazu 1-4-12b ravnotežne točke kamatnjaka i domaćeg dohotka su na LM krivulji u točkama A, B i C i kažu kolika je odgovarajuća razina kamatnjaka i domaćeg dohotka. To su potencijalne monetarne ravnoteže i moguće su samo između točaka A i C. Od točke A ulijevo krivulja LM je vodoravna jer smanjenje domaćeg dohotka ne dovodi do smanjenja kamatnjaka. Od točke C udesno krivulja LM je okomita jer se domaći proizvod ne povećava unatoč povećanju kamatnjaka. Između tih krajnosti su bezbrojne kombinacije kamatnjaka i domaćeg dohotka.

Dakle povećanje / smanjenje bilo koje komponente potražnje novca premješta LM krivulju ulijevo / udesno. Povećanje / smanjenje količine novca u optjecaju premješta LM krivulju udesno / ulijevo. S motrišta monetarne ravnoteže povećanje / smanjenje količine novca u optjecaju analogno je smanjenju / povećanju potražnje novca.

Ako se pretpostavi da je transakcijska brzina kolanja institucionalno određena i kao takva stalna, LM krivulja je okomita kod one razine kamatnjaka kod koje je uporabljen sav spekulativni novac.

Ispada da su u svezi LM krivulje teorijsku pažnju glede učinkovitosti monetarne politike privukle krajnosti koje imaju malu praktičnu vrijednost. Zato je i dalje praktično pitanje gdje je stvarna, a ne samo potencijalna monetarna ravnoteža. Kako bismo to saznali moramo definirati IS krivulju koja je u svezi s ravnotežom na robnom tržištu.

4.3.3. Krivulja IS i robna ravnotežaAgregatnu potražnju roba u ekonomiji čine potražnja roba sektora kućanstva, investicijska potražnja sektora privrede, potražnja javnog sektora i neto izvoz.

Planirana ili željena potrošnja može biti različita od ostvarene (na primjer, zbog promjena zaliha).

U modelu zatvorene ekonomije su dva temeljna odnosa:

a) Dohodak određen kao Y=C+I+G,

b) Funkcija potrošnje C=α+sY koja kaže da je potrošnja pozitivna s dohotkom.

Dohodak je jednak zbroju osobne potrošnje, investicijske potrošnje i javne potrošnje, pri čemu jednadžbu Y=C+I+G možemo pisati kao Y=(α+sY)+I+G.

Učinak promjena investicija na dohodak matematički se određuje kao ΔY=1/[1-s(1-t)]ΔI, pri čemu je [1-s(1-t)] multiplikator promjene, u kojem je s već poznati koeficijent marginalne sklonosti potrošnji, a t koeficijent promjene poreza zbog pada dohotka.

Incesticijska potrošnja je važna tema makroekonomije iz dva razloga:

1. Prvo, fluktuacije investicija određujuće su za fluktuacije domaćeg proizvoda,

2. Drugo, investicijska potrošnja određuje stopu povećanja fizičkog, realnog kapitala, učinkovitost „human“ kapitala i disperziju financijskih oblika na financijskom tržištu.

24


Model IS-LM temelji se na funkciji investicija I=I(i) u kojoj su investicije i kamatnjak u negativnom odnosu. Polazeći od funkcije investicije postavlja se pitanja:

a) Zašto su investicije i kamatnjak u negativnom odnosu,

b) Što utječe na promjene investicijske funkcije,

c) Zašto se investicije povećavaju tijekom ekonomskog prospreriteta, a padaju tijekom ekonomske recesije.

Štednja ovisi o mnogim čimbenicima. U klasičnoj ekonomiji taj čimbenik je kamatnjak.

LM krivulji koja je kombinacija između razine kamatnjaka i domaćeg dohotka, pri čemu je potražnja novca jednaka raspoloživoj količini novca u optjecaju.

Samo u sjecištu krivulja IS i LM je stabilna ravnoteža, pri čemu je i ravnoteža investicija i štednje. Time je IS-LM model cjelovit s njegove dvije jednadžbe:

a) Jednadžba IS kao Y={1[1-s(1-t)]}(α+I+G),

b) Jednadžba LM kao Ms=L(Y,i).

Pri tome su javna potrošnja G i koeficijent t (čimbenici fiskalne politike), količina novca u optjecaju Ms (monetarna politika) egzogene varijable.

Prikaz 1-4-18. Ravnoteža na robnom i monetarnom tržištu – str. 204

Naravno, kao i za druge modele i za IS-LM model valja imati u vidu njegova ograničenja, osobito što se odnosi na kratkoročne fluktuacije pa je više prikladan za pedagoški prikaz ravnotežnog stanja nego što dovodi do zadovoljavajućeg odgovora o neravnoteži u ekonomiji.

Višak štednje nad investicijskom potražnjom i povećanje zaliha izaziva smanjenje domaćeg proizvoda uz istodobni pad kamatnjaka zbog viška štednje koji se nudi na financijskom tržištu. Kako u točki B je količina novca u optjecaju veća od potražnje novca, imatelji monetarne imovine nastoje se osloboditi viška monetarne imovine čime se dodatno utječe na smanjenje kamatnjaka i povećanje kupovina roba. Time se stimulira rast domaćeg proizvoda. Tako veća količina novca u optjecaju od potražnje novca i veća štednja od investicijske potražnje, smanjuju kamatnjak, dok višak količine novca u optjecaju nad potražnjom novca povećava, a višak štednje nad investicijama smanjuje domaći proizvod. Taj tijek promjene kamatnjaka i domaćeg proizvoda traje sve dok se ne uspostavi stabilna ravnoteža. Ako uzmemo točku C koja je iznad krivulje LM, to je količina novca u optjecaju veća od potražnje novca, što dovodi do smanjenja kamatnjaka i povećanja domaćeg proizvoda. Kako je točka V ispod krivulje IS, investicijska je potražnja veća od investicijske ponude, to jest štednje, što dovodi do povećanja domaćeg proizvoda i kamatnjaka. Zato se s vremenom točka C premješta prema stabilnoj ravnoteži u točki A. Točka D je kombinacija kamatnjaka i domaćeg proizvoda ispod krivulja LM i IS. Zato što je točka D ispod krivulje LM dolazi do povećanja kamatanjaka i smanjenja domaćeg proizvoda, a zato što je ispod krivulje IS dolazi do povećanja kamatnjaka i povećanja domaćeg proizvoda. Rezultat toga je premještanje točke D prema stabilnoj ravnoteži u točki A. Točka E je ispod krivulje LM i iznad krivulje IS. Njen položaj ispod krivulje LM izaziva smanjenje domaćeg proizvoda i

25


povećanje kamatnjaka, a njen položaj iznad krivulje IS izaziva smanjenje domaćeg proizvoda i smanjenje kamatnjaka. I točka E se premješta prema stabilnoj ravnoteži u točki A.

Naš konačni cilj razlaganja razvijajući IS-LM model bi oje analiza kratkoročne fluktuacije ekonosmkog tijeka. Polazište nam je „Keynesian cross“ i teorija preferencije likvidnosti. Preko „Keynesian cross-a“ smo došli do IS krivulje, a preko teorije preferencije likvidnosti do LM krivulje. Na taj način smo utvrdili istodobnu ravnotežu na robnom i financijskom tržištu. Krivulje IS i LM razlažu kako promjene egzogenih varijabla (javna potrošnja, porezi, količina novca u optjecaju) utječu na endogene varijable (kamatnjak, domaći proizvod), te kako šokovi na tržištu roba (IS krivulja) i na monetarnom tržištu (LM krivulja) kratkoročno utječu na kamatnjak i domaći proizvod odnosno dohodak, kada je razina cijena stabilna. Krivulje IS i LM određuju krivulju agregatne potražnje, koja je sastvanica modela agregatne potražnje i ponude, kojeg se uobičajno rabi za razlaganje kratkoročnih fluktuacija u ekonomiji.

Monetarni transmisijski mehanizam je opći okvir utjecaja količine novca u optjecaju na ciljane varijable, a kanali monetarnog utjecaja su putovi kojima se preko posredničkih varijabla prenosi utjecaj količine novca u optjecaju na krajnje, ciljane varijable u ekonomiji.

4.3.4. Novac u Keynesijanskoj monetarnoj teorijiU Keynesijanskom transmisijskom mehanizmu promjene količine novca u optjecaju kao posljedica promjene instrumenata monetarne politike utječu na ravnotežni domaći dohodak preko dva kanala:

1. Prvo, promjenom instrumenata monetarne politike dolazi do promjene količine novca u optjecaju, što dovede do učinka likvidnosti na razinu kamatnjaka u suprotnom smjeru od promjene količine novca u optjecaju,

2. Drugo, promjena kamatnjaka dovodi do promjene željenih investicija i agregatne potrošnje u suprotnom smjeru od promjene kamatnjaka.

Rezultat navedneih promjena je pozitivan odnos promjene domaćeg dohotka i količine novca u optjecaju.

S obzirom na to mijenja li se ili ne mijenja domaći proizvod s promjenama količine novca u optjecaju ekonomisti su se podijelili u tri grupe:

a) Ekonomisti relanih ciklusa,

b) Novi klasični ekonomisti,

c) Novi Keynesijanci.

S motrišta kako ekonomisti razlažu utjecaj promjena količine kovca u optjecaju na domaći proizvod, oni se dijele u tri grupe ekonomista. Prve dvije grupe čine ekonomisti reformulirane klasične teorije i okupljeni su oko monetarističke teorije M. Friedmana i nove klasične teorije R. Lukasa. Treća grupa su postkeynesijanski ekonomisti, među kojima su G. Akerlof i J. E. Stiglitz. Među navedene tri grupe je puno onoga što je zajedničko.

Slažu se oko toga da, kratkoročno gledano, monetarna politika izaziva promjene u agregatnoj potražnji i tako utječe na domaći proizvod. Međutim, različito gledaju na implementaciju stabilizacijske politike, to jest monetarne politike koja bi smanjila oštrinu recesije i kratkoročne

26


fluktuacije domaćeg proizvoda utječući promjenama nominalne količine novca u optjecaju (monetarna politike) na otklanjanje kratkoročnih fluktuacija domaćeg proizvoda.

5. Neoklasično – keynesijanske sinteze monetarne teorijeTemelji neoklasično-keynesijanske sinteze monetarne teorije su u svezi s pitanjem što je prava ili potrebita količina novca u optjecaju?

Nezaposlenost se u analizama veže uz razinu domaćeg proizvoda i opći rast cijena, pri čemu se težište analiza premješta s nezaposlenosti na domaći proizvod koji je određujući za razinu zaposlenosti, odnosno razina zaposlenosti i razina domaćeg proizvoda su dvije strane jednog te istog ekonomskog tijeka.

Jednostavna vezija IS-LM modela podrazumijeva tri tržišta (tržište jedinstvene robe, monetarno tržište i tržište obveznica) pri čemu su dane monetarne nadnice i cijene jedinstvene robe.

5.1. Keynesijanske sinteze monetarne teorijeIako je plod europske teorijske povijesti i europskih stvarnih ekonomskih prilika ipak je Keynesova teorija doživjela najveću prihvaćenost u djelima amerićkih ekonomista. To se može razlagati time da je tadašnja američka ekonomija predstavljala znatno više zatvorenu ekonomiju od europske ekonomije. Zatvorena glede međunarodnih utjecaja, američka ekonomija imala je potrebite preduvjete za široku uporabu mjera fiskalne i monetarne politike. Keynesijanska politika je bila primjerena nakanama ekonomske politike koje uvijek određuju političari, a podržavaju njima skloni ekonomisti.

Tijekom četrdesetih godina prošlog stoljeća konsenzus u monetarnoj teoriji bio je oko dva vjerovanja. Prvo, da su odluke pojedinaca i ekonomskih jedinica znakovito racionalne i kao takve pogodne za studij ekonomskih problema uz uporabu standardnih mikroekonomskih metoda.

Neoklasična sinteza je težila ekonomskoj teoriji utemeljenoj na „sintezi“ mikroneoklasičnih teorija valorizacije čimbenika proizvodnje i makroekonomskog modela keynesijanske teorije, pri čemu su monetarne varijable važni čimbenici.

Keynesijanci smatraju da se monetarna neravnoteža u većoj mjeri otklanja s promjenom kamatnjaka, a manje s promjenom domaćeg dohotka.

5.1.1. Dohodovna monetarna teorija F. ModiglianijaFranco Modigliani je kao vodeći ekonomist u makroekonomiji nakon drugog svjetskog rata snažno utjecao na razvoj keynesijanske ekonomije u empirijskom testiranju i ekonomskom modeliranju. Istodobno, snažno je utjecao i na razvoj dinancijske teorije i znanosti upravljanja.

Kratkoročno gledano, u keynesijanskom modelu kamatnjak uravnotežuje monetarno tržište, a domaći proizvod odnosno dohodak i količina novca u optjecaju su fiksne varijable.

Dugoročno gledano, monetaristi i nemonetaristi se slažu da ni javna potrošnja, niti količina novca u optjecaju, nemaju permanentan učinak na realni dohodak i da kod inicijalnog učinka, dugoročan učinak količine novca u optjecaju na dohodak je širi od javne potrošnje. Gdje su onda razlike među monetaristima i nemonetaristima?

27


Monetaristima je kontrola količine novca u optjecaju dovoljna za stabilnost cijena i nisku inflaciju kod pune zaposlenosti. Nekon inicijalnog razdoblja nužna je nezaposlenost da bi se inflacijska očekivanja smanjila.

Potražnja rada je negativna funkcija realnih nadnica, što je u svezi sa supstitucijom rada i tehnologija. Kod viših / nižih nadnica ekonomske jedinice će zaposliti manje / više radnika pri čemu su više / manje zastupljene tehnološke inovacije.

Ako su nadnice veće / manje troškovi rada su veći / manji pa funkcija potražnje rada pada /raste. Ponuda rada je pozitivna funkcija realnih nadnica, to jest s povećanjem realnih nadnica povećava se ponuda.

U neoklasičnom modelu kamatnjak uravnotežuje investicije i štednju odnosno osobnu, investicijsku i javnu potražnju s agregatnom ponudom, dok u keynesijanskoj ekonomiji domaći proizvod automatski uravnotežuje investicije i štednju. U neoklasičnom modelu kamatnjak ne utječe na agregatnu ponudu već na agregatnu potražnju.

Povećanje domaćeg dohotka povećava osobnu potrošnju, a povećanje kamatnjaka smanjuje osobnu potrošnju, koja čini glavninu agregatne potražnje.

Neoklasična teorija smatra da je štednja kućanstva jednaka investicijama ekonomskih jedinica, to jest potražnji zajmovnih fondova, ne uzimajući u obzir mogućnost uporabe štednje u drugim oblicima imovine (monetarnim i nemonetarnim).

Uzimajući u obzir način na koji su realne nadnice W/P potpuno flaksibilne, moguće su tri varijante neoklasičnog modela:

a) Varijanta potpune dihotomije u kojoj je potpuno odvojeno tržište roba od utjecaja na monetarnom tržištu,

b) Varijanta neutralnosti novca glede realnih varijabla, to jest povećanje količine novca u optjecaju nema utjecaja na realne varijable,

c) Varijanta kvantitativne monetarne teorije prema kojoj promjene količine novca u optjecaju samo proporcionalno mijenjaju razinu cijena, bez ostalih utjecaja.

Zaposlenost je funkcija realnih moentarnih nadnica N=f(W/P), odnosno W=f-1(N)P, pri čemu je f linearna funkcija iako nije nužno monolitno rastuća.

Prema neoklasičnim argumentima nezaposlenost raste zbog nefleksibilnosti realnih nadnica. Ako se ravnotežne realne nadnice (W/P)r ne dogode kod pune zaposlenosti, snižavanje realnih nadnica nije racionalno ponašanje za ekonomske jedinice jer time ništa ne mjenjaju.

Ako je determinirana LM krivulja tada je ponuda realne količine novca u optjecaju Ms/P te je time determinirana i razina cijena P. Kako?

Keynes je pretpostavio da su na tržištu rada ravnotežne nadnice (W/P)e determinirane točno pa ako se fiksiraju nominalne nadnice posredno se determinira i razina cijena te može pasti realna količina novca u optjecaju i LM krivulja. Tako preko fiksnih, danih nominalnih nadnica razina cijena određuje

28


razinu realnih nadnica, odnosno profite ekonomskih jedinica, pa uvođenje fiksnih nominalnih nadnica služi da bi se moglo determinirati razinu cijena.

Već od pojave monetarne teorije Modiglianija, glede povezanosti potražnje novca, štednje, investicija, dohotka zarađenog investiranjem, i kamatnjaka, bile su poznate tri jednadžbe:

a) Jednadžba u klasičnoj monetarnoj teoriji: Md=kI; Y=C(i); Y=S(i,I),

b) Jednadžba vezana uz Keynesova počela: Md=L(Y,i); Y=C(i); Y=S(i,I),

c) Jednadžba u Keynesovoj „Općoj teoriji“: Md=L(Y,i); Y=C(i); Y=S(i,I).

i – kamatnjak.

N – agregatna zaposlenost.

W – nominalne monetarne nadnice.

X – indeks fizičkog, stvarnog proizvoda.

X' – promjena indeksa fizičkog, stvarnog proizvoda zbog promjene jedinice agregatne zaposlenosti.

Modiglianijev makromodel možemo izraziti i simultanim jednadžbama, kako slijedi:

1. IS odnos: Y=C(Y)+I(i); Cy>0, Ii<0

2. LM odnos: Ms/P=L(Y,i); Ly>0, Li<0

3. Funkcija proizvodnje: Y=f(N); fN>0, mppL<0

4. Funkcija potražnje rada: Nd=f(W/P); f<0

5. Funkcija ponude rada: Ns=g(W/P); g>0

6. Ravnoteža na tržištu rada: Ns=Nd=N

U navedenim jednadžbama su dvije realne varijable (fizički, stvarni proizvod i radna snaga) i dvije financijske varijable (novac i obveznice, to jest financijski oblici s fiksnom nominalnom vrijednosti), što daje četiri oblika tržišta (tržište roba, tržište rada, monetarno tržište i tržište obveznica). A kako su cijene izražene u novcu to postoji samo tri vrste cijena (roba, rada i obveznica).

Potražnju novca Modigliani je utvrdio kao potražnju novca za transakcijske potrebe, ovisnu o dohotku, i kao oblika imovine, ovisnu o kamatnjaku. Dodajući u IS-LM modelu tržište rada, Modigliani je preokrenuo poredak povezanosti koji je uspostavio Keynes (očekivana agregatna potražnja i agregatna ponuda određuju zaposlenost) u klasičnu povezanost (agregatna ponuda i agregatna potražnja određuju razinu zaposlenosti, odnosno punu zaposlenost i realne nadnice, a preko funkcije proizvodnje i razinu domaćeg proizvoda odnosno dohotka).

Modiglianijeva analiza je usmjerena na tržište rada, odnosno analizu fleksibilnih nominalnih nadnica, cijena i zaposlenosti.

W=W0 – rigidnost monetarnih nadnica.

29


5.1.2. Philipsova krivuljaPovećanje zaposlenosti, odnosno smanjenje nezaposlenosti, predstavlja drugi dio Keynesove teorijske analize, kojeg je empirijski razradio A. W. Philips, ilustrirajući trade off između monetarnih nadnica (na ordinati) i nezaposlenosti (na apscisi), krivuljom koja stavlja ekonomsku politiku u dilemu.

Odnos promjene monetarnih nadnicai nezaposlenosti, kojeg predstavlja izvorna Philipsova krivulja ubrzo je konvertiran u odnos promjene razine cijena i nezaposlenosti s obzirom da se promjene monetarnih nadnica u potpunosti reflektiraju u promjenama razine cijena nakon povećanja proizvodnosti rada.

Između šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća analiza Philipsove krivulje bila je argument između onih za koje je nezaposlenost bila strukturalna (na primjer, obučenost i iskustvo zaposlenika, alokacija investicija) i onih koji su smatrali da je povezana s agregatnom potražnjom i može se poticati većom agregatnom potrošnjom.

Keynes je smatrao da smanjenje nezaposlenosti može izazvati povećanje razine cijena, što ne znači veću razinu inflacije.

Promjenama agregatne potražnje mijenja se domaći proizvod, nezaposlenost i inflacija. Kada je nezaposlenost kod njene prirodne razine inflacija se temelji na očekivanjima i šoku ponude kao vanjskom čimbeniku (na primjer, promjene cijena energenata, nove tehnologije). Manipulacijama agregatnom potražnjom ekonomska politika kombinira razinu inflacije i nezaposlenosti pa su R. M. Solow i P. A. Samuelson trade off između monetarnih nadnica i nezaposlenosti, kojeg predstavlja izvorna Philipsova krivulja, pretvorili u odnos između inflacije i nezaposlenosti, koji se može prikazati tako da je na ordinati razina očekivane inflacije i nezaposlenosti, koji se može prikazati tako da je na ordinati razina očekivane inflacije pe a na apscisi nezaposlenost U. Kako se kratkoročna Philipsova krivulja temelji nja očekivanoj inflaciji, to kada inflacija raste krivulja se premješta naviše.

Ciklični tijek (devijacije) nezaposlenosti od njene prirodne razine dovodi do niske / visoke nezaposlenost što povećava / smanjuje razinu inflacije. To je „demand-pull inflation“.

5.1.3. Monetarna teorija i potražnja novcaGlede potražnje novca postoje brojna empirijska motrišta. Pri tome osobitu pažnju privlače čimbenici koji utječu na veličinu i dtrukturu potražnje novca, što se izražava u različitim varijablama uključenim u pojedine jednadžbe potražnje novca. Utvrđene su različite definicije novca te statističke identifikacije pojedinih varijabla, čime su određene i različite jednadžbe potražnje novca, različite stabilnosti pojedinih varijabla.

Za klasičnu monetarnu teoriju karakteristično je da potražnju novca determinira, u prvom redu, količinom monetarnih transakcija i da su za njenu veličinu posebno važni institucionalni uvijeti glede plaćanja i vremenskog rasporeda primanja i izdavanja pojedinih ekonomskih jedinica. Brzina kolanja novca je stala varijabla. Dohodovna varijanta klasične monetarne teorije uzimala je potražnju novca kao dio dohotka koji pojedine ekonomske jedinice drže u obliku novca za transakcijsku svrhu i kao imovinu, pa su za nju važne kako institucionalne prilike tako i kamatnjak. Keynesijanska monetarna teorija je potražnju novca, prije svega, tretirala s motrišta sklonosti likvidnosti, pri čemu se polazi od shvaćanja da valja razlikovati transakcijski novac od novca kao oblika imovine. Potražnja prvog je određena monetarnim dohotkom, a potražnja drugog kamatnjakom.

30


M. Friedmanova monetarna teorija vidi potražnju novca kao želju pojedinca da drže određenu realnu količinu novca kao dio svoje imovine.

Tijekom poslovnih ciklusa domaći proizvod raste i pada što je u svezi s ekonomskom ekspanzijom i recesijom. Količina novca u optjecaju tijekom ekspanzije raste, a tijekom recesije pada, pri čemu fluktuacije u proizvodnji slijede nakon fluktuacija količine novca u optjecaju.

Kratkoročno gledano, monetarna politika izaziva promjene u agregatnoj potražnji i tako utječe na domaći proizvod.

5.1.4. monetarna teorija D. PatkinsaNjihovo mišljenje je da u statičnom svijetu sa stalnom količinom novca u optjecaju fleksibilnost cijena omogućava punu zaposlenost, ali u realnom dinamičnom svijetu u kojem se živi, fleksibilnost cijena sa stalnom količinom novca u optjecaju može generirati punu zaposlenost samo poslije dugog razdoblja ili može voditi samo u spiralnu deflaciju s kontinuiranom nezaposlenosti. Stoga se vratio analizi A. C. Pigoua u kojoj je našao dva nalina za povećanje ralnog dohotka.

Prvi u kojem je količina novca u optjecaju stalna, a razina cijena pada, i drugi, u kojemu je razina cijena stalna, a količina novca u optjecaju se povećava preko povećanja proračunskog deficita.

Razvijajući klasičnu kvantitativnu monetarnu teoriju, teorija D. Patinkina postavila je temelje imovinskog pristupa monetarnim teorijama, a analize J. Gurleyja i E. Shawa dale su osnovicu za povezivanje monetarnih i nemonetarnih pojava i institucija, ali i uvele pojmove „vanjskog“ i „unutarnjeg“ nova. Vanjski novac je onaj kojeg emitira država kućanstvima i ekonomskim jedinicama u privredi u zamjenu za robe i usluge i za koje sektore taj novac predstavlja neto financijsku dobit. Unutarnji novac emitira bankarski sustav.

100% obvezne rezerve – koeficijent r=1.

D. Patinkin je, dopustivši klasičnu monetarnu teoriju, ujedno postavio temelje imovinskih monetarnih teorija, to jest preko imovinskog učinka promjene količine novca u optjecaju (promjena veličine i strukture imovine) na ponašanje ekonomskih jedinica došao je do čimbenika glede konverzije monetarne u ostalu, nemonetarnu imovinu.

Potražnja novca se, dakle, ne svodi samo na potražnju određene količine novca već na potražnju određene količine i strukture imovine, a ravnoteža nastaje ako količina imovine odgovara željama pojedinca i ekonomskih jedinica.

5.1.5. Monetarna teorija J. TobinaIzvori Tobinove monetarne teorije su u shvaćanju da pojedinci i ekonomske jedinice drže novac kako za monetarne transakcije tako i zato što je ponekad sigurnije držati imovinu u monetarnom obliku nego u drugim, nemonetarnim oblicima. Na taj način, potražnja novca zavisi kako od količine monetarnih transakcija, tako i od iznosa imovine pojedinaca i ekonomskih jedinica. O čemu ovise odluke glede strukture imovine? Prinos kapitala predstavlja temeljnu determinantu potražnje novca. Ukoliko je prinos od uložene imovine, to jest kapitala veći / manji, utoliko će potražnja novca biti manja / veća. Pojedine ekonomske jedinice će povećati / smanjiti količinu monetarne imovine sve dok je marginalna korist takvog oblika imovine veća / manja od prinosa od investiranja u realnu aktivu.

31


Ovako shvaćanje je poznato bilo prije cambridgeske varijante kvantitativne monetarne teorije, da bi nakon toga ta komponenta imovine bila isključena iz analize potražnje novca.

Potražnja novca ostala je vezana uz potražnju monetarne imovine za monetarne transakcije (veličinu dohotka), pa je time izostala i funkcionalna povezanost potražnje novca s promjenama proizvodnog kapitala, odnosno sljedbenici klasične kvantitativne monetarne teorije polazili su od (kratkoročno gledano) stalnosti prinosa od kapitala.

Teorija optimalnih zaliha, definiranje uloge rizika u teoriji izbora i teorija učinka realne količine novca u optjecaju omogućile su razvoj monetarne teorije kao toerije potražnje novca s motrišta diverzifikacije imovine.

Teorija „kapitalnog računa“ se odnosi na determinante strukture imovine, pri čemu su varijable stanja. Teorija „dohodovnog računa“ se odnosi na proizvodnju, potrošnju i štednju, pri čemu su varijable tokovi. Te dvije teorije su međusobno povezane jer su povezani tokovi sa stanjima. Stanje, to jest vrijednost pojedinih oblika imovine, ovisi o tome koliko oni doprinose povećanju imovine, to jest ovisi od toka prinosa imovine.

J. Tobinove imovinska monetarna teorija, prema kojoj ekonomske jedinice drže toliko monetarne imovine da se njena marginalna korisnost izjednačava s marginalnom korisnostima svih drugih financijskih i nefinancijskih imovinskih oblika.

Osim novca, imovinu pojedinaca i ekonomskih jedinica, čine i različiti nemonetarni financijski oblici te realni kapital.

Tržišna vrijednost realnog i financijskog kapitala je različita od troškova njegove zamjene istom vrstom kapitala.

Osim kamatnjaka trošak kapitala su amortizacija i porezi na dohodak, što ostavljamo izvan rasprave.

Dakle, kod Tobina učinkovitost monetrane politike determinirana je s dvije stope prinosa kapitala:

1. Jedna stopa prinosa kapitala je očekivana marginalna proizvodnost kapitala, koju određuje tehnologija, ponuda proizvođača i očekivanja u ekonomiji, pa je stoga izvan neposredne kontrole onih koji upravljaju emisijom novca i emisijom javnog duga.

2. Druga stopa prinosa kapitala je ona kod koje je javnost voljna imati postojeću količinu kapitala. Zato ta stopa prinosa kapitala ujednačava stopu povrata na vlastiti kapital i cijenu ponude kapitala. Na tu stopu prinosa oni koji upravljaju emisijom novca i javnog duga mogu utjecati preko promjene ponude i prinosa financijskih oblika, koji supstituiraju realne oblike u imovinskim bilancama ekonomskih jedinica.

J. Tobin razvio je teoriju povezanosti između cijena dionica i investicijske potrošnje kao „q“ teoriju u kojoj je q odnos tržišne vrijednosti ekonomske jedinice i troškova zamjene kapitala ekonomske jedinice. Ako je q velik / mali, tržišna vrijednost ekonomske jedinice je veća / manja od troškova zamjene kapitala ekonomske jedinice.

32


Ako bi ekonomske jedinice mijenjale polako razinu kapitala, marginalani prihod na novi kapital bi ostao iznad razine kamatnjaka tijekom vremena usklađivanja s željenim stanjem kapitala, to jest tijekom investiranja.

Naime, kada se količina novca u optjecaju pocećava javnost ima više monetarne imovine nego što želi pa taj višak usmjerava dijelom i u kupovinu dionica čime se povećavaju potražnju i time cijene dionica. Veće cijene dionica dovode do većeg koeficijenta q i time do investicijske potrošnje i većeg domaćeg proizvoda i dohotka, čime se oblikuje transmisijski tijek. Pri tome je svakako važno vrijeme u kojem povećanje količine novca u optjecaju dovodi do povećanja domaćeg proizvoda odnosno dohotka.

Željena struktura imovine je kod prirodnog kamatnjaka koji uravnotežuje željenu monetarnu i realnu imovinu ekonomskih jedinica. Količina potražnje novca se povećava / smanjuje sa smanjenjem / povećanjem prirodnog kamatnjaka dok se potražnja realne imovine smanjuje / povećava s povećanjem / smanjenjem prirodnog kamatnjaka.

Prema Tobinu razina diferencijacije imovine ovisi od institucionalnih prilika i mogućnosti praktičnog provođenja diferencijacije, pa se utoliko razlike glede diferenciranja varijabla u svezi s razvijenosti financijskog tržišta.

Promjena količine ponude nekog oblika imovine utječe na stopu prinosa. Na primjer, povećanje ponude proračunskih obveznica povećava kamatnjak.

Količina novca je samo jedna od determinanta potražnje, domaćeg proizvoda i dohotka, manje važna od ostalih nemonetarnih oblika imovine.

Količina novca i ostale nemonetarne imovine su važne varijable samo ako i koliko mogu utjecati na kljućnu strategijsku varijablu koju čini ravnotežna stopa prinosa od kapitala i njen odnos prema marginalnoj proizvodnosti kapitalne imovine.

5.2. Neokvantitatine sinteze monetarne teorijeO tome kako novac utječe na ekonomiju, odnosno kako determinira razinu potrošnje u keynesijanskoj ekonomiji prethodno je razloženo uporabom IS-LM modela.

Modigliani, je utvrdio nefleksibilnost nominalnih nadnica kao slučaj koji dovodi do nezaposlenost. J. Tobin, znakovito je unaprijedio monetarnu teoriju glede potražnje novca, vodeći je prema imovinskoj teoriji. D. Patinkin je Keynesovu teoriju uključio u „klasični“ okvir ekonomske i monetarne teorije, čime je postavljen analitički temelj za monetarističke modele, koji negiraju učinkovitost Keynesove politike, i razvoj imovinskih monetarnih teorija.

U teoriji F. Modiglianija glede nezaposlenosti središnje mjesto pripada nefleksibilnosti nominalnih nadnica.

Pigouov učinak podrazumijeva inverzan odnos između agregatne potražnje i razine cijena, što je suprotno njihovom izravnom odnosu u Fisherovom učinku, u kojem se uzima da je nominalni kamatnjak jednak realnom kamatnjaku uvećanom za očekivanu razinu inflacije.

I. Fisherov učinak kaže da se nomilani kamatnjak može mijenjati radi promjene relanog kamatnjaka ili razine inflacije. Kamatnjak uravnotežuje štednju i investicije, a kvantitativna monetarna teorija razlaže

33


kako stopa rasta količine novca u optjecaju determinira stopu inflacije. Fisherova jednadžba kaže nam kako realni kamatnjak i inflacija zajedno determiniraju nominalni kamatnjak. Uzevši zajedno, kvantitativna monetarna teorija i Fisherova jednadžba razlažu kako rast količine novca u optjecaju utječe na nominalni kamatnjak. Prema kvantitativnoj monetarnoj teoriji povećanje količine novca u optjecaju za 1% povećava stopu inflacije od 1%. Pream Fisherovoj jednadžbi rast inflacije od 1% povratno dovodi do rasta nominalnog kamatnjaka od 1%. Takav odnosizmeđu stope inflacije i nominalnog kamatnjaka naziva se Fisherov učinak.

Friedmanova monetarna teorija udaljila se od keynesovih motiva držanja novca, polazeći od činjenice da pojedinci i ekonomske jedinice drže monetarnu imovinu, pa je u njegovoj analizi naglasak na čimbenicima koji određuju koliko imovine drže, tretirajući tako monetarnu imovinu kao i druge oblike imovine. Zato se njegova teorija izdvaja posobno u neoklasičnoj sintezi Keynesove makroekonomske analize i Marshalove mikroekonomske analize, kao „neokvantitativna“ sinteza monetarne teorije.

5.2.1. Agregatna ponuda i potražnja, inflacija i monetarizamKlasičan model tržišta rada može generirati nezaposlenost koja je rezultat institucionalnih ograničenja kao što su minimalne nadnice, do kojih dolazi smanjenjem nominalnih nadnica zbog smanjene potražnje rada, što je uzrok smanjenja i domaćeg proizvoda.

Karakteristike kratkoročne ravnoteže agregatne ponude i potraćnje u klasičnoj ekonomiji bitno se razlikuju od istih u IS-LM modelu kojemu je dodan output-inflation trade off. U IS-LM modelu s output-inflation trade off-om, povećanje potražnje vodi u povećanje domaćeg proizvoda i inflacije. Veća proizvodnja podrazumijeva više rada i veće jedinične troškove, koji generiraju povećanje razine cijena.

U klasičnoj ekonomiji ne razmatra se adekvatnost agregatne potražnje niti to hoće li domaći proizvod biti kupljen, jer polazi od Sayovog zakona da proizvodnja stvara toliku razinu dohotka da ti koji ih prime mogu kupiti sve što je proizvedeno. Tako agregatna ponuda stvara jednaku agregatnu potražnju. Kratkoročne promjene agregatne potražnje su bez utjecaja na agregatni realni proizvod. Samo razina cijena se mijenja promjenama agregatne potražnje.

Philipsova krivulja podrazumijeva nelinearan inverzan odnos između nezaposlenosti i stope promjena nadnica i cijena, a očekivanja vezana uz tu krivulju su postala esencijalna komponenta u monetarističkoj teoriji preko Friedmanova koncepta prirodne stope nezaposlenosti, odnosno preko hipoteza naturalne stope.

5.2.2. Friedmanova monetarna teorijaKvantitativna monetarna teorija izražena Fisherovom kvantitativnom jednadžbom postavlja uzročni, neposredni proporcionalni odnos između količine novca u optjecaju i razine cijena, pretpostavljajući stalnu razinu potražnje novca i transakcija, a što pretpostavlja punu zaposlenost. Prema M. Friedmanu, promjene količine novca u optjecaju su odlučujući čimbenik rasta nominalnog dohotka.

Kvantitativna monetarna teorija podrazumijeva da postoji dana razina „realnih“ transakcija koja nije određena količinom novca u optjecaju.

M.Friedman u kritici keynesijanske monetarne teorije stoga je pošao od jednadžbe Ms=kPY, a ne jednadžbe MsVt=PT, pretpostavljajući da je koeficijent k stalan pa se promjene količine novca u optjecaju održavaju u promjenama domaćeg dohotka.

34


Dakle, novac ne utječe samo na razinu cijena nego i na realni dohodak. Friedman smatra da je potražnja novca determinirana stopom povrata na različitu imovinu, a kvantitativnu monetarnu teoriju pri tome smatra kao prvu stepenicu u potražnji novca, a ne teorijom domaćeg proizvoda ili dohotka ili razine cijena.

Odgovor kako monetaristi vide utjecaj viška količine novca u optjecaju na povećanje potrošnje daje transmisijski mehanizam u kojem povećanje količine novca u optjecaju dovodi na jednoj strani do povećanja nominalnog dohotka, pa pojedinci nastoje reducirati višak njihove monetarne ravnoteže, a na drugoj strani dolazi do utjecaja povećanja nominalnog dohotka na promjene razine cijena i promjene realnog domaćeg dohotka.

Prirodna stopa nezaposlenosti je ona kod koje je broj slobodnih radnih mjesta u određenom ravnotežnom odnosu s brojem nezaposlenih, a kako postoji ravnoteža između ponude i potražnje rada, nadnice teće ostati nepromijenjene. Prirodnu stopu nezaposlenosti određuju strukturalni čimbenici, kao što su razina ekonomske zaposlenosti, vrijednost koja se pripisuje slobodnom vremenu, te čimbenici tržišta radakao što su fleksibilnost i obavijesti o poslovima. Prirodna stopa nezaposlenosti se mijenja pod utjecajem različitih čimbenika. Ekonomska politika može, međutim, utjecati samo na strukturalne čimbenike koji određuju prirodnu stopu nezaposlenosti.

5.2.3. Friedmanova monetarna teorija i keynesijanizamJedna grupa (J. Tobin)smatra da je novac jednako važan kao i drugi oblici imovine pa je jednako važna potražnja svih oblika imovine. Druga grupa (M. Friedman) daje novcu važniju ulogu na druge oblike imovine, smatrajući potražnju novca važnijom od potražnje drugih oblika imovine. Ranije razložena teorija potražnje novca J. Tobina, uzima prinos imovine temeljnom determinantom potražnje novca.

J. Tobinov raspored imovine odnosi se, međutim, na samo dva oblika, monetarni i nemonetarni, pri čemu su, za razliku od Keynesove teorije potražnje novca, monetarom dijelu imovine bliske po sličnosti proračunske obveznice. Obveznice istina nisu oblik plaćanja i kamarna su imovina, ali su nerizične i s fiksnim kamatnjakom.

U Keynesijanskoj anačizi novac se izdvaja kao poseban oblik imovine, a obveznice su perfektni supstituti kamatne imovine (kapitalne imovine). Količina novca u optjecaju utječe na potražnju proračunskih obveznica, a slijedom toga i na jedinstveni kamatnjak za sve monetarne oblike imovine.

M. Friedman se je prema do sada razloženom o imovinskom pristupu, prvi radikalno udaljio od dohodovne Keynesijanske teorije, iako razlike nisu takve kako proizlazi iz „monetarstičke kontrarevolucije“ kao interpretacije reformulirane kvantitativne monetarne teorije.

M. Friedman smatra da se uravnoteženje obavlja dijelom promjenama opće razine cijena, a dijelom promjenama proizvodnje i zaposlenosti. U kojoj mjeri će biti jedno, a kojoj drugo ovisi o konkretnim prilikama koje su određujuće za varijable jednadžba potražnje novca, elastičnosti proizvodnje i zaposlenosti u odnosu na promjene potražnje roba i usluga.

Potražnju novca pojedinca M. Friedman je iskazao kao Md=f(P,w,iem,ieb,iep,Yp/r,u), pri čemu je w koeficijent „non-human“ dohotka, iem kamatnjak za monetarnu imovinu, ieb kamatnjak za obveznice, iep

kamatnjak (prinos) za realnu ili fizičku imovinu, i Yp/r ukupna imovina. Varijabla u predstavlja sve varijable za koje se očekuje da će utjecati na preferencije pojedinaca i ekonomskih jedinica.

35


M. Friedmanova monetarna teorija potražnje novca je jednostavniji pristup od pristupa cambrideskih ekonomista i keynesijanske teorije, ali ne ulazi detaljno u motive držanja novca. M. Friedman rabi teoriju potražnje imovine kako bi pokazao da je potražnja novca funkcija permanentnog dohotka i očekivanih prinosa na alternativne oblike imovine relativno prema očekivanom prinosu novca. Njegova teorija je više empirijska nego teorijska konstrukcija, u kojoj postoje brojne povezanosti monetarne imovine i potrošnje, a povezanost novca i razine cijena je relativno stabilna.

5.3. Monetarna teorija nakon Keynesianizma i monetarizmaNeoklasično – keynesijanska sinteza podrazumijeva interpretaciju keynesijanske teorije od američkih ekonomista tijekom razdoblja od pojave Keynesove teorije do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ta se sinteza oslonila na Hicks-Hansenov IS-LM model, koji je s obzirom da nije mogao održati keynesijansku ravnotežnu nezaposlenost, težio prema neoklasičnoj punoj zaposlenosti. Zato su u sintezi uporabljene rigidne nadnice, neelastičnost investicijske potražnje glede kamatnjaka, neelastičnost potražnje novca glede dohotka, te druge imperfektnosti ekonomskog sustava.

Neoklasično – keynesijanska sinteza je dominirala u monetarnoj teoriji od četrdesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Već tijekom šezdesetihgodina prošlog stoljeća neoklasično – keynesijanska sinteza je osporavana. Uslijedio je dominantan trend napuštanja Keynesove makroekonomske teorije. Razlika između doktrine i zapažanja, teorije i prakse, ostala je trajnim izvorom nesloge u ekonomskoj i monetarnoj znanosti tijekom neoklasično – keynesijanske sinteze prilagođene američkoj ekonomiji, iako su njene temeljne komponente kao što su IS-LM model, General Theory i Philips Curve nastale na europskim prilikama.

Nova klasična makroekonomija, nastala tijekom sedamdesetih gosina prošlog stoljeća iz ortodoksne monetarsističke škole, zamijenila je neoklasično keynesijansku sintezu kao nova makroekonomska teorija. Ta teorija znakovito dijeli pristup prve generacije monetarista, temeljeći svoje argumente na optimističnijim pretpostavkama o mogućnosti ponovnog uravnoteženja tržišnog ekonomskog sustava, a pesimistična je glede učinkovitosti državne intervencije u ekonomiji. Polazi od pretpostavka:

a) Da ekonomske jedinice i pojedinci razborito formiraju svoja očekivanja, rabeći sve dostupne obavijesti,

b) Da se tržišta stalno vraćaju u ravnotežu mobilnošću savršeno fleksibilnih cijena.

Kao i ortodoksna monetaristička škola slaže se:

a) Da se tržište uvijek uravnotežuje kod prirodne stope nezaposlenosti,

b) Da je dominantan čimbenik poremećaja monetarne naravi,

c) Da ekonomija nema potrebe za stabilizacijom pa pokušaji za njonom stabilizacijom dovode do nestabilnosti.

Nova klasična škola dijeli mišljenje s ranijim Friedmanovim pristupom mikroekonomskoj fundaciji makroekonomskih modela u kojim potražnja novca treba polaziti od temeljnih principa maksimiranja koristi. Novi klasični ekonomisti su manje skloni kompromisima s keynesijanskim ekonomistima, pa su Friedmanov stav sporog podešavanja očekivanja, zamijenili konceptom „racionalnih očekivanja“, to jest smatraju da su očekivanja racionalne, a ne adaptivne naravi.

36


Uvođenje razboritih očekivanja ekvivalentno je pretpostavci da se ekonomske jedinice i pojedinci ponašaju kao da poznaju teoriju koja je temelj ekonomskog modela, pa je utoliko hipoteza racionalnih očekivanja nužna za konzistentnost ekonomskog modela.

U teoriji racionalnih očekivanja se implicitno pretpostavlja stacionaran ekonomski model, što takvu ekonomsku teoriju čini nužno dugoročnom teorijom, ali i dovoljno razložnim uporištem za nastanak nove keynesijanske teorije, koja također polazi od racionalnih činjenica, ali nužno podrazumijeva da nadnice i cijene ne mogu se automatizmom prilagođavati pa se preko javnog upravljanja potražnjom ili preko monetarne politike središnje banke može učinkovito utjecati na makroekonomsku politiku. Za razliku od keynesijanaca i monetarista, „novi keynesijanci“ dali su drugačiji tijek ekonomske analize, koji se bave analizom tržišnih „nesavršenstva“ odnosno općenito kazano, situacijama koje dovode do nedobrovoljne nezaposlenosti. Njihove analize rabe mikroekonomske pojave, kao na primjer ekonomije razmjera, tržišna moć i asimetrija obavijesti, razlažući pri tome nezaposlenost pomoću određenih vrsta mikroekonomskih nedostataka.

Međutim, novac se sve više promatra kao endogena pojava, a bankarski krediti postaju bolji indikator od količine novca u optjecaju. Razvija se u keynesijanskoj teoriji nova škola „postkeynesijanska monetarna teorija“.

Tradicionalna monetarna teorija uzima količinu novca u optjecaju kao egzogenu pojavu u realnom sektoru, ovisnu o središnjoj banci, a postkeynesijanska monetarna teorija kao endogenu pojavu, ovisnu o kreditnoj politici poslovnih banaka.

Drugi dio: Monetarna politika

1. Ekonomska teorija i monetarna politikaNormativna teorija (normativna teorija društvenog izbora) bavi se identifikacijom preferencija i ciljeva društva s obzirom na društvene vrijednosti utemeljene na etičkim i političkim shvaćanjima „javnog interesa!. Normativan pristup, s obzirom na to da se bavi pitanjem što jedinice ekonomske politike trebaju činiti, dodjeljuje ekonomistima znanstvenicima važnu ulogu u izboru društvenih ciljeva glede toga što valja činiti s motrišta politike cijena i dohodaka, politike raspodjele, fiskalne politike, monetarne politike i politike tečaja.

Normativan pristup daje osnovu za sklad ekonomske politike s preferencijama društva i interesima pojedinaca, otkrivajući moguće probleme radi kojih jedinice ekonomske politike i poduzimaju različite mjere.

Izabirući opći cilj ili ciljeve ekonomska politika izabire i operativni cilj ili više ciljeva, koji određuju ulogu pojedinih politika cijena, fiskalne, monetarne i tečaja.

1.1. Svrha monetarne politikeVeličina akademskih ekonomista i ekonomskih praktičara suglasna je da se preko monetarne politike može utjecati na ekonomsko blagostanje. Različiti su načini određenja ekonomskog blagostanja. Uobičajno se pod tim pojmom ima u vidu robe i usluge koje su pučanstvu na raspolaganju u kvantitativnom i kvalitativnom smislu.

37


Želeći postići određeno stanje u društvu preko količine novca u optjecaju, središnja banka usmjerava ekonomski tijek prema jednom ili više ciljeva, rabeći svoj utjecaj na ostale monetarne institucije preko količine primarnog novca i/ili monetarnog multiplikatora.

1.1.1. Integritet sustava plaćanjaTrajnost pravnih pravila i stabilnost monetarnog sustava tijekom zlatnog standarda jamčila je konvertibilnost banknota u punovrijedni novac, odnosno mogućnost konvertiranja potraživanja u monetarnom obliku u punovrijedni novac bez gubitka imovine.

1.1.2. Monetarna politika i povjerenje u novacS tog motrišta povjerenje u novac središnje banke i/ili novac poslovnih banaka podrazumijeva vjerovanje da svi drugi u društvu vjeruju i prihvaćaju ista pravila monetarnog sustava i sustava plaćanja, na kojima se temelji povjerenje u novac. Povjerenje u novac ne potvrđuje se samo ekonomskim ponašanjem, već je isto artikulacija djelovanja strukture društvene međuovisnosti pojedinca.

1.1.3. Središnja banka i legitimnost novcaPovjerenje u novac i autonomija središnje banke su u trajnoj svezi. Veće povjerenje u novac daje veću autonomiju središnjoj banci glede monetarne politike. Održavanje povjerenja u novac je zadaća monetarne politike.

Monetarna norma kao jedna od norma utemeljuje sustav plaćanja kao sustav apstraktnih pravila koja jamče univerzalnost novca, ali i štite vjerovanje pojedinca u ekonomski i nacionalni suverenitet.

Univerzalnost novca je tijekom povijesti pravilom konvertibilnosti banknota u monetarno zlato kod središnje banke, učinila novac internacionalnim.

Središnjim bankama nije bila potrebita politička suglasnost za autonomiju djelovanja, jer je automatizam zlatne konvertibilnosti jamčio stabilnost novca i sustava plaćanja, ali i supermaciju monetarnih jedinica pojedinih država.

Autonomija država glede izbora ciljeva i mjera monetarne politike vodila je u konfliktne ekonomske odnose među državama, pa je slijedom toga bilo nužno ustrojstvo međunarodne monetarne institucije, koja nema za cilj ustrojstvo univerzalnog monetarnog načela i preko njega ograničenje autonomije nacionalnih politika, već povećanje učinkovitost nacionalnih ekonomskih politika kroz uvođenje univerzalnih pravila u međunarodnim financijskim transakcijama.

1.2. Monetarna teorija i monetarna politikaStabilan novac je pouzdan most između sadašnje i buduće vrijednosti imovine u monetarnom obliku. A stabilan novac podrazumijeva uređenost monetarnih institucija i monetarnog sustava, koji su, bilančno gledano, određeni konsolidacijom bilanca dviju monetarnih institucija.

Novac mnogi u ekonomskoj teoriji smatraju neutralnim glede ekonomske aktivnosti, odnosno smanjenje ili povećanje nominalne količine novca u optjecaju dovodi do proporcionalnog povećanja razine cijena, ostavljajući nepromijenjenim realne cijene i realni domaći proizvod.

Monetarna škola J. Tobina je povijesni okvir u kojem se pojavila M. Friedmanova koncepcija. Slijedom navedenog, monetarna teorija predstavlja dio ukupne ekonomske teorije, i kao takva je različitim

38


odnosima povezana s drugim ekonomskim teorijama, čineći s njima konzistentnu cjelinu. U toj cjelini monetarna teorija, kao i fiskalna teorija, predstavlja višu razinu nadgradnje u odnosu na ekonomske teorije realnih ekonomskih pojava. Stoga je razvoj teorija realnih ekonomskih pojava predstavljao čimbenik razvoja i diferenciranja monetarne teorije.

1.3. Monetarna teorija i opća ravnotežaRazinu proizvodnje, a time i domaćeg proizvoda i dohotka, određuje interakcija agregatne ponude i potražnje.

Krivulja agregatne potražnje je padajuća, jer kada pada razina cijena, a količina novca u ekonomiji je fiksna, kamatnjak pada destimulirajući potrošnju. U mikroekonomiji je ta krivulja rastuća jer pučanstvo jednostavno premješta svoju potrošnju s jednog proizvoda na neke druge proizvode, kada se njihove relativne cijene mijenjaju. U makroekonomiji su opće razine cijena pa takve zamjene nisu moguće, odnosno promjene razine cijena mijenjaju razinu realne imovine pučanstva.

2. Monetarna politika u zatvorenoj ekonomijiU zatvorenoj ekonomiji, nema razmjene roba i usluga s inozemstvom niti financijskih tokova s inozemstvom pa je domaći proizvod jednak iznosu domaće potrošnje i domaćih investicija. Proizvodi i usluge kao dio tako određenog domaćeg proizvoda su dio potrošnje ili investicija.

Razina investicija je planirana od strane proračuna i ekonomskih jedinica i kućanstva.

Jednakošću planiranih i ostvarenih investicija robno tržište je u ravnoteži, pa je domaći proizvod jednak zbroju potrošnje i planiranih investicija. Povećanje investicija s obzirom na povećanje domaćeg proizvoda (marginalna sklonost investicijama) te povećanje potrošnje s obzirom na povećanje domaćeg proizvoda (marginalna sklonost potrošnji) je u svezi s razinom dohotka, odnosno domaćeg proizvoda u nacionalnom gospodarstvu. Tijekom proizvodnje dodana vrijednost jednaka je zbroju dohodaka svih proizvodnih čimbenika gospodarstva.

2.1. Monetarna politika i ekonomske varijableU zatvorenoj ekonomiji, zbroj svih dohodaka proizvodnih čimbenika čini domaći dohodak, odnosno domaći proizvod Y, jednak domaćoj finalnoj, agregatnoj potrošnji, to jest potrošnji namijenjenoj konačnoj uporabi1.

Novac kroz transakcije omogućava razmjenu ostvarenog domaćeg proizvoda najprije vrijednosno, a zatim konkretno, naturalno. Vrijednosno tako, da se domaći proizvod razmjeni kao monetarni dohodak među sudionicima u ekonomiji, neposredno ili posredno. Naturalno, konkretno, tako što primatelji monetarnog dohotka mogu s novcem ići na tržište i kupiti robu.

Domaći dohodak je odrednica štednje i potrošnje, a time i proizvodnje u zatvorenoj ekonomiji.

1

? U litetraturi se s Y uobičajno obilježava bruto domaći proizvod, domaći proizvod, neto domaći proizvod, neto nacionalni proizvod, domaći dohodak, nacionalni dohodak, opseg transakcija u ekonomiji. U ovom dijelu našeg razlaganja radi se o simbolu ukupne proizvodnje domaće ekonomije koju su ostvarili proizvodni čimbenici tog gospodarstva, to jest domaćem proizvodu ili domaćem dohotku.

39


Slika 2-2-1. Tok dohotka i potrošnje u zatvorenoj ekonomiji

Da bi monetarna politika bila učinkovita potrebito je da: prvo, agregatna potražnja bude funkcija količine novca u optjecaju, pri čemu je količina novca u optjecaju nezavisna od agregatne potražnje; i drugo, količinu novca u optjecaju posredno ili neposredno kontrolira središnja banka.

Odgovor na to kako djeluje ili kako treba djelovati središnja banka, nalaze se u analizi učinka promjena kamatnjaka na proizvodnju, i determiniranju varijabla koje povezuju financijsko tržište s tržištem roba i usluga. Tu analizu temeljimo na IS-LM-FE modelu koji povezuje determinante kamatnjaka na financijskom tržištu s determinantama proizvodnje na tržištu roba i usluga.

Slika 2-2-2. Struktura IS-LM-FE modela utemeljena na interakciji financijskog tržišta i tržišta roba i usluga u zatvorenoj ekonomiji

IS-LM-FE model je model ponašanja na tržištu roba i usluga i na financijskom tržištu, a pomaže nam da bismo razložili kako financijski sustav djeluje u ekonomiji. Prodavatelji određuju koliko će se proizvoditi, a kupci koliko će se kupiti na tržištu roba i usluga. Emitenti vrijednosnica određuju koliko će se pozajmiti štednje, a ulagači u vrijednosnice odlučuju gdje i koliko će uložiti svoje viškove štednje na financijskom tržištu. U potražnji i ponudi štednje na financijskom tržištu uključuje se i fiskalna politika.

Tri tržišta:

- Tržište roba i usluga,

- Tržište novca,

- Tržište kapitala.

IS-LM-FE model uporabom prikaza i jednadžba čini dovoljnim svega tri varijable za definiranje ravnoteže na navedena tri tržišta. Prva varijabla je vrijednost tekuće domaće proizvodnje roba i usluga Y, uobičajno rabljena u literaturi kao domaći vruto proizvod, domaći proizvod, domaći dohodak (razlika je u iznosu amortizacije). Druga varijabla je očekivani realni kamatnjak, koji je mjera prinosa na ulaganje štediša i mjera troška ulaganja investitora. Time smo odredili temeljni pristup kostrukciji IS-LM-FE modela, koji se razlože kroz tri krivulje:

a) Krivulju IS koja izražava potražnju za tekućim domaćim proizvodom,

b) Krivulju FE koja izražava sklonost ekonomskih jedinica ponudi tekuće proizvodnje roba i usluga,

c) Krivulju LM koja izražava sklonost kućanstva i ekonomskih jedinica držanju imovine u monetarnim i nemonetarnim financijskim oblicima.

Kombinacije te tri krivulje opisuje ekonomsku ravnotežu, ali i čimbenike njene promjene.

Kako se razmatra zatvorena ekonomija to je agregatna potražnja jednaka:

a) Domaćoj potrošnji, koja se odnosi na količinu roba i usluga koju kućanstva žele potrošiti,

40


b) Domaćim investicijama, to jest količini kapitalnih roba koje ekonomske jedinice potražuju za svoje realne investicije I, a što odgovara razlici domaćeg proizvoda i zbroja količine domaće potrošnje kućanstva i potrošnje državnog proračuna,

c) Količini nabava države, to jest količini roba i usluga nabavljenim iz državnog proračuna, kao što je vojna oprema, oprema za obrazovanje, plaće javnih zaposlenika.

Robno tržište je u ravnoteži kada su navedena tri oblika agregatne potražnje jednaka domaćem proizvodu, što pišemo kao S=I.

Determinante nacionalne štednje su domaći proizvod odnosno dohodak, potrošnja kućanstva, potrošnja sektora privrede i potrošnja države, u tekućem i budućem vremenu.

Razina današnje štednje raste kada raste tekući i očekivani domaći proizvod, a pada kada se isti proizvod smanjuje.

Očekivana profitabilnost investicijskog ulaganja i očekivani realni kamatnjaci su dvije temeljne odrednice razine domaćih investicija.

IS krivulja je kombinacija kamatnjaka i razine domaćeg proizvoda namijenjenog potrošnji.

Planiranu razinu štednje iskazal ismo S krivuljom.

Osim kamatnjaka i domaćeg proizvoda, determinante premještanja LM krivulje su:

a) Nominalna količina novca u optjecaju i razina cijena,

b) Nominalni prinos na novac,

c) Očekivana stopa inflacije.

Tablica 2-2-1. Čimbenici premještanja LM krivulje

Ravnoteža na monetarnom tržištu uspostavlja se smanjenjem količine potražnje realne monetarne ravnoteže:

a) Kada restriktivnom monetarnom politikom se smanjuje količina realne monetarne ravnoteže,

b) Kod stalnog domaćeg proizvoda i istodobnog povećanja kamatnjaka,

c) Kod stalnog kamatnjaka i smanjenja domaćeg proizvoda,

d) Smanjenjem nominalne količine novca u optjecaju Ms kod stalne razine cijena.

Očekivani rast inflacije, kod nepromijenjenog realnog kamatnjaka, povećava nominalni kamatnjak. Ako se kamatnjak na novac ne mijenja to će povećanje nominalnog kamatnjaka dovesti do povećanja ulaganja u nemonetarnu financijsku aktivu, čime će se smanjiti potražnja ravnotežne realne količine novca. Ravnoteža na monetarnom tržištu uspostavlja se padom realnog kamatnjaka kod neke razine domaćeg proizvoda, dovodeći u ravnotežu tržište nemonetarnih financijskih oblika. Povećanje očekivane stope inflacije premješta LM krivulju prema dolje i udesno do razine očekivanog rasta stope

41


inflacije (prikaz 2-2-10a). Očekivano smanjenje inflacije premješta LM krivulju prema gore i ulijevo do razine očekivanog smanjenja stope inflacije (prikaz 2-2-10b).

2.2. Monetarna politika i IS-LM-FE modelKrivulje u IS-LM-FE modelu predstavljaju ponašanja kojima razlažemo:

a) Ućinak promjene kamatnjaka na domaći proizvod,

b) Učinak promjene domaćeg proizvoda na kamatnjak,

c) Ponudu domaćeg proizvoda.

Promjene kamatnjaka utječu preko premještanja IS krivulje na domaći proizvod, a promjene domaćeg proizvoda utječu na kamatnjak preko LM krivulje.

FE krivulja predstavlja iznos tekućeg domaćeg proizvoda koji je moguć kod pune zaposlenosti ekonomskih izvora.

2.3. IS-LM model i ravnoteže ekonomijeKada se krivulja potražnje premješta promjenama monetarnog optjecaja tada je to stabilizacijska monetarna politika, a kada se krivulja potražnje premješta promjenama državne potrošnje (i(ili porezima) tada je to stabilizacijska fiskalna politika. I jednoj i drugoj stabilizacijskoj politici je zadaća održavanje stabilnosti cijena održavanjem agregatne potražnje na zadovoljavajućoj razini agregatne potrošnje, kod pune zaposlenosti.

2.4. Instrumenti stabilizacijske politikeMonetarna politika središnje banke ima instrumente kojima mijenja količinu novca u optjecaju, kamatnjak, diskontnu stopu središnje banke, te financijski i kreditni potencijal poslovnih banaka. Fiskalna politika je politika, koja je pod kontrolom političke vlasti, uglavnom je inicirana od strane njenih provoditelja. Instrumenti fiskalne politike su porezne stope i proračunska potrošnja.

Monetarna i fisklana politika utječu na ekonomski tijek uglavnom preko kratkoročnih učinaka na agregatnu potražnju, poznatim politikama pod nazivom „demand management policies“. Fiskalna politika može se rabiti i za upravljanje agregatnom potrošnjom kroz politiku poznatu pod nazivom „supply management“.

Trajanje djelovanja monetarne politike je od jedne do dvije godine.

Stabilizacijska politika je kontraciklična politika, to jest ova politika trgovački ili poslovni ciklus rastavlja na njegova četiri ciklusa: ekspanzija (booms), pad (declines), recesija (recessions) i oporavak (recoveries).

Nastavno ćemo razložitizašto kod danog položaja ekonomije glede razdoblja poslovnog ciklusa, učinkovitost monetarne politike zavisi od elastičnosti IS krivulje, a učinkovitost fiskalne politike od elastičnosti LM krivulje.

2.4.1. Uporaba monetarne i fiskalne politikeUnutarnja ravnoteža uspostavlja se kombinacijom monetarne i fiskalne politike, pri čemu je indikator monetarne politike tržišni kamatnjak, a fiskalne politike proračunski saldo. Vanjska ravnoteža

42


uspostavlja se izjednačavanjem salda tekućeg dijela bilance plaćanja s neto tokom kapitala, a indikator je promjena međunarodnih deviznih rezerva.

Zbog povezanosti nemonetarnih i monetarnih varijabla nužno je sagledavanje učinka fiskalne politike na količinu novca u optjecaju i rezerve poslovnih banaka. Interesira nas, na primjer, financiranje proračunskog deficita, a mogući izvori su:

a) Povećanje poreza (ako država nastojeći očuvati okoliš moguće je uvesti dodatni porez nebankarskim sektorima za zaštitu okoliša u iznosu 200 mln. HRK),

b) Zaduživanje kod nebankarskih sektora (je način na koji se umjesto porezima može financirati, u našem primjeru, potrebe okoliša, a sastoji se u prodaji proračunskih obveznica nebankarskim sektorima),

c) Zaduživanje kod poslovnih banaka (moguće je i zaduživanje proračuna kod poslovnih banaka emisijom obveznica koje kupuju ne samo nebankarski sektori nego i poslovne banke),

d) Zaduživanje kod središnje banke (moguće je da proračunske obveznice neposredno kupi središnja banka).

Slika 2-2-3. Učinak operacija otvorenog tržištana rezerve i primarni novac

Učinak kupovanja na otvorenom tržištu na rezerve banaka ovisi o tome žele li nebankarski čimbenici od tih prodaja obveznica imati i koliko u gotovini.

Operacijama na otvorenom tržištu može se učinkovito mijenjati ponuda primarnog novca jer središnja banka promjenama u aktivi može mijenjati svoju bilančnu pasivu, odnosno ponudu primarnog novca. Kupovina vodi povećanju, a prodaja smanjenju primarnog novca.

S obzirom da su transakcije preko općeg računa države česte i različitog iznosa, država nužno ima i blagajnički račun kod neke poslovne banke. Kad država naplaćuje svoje prihode, povećava se iznos depozita na njezinom blagajničkom računu kod poslovne banke, što ne utječe na razinu primarnog novca jer se radi samo o promjeni vlasnika monetarnih depozita u financijskom potencijalu banke.

Izvori mogućeg financiranja proračunskog deficita su istodobno i njegova ograničenja, a odnose se na promjene u emisiji obveznica i promjene primarnog novca kroz kupnju proračunskih obveznicaod strane središnje banke (government budget constraint) i promjene poreza. Iz razloženog proizlazi, da središnja banka financira proračunski deficit monetizacijom duga, ali postoje i druge strategije bez monetarnog učinka, kao na primjer povećanje poreza, zbog čega se smanjuje imovina poreznih obveznika, a rastu prihodi države. Zbog smanjenja financijske imovine poreznih obveznika smanjuju se njihovi depoziti kod banaka, a zatim i rezervetih banaka kod središnje banke. Istodobno se povećava iznos na općem računu države kod središnje banke. Isplatama s općeg računa sve se navedene promjene događaju u suprotnom smjeru, pa na kraju nema trajnijeg učinka na primarni novac.

Kod politike otvorenog tržišta naziv „primarni novac“ je primjeren izraz za novac središnje banke jer je i začet u inicijativi središnje banke. Sama činjenica da je začetak novca u inicijativi središnje banke ili poslovnih banaka ne mijenja činjenicu da tom emisijom dolazi do multiplikacijskog tijeka u kreditnom i financijskom potencijalu banaka, što ne znači da je taj multiplikacijski tijek nužnost.

43


Cilj modela agregatne potražnje, nazvanog IS-LM model, kojeg smo već razlagali, je determinacija domaćeg (nacionalnog) proizvoda ili dohotka za danu razinu cijena.

Model IS-LM možemo razlagati, kratkoročno gledano, polazeći od toga:

a) Što je razlog promjene domaćeg proizvoda ako su cijene fiksne,

b) Što je razlog promjene krivulje agregatne potražnje.

U IS-LM modelu krivulja IS kaže da što će se dogoditi na tržištu roba i usluga, a LM krivulja što će se dogoditi s ponudom i potražnjom za količinom „likvidnosti“ koju predstavljamo količinom novca u optjecaju.

U „Općoj teoriji“ Keynes uzima da je ukupni dohodak u ekonomiji, kratkoročno gledano, određen potrošnjom kućanstva, ekonomskih jedinica i proračuna. Keynes razlikuje tekuću i planiranu potrošnju. Tekuća potrošnja je ona kuju kućanstva, ekonomske jedinice i proračun žele potrošiti na kupovine roba i usluga. Kada je tekuća potrošnja jednaka planiranoj potrošnji ekonomija je u ravnoteži.

U prikazu 2-2-21 pravcem 45° je dat prikaz ravnotežnog stanja u ekonomiji, u kojoj su tekuća i planirana potrošnja jednake. Dodajući u prikazu i krivulju planirane potrošnje, prikaz postaje „Keynesian cross“.

Prikaz 2-2-21. Promjene proračunske potrošnje i promjena domaćeg proizvoda – str. 357

Keynesian cross nam kaže, kako je domaći proizvod određen kod danih planiranih investicija I i fiskalne politike koja određuje vrijednost varijabla G i T.

Tri su mogućnosti monetarne politike kao odgovor na povećanje poreza. Središnja banka može:

a) Količinu novca u optjecaju ostaviti nepromijenjenom,

b) Smanjiti kamatnjak,

c) Spriječiti povećanje poreza smanjenjem domaćeg proizvoda.

Navedeni slućajevi otkrivaju nam da mjere fisklane politike izazivaju mjere monetarne politike glede količine novca u optjecaju, kamatnjaka i stalnosti domaćeg proizvoda, pa uporaba jedne politike nužno traži analizu njenog utjecaja na drugu politiku. IS-LM model pokazuje kako monetarna i fisklana politika utječu na ravnotežni domaći proizvod. Predviđanja su, međutim, kvalitativna a ne kvantitativna. IS-LM model pokazuje da povećanje državnih kupovina povećava domaći proizvod i da povećanje poreza smanjuje isti proizvod. Ali kada ekonomisti analiziraju određenu politiku moraju znati osim kako je ista usmjerena i koliko je široka njena primjena.

Šokovi glede IS krivulje dolaze od promjena investicija i potrošnje, a glede LM krivulje od promjene količine novca u optjecaju.

2.4.2. Monetarna politika kao stabilizacijska politikaDakle, učinkovitost monetarne politike se mijenja s obzirom na to kako ljudi mijenjaju svoju potražnju novca tijekom promjena razine kamatnjaka. Kada ljudi ne mijenjaju / mijenjaju svoju potražnju novca

44


znatnije kod promjene razine kamatnjaka tada LM krivulja je relativno strma / položena, monetarna politika je relativno učinkovita / neučinkovita, a fiskalna politika realtivno neučinkovita / učinkovita u promjeni domaćeg proizvoda. Učinkovitost monetarne politike je važna u ekonomiji, posebno zbog širine njenih ekonomskih posljedica u promjenama razine cijena, kamatnjaka i domaćeg proizvoda. Opće ekonomske prilike se mijenjaju, a s tim i mjere monetarne politike što se odražava i na učinkovitost monetarne politike.

2.4.3. Fiskalna politika kao stabilizacijska politikaStabilizacijska politika je kratkoročna, a njena zadaća je održavanje agregatne potražnje na razini zadovoljavajuće agregatne ponude kod pune zaposlenosti. Takva ravnoteža se može uspostaviti monetarnom i/ili fiskalnom politikom, vodeći računa o ekonomskim i društvenim prilikama koje su važne s obzirom na učinkovitost pojedine politike.

Nepromjenjena monetarna politika uzrok je promjena kamatnjaka i reduciranog učinka fiskalne politike na promjenu domaćeg proizvoda. Promjena marginalne sklonosti porezima mijenja nagib IS krivulje. Povećanje marginalne sklonosti porezima čini IS krivulju više nagnutom, a smanjenje marginalne sklonosti porezima čini IS krivulju više položenom.

Proračun do dodatnog novca kod nepromijenjenog iznosa novca u optjecaju može doći: prvo, s povećanjem brzina optjecaja novca; i drugo s financijskim istiskivanjem drugih investitora.

Fiskalna politika je najučinkovitija tada ako je monetarna politika potpuno neučinkovita. Fiskalna politika je potpuno neučinkovita kada je monetarna politika najučinkovitija.

Učinkovitost fiskalne politike ovisi, dakle, od toga može li proračun doći do izvora financiranja svojih povećanih ulaganja na temelju povećanja brzine kolanja novca ili tako da dio novca kao financijske aktive oduzme drugima u ekonomiji.

Fiskalna politika je učinkovitija što više dolazi proračun do potrebitih izvora financiranja povećanih izdataka preko porasta brzine kolanja novca, jer tada ne dolazi do istiskivanja drugih u potpunosti iz investiranja, pa je bolje povećanje investicija i domaćeg proizvoda financirati povećanjem monetarnog optjecaja kod stalne količine novca u optjecaju.

Moguće je da je monetarna politika ekspanzivna pa se monetarni optjecaj povećava promjenom količine novca u optjecaju kod stalne brzine kolanja novca. Tada je moguća kombinacija fiskalne i monetarne politike ili autonomno usklađivanje agregatne potražnje i količine novca u optjecaju, odnosno dođe li do istodobnog jednakog premještanja IS i LM krivulje udesno, domaći proizvod će se sigurno povećati.

2.5. Stabilizacijska politika i ekonomske fluktuacijeGlede učinka stabilizacijske monetarne i fiskalne politike mišljenja ekonomista su različita. U krajnjem, njihove razlike dolaze od toga kada valja rabiti monetarnu, a kada fiskalnu politiku za stabilizaciju kratkoročnih fluktuacija. Te su nam razlike bliže nakon što smo već razložili zašto kod danog položaja ekonomije glede razdoblja poslovnog ciklusa, učinkovitost monetarne politike zavisi od elastičnosti IS krivulje, a učinkovitost fiskalne politike od elastičnosti LM krivulje. Upravo te činjenicesu razlogom podjele među monetaristima i keynesijancima, iako ne postoji jedinstveno monetarističko ili keynesijansko mišljenje, pa slijedom toga je uputno raspravljati i o politikama stabilizacijske, u različitim ekonomskim uvjetima, imajući u vidu njihov učinak u kratkom i dužem roku. Monetarna

45


politika može ukloniti fluktuacije tekućeg proizvoda. Na primjer, zbog pada ekonomske aktivnosti krivulja potražnje premješta se ulijevo i naniže, a rezultat je recesija ekonomije, odnosno pad razine tekućeg domaćeg proizvoda. Bez intervencije monetarne ili fiskalne politike ekonomija bi se teško sama vratila u ravnotežu.

Stabilizacijska politika vodi prema većoj razini cijena nego što su iste bile prije monetarne ekspanzije.

Promjena legislative dovodi do zaostajanja u njenoj implementaciji. Zakašnjela implementacija vodi zaostajanju u učinku poduzetnih mjera monetarne i/ili fiskalne politike. Stoga ekonomisti i ciljaju na dugoročne ciljeve monetarne politike smatrajući da i nije nužno fino podešavanje ekonomskih varijabla. Inače bi česte i široke mjere monetarne politike devalvirale kredibilitet monetarne vlasti.

2.5.1. Monetarna politika i fluktuacije kamatnjakaFinancijska aktiva dijeli ekonomsku razmjenu, analitički uzevši, na tri skupine odnosa:

a) Kupovanje i prodavanje (buying and selling),

b) Uzimanje i davanje (taking and giving),

c) Pozajmljivnaje i uzajmljivanje ( lending and borroving).

Promjenama bilančne strukture poslovna banka jača svoju financijsku moć samo ako se povećava njezin kreditni potencijal, koji je izvor prihoda banke. Financijski i kreditni potencijal su pod utjecajem brojnih unutarnjih i vanjskih čimbenika (organizacijska struktura, strategija, filozofija, štediše, investitori, brokeri, savjetnici i kontrolori). Sve su to čimbenici koje se odražavaju na ponašanje i drugih financijskih posrednika na financijskom tržištu, povezanom s realnim transakcijama, odnosno tržištem roba i usluga. To su čimbenici koji određuju tijek i razinu priljeva i odljeva u bilancama financijskih posrednika, što je prikazano na slici 2-2-4.

Slika 2-2-4. Povezanost financijskih institucija i financijskog tržišta – str. 376

Moć monetarne i kreditne politike glede utjecaja na razinu nominalnog domaćeg dohotka bila bi apsolutna ako bi bilo dano kao stalno vrijeme u kojem se obnavljaju reprodukcijski krugovi.

Općenito, promjena brzine novca u optjecaju održava promjene različitih pokazatelja koji određuju učinkovitost novca (promjene u udjelu neaktivnog novca, promjene u regionalnoj, sektorskoj, granskoj raspodjeli novca, promjene u neposrednim i robnim kreditima, promjene u propisima).

Koncept „prinosa prema dospijeću“ u ekonomskom smislu razlaže pojam kamatnjaka i razliku stope prinosa na prihodovno fiksne financijske oblike (obveznice) u odnosu na kamatnjak, kao i razliku između realnog kamatnjaka, korigiranog za promjenu razine cijena, i nominalnog kamatnjaka.

Nagle promjene potražnje novca mogu preko promjene štednje i investicija privremeno otkloniti utjecaj drugih čimbenika na ravnotežni kamatnjak. Međutim, promjene potražnje ne slijede u cijelosti odgovarajuće promjene količine novca u optjecaju.

Središnja banka mjerama monetarne politike utječe na financijski i kreditni potencijal poslovnih banaka, a preko toga i na kratkoročnu ravnotežu kamatnjaka, mijenjajući buduće odluke pojedinaca i ekonomskih jedinica glede njihove imovine u monetarnom obliku.

46


2.5.2. Monetarna politika i fluktuacije domaćeg proizvodaKoncept neutralnosti novca poalzi od fleksibilnosti cijena, što je dugoročno gledano, moguće prihvatiti. Kratkoročno gledano, fleksibilnost cijena nije realna pretpostavka.

Neki smatraju količinu novca u optjecaju determiniranom promjenama proizvodnje dok drugi smatraju da je promjena količine novca prije odraz nego uzrok promjena proizvodnje. S tog motrišta mogu se učiniti tri grupe ekonomista, i to:

a) Ekonomisti realnih poslovnih ciklusa,

b) Novi klasični ekonomisti,

c) Novi keynesijanski ekonomisti.

Među te tri grupe je puno onog što je zajedničko, osobito glede porijekla u klasičnoj ekonomskoj teoriji, ali su bitne razlike.

a) Model realnih poslovnih ciklusa

Model realnih poslovnih ciklusa polazi od toga da su, dugoročno i kratkoročno uzevši, cijene fleksibilne, odnosno da ekonomske jedinice svoje cijene usklađuju s cijenama proizvodnje i/ili potražnjom.

Istina, količina novca u optjecaju prije i tijekom ekonomske ekspanzije raste brže nego tijekom ekonomske recesije, što ne negira neutralnost novca. Jer i onda kada količina novca i razina domaćeg proizvoda se kreću istim intezitetom to ne znači nužnu povezanosti njihovih promjena. Dva su razloga tomu. Prvi, da različite druge varijable mogu utjecati na promjene količine novca u optjecaju i razine domaćeg proizvoda. Drugi, moguće je da su promjene domaće gproizvoda uzrok promjena nominalne količine novca u optjecaju. U ovom drugom slučaju radi se o razmišljanju poznatom kao „reverse causation“.

Drugi argument protiv povezanosti promjene količine novca u optjecaju i domaćeg proizvoda navodi na zaključak da anticipirane i tekuće promjene domaćeg proizvoda prije utječu na promjene potražnje nego ponude količine novca u optjecaju.

Cijene se formiraju pod utjecajem potražnje i ponude primarnog novca središnje banke (gotovina i rezerve poslovnih banaka). Taj novac je vanjski novac i njegova količina je izvan kontrole poslovnih banaka i njihovih klijenata, ali je zato pod kontrolom središnje monetarne vlasti. Središnja banka može proizvesti svaku željenu količinu primarnog novca, dok poslovne banke su u proizvodnju njihova depozitnog novca ograničene strukturom financijskog potencijala.

Odgovor na pitanje kako se odvija transmisijski mehanizam daju empirijska, a ne teorijska istraživanja.

Povećanjem rezerva kod središnje banke smanjuje se kreditni potencijal poslovnih banaka.

b) Novi klasični model

Novi klasični ekonomisti dodali su imperfektne obavijesti ranije razloženoj povezanosti novca i domaćeg proizvoda, smatrajući da kratkoročno gledano, ekonomski jedinice u potpunosti ne usklađuju cijene s promjenama količine novca u optjecaju jer nemaju potpune obavijesti o potrebitoj

47


razini promjena cijena. To je razlogom da, kratkoročno gledano, novac nije neutralan u ekonomskom tijeku. Pojedinci i ekonomske jedinice nastojeći sagledati budućnost rabe njima dostupne obavijsti o kretanju ekonomskih varijabla. Kada ekonomske jedinice i pojedinci imaju najbolje prognoze s raspoloživim podacima njihova očekivanja su racionalna. Tekući proizvod se mijenja kada je promjena razine cijena veća od očekivane razine.

c) Novi Keynesijanksi model

Novi keynesijanski ekonomisti vezu promjene domaćeg proizvoda s promjenom količine novca u optjecaju razlažu nepotpunom fleksibilnosti cijena. Moguće su očekivane i neočekivane promjene količine novca u optjecaju.

Sva su uvjeta kratkoročne nefleksibilnosti cijena:

a) Dugoročni ugovori,

b) Nepotpuna konkurencija među prodavateljima na robnom tržištu.

Kratkoročno gledano, očekivane i neočekivane promjene nominalne količine novca u optjecaju nisu neutralne. Promatrano s motrišta agregatne ponude i potražnje svako neočekivano smanjenje količine novca u optjecaju premješta krivulju potražnje ulijevo i naniže.

Kako monetarna kontrakcija nije očekivana to se razina cijena, kratkoročno gledano ne priklanja tome, pa krivulja ponude ostaje ista, a razina tekućeg domaćeg proizvodapada na nižu razinu koja odgovara sjecištu nove krivulje potražnje i postojeće krivulje ponude na robnom tržištu. Sjecište je premješteno naniže i ulijevo, kod niže razine cijena i niže razine tekućeg proizvoda.

Dugoročno gledano, promjene količine novca u optjecaju su neutralne. Kratkoročno gledano, promjene razine cijena, povećanjem količine novca u optjecaju, odnosno ekvivalentno tome smanjenjem kamatnjaka, povećava se domaći proizvod i smanjuje nezaposlenost.

Budući da cijene s vremenom priklanjaju promjenama količine novca u optjecaju, smanjenje količine novca u optjecaju smanjuje ravnotežnu realnu količinu novca u optjecaju, istodobno povećavajući realni kamatnjak. Promjene kamatnjaka utječu na agregatnu potražnju, a preko nje na investicije, potrošnju, neto izvoz, devizni tečaj i cijene vrijednosnica. Povećanje nominalne količine novca u optjecaju, kratkoročno gledano, smanjuje realni kamatnjak, utječući na cijene investicijskih ulaganja i cijene vrijednosnica i devizni tečaj. Niži realni kamatnjak reducira oportunitetne troškove poslovnih ulaganja, investicije rastu kao i agregatna potražnja, a padaju troškovi investicijskog ulaganja, povećavajući prinose investicija. Niži realni kamatnjak vodi većoj razini tekućeg proizvoda. Međutim, niži troškovi pozajmljenih financijskih izvora vode ulaganju štediša u realne oblike imovine.

Ako je rast cijena praćen monetarnom ekspanzijom, rast količine novca u optjecaju će dovesti do pada realnog kamatnjaka, a time i prelijevanja imovine u domaćoj valuti u imovine uloženu u inozemne valute, što će povećati njihov tečaj.

Očekivane i neočekivane promjene monetarne politike utječu na tekući domaći proizvod i kratkoročni realni kamatnjak. Fiskalna politika promjenama poreza i/ili javne potrošnje također utječe na tekući domaći proizvod. Kako se razina cijena postepeno priklanja promejnama količine novca u optjecaju to povezanost mjera monetarne politike i promjena domaćeg proizvoda postoji i onda kada se rabe

48


racionalna očekivanja u ponašanju sektora kućanstva i sektora privrede glede razine očekivanih cijena.

Osobite teškoće za ekonomsku politikučini vrijeme potrebito za prikupljanje podataka o ekonomskim varijablama (date lag) i vrijeme potrebito za njihovu analizu (recognition lag). Istina, središnja banka može intervenirati i bez promjene legislative, ali uporaba fiskalne politike traži promjenu legislative (legislative lag). Potrebito je i vrijeme da se sve poduzete mjere odraze u povećanju potrošnje (implementation lag).

Na kraju, kada su mjere ekonomske politike implementirane njihovi učinci nisu neposredni i odmah (impact lag). Radi potrebitog vremenskog otklona ekonomska politika ne može poduzeti potrebite mjere za uklanjanje ekonomskih fluktuacija, pa se izabiru niska inflacija i stabilan ekonomski rast kao dugoročni ciljevi ekonomske politike.

3. Monetarna politika u otvorenoj ekonomijiU nacionalnoj, zatovrenoj, ekonomiji moguće je potrošiti samo ono što je domaćom proizvodnjom stvoreno. Sve što je stvoreno nema nužno robnu vrijednost pa nije roba, već dobro. Vrijednost svih roba i usluga koje su proizvođači iznijeli na nacionalno tržište zove se nacionalni proizvod, kojim je određena nacionalna ponuda, to jest vrijednost ponude svih roba i usluga na nacionalnom tržištu. Vrijednost svih dohodaka proizvedenih čimbenika u nacionalnoj ekonomiji zove se nacionalni dohodak, kojim je određena i nacionalna potražnja, to jest vrijednost potražnje svih roba i usluga na nacionalnom tržištu.

U nacionalnoj, zatvorenoj ekonomiji jednakost nacionalnog i domaćeg proizvoda i nacionalnog i domaćeg dohotka doalzi otud, što su nacionalni i domaći proizvod, odnosno nacionalni i domaći dohodak u zatvorenoj ekonomiji, ostvareni u nacionalnoj, domaćoj ekonomiji i od strane nacionalnih, domaćih čimbenika. Nacionalna agregatna ponuda je određujuća za nacionalnu agregatnu potražnju i obrnuto. Temeljem ponude i potražnje formiraju se cijene na robnom nacionalnom, domaćem tržištu.

Kako financijske institucije posreduju između onih koji imaju suficite (štednja i amortizacija) i onih koji imaju deficite radi investiranja, to ih zovemo financijski posrednici.

Na financijskom tržištu, odnosno tržištu kapitala oblikuje se temeljem ponude i potražnje cijena kapitala, to jest kamatnjak. U domaćoj, zatvorenoj ekonomiji cijene se oblikuju na tržištu proizvodnih čimbenika, tržištu rona i usluga, i financijskom tržištu kao monetarni izrazi vrijednosti, pod utjecajem domaće agregatne ponude i potražnje.

Nemonetarne financijske institucije omogućavaju mobilnost štednje iz sektora koji su više uštedjeli nego investiraju u tekućem razdoblju u sektore koji više investiraju u tekućem razdoblju nego što su uštedjeli. Za razliku od nemonetarnih, monetarne financijske institucije omogućavaju financiranje tekućih investicija sektora proizvodnje u većem iznosu nego to omogućava štednja sektora proizvodnje u većem iznosu nego to omogućava štednja sektora potrošnje kod financijskih institucija.

Na tržištu proizvodnih čimbenika ekonomske jedinice mogu birati gdje će locirati investicijska ulaganja, a radnici gdje će raditi. Nastaju snažna povezivanja ekonomskih jedinica na svjetskom tržištu, smanjujući troškove proizvodnje i cijene roba, ali i migracije zaposlenika, što ima političke i

49


monetarne implikacije. Na tržištu roba i usluga potrošači i investitori mogu birati između domaćih i inozemnih roba i usluga.

3.1. Unutarnja i vanjska ravnoteža i sustavi deviznog tečajaU domaćoj, otvorenoj ekonomiji, dio domaćih prihoda i dohodaka se isplaćuje nerezidentima, a dio prihoda i dohodaka rezidenata je inozemnog podrijetla. Isto tako dio roba i usluga na tržištu je inozemnog podrijetla, a dio domaćih roba i usluga se izvoziu inozemstvo. Nužno je stoga razdvajati domaći i nacionalni koncept makroekonomskih agregata koje smo već spominjali, ali i uvesti pojmove neto dohodak, neto proizvod, neto finalna proizvodnja, neto izvoz i neto uvoz. Razlika između nacionalnog i domaćeg proizvoda jednaka je razlici plaćanja primljenih iz inozemstva i plaćanja prema inozemstvu, koja čine bilancu plaćanja.

Otvaranjem ekonomije moguće je da je izvoz veći od uvoza, pa imamo neto izvoz ili daje uvoz veći od izvoza, pa imamo neto uvoz. U prvom lsučaju je domaća proizvodnja veća od domaće potražnje, a u drugom slučaju je domaća proizvodnja manja od domaće potražnje.

U otvorenoj ekonomiji krivulja IS je korigirana za odnos izvoza i uvoza, to jest E-U, što znači da je ta nova krivulja neka krivulja ISEU, iako ćemo je zbog jednostavnosti i dalje nazivati samo IS, ali znajući da je različita od krivulje IS u zatvorenoj ekonomiji.

Dakle, na robnom tržištu je ravnoteža kad su investicije jednake štednji umanjenoj za saldo tekućeg dijela bilance plaćanja. Pozitivan ili negativan saldo upućuje na višak ili manjak u bilanci plaćanja, odnosno da su domaće investicije veće ili manje od domaće štednje. Ako je saldo bilance plaćanja pozitivan (radi se o višku tekućeg dijela bilance plaćanja), domaće investicije su za taj saldo manje od domaće štednje. Ako je negativan, domaće investicije su za saldo veće od domaće štednje.

Kako dolazimo do krivulje ISEU? Na krivulji IS je točka, u kojoj istu krivulju siječe krivulja ISEU, pa je ista i točka na krivulji ISEU. Ta točka je kod kombinacije kamatnjaka i i domaćeg proizvoda Y kada je uvoz U jednak izvozu E.

Prikaz 2-3-1. Konverzija krivulje IS u krivulju ISEU

Do točke ravnoteže na krivulji ISEU dolazimo i prije nego stignemo do krivulje IS. Uzeli smo da je ta ravnotežna točka C na krivulji ISEU. Povezujući tu točku s točkom A dobili smo tijek ISEU, koja je padajuća krivulja IS-LM prikazu i u pravilu, kako smo već naveli, strmija od krivulje IS.

Dakle, neto izvoz je funkcija domaćeg proizvoda i inozemne potražnje za domaćim izvozom roba i usluga.

Krivulja ISEU je strmija od krivulje IS u zatvorenoj ekonomiji jer na osi apscise od povećanja domaćeg proizvoda valja odbiti neto izvoz.

Deficit bilance trgovine središnja banka financira prodajom deviza, a kod suficita bilance trgovine središnja banka kupuje devize, što naravno ima utjecaja na količinu novca u optjecaju.

Bilanca plaćanja, najopćenitije kazano, prikaz je ekonomskih transakcija s inozemstvom. Dva su glavna računa bilance plaćanja: tekući račun i kapitalni račun. Ako su oba računa u sificitu / deficitu tada je bilanca plaćanja u suficitu / deficitu. Ako jedan račun ima deficit, a drugi suficit tada bilanca plaćanja može imati ili suficit ili deficit ili ima saldo nula. S obzirom na moguće slučajeve salda bilance plaćanja

50


važni su načini na koje središnja banka svojim financijskim transakcijama odgovara na taj saldo. Glede toga relevantan je devizni tečaj. Kod fiksnog tečaja središnja banka je spremna po fiksom tečaju kupovati i prodavati njen novac izražen u inozemnoj monetarnoj jedinici, što znači da će tržište cijene deviza biti fiksne. U sustavu s fiksnim deviznim tečajem središnja banka mora ukloniti saldo bilance plaćanja po službenom tečaju. Kako bi mogla mora raspologati deviznim rezervama. Razinu tih rezerva određuje sve ono što određuje razinu kupovanja i prodaja deviza na deviznom tržištu.

U „clean floating“ sustavu središnja banka u potpunosti prepušta formiranje tečaja pod utjecajem ponude i potražnje na deviznom tržištu, pa su tada devizne rezerve nula, a saldo bilance plaćanja također nula. U praksi je, međutim, „managed or dirty floating“, to jest, središnja banka intervenira na deviznom tržištu, pa su devizne rezerve nužno veće od nule, a u praksi su mogući slučajevi deprecijacije i aprecijacije tečaja domaće valute, kao korektivne mjere ekonomske, odnosno monetarne politike kojima se posredno usklađuju bilanca trgovine i razina domaćeg proizvoda.

Prikaz 2-3-5. Odnosi vanjske konkurentnosti i domaće apsorpcije – str. 418

Ekonomiju se može naći u različitim situacijama, pa su potrebiti i različiti pristupi uspostavljanju unutarnje i vanjske ravnoteže. U polju A, koje je lijevo od krivulje EB i desno od krivulje IB, imamo suficit i inflaciju, pa je potrebito aprecijacijom domaće valute smanjiti izvoz i povećanjem domaće apsorpcije doći u točku ravnoteže E, u čemu može pomoći monetarna i fiskalna politika. Polje B je lijevo od krivulje EB i lijevo od krivulje IB, pa imamo suficit i recesiju i stoga je potrebito povećati domaću apsorpciju mjerama monetarne politike te deprecijacijom domaćeg novca pripomoći uravnoteženje. Polje C ima deficit i recesiju, pa bi ekspanzivne mjere monetarne i fiskalne politike povećale domaću apsorpciju i zaposlenost uz rast deficita, odnosno smanjenje deviznih rezerva i količine novca u optjecaju, i time na kraju nezaposlenost. To upućuje da nije moguće imati stabilnu unutrarnju ravnotežu u situaciji vanjske ravnoteže. Deprecijacija nacionalne valute, iako neizbježna, neće sama dovesti do unutarnje i vanjske ravnoteže, pa su nužne i druge mjere kojima će se povećati konkurentnost ekonomije. U polju D je deficit u bilanci plaćanja i inflacija, pa su restriktivne mjere fiskalne i monetarne politike nužne istodobno kako bi se došlo do ravnotežne točkeE. Deprecijacija nacionalne valute, koja će se u tom slučaju prakticirati kako bi se postigla vanjska ravnoteža, ima i svoje slabe strane. Povećavaju se cijene uvoza i time narušava unutarnja ravnoteža, te se gubi ugled nacionalne valute pa su to razlozi pribjegavanju mjerama monetarne i fiskalne politike.

Restriktivnom monetarnom politikom, na primjer, većim kamatnjakom, utječe se na pad domaćih investicija i time domaćeg proizvoda i uvoza s jedne strane te na povećanje priljeva kapitala s druge strane, što vodi smanjivanju deficita u bilanci plaćanja.

Kod fiksnog deviznog tečaja nije moguće beskonačno financirati deficit trgovačke bilance, zbog ograničenosti deviznih rezerva.

U otvorenoj ekonomiji agregatna potražnja za domaćim robama je jednaka agregatnoj potražnji rezidenata plus neto izvoz.

Trgovinski deficit može se reducirati smanjenjem (C+I+G) relativno domaćem proizvodu Y preko restriktivne monetarne i/ili fiskalne politike.

51


Naime povećanje nominalne količine novca u optjecaju smanjuje kamatnjak, koji utječe na smanjenje deviznog tečaja domaće valute koji se odražava u smanjenje uvoza i povećanju izvoza, dakle, poboljšanju tekućeg dijela bilance plaćanja.

Recesija podrazumijeva pad nadnica.

Politikom deviznog tečaja u slučaju deficita bilance trgovine se aprecijacijom domaćeg novca smanjuje količina primarnog novca u bilanci središnje banke, što automatski preko povećanja kamatnjaka vodi u smanjenje količine novca u optjecaju i povećanja deficita u bilanci plaćanja (zbog povećanja domaćeg kamatnjaka povećava se priljev inozemnog kapitala, a smanjuje odljev domaćeg kapitala).

Tijek automatskog podešavanja može se otkloniti operacijama sterilizacije kada središnja banka utječe neposredno preko deviznog tečaja operacijama na otvorenom tržištu na količinu primarnog novca i količinu primarnog novca i količinu novca u optjecaju.

U sustavu fiksnog deviznog tečaja devizni tečaj je instrument politike, a središnja banka mijenja isti zbog političkih odluka.

U sustavu čistog fluktuiranja tečajem devizni tečaj se mijenja uravnotežujući bilancu plaćanja, dok u sustavu „dirty floating“ središnja banka manipulira tečajem ne obvezujući se za niti jednu razinu tečaja.

3.2. Bilanca plaćanja i tokovi kapitalaU zatvorenoj ekonomiji je neto izvoz uvijek nula, pa su samo tri komponente domaćeg proizvoda: osobna potrošnja, investicijska potrošnja i proračunska potrošnja. U otvorenoj ekonomiji je uz navedene oblike potrošnje i neto izvoz, odnosno saldo bilance trgovine BPt koji je jednak razlici domaće štednje S (razlika između domaćeg proizvoda i zbroja osobne i proračunske potrošnje) i domaće investicijske potrošnje I. Razlika S-I je neto kapitalni tok (neto inozemne investicije), koji može biti pozitivan S>I ili negativan S<I. Ako je pozitivan tada je odljev domaćeg kapitala inozemstvu, a ako je negativna tada je priljev inozemnog kapitala u domaću ekonomiju.

Kapitalni tokovi mogu financirati deficit / suficit bilance trgovine pa kroz ravnotežu tekućeg i kapitalnog dijela bilance plaćanja uspostavlja se ravnoteža e ekonomiji, povezana s monetarnom, fiskalnom i deviznom politikom.

Kada domaća štednja padne manje nego domaće investicije investitori se zadužuju u inozemstvu, a kada domaća štednja raste brže od domaćih investicija investitori ulažu u inozemnu realnu i financijsku imovinu. Razina kamatanjaka i deviznog tečaja su čimbenici koji određuju da se izvoznici i uvoznici ponašaju tako da su međunarodni tokovi roba jednaki međunarodnim tokovima kapitala.

Deficit bilance trgovine treba biti pokriven priljevom kapitala u domaću ekonomiju, pa može kratkoročno gledanootkloniti probleme interne i eksterne ravnoteže. Preko politike kamatnjaka može se utjecati na priljev inozemnog kapitala i preko toga voditi ekspanzivnu domaću ekonomsku politiku bez ulaženja u probleme bilance plaćanja.

U sustavu s fiksnim deviznim tečajem i kapitalnom mobilnošću rabimo monetarnu politiku da bismo uspostavili vanjsku ravnotežu i fiskalnu politiku da bismo uspostavili punu zaposlenost. Međutim

52


„policy mix“ ima ograničenja. Prvo, fiskalna politika nije dovoljno fleksibilna koliko to traži mix politika. Drugo, ekonomija nije indiferentna prema promjeni kamatnjaka. Treće, kada je bilanca plaćanja uravnotežena moguće je da je manjak u tekućem dijelu financiran priljevom inozemnog kapitala, što otvara probleme u svezi otplate dugova, ali i otvara pitanja u svezi zamjene fiksong deviznog tečaja fleksibilnim deviznim tečajem.

Devalvacija znači odljev kapitala iz domaće ekonomije. Očekujući da će domaća monetarna jedinica devalvirati imatelji novca kupuju neke druge valute na deviznom tržištu.

Fiksni devizni tečaj nije moguće održati ako države rabe ekonomsku politiku koja vodi u različite stope inflacije iako postoji sloboda mobilnosti kapitala. Države s nižom stopom inflacije moraju revalvirati, a države s višom stopom inflacije moraju revalvirati, a države s višom stopom inflacije devalvirati svoju valutu.

3.3. Fluktuacije deviznog tečaja i kamatnjakaDevizni tečaj e između dvije ekonomije, s različitim ekonomskim jedinicama, je cijena po kojoj rezidenti tih ekonomija međusobno trguju. Općenito, tok roba i usluga između nacionalnih ekonomija uključuje konverziju monetarne jedinice uvoznika (raste ponuda) u monetarnu jedinicu izvoznika (raste potražnja). Cijena monetarne jedinice gospodarstva uvoznika prema monetarnoj jedinici gospodarstva izvoznika je nominalni devizni tečaj. Kao takav, nominalni devizni tečaj je relativna cijena novca dviju ekonomija i indikator njihove konkurentnosti. Nominalni devizni tečaj između svije monetarne jedinice može se mjeriti na dva načina:

a) Kao cijena domaćeg novca izražena u inozemnom novcu (indirektno notiranje), na primjer, 1 HRK = 0,14 ili 0,14/1,

b) Kao cijena inozemnog novca izražena u domaćem novcu (direktno notiranje), na primjer 1 = 7,3 HRK ili 7,3/1.

Nominalna aprecijacija / deprecijacija novca je povećanje / smanjenje cijene domaćeg novca u inozemnom novca.

Cijena po kojoj rezidenti ekonomija s različitim novcem međusobno trguju uspostavlja se tijekom bilateralnih međunarodnih trgovačkih odnosa, pa se nominalni devizni tečaj uobičajno naziva bilateralni nominalni devizni tečaj.

Kod kupovine nas interesira ne samo cijena novca, već i kolika je cijena roba u jednoj ekonomiji realtivno prema cijenama u drugoj ekonomiji, što nas vodi prema kostrukciji realnog deviznog tečaja, koji je mjera kupovne moći novca.

Devizni tečaj ne nastaje samo temeljem izvezenih i uvezenih proizvoda, već i potražnjom domaćeg novca od strane nerezidenata, što se odražava na devizni tečaj na deviznom tržištu pod utjecajem ponude i potražnje deviza.

Čimbenici dugoročnog trenda ponude i potražnje valuta su: promjena cijena, promjene proizvodnosti, preferencije investitora i trgovačke barijere.

Teorija pariteta kupovne moći razlaže kretanje deviznih tečajeva dviju valuta kao odnos njihove kupovne moći, to jest kao funkciju odnosa domaćih i inozemnih cijena.

53


Paritet nominalnog kamatnjaka utvrdili smo polazeći od perfektne zamjenjivosti domaćih i inozemnih vrijednosnica, što je pojednostavljen koncept. Možemo napustiti takvu pretpostavku uvodeći imperfektnu zamjenjivost između domaćih i inozemnih vrijednosnica u paritet nominalnog kamatnjaka. To činimo monetarnom premijom (currency premium) cp, koja je broj koji kaže preferencije investitora glede ulaganja u financijsku aktivu denominiranu u određenoj valuti relativno prema financijskim aktivama denominiranim u nekim drugim monetarnim jedinicama.

Na makroekonomske agregate može se djelovati mjerama monetarne politike (financijsko tržište), fiskalne politike (prihodi i rashodi države) i devizne politike (devizni tečaj), koje se odražavaju i u politici cijena.

3.4. Bilanca plaćanja, devizni tečaj i mobilnost kapitalaU bilanci plaćanja su iskazane transakcije po tekućem računu i kapitalne transakcije.

Kod fiksnog deviznog tečaja središnja banka intervenira na deviznom tržištu radi održavanja fiksnog deviznog tečaja središnja banka intervenira na deviznom tržištu radi održavanja fiksnog deviznog tečaja domaćeg novca.

Ove prve promjene su dugoročne i nazivaju se devalvacija i revalvacija, a ove druge promjene su svakodnevne i nazivaju se deprecijacija i aprecijacija. Sustav deviznih tečajeva određuje je li količina novca u optjecaju funkcija deviznog tečaja ili je devizni tečaj funkcija količine novca u optjecaju. U sustavu fiksnog deviznog tečaja količina novca u optjecaju je funkcija deviznog tečaja, a u sustavu fluktuirajućeg deviznog tečaja devizni tečaj je funkcija količine novca u optjecaju, koja je egzogeno određena.

Kod fiksnog deviznog tečaja i perfektne mobilnosti kapitala domaći kamatnjak je jednak inozemnom kamatnjaku, što ima daljnje implikacije.

Višak u bilanci plaćanja povećava devizne rezerve središnje banke i/ili poslovnih banaka. Ako se povećavaju devizne rezerve kod središnje banke, istodobno se povećava količina primarnog novca i količina primarnog novca i količina novca u optjecaju. To je razlog da će se u sustavu fiksnog deviznog tečaja krivulja LM premještati udesno.

Središnja banka reagira na manjak / višak u bilanci plaćanja s prodajom / kupovinom deviza na deviznom tržištu, i istodobno „sterilizira“ monetarne posljedice, to jest koliko primarnog novca smanjuje / povećava s prodajom / kupovinom deviza, toliko ga povećava / smanjuje s kupovinom / prodajom proračunskih obveznica politikom otvorenog tržišta.

Središnja banka intervencijama na deviznom tržištu upravljaju razinom deviznog tečaja, a politikom sterilizacije otklanja promjene količine novca u optjecaju do koji dolazi povećanjem ili smanjenjem deviznog tečaja. Učinkovitost središnje banke u mjerama sterilizacije ovisi, kako smo naveli, o tome jesu li proračunske domaće vrijednosnice (ili vrijednosnice u inozemnom novcu). Razina zamjenjivosti vrijednosnica, domaćih i inozemnih, je različita i o njoj ovisi učinak sterilizacije.

U sustavu fluktuiranja deviznog tečaja devizni tečaj nije egzogena varijabla već ga određuje ponuda i potražnja na deviznom tržištu.

54


Zbog potpune mobilnosti kapitla i perfektne supstitucije domaćih i inozemnih vrijednosnica povećanjem domaćeg kamatnjaka, koji je tada veći od inozemnog kamatnjaka, dolazi do neto uvoza kapitala.

Učinkovitost sterilizacije ovisi o zamjenjivosti između domaćih i inozemnih vrijednosnica. Nastojeći u sustavu službenog fluktuiranja deviznog tečaja održati nepromijenjenu količinu novca u optjecaju i postojeću razinu kamatnjaka, unatoč promjeni deviznog tečaja, središnja banka istodobno prodaje ili kupuje domaće proračunske obveznice.

Kod perfektne mobinosti kapitala i perfektne zamijenjivosti inozemnih i domaćih vrijednosnica nužno je smanjiti kamatnjak za domaće proračunske vrijednosnice, kako bi se smanjio neto uvoz kapitala, odnosno priljev inozemnog novca kao izvor povećanja deviznih rezerva središnje banke, primarnog novca i količine novca u optjecaju te pada domaćeg kamatnjaka. Samo ako domaće proračunske vrijednosnicenisu perfektni supstitut za inozemne vrijednosnice tada sterilizacijska politika središnje banke može biti u većoj ili manjoj mjeri učinkovita i u sustavu fluktuiranja deviznog tečaja, ovisno o tome koliko se mijenja devizni tečaj, domaći kamatnjak i količina novca u optjecaju.

Središnja banka ne može beskonačno financirati manjak u bilanci plaćanja s prodajom deviza na deviznom tržištu, čuvajući tržišni devizni tečaj i istodobnosterilizirati monetarne posljedice, kako ne bi bilo promjene količine novca u optjecaju.

Devizni tečaj je u sustavu fluktuiranja deviznog tečaja, kako smo već naveli, funkcija egzogeno određene količine novca u optjecaju, to jest e=f(M).

Kod fiksnog deviznog tečaja, ako je bilanca plaćanja izravnana i ako je međunarodna mobilnost kapitala perfektno neelastična u odnosu na kamatnjak (perfektna imobilnost kapitala), krivulja BP je okomiti pravac na apscisu.

Vanjska ravnoteža se različite kombinacije kamatnjaaka i domaćeg proizvoda za koje je BP=0, a unutarnja ravnoteža su različite kombinacije kamatnjaka i domaćeg proizvoda u kojima su sjecišta krivulja IS i LM. Unutarnja i vanjska ravnoteža su međusobno zavisne, pa će vanjska neravnoteža dovesti do unutarnje neravnoteže.

U otvorenoj ekonomiji je za ravnotežu na robnom tržištu odlučujuća ravnoteža između štednje S i uvoza U te investicija I i izvoza robe i usluga E. Saldo tekuće bilance plaćanja BPt je jednak (E-U), a da bi bila ravnoteža na robnom tržištu taj saldo mora odgovarati razlici (S-I). Slijedom toga ravnotežu na robnom tržištu pišemo kao I+E=S+U, iz čega slijedi da je I=S-(E-U), a kako je BPt=E-U, možemo pisati da je BPt=S-I.

Promejene u ravnoteži bilance plaćanja imaju posljedice ne samo na devizni tečaj, već i na količinunovca u optjecaju, pa je i to jedan od ograničavajućih čimbenika monetarne politike.

Da bismo postigli dva cilja, kao što su unutarnja i vanjska ravnoteža, moramo preko politike apsorpcije djelovati jednim instrumentima na krivulju salda S-I, a drugim instrumentima na krivulju salda E-U.

I jedna i druga politika, kao i devizna politika preko deviznog tečaja, utječe na domaću potražnju.

55


3.5. Uravnoteženje bilance plaćanjaGlede izbora politike uravnoteženjabilance plaćanja često je konflikt između ciljeva unutarnje i vanjske ravnoteže, pa se rabe različite politike stabilizacije (monetarna, fiskalna, deviznog tečaja), kojima se utječe na čimbenike kratkoročne i fundamentalne neravnoteže bilance plaćanja. U bilanci plaćanja su tekuće i kapitalne transakcije pa je bilanca plaćanja zbroj bilance trgovine i bilance kapitala to jest BP=BPt+BPc.

Dugoročna neravnoteža na deviznom tržištu podrazumijeva da su dugoročno u ravnoteži ostala tržišta. Utoliko je tijek uravnoteženjana deviznom tržištu znatno kompliciraniji nego na ostalim tržištima.

Mehanizam automatskog uravnoteženja je moguć u tekućem i kapitalnom dijelu bilance plaćanja, iako se ta dva dijela najčešće posebno analiziraju, nastojeći odrediti čimbenike koji su determinirajući za neravnotežu tekućeg dijela bilance plaćanja, dok se kapitalno uravnoteženje dovodi u vezu s mobilnosti kapitala.

U sustavu fiksnog deviznog tečaja mehanizam uravnoteženja tekućeg računa bilance plaćanja djeluje automatski preko dva mehanizma. Prvi je promjena cijena robe, koje kao i devizni tečaj utječu na konkurentnost, a drugi, promjena domaćeg proizvoda odnosno dohotka. Neravnoteža djeluje na realtivan odnos domaćih i inozemnih cijena, a preko izvoza i uvoza na domaći proizvod. Promjenadomaćeg proizvodazbog povećanja marginalne sklonosti uvozu ili izvozu u domaćoj i inozemnoj ekonomiji utječe na promjene vrijednosti uvoza i izvoza te promjenu deviznog tečaja i odnosa cijena, koje su važne determinante količine izvoza i uvoza.

Osim što automatski mehanizam uravnoteženja djeluje preko promjena cijena i domaćeg proizvoda, i same promjene odnosa domaćih i inozemnih cijena P/Pf i domaćeg proizvoda utječu na uklanjanje vanjske neravnoteže. Pri tome se danas rabe i različite mjere ekonomske politike. I dok u sustavu fiksnog deviznog tečaja mehanizam cijena i domaćeg proizvoda djeluju automatski i odmah, u sustavu fluktuiranja deviznog tečaja rabe se mjere ekonomske politike pa time i s vremenskim otklonom.

3.5.1. Promjena cijenaMehanizam automatskog uravnoteženja bilance plaćanja promjenama cijena roba djeluje u uvjetimafiksnog deviznog tečaja.

U uvjetima fleksibilnog deviznog tečaja djeluje mehanizam cijena novca.

Porst cijena narušava relativni odnos cijena P/Pf stimulirajući uvoz, a destimulirajući izvoz što je uzrok deficita u tekućem dijelu bilance plaćanja.

U sustavu slobodnog fluktuiranja deviznog tečaja suficit / deficit u bilanci plaćanja automatski se otklanja aprecijacijom / deprecijacijom domaćeg novca.

Stabilno devizno tržište i dovoljna elastičnost ponude i potražnje inozemnog novca su dva važna čimbenika u sustavu deviznog tečaja za djelovanje automatskog uravnoteženja bilance plaćanja preko aprecijacije / deprecijacije domaćeg novca.

56


3.5.2. Promjena domaćeg proizvodaPovećanje izvoza preko povećanja deviznih rezerva kod središnje banke ne dovodi samo do povećanja količine novca u optjecaju nego i do povećanja domaćeg proizvoda preko multiplikatora, a time i uvoza. Do promjene uvoza promjena domaćeg proizvoda dovodi preko promjene sklonosti uvozu.

Narušavanjem eksterne ravnoteže E≠U narušava se i interna ravnoteža S≠I jer je S-I=E-U.

Povećanje / smanjenje domaćeg proizvoda mijenja relativni odnos domaćih i inozemnih cijena, a promjena salda u bilanci plaćanja utječe na aprecijaciju / deprecijaciju domaćeg novca i na promjenu kamatnjaka, koji se mijenja zbog promjene deviznih rezerva koje izaziva promjena salda u bilanci plaćanja. Promjena deviznih rezerva dovodi do promjene primarnog novca koji određuje razinu kamatnjaka.

Relativni odnos cijena i devizni tečaj utječu na izvoz i uvoz, a razina kamatnjaka na priljev i odljev kapitala. Stoga možemo zaključiti, da mehanizam uravnoteženja preko cijena, koji i sam aktivira ovaj prvi mehanizam. Oba mehanizma se međusobno nadopunjuju, ubrzavajući tijek uravnoteženja bilance plaćanja.

3.6. Ekonomska politika i ravnoteža bilance plaćanjaU fluktuirajućem deviznom sustavu u kojem nema ili su male intervencije političke vlasti na devizni tečaj na deviznom tržištu, devizni tečaj se uravnotežuje snagama tržišta na kojem se potražnja i ponuda deviza povećavaju povećanjem transakcija s inozemstvom. Stoga se vanjska neravnoteža domaće ekonomije neće pojaviti u fluktuacijama domaće bilance plaćanja već u promjeni deviznog tečaja. Prirodno je stoga da su i mjere ekonomske politike usmjerene na devizni tečaj, odnosno monetarnu politiku kao čimbenika deviznog tečaja, kao što je prirodno devizni tečaj, odnosno monetarnupolitiku kao čimbenika deviznog tečaja, kao što je prirodno devizni tečaj u sustavu fleksibilnog deviznog tečaja razlagati s monetarnog motrišta.

3.6.1. Pristup elastičnostiPromjena vrijednosti domaćeg novca utječe na odnos cijena izvozne domaće robe prema cijenama uvozne inozemne robe PE/PU što je domaći Terms of Trade, kojeg možemo izraziti i kao (PEQE/PUQU), a koji se mijenja preko promjene elastičnosti izvozne potražnje (izvoza) i elastičnosti uvozne potražnje (uvoza).

Elastičnosti potražnje za izvozom i uvozom, koje u kratkom roku mogu biti i nula, su najvažniji uzrok širokih fluktuacija deviznog tečaja. Dugoročno gledano elastičnosti potražnje za izvozom i uvozom mogu biti znatne. Kod niske kratkoročne potražnje za izvozom i uvozom, promjena vrijednosti domaćeg novca, kratkoročno gledano, ne samo da odmah ne otklanja probleme u tekućem računu bilance plaćanja, nego pogoršava njegovo postojeće stanje (J-krivulja), da bi protekom određenog vremena došlo do željenog ravnotežnog stanja.

Kratkoročne elastičnosti uvijek ne zadovoljavaju marshall-lernerov uvijet pa odatle učinak J-krivulje.

Postoji nekoliko razloga zašto su kratkoročne niže od dugoročnih elastičnosti. Na primjer, polazeći od devalvacije, izvozni prihodi i uvozna potrošnja su određeni ugovorima potpisanim prije devalvacije, i obično izraženi u novcu izvoznika, pa je potrebito određeno vrijeme za promjene ponašanja izvoznika i uvoznika.

57


Bilanca tekućeg računa bilance plaćanja je funkcija domaćeg i inozemnog proizvoda i realnog deviznog tečaja, a kapitalni račun bilance plaćanja određen je razlikom domaćeg i inozemnog kamatnjaka. Ravnoteža domaćeg i inozemnog kamatnjaka. Ravnoteža domaćeg i inozemnog kamatnjaka je u svezi s deviznim tečajem. Prema tome, učinak promjene deviznog tečaja je u svezi s tekućim i kapitalnim računom bilance plaćanja.

3.6.2. Pristup apsorpcijiPozitivan ili negativan saldo upućuje da se radi o višku ili manjku bilance plaćanja, odnosno da su domaće investicije veće ili manje od domaće štednje. Stoga je razlika između „proizvedenog“ i „ostvarenog“ domaćeg proizvoda, to jest domaćeg proizvoda korigiranog razlikom izvoza i uvoza (E-U), jednaka vrijednosti raspoloživog domaćeg proizvoda Y*. Raspoloživi domaći proizvod možemo uzeti kao vrijednost apsorpcije (expenditure) A, to jest A=Y-BPt. Kako je Y=A+BPt, to je BPt=Y-A, odnosno ΔBPt=ΔY-ΔA, od čega polazi apsorpcijski, keynesijanski pristup, prema kojem promjena ekonomske politike, na primjer devalvacija, može poboljšati bilancu trgovine samo ako je povećanje domaćeg proizvoda veće od povećanja apsorpcije veće od povećanja apsorpcije ΔY>ΔA. Nužno je stoga osim salda tekućeg dijela bilance palaćanja razmatrati i saldo štednje i investicija, kako bismo došli do domaće apsorpcije.

Prema apsorpcijskom pristupu nominalni domaći proizvod je determinanta apsorpcije, a apsorpcija je determinanta tekućeg računa bilance plaćanja2. Neravnoteža u tekućem računu bilance plaćanja je karakteristična po ex ante divergentnim kretanjima nominalnog domaćeg proizvoda i agregatne domaće potoršnje (apsopcije).

3.6.3. Monetarni pristupMonetarni pristup razvio se u različite modele neposrednog i posrednog determiniranja deviznog tečaja. Fleming-Mundellov model monetrnog pristupa bilanci plaćanja je verzija IS-LM modela monetarne politike u otvorenoj ekonomiji, a usmjeren je na tokove ponude i potražnje na deviznom tržištu, kao determinante deviznog tečajate učinak monetarne i fiskalne politike na dohodaki zaposlenost u otvorenoj ekonomiji s fiksnim i fluktuirajućim deviznim tečajem. Suprotno od Fleming-Mundellova modela, oslonjenog na IS-LM analizu tokova ponude i potražnje na deviznom tržištu, model Monetarističkog pristupa, R. Dornbuschov „overshooting“ model i M. V. N. Whitmanov imovinski model ravnotežnog portfelja, vide devizno tržište kao tržipte financijskih aktiva na kojem je devizni tečaj u kratkom roku determiniran ravnotežnim uvjetima domaćih i inozemnih financijskih aktiva. Da bismo došli do navedenih razlika glede determiniranja deviznog tečaja poći nam je logičnim slijedom razvoja monetarnog pristupa bilanci plaćanja, pristupom koji je intelektualni potomak „price specie flow mechanism“-a D. Humea. Premda postoje važne razlike između te dvije teorije one su ipak evolucijski povezane, pa počela logičnog slijeda razvoja monetarne politike u otvorenoj ekonomiji, osobito počela monetarnog pristupa bilanci plaćanja, su u klasičnom zlatnom standardu.

Klasična monetarna ekonomija bavila se povezanošću novca, potrošnje i cijena u otvorenoj ekonomiji, kako je to vidljivo u „price-specie mechanism“-u D. Humea. Model podrazumijeva punu fleksibilnost cijena i usredotočen je na monetarno-robnu ekonomijuu kojoj nema monetarne imovine. Kao takav,

2

? Postoje različiti načini na koje politička vlast može utjecati na nominalni domaći proizvod i domaću apsorpciju.

58


model podrazumijeva prirodnu distribuciju novca diljem svijeta, određenu povezanošću usklađivanja kretanja plaćanja s kretanjem razine cijena.

Monetarni pristup bilanci plaćanja je reinkarnacija monetarnog mehanizma podešavanja u klasičnoj monetarnoj ekonomiji i temelji se na višestrukoj povezanosti količine novca u optjecaju i bilance plaćanja. Višak ili manjak u bilanci plaćanja predstavlja neto tokove novca između pojedinih nacionalnih ekonomija, mijenjajući njihovu količinu novca u optjecaju, a time i odnose količine novca u optjecaju i potražnje novca.

Količina novca u optjecaju Ms je zbroj gotovog novca središnje banke i depozitnog novca poslovnih banaka. Ako uzmemo da je osnova promjene depozitnog novca poslovnih banaka primarni novac središnje banke tada nas u monetarnom pristupu bilanci plaćanja interesira promjena primarnog novca središnje banke, jer tom promjenom se mijenja ukupna količina novca u optjecaju.

Monetarni pristup bilanci plaćanja usmjeren je na povezanost promjena na tržištu novca s promjenama u bilanci plaćanja. Povećanje tokova potrošnje na tekućem i kapitalnom računu bilance plaćanja generira deficit bilance plaćanja dovodeći do gubitka deviznih rezerva kod središnje banke, koja nastoji prodajom deviznih rezerva i kupovinom domaćeg novca očuvati njegovu kupovnu moć kod fiksnog deviznog tečaja.

Smanjenjem deviznih rezerva središnja banka smanjuje količinu novca u optjecaju, sve dok se ne ukloni višpak količine novca u optjecaju u odnosu na tekuću potražnju novca.

Uspostavljanjem ravnoteže tekuće količine novca u optjecaju s tekućom potražnjom novca (ravnoteža na monetarnom tržištu) uspostavlja se i ravnoteža bilance plaćanja. Smanjenje stope rasta domaće komponente količine novca u ukupnoj količini novca u optjecaju je manje od smanjenja potražnje za tom komponentom količine novca u optjecaju, što jamči da će podešavanje kroz portfolio dovesti do viška u bilanci plaćanja. Višak u bilanci plaćanja će dovesti do povećanja deviznih rezerva kod središnje banke i povećanja količine novca u optjecaju sve dok monetarno tržište i bilanca plaćanja nisu u ravnoteži. Neravnoteža u bilanci plaćanja je stoga tranzicija neravnoteža preko koje se usklađuje tekuća količina novca u optjecaju s željenom količinom novca u optjecaju. Kao takva, neravnoteža u bilanci plaćanja se sama dovodi u ravnotežu preko moentarnog tržišta, a njen vipak ili manjak su dvije faze uravnoteženja monetarnog tržišta.

Glede monetarnog pristupa njegova ključna karakteristika je automatizam mehanizma podešavanja bilance plaćanja po kojem se neravnoteža u bilanci plaćanja otklanja ravnotežom količine novca u optjecaju i njegove potražnje na monetarnom tržištu. Dugoročna ravnoteža na tom tržištu omogućava dugoročnu ravnotežu bilance plaćanja. S tog motrišta neravnoteža bilance plaćanja je kratkoročna neravnoteža na monetarnom tržištu.

Monetarni pristup ima dva ključna elementa:

1. Prvi, neposrednu povezanost ravnoteže bilance plaćanja i ukupne količine novca u optjecaju Ms,

2. Drugi, stabilnost potražnje novca.

59


Središnja banka često ublažava utjecaj neravnoteže bilance plaćanja, odnosno intervencija središnje banke na deviznom tržištu na količinu novca u optjecaju sterilizacijskim operacijama.

Monetarni pristup naglašavajući ulogu monetarne kontrole i tretirajući problem uravnoteženja bilance plaćanja i monetarnog tržišta s dugoročnog motrišta, ignorira realne i strukturalne posljedice bilance plaćanja, odnosno zapostavlja značaj onih sastavnica bilance plaćanja koje su vitalne za nacionalni interes i učinkovitost ekonomske politike u kratkom roku.

U monetarnoj teoiji, koja je u svezi s monetarnom interpretacijom bilance, plaćanje su različiti teorijski pristupi, posebno glede determiniranja deviznog tečaja3. Njihovo razlaganje glede determiniranja deviznog tečaja počinjemo povijesno-evolucijskim slijedom njihova razvoja:

a) Fleming-Mundellov pristup – napušta keynesijanski model zatvorene ekonomije, uvodeći IS-LM model neto izvoz, kao dodatnu agregatnu potražnju i tržište vanjskih plaćanja (bilancu plaćanja). O otvaranju IS-LM modela već smo nešto razložili, navodeći kako je neto izvoz inverzna funkcija domaćeg proizvoda, a neto priljev kapitala neposredna funkcija domaćeg kamatnjaka, kod dane razine inozemnog kamatnjaka.

Fleming-Mundellov model polazi od toga da je realna količina novca u optjecaju Ms/P jednaka potražnji novca određenoj kamatnjakom i realnim domaćim proizvodom L(i,Yr).

Monetarna politika može biti učinkovita u kontroli agregatne potražnje, a fiskalna politika je glede aprecijacije novca potpuno ili djelomično neučinkovita. Učinkovitost monetarne i neučinkovitost fiskalne politike dolazi otud, što te politike u sustavu fluktuiranja deviznog tečaja očituje se preko utjecaja na kamatnjak. Promjene kamatnjaka u istom smjeru izazivaju promjene u tekućem i kapitalnom računu bilance plaćanja.

Mundel-Flemingov model podrazumijeva četiri temeljna ograničenja: a) dane domaće i inozemne cijene; b) uzima u obzir samo dane kredite inozemstvu i primljene kredite od inozemstva bez drugih financijskih aktiva; c) ne polazi od pune ravnoteže bilance plaćanja, to jest ravnoteže tekućeg i ravnoteže kapitalnog računa, već od moguće neravnoteže u oba računa, pri čemu suficit u jednom uravnotežava deficit u drugom dijelu bilance plaćanja; i d) ne podrazumijeva očekivanja varijacija deviznog tečaja.

b) Monetaristički pritup – monetarni pristup kod fiksnog deviznog tečaja pretvara se u teoriju determiniranja bilance plaćanja, a kod fluktuiranja deviznog tečaja u teoriju determiniranja deviznog tečaja, pri čemu je devizni tečaj esencijalni monetarni fenomen određen uvjetima ravnoteža na monaternom tržištu.

Monetaristički pristup polazi od toga, da je devizni tečaj determiniran količinom novca u optjecaju i potražnjom novca, pa promjene monetarne politike utječu na očekivanja u svezi s budućim deviznim tečajem, dovodeći do širokih flukutacija tečaja.

3

? Glede determiniranja deviznog tečaja modele je moguće razdijeliti u svije osnovne grupe monetarnih pristupa bilanci plaćanja: prva Fleming-Mundelov model; i druga, monetaristički model, R. Dornbuschov model; i M. V. N. Whitmanov imovinski model.

60


Kvantitativna monetarna teorija tvrdi da su cijene te koje određuju monetarnu ravnotežu pretvarajući nominalnu u realnu količinu novca u optjecaju koja odgovara potražnji njegove realne količine.

Prema teoriji pariteta kupovne moći, kupovna moć dvije monetarne jedinice je jednaka, kada su izražene jednom zajedničkom jedinicom, kod ravnotežnog deviznog tečaja. Kako uravnoteženje pariteta kupovne moći uklanja profitabilne mogućnosti, time će se simultano uspostaviti ravnoteža realne količine novca na monetarnim tržištima dviju ekonomija.

Vrijednost –a kao eksponent varijable kamatnjaka i je elastičnost potražnje novca glede kamatanjaka. Ona mjeri osjetljivost potražnje novca na promjenu kamatnjaka. Negativna je zato što se podrazumijeva da željena realna potražnja novca varira inverzno s troškovima držanja novca, i uzima se kao jednak u dvije ekonomije.

U monetarnom pristupu devizni tečaj je realtivna cijena domaćeg novca, determinirana njegovom raspoloživom količinom u optjecaju i njegovom potražnjom.

Otvaranjem ekonomije potražnja za domaćim novcem je uglavnom i dalje potražnja rezidenata, jer isti plaćaju svoje obveze u domaćem novcu, dok se u drugim ekonomijama plaća u novcu tih ekonomija, pa je potražnja novca u otovorenoj ekonomiji određena na isti način kao i u zatvorenoj ekonomiji. Potražnja novca i količina novca u optjecaju se dovode u ravnotežu preko kamatnjaka.

Ulaganje u inozemno financijsko tržište, kod istog kamatnjaka na financijske aktive, isplativo je samo onda kada se očekuje povoljno kretanje deviznog tečaja.

Na neposredan način tekuća količina novca u optjecaju utječe na devizni tečaj preko odnosa monetarne ravnoteže i pariteta kupovne moći. Na posredan način, monetarni pristup podrazumijeva, da anticipirana buduća stopa rasta količine novca u optjecaju utječe na cijene i devizni tečaj, preko očekivanih cijena koje su komponenta nominalnog kamatnjaka kao varijable funkcije potražnje novca.

c) R. Dornbuschov „overshooting“ pristup – ako postoji savršena fleksibilnost cijena kod monetarne ekspanzije realna količina novca u optjecaju može ostati nepromijenjena. Međutim, ako porast cijena zaostane u vremenu za monetarnom ekspanzijom, tada u određenom vremenu realna količina novca u optjecaju će se povećati, a domaći kamatnjak pasti. Kako će se ponašati devizni tečaj? Ako inozemni kamatnjak ostane nepromijenjen, pad domaćeg kamatnjaka dovodi do odljeva domaćeg kapitala u inozemstvo i do deficita u kapitalnom računu bilance plaćanja. Domaći novac će deprecirati.

d) Imovinski pristup – od činjenice da je novac financijska imovina, logično slijedi da je devizni tečaj određen djelomično ili u cjelosti na tržištu financijskih aktiva prije nego na robnom tržištu4. Ali na tržištu financijskih aktiva nije samo novac, nego i druge financijske aktive, na

4

? Kod fleksibilnog deviznog tečaja, devizni tečaj je endogena varijabla, a varira u zavisnosti od ravnoteže u bilanci plaćanja, pri čemu nema promjene deviznih rezerva kod središnje banke, a količina novca u optjecaju je egzogena varijabla, to jest, istu određuje središnja banka.

61


primjer, obveznice koje imaju njihove kamatnjake. Dugoročni uvjet ravnoteže na tržištu financijskih aktiva podrazumijeva da je tekući račun bilance plaćanja jednak ništici, pa se ukupno stanje vrijednosti portfolia ne mijenja, a međunarodni tokovi kapitala jednaki su ništici. Dugoročno gledano, devizni tečaj je određen tokovima međunarodnog plaćanja, koji su posljedica međunarodnog trgovanja.

Na monetarnom tržištu ravnotežna krivulja M je kombinacija različitih kamatnjaka i deviznog tečaja, koji uravnotežuju ponudu i potražnju novca. Veći kamatnjak daje manju potražnju novca, pa da bi se uspostavila monetarna ravnoteža domaći novac mora deprecirati, čime se povećava domaća cijena inozemnih financijskih aktiva.

Povećanje cijena inozemnih financijskih aktiva povećava potražnju domaćeg novca, držeći domaće monetarno tržište u ravnoteži.

Polazeći od potrebe djelovanja središnje banke u monetarnom sustavu, koja stvara svrhu monetarne politike došli smo do hijerarhije ciljeva čijom realizacijom se ostvaruju zadaci monetarne politike.

Potrebe, svrha, ciljevi i zadaci monetarne politike su u međusobnoj funkcionalnoj zavisnosti i čine važan dio monetarnog sustava. Drugi njegov dio čine monetarne institucije i različiti monetarni oblici, koji čine monetarne agregate.

Monetarnim transakcijama nastaju monetarni tokovi, kojima se mijenjaju stanja monetarnih agregata.

4. Upravljanje monetarnom politikomGotov novac središnje banke i depozitni novca poslovnih banaka čine homogeni monetarni agregat.

Monetarna suverenost izražava se preko središnje banke koja postavlja i sprevodi monetarnu politiku, odnosno odlučuje o količini novca u optjecaju, onemogućavajući autonomiju poslovnih banaka na monetarnu, a omogućavati na kreditnom području, čime održava fikciju o homogenosti količine novca u optjecaju.

Središnja banka brine o interesima nacionalne ekonomije tijekom emisije novca. Time je određena njena uloga kako u monetarnom sustavu, tako i u uspostavljanjudruštvenih vrijednosti, ali se i otvorilo pitanje njene odgovornosti za učinkovitost monetarne politike, vođene izabranim ciljevima s obzirom na postavljenu svrhu.

Ograničena je ciljevima ekonomske politike, koji su određujući za aktivnost monetarne politike.

Monetarna politika s obzirom na njenu svrhu, ciljeve i zadatke je važna sastavnica ekonomske politike, usmjerene na ponašanje pojedinih sektora u necionalnoj ekonomiji, posebno sektora privrede. Sektor privrede proizvodi ekonomska dobra koja se potvrđuju na tržištu kao robe. Mjere monetarne politike odražavaju se na ekonomski tijek u sektoru privrede kako tijekom proizvodnje dobara, tako i tijekom njihova pretvaranja u robe razmjenom na tržištu.

S obzirom na njen utjecaj na ekonomski tijek, izbor ovisi o tome kako smatramo da institucije i varijable djeluju u teritorijskom i praktičnom smislu.

62


Ekonomska politika vodi se s krajnjom svrhom izraženom u vidu ciljeva kojima teži, među kojima su:

a) Stabilan ekonomski rast,

b) Visoka zaposlenost,

c) Uravnoteženost transakcija s inozemstvom,

d) Stabilan devizni tečaj,

e) Stabilnost cijena,

f) Stabilnost financijskog tržišta i financijskih institucija.

Podudarnost među pojedinim njenim ciljevima omogućava monetarnoj politici, kao i drugim politikama, izbor različitih kombinacija ciljeva ili njihove supstitucije.

Nerijetko pri tome dolazi do supstitucije ciljeva. Naglašavanjem jednih zapostavljaju se drugi, što je ozbiljan problem monetarne politike, koji traži stvaralačko određenje i izbor njenih ciljeva i upravljanjemonetarnog sustava prema njima.

Monetarna norma podrazumijeva utvrđivanje računske jedinice (nominalnog sidra) i oblika plaćanja, pa je povezana s idejom suvereniteta, koja je atribut političke vlasti. Monetarna suverenost stoga se poklapa s granicama političke suverenosti, unutar kojih monetizacijom decentralirani pojedinci i ekonomske jedinice dolaze do novca razmjenom svojih ekonomskih dobra na tržištu.

Monetizacija kao način dolaska do monetarnih iznosa može se javljati u različitim oblicima kao što su punovrijedni novac, banknote, papirni novac, gotov novac ili depozitni novac.

Navedeni oblici, osim punovrijednog novca, su dug onih koji emitiraju te pojedine oblike novca prema imateljima novca. Gotovina je dug društva (države), a depozitni novac dug poslovnih banaka. Svi navedeni oblici, uključujući i oblike punovrijednog novca su oslonac monetizacije i novac su po pravilima koja čine monetarnu normu, a koju određuje politička vlast.

Središnja banka može proizvesti svaku željenu količinu gotovog novca, dok su poslovne banke u emisiji depozitnog novca ograničene pravilima monetarne norme i monetarnom prinudom koja nastupa ako se iste ne pridržavaju pravila monetarne norme.

Konvencionalna definicija ekonomije podrazumijeva povezanost proizvodnje, distribucije i potrošnje.

Ekonomija je, dakle, tijek kojemu su počela u proizvodnji, nastavlja s distribucijom i skončava potrošnjom, koja povratno zatvara proizvodno-dohodovni krugotok, u kojem kolaju različiti monetarni oblici.

Stabilan rast domaćeg proizvoda i zaposlenost podrazumijeva, da će preko izvoza i uvoza biti dugoročno uravnotežene transakcije s inozemstvom, pa povećanje realne proizvodnje vodi stalnom tehnološkom obnavljanju i preko toga snižavanju troškova proizvodnje.

63


4.1. Varijable monetarne politikeKonačni cilj monetarne politike je društveno blagostanje . dugoročno gledano, stabilnost cijena je temeljni cilje monetarne politike, konzistentan s društvenim blagostanjem.

Operativni ciljevi kao što su nominalna količina novca u optjecaju, razina nominalnih kamatnjaka, nominalni domaći proizvod, equity prinos, razlika između kratkoročnih i dugoročnih kamatnjaka, cijene roba i monetarni agregati, međusobno su povezani.

Središnja banka kao opreativni cilj u svojoj politici može uzeti, na primjer, izabrati količinu novca u optjecaju, kamatnjak ili količinu bankarskih kredita. Ako se odluči za količinu novca u optjecaju, kamatnjak ili količinu bankarskih kredita. Ako se odluči za količinu novca u optjecaju, središnja banka utječe na kreditni potencijal poslovnih banaka i tako usmjerava pream željenom cilju količinu novca u optjecaju, čime mijenja odnos između količine novca u optjecaju i količine svog primarnog novca.

Središnja banka svojom monetarnom politikom može utjecati na promjenu količine primarnog novca, monetarnog multiplikatora, ili jednog i drugog.

Općim ili kvantitativnim instrumentima središnja banka utječe na iznos kreditnog potencijala poslovnih banaka i preko njega na količinu depozitnog novca poslovnih banaka. Kvalitativnim instrumentima središnja banka utječe na način uporabe kreditnog potencijala poslovnih banaka propisujući namjene za koje banke mogu davati kredite kao i uvjete kreditiranja. kod primjene kvantitativnih instrumenata poslovne banke zadržavaju veliku samostalnost u kreditiranju, a ograničene su samo glede količine depozitnog novca koju mogu proizvesti emisijskim kreditima.

Kod primjene kvalitativnih instrumenata samostalnost poslovnih banaka glede kreditiranja je ograničena, jer središnja banka ograničava ne samo količinu emisijskih kredita, nego i uvjete kreditiranja selekcijom vrsta kredita i korisnika tih kredita.

Instrumentima monetarne politike središnja banka utječe na varijable kao što su količina primarnog novca i monetarni multiplikator.

Smjer i karakter utjecaja monetarne politike otkrivaju monetarni indikatori.

Indikatori su varijable koje se brzo mijenjaju promjenama mjera monetarne politike pa su povezani s njenim operativnim ciljevima.

Definiranjem operativnih ciljeva (nominalna količina novca u optjecaju, razina nominalnih kamatnjaka, nominalani domaći proizvod, equity prinos, razlika između kratkoročnih i dugoročnih kamatnjaka, cijene roba i monetarni agregati) definirane su i moguće varijable monetarnih indikatora (količina primarnog novca, rezerve poslovnih banaka, višak rezerva poslovnih banaka, kratkoročni kamatnjaci na tržištu novca).

Instrumentalne varijable, operativni ciljevi i indikatori monetarne politike su snažno međusobno povezani. Isto tako postoji čvrsta veza između operativnih i konačnih ciljeva monetarne politike.

Međutim, između operativnih i konačnih ciljeva monetarne politike bitna je razlika. Ovi prvi su samo instrument preko kojeg ciljamo na konačne ciljeve ili neke od ciljeva. Operativni ciljevi nisu konačna namjera već samo posrednik u upravljanju monetarnom politikom kako bi se postigli njeni konačni ekonomski ciljevi.

64


Promjenom kamatnjaka središnja banka mijenja potražnju za njezinim kreditima i preko toga dolazi do promjene kredita središnje banke. Promjena kredita središnje banke vodi promjenama rezerva i na kraju promjeni emisijskih kredita banaka njihovim klijentima. Tako promjenu mjera monetarne politike poslovne banke pretvaraju u konačnici u promjenu kredita, imajući veći financijski potencijal nego što ga kreiraju povećanjem kredita.

4.1.1. Instrumenti monetarne politikeSredišnja banka može utjecati na količinu novca u optjecaju preko količine primarnog novca i preko monetarnog multiplikatora, ciljajući na kreditni potencijal poslovnih banaka i nastojeći ga svojim instrumentima monetarne politike mijenjati. A kako središnja banka na razinu količine novca u optjecaju utječe preko količine primarnog novca i monetarnog multiplikatora, instrumente monetarne politike smo podijelili na one koji utječu na količinu primarnog novca i na one koji utječu na monetarni multiplikator, imajući u vidu da je cilje utjecaja usmjeren na kreditni potencijal poslovnih banaka, instrumente monetarne politike je praktičnije dijeliti na one koji utječu na način da kvantitativno ograničavaju kreditni potencijal poslovnih banaka i na one koji različitim mjerama selekcioniraju strukturu kreditnog potencijala poslovnih banaka, pa tako na operativan način ograničavaju i njegovu kvantitetu.

Kvantitativni instrumenti monetarne politike su tehnički prikladni za praktičnu uporabu, što nam je otkrila njihova struktura (politika otvorenog tržišta; promjena kamatnjaka središnje banke ; promjena koeficijenta obveznih rezerva; i neposredno ograničavanje kredita). U načelu, moguće je voditi monetarnu politiku na razne načine ovisno o izboru pojedinog instrumenta monetarne politike.

Rabeći operacije na otvorenom tržištu središnja banka trgovanjem poduzima dinamične i defanzivne transakcije. Prvima središnja banka nastoji mijenjati monetarnu politiku u željenom smjeru (zato su to široke operacije), a drugima nastoji smanjiti fluktuacije primarnog novca nastale pod utjecajem preferencije bankarskih i nebankarskih čimbenika u ekonomiji (zato su ove uske operacije).

Operacije na otvorenom tržištu donose brojne prednosti pred drugim politikama. Može ih se lako kontrolirati, fleksibilne su i tako se implementiraju.

Diskontna politika utječe na količinu novca u optjecaju utječući na razinu diskontnih kredita i preko toga na količinu primarnog novca i količine novca u optjecaju. Povećanje / smanjnje diskontnih kredita povećava / smanjuje količinu primarnog novca i količinu novca u optjecaju.

Diskontna plitika ima prednosti u odnosu na druge instrumente monetarne politike uvodeći središnju banku na mjesto kreditora u krajnjoj nuždi i signalizirajući namjeru monetarne politike.

Politika obveznih rezerva je relativno jednostavan i učinkovit instrument glede utjecaja na kreditni potencijal poslovnih banaka. Male promjene koeficijenta rezerva imaju veliki učinak na količinu kovca u optjecaju, ali i na odnose između monetarnih institucija glede emisije novca, s obzirom da je Ms=C+D.

Povećanje / smanjenje koeficijenta obveznih rezerva smanjuje / povećava monetarni multiplikator i prek onjega količinu novca u optjecaju.

Glede potpore sustavu obveznih rezerva navode se dva argumenta:

65


a) Argument likvidnosti – je u svezi s time da kada poslovna banka konvertira depozit u kredit onda povećava rizik kreditranja, što ne znači da ako dođe do nelikvidnosti nužno slijedi i nesolventnost banke,

b) Argument monetarne kontrole – je u svezi s mogućnosti da središnja banka preko obveznih rezerva kotrolira multiplikacijski tijek količine novca u optjecaju, stabilizirajući preko koeficijenta rezerva monetarni multiplikator.

Minimalni opseg intervencije središnje banke uglavnom je egzogeno determiniran glede montarnog sustava. Zbog toga središnja banka nastoji preko obveznih rezerva staviti pod svoju kontrolu kreditni potencijal poslovnih banaka. Povećanjem koeficijenta rezerva, središnja banka smanjuje kreditni i depozitni multiplikator u tijeku multiplikacije, ali sitodobno mora značajno povećavati količinu primarnog novca, ako želi postići željenu količinu novca u optjecaju.

Smanjenje količine novca u optjecaju sprovodi se preko redukcije kreditnog potencijala poslovnih banak, kroz sustav obveznih rezerva, koji mora biti usklađen s likvidnosti monetarnih i nemonetarnih financijskih oblika koji su u bilanci poslovnih banaka.

Manipulacije obveznim rezervama stoga su važan instrument glede učinkovitosti monetarne politike na likvidnost.

Prek opromjena primarnog novca središnja banka utječe na kreditni potencijal banaka, i to promjenama:

a) Primarnog novca,

b) Koeficijenta obveznih rezerva banaka.

Promjena primarnog novca središnje banke je glavni način promjena kreditnog potencijala banaka i odvija se preko promjena:

a) Kredita bankama,

b) Kradita državi,

c) Transakcija vrijednosnicama,

d) Transakcija valuta i deviza.

Da bismo došli do odgovora na pitanje kakav je adekvatan sustav obveznih rezerva, razložiti je nekoliko mogućih pitanja i slučajeva: prvo, kako se novac i nemonetarni bankarski depoziti mijenjanji jedni u druge i koje su posljedice tog mijenjanja na kreditni potencijal i likvidnost poslovnih banaka; drugo, kako je ako su obvezne rezerve propisane samo za nemonetarne depozite; treće, kako je ako su za depozitni novac i za nemonetarne bankarske depozite propisane jednake obvezne rezerve; četvrto, kako je ako su obvezne rezerve za depozitni novac veće od obveznih rezerva za nemonetarne bankarske depozite; i peto, kakav sustav obveznih rezerva je adekvatan i čime je određena ta adekvatnost?

Da bi došlo do adekvatnog sustava obveznih rezerva koji uklanja nepotrebne intervencije središnje banke u kreditni potencijal poslovnih banaka poći ćemo od ranije navedene mogućnosti izbora

66


između tri moguća sustava obveznih rezerva:

a) Sustava s obveznim rezervama samo za depozitni novac,

b) Sustava s obveznim rezervama za monetarne i nemonetarne bankarske depozite u jednakoj visini,

c) Sustava s obveznim rezervama za nemonetarne depozite manjim od bezveznih rezerva za depozitni novac.

Svako povećanje nemonetarnog depozita ide na štetu monetarnog depozita.

Brzinu kolanja monetarnih depozita možemo izračunati iz odnosa između količine plaćanja i prosječnog iznosa monetarnih depozita u nekom određenom razdoblju.

Kvalitativni insrumenti monetarne politike daju mogućnost središnjoj banci da u njenoj monetarnoj politici nije usmjerena samo na veličinu kreditnog potencijala poslovnih banaka, nego da utječe i na to kako će biti uporabljen kreditni potencijal.

A u svezi s promjenama količine novca u optjecaju su i monetarni i nemonetarni čimbenici važni za konkretne učinke monetarne politike, kako glede postavljanja ciljeva, tako i praćenja učinka poduzetih mjera. A u postavljanju ciljeva monetarna teorija, kao uopćeno iskustvo, nudi svoje zakonitosti, važne za svaku monetarnu politiku i izbor njenih ciljanih varijabla, odnosno ciljeva njene politike. A to su njeni indikatori bliži i konačni ciljevi.

4.1.2. Indikatori i operativni ciljeviPođimo u našem razlaganju od toga kako središnja banka izabire operativni cilj preko kojeg je moguće postiči konačne ciljeve. U tome se vodi temeljnim načelima operativnog cilja, među kojima su: konzistentnost, mjerljivost, pravodobnost, upravljivost. Konzistentnost s krajnjim ciljevima monetarne politike je uvjet svakog operativnog cilja. Središnja banka nastoji postići operativni cilj samo ako isti vodi krajnjim ciljevima ekonomske politike. Mjerljivost oerativnog cilja podrazumijeva varijablu lako mjerljivu. Pravodobnost ili redovitost podrazumijeva redovite i točne obavijesti u određenim vremenskim razdobljima. Upravljivost znači da središnja banka ima utjecaj na veličinu ekonomske varijable koja je operativni cilj monetarne politike. To su četiri uvjeta bez kojih središnja banka preko operativnih ciljeva ne može postići konačne ciljeve monetarne politike.

Operativni ciljevi su posredničke varijable na koje monetarne vlasti utječu vjerujući da su određujuće i u stabilnom odnosu s jednim ili više konačnih ciljeva.

U osnovi, središnja banka izabire operativne ciljeve između količine i cijena.

Kod količine se radi o količini novca u optjecaju, nominalnom domaćem proizvodu, količini primarnog novca i količini ekspanzije domaćih bankarskih kredita, dok se kod cijena radi o razini kamatnjaka, prinosu na equity i razini cijena. Operativni ciljevi naslonjeni su na indikatore monetarne politike, s kojima čine posredničke varijable između instrumentalnih varijabla i konačnih ciljeva monetarne politike.

S navedenom motrišta monetarni indikatori trebaju omogućiti odgovor glede toga:

a) Jesu li postojeće mjere monetarne politike restriktivne, ekspanzivne ili neutralne,

67


b) Jesu li učinci monetarne politike na realna kretanja restriktivni, ekspanzivni ili neutralni,

c) Kakav se utjecaj monetarne politike može očekivati glede ciljeva ekonomske politike.

Monetarni indikatori omogućavaju definiranje monetarnog tijeka te njegovu analizu i planiranje.

Već nabrojena četiri kriterija izbora operativnog cilja može se proširiti uzimajući kao kriterije izbora operativnog cilja sljedeće:

a) Da je osjetljiv na djelovanje instrumentalnih varijabla, prenoseći iste brzo na konačne ciljeve monetarne politike,

b) Da je vidljiv, mjerljiv i podložan kontroli,

c) Da ima stabilnu povezanost s jednim ili više konačnih ciljeva monetarne politike,

d) Da je utjecaj nemonetarnih čimbenika na operativni cilj odvojen od utjecajamonetarne politike.

Mjerama monetarne politike središnja banka nastoji utjecati na cijene i proizvodnju i time na nominalni domaći proizvod i dohodak.

Na financijskom tržištu preko tržišta proračunskih obveznica i kredita središnje banke utječe na varijable financijskog tržišta kao što su kamatnjak, količina novca u optjecaju, količina bankarskih kredita, koje su već time primjerene kao mogući operativni ciljevi.

Unatoč brojnim mogućim operativnim ciljevima, čije ćemo učinke kasnije i razložiti, u teoriji i praksi monetarnog targetiranja kao operativni ciljevi prevledavaju količina novca u optjecaju i kamatnjak.

Središnja banka će izabrati za operativni cilj monetarne politike količinu novca u optjecaju ako prevladavaju šokovi na financijskom tržištu (krivulja LM je nestabilna).

Izbor između količine novca u optjecaju ili kamatnjaka kao operativnog cilja monetarne politike proizvodi fluktuacije na robnom i monetarnom tržištu, dovodeći do promjene domaćeg proizvoda i dohotka.

Problem izbora operativnog cilja općenito nastaje u svezi s relativnom važnošću utjecaja različitih varijabla glede nagiba IS i LM krivulja, a što je određeno strukturnim parametrima u ekonomiji. IS krivulja je određena investicijama i potrošnjom, a LM krivulja odnosom količine novca u optjecaju i potražnje novca.

4.2. Strategije targetiranjaUporaba nominalnog kamatnjaka kao operativnog cilja čini se jednostavnim prijedlogom. Ta prividna jednostavnost djelovanja na nominalni kamatnjak u cilju ostvarivanja određene vrijednosti domaćeg proizvoda, jedna je od ključnih prednosti tog pristupa, iako postoje i važnije prednosti. Jedna od njih, glavna prednost targetiranja nominlanog kamatnjaka, je u tome da središnja banka time automatski stabilizira domaći proizvod kada postoji varijabilnost potražnje novca.

Targetirajući kamatnjak središnja banka održava ekonomiju u njezinoj IS-LM ravnoteži, sukladnoj željenoj razini domaćeg proizvoda. A kako krivulja agregatne potražnje ekonomije potječe iz IS-LM

68


ravnoteže, održavanjem IS-LM ravnoteže targetiranjem kamatnjaka, središnja banka automatski stabilizira agregatnu potražnju tijekom promjene potražnje novca ili promjene monetranog multiplikatora.

Kod promjene IS krivulje nije upitno targetirati kamatnjak. Varijabilnost autonomije potrošnje, investicija, proračunske potrošnje i poreza, čini targetiranje kamatnjaka problematičnim.

Osim varijabilnosti iS krivulje postoje i drugi mogući problemi kod targetiranja kamatnjaka, među kojima smo već ranije spomenuli problem kamatnjaka u svezi s očekivanom inflacijom, na kojeg su ukazali monetaristi.

Osim varijabilnosti is krivulje postoje i drugi mogući problemi kod targetiranja kamatnjaka, među kojima smo već ranije spomenuli problem kamatnjaka u svezi s očekivanom inflacijom, na kojeg su ukazali monetaristi.

Targetirajući količinu novca na nekoj željenoj vrijednosti, središnja banka neutralizira promjene vrijednosti monetarnog multiplikatora koji uzrokuje promjenu nominalne količine u optjecaju, na primjer, na razinu Ms1 ili Ms2.

Monetaristi, smatrajući da monetarna politika ne može uporabiti za utjecaje na realne već nominalne vrijednosti, kao što su cijena i nominalni domaći proizvod, tvrde da je količina novca u optjecaju primarna odrednica promjena domaćeg proizvoda u kratkom, a cijena u dugom roku. Zato zagovaraju targetiranje količine novca u optjecaju, odnosno stope promjene količine novca u optjecaju.

Nedostatak targetiranja količine novca u optjecaju je u nužnosti da središnja banka izabere monetarni agregat, koji je primarna varijabla targetiranja, glede čega sumogući kriteriji:

a) Povezanost i stabilnost odnosa između promjene monetarnog agregata i konačnih ciljeva monetarne politike,

b) Mogućnost kontrole monetarnog agregata,

c) Mjerljivost targetirane varijable.

Glede nedostatka targetiranja količine novca u optjecaju dvije su primjedbe:

1. Prva primjedba je u svezi s mjerenjem monetarnih agregata, to jest određenje što sve valja uzeti u količinu novca u optjecaju,

2. Druga primjedba, je u nedostatku targetiranja količine novca u optjecaju koji se ogleda u tome da se takvim targetiranjem domaći proizvod i agregatna potražnja izlažu promjenama zbog promjena potražnje novca.

Glede indirektnih ciljeva moguće je targetiranje cijena roba oslanjajući se na indeks cijena „košarice“ roba.

4.3. Učinak monetarne politike u ekonomijiBrojne reforme monetarne politike i povijesna iskustva, sugeriraju izbor različitih ciljeva i instrumenata monetarne politike s krajnjom namjerom stabilizacije razine cijena.

69


Dva su puta respektabilna glede toga. Prvi put se odnosi na legislativu, to jest zakonsko uređenje nezavisne središnje banke glede političkih institucija s nedvosmislenim mandatom stabilizacije opće razine cijena. Drugi put se odnosi na targetiranje, to jest nametanje središnjoj banci izričitog targetiranja inflacije. I ovaj put evoluirao je glede legislative koja povećava nezavisnost središnje banke.

Kako bi se postigli makroekonomski i mikroekonomski zadaci, središnja banka ima ustroj i potrebitu mogućnost uporabe važnih varijabla monetarne politike. Normativan pristup monetarnoj politici podrazumijeva razumijevanje ustroja središnje banke i njene optimalne uloge u ekonomiji, što otvara pitanje adekvatne ekonomske i pravne regulacije, odnosno autonomije središnje banke glede monetarne politike (rules) i ovlasti središnje banke bez kontrolnih pravnih ograničenja (discretion).

Diskrecijska politika omogućava središnjoj banci optimiziranje instrumenata monetarne politike od vremena do vremena, dok pravila podrazumijevaju stalnu uporabu instrumenata monetarne politike.

70


Novac i Bankarstvo

Prvi dio: Znanost o novcu

1. Predmet znanosti o novcu

1.1. Novac i suverenitetNeke funkcije novca su bile nekad manje, nekad više naglašene i vezane uz pojedine pojavne oblike novca.

U novim odnosima služe novi monetarni oblici, iskazujući preko monetarne suverenosti i prepoznatljivost političke i ekonomske suverenosti. Utoliko monetarna analiza osim monetarnih obuhvaća i šire društvene pojave.

Pitanje suverenosti ili legitimnosti novca je stoljećima kamen spoticaja među ekonomistima. Utemeljitelji političke ekonomije novcu su dodijelili ulogu ravnotežnog i zakonskog mjerila vrijednosti, što je osobito danas došlo do izražaja u kontekstu globalizacije financijskih tržišta i navodne nužnosti slabljenja nacionalnih osjećaja ljudi, kao i uloge nacionalne države u ekonomskim, financijskim i monetarnim pitanjima.

Filozofija, povijest, pravo i političke znanosti izvode legitimitet načela suvereniteta temeljem vremenske i strukturne povezanosti političkih i društvenih institucija i odnosa. Ideja suvereniteta, koja je u biti političke naravi, isključena je iz suvremene ekonomske teorije, a samim time i iz monetarne teorije, izuzev kao podčinjena razmjeni.

Stajalište ekonomske teorije glede suvereniteta je logično, jer razvoj tržišta podrazumijeva ograničavanje ovlasti političkog svijeta, a apstrakcija ekonomske znanosti podrazumijeva pojednostavljivanja, uzimajući povijest kao „negativno iskustvo“.

1.2. Svrha novcaKao novac općenito uzimamo sve što je općeprihvatljivo u plaćanjima za robe i/ili usluge i/ili otplati dugova. A sve što je općeprihvatljivo, kako tijekom povijesti, tako i danas, ima različite pojavne oblike. Stoga se s pravom nameće pitanje što obični ljudi misle rabeći riječ „novac“. Za razliku od ekonomista, obični ljudi imaju znatno jednostavnije određenje što novac jest glede njegova pojavnog oblika.

71


Istaina, i gotov novac, na koji ljudi uglavnom misle kad rabe pojam „novac“, danas je samo jedna složena sastavnica količine novca u optjecaju.

Ekonomisti nemaju jednu određenu teorijsku definiciju novca, odnosno količine novca u optjecaju, pa da bi udovoljili različitim mišljenjima i zadržali „zajedništvo“ u nesporazumima oko toga, govore i pišu o „monetarnim agregatima“, od kojih, kako ćemo kasnije razložiti, neki jesu, a neki nisu novac. I to je razlog za šire razlaganje predmeta znanosti o novcu već u počelima monetarne ekonomije, koja je zbog značaja novca i monetarnih čimbenika, nerijetko rabljena terminologija općenito u javnosti.

Novac omogućava da se vrijednost lako pretvara u zalihu vrijednosti. Ako ne rabimo našu monetarnu imovinu za plaćanje roba i usluga danas, možemo višak monetarne imovine držati za buduća plaćanja.

Novac je imovina koja kao oblik vrijednosti može biti dio vlasništva.

Riječ „novac“ rabi se kao sinonim za bogatstvo, koje je uglavnom u nemonetarnim, realnim i/ili financijskim oblicima (kuće, dionice, obveznice i slično). Iako prave razliku između monetarnog i nemonetarnog bogatstva, ekonomisti ipak, u knjigovodstvenom smislu, u strukturi ulaganja navode i novac i nemonetarne realne i financijske oblike.

Ekonomisti razlažu kako je novac sve što je općeprihvatljivo u plaćanjima roba i usluga i/ili otplati dugova, ali je različito od bogatstva i dohotka.

Standardni, konktretni, fizički oblik novca je apstraktni oblik koji zamjenjuje vrijednosti u njihovom konkretnom, fizičkom smislu. Pojavni fizički oblik novca pojavljuje se kao posrednik u razmjeni vrijednosti na tržištu.

Oblik posrednika razmjene je onaj oblik koji omogućava razmjenu i onda kada nema dvostruke podudarnosti želja sudionika u razmjeni.

Kredit omogućava razmjenu na tržištu odmah, plaćanje slijedi nakon ugovorenog roka, odnosno plaćanje slijedi nakon što je razmjena dovršena tako, što vjerovnik nema više potraživanja. Plaćanje je u tom smislu konačan oblik razmjene, a novac kao oblik plaćanja je mjera vremenski odgođenih plaćanja.

Uzimajući na znanje prednje razloženo o novcu u apstraktnom i konkretnom smislu vidljivo je da se radi o smislu „obračunske“ i „monetarne“ cijene. Obračunska cijena je cijena u obliku „jedinice obračuna“, na primjer obračunska jedinica hrvatske kune je 1 HRK. Monetarna cijena vrijednosti u razmjeni je vrijednost oblika plaćanja u razmjeni, koju kupac mora isplatiti prodavatelju za ustupljenu jedinicu uporabne vrijednosti u razmjeni. Zato monetarna cijena oblika plaćanja je jedinstvena. Naravno, svaka vrijednost na tržištu ima i „relativnu“ cijenu, to jest, cijenu iskazanu u obliku ostalih vrijednosti na tržištu. Za razliku od monetarne cijene, relativna cijena se mijenja samo ako se mijenjaju relativne cijene svih vrijednosti na tržištu.

Novac je oblik izražavanja pojedinačnih cijena u razmjeni roba i usluga na tržištu. Cijene na tržištu su obračunske jedinice utvrđene prema pravilima koja prihvaćaju pojedinci u razmjeni roba i usluga za novac.

Kazali smo već da je novac sve ono što je općeprihvatljivo u plaćanjima roba i usluga i/ili otplati dugova, i u kojoj ima nekoliko ključnih riječi, od kojih su posebno važne riječi „sve što“ i

72


„općeprihvatljivo“. Prva riječ upućuje na široku disperziju pojavnih oblika, što nam otkrivaju i povijesni izvori, dok druga riječ upućuje da je nužna opća prihvatljivost nečeg što služi kao novac. Ovo znači, da u svim društvenim zajednicama ne postoji jedinstveni općeprihvatljivi pojavni oblik koji služi kao novac, a niti su svi oblici posrednika tijekom razmjene u istoj društvenoj zajednici novac.

Dvije funkcije novca, funkciju oblika plaćanja i funkciju oblika čuvanja vrijednosti, to jest oblika štednje. Kod prve funkcije ističe se opća prihvatljivost movca kao financijskog oblika, a kod druge njegova sposobnost čuvanja kupovne moći, stečene u monetarnom obliku tijekom prodaje roba i usluga.

Uobičajno su tri izvora (vrste) novca: država (kovani novac), središnja banka (papirni novac) i poslovne banke (depozitni novac). Ovaj redosljed odgovara institucionalnoj snazi glede emisije novca.

Količina novca i količina novca u optjecaju NIJE isto.

Glavninu količine novca u optjecaju čini depozitni novac koji emitiraju poslovne banke. Država emitira kovani novac, kojeg je u odnosu na ukupnu količinu novca u optjecaju svega nekoliko postotaka, a srednišnja banka papirni novac.

2. Relevantna motrišta novcaPovijesni tijek razvoja novca jesno se prepoznaje u smislu prirodni, kulturnih, društvenih, ekonomskih i pravnih odrednica u kojima jesu društvene zajednice.

2.1. Novac kao kulturna pojavaNovac kao kulturnu pojavu s teorijskog je motrišta povijesno razlagati jer pojavna konkretnost, to jest ono što jest, ne otkriva zašto su neke prirodne pojave takve kakve jesu u svijetu prirode služile kao novac. Njihova prirodna konkretnost nije određujuća za njihovu monetarnu ulogu. Kad bi prirodna konkretnost bila određujuća, tada bi u svakoj prilici takve pojave služile kao novac. A samo su neke prirodne pojave i u nekim prilikama služile kao novac. Bilo je to onda kad su i ako su obavljale neku monetarnu funkciju, najčešće funkciju posrednika razmjene. U drugim prilikama iste pojave bile su ono što jesu u svijetu prirode, odnosno imale su određenu voljom Stvoritelja svijeta ili neke svrhe određene voljom čovjeka. U ovom drugom slučaju radi se o uporabnim vrijednostima, pri čemu je svrha posrednika u razmjeni sporedna. Uzdižući prirodne pojave iz svijeta prirode u svijet kulture, čovjek određuje njihovu svrhu.

2.2. Novac kao društvena pojavaNovac je silno stara kulturna pojava, ali je kao pouzdan artefakt prihvaćen tek u vidu banknota J. Lawa (1671. – 1729.). Njegov kreditni novac u obliku banknota učinio ga je ocem inflacije. Izum kreditnog novca već su tada neki primjereno ocijenili prikazujući J. Lawa karikaturom kako mijehom pokušava napuhati zlatno tele. Tisuće godina prije toga zlato, srebro i bakar služili su kao novac.

Tijekom evolucije društva evoluirali su i pojavni monetarni oblici, uvijek u svezi s konkretnim društvenim prilikama, pa u tom smislu valja i dati pozitivnu ocjenu samoj nakani J. Lawa.

Zadaća novca je jačanje i razvijanje vrijednosti društva. Takva tvrdnja podrazumijeva i tretiranje fenomena novac, ne samo s ekonomskog, nego i s drugih motrišta.

73


Suvremeni novac je izraz društva kao cjeline, preko kojeg se izražava status društvene pripadnosti.

Evolucijom novca u društvu se razvijaju različiti društveni i ekonomski odnosi pojedinca s cjelinom društva. Mijenja se položaj pojedinca na ljestvici društvenih vrijednosti, ali i njegova ekonomska autonomija. Kroz ekonomsku autonomiju javlja se težnja prema odvojenosti ekonomije od društva, pa čak i dominaciji ekonomije nad ostalim društvenim pojavama.

Promjena položaja pojedinca do koje dolazi zahvaljujući razvoju novca predstavlja radiklanu promjenu odnosa koje pojedinci imaju s cjelinom društva. Društvene vrijednosti prenose se na pojedinca, odnosno društvene vrijednosti okreću se individualističkom pristupu društvenih institucija.

Društvo nije zbroj pojedinaca, nego struktura na višoj razini koja oblikuje ponašanje pojedinaca, odnosno, društvo je autoritet koji podvrgava pojedince po vrijednosti, a ne po moći.

Promjene glede novca nisu samo odraz društvenih prilika, nego i pokretač društvenih promjena u kojima je novac silno važan čimbenik.

Društvo je zbroj legitimnih individualnih ocjena vrijednosti.

Preko novca pojedinac ima odnos s cjelinom društva, birajući s kojim pojedincima i u kojem vremenu će imati odnose s pojedinim segmentima društva.

Razvoj trgovine slabi društvene veze jačajući ugovorne individualne odnose sukladno individualnim interesima.

Suvremeni novac bez unutarnje vrijednosti (fiat novac) daje potporu pristupu ekonomiji s individualističkog motrišta. S privatnog, individualnog motrišta novac služi u bilateralnom odnosu tijekom razmjene, ali je istodobno utemeljen na monetarnim pravilima kojima su podčinjeni individualni interesi.

2.3. Novac kao ekonomska pojavaNovac kao ekonomski objekt uređuje skupinu društvenih odnosa kvantitativne prirode, šireći ekonomsku autonomiju pojedinca u granicama društvenih vrijednosti.

Novac je kulturna pojava, ali specifična kulturna, društvena i ekonomska pojava, bez koje bi u ekonomiji trošilo puno više vremena na kupovine i prodaje, pa bi se silno povećali troškovi razmjene.

U tržišnoj ekonomiji povijesno su poznata tri načina razmjene:

a) Neposredna i/ili posredna naturalna,

b) Posredovanjem države,

c) Posredovanjem novca.

Kupovna moć, odnosno vrijednost novca izvedena iz količine roba koje sudionici mogu pribaviti na tržištu za jedinicu novca, vezana je uz razvoj ekonomije, odnosno učinkovitost njenih ekonomskih jedinica. Učinkovitost ekonomskih jedinica da uz prirodna bogatstva i sposobnost naroda, rabeći prirodna i kulturna bogatstva, stvaraju nove tržišne vrijednosti, temeljni je čimbenik bogatstva naroda.

74


Novac crpi svoju vrijednost iz količine roba koje se na tržištu mogu kupiti za njegovu jedinicu.

Novac kao posrednik u razmjeni pojavio se tek u vremenu kad se ekonomiju, u kojoj je svaka jedinica proizvodila samo koliko i što je sama trebala, promijenila u robnu ekonomiju, u kojoj svaka jedinica ili pojedine jedinice u ekonomiji proizvode i više nego što su njihove potrebe u kvantitativnom i kvalitativnom smislu.

Da bi se stekao uvid u ekonomsku ulogu novca, valja analizirati ekonomiju kao tržišno okruženje ocjenjujući u kojoj mjeri konkretne prilike odstupaju od potpune slobode konkurencije sudionika na tržištu, odnosno od slobodne ponude i potražnje roba i usluga.

2.4. Novac kao pravna pojavaRazvoj funkcija novca u društvenom okruženju, urođenom pravnim pravilima u vidu zakonskih propisa, sukladan je i konačnoj svrsi prava u vidu uspostavljanja pravednosti.

Novac je dio imovine i kao takav uvijek u svezi s upravljanjem i državnim poslovima, pa je i javno pravo povezano s ekonomijom. Država po svojoj prirodi brine o redu i sigurnosti osoba i imovine.

Regulirajući novac kao društvenu pojavu, pravo polazi od njegove funkcije mjere vrijednosti i općeg posrednika razmjene.

2.4.1. Novac i legitimnost monetarnih institucijaS pravnog motrišta novac je pokretna, potrošna, zamjenjiva i procjenjiva tjelesna stvar i kao takav je predmet prava i obveza. Novac nema značaj u imovinskom smislu stvari (pokretnost, potrošnost, generičnost), već u smislu njegovih funkcija, kao mjerilo vrijednosti i mjerilo cijena. Kao mjerilo vrijednosti novac omogućava izražavanje objekata imovinskopravnih odnosa u njihovu monetarnom ekvivalentu tijekom monetarnog prometa. A promet je razmjena robnih i monetarnih vrijednosti, pa bi se bez ove funkcije novca teško moglo razvijati ovezno pravo kao specijalna pravna nadgradnja nad prometnim zbivanjem.

Vrijednost stvari izražena u monetarnom obliku naziva se cijena. Glede procjenjivosti stvari, u imovinskom se pravu razlikuje redovna, izvanredna i afekcijska cijena. Pod redovnom (tržišnom) cijenom podrazumijeva se obična, normalna prometna vrijednost stvari. Procjena se vrši po objektivnom kriteriju prometa. Izvanredna cijena se utvrđuje tako da se kod procjene uzimaju u obzir posebne okolnosti korisnika stvari, na primjer interes korisnika do stvari i veza koju određena stvar ima s drugim stvarima. Afekcijska cijena je subjektivna cijena koja nije odraz objektivnih mjerila, već se u procjeni uzima u obzir samo vrijednost koju određena stvar ima za određeni subjekt, bez obzira na njezinu prometnu vrijednost.

Utoliko u suvremenom bankarskom sustavu imamo toliko vrsta depozitnog novca koliko ima poslovnih banaka unutar monetarnog sustava.

Novac je širi od pojma tržišta i zahvaća široke društvene odnose, pa je ekonomska teorija novca neodvojiva od šireg društvenog motrišta novca.

Nezavisnost središnje banke je institucionalni oblik monetarne legitimnosti. Pravna i ekonomska regulacija us u nezavisnoj središnjoj banci međunarodno standardizirani, što je uvjet međunarodnih monetarnih integracija.

75


2.4.2. Pravno motrište novcaGlede pravnog motrišta novca, razumljiv je i silan utjecaj anglosaksonskog „common law-a“ i anglosaksonske sudske prakse, već stoga što se baš u anglosaksonskoj znanosti razvila monetarna teorija, donekle različita od europsko – kontinentalne, a s druge strane stoga što je anglosaksonsko sudstvo kroz pojedine presude dalo vrijedan doprinos pravnom rješenju pojedinih monetarnih pitanja.

Danas pravo uređuje društveni život, neposredno ili posredno. Ono što pravo ne regulira neposredno, posredno je regulirano, jer se voljom zakonodavca dozvoljava il ida te odnose konvencionalnosti, ili da pojedinci mogu u tom području postupiti po njihovoj slobodnoj volji.

Ekonomski zakoni kojima je novac kao ekonomska pojava podložan ne derogiraju pravne propise koji se na njega odnose, stoga što ti zakoni djeluju u jednom drugom, od pravnog područja nezavisnom području. Na primjer, u monetarno – pravnom području glede toga je relevantan primjer djelovanja zakona po kojem loš novac uklanja iz kolanja dobar novac. U bimetalističkom sustavu je propisom određen vrijednosni odnos između zlata i srebra i na toj osnovi utvrđena je bila kovnička stopa za kovanje monetarne jedinice.

2.4.3. Pravno motrište evolucije novcaS pravnog motrišta novac je pokretna, potrošna, zamjenjiva, tjelesna stvar. Kao pokretna stvar novac je oblik razmjene roba i usluga, ali su kao novac služile i nepokretne stvari, na primjer, kameni novac na otoku Yap u Polineziji. Već u rimskom pravu novac je bio i potrošnom stvari, iako se uporabom ne troši u smislu potrošne pokretne stvari čija se namjenska uporaba sastoji u njihovoj potrošnji ili otuđivanju. Novac je i zamjenjiva stvar. Zamjenjive stvari se definiraju kao stvari kod kojih je pri ispunjenju obveza u prvom redu važna vrsta (res quae in genere functionem recipiunt per solutionem magis quam in specie); a iste mjerljive (res quae pondere numero mensura consistunt). Kod zamjenjivih stvari su relevantni kvantiteta i kvaliteta (kojim je određena vrsta), dok je kod nezamjenjivih stvari relevantan individualni primjerak. Kao zamjenjiva stvar novac se razlikuje od ostalih zamjenjivih stvari, kao što je automobil „Hyundai Sonata“ jer je njegov tjelesni sastav prano irelevantan, pa ako novac može slućiti komad kamena, zlata, papira ili nešto drugo.

To što pravo smatra novac tjelesnom stvari, često stvara sumnju kod ekonomista koji „zaneseni“suvremenom monetarnom teorijom uobičajno pod novcem misle i na depozitni, žiralni, skriptualni, knjigovodstveni, kreditni novac, koji je kao obligacijski odnos, pravno netjelesna stvar (res incorporales) ili šire uzeto, stvar koja se sastoji i pravu (res quae in iure consistunt).

Oblici posrednika u razmjeni koji kolaju kao novac, a nisu zakonski oblici plaćanja, imaju fiducijarni tečaj.

2.4.4. Monetarne obveze i princip nominalizmaPo nominalističkom principu monetarni dug je jednom zauvijek određen brojem monetarnih jedinica.

Monetarna jedinica je „idealna jedinica“, odvojena od stvarne vrijednosti.

Nominalizam nije ništa drugo nego jedna potrebna pretpostavka kao temelj znanstvenog istraživanja i praktičnog djelovanja.

76


Nominalistički princip vrijedi kod svih pojava koje se izražavaju u novcu, pri kojima se novac javlja kao računska jedinica.

Drugi dio: Smisao i pojavni oblici novca

1. Evolucija novcaKorist od specijalizacije u ekonomiji poticala je evoluciju načina razmjene na tržištu od bartera prema robnom novcu i od robnog novca prema suvremenim monetarnim oblicima fiducijarnog novca. Takakv tijek razmjene omogućava nam pregled brojnih prednosti monetarne u odnosu na nemonetarnu ekonomiju.

Povijest nemonetarne ekonomije uvjerava da novac apsolutno nije nužan. Nemonetarna društva su sama sebi dovoljna, a organizirana su kao komuna ili totalitarni sustav koji regulira razmjenu roba i usluga.

S obzirom da se troškovi razmjene razlikuju u nemonetarnoj i monetarnoj ekonomiji, nužno je razložiti o kakvim se troškovima tijekom razmjene radi i kako su oni u svezi s tri načina razmjene (barter, država, novac). Tijekom bartera nije moguće održavati kupovnu moć, već samo specifičnu kupovnu moć pojedinog dobra, koja s vremenom nestaje zbog fizičkog propadanja ili promjena zahtijeva pojedincima kojima je dobro namjenjeno. Kako nema zajedničke mjere, vrijednosne i obračunske jedince troškovi razmjene tijekom bartera su visoki, a mogućnost ugovaranja budućih plaćanja nosi velike neizvjesnosti glede vrijednosti dobara koja se razmjenjuju.

Troškovi čekanja nastaju tijekom vremena čekanja na razmjenu u vremenu koje za prodavatelja i/ili kupca roba i usluga najpovoljnije. Vrijeme koje protekne čekajući na razmjenu predstavlja trošak koji s vremenom raste.

U pravnom smislu pod stvarima razumijevamo materijalne dijelove prirode koji se mogu osjetilima primjetiti, koji su prostorno ograničeni i koji postoje u sadašnjosti ili postoje pretpostavke da će isti nastati u budućnosti.

Uporabna vrijednost je materijalni oblik proizvedenih dobara, a po svom pojavnom obliku je različita i nezavisna o društvenim prilikama. Kroz uporabnu vrijednost različita dobra kao proizvodi ljudskog rada imaju svoj fizički, realni pojavni oblik, a društvenu vrijednost imaju onda kad uz uporabnu vrijednost imaju i prometnu vrijednost, to jest jad su roba na tržištu.

Različita dobra, odnosno njihove uporabne vrijednosti, uspoređuju se i mjere uspoređivanjem njihovih kvantitativnih osobina, a prometna vrijednost podrazumijeva kvantitativan odnos u kojem se dvije ili više uporabnih vrijednosti međusobno razmjenjuju.

Ako dobra nisu na tržištu razmjenjiva, tada, unatoč njihovoj uporabnoj vrijednosti, nemaju prometnu vrijednost, a uloženi napori u njihovu proizvodnju nisu društveno korisni.

77


2. Pojavni oblici novcaDva temeljna oblika proizvoda koje je stvorio ljudski rad:

a) Proizvodima nužnim za podmirenje ljudskih potreba, koji kao takvi imaju uporabnu vrijednost,

b) Proizvodima koji pored svoje korisnosti (uporabne vrijednosti), to jest sposobnosti da zadovolje određenu ljudsku potrebu, imaju u prometnu vrijednost.

Prve, to jest one koje imaju samo svoju uporabnu vrijednost, nazivamo „dobra“, a druge, koji, uz uporabnu, imaju i prometnu vrijednost nazivamo „robe“. Robe se razmjenjuju tijekom transakcija na tržištu.

Slika 2-2-1. Evolucija pojavnih oblika novca – str. 63.

Što smo kraći i dublji u razlaganju ekonomskih prilika s monetarnog motrišta, to će korist za čitatelje biti veća. Prvo, skratit će vrijeme potrebito za razumijevanje povijesnog tijeka evolucije novca; i drugo, imat će više vremena za samostalno proučavanje literature koja je i u fusnotama ovog razlaganja i za eventualne pokušaje aplikacije monetarne teorije u svakodnevnoj praksi. Upravo zato tijek izlaganja o evoluciji novca slijedi povijesni i logičan tijek evolucije pojavnog oblika i vrijednosti novca, polazeći od stvarnognovca kao počela.

2.1. Stvarni novacNovac kao zakoniti oblik plaćanja prodavatelj i/ili kupac te vjerovnik i/ili dužnik ne smiju odbiti tijekom plaćanja, dok opcijski novac prodavatelj i/ili kupac te vjerovnik i/ili dužnik mogu, ali ne moraju primiti kao isplatu duga i/ili potraživanja općenito.

Monetarne surogate koji obavljaju funkciju prometnog posrednika danas emitiraju različite financijske institucije mijenjajući temeljem toga svoju aktivu i pasivu u imovinksoj bilanci, a time i mogućnosti utjecaja na promjenu količine novca u optjecaju.

Slika 2-2-2. Logični slijed razvoja novca i monetarnih oblika – str. 66

Ukoliko postoji samo kvantitativna ograničenost roba u prometu bez korisnosti, tada imamo čistu prometnu vrijednost. To bi bila zapravo apstraktna, apsolutna roba, čiji se smisao utjelovljuje u funkcijama novca, koji ima svojstvo svih oblika robe, a to je kvantitativna ograničenost, i kao takav nikada ne prelazi u potrošnju, to jest preuzima svoju uporabnu vrijednost.

Degeneracija uporabnih predmeta kao posrednika razmjene nije značila i degeneraciju novca kao takvog, već naprotiv, ona je predstavljala usavršavanje novca, što je dovelo do suvremenih monetarnih oblika fiducijarnog novca.

2.2. Robni novacRoba koja je posala isključivo transakcijski posrednik u razmjeni, to jest nije dalje služila u svojoj uporabnoj vrijednosti, za razliku od transakcijskog posrednika u naturalnom obliku koji je čas služio kao posrednik razmjene, a čas kao uporabna vrijednost (na primjer, stoka), je pravi robni novac.

78


2.3. Kovani novacAko znamo da je novac nastao kad se neka roba počela rabiti kao opći posrednik razmjene, onda robni novac nije bilo samo zlato, već i druge vrste roba (srebro je uz zlato bilo najprikladnije za svrhu novca).

Zbog fizičkih osobina za posrednika razmjene sve su više služile različite kovine. Uvidjelo se da kovine posjeduju ključne osobine robnog novca. Prepoznatljive su i trajne, lako se dijele, homogene su, u manjoj količini je velika vrijednost i lako se prenose. Plemenite kovine, zlato i srebro, s obzirom da su u prirodi takvi da se iz njih relativno lako mogao kovati novac i njihova je količinska ograničenost zadovoljavajuća, bili su najčešće vrste robnog novca.

Istina je da su uslijed fizičkih i kemijskih osobina srebro, zlato, i bakar tijekom povijesti bili najčešći oblik kovanog novca. Njihova monetarna uloga razvila se zahvaljujući nekoliko prednosti:

- Prenosivosti – to jest lako se prenose zahvaljujući tome što mala količina ima veliku vrijednost, pa je zahvaljujući tome bitno smanjena uloga troškova u razmjeni;

- Trajnosti – to jest plamenite kovine tijekom vremena zadržavaju svoje prirodne karakteristike, pa kao takve služe u vremenskom i prostornom razdvajanju kupnje i prodaje, odnosno omogućavaju štednju u monetarnom obliku;

- Djeljivosti i istovrsnosti – što znači da se zlato može lako dijeliti na manje vrijednosti, ali time ne gubi na svojoj vrijednosti. Zlato je istovrsno bilo gdje da je proizvedeno kao roba i uporabljeno u monetarnu svrhu, dok za razliku od zlata dijamanti svojim dijeljenjem postaju skoro bezvrijedni i nisu iste kvalitete u svim nalazištima;

- Nenadoknadivosti – što znači da su plemenite kovine u svom prirodnom obliku takvih karakteristika da ih nije moguće kemijskim putem proizvoditi da bi poslužile monetarnoj svrsi;

- Stalnoj vrijednosti – koja upućuje da su plemenite kovine ograničene u prirodi.

Ako je plaćanje teklo tako da su se kovine vagale tada se radi o vaganom (penzatornom) načinu plaćanja.

Način plaćanja kovanim novcem standardne vrijednosti bio je znatno jednostavniji u odnosu na komade kovine u vaganom načinu plaćanja. Tijekom razmjene novac se brojao, pa je takav način plaćanja nazvan numeričkim načinom plaćanja.

Propisima je utvrđeno koliko se iz jedne težinske jedinice može iskovati monetarnih jedinica (kovnička stopa). Novac iskovan po propisanom omjeru imao je zakonsku moć u plaćanju i bio je kurentni novac. Ako je njegova nominalna vrijednost odgovarala vrijednosti materijala iz kojih je iskovan, tada je to bio valutni novac, koji se kovao i u posebnom obliku, a poznat je pod nazivom trgovački novac.

Postojao je i sitni kovani novac (token money, small change, small coin), koji se namjerno kovao u takvom omjeru da mu je nominalna vrijednost bila znatno veća od relane vrijednosti.

2.4. Fiducijarni novacU suvremenim monetarnim sustavimasu u uporabi kovanice, novčanicei depozitni novac. Sve su to monetarni oblici čija je materijalna vrijednost neznatna u odnosu na nominalni iznos ili pak uopće

79


nisu materijalne naravi, kao što je to slučaj s depozitnim novcem.

Kako je nominalna vrijednost fiducijarnog novca odvojena od vrijednosti njegove proizvodnje, to će vrijednost roba i usluga koje se mogu nabaviti za nominalnu jedinicu fiducijarnog novca ovisiti o ponudi i potražnji novca.

S obzirom na svrhu novca, fiducijarni novac uglavnom je bolji što je bliži nematerijalnoj naravi i što njegova proizvodnja nosi niže troškove. Papirni novac je upravo zbog toga dugo u uporabi.

2.4.1. Papirni novacPočela papirnog fiducijarnog novca možemo razložiti praksom zlatara, koji su, štiteći povjerenje ljudi, učinili početne korake u bitnim promjenama koje će slijediti tijekom papirnog važenja. Veliko povjerenje ljudi u zlatare dovelo je do gomilanja stalno deponiranog valutnog novca kod zlatara (ljudi su sve više plaćali predajom – indosiranjem uputnica, dok je zlato mirovalo kod zlatara), a kako su deponenti plaćali zlatarima naknadu za deponirani valutni novac, to su zlatari pribavili i velike iznose vlastitog novca temeljem tih naknada.

Da bi zlatar mogao raspolagati zlatom, morao je utanačiti s ulagačem pismeni dogovor po kojem vlasnik zlata postaje zlatar. Time se depositum regulare promjenio u depositum iregulare, to jest zlatar je morao vratiti ne uloženi, već istovrsni depozit, to jest depozit jednake količine i jednake vrijednosti.

Pream tome, postojao je stopostotno pokriće uputnica u valutnom novcu, kojeg je vlasnik bio deponent.

Zlatar uvidjevši da se samo povremeno donose na isplatu uputnice na zlato koje je kod njega položeno, zaključio je da može izdati i više uputnica nego što ima deponiranog zlata, čiji je i tako vlasnik nakon zaključenog ugovora o deponiranju. Stoga više nije u priznanici navodio kako je, na primjer, primio 100 kuna u zlatu i kako će njezinom donositelju iste isplatiti, već je samo naveo na uputnici da će njezinom donositelju isplatiti 100 kuna u zlatu. To su počela suvremenog oblika čeka.

Novonastali bankar ima sada, kao što smo već naveli, ekonomskog razloga plaćati deponentima da deponirajunjihov valutni novac, jer on za izdane uputnice na određeni nominalni iznos, a ne više na konkretni valutni novac, naplaćuje naknade koje mogu biti više od naknada za deponirani zlatni novac deponenata. Zlatar je zapravo postao bankar, a note (certifikati) ili uputnice koje je izdavao nisu više imale smisla pod nazivom zlatareve, već bankareve note. Otuda pojam banknote (bank's notes), koja je kombinacija vlastite mjenice i čeka.

Osim kredite u valutnom novcu bankar je počeo izdavati i kredite u banknotama, čime je dodatno povećavao količinu novca u optjecaju.

Zamjenjivost je bila silno važna jer su ljudi primali banknote za plaćanje upravo zato što su bile, zbog njihove zamjenjivost za zlatnike, isto toliko dobar novac kao i valutni novac u zlatu.

Država je zbog opće prihvatljivosti banknota mogla učiniti i to da propiše obvezu primanja banknota za izmirenje potraživanja ili uopće kao posrednika plaćanja. Tako je banknota dobila zakonski i solutarni (liberatorni) tečaj, to jest dužnik je plaćajući banknotom bio oslobođen terata duga.

80


Mijenjajući svoju pravnu prirodu, novčanice, za razliku od banknote, više nisu obveznice po kojima je središnja banka dužna njihovu donositelju isplatiti navedeni nominalni iznos u valutnom novcu. Prisilan tečaj novčanica znači da se ne mogu zamijeniti za valutni novac, to jest novac pune materijalne vrijednosti.

2.4.4. Depozitni novacVelike su bile prednosti bezgotovinskog plaćanja. Pored toga što više nije bilo potrebito kontrolirati kvalitetu različitih kovanica, nastala je uvijek stabilna monetarna jedinica. Depozitni novac nastao je, dakle, kao i drugi oblici novca iz robnog novca. U slučaju depozitnog novca radilo se u počelu o potraživanju na robni novac.

Reprezentativni novac u banknotama zamijenjen je reprezentativnim depozitnim novcem i to tako da su srednjovjekovne banke ulagaču monetarne kovine odobravale u jednakoj vrijednosti potraživanja u bankarskim knjigama, kojima se moglo raspolagati bilo knjigovodstvenim putem, bilo podizanjem u gotovini.

Kako je nastao deponiranjem i kako je stalno raspoloživ za prijenos, to jest plaćanje po nalogu klijenta, otuda nazivi depozitni, žiralnji, knjigovodstveni ili skriptualni novac.

Obvezne rezerve Ro utvrđuju se uglavnom u odnosu na stanje depozitnog novca na računu poslovne banke (taj odnos Ro/D daje koeficijent rezervi, to jest ro) i njih banka ne može rabiti unatoč tome što bi eventualno bile potrebite za njezinu likvidnost, jer se iste nalaze na računu kod središnje banke. Ali to ne znači da je namjera tih rezervada daju središnjoj banci moć potrebitu za kontrolu količine novca u optjecaju. Kako je odnos gotovine C i depozitnog novca D (taj odnos C/D daje koeficijent gotovine u optjecaju, to jest c) poznat temeljem iskustva i kako temeljem iskustva banke imaju u vidu potrebitu količinu likvidnih rezerva, i bez obveznih rezerva središnja bi banka mogla promjenama visine likvidnih rezerva utjecati na količinu depozitnog novca u optjecaju, pa utoliko obvezne rezerve nisu nužne za kontrolu depozitnog novca.

Glede visine likvidnih i obveznih rezerva može se primjetiti da istih poslovne banke moraju imati na računima kod središnje banke upravo onoliko koliko je propisano i da su kao takve nužne za poslovanje banke. Zato te rezerve nazivamo potrebite rezerve Rp.

Ali s obzirom da se iznos depozitnog novca stalno mijenja na računima poslovnih banaka, a potrebite rezerve su utvrđene u odnosu na stanje depozitnog novca, na primjer, na zadnji dan u mjesecu, iste mogu stvarno iznositi više ili manje od propisanih, to jest potrebitih rezerva. Ako iznose više, tada imamo višak, a ako iznose manje, tada imamo manjak potrebitih rezerva. Maksimalnu granicu multiplikacije depozitnog novca možemo pojednostavljeno utvrditi kao odnos: ΔD=D(1/R), gdje je: D – depozitni ili knjižni novacbanke prije multiplikacije; ΔD – depozitni ili knjižni novac nakon multiplikacije; R – rezerve (likvidne i obvezne) prije multiplikacije; ΔR – ukupne rezerve banke kod središnje banke; r – koeficijent rezerva; K – krediti prije multiplikacije; ΔK – krediti poslije multiplikacije.

Ukupni krediti -> ΔK=K(1/r).

81


3. Smisao novcaNovac je integralni dio ljudske povijesti, ali i suvremene ekonomije. Novac omogućava ekonomiji više učinkovitosti, a ljudima ugodniji život nego što bi inače bio bez novca.

Tri skupine ekonomskih jedinica:

a) One koje žele na tržište donijeti točno toliko vrijednosti robe koliko je žele i odnijeti s tržišta,

b) One koje žele s tržišta odnijeti manje robe nego što je žele na tržište donijeti,

c) One koje žele s tržišta odnijeti više robe nego što je žele na tržište donijeti.

3.1. Funkcionalni pristup novcuTako su te dvije funkcije novca (posrednik razmjene i obračunska jedinica) bile određujuće i dovoljne za svrhu novca.

Novac koji je ne obavlja i funkciju mjere vrijednosti svakako je loš novac ili, bolje kazano, novac u lošim ekonomskim i društvenim prilikama.

Funkciju mjere vrijednosti novac obavlja i onda kad sam nije posrednik u razmjeni. U mnogim ekonomijama je tijekom društvenih neprilika domaća monetarna jedinica oblik plaćanja, a monetarna jedinica nekog stabilnog društva mjera vrijednosti. Nerijetko se razmjenjuje i roba za robu, ali kao mjera vrijednosti služi monetarna jedinica. Jednom prihvaćen kao mjera vrijednosti, novac služi u toj svojoj funkciji i kod materijalnih i nematerijalnih vrijednosti. Procjena različitih šteta i određivanje primjerene kazne suda počiniteljima klevete za nanesenu duševnu i dizičku bol u monetarnoj ekonomiji se relativno jednostavno primjereno mjere u novcu. Tako je novac zapravo zajednički nazivnik za različite oblike roba i usluga, ali i primjeren procjeni različitih društvenih pojavnosti, koje na kraju zahvaljujući novcu imaju zajedničku jedinicu ekonomske vrijednosti. Aristotel kaže kako je zbog toga i uveden novac, kao nekakva sredina koja sve mjeri.

Novac je i oblik čuvanja vrijednostionda kad se tijek razmjene (R1-M-R2) prekine nakon razmjene robe ili usluge za novac (R1-M), dakle kad prodavatelj dođe do novca, a zatim odloži novu kupovinu.

Saznanje da je novac i čuvar vrijednosti, da ekonomski subjekti žele novac i posjeduju ga samo zato da bi u njemu čuvali svoju vrijednost ima značajan utjecaj na pitanje uloge novca u ekonomiji, i o tomu ovisi učinkovitost utjecaja na ekonomske događaje putem mijenjanja količine novca u optjecaju.

S obzirom na pristup, može ih se razvrstati polazeći s dva motrišta: robne vrijednosti novca, to jest kovine iz koje je novac učinjen (robne teorije novca); i nominalne vrijednosti novca, koja je u svezi sa državnom regulacijom emisije novca (pravna teorija novca).

3.2. Robna teorija novcaNovac ima robno podrijetlo . neka roba se zbog njenih prirodnih osobina ili zbog povijesnih okolnosti počela općenito rabiti kao posrednik u razmjeni. Kovine su bile osobito tome prikladne pa je bila prirodna njihova uporaba kao monetarne osnove.

Tijekom punovrijednosg novca promjene vrijednosti zlata i srebra imale su utjecaj na promjene cijena. Veća proizvodnja srebra i manjanjegova potražnja razlog su promjene relativne vrijednosti srebra u korist zlata. Istodobno u prilog tome ide i činjenica da je pučanstvo stalno brojčano raslo, što je imalo

82


veliki utjecaj na promet roba i usluga. Količine zlata nisu toliko rasle da bi se njegova cijena mijenjala poput drugih roba, a posebno ako se ima u vidu porast potražnje zlata za nemonetarne svrhe. Kad cijena zlata raste, onda se ono manje traži za nemonetarne svrhe, a više kad mu cijena pada. Na taj je način cijena zlata stabilnija nego cijena roba, koje su vezane za svakodnevne potrebe ljudi. Te osobine zlata su razlog da se isto smatralo najboljom kovinom za novac, a time i za mjerenje vrijednosti, a sustav sa zlatnicima u optjecaju najboljim monetarnim sustavom.

Pojam „metalizam“ kao i brojne druge pojmove „skovao“ je F. Knapp. Robna, metalistička teorija novca povijesnu utemeljenost crpi iz činjenice da se novac razvio iz robe. Kao teorija, metalizam je shvaćanje po kojem je za novac bitno da je robnog oblika ili pak da ima pokriće u nekoj robi, tako da je izvor prometne vrijednosti ili kupovne moći novca prometna vrijednost ili kupovna moć te robe, nezavisno od njezine monetarne uloge5.

U praksi metalizam podrazumijeva stalnost kupovne moći novca u odnosu na zlato, i to nezavisno o volji monetarne vlasti.

Nominalistička zato što monetarnu jedinicu determinira nominalno.

3.3. Nominalistička teorija novcaNovac je, dakle, tvorevina zakona, iz čega slijedi državna teorija novca, koju je prvi zagovarao Platon. Unatoč metalističkom uvjerenju Aristotela ta se teorija može naći i u njegovoj monetarnoj teoriji.

Kako je novac proizvod zakona to je monetarna teorija vezana uz povijest prava i države. Država određuje vrste novca. To je njeno suvereno pravo.

Budući da se monetarna jedinica po F. Knappu svodi na puko ime, njegova se teorija naziva i nominalističkom monetarnom teorijom. Da bismo njen nominalistički naziv razložili vratimo se robnom podrijetlu novca.

Nominalno određivanje monetarne jedinice podrazumijeva da je monetarna obveza jednom zauvijek određena brojem monetarnih jedinica. Ali nominalno određivanje obveza, odnosno potraživanja, jednom zauvijek, moguće je bez obzira na to kako se određuje sama monetarna jedinica.

Nominalistički princip monetarnih obveza može biti isto tako pravilo prakse kao i teorijsko načelo. Zbog mogućnosti da se novac određuje kao ime jedne „idealne jedinice“, a ne kao određena vrijednost kupovne moći, nominalizam se našao i širem interesu monetarne teorije.

Nominalna vrijednost je brojem monetarnih jedinica izražena vrijednost.

Što se tiče količine, ona se određuje nominalnim iznosom.

5

? Već smo ranije naveli glede metalizma dva pojma: teorijski metalizam i praktični metalizam. Teorijskim metalizmom naziva se mišljenje da je logički bitno da se novac sastoji od neke robe ili da je „pokriven“ robom. Kako su tijekom povijesti kao novac uglavnom služile kovine, metali (zlato, srebro, bakar), otuda naziv ovoj teoriji. Praktičnim metalizmom uzima se načelo monetarne politike, prema kojem monetarna jedinica mora biti čvrsto vezana i slobodno zamjenjiva za određenu količinu neke robe.

83


Kvaliteta novca kao premeta obveze ne može se mjeriti ovim ili onim apoenima. Pitanje se, dakle, svodi na to u čemu je kvaliteta neke robe općenito, odnosno kvaliteta novca kao specifične robe. S ekonomskog motrišta, ona je u onim osobinama koje određuju njezinu vrijednost. Što je bolja kvaliteta, to je veća i vrijednost odnosne robe i obratno. Tako se vrijednost neke robe svodi na njezinu kvalitetu. A vrijednost novca kao specifične robe, odnosno monetarne jedinice, svodi se na to koliko za tu jedinicu može kupiti roba i usluga na tržištu, dakle na njezinu kupovnu moć.

Budući da danas vrijednost monetarne jedinice nije vezana ni za kakav objektivni standard, već je država određuje samo utvrđujući joj ime i dajući oblik monetarnim znacima, i budući da je preduvijet funkcioniranja svakog monetarnog sustava stabilna vrijednost novca, država kao monetarna vlast preuzima na sebe obvezu čuvanja stabilnosti novca.

Prihvaćajući nominalizam, prihvaća se i fikcija da se sve promjene u cijenama (i onda kad se nijenja opća razina cijena, što je znak da je promjena vrijednosti nastala kod novca, a ne kod robe) smatraju promjenama koje nastaju iz uzroka koji leže na strani robe, a ne na strni novca.

Manipulirana valuta ne može se zamisliti bez nominalističkog principa, uz promjenljivu kupovnu moć monetarne jedinice. Bolja organizacija ekonomije treba dovesti do smanjenja cijena u proizvodnji roba, ali uz zadržavanje razine plaća i drugih primanja, jer inače ne bi došlo do povećanja kupovne moći novca.

Treći dio: Evolucija monetarnih sustava

Danas je u uporabi samo fiducijarni novac, pa se opravdano nameće potreba razlaganja logičnim slijedom tijeka evolucije pravila koja reguliraju pitanja u svezi s novcem.

1. Evolucija monetarnih sustavaU širem smislu pojam valute tretira se s motrišta povezanosti zakonske monetarne jedinice s objektivnom vrijednosnom podlogom.

U užem smislu valuta je skup pravnih propisa i pravila kojima se utvrđuju monetarna jedinica, monetarne institucije te ostala pitanja u svezi s novcem.

Društvena zajednica u kojoj djeluje određeni monetarni sustav čini monetarno ili valutno područje, u kojem svi sudionici rabe isti oblik plaćanja, to jest sve obveze i potraživanja glase na istu monetarnu jedinicu i u istoj jedinici se isplaćuju.

Monetarna jedinica je društvena mjera za vrijednost robe na tržištu, ali to je istodobno razlog zašto pojedine monetarne jedinice (valute) imaju veću ili manju kupovnu moć, odnosno vrijednost. Valute se, dakle, razlikuju međusobno po svojoj vrijednosti i po tome je li njihova vrijednost vezana uz robu iz koje je monetarni oblik proizveden.

Za monetarnu jedinicu je važno pravno uređenje monetarnog sustava, u kojem se monetarna jedinica može odrediti u različitim pojavnim oblicima i različite materijalne vrijednosti, pa se o pojmu

84


monetarne jedinice odnosno valute ili važenja može raspravljati s nekoliko motrišta: prvo, s motrišta materijala iz kojeg je novac izrađen, pa tada imamo zlatnu, srebrnu, bakrenu ili papirnu valutu; drugo, s motrišta monetarne jedinice može se raspravljati o dolarskoj, euro ili nekoj drugoj valuti; i treće, s motrišta stanja i/ili dospijeća određene obveze ili potraživanja. Nastavno o pojmu valute raspravljamo s prvog motrišta.

Unatoč vremenskom ispreplitanju oblika razmjene, postoje i bitne odrednice koje nam pomažu u vremenskom ili kvalitativnom determiniranju različitih povijesnih monetarnih sustava. Zahvaljujući upravo njihovim razlikama dalje ćemo sve monetarne sustave podijeliti na sustave vezane i sustave papirne (slobodne) valute.

U monetarnim sustavima vezane valute vrijednost novca određena je vrijednošću robe iz koje su oblikovani pojavni oblici monetarne jedinice.

Da bi se vrijednost novca odredila vrijednosšću neke robe, koja time postaje valutna roba (standard commodity), nužno je: prvo, da državna izrazi vrijednost monetarne jedinice određene količine izabrane valutne robe ili odredi cijenu valutne robe u domaćem novcu; drugo, da država kupuje i prodaje valutnu robu po tako utvrđenoj cijeni, to jest daje u zamjenu za valutnu robu valutne kovanice i dozvoljava potapanje valutnih kovanica u valutnu robu u nekovanom stanju, pri čemu se smije zaračunati za kovanje više nego što iznose troškovi kovanja i za pretapanje više nego što iznose troškovi pretapanja; treće, ak ou optjecaju nema novca od valutne robe, država po određenim cijenama kupuje valutnu robu banknotama, to jest novcem središnje banke,a isto tako po određenim cijenama prodaje za svoj novac, to jest banknote, valutnu robu; i četvrto, država jamči slobodu uvoza i izvoza valutne robe, čime vezani monetarni sustavi postaju međunarodni monetarni sustavi.

Smisao međunarodnog zlatnog standarda nije u tome da uspostavi jedinstveni međunarodni novac, već da vezujući sve monetarne jedinice različitih monetarnih sustava za isti standard vrijednosti, stabilizira međunarodni odnos vrijednosti tih monetarnih jedinica i tako omogući, kako međunarodna plaćanja tako i međunarodno kretanje roba i kapitala.

Pravno gledano, monetarni sustav vrijedi na području države koja ima svoju monetarnu jedinicu, valutu. To područje jednog monetarnog sustava nazivamo valutno područje.

2. Sustavi vezane vrijednosti novcaU sustavima vezane valute različite robe su služile kao novac, odnosno iz različitih kovina su oblikovane monetarne jedinice. Kao i svaki drugi robni novac, i zlato i srebro, kao najčešće uporabljene kovine u proizvodnji novca, svoju su posredničku monetarnu vrijednost u prometu roba i usluga oblikovali temeljem vlastite tržišne vrijednosti. Bili su najprije temeljna vrijednost za mijenjanje raznih roba u kovine, a zatim su još jednom bili temeljna vrijednost pretvaranja vlastite vrijednosti u druge robe.

Kovine su ljudi vjerojatno birali za novac jer im je tržišna vrijednost bila stabilnija od drugih roba zahvaljujući manjoj promjenjivosti troškova proizvodnje po jedinici težine.

Reguliranjem banknota središnja banka regulira ukupnu količinu novca u optjecaju, a time i razinu cijena roba i usluga. Istodobno, zahvaljujući banknotama u optjecaju središnja banka može utjecati na krivulju potražnje zlata i to mijenjajući stopu zlatnog pokrića banknota.

85


100% pokrića – strict commodity standard. Djelomično pokriće zlatom – partial commodity standard.

Mogući slučajevi pokrića – str. 121

Razložili smo zašto tijekom robnog standarda nije zlatni novac dobar novac, odnosno dobar standard, te zašto je unatoč svim nedostacimaipak najčešće zlato bilo novac tijekom evolucije monetarnih sustava. Time smo na neki način i zaokružili pitanja u svezi s razlozima evolucije i ulazimo u što detaljnije prikazivanje njezina povijesna tijeka. I odmah nam se tijekom evolucije maneću dva sustava, čije trajanje teče tisućama godina, a to su: bimetalizam i monometalizam.

Temeljna podjela monetarnih sustava vezane vrijednosti može se detaljnije granati kak oslijedi:

Dvovrsna vrijednost6

o Paralelna valuta,

o Dvojna valuta

Jednovrsna vrijednost

o Srebrna valuta,

o Zlatna valuta

Čisti zlatni standard (pure gold standard);

Zlatni standard s djelomičnim rezervama (fractional reserve goldcoin standard);

Valuta na bazi zlatnih poluga (goldbullion standard).

Razdoblje zlatnog standarda je prijelaz os sustava robnog novca u optjecaju prema fiducijarnom novcu, koji je ispunjavao zahtjeve tržišta roba i usluga glede ograničenosti ponude tijekom važenja metalizma. Glede pojavnih oblika zlatni standard dijelimo na:

a) Zlatnu valutu sa zlatnicima u optjecaju (gold coin standard),

b) Valutu na bazi zlatnih poluga (goldbullion standard),

c) Valutu na bazi zlatnih deviza (gold exchange standard).

Država može odrediti jednu ili više kovina kao monetarnu vrijednost, pa utoliko imamo jednovrsnu i dvovrsnu ili mješovitu vrijednost.

6

? U engleskoj literaturi pojam bimetalistički standard (bimetallic standard) odgovara pojmu dvojne valute. S takvim shvaćanjem pojma dvovrsne vrijednosti je vezan i zakon po kojem „bad money drives out good money“, pa je za zaključiti kako je u optjecaju zaista bio samo jedan oblik novca. Zato se dvojna valuta uzima i kao alternativa. Za uvođenje de facto zlatne valute po nekima je zaslužan fizičar Isaac Newton.

86


2.1. Dvovrsna vrijednostAko je zakonom određeno da se novac oblikuje istodono iz dvije kovine, zlata i srebra, bez obzira je li zakonski utvrđen međusobni odnos njihove vrijednosti, tada imamo sustav bimetalizma. S obzirom na to je li ili nije zakonski utvrđen međusobni odnos vrijednosti zlata i srebra, bimetalizam dijelimo na paralelnu i dvojnu (alternativnu) valutu. Kod paralelne valute nije zakonski utvrđen odnos vrijednosti zlata i srebra, već se njihova vrijednost formira na tržištu. Cijene se posebno iskazuju u zlatnom, a posebno u srebrnom novcu.

2.2. Jednovrsna vrijednostMonometalizam u evoluciji monetarnih sustava jevlja se u monetarnoj praksi država kod uporabe srebrne ili zlatne valute. Države koje su oskudijevale zlatom ili su imale bogate rezerve srebra rabile su srebrnu valutu. Vrijednost monetarnog srebra iz kojeg je kovan novac odgovara nominalnoj vrijednosti novca umanjenoj za troškove kovanja.

Glede monetarne povijesti, može se zaključiti da je robni monetarni standard utemeljen na srebrnom i zlatnom bimetalizmu i da su srebrni i zlatni monometalizam dio evolucije od nemonetarne prema monetarnoj teoriji. Temeljna uloga zlatnog standarda bila je za monetarne vlasti u tome da definira cijenu zlata u obliku njihova novca i tu cijenu drži stalnom. Brojne su varijante zlatnog standarda postojale tijekom povijesti evolucije monetarnih sustava: a) pure gold standard; b) fractional gold cion standard; i c) gold bullion standard.

Sustav zlatne valute sa zlatom u optjecaju bio je sustav u kojem je nominalna vrijednost svakog zlatnog novca formalno odgovarala njegovoj stvarnoj materijalnoj vrijednosti.

Banknote emisijske ili državne ustanove, ako postoje, zamjenjive su za zlato, i to bez odgode i troškova. Kao temeljne karakteristike tog sustava uzimamo: a) da se samo zlatni novac smatra pravim valutnim novcem i definitivnim oblikom plaćanja; b) da su banknote monetarni surogat i razmjenljive za zlato; c) da postoji apsolutna vrijednost sloboda kovanja zlatnog novca za privatni račun; i d) da postoji apsolutna sloboda uvoza i izvoza zlata.

Količina novca u optjecaju je endogena varijabla. Tako su prednosti zlatne valute ujedno i izvor njezinih slabosti.

S obzirom da količina novca u optjecaju utječe na agregatnu potražnju, na opću razinu cijena i na opseg proizvodnje, ekonomski je neracionalno prepustiti tako značajnupolugu kao što je količina novca u optjecaju slučajnim promjenama i raspoloživoj količini monetarnog zlata. Stoga je opravdano svjesno mijenjati količinu novca u optjecaju i devizne tečajeve. A to već znači da i u zlatnom standardu ima mjesta za vođenje monetarne politike, pri čemu se vodi računa i o stanju ekonomskih transakcija s inozemstvom.

2.3. Devizni tečaj kod zlatne valuteTako se u zlatnom standardu devizni tečaj kretao oko kovnog pariteta, u relativno uskom rasponu gore ili dolje, i to u odnosu na ponudu deviza i njihovu potražnju. Najviša moguća cijena devize zvala se gornja zlatna točka ili točka izvoza zlata. Najniža moguća cijena devize zvala se donja zlatna točka ili točka uvoza zlata.

87


U zlatnom važenju, dakle, nije nužna intervencija emisijske banke u nacionalnom valutnom području na deviznom tržištu da bi se održala stabilnost deviznih tečajeva. Devizni tečajevi automatski se uravnotežuju oko službenog tečaja.

2.4. Monetarna politika u zlatnom standarduOgraničenost zlata kao prirodne pojave i zlata kao valutne robe te sterilizacija zlata učinili su sustav zlatnog važenja neprikladnim glede deviznih tečajeva i količine novca u optjecaju. Ipak, ostala su bogata iskustva i jasna načela u vođenju monetarne politike, koja su velika pomoć u suvremenim sustavima papirnog važenja. Problem suvremenih sustava nije ograničenost količine novca u optjecaju, već izbor odgovarajuće količine novca u optjecaju koja će kroz mehanizam emisije dovesti do željenih konačnih ciljeva monetarne politike. Putovi u tom pravcu su brojni, a umijeće je izabrati prave. Emisijska banka zato i dalje ima posebno mjesto u ekonomskoj politici. Zato iskustva zlatnog važenja mogu biti poučna, ali nikako dovoljna.

3. Sustavi promjenjive vrijednosti novcaNovac, dakle, emitiraju i poslovne banke, a ne samo središnja banka, iako se samo ona zove emisijska banka, ali su, za razliku od središnje banke, poslovne banke u tome ograničene količinom rezerva koje imaju. Kako su rezerve poslovnih banaka novac središnje banke, to je središnja banka ona koja odlučuje koliko depozitnog novca mogu emitirati poslovne banke.

Danas nema institucionalnih prepreka da središnja banka ne pusti u optjecaj upravo onu količinu novca koji ekonomija treba, ali je problem emisije novca u tome kako utvrditi potrebitu količinu novca u optjecaju.

Gledano s motrišta sektora i institucija koje sudjeluju u emisiji, emisija je vezana uz aktivnosti koje poduzima središnja banka, poslovne banke, privreda, kućanstva te država i inozemstvo.

Depozitni novac je potraživanje sektora kućanstva i sektora privrede od poslovnih banaka i preko njih dijelom od središnje banke, a glavnim dijelom je to potraživanje naslonjeno na ekonomsku aktivnost sektora kućanstva i sektora privrede. Zapravo, za dio depozitnog novca koji je potraživanje od središnje banke vrijedi isto što i za gotovinu. Radi se o potraživanju od inozemstva i države.

Drugi dio depozitnog novca koji je potraživanje sektora kućanstva i privrede je potraživanje od onih pojedinaca sektora kućanstva i ekonomskih jedinica sektora privrede koji su uzeli bankarske kredite.

Potraživanje od države je potraživanje od samog sebe kao poreznog obveznika.

Četvrti dio: Vrijednost novcaSuvremeni fiducijarni novacje od središnje banke učinjen novcem. Njegovi imatelji ne mogu u središnjoj banci tražiti njegovu zamjenu za zlato ili neki drugi robni novac. Isplate potraživanja u fiducijarnom novcu su definitivni oblik plaćanja, a njegova vrijednost je čvrsto povezana s cijenama roba i usluga.

Ali novac je samo jedan od financijskih oblika, od kojih neki vrše različite monetarne funkcije.

88


Imovina u monetarnom obliku je duže ili kraće vrijeme, i kao takva iskazana je kao oblik potraživanja prema institucijama koje su izdale pojedine oblike novca.

1. Vrijednost novcaS motrišta intervalutarnih odnosa, vrijednost novca je njegova sposobnost da se razmjenjuje za druge valute.

Nerijetko, slično zlatnom automatizmu, vrijednost novca u domaćem valutnom području podređena je stabilnosti intervalutarnog tečaja, pa su poradi toga i u sustavu papirnog važenja kotrola transakcija s inozemstvom i promjena tečaja domaće monetarne jedinice česti.

Materijalna vrijednost novca je vrijednost koju ima materijal kao roba od kojeg je oblikovan novac. Upravo zato što je taj materijal roba, novac i ima svoju materijalnu vrijednost. Materijalnu vrijednost ima samo „materijalni“ oblik novca. A glavninu količine novca u optjecaju danas ne čini „materijalni“ već „nematerijalni“ oblik novca, te se za te novčanice može tvrditi da je njihova materijalna vrijednost beznačajna s obzirom na njihovu nominalnu vrijednost, a depozitni novac je nematerijalne naravi.

1.1. Robna vrijednost novcaTijekom prednjeg razloženo je zašto vrijednost novca valja promatrati s dva motrišta: prvo, dovodeći ga u odnos s robom na domaćem tržištu; i drugo, dovodeći ga u odnos s novcem drugih valutnih područja.

Na razini ekonomije vrijednost prodaja je u ravnoteži s vrijednosti primitaka od istih prodaja. Tako smo vrijednost novca doveli u svezu s robom, čime postaje jasno da je njegova svrha zamjena za robu i zato se može reći da je to specifična vrijednost novca.

Vrijednost novca u domaćem valutnom području javlja se u vidu količine roba i usluga koje se mogu na tržištu kupiti za jedinicu novca. A kako su na domaćem tržištu vrijednosti roba izražana u cijenama, to je vrijednost novca na tom području izvedena iz recipročne vrijednosti opće razine cijena. S motrišta kupnje ili prodaje domaće monetarne jedinice, radi se o intervalutarnoj vrijednosti novca, odnosno kupovini specifične robe, pri čemu iz kupnje se nalaze ekonomske vrijednosti prenijete tijekom kupovine između participanata različitih valutnih područja.

Tri su načina za pribavljanje monetarne jedinice drugih valutnih područja: a) izovz roba i usluga; b) prodaja imovine u inozemstvu; c) transfer financijske aktive.

Kako se robe za domaći novac uglavnom kupuju u domaćem valutnom području, to jest u domaćoj ekonomiji, to istu, za razliku od intervalutarne vrijednosti novca, možemo zvati domaćom vrijednoti novca.

Domaći novac dolazi u odnos s novcem drugih valutnih područja iz dva razloga: prvo, radi kupovanja inozemnog novca domaćim novcem, kada inozemni novac nije ništa drugo nego roba; i drugo, radi prodaje domaćeg novca za inozemni novac, kada je domaći novac roba čija se cijena ili tečaj, ka oi sve ostale cijene, formira na tržištu.

Robna ili realna vrijednost novca (commodity value) je, dakle, ona vrijednost koju kovina ili neki drugi materijal od koje je pojedini oblik novca oblikovan ima kao roba. A kako samo roba ima tržišnu

89


vrijednost, utoliko je uvjet da bi neka kovina ili neki drugi materijalni oblik, vršio ulogu novca, njegova tržišna robna vrijednost.

Materijalna (uporabna) vrijednost je podloga robne vrijednosti novca i iste vežu vrijednost novca uz povijesni tijek razvoja monetarnih oblika, tijekom kojeg je monetarna osnova, to jest kovina, bila novac, odnosno monetarna jedinica i odgovarala je vrijednosno određenoj količini monetarne kovine. Zato je materijalna vrijednost puno vrijednog novca tijekom sustava vaganja monetarne (valutne) kovine odgovarala njegovoj prometnoj (funkcionalnoj) vrijednosti. Čim se monetarna kovina prestala vagati, novac se odvojio od svoje materijalne vrijednosti i počeo funkcionirati u optjecaju zahvaljujući svojoj funkcionalnoj vrijednosti.

1.2. Funkcionalna vrijednost novcaOdvajanjem uloge posrednika u razmjeni od uporabne vrijednosti, materijalna i funkcionalna vrijednost ne moraju više biti iste. Novac tada vrši ulogu posrednika u razmjeni i mjere vrijednosti po svojoj funkcionalnoj vrijednosti. Služeći kao posrednik u razmjeni, roba stječe novu svrhu, koja nije u svezi s mogućnosti uporabe za zadovoljavanje potreba ljudi proizašlih iz njenih konkretnih, prirodnih osobina.

Iz razloženog slijedi da je funkcionalna vrijednost novca nezavisna od njegove materijalne vrijednosti, to jest njegovih konkretnih, prirodnih osobina, koje mu određuju uporabnu vrijednost. Ako se nekakav posrednik u razmjeni i rabi kao uporabna vrijednost, on nikada nema istodobno dvije vrijednosti, već samo ili uporabnu ili funkcionalnu vrijednost.

Kako je funkcionalna vrijednost novca sposobnost da se njegovom razmjenom steknu željene vrijednosti robe na tržištu (otud se naziva i mjerom potrošnje – „consumption standard“), to je glede funkcionalne vrijednosti prikladnije raspravljati o kupovnoj moći novca (purchasing power of money).

Funkcionalna vrijednost novca je zapravo sposobnost novca da se njegovom zamjenom tijekom razmjene na tržištu steknu ćeljena ekonomska dobra i time ista dobra postaju robe.

Njegova apsolutna vrijednost se pretvara u njegovu raltivnu vrijednost, to jest vrijednost koju mu priznaje tržište.

1.3. Kupovna moć novcaRobna cijena je u novcu izražena vrijednost roba, a kupovna moć novca je u robi izražena vrijednost monetarne jedinice.

Novac s motrišta njegove kupovne moći je različit s obzirom na to koliko vrsta robe se može za njegovu jedinicu kupiti na tržištu. Kada bi vrijednosni odnos između pojedinih vrsta roba u svim ekonomijama i u svim vremenima uvijek bio jednak, mogli bismo uzeti proizvoljno neku pojedinačnu robu za mjeru kupovne moći novca.

Ekonomska politika u ekonomskoj teoriji imai osnovu za reguliranje kupovne moći novca i njegovih odnosa s drugim monetarnim jedinicama.

Vrijednost jedinice kreditnog novca je odgovarajući dio vrijednosti domaćeg proizvoda koji predstavlja pokriće za ukupnu količinu novca u optjecaju. Tako vrijednost kreditnog novca predtavlja pravu

90


apstraktnu vrijednost, dok je vrijednost stvarnog, punovrijednog novca zapravo vrijednost jedne konkretne robe koja vrši ulogu novca.

Glede toga moguće je da:

a) Kreditni oblik novca banke emitiraju prije nego se roba pojavi na tržištu, čime se povećava potražnja na tržištu uz nepromijenjenu ponudu roba,

b) Proizvođači nude robe na tržištu koje nisu financirane emisijom kredita,

c) Ukupna količina novca u optjecaju ne pojavljuje se kao potražnja na tržištu, već jedan njen dio imatelji novca drže u svojim blagajnama, pa je tada ponuda robe veća od potražnje za robom.

1.4. Mjera i mjerenje vrijednosti novcaRabeći novac kao posrednika u razmjeni, važno smatramo, prije svega, njegovu relativnu vrijednost, to jest njegov odnos prema pojedinim vrstama robe, koji određujemo tako da utvrdimo koliko za jedinicu robe dajemo monetarnih jedinica, ili pak koliko za jedinicu novca možemo dobiti jedinica robe na tržištu. Ako je prosječna cijena svih prodani hroba na tržištu P monetarnih jedinica, onda je kupovna moć novca mjerena tim robama 1/P robnih jedinica.

Potpunu sliku o kupovnoj moći novca možemo dobiti ako uzmemo prosječne cijene svih roba na tržištu i umnoškom prosječnih cijena prodanih roba na tržištu P i količine prodanih roba T utvrdimo ukupnu potrebitu količinu novca u optjecaju M za sve pradane robe.

Pitanjem kupovne moći bavi se ekonomska teorija, nastojeći otkriti one ekonomske čimbenike koji su određujući za kupovnu moć novca, što je temelj za učinkovitu ekonomsku politiku u reguliranju kupovne moći novca. Da bi u tome bila učinkovita, ekonomska teorija morala je dati odgovor na pitanje što novcu daje vrijednost i kako istu mjeriti. Glede toga, već kod razlaganja „pojma“ novca navedene su robna ili metalistička i nominalistička teorija pojma novca, koje su važne i u svezi s teorijom „vrijednosti“ novca koja je utkana u monetarne ili još šire, ekonomske teorije.

1.5. Međunarodne transakcije i vrijednost novcaUz robni i monetarni promet u međunarodnim transakcijama imamo i različite vrste kredita i jednostranih financijskih transakcija (potpora, doznaka iseljenika, pomoći, ratnih odšteta), doznaka s temelja ulaganja kapitala u inozemstvu, investicijskih ulaganja nerezidenata i sličnih drugih transakcija. Međunarodni promet tako na različite načine utječe na veličinu naše ranije opisane vrijednosti realnog domaćeg proizvoda koja se poveća za uvezenu robu, a smanji za izvezenu robu.

1.5.1. Otvorenost ekonomije i kupovna moć novcaAko je uvoz veći od izvoza, monetarni dohoci koji se ravnaju prema domaćoj proizvodnji su manj inego raspoloživa količina robe na tržištu. Ako je izvoz veći od uvoza, monetarni dohoci su veći nego što je to raspoloživa količina robe na tržištu. Uvoz povećava, a izvoz smanjuje kupovnu moć novca u određenom razdoblju bez obzira da li je uvezena i/ili izvezena roba plaćena, odnosno naplaćena ili se pad radi o, na primjer, poklonima i pomoći.

Povećanjem prihoda država povećava svoje izdatke i/ili povećava dohodak kućanstvima ako im se tim prihodima države smanje porezi. U oba slučaja prihodi se povećavaju kao što se povećala i količina

91


raspoložive robe pa nema promjena kupovne moći, ali se povećava standard pučanstva. Ako imamo izvoz s temelja pomoći u robi, tada imamo suprotan tijek.

Roba se može uvoziti na kredit i kupovna moć novca se zbog toga poveća kao i standard pučanstva dok traju zalihe uvezene robe, a kako se kredit i iznos s osnova kamata na kredit vraćaju iz izvoza roba, to će se u godinama otplate kredita smanjivati kupovna moć novca i standard pučanstva, ako ne dođe do promjena u proizvodnosti rada odnosno razvoja ekonomije.

Uvoz i izvoz robe može se financirati preko promjena dohodaka s temelja kredita kod domaćih banaka, pa se i otplate i naplate zadržavaju u financijskom potencijalu tih banaka, te kupovna moć novca ostaje nepromijenjena, unatoč promjenama u standardu pučanstva.

Sva plaćanja u međunarodnom prometu predstavljaju naloge za isplatu, bilo u valuti domaćeg ili valuti nekog drugog valutnog područja. Pojedini financijski oblici čiji pojavni oblik poprimaju nalozi za isplatu, ak ošto su mjenica, ček, dokumentirani akreditiv, ili konkretno pismo nisu posebni načini plaćanja, već samo načini osiguranja i tehničkog rješenja plaćanja u međunarodnom prometu.

1.5.2. Međunarodni monetarni sustavMeđunarodni monetarni mustav ne emitira svoj novac, ali omogućava prijenos kupovne moći u međunarodnim transakcijama. Financijske institucije, devizni tečaj, devizne rezerve i međunarodni pravni propisi su određujući za učinkovitost tog sustava.

Što je više tečaj fleksibilan, tima manje će biti nužne međunarodne monetarne rezerve. Kako države nisu spremne međunarodne rezerve podređivati, ni sutomatizmu kakvog uvodi zlatna valuta, niti su nerijetko sklone napuštanju monetarne suverenosti u okviru neke međunarodne institucije, nastaje sustav hegemonističke valute, odnosno pojedine središnje banke imaju međunarodne monetarne rezerve u jednoj ili nekoliko valuta koje uzimamo kao rezervne ili ključne valute. Količina međunarodnih monetarnih rezerva je u nekom smislu u rukama te države ili tih država čija je to domocilna valuta, pa njen monetarni sustavi odlučujući za kupovnu moć tih valuta koje, na primjer držimo kao devizne rezerve.

Poslovne banke posreduju kod međunarodnog plaćanja depozitnim novcem, što im omogućava imovina kod banaka u inozemstvu, to jest devizne operativne rezerve. Devizne rezerve poslovne banke stječu ranijim kupovinama deviza i/ili kreditnim zaduživanjem u inozemstvu.

Međunarodne devizne rezerve su samo jedan od načina financiranja, u pravilu samo kratkoročnog deficita u bilanci plaćanja. Uz njih se rabi povećanje neto zaduženosti u inozemstvu nebankarskih sektora, poslovnih banaka i središnje banke. Neto zaduženost može se povećati, ili smanjivanjem potraživanja iz inozemstva, ili povećanjem dugovanja u inozemstvu.

S motrišta međunarodne likvidnosti, u literaturi se međunarodne devizne rezerve uzimaju za međunarodnu likvodnost prvog reda (the first line international liquidity). Međunarodnu likvidnost drugog reda (the second line international liquidity) čine operativne devizne rezerve poslovnih banaka, devizna imovina nebankarskih organizacija u inozemstvu, međunarodni komercijalni krediti, kratkoročna dugovanja u inozemstvu, dugoročne prenosive inozemne obveznice u vlasništvu rezidenata, stabilizacijske pozajmice i mogućnost dobivanja kredita od drugih država za financiranje deficita u bilanci plaćanja.

92


Međunarodne devizne rezerve mogu biti nedovoljne, prevelike i optimalne s obzirom na potrebne ekonomije. Nedovoljne su ako se deficit u bilanci plaćanja prerano sanira kroz ravnotežu u bilanci plaćanja na neprikladnoj razini, a ako se deficit u bilanci plaćanja predugo zadržava, te su rezerve prevelike. Optimalne devizne rezerve su one koje omogućavaju ni prerano saniranje deficita u bilanci plaćanja, niti njegovo predugo zadržavanje, odnosno, to su one rezerve koje daju priliku tržištu da otkloni neravnotežu u bilanci plaćanja preko promjena monetarne i fisklane politike, što dovodi do promjena opće razine cijena i domaćeg dohotka, odnosno razine deviznog tečaja. Naravno da je moguće tu ravnotežu uspostaviti i netržišnim načinom, to jest kontrolom tekućih i/ili kapitalnih transakcija.

Intervalutarnim odnosima, po svojoj važnosti prevladavaju devizni tečajevi, tako da se prema njima prosuđuju i intervalutarni odnosi. Intervalutarni tečajevi nastaju posredstvom deviznog tržišta i sa službenim tečajevima na temelju kovničkog pariteta.

Bilanca plaćanja može se izravnavati i iz inozemnih kredita. Stoga je razumljivo, što se odgovarajućom kreditnom politikom nastoje kontrolirati intervalutarni tečajevi. Glede toga osobito se ističe eskontna stopa (prema francuskom izražavanju) ili diskontna (prema engleskom i njemačkom izražavanju) politika središnje banke. Promjena deviznih tečajeva sputava međunarodnu kreditnu aktivnost i izjednačavanje razine kamatnjaka u različitim ekonomijama. Posljedice dispariteta intervalutarnih tečajeva i cijena su gubici jednih, a korist drugih, kako s domaćeg, tako i međunarodnog motrišta, pa iste nisu samo ekonomske, već i socijalne naravi. Porastu li, naime, devizni i valutni tečajevi više nego unutarnje cijene, tada je cijena istih roba viša u domaćoj ekonomiji od cijena u drugim ekonomijama.

Inflacija i deflacija izazivaju pad, odnosno rast intervalutarnih tečajeva. Promjena stabilnosti intervalutarnih tečajeva ima višestruke ekonomske posljedice, a vezane su uz različita motrišta promjene vrijednosti novca.

1.5.3. Međunarodne transakcijeKao i u domaćim sustavima i u sustavu međunarodnih plaćanja rabi se gotov novac i depozitni novac.

Vjerovnici nastoje pribaviti onu valutu koja smanjuje rizik držanja imovine u tom obliku. Kod toga nastojepribaviti valutu koju mogu lako mijenjati za bilo koju drugu. Takva valuta zove se konvertibilna. Ako se valuta ne može mijenjati za druge valute onda je to nekonvertibilna valuta7. U ovom slučaju radi se, dakle, o vanjskoj konvertibilnosti, za koju se nerijetko navodi da je to tržišna konvertibilnost, to jest market convertibility, jer se radi o zamjeni novca na deviznom tržištu, a po tečaju u trenutku zamjene.

7

? Moramo razlikovati konvertibilnost koja važi za rezidente i nerezidente (puna konvertibilnost) od one za nerezidente. Sam pojam konvertibilnost je znatno evoluirao tijekom promjena u međunarodnom monetarnom sustavu. Tijekom zlatne valute konvertibilnost je podrazumijevala neograničenu mogućnost zamjene nacionalnog novca za zlato kod središnje banke, i to po fiksnoj cijeni. Po brettonwoodskom međunarodnom monetarnom sustavu konvertibilnost je značila mogućnost zamjene jednog nacionalnog novca za drugi po fiksnom deviznom tečaju. S prijelazom tog sustava na fluktuirajući devizni tečaj konvertibilnost novca znači da je moguća zamjena na deviznom tržištu po tržišnom deviznom tečaju i otud pojam tržna konvertibilnost, koja se razlikuje od službene konvertibilnosti koja se razlikuje od službene konvertibilnosti koju utvrđuje središnja banka.

93


Ako je novac nekonvertibilan, nerezident koji posjeduje taj novac može kupiti robe samo u ekonomiji čiji je to novac, a koji kao takav sprječava multilateralna plaćanja8. Utoliko to nije međunarodni novac, a ekonomije koje imaju takav novac uglavnom u međunarodnim transakcijama rabe barter, to jest nemonetarnu razmjenu.

I konvetibilne valute nisu jednako vrijedne, pa je moguće da je jedna jača, majoritetna valuta, a druga slabija, minorna valuta.

2. Promjene vrijednosti novcaPrednje razlaganje upućuje da se vrijednost novca može promatrati u dvojakom smislu – kao kupovna moć u domaćoj ekonomiji i kao intervalutarna vrijednost.

Smanjenje, odnosno povećanje, kupovne moći novca u domaćoj ekonomiji je u svezi s inflacijom, odnosno deflacijom, a smanjenje, odnosno povećanje, intervalutarne vrijednosti novca je u svezi s devalvacijom, odnosno revalvacijom, novčane jedinice.

Namjerne, i u pravilu zakonske promjene intervalutarne vrijednosti su devalvacija i revalvacija,a li mutatis mutandis puno toga što važi za namjerne promjene intervalutarne vrijednosti novca važi i u slučaju fluktuiranja tečaja pod utjecajem ponude i potražnje na deviznom tržištu.

2.1. DeprecijacijaDeprecijacija novca je svako smanjenje vrijednosti novca, a može biti namjerna ili nenamjerna, faktička ili zakonska, smanjenje intervalutarne vrijednosti novca, odnosno jedne vrste u odnosu na drugu vrstu novca (novčanica u odnosu na punovrijedni novac i obratno, ili na primjer, srebrnog u odnosu na zlatni novac i obratno) i/ili kupovne moći novca. Smanjenjem vrijednosti jedne vrste novca u odnosu na drugu nastaje razlika između nominalne vrijednosti depreciranog novca i iznosa koji se za njega plaća u drugom novcu, odnosno razlika između njegove nominalne i paritetne vrijednosti, koja se zove disagio, pa utoliko te dvije vrste novca i kada de iure pripadaju istom monetarnom sustavu, de facto nisu zamjenjive al pari, to jest po njihovim nominalnim vrijednostima. Glede deprecijacije novca raspravljamo o smanjenju njegovfe kupovne moći i intervalutarne vrijednosti. U prvom slučaju raspravljamo s motrišta inflacije, a u drugom slučaju s motrišta devalvacije.

8

? Jedan od temeljnih ciljeva međunarodnog monetarnog fonda je liberalnost i multilateralnost u međunarodnim plaćanjima između njegovih članica, a što vodi liberalnosti i multilateralnosti međunarodne razmjene u svijetu. Sustav koji to omogućava je konvertibilnost nacionalnog novca i odsutnost deviznih ograničenja. Multilateralizam omogućava da se potraživanja u jednoj valuti prenesu preko njene konvertibilnosti u potraživanje u neku drugu valutu, čime se kupovna moć prenaša iz ekonomije u ekonomiju. Kod bilateralizma se radi o barteru i klirinškim dogovorima, pa nema prijenosa kupovne moći odnosno potraživanja iz ekonomije u ekonomiju. Ćlanice Međunarodnog monetarnog fonda moraju nerezidentima omogućiti neograničenu zamjenu domaće valute za neku drugu valutu ako se radi o tekućim transakcijama (vanjska ili tekuća konvertibilnost), a ne potpuna konvertibilnosti, koja bi vrijedila za rezidente i nerezidente te za sve transakcije (tekuće i kapitalne). Za razliku od vanjske konvertibilnosti po kojoj nerezidenti mogu na deviznom tržištu neograničeno zamjenjivati domaću valutu za neku drugu konvertibilnu valutu, unutarnja konvetibilnost je onda kada to mogu činiti i rezidenti.

94


2.1.1. InflacijaInflacija je održavajuće povećanje opće razine cijena. U toj definiciji su dvije tvrdnje posebno važne. Prvo, radi se o održavajućem rastu cijena, i drugo, ne jedne ili nekih cijena, nego opće razine cijena u ekonomiji. Kako s rastom opće razine cijena nužno nastaju promjene i na strani količine novca u optjecaju, odnosno brzine optjecaja novca, inflacija se razmatra i s motrišta promjena na strani količine novca u optjecaju. Ali povećanje količine novca u optjecaju ne mora dovesti do inflacije, a moguća je i prikrivena inflacija9.

U praksi, inflacija ima različitu razinu i intenzitet nastajanja, pa je i disproporcija između pada vrijednosti domaćeg novca i rasta cijena različita glede razine, intenziteta i čimbenika nastajanja tijekom vremena. Glede razine, inflacija se može mjeriti indeksom cijena na malo, indeksom troškova života ili na neki drugi način. Primjena različitih indeksa cijena, zbog različitosti samih indeksa, implicira različitu mjeru inflacije. Prema intenzitetu, inflaciju možemo podijeliti na:

a) Blagu inflaciju, kada je stopa inflacije na godišnjoj razini manja od 5%,

b) Umjerenu inflaciju, kada je stopa inflacije na godišnjoj razini između 5% i 10%,

c) Galopirajuću inflaciju, kada je stopa inflacije na godišnjoj razini veća od 10%,

d) Hiperinflaciju, ako je mjesečna stopa inflacije na godišnjoj razini veća od 50%.

2.1.2. DevalvacijaDevalvacija je namjerno, zakonsko smanjanje vrijednosti monetarne jedinice u odnosu na njen standard. Smanjenje se vrši na različite načine u različitim sustavima važenja, ovisno o tome za koji je standard vrijednost monetarne jedinice vezana za zlato, devalvacija se vrši zakonskim smanjenjem količina zlata potrebitog za proizvodnju jednog zlatnika. Na primjer, povećanjem kovničke stope zlatnika se iz 1kg zlata kuje sada 1.100, umjesto ranijih 1.000 zlatnika.

Devalvacija nerijetko slijedi nakon dugotrajne inflacije kada je nemoguće provesti revalvaciju, pa je to način novog, nižeg pariteta domaće monetarne jedinice u odnosu prema stabilnim valutama.

Devalvacijom se uklanjaju i neravnoteže bilance plaćanja i to tako, da su nakon provedene devalvacije izvoznici stimulirani, a uvoznici destimulirani, ako zanemarimo kretanje domaćih cijena i eventualne devalvacije u drugim ekonomijama.

Indeks kupovne moći novca je recipročna vrijednost razine cijena.

Tijekom devalvacije intervalutarni tečaj je cijena inozemne valute koja, u pravilu, izravnava domaću razinu cijena s razinom cijena u inozemstvu. Radi tendencije izravnavanja kupovne moći pojedinih valuta njihovi intervalutarni tečajevi teže prema međusobnim odnosima koji izravnavaju razine cijena u ekonomijama.

9

? Prikrivena inflacija javlja se u vidu praznih trgovina, redova pred trgovinama, ili pak roba „za posebne klijente“

95


Devalvacija je prema tome politička i monetarna mjera vođena sa svrhom adaptiranja domaće razine cijena cijenama na svjetskom tržištu.

Posljedica devalvacije je smanjenje cijena domaćih roba u inozemnim valutama na svjetskom tržištu, čime se potiče domaći izvoz, a zbog porasta svjetskih cijena otežava uvoz. Smanjenjem uvoza i stimuliranjem izovoza devalvacija dvostruko doprinosi poboljšanju bilance trgovine, što je jedan od ciljeva devalvacije.

Glede elastičnost domaće ponude važni čimbenici su:

a) Vrsta izvoznih proizvoda (različita je elastičnost pojedinih proizvoda),

b) Količina izvoznog proizvoda i odnosu na ukupnu količinu proizvedenih proizvoda (ako je ta količina mala tada će smanjenje domaće potrošnje omogućiti povećanje izvoza).

Glede inozemne potražnje može se reći da:

a) Tehnološki zahtjevniji izovz ima za posljedicu manju elastičnost inozemne potražnje, jer je supstitucija ograničena,

b) Što je sudjelovanje izvoza ekonomije koja devalvira valutu manje to je elastičnost inozemne potražnje veća.

2.2. AprecijacijaAprecijacija je svako namjerno ili nenamjerno, faktično ili zakonsko povećanje vrijednosti novca, koje se očituje kroz povećanje njegove kupovne moći ili povećanje intervalutarne vrijednosti domaćeg novca. Isto tako aprecijacija je i povećanje jedne vrste novca u odnosu na drugu, čime nastaje razlika između nominalne vrijednosti apreciranog novca i iznosa koji se za njega plaća u drugom novcu, odnosno razlika (agio) između njegove nominalne i paritetne vrijednosti. Utoliko dvije vrste novca, i kada de iure pripadaju istom monetarnom sustavu, de facto nisu zamjenjive al pari, to jest po njihovim nominalnim vrijednostima. Aprecijacija se, dakle, može tretirati s motrišta kupovne moći novca u domaćoj ekonomiji i s motrišta njegove intervalutarne vrijednosti. U prvom slučaju je riječ o deflaciji a u drugom o revalvaciji.

2.2.1. DeflacijaDeflacija je u pravilu smanjivanje količine novca u optjecaju koje ima za posljedicu pad opće razine cijena. Utoiliko je ta pojava suprotna inflaciji. Opća razina cijena u ekonomiji padati će, ako se pri nepromjenjenoj količini roba smanji količina novca u optjecaju. Ta vrsta deflacije je prava, apsolutna deflacija odnosno deflacija u užem smislu. Relativna deflacija u užem smislu, nastaje zbog povećanja količine roba na tržištu, a da se pri tome ne mijenja količina novca u optjecaju ili barem ne u istom opsegu.

Za razliku od inflacije, deflacija danas nastaje voljom monetarne politike, pa se radi o nemjernoj mjeri te politike, odnosno ekonomske politike. Kao takvu, nalazimo je u programu stabilizacijskih mjera koje prakticiraju različite ekonomije, a ima kao cilj da se njome postigne ono što izaziva pad opće razine cijena.

Deflacija može, zbog očekivanja pada cijena pri postojećoj deflaciji, biti poticana i tezauracijom novca (hoarding).

96


Zbog tendencije pada cijena destimulirani su investitori, a adaptacija cijena na niže vrši se u deflaciji sporije i teže, nego adaptacija cijena na više tijekom inflacije.

2.2.2. RevalvacijaRevalvacija je monetarna i politička mjera vraćanja vrijednosti monetarne jedinice u ono stanje koje je postojalo prije pada te vrijednosti u odnosu prema zlatu ili stabilnim valutama. Radi se o uspostavljanju valutnog pariteta kojim se povećava vrijednost monetarne jedinice glede vrijednosti standarda, pa se utoliko praktično radi o povećanju intervalutarne vrijednosti domaće valute smanjenjem stope kovanja ili smanjenjem tečaja valute standarda.

Kao i devalvacija, i revalvacija je jednokratna mjera priklanjanja vrijednosti domaće valute inozemnim valutama, kojom se nastoje postići promjene u odnosima izvoza i uvoza, smanjiti razina deviznih rezerva (i po tom osnovu kreditiranje inozemstva), potaći domaći uvoz preko inozemnog izvoza (povećanog zbog povećanja tečaja domaće valute). Poticanje inozemnog izvoza je razlogom da revalvacija u pravilu ne izaziva retorzijske mjere.

Revalvacijom kao i devalvacijom ne mijenja se međunarodni monetarni sustav plaćanja, odnosno, novi intervalutarni tečajevi ostaju stabilni. Revalvacija i devalvacija utječu samo na osnovu tog sustava koji i dalje ostaje stabilan na razini ravnoteže.

2.3. StabilizacijaPotrebite su određen monetarne rezerve i/ili kreditni izgledi u inozemstvu koji će jamčiti uklanjanje eventualnih poremećaja na deviznom tržištu tako što će središnja banka povećati ili smanjiti ponudu deviza, ovisno o nastalim poremećajima. Stabilizacija kupovne moći novca je, zapravo, stabilizacija domaćeg ekonomije i ravnoteža proračuna. S tog motrišta proizlazi da stabilizaciju treba provesti na razini u kojoj se tečaj i kupovna moć novca u trenutku stabilizacije stvarno nalaze, nakon provedene deflacije tijekom koje se povećala kupovna moć novca, odnosno smanjila opća razina cijena.

Peti dio: Novac i bankarastvo

1. Financijske pojaveFinancijske pojave, u najširem smislu, obuhvaćaju složene odnose četiri temeljne grupe ekonomskih pojava: financijske institucije, financijske oblike (instrumente), financijske transakcije i financijske tokove.

Financijske institucije i financijski oblici, međusobno funkcionalno povezani, uobičajno se nazivaju financijska struktura. Temeljne funkcije te strukture čine financijsko posredovanje između štediša i investitora, te emisije novca. One se provode kroz aktivnosti financijskih institucija, tijekom kojih nastaju financijski tokovi kao rezultat financijskih transakcija financijskim oblicima. Disperzijom financijskih institucija i financijskih oblika razvijaju se pravni odnosi kojima se dispreziraju obveze, potraživanja i equity kapital, čineći tako složenu financijsku superstrukturu u ekonomiji.

Ekonosmka politika teži povezivanju monetarne, fiskalne i devizne politike te nefinancijskih ekonomskih politika. Time uspostavlja integralnu financijsku teoriju i financijsku analizu kao temelj oblikovanja i uporabe financijskih politika.

97


1.1. Kredit i novacNovac je jedan od oblika potraživanja, koja čine imovinu. Imovina je iznos potraživanja i stvarnih, vlasničkih prava. Povijesno gledano, novac je tijekom njegove evolucije bio roba, na kojoj su vlasnici imali vlasnička prava, a danas je potraživanje njegovih imatelja od države i poslovnih banaka.

1.1.1. Robna razmjena i kreditni odnosU svim takvim slučajevima prodavatelj je isporučio kupcu svoju robu ili izvršio uslugu, ali kupac nakon proteka određenog vremena plaća prodavatelju, suglasno njihovom dogovoru (to ponekad i nije dogovor već jednostrano izvršavanje obveze plaćanja tek nakon proteka određenog vremena).

Prodavatelj može vjerovati (credere) i dati stvar kupcu na povjerenje (creditum). Za onog koji daje na povjerenje kažemo da je creditor, a onaj koje je dobio na povjerenje, to jest na kredit, je debtor. Pravni odnos koji nastaje poradi kreditiranja između kreditora i dužnika je kreditni odnos i kao takav se u svakodnevnoj uporabi naziva kredit.

Odnos nastao dogovorom prodavatelja i kupca tada se isti dijeli na:

a) Kupoprodajni dogovor kojim prodavatelj ustupa kupcu određene vrijednosti za utvrđenu cijenu,

b) Kreditni dogovor kojim prodavatelj kreditira u određenom vremenu kupca kako bi ovaj kupio iste vrijednosti.

Namjena kreditnog odnosa je olakšati prodaju i kupovinu robe čime se roba pretvara u novac.

Zajam je realni ugovor u kojem jena strana (zajmodavatelj) preda drugoj strani (zajmoprimatelj) određenu količinu novca ili neke druge zamjenjive stvari u vlasništvo ili mu prenese neko pravo uporabe stvari uz obvezu zajmoprimatelja da će vratiti jednaki iznos novca, odnosno jednaku količinu stvari iste vrste.

Svaki kreditni odnos nije zajam. Zajam je samo jedna vrsta kreditnog odnosa, i to je ona kojoj je namjenjena isključivo kreditiranje. Kod kreditnog odnosasu uvijek u pitanju dvije stvari:

a) Stvar koju daje prodavatelj, vjerovnik,

b) Stvar, koju vraća kupac, odnosno dužnik razmjenjuje za drugu stvar.

Kod zajma se radi o stvarima koje kao roba moraju biti jednake, pa zato s pravnog motrišta predmet zajma mogu biti samo zamjenjive, generičke stvari.

Prepuštanje stvari je bitno različito od kreditnog odnosa. Ako neku stvar prepustimo na uporabu drugome bez plaćanja, radi se o posudbi (loan for use), a ako pri tome naplaćujemo prepuštanje stvari na uporabu drugome, onda se radi o najmu (rent or hire) ili zakupu (lease). Najam je naplatni pravni posao, a objekt najma mogu biti potrošne i nepotrošne stvari, te prava sposobna za posjed. Kod zakupa su objekt uglavnom nekretnine premda to mogu biti i pokretne stvari. I kod najma i kod zakupa namjera je ekonomska uporaba stvari, koje su prepuštene dužniku, najmoprimatelju, odnosno zakupniku.

98


1.1.2. Kreditno podrijetlo novcaPredmet kupovine su potrošne stvari iako se i nepotrošne stvari prodaju kreditiranjem. Na primjer, kupovina automobila (nepotrošna stvar) na kredit kojeg odobrava proizovđač kupcu. Međutim, kod toga je kredit samo kupovina automobila (automobil je za prodavatelja potrošna stvar iako se fizički nije potrošio, ali je isporučen kupcu).

Moguća je bila pojava kreditnog odnosa, u kojem se zajam najprije pojavio u naturalnom (nemonetarna ekonomija), a zatim monetarnom obliku (monetarna ekonomija).

Kredit je jedan od mogućih oblika financijskog ulaganja (financijskih investicija) vjerovnika, to jest štediše ili banke. Štediša je mogao i na drugi način uložiti svoj financijski višak, odnosno konvertirati ga iz likvidnog u manje likvidni oblik da bi ga ponovno nakon određenog vremena vratio u likvidni oblik. To konvertiranje oblika financijskog viška su zapravo financijske investicije, koje možemo iskazati kao tijek: novac -> manje likvidno potraživanje -> novac uvečan za kamate. S obzirom na takav tijek, kredit je koristan i za vjerovnika i za dužnika. I jedan i drugi preko njega mogu mijenjati njihovu imovinu u vlasništvu i stoga je nužno da se isti pravni odnos formalizira u nekom „opipiljivom“ financijskom obliku, kako bi vjerovnik mogao svoje potraživanje dokazati, ako eventualno dužnik ne vrati kredit u ugovorenom roku. Taj pravni odnos formalizira se u kreditnim financijskim oblicima kao što su: zadužnica, mjenica, obveznica, ček, dionica. Zadužnica je financijski oblik kojeg potpisanog predaje dužnik vjerovniku, (na primjer, investitor poslovnoj banci ili štediši).

Prijenosom zadužnice moguće je ubrzati ekonomski tijek, kao i prodajom imovine, odnosno prodaja imovine može se ubrzati prijenosom potraživanja, ako kupac nema dovoljno gotovine. Međutim, vidjeli smo da je kod prijenosa zadužnice nužna suglasnost dužnika, izdavatelja zadužnice, što u praksi nerijetko čini poteškoće u kolanju zadužnica. Da bi se to izbjeglo, utvrđen je financijski oblik kojim se dužnik bezuvjetno obvezuje isplatiti dug onom koji kao vjerovnik dostavi isti na isplatu. Radi se o vlastitoj mjenici (bill of exchange) koju izdaje dužnik. Za razliku od vlastite, trasiranu (draft)mjenicu ispunjava i izdaje vjerovnik, a koju svojim potpisom prihvaća (akceptira) dužnik.

Financijski oblici, odnosno potraživanje kojie proizlazi iz njih samih kao takvih, to jest koji su objektivizirani i kao takvi nezavisni od pravnog posla dužnika i vjerovnika, zovu se vrijednosnice (negotiable instruments, seccurities). Mjenica kao vrijednosnica služi za prijenos kratkoročnih potraživanja, dok za dugoročna potraživanja služi obveznica (bond). Obveznica je prikladan financijski oblik u dugoročnom kreditiranju zbog različitih mogućnosti koje pruža i dužniku i vjerovniku.

Za razlik od mjenice i obveznice , koje su dužničke vrijednosnice, dionica (shares il istock) je vlasnička vrijednosnica, to jest vjerovnik stječe ulaganjem u dionice vlasništvo dijela imovine izdavatelja dionice.

Ranije smo uzeli da je štediša dao investitoru neposredno kredit u iznosu 1.000 kuna, ali je mogao to učiniti i posredno preko banke. Tako smo učinili zapravo podjelu kredita na neposredne i posredne. Bankarski krediti (u širem smislu riječi) su posredni krediti, jer nastaju iz viškova štednje klijenata banke. Osim tih kredita, imamo i kredite (u užem smislu riječi ) koje banke daju iz obveza koje same stvaraju i stoga to nisu posredni krediti. To su emisijski krediti. I jedni i drugi krediti su u svezi s financijskim potencijalom banaka koji nastaje financijskim transakcijama.

99


Viškovi u blagajnama i računima, u ekonomiji čine količinu novca u optjecaju i zapravo su uputnica na domaći proizvod i zato su novac u ekonomskom smislu. Oni koji imaju gotovinu u blagajnama privremeno se odriču svojih prava na dio domaćeg proizvoda, a oni koji dobivaju kredite kojima nastaje depozitni novac, zapravo dobivaju uputnicu na taj neupotrebljeni dio domaćeg proizvoda. Sotga kredit učinkovito utječe na razmjenu domaćeg proizvoda i mobilnost štednje u ekonomiji. Bankarski kredit u užem smislu riječi, to jest emisijski kredit, samo posreduje u zamjeni mirujućih (tezauriranih) ušteda u gotovini, s depozitnim novcem, koji kao takav omogućava obavljanje monetarnih funkcija u opsegu koje su smanjene tezauriranjem gotovine štediša. Istodobno, takav bankarski kredit potiče ekonomski tijek ali ka opotražnja na tržištu roba i usluga, može i izazvati nestabilnost ekonomije i društva.

1.1.3. Kredit i evolucija monetarnih oblikaSuvremeni novac fiducijarnog novca je u cijelosti uklonio punovrijedni robni novac, ali je zlato kao roba par excellence ostalo temeljna opća mjera vrijednosti10.

S motrišta pojedinaca i pojedinih ekonomskih jedinica, emisijski krediti omogućavaju istima da:

a) Kupe robu na tržištima, iako nisu donijeli na tržište svoju robu,

b) Zadrže kredit u novcu.

Emisijski krediti su stvaranje kupovne moći radi njenog prenošenja na nove poduzetnike u ekonomiji. I zato se emisijski krediti i razlikuju od šireg pojma bankarskih kredita i po sadržaju, i po funkciji koju imaju u ekonomiji. Glede sadržaja razlikuju se utoliko, što se ne radi o prijenosu, nego emisiji kupovne moći radi njenog prijenosa na nove klijente banaka. Glede funkcije u ekonomiji, emisijski krediti su razvojni.

Bitna promjena glede banknota nastala je zakonskim ukidanjem njihove zamjene za valutni novac kod središnje banke, čime su banknote postale definitivni oblik plaćanja, odnosno definitivni novac u obliku novčanica, a pravo izdavanja dano je jednoj banci u državi koja je nazvana središnja, emisijska, narodna banka.

Osjećaj lake zarade na multipliciranim kreditima i depozitima, povećava sklonost banke odobravanju novih kredita.

Da banka ne bi postala nelikvidna i na kraju izgubila povjerenje klijenta i otišla u stečaj, to je kao i kod banknota (tijekom zlatnog standarda), nužna intervencija države u sustav emisije kredita. Nužna je jedna nacionalna monetarna institucija koja se u poslovanju ne vodi profitnim interesom, već interesom ekonomije i društva. Tako je nastala središnja banka koja, pored ostalog, vodi računa i o pokriću emisijskih kredita poslovnih banaka.

Ukupno povećanje kredita odgovara ukupnom povećanju sekundarnog depozitnog novca iznosi: K=K0(1/r) ili K=(1/rD0)-D0.

10

? Zlato je formalno demonetizirano, ali je i dalje praktično jedino priznati najlikvidniji oblik imovine.

100


D0 – primarni depozitni ili knjižni novac nastao pologom depozita u gotovini kod banke prije multiplikacije.

ΔD – sekundarni depozitni ili knjižni novac.

D – ukupni depozitni ili knjižni novac.

R0 – pokriće, odnosno rezerve za primarni depozitni novac.

R – ukupne rezerve pokrića nakon multiplikacijskog tijeka.

r – koeficijent rezerva pokrića, to jest R/D.

K0 – krediti odobreni iz položenog depozita, to jest primarnog depozitnog novca.

ΔK – promjene kredita tijekom multiplikacije.

K – ukupni krediti.

1.2. Financijsko posredovanjeFinancijsko posredovanje podrazumijeva nužnost povezivanja pojmova makro i mikroekonomije. Pojam „makroekonomija“ se uglavnom nepotrebito razdvaja od pojma „mikroekonomija“. Mikroekonomija razlaže kako se potrošači i ekonomske jedinice ponašaju i kako tržište djeluje na alokaciju u ekonomiji. Mikroekonomija se ne bavi fluktuacijama u ekonomiji, ali kada makroekonomija razlaže fluktuacije u ekonomiji mora imati u vidu ponašanje potrošača i ekonomskih jedinica, organizaciju robnog i financijskog tržišta, kao i tržišta rada.

Makroekonomski modeli uljučuju štednju, investicije, količinu novca u optjecaju i kamatnjak.

Financijske institucije obavljaju dvije međusobno usko povezane i isprepletene funkcije:

a) Financijsko prelijevanje financijskih viškova između i unutar institucionalnih sektora,

b) Emisiju monetarnih oblika.

Financijsko prelijevanje financijskih viškova je usko povezano s emisijom monetarnih oblika, ali i s diferenciranjem društvene podjele rada, razvojem robne proizvodnje i robne razmjene.

Neaktivni novac je sličan uporabnoj vrijednosti robe te takav novac smatramo novcem koji ima uporabnu vrijednost, dok novac u prometnog tijeku je novac koji ima prometnu vrijednost.

Raluni financijskih transakcija i rabe za povezivanje financijskih tijekova s realnim tijekovima, odnosno za razlaganje realnih tijekova s makro motrišta.

1.3. Banke i financijsko posredovanjePoslovne banke su posebno važne financijske institucije kako glede financijskog potencijala, financijskih transakcija tako i glede njihova utjecaja na količinu novca u optjecaju. Kao financijska institucija, banka je čimbenik monetarnog i kreditnog sustava preko poslova koje uobičajno nazivamo bankarskim, a tijekom kojih nastaju odnosi u prometu novca i kredita, te nemonetarnih financijskih oblika.

101


Utjecaj poslovanja banka na ekonomiju navodi na zaključak, kak osu banke silno važne institucije za učinkovito uključivanje ekonomije u međunarodne robne i financijske transakcije. Razumijevanje zakonitosti ekonomskog poslovanja i kretanja različitih financijskih oblika kroz banku, a koje vežu bilančne pozicije u aktivi i pasivi u bilanci jedne banke, kao i sa različitim bilančnim pozicijama drugih banaka unutar i izvan domaćeg monetarnog sustava, nužnost je za valorizaciju postavljenih ciljeva monetarne i kreditne politke kao sastavnica ekonomske politike.

Mobilizacijskim, aktivnim posredničkim i vlastitim poslovima, banka na načelima bankarskog poslovanja, potiče ekonomično i racionalno poslovanje, određujući razvoj društva kao cjeline.

Temeljni njen zadatak je koncentracija različitih financijskih oblika i njihova disperzija kroz ulaganja, pri čemu nastaje tržišna disperzija financijskih oblika, transakcija i tokova između i unutar sektora, te rezidenata i nerezidenata.

1.3.1. Odredince ustroja bankeS motrišta financijskog i kreditnog potencijala važni su odnosi koje banka ima ili najemrava uspostaviti tijekom provođenja njenje politike. A bitni sastavni dijelovi oblikovanja politike banke su određivanje temeljnih ciljeva i odluke o strategiji, strukturama i pravilima ponašanja tijekom poslovanja, što se konkretizira temeljnim aktima (statutarna politika), smjernicama razvoja, planiranje (razvojna politika), te tekućom ekonomskom politikom. Planiranje je nužnost, kao konkretno izražavanje politike banke s vremenskom disperzijom odluka, ciljeva i zadataka, vežnim uporištima za temeljne ciljeve i strategiju.

Tijek poslovanja je vezan uz politiku banke, a podrazumijeva izvršavanje strategije planova i odluka, kroz uspostavljenu strukturu organizacije i obavijesni sustav.

Statutarna politika je konkretizacija filozofije banke kao institucije koja nužno polazi od sustava općih načela poslovnaja i vrijednosti onih koji donose poslovne odluke upravljene na svrhu banke kao financijske institucije u društvu.

Društveni uvjeti, prepoznatljivi u institucionalnim prilikama kao što su društvene norme, vlasnički odnosi i ekonomska načela, tijesno su vezani s ekonomskom, odnosno monetarnom politikom.

Prikladan financijski i organizacijski ustroj moguće je postaviti kroz takvu slobodu stvaranja koja će dovesti do veće profitabilnosti i uporabe različitih kombinacija instrumenata financijskog tržišta, kao važnog segmenta ekonomskog i društvenog razvoja.

Financijsko tržište preko segmenta tržišta novca i tržišta kapitala, inkorporira banku u monetarni, odnosno financijski sustav. S tog motrišta, banku tretiramo kao dio monetarnih i nemonetarnih financijskih institucija.

Četiri nebankarska sektora jesu privreda, kučanstvo, javni sektor i inozemstvo.

1.3.2. Svrha i jelatnost bankePojam svrhe tretiramo u smislu namjene, razloga zašto banka postoji, a što možemo utvrditi određenjem cilja osnivanja. Cilj je, dakle, podređen svrsi i kao takav izražava željeno stanje u kojem teži. S tog motrišta, cilj podrazumijeva unaprijed smišljeno stanje kojemu se teži, namjeru i volju za akciju, vrijednost postavljenog stanja i poduzimanje mjera radi ostvarenja postavljenog cilja i svrhe. Djelatnost ima svoju svrhu koja se postiže realizacijom ciljeva, tijekom kombinacije različitih poslovnih

102


zadataka. Potreba je uvijet djelatnosti. Potrebe, djelatnost, svrha, cilj i zadaci, međusobno povezani čine sustav u kojem svjesnim upravljanjem kroz traženje ciljeva i utvrđivanje odluka ispunjava se društvena, poduzetnička i vlasnička svrha.

Djelatnost i poslovno područje banke, s bilančnog motrišta, dijeli se na aktivne i pasivne poslove. S motrišta aktive banke, poslovno područje glede ulaganja u aktivi bilance ograničeno je rezervama koje se odnose na rezerve likvidnosti i obvezne rezerve za monetarne i nemonetarne depozite.

1.3.3. Načela bankarskog poslovnjaPotrebe su određujuće za djelatnost, sukladno svrsi i ciljevima banke. Potrebe, djelatnost, svrha, ciljevi i zadaci, međusobno povezani čine sustav u kojem svjesnim upravljanjem kroz različite financijske i pravne odnose nastaju poslovi kojima se razvija poslovno područje banke. Emisijom različitih financijskih oblika prikupljaju se financijski viškovi koji se preko kreditnog potencijala disperziraju sukladno ekonomskim interesima i ekonomskoj i pravnoj regulaciji kao i načelima urednog poslovanja, likvidnosti, sigurnosti i učinkovitosti ulaganja, te rentabilnosti.

Načelo urednog poslovnja je važno se samo za banke, nego i za njihove klijente. Ali s obzirom da je banka jedina institucija koja svojim aktivnim poslovima određuje pasivne poslove, od kojih neki imaju za rezultat promjenu količine novca u optjecaju, to je načelo urednog poslovanja temeljno načelo za politiku banke, njen financijski ustroj i upravljanje.

Načelo likvidnosti je u bankarskom poslovanju čimbenik koji je vezan uz prednje načelo već time što je uredna knjigovodstvena dokumentacija preduvijet da banka u svakom trenutku može udovoljiti obvezama prama vjerovnicima. Knjigovodstveno uredna, vremenski i valutno usklađena evidencija o poslovima banke, kao i izvršavanje preuzetih obveza po financijskim oblicima. Stalnost promjene bilančne strukture kroz financijske transakcije, posebno naglašava značaj načela likvidnosti u dinamičnom smislu.

Glede potrebitog vremena konvertiranja aktive banke u novac središnje banke, razlikujemo tri stupnja likvidnosti:

a) Primarnu,

b) Sekundarnu,

c) Tercijarnu.

Primarnu likvidnost čini gotovina u blagajni, imovina položena kod središnje banke, potraživanja od drugih banaka i ostala gotovinska aktiva.

Sekundarnu likvidnost obuhvvaća primarnu likvidnost uvećanu za likvidnu aktivu banke koja nije ušla u sastav primarne likvidnosti, kao što su mjenice i druge vrijednosnice s rokom dospijeća do jedne godine (uz uvijet da se u kratkom roku mogu pretvoriti u novac), rezervni fond banke, iznosi posebne rezerve likvidnosti, obvezne rezerve kod središnje banke (ako se mogu uporabiti pod određenim uvijetima za likvidnost banke), pozitivan saldo na računima kod banaka u inozemstvu, iznosi kredita kod središnje banke i potraživanja sposobna za refinanciranje kod središnje banke.

Tercijarnu likvidnost čine ulaganja koja se mogu pretvoriti u novac prije njihova dospijeća. To su mjenice koje se ne mogu eskonitrati, pozajmice, financijski udjeli i slični oblici ulaganja.

103


U makroekonomskom smislu likvidnost se odnosi na likvidnost gospodarstva, a dijeli se na unutarnju i vanjsku. Unutarnja likvodnost podrazumijeva da ekonomija raspolaže dovoljnom količinom novca za tijek reprodukcije, a vanjska likvidnost da ekonomija može udovoljiti obvezama prema inozemstvu.

U mikroekonomskom smislu likvidnost podrazumijeva likvidnost ekonomske jedinice ili institucionalnog sektora gospodarstva.

Kako je vertikalno gledano struktura bilance različita, to su monetarna likvidnost i likvidnost imovine dva oblika likvidnosti.

Monetarna likvidnost je sposobnost plaćanja tekučih obveza o dospijeću. S tog motrišta, a s obzirom na trajanje likvidnosti, imamo sadašnju ili statičnu, plansku ili dinamičnu, optimalnu i opću likvidnost. Sadašnja ili statična likvidnost ponekad se naziva i bilnačna aktivnost, odnosi se na trenutnu mogućnost isplate dospijelih obveza, a njen koeficijent izračunava se iz odnosa raspoloživih monetarnih iznosa i iznosa dospjelih obveza, to jest [(iznos novca/iznos dospijelih obveza)]100. Koeficijent sadašnje likvidnosti može biti veći, jednak ili manji od jedan. Ukoliko je jedan, radi se o graničnoj likvidnosti kada je raspoloživi novac jednak dospijelim obvezama. Ako je manji od jedan, radi se o nelikvidnosti.

Planska ili dinamična likvidnost odnosi se na mogućnost isplate dospjelih obveza u određenom planiranom vremenskom intervalu. Koeficijent planske likvidnosti utvrđuje se tako da raspoloživom novcu pribrojimo buduće priljeve u novcu, te dobiveni zbroj podijelimo sa iznosom dospjelih obveza uvećanih za planske obveze, to jest: [(iznos raspoloživog novca + iznos priljeva u novcu u izabranom razdoblju) / (iznos dospjelih obveza + planirano dospijeće obveza u izabranom razdoblju)]100. Radi se o projekciji sadašnje likvidnosti. Koeficijent planske likvidnosti može biti veći, jednak i manji od jedan.

Optimalna likvidnost je u svezi s potrebitim tekućim potraživanjima s obzirom na postojeće obveze, i kao takva uključuje rizik gubitka dijela imovine tijekom konvertiranja potraživanja u monetarni oblik.

Koeficijent optimalne likvidnosti temelji se na koeficijentu planske likvodnosti, pri čemu je koeficijent planske likvidnosti veći od jedan kako bi se pokrio očekivani rizik kod konvertiranja potraživanja u novac. Koeficijent optimalne likvidnosti izračunavamo kao: [100 / (100 - % rizika gubitka imovine kod konvertiranja potraživanja u novac)]. Kod proračuna koeficijenta optimalne likvidnosti valja isti usporediti s koeficijentom planske likvodnosti. Ako je koeficijent optimalne likvodnosti jednak ili manji od koeficijenta planske likvodnosti. Ako je koeficijent optimalne likvodnosti jednak ili manji od koeficijenta planske likvidnosti, tada je procjena rizika konvertiranja potraživanja u novac zadovoljavajuća.

Opća likvidnost utvrđuje se iz odnosa tekuće aktive i kratkoročnih obveza. Koeficijent opće likvidnosti utvrđujemo kao: (tekuća aktiva / tekuća obveze).

Likvidnost imovine je sposobnost pretvaranja imovine u monetarni oblik, a određena je vremenom potrebitim za konvertiranje i količinom financijskih oblika.

Načelo sigurnosti i učinkovitosti ulaganja odnosi se na sigurnost banke da će njeni poslovi biti izvršeni sukladno ugovorima, a što podrazumijeva i uredno vraćanje kredita koje su klijenti uporabili u poslovanju. U praksi se glede toga vrše ocjene kreditne sposobnosti klijenata, što traži temeljito poznavanje svih čimbenika koji mogu utjecati na poslovanje dužnika banke.

104


Načelo rentabilnosti u bankarskom polovanju je temeljno načelo bankarskog poslovanja od počela bankarskih poslova. Ostvariti zaradu na razlici kamata i neposrednim udjelom u kapitalu klijenata banke, te na taj način povećati učinkovitost poslovanja kroz veći iznos dobiven odnosom profita i uloženog kapitala, trajno je nastojanje u bankarskom poslovanju.

Različite vrste bankarskih transakcija koje oblikuju strukturu financijskog potencijala po ročnosti, valuti, namjeni, što utječe na ponašanje banke na strani ulaganja.

Kao statična veličina, kreditni potencijal je iznos financijskog potencijala raspoloživ za ulaganje, a kao dinamična veličina, kreditni potencijal je iznos financijskog potencijala koji je u stalnom optjecaju tijekom poslovanja banke. Njegova dinamičnost dolazi od stalnosti tokova priljeva i odljeva tijekom vremena, pa tijek te dinamike temelj za planiranje kreditnog, ali i financijskog potencijala buduće poslovne politike.

Ročna transformacija kreditnog potencijala traži analizu odnosa kratkoročnih i dugoročnih računa u bilanci, kako bi se uspostavili odnosi između financijskog i kreditnog potencijala, potrebiti za održavanje likvidnosti.

2. Bankarski posloviUzajmljivanje i pozajmljivanje novca i drugih, manje likvidnih financijskih oblika je djelatnost banke. Evolucija poslova tako određenih, dovela je do tri temeljna kriterija njihove podjele po:

- Bilančno – analitičkom obilježju,

- Načelu funkcionalnosti bankarskih poslova,

- Ročnosti, to jest odnosima pozicija u bilanci banke.

Podjela bankarskih poslova po bilančno – analitičkom načelu temelji se na činjenici da se u bankarskom poslu javlja ili kao dužnik, ili kao vjerovnik, ili kao čisti posrednik. U ovom posljednjem slučaju posao se samo evidentira u bančinom računovodstvu bez utjecaja na bilancu.

Po bilančno – analitičkom načelu bankarski se poslovi dijele na: pasivne, aktivne i neutralne poslove. Radi se o raznovrsnim poslovima banke kojima nastaju različiti oblici financijske aktive i pasive, te novacu jednom od pojavnih oblika.

Podjela bankarskih poslova po načelu funkcionalnosti nastala je po ekonomskoj funkciji pojedinih vrsta bankaraskih poslova i kao takva prikladna je suvremenoj složenosti bankarskog poslovanja. Po tom načelu bankarski se poslovi dijele na:

- Poslove prikupljanja i koncentracije financijskih oblika,

- Kreditne,

- Posredničke,

- Vlastite.

105


Podjela poslova banke po ročnosti, to jest po odnosima pozicija u bilanci banke proizlazi iz karaktera financijskih oblika glede njihova dospijeća, pa kao takva prožima različite veze banke i financijskog tržišta, te banke i klijenata.

2.1. Pasivni bankarski posloviPoslovi u financijskom potencijalu čine pasivne bankarske poslove koji su jedan od glavnih oblika bankarskih poslova kojima banka prikuplja i disperzira njen depozitni potencijal, koji uglavnom nastaje broz:

- Depozite nositelja ekonomske aktivnosti koje isti polažu na njihove račune kod banaka, a služe za različita plaćanja bezgotovinskim nalozima,

- Različite nemonetarne financijske oblike sektora kućanstva, javnog sektora i nerezidenata koji se aktiviraju ulaganjem u banku, čineći sastavnicu njenog financijskog potencijala,

- Tekuće plaće zaposlenika, mirovine, i slična druga primanjapojedinaca koja se trenutno ne troše, već se njihova potrošnja odlaže za buduće potrebe.

Po podrijetlu depoziti se dijele na:

- Primarne depozite, to jest depozite koji potječu od uloga u banku, bilo uplatom u gotovini, bilo prijenosom određenog iznosa s drugog depozita kod banke i/ili doznakom s računa kod neke druge banke,

- Sekundarne depozite, to jest depozite koji nastaju ulaganjem na račun kod banke iz iznosa odobrenog kredita, čime se stvara novi depozitni novac,

- Depozite koji nastaju prodajom deviza i isti se mogu, kao takvi, svrstati u primarne depozite

Po imovinsko – pravnim obilježjima vlasnika depozita, depoziti se dijele na:

- Poslovne depozite, to jest uloge klijenata na računima kod banke, kao što su tekući iznosi klijenata koje njihovi vlasnici rabe za plaćanja, u svezi s njihovom poslovnom aktivnosti,

- Depozite kućanstva koje banka mobilizira od raznovrsnih pojedinačnih imatelja financijskih viškova. To su raznovrsne uštede sektora kućanstva, što ih imatelji ulažu da bi ih kasnije trošili ovisno o njihovim potrebama. Mobilizacija tih depozita ovisi o rasprostranjenosti mreže podružnica, uvjeta ulaganja i pružene sigurnosti ulagaču da će mu ulog biti osplaćen prema ugovoru.

Po ročnosti, odnosno načinu raspolaganja depozitom od strane vlasnika depozita, depoziti se dijele na:

- Depozite po višenju,

- Oročene depozite koji suza njihove vlasnike ograničeni glede tekućeg raspolaganja.

Depoziti po viđenju su monetarni oblici na računima kod banaka koje njihovi ulagači mogu bez ikakvih ograničenja uporabiti za plaćanja i/ili pretvoriti u gotov novac i/ili na teret njih izvršiti bezgotovinsko plaćanje u korist depozitnog računa svojih vjerovnika, a za isplatu obveza.

106


Oročeni depoziti su neaktivni depoziti (iako na tu imovinu ulagači imaju kamatni prihod) glede mogućnosti raspolaganja s istima od strane njihovih vlasnika, što znači da su uloženi u banku s ugovorenim rokom i mogu se uporabiti kada taj rok istekne. Potencijal tih depozita je temelj financiranja realnih i financijskih investicija klijenata banke, što spada u nemonetarne financijske poslove, odnosno mobilnost štednje kroz banku kao financijsku instituciju.

Pasivne bankarske poslove dijelimo na:

- Kratkoročne pasivne bankarske poslove,

- Dugoročne pasivne bankarske poslove.

2.1.1. Kratkoročni pasivni posloviKratkoročni pasivni poslovi banke su važni u ročnoj transformaciji bilance banke i održavanju njene likvidnosti, a odnose se na: emisiju novčanica, depozite po viđenju i depozite bez roka, zaduživanje kod drugih banaka, emisiju kratkoročnih vrijednosnica, i eskontiranje vlasitith mjenica.

Jesu:

- Depoziti bez roka,

- Zaduživanje kod drugih banaka,

- Emisija kratkoročnih vrijednosnica,

- Eskontiranje vlastitih mjenica banke,

2.1.2. Dugoročni pasivni posloviDugoročni bankarski pasivni poslovi predstavljaju oblike prikupljanja dugoročnih financijskih viškova kroz dugoročne financijske oblike. To su poslovi u kojima dolazi do izražaja uloga banaka u mobilnosti štednje. Time ne dolazi do emisije novca, već samo do preraspodjele postojeće količine novca u optjecaju, pa time na tržištu ne može doći do disproporcije robno – monetarnih odnosa u gospodarstvu. Te poslove čine:

- Emisija vlasničkih i dugoročnih dužničkih vrijednosnica,

- Dugoročni depoziti,

- Dugoročni primljeni krediti.

2.2. Aktivni bankarski posloviRazvoj ekonomije snažno je vezan uz razvoj bankarskog kredita utemeljenog na mobilizaciji i koncentraciji u financijskom potencijalu. Kroz sustav bezgotovinskog plaćanja, čime nastaje depozitno – kreditni multiplikacijski tijek.

S motrišta vjerovnika stoga kredite dijelimo na:

- Osobne,

- Javne,

107


- Bankarske,

- Komercijalne.

S motrišta sektora gospodarstva u kojem je statistički razvrstan dužnik, kredite dijelimo na:

- Javne,

- Kredite kućanstvima,

- Kredite privredi.

Kako dužnik vjerovniku jamči povrat kredita osobno ili njegovom imovinom, to i kredite možemo podijeliti na:

- Osobne,

- Stvarne ili realne.

Krediti se razlikuju i po trajanju, načinu nastanka i prijenosa dugovanja. Po ročnosti kredite dijelimo na kredite:

- Bez rokova povrata (na primjer, štedni ulozi kod banaka bez roka),

- S rokom povrata (na primjer, vezani štedni ulozi kod banaka).

Ove posljednje dijelimo na :

- Kratkoročne,

- Dugoročne.

Krediti nastaju usmeni i pismenim dogovorom, pa glede toga kredite dijelimo na:

- Kredite kod kojih potraživanje nije zapisano u nekom financijskom obliku,

- Kredite kod kojih je potraživanje zapisano u nekom financijskom obliku.

Prema predmetu kredita, razlikujemo:

- Naturalni,

- Financijski kredit.

Naturalni kredit je robni kredit koji se odobrava u robnom obliku, financijski kredit je u financijskom obliku.

Prema djelatnosti kreditora koji odobrava kredit razlikujemo:

- Komenrcijalni kredit,

- Bankarski kredit.

108


Komercijalni kredit je kredit kojeg prodavatelj robe odobrava kupcu kredit u robi, s tim da kupac vrijednost odobrenog kredita vrati u novcu. Bankarski kredit banka odobrava klijentima, ili drugim bankama iz njenog financijskog potencijala.

S obzirom na trajanje krediti se dijele na:

- Kratkoročni kredit s rokom do jedne godine za tekuće potrebe klijenata,

- Srednjoročni kredit koje se odobrava s rokom od jedne do deset godina za nabavke opreme i investicijska ulaganja koja se amortiziraju u kraćem roku, kao i druge potrebe koje se ne mogu pokriti kratkoročnim bankarskim kreditima,

- Dugoročni kredit koji se osobrava s rokom duljim od deset godina, a služi za financiranje investicija.

Prema svrsi za koju se daju, krediti se dijele na:

- Kredite koji se odobravaju za potrebe proizvodnje ekonomskim jedinicamai pojedincima da bi ovi dobivenim kreditom ostvarili određenu proizvodnju i promet i time direktno utjecali na povećanje poslovanja,

- Potrošačke kredite koji se odobravaju za povećanje kupovne moći kućanstva koja dobivene kredite rabe za kupnju potrošnih roba.

Prema namjeni kredita razlikujemo:

- Kredite za tekuća ulaganja,

- Kredite za investicijska ulaganja.

Prema načinu osiguranja kredite dijelimo na:

- Otvorene kredite koji se odobravaju određenoj osobi na temelju povjerenja kreditora i zato se odobravaju bez pokrića i jamstva,

- Pokrivene kredite koji se odobravaju na temelju polaganja određenog pokrića bilo u vrijednosnicama, nekretnini ili drugim oblicima zaloga.

Prema djelatnosti korisnika kredita razlikujemo kredite:

- Javnom sektoru,

- Kućanstvu,

- Privredi,

- Bankama.

Prema rezidentnosti kreditora i/ili korisnika kredita razlikujemo:

- Tuzemne kredite, kod kojih su kreditor i korisnik kredita rezidenti,

109


- Inozemne kredite, kod kojih su kreditor i/ili korisnik kredita nerezidenti odnosno kreditor se nalazi u jednoj državi, a dužnik u drugoj, dok iznos kredita predstavlja redovito odljev ili priljev deviza.

2.2.1. Kratkoročni aktivni posloviKreditni poslovi čine glavne bankarske poslove kojima banka aktivira prikupljeni financijski potencijal, to jest pozajmljuje raznim nositeljima ekonomskog tijeka raspoloživi kreditni potencijal.

Ovisno o načelu bankarskog poslovanja i ročnosti u financijskom potencijalu, kreditiranje se dijeli na dvije temeljne vrste:

- Kratkoročno kreditiranje,

- Dugoročno kreditiranje.

Banka odobrava kratkoročne kredite iz raspoloživog kreditnog potencijala, vodeći računa o načelima bankarskog poslovanja, poradi čega utvrđuje kreditnu sposobnost klijenta, te temeljem toga donosi odluku o kreditnom iznosu i vrsti kredita koji ovisno o načinu odobravanja i korištenja može biti:

- Kontokorektni kredit – je najčešći oblik kratkoročnog bankarskog kredita, a radi se o kreditu po tekućem računu koji banka odobrava klijentu do ugovorenog iznosa i s ugovorenim rokom,

- Akceptni kredit – je vrsta kredita kojim banka svom klijentu neposredno ne odobrava iznos kratkoročnog kredita, već akceptira njegovu mijenicu povećavajući time njen bonitet, čime omogućava trasantu mjenice dobivanje eskontnog kredita kod druge banke,

- Eskontni kredit – je u praksi široko rasprostranjen, a njegova temeljna karakteristika je odobravanje kreatkoročnog kredita na podlozi nekog budućeg potraživanja, na primjer po mjenici. Radi se o tome da banka kupuje potraživanje prije njegova dospijeća, pa vrijednost kupljenog potraživanja banka diskontira na dan kupnje, odijajući od nominalne vrijednosti kamatu, provizije i troškove, a klijentu isplaćuje diskontiranu vrijednost,

- Lombardni kredit – je kratkoročni bankarski kredit koji banka odobrava temeljem založene realne pokretne vrijednosti, kao što su zlato i/ili vrijednosnice,

- Rambusni kredit – je akceptni kredit koji banka otvara uvozniku za plaćanje uvoza robe uz pokriće robnih dokumenata koji su prenijeti na banku,

- Avalni kredit – je oblik kratkoročnog bankarskog kredita kojima banka osigurava aval klijentu na njegovu mjeničnu obvezu. Banka se obvezuje da će isplatiti mjenični iznos ako to ne učini njezin klijent.

2.2.2. Dugoročni aktivni posloviKod dugoročnog kreditiranja ne radi se samo o vrsti kredita odobrenih na dulji rok, već o vrsti kredita koji se svojim specifičnostima i funkcijama temeljito odvajaju od kratkoročnog bankarskog kreditiranja.

Bit dugoročnog bankarskog kredita je u posredovanju banaka između klijenata koji ostvarenu štednju ne trošne na vlastite relane investicije i klijenta kojima nedostaje financijska potpora za financiranje realnih inveticija, pa je zato u obliku kredita pozajmljuju od banaka. Banka u ovom slučaju prenosi

110


kupovnu moć prvih, to jest štedno suficitarnih, na druge, štedno deficitarne klijente, ne utječući kreditnim poslom na postojeću razinu količine novca u optjecaju.

I dok su kratkoročni krediti uglavnom vezani uz likvidnost klijenata i promet na tržištu, kod dugoročnih kredita se radi o kreditima za financiranje investicija u realnu aktivu. Ovisno o načinu odobravanja i svrsi za koju se odobravaju, dugoročni krediti se dijele na svije osnovne vrste:

- Hipotekarne – odobravaju se temeljem zaloga nekretnina klijenta koji traži kredit, a visina kredita ovisi o vrijednosti založene nekretnine. S obzirom na način otplaćivanja hipotekarnog kredita, razlikujemo:

o Hipotekarne kredite koji se otplaćuju po isteku ugovorenog roka u cjelokupnom iznosu (fiksna hipoteka),

o Hipotekarne kredite koji se otplaćuju po amortizacijskom planu otplatom anuiteta.

- Investicijske kredite – odobravaju se za financiranje razvoja i kao takvi us dugoročni bankarski krediti, te stoga podliježu ocjeni rizika u budućnosti. Otuda potreba ocjene financijskog i ekonomskog toka kako bi se utvrdila dinamika povrata kredita, bitna s motrišta poslovanja klijenta tijekom otplate kredita.

2.2.3. Potrošački kreditiKreditiranje potrošača provodi se prodajom robe na otplatu i odobravanjem bankarskih kredita za kupnju robe. Praodaja robe na otplatu zapravo je kredit prodavatelja (proizvođača i/ili trgovca) kojim isti prodaje robu, stavljajući je na raspolaganje kupcu odmah, dok je kupac plaća u obrocima. Bankarski potrošački kredit za kupnju robe u biti se tehnikom odobravanja ne razlikuje od ostalih bankarskih kredita. Kao osiguranje kredita redovito služi bianco mjenica.

Nove tehnike kreditiranja su stvorile pozitivno mišljenje o potrošačkom kreditiranju stvarajući kod dužnika po kreditu navike urednog financijskog ponašanja u raspolaganju dohotkom, pa ono na kraju uz ekonomsku ima i društvenu opravdanost, unatoč tome što se radi o načinu kupovanja koji podrazumijeva znatne troškove kamate i osiguranja rizika, a što povećava cijenu roba i usluga.

2.3. Posrednički posloviPosrednički bankarski poslovi us poslovi u kojima se banka ne javlja ni kao dužnik niti kao vjerovnik, već kao posrednik koji za svoje klijente obavlja određeni posrednički posao uz proviziju ili drugu ugovorenu naknadu.

Posrednički poslovi naročito dolaze do izražaja kroz:

- Posredovanje u platnom prometu,

- Upravljanje vrijednostima (depo poslovi),

- Kupovanje i prodaju vrijednosnica, deviza, valuta i dragocjenih kovina za tuđi račun,

- Preuzimanje jamstva i posredovanje kod izdavanja vrijednosnica,

- Otvaranje akreditiva i izdavanje kreditnih pisama.

111


Platnim prometom smatraju se sva plaćanja koja se obavljaju između sudionika u platnom prometu, a nastaju kao rezultat pravnog odnosa. Općenito, platni promet podrazumijeva isplatu svih financijskih obveza putem neposrednog i/ili bezgotovinskog plaćanja preko računa osoba koje sudjeluju u plaćanju.

Po svojim pojavnim oblicima plaćanja mogu biti:

- Gotovinska, to jest plaćanja na blagajni banaka,

- Prijenos iznosa s jednog računa otvorenog kod banke na drugi račun bilo u istoj banci, bilo u jednom mjestu kod više banaka, bilo u raznim mjestima kod više banaka,

- Inkaso, to jest poslovi kod kojih klijent daje banci nalog da na temelju dostavljenog dokumenta (mjenice, čeka, kreditnog pisma ili kareditiva) izvrši plaćanje u gotovini.

S obzirom na rezidentnost pravnih i fizičkih osoba koje sudjeluju u platnom prometu i rezidentnost banaka koje sudjeluju u platnom prometu, platni promet se dijeli na:

- Tuzemni platni promet,

- Platni promet s inozemstvom.

Upravljanje vrijednosnicama, odnosno poslovi s depoima su neutralni bankarski poslovi tijekom kojih banka prima na čuvanje i upravljanje pokretne vrijednosti. To su različiti oblici kao što su mijenice, obveznice, police osiguranja. Osim financijskih oblika to mogu biti i vrijednosti kao što su zlato, nakit, predmeti od drugih plemenitih kovina.

Kupovanje i prodaja vrijednosnica, deviza, valuta i dragocjenihkovina za tuđi račun je posao u kojem banka za klijenta i/ili prodaje vrijednosti na burzi.

Preuzimanje jamstva i posredovanje kod izdavanja vrijednosnica je posao u kojem se banka obvezuje da će temeljem jamstva određenom klijentu isplatiti iznos naveden u jamstvu ukoliko to ne učini klijent za kojeg banka jamči.

Otvaranje akreditiva i izdavanje kreditnih pisama spadaju u bankarske posredničke poslove kako u unutarnjem tako i u međunarodnom platnom prometu. Otvaranje akreditiva i izdavanje kreditnih pisama su pogodan način financijske potpore klijentima banke, a podrazumijevaju brzo i kvalitetno izvršavanje plaćanja u robnom prometu i u specifičnim slučajevima plaćanja kod kojih prednosti ovih instrumenata dolaze do izražaja.

2.4. Vlastiti posloviVlastiti bankarski poslovi su poslovi koje banka obavlja u svoje ime i za svoj račun u namjeri stjecanja zarade neposrednim uključivanjem u različite transkacije. Takvi poslovi su:

- arbitražni poslovi, kod kojih banka koristi razlike u tečajevima vrijednosnica kupujući vrijednosnice na jednoj burzi po nižoj cijeni i istodobno ih prodaje na drugoj po višoj, zarađujući pri tome na razlici tečajeva vrijednosnica,

- burzovne špekulacije, koje nastaju kad banka kupuje vrijednosnice na burzi da bi ih kasnije prodala u trenutku većeg notiranja kupljene vrijednosnice,

112


- osnivanje trgovačkih društava, pri čemu banka ulaže kapital radi zarade iz poslovanja tog trgovačkog društva.

2.4. Imovinska bilanca banke

2.4.1. Struktura bilance i likvidnostPresjecanjem bilance s ekonomskog motrišta, dolazimo do odnosa u kojima vidimo kako grupe pasive bilance financiraju grupe ulaganja u aktivi. Smanjenje / povećanje jednog dijela aktive (pasive) odražava se u povećanju / smanjenju drugog dijela aktive (pasive) ako nije došlo do promjene ukupnog bilančnog iznosa. Promjene u strukturi aktive i pasive bilance odražavaju odnose financiranja, koji su povezani s financijskim tržištem odnosno strukturiranjem financijskog i kreditnog potencijala banke. Promjenama bilančne strukture banka poslovnom politikom mijenja financijsku moć preko povećanja kreditnog potencijala, koji je izvor prihoda. Promjenama veličine i strukture kreditnog potencijala po d utjecajem vanjskih čimbenika, mijenja se i odnos banke prema okruženju.

U pravilu, razvijenija ekonomija daje bogatiju financijsku superstrukturu, što znači i razvijeniju strukturu bilančnih odnosa na temelju široke disperzije financijskih oblika iskazanih u bilanci, koja omogućava različita podešavanja financijskog ustroja bilance. Za financijski ustroj bilance određujuće je vanjsko okdruženje koje utječe na filozofiju i strategiju a preko toga i na poslovnu politiku banke.

Ako mogućnosti gospodarstva nisu u cjelosti iskorištene i daju se povećati dodatnom količinom novca, tada je novca malo, to jest gospodarstvo je premalo likvidno, pa se monetarnom politikom može povećati učinkovitost gospodarstva. Na likvidnost u količinskom smislu utječe bankarski sustav povećanjem ili smanjenjem količine novca u optjecaju, čime se mijenja struktura bilance banaka i njihovih klijenata.

Novac koji je u optjecaju je bankarski novac i doalzi u optjecaj kreditima jedinicama ekonomije. To znači da se sa svakim povećanjem količine novca u optjecaju preko kredita povećavaju dugovi i, naravno, financijska aktiva. Ako se istodobno time povećava i realna aktiva s jednakom stopom kao što se povećavaju dugovi kod banaka zbog emisije novca, tada ne slabi odnos između dugova kod banaka i realne aktive. To vrijedi ako gledamo sve sektore sim bankarskog zajedno.

2.4.2. Imovinska bilanca i politika bankeTemeljne obavijsti o banci pruža njena imovinska bilanca. Kao financijsko izvješće, bilanca daje vlasnicima i javnosti uvid u poslovanje, ulaganje i kapitalnu strukturu, što je bitno s motrišta položaja na financijskom tržištu. Isto tako, financijska izvješća izov su obavijesti o bonitetu poslovanja te sigurnosti vlasnika equity kapitala i sigurnosti vjerovnika. Kao i druge organizacije, banka svoja financijska izvješća daje na uvid javnosti ne samo radi zaštite vlasnika i vjerovnika, već i radi pribavljanja novihiznosa i oblika financijskog potencijala te radi zakonskih odrednica.

Imovinska bilanca, ka otemelj različitih financijskih izvješća, pruža uvid u strukturu financijskog i kreditnog potencijala te rezerva kod središnje banke. Kreditni potencijal i rezerve su bolici ulaganja u aktivi, a financijski potencijal banke čine različiti oblici u pasivi imovinske bilance. S funkcionalnog motrišta vertikalna struktura aktive imovinske bilance pruža uvid u strukturu, rizik, ročnost i valutnu strukturu ulaganja.

Tadicionalno se u financijskoj analizi uzimaju za financijsko mjerenje učinkovitost poslovanja statični, povijesno utemeljeni pokazatelji kao što su: vrijednost dionice; stopa povrata kapitala; stopa povrata;

113


neto kamatna marža; neto beskamatna marža; neto ukupna marža; zarada po običnoj dionici; rentabilnost; stupanj korištenja; stupanj zaduženosti; equity multiplikator; koeficijent financiranja; koeficijent pokrića troškova kamata; stopa oće profitabilnosti; stopa marginalne profitabilnosti.

Federalna decentralizacija odluka temelji se na autonomnim jedinicama s vlastitim tržištem i financijskim proizovdima, te odgovornošću za financijsko poslovanje.

Funkcijska decentralizacija, naime, svodi se na upravljanje segmentima poslovnog poručja banke na temelju unutarnjih mjerila.

Strateški ciljevi na razini organizacijskih segmenata i cjeline banke se utvrđuju za: financijsku politiku; politiku klijenata; organizacijsku politiku; i kadrovsku politiku.

Kako bi izabrani ciljevi postavljene strategije banke bili ostvareni izrađuju se planovi poslovanja banke. Planovi obuhvaćaju opis vrsta i iznosa financijskih transakcija i financijskih oblika, cijenu financijskih usluga koje valja realizirati te vremenski raspored prihoda i rashoda poslovanja. Proračuni su financijski dio plana kroz koje se uspostavlja ravnoteža između ulaganja i financijskog potencijala banke i njezinih nižih organizacijskih cjelina, i prate se ostvarenja, korigiraju aktivnosti te procjenjuju učinci. Strategija banke, dakle, zahtijeva aktivan pristup, odnosno financijsko ocjenjivanje financijskog poslovanja banke s motrišta očekivanih promjena. Takav pristup poznat je kao „bilanca učinka“, a radi se o modelu mjerila i mjera izvedenih iz strategije banke, pomoću kojeg se planiraju i usmjeravaju aktivnosti, te mjere učinci s različitih motrišta poslovanja na temelju povezivanja i uravnoteženja najvažnijih čimbenika uspješnosti poslovne aktivnosti banke kao cjeline.

Mogućnosti konstrukcije pokazatelja učinkovitosti banke za različite uvjete i potrebe praktično su neograničene.

114

Documents

Knjiga_2_-_Monetarna_teorija_i_politika