Alan Woods

Jedinstvena organizacija za socijalizam i demokratiju Crvena kritika – IMT

Sarajevo 2011

ZAŠTO SMOMARKSISTI?

3

Predgovor

Marksizam: Povratak „otpisanih“?

Filip Šaćirović

Urušavanje staljinističkog sistema i nje-govih derivata u zemljama Istočnog Bloka i Jugoslaviji i proces kapitalističke restauracije

nazvan tranzicijom, koji je na ovim prostorima počeo devedesetih godina prošlog vijeka, bili su obilježeni snažnom ideološkom ofanzivom ideologija građanskog individualizma, liberalizma i nacionalizma.

U ovakvim društvenim okolnostima, svaki govor o marksizmu mogao je u javnom mnijenju zvučati, u najboljem slučaju, kao kuriozitet iz davnih vremena, ako ne nešto čudno, ili čak devijantno, u svakom slu-čaju nešto od čega se treba ograđivati, čega se treba na svaki način kloniti. Prognoze raznih marksističkih teo-retičara, političkih i ekonomskih, o nadolazećem peri-odu recesije i velikih socijalnih trvenja su bile mahom ignorisane, ili predmet izrugivanja.

Komunizam je, govorilo se, prevaziđen. Revolucije i slični „izljevi nasilja“ su bile istorijske greške raznih „ekstrema“. Nema više ideologija, postoje samo intere-

4

si pojedinaca i „nacionalni interesi“ država. Nastupio je „kraj istorije“. Čak ni radničke klase, kako su tvrdili, više nema. Svi će biti slobodni da budu preduzetnici, a proces evroatlantskih integracija će napredak i bla-gostanje Zapada postepeno proširiti na Istok. Sa njima će doći period mira, demokratije i građanskih sloboda. Nacionalni i vjerski sukobi će biti prevaziđeni pod bla-gonaklonim tutorstvom Evropske Unije i NATO.

Dvadeset godina poslije, nijedna od ovih lijepih želja nije ni blizu ostvarenju. Umjesto napretka, na naše prostore su stigli rastuća nezaposlenost, dein-dustrijalizacija i nezapamćena koncentracija bogat-stva u rukama malog broja ljudi, novonastalog sloja „kontroverznih biznismena“. Umjesto perioda mira i pomirenja, dobili smo period zamrznutog sukoba. Pored nezaposlenosti i deindustrijalizacije, nastupila je i depopulacija. „Integracije“ sa EU su počele da se posmatraju isključivo kao šansa za što bržu emigraciju radne snage.

Mantre o tome kako je ovde još uvek „previše ko-munizma“, kako je za društveni sunovrat koji već dva-deset godina preživljavamo krivo nasljeđe zaostalosti, demantovao je uskoro sam život. Ekonomska kriza koja je zahvatila razvijene kapitalističke zemlje, dovela je do naglog pada kvaliteta života i u „obećanoj zemlji“ evro-atlantskih integracija. Napadi na socijalna prava radni-

5

ka, omladine i penzionera su dosegli razmjere koje nisu viđene još od Velike depresije.

Danas, dvadeset godina poslije, svjedoci smo uru-šavanja modela tržišne ekonomije i socijalne pobune radničke klase, koja je dosegla globalne razmere. Da-nas nema civilizovane zemlje u kojoj društvene proti-vrječnosti između „potreba Tržišta“ i potreba ljudi ne izbijaju simultano na površinu. Kapitalistički sistem se urušava po klasnim linijama. Stare ideologije liberaliz-ma i nacionalizma sve više padaju na gluhe uši i gnjev-ne pesnice. Sve je očitije da se ne može izaći iz krize, a ostati u kapitalizmu.

Teorija i praksa marksizma se ponovo nameću kao najprihvatljivije rješenje za prevazilaženje krize. U me-dijskom javnom mnjenju i na uličnim barikadama ši-rom sveta, govori se o tome kako je marksizam ponovo aktuelan. U tekstu Alana Woodsa se govori o tome kako marksizam to nikada nije ni prestao biti.

Ovaj tekst nije apologija propalih staljinističkih i staljinoidnih sistema. Naprotiv, autor je sam njihov ve-liki protivnik i kritičar. Cilj teksta je prije svega da po-novo predoči čitaocu šta je zapravo marksizam, sa kojih teorijskih polazišta marksisti posmatraju društvene to-kove i do kojih praktičknih zaključaka dolaze.

6

Zašto smo marksisti?Alan Woods

Dvije su decenije prošle otkako je Francis Fukuyama objavio knjigu pod naslovom „Kraj historije i posljednji čovjek“, proglašavajući de-

finitivni trijumf tržišne ekonomije i buržoaske demo-kratije. Ova je ideja, činilo se, bivala potvrđivana tokom dvadeset godina tržišnog uspona i uistinu neprekinu-tog ekonomskog rasta. Političari, bankari i menadžeri sa Wall Streeta bili su uvjereni da su konačno ukrotili ekonomski krug kriza i recesija.

Danas, dvije decenije nakon pada SSSR-a, od ove buržoaske iluzije nije ostao ni kamen na kamenu. Svijet doživljava najdublju krizu još od 1930. godine. Suočene sa katastrofalnom situacijom svjetskih razmjera, buržo-azije SAD, Evrope i Japana su u panici. Još 30-tih go-dina prošlog stoljeća je Trocki napisao da „buržoazija, kao na toboganu, srlja u propast zatvorenih očiju“. Ove riječi se posve precizno mogu primijeniti na postojeću situaciju. Kao da su jučer napisane.

Kroz dvadeset godina buržoaski ekonomisti su tri-jumfalistički nastupali sa stavom da više neće biti opa-

7

danja i recesije i da je krug prekinut. Zapravo je istina da u četiri protekle decenije buržoaski ekonomisti ni-kada nisu predvidjeli ni jedno ekonomsko opadanje ili recesiju. Umjesto toga su stvorili predivnu novu teoriju, tzv. „hipotezu efikasnog tržišta“. U njoj, zapravo, nema ništa novo. Ona se, ustvari, oslanja na staru ideju da će „prepušteno samo sebi, tržište riješiti sve. Automatski će se izbalansirati samo od sebe. Jedino je bitno da se vlasti ne miješaju i, na duge staze, sve će biti kako tre-ba.“ Na ovo je John Maynard Keynes dao legendaran odgovor: „Na duge staze, svi smo mrtvi.“

U prvoj deceniji 21. stoljeća postaje kristalno jasno da je kapitalizam iscrpio svoj progresivni potencijal. Umjesto da razvija industriju, nauku i tehnologiju, on ih stalno pot-kopava. Proizvodne snage stagniraju, fabrike se zatvaraju kao kutije šibica, a milioni ostaju bez posla. Svi ovi simpto-mi ukazuju da je razvoj proizvodnih snaga prerastao uske okvire privatnog vlasništva i nacionalne države.

Upravo u ovoj činjenici leži najfundamentalniji razlog postojeće krize koja je razobličila bankrot kapi-talizma u osnovnom značenju te riječi. Destabilizacija Irske i Grčke potvrđuje bolesno stanje evropskog kapi-talizma. Već sutra će se ova zaraza proširiti na Portugal i Španiju, a ni Britanija ni Italija nisu daleko od istog stanja. Francuska, Njemačka i Austrija sasvim će ih si-gurno neumoljivo slijediti na toj silaznoj putanji.

8

Buržoaski ekonomisti i političari i, pre svega, svi reformisti, očajnički traže neku vrstu oporavka, kako bi izašli iz krize. Za spas se okreću oporavku poslovnog ciklusa. Radnički lideri, sindikalne vođe i socijaldemo-krati vjeruju da je kriza nešto privremeno. Umišljaju da je stvar moguće riješiti nekim podešavanjima u posto-jećem sistemu, da je sve što treba više kontrole i regula-cije, koji će nas vratiti u uslove pre krize. Međutim, ova kriza nije normalna kriza, ona nije privremena. Ona označava fundamentalnu prekretnicu u procesu, tačku na kojoj je kapitalizam dosegao svoj historijski ćorso-kak. Najbolje čemu se možemo nadati jeste slabašni oporavak, praćen visokom stopom nezaposlenosti, du-gim periodom štednje, rezova i opadajućeg životnog standarda.

Kriza buržoaske ideologije

Marksizam je na prvom mjestu filozofija i pogled na svijet. U filozofskim spisima Marksa i Engelsa ne na-lazimo zatvoren filozofski sistem, već seriju brilijantnih uvida i pokazatelja, koji, ukoliko se razvijaju, omogu-ćuju vrijedne dodatke metodološkom arsenalu nauke.

Nigdje kriza buržoaske ideologije nije jasnija nego na polju filozofije. U svome ranom stadiju, dok je bila

9

nosilac napretka, buržoazija je proizvela velike mislio-ce: Hobbesa i Lockea, Kanta i Hegela. Međutim, u epo-hi svog senilnog raspadanja, buržoazija postaje nespo-sobna da proizvede velike ideje. Ustvari, nije sposobna proizvesti baš nikakve ideje.

S obzirom da je moderna buržoazija nesposobna za smjelu generalizaciju, ona odriče sam koncept ideolo-gije. Upravo zbog toga postmodernisti govore o „kraju ideologije“. Oni poriču koncept progresa jednostavno zbog toga jer je u kapitalizmu daljnji progres nemoguć. Engels je jednom napisao: „Filozofija i proučavanje stvarnoga svijeta imaju zajedničkoga koliko i onanija i seksualni čin.“ Moderna buržoaska filozofija preferira ono prvo. U svojoj opsesiji da se bori protiv marksizma, odvukla je filozofiju unazad u najgori dio njene stare, ofucane i sterilne prošlosti.

Dijalektički materijalizam je dinamičan način razu-mjevanja djelovanja prirode, društva i misli. Daleko od toga da bude demode ideja 19. vijeka, on je iznenađujuće moderan u svojim pogledima na prirodu i ljudsko druš-tvo. Dijalektika okončava fiksirani, rigidni, beživotni pogled na svijet karakterističan za staru mehanicističku školu klasične fizike. Ona pokazuje da se, pod određenim okolnostima, stvari mogu pretvoriti u svoju suprotnost.

Dijalektičko shvatanje da postepena akumulacija malih promjena može u kritičnom trenutku biti tran-

10

sformirana u gigantski korak, dobilo je dojmljivu po-tvrdu u modernoj teoriji haosa i njenim derivatima. Teorija haosa je okončala oblik mehanicističkog re-dukcionističkog determinizma koji je stotinama godi-na dominirao naukom. Marksistička dijalektika je de-vetnaestovijekovni izraz onoga što teorija haosa danas izražava matematički: međusobnu povezanost stvari, tj. organsku prirodu povezanosti među bićima.

Proučavanje prelaznih faza spada u jedno od naj-važnijih područja suvremene fizike. Postoji beskonačan broj primjera istoga fenomena. Prelaz kvantiteta u kva-litet je univerzalan zakon. U svojoj knjizi „Sveprisut-nost“ Mark Buchanan ukazuje na ovaj fenomen u srča-nim udarima, lavinama, šumskim požarima, nastanku i izumiranju životinjskih vrsta, burzovnim krizama, ratovima, pa čak u promjenama u modi i umjetničkim pravcima. Još fascinantnije, ovi se događaji čak mogu izraziti kao matematičke formule poznate kao „poten-cijske veze“.

Ova izuzetna otkrića odavno su predvidjeli Marx i Engels, koji su Hegelovu dijalektičku filozofiju dove-li na racionalnu (odnosno materijalsitičku) osnovu. U svojoj „Nauci logike“ (1813) Hegel je napisao: „Kada je pitanju historija, jasno je da veliki efekti proizlaze iz malih uzroka.“ Bilo je to prije nego što je iko mogao čuti za „efekat leptira“. Kao erupcije vulkana, revolucije

11

su rezultat sporog nagomilavanja protivrečnosti u du-gim vremenskim periodima. Proces dolazi do kritične tačke u kojoj dolazi do nagloga skoka.

Historijski materijalizam

U okviru svakog društvenog sistema postoji vjero-vanje da upravo on predstavlja jedinu moguću društve-nu organizaciju ljudskih bića. Da su njegove instituci-je, njegova religija i njegov moral posljednja riječ koja može biti izgovorena. Tako su svojevremeno vjerovali i ljudožderi i egipatski sveštenici i Marija Antoaneta i car Nikolaj II. I to je upravo ono što je demonstrirao Francis Fukuyama kada nas je, bez ikakve utemeljeno-sti u činjenicama, nastojao uvjeriti da je takozvani si-stem „slobodnog poduzetništva“ jedini moguć i održiv sistem i to baš u trenutku kada je isti počeo tonuti.

Baš kao što je Charles Darwin dokazao da vrste nisu nepromjenjive, već da imaju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, tako su i Marx i Engels pokazali da politički sistem nije nešto zauvijek fiksirano. Analogija između društva i prirode je, naravno, samo približna. Međutim, i najjednostavnijim ispitivanjem historije uviđamo da je tumačenje zasnovano na postepenosti neosnovano. Društvo, baš kao i priroda, zna za duge periode spore i

12

postepene promjene, ali ova linija biva isprekidana ek-splozivnim razvojem – ratovima i revolucijama, u koji-ma proces promjene biva intenzivno ubrzan. Upravo su ovi događaji glavni pokretači historijskog razvoja.

Korijen revolucionarne promjene nastupa kada određeni socio-ekonomski sistem dosegne svoje gra-nice i postane nesposoban da razvija proizvodne sna-ge. Marksizam analizira skrivene snage koje leže unu-tar razvoja ljudskog društva od najranijih plemenskih društava do modernih dana. Materijalistička koncep-cija istorije nam omogućuje da istoriju shvatimo, ne kao seriju nepovezanih i nepredviđenih incidenata, već radije kao dio jasno shvaćenih i međusobno po-vezanih procesa. Radi se o nizu akcija i reakcija koje podrazumijevaju politiku, ekonomiju i cijeli spektar društvenog razvoja.

Veza između svih ovih pojava jeste složena dija-lektička povezanost. Česti pokušaji da se marksizam diskreditira bazirani su na karikaturi njegove metode historijske analize. Najuobičajenije iskrivljivanje je da su Marx i Engels „sve reducirali na ekonomiju.“ Na ovu patentiranu besmislicu su mnogo puta odgovorili sami Marx i Engels, kao Engles u dijelu svoga pisma Blochu:

„Prema materijalističkoj koncepciji historije, ul-timativni, determinirajući element historije jeste pro-

13

dukcija i reprodukcija života. Više od ovoga niti Marx, niti ja nikada nismo tvrdili. Dakle, ukoliko neko ovo izvrće govoreći da je eknomski element jedini determi-nirajući, radi se o izvrtanju ove koncepcije u beznačaj-nu, apstraktnu i besmislenu frazu.“

Komunistički manifest

Najmodernija knjiga koju danas možemo čitati jeste „Komunistički manifest“, napisan 1848. Daka-ko, neki bi detalji morali biti izmjenjeni, međutim sve fundamentalne ideje „Komunističkog manifesta“ su re-levantne i istinite danas, baš kao i onog dana kada su napisane. Nasuprot tome, ogromna većina knjiga napi-sanih prije stoljeće i pol danas su interesatne jedino sa stanovišta historije.

Ono što je najupečatljivije kada je u pitanju Manifest, jeste način na koji su u njemu predviđene najfundamen-talnije pojave, koje i danas, na razini svijeta, zaokupljaju našu pažnju. Pozabavimo se samo jednim primjerom. U vrijeme kada su Marx i Engels pisali, svijet velikih tran-snacionalnih korporacija bio je daleka budućnost. Upr-kos tome, oni su objasnili kako će „slobodno poduzet-ništvo“ i konkurencija neumoljivo voditi okrupnjavanju kapitala i monopolizaciji proizvodnih snaga.

14

Uistinu je zabavno čitati izjave branilaca “tržišta” u pogledu Marksove navodne pogeške po ovom pitanju, kada se zapravo radilo o jednom od najbrilijantnijih i najtačnijih predviđanja. Danas je apsolutno neospori-va činjenica da se proces koncentracije kapitala, koji je Marks predvidio, dogodio, da se i dalje događa i da je, usitinu, dosegao nečuvene razmere tokom poslednjih deset godina.

Decenijama su buržoaski sociolozi pokušavali os-poriti ove tvrdnje i „dokazati“ kako društva postaju sve jednakija i da je, prema tome, klasna borba zastarjela kao tkalački stan i drveni plug. Radnička klasa je išče-zla, rekli su, i sada smo svi srednja klasa. U pogledu koncentracije kapitala, budućnost je u malim biznisi-ma, a „malo je prelijepo“.

Kako ironično danas zvuče ove tvrdnje! Cjeloku-pnom svjetskom ekonomijom danas dominira ne više od 200 gigantskih kompanija, od kojih je većina sa sje-dištem u SAD. Proces monopolizacije je dosegao neču-vene razmjere. U prvoj četvrtini 2006. godine procesi spajanja i akvizicija u SAD vrijedili su 10 milijardi do-lara dnevno. Ova grozničava aktivnost nipošto ne znači stvarni razvoj proizvodnih snaga, već upravo suprotno. A brzina monopolizacije se ne smanjuje nego povećava. Od 19-20. novembra 2006. vrijednost spajanja i akvizi-cija u SAD dostizala je 75 milijardi dolara - u samo 24

15

sata! Preuzimanja su vrsta korporativnog kanibalizma, nakon kojeg redovito slijede izvlačenje sredstava, za-tvaranje fabrika i otkazi - to jest masovno i bezobzirno uništavanje sredstava za proizvodnju i žrtvovanje hilja-da poslova na oltaru Profita.

Istovremeno se stalno povećava nejednakost. U svim državama udio profita u nacionalom prihodu je rekordan, dok je njegov udio u plaćama rekordno nizak. Istinska tajna postojećeg buma je da kapitalisti izvlače rekordne količine viška vrijednosti iz radničke klase. U SAD radnici u prosjeku proizvode za trećinu više nego prije deset godina, dok plaće stagniraju ili padaju u odnosu na realne uslove. Profiti vrtoglavo rastu, a bogati postaju još bogatiji na račun radničke klase.

Navedimo jedan još upečatljiviji primjer: globali-zacija. Slamajuća dominacija svjetskog tržišta je naj-važnija manifestacija naše epohe, a navodno je ovo tek nedavno otkriveno. Ustvari, globalizaciju su Marks i Engels predvidjeli i objasnili prije 150 godina. Ipak, u vrijeme kada je Manifest napisan, praktično nije bilo empirijskih podataka koji bi poduprli takvu hipotezu. Jedina istinski razvijena kapitalistička ekonomija bila je Engleska. Mlade industrije Francuske i Njemačke (koja još uvijek nije postojala kao jedinstven entitet), još uvijek su bile ograničene zidovima visokih carina - či-

16

njenica koja se zgodno zaboravlja danas, kada zapadne vlade i ekonomisti drže lekcije ostatku svijeta o potrebi otvaranja svojih ekonomija.

Na svjetskom nivou, rezultati globalizirane “tržiš-ne ekonomije” su zastrašujući. U 2000. godini bogat-stvo 200 najbogatijih ljudi je iznosilo koliko i imovina 2 milijarde najsiromašnijih. Prema podacima UN, 1,2 milijarde ljudi živi sa manje od dva dolara dnevno. Od ove brojke devet miliona muškaraca, žena i djece svake godine umre jer nemaju dovoljno novca da bi preživjeli. Svi se slažu da je masovno ubistvo šest miliona ljudi u nacističkom Holokaustu zastrašujući zločin protiv čo-vječnosti, ali danas imamo tihi holokaust koji svake go-dine ubija devet miliona nevinih ljudi i niko ne govori ništa na tu temu.

Rame uz rame sa najstrašnijim oblicima bijede i ljudske patnje stoji orgija opscenog zgrtanja novca i razmetljivog bogatstva. Širom svijeta trenutno živi 945 milijardera, koji posjeduju ukupno bogatstvo od 3,5 bi-liona dolara. Mnogi od njih su građani SAD. Lično bo-gatstvo Billa Gatesa procjenjuje se na oko 56 milijardi dolara. Warren Buffet nije daleko iza njega sa 52 mili-jarde. Sada se hvale da se ovo nedolično bogatstvo širi „siromašnim nacijama“. Naime, među super bogatima je i 13 Kineza, 14 Indijaca i 19 Rusa. I to bi trebalo biti razlog za slavlje!

17

Klasna borba

Historijski materijalizam nas uči da uslovi determi-niraju svijest. Problem leži u činjenici da svijest zaostaje za objektivnom situacijom, da zaostaju masovne orga-nizacije i da rukovodstvo radničke klase zaostaje još više. Radi se o najvećoj protivrečnosti našega vremena. Ona mora biti riješena i ona će biti riješena.

Idealisti su oduvijek predstavljali svijest kao pokre-tačku silu ljudskog napretka. Pa ipak, čak i najpovršni-je proučavanje istorije pokazuje da ljudska svijest ima tendenciju da zaostaje za događajima. Daleko od toga da je revolucionarna, ona je urođeno i duboko konzer-vativna. Mnogim ljudima se ne sviđa ideja promjene a još manje nasilnog previranja koje bi transformira-lo postojeće uslove. Nastoje se vezati za poznate ideje, dobro znane institucije, tradicionalni moral, religiju i vrijednosti postojećeg društvenog poretka. Međutim, dijalektički, stvari se preokrenu u svoju suprotnost. Pri-je ili kasnije, svijest će biti izjednačena sa realnošću na eksplozivan način. Upravo to je revolucija.

Marksizam objašnjava da, u krajnjoj analizi, ključ svog drušvenog razvoja leži u razvoju proizvodnih sna-ga. Sve dok društvo napreduje, dakle, dok je sposobno da razvija industriju, poljoprivredu, nauku i tehnologi-ju, činiće se izvodljivim većini ljudi. Pod tim uslovima,

18

ljudi, generalno, ne dovode u pitanje postojeće društvo, njegov moral i zakone. Naprotiv, oni bivaju doživljavani kao nešto prirodno i neizbježno: poput izlaska i zalaska sunca.

Potrebni su veliki događaji kako bi mase sa sebe zbacile teško breme tradicija, navika i rutina i prihva-tile nove ideje. Takvu poziciju zauzima materijalistič-ka koncepcija historije, koju je brilijantno izrazio Karl Marx u svojoj proslavljenoj rečenici „društveno biće determinira svijest.” Potrebni su veliki događaji kako bi razobličili nezdravost starog poretka i ubijedili mase u potrebu njegovog potpunog svrgavanja. Ovaj proces nije automatizovan i zahtijeva vrijeme.

U posljednjem razdoblju se u Evropi činilo da je klasna borba u Evropi stvar prošlosti. Pa ipak, sada sve nagomilane protivrečnosti dolaze do izražaja, pripre-majući teren za eksploziju klasne borbe posvuda. Čak i u državama kao što je Austrija, u kojima je vladajuća klasa decenijama kupovala socijalni mir reformama, spremaju se burni događaji. Oštre i iznenadne promje-ne se u ovakvoj situaciji podrazumijevaju.

Kada su Marks i Engels napisali Manifest, bili su dva mladića od 29 i 27 godina. Pisali su u vrijeme crne reakcije. Radnička klasa je se doimala nepokretnom. Sam Manifest je napisan u Bruxellesu u koji su autori bili prisiljeni pobjeći kao političke izbjeglice. A opet, u

19

istom momentu kada je Komunistički manifest prvi put ugledao svjetlost dana u februaru 1848, revolucija je iz-bila na ulicama Pariza, te se u sljedećim mjesecima ra-širila poput vatrene stihije bukvalno cijelom Europom.

Trenutno ulazimo u izuzetno grčevit period koji će potrajati nekoliko godina, slično periodu u Španiji od 1930. do 1937. Biće poraza i zastoja, ali će pod ovim uslovima mase vrlo brzo učiti. Naravno, ne smijemo pretjerivati: mi smo tek u ranim počecima procesa ra-dikalizacije. Međutim, vrlo je jasno da svjedočimo po-četku promjene u svijesti masa. Sve je veći broj ljudi koji preispituju kapitalizam. Oni su otvoreni marksističkim idejama na način na koji to ranije nije bio slučaj. U na-stupajućem periodu, ideje koje su bile ograničene na male grupe revolucionara željno će slijediti milioni.

Prema tome, gospodinu Fukuyami možemo odgo-voriti slijedeće: historija nije završila. Štoviše, jedva da je počela. Kada se buduće generacije budu osvrtale na našu sadašnju “civilizaciju”, imat će gotovo u potpuno-sti isti stav koji mi zauzimamo naspram ljudožderstva. Glavni uslov za postizanje višeg nivoa ljudskog razvo-ja jeste okončanje kapitalističke anarhije i utvrđivanje razumnog i demokratskog plana proizvodnje u kojem ljudi svoje živote i sudbine mogu uzeti u svoje ruke.

“To je nemoguća Utopija!” reći će nam samozvani “realisti”. Međutim ono što jeste u potpunosti nerealno

20

jeste zamišljati da će problemi sa kojima se susreće čo-vječanstvo biti riješeni u okvirima sistema koji je svijet doveo u postojeće žalosno stanje. Tvrditi da je čovje-čanstvo nesposobno naći bolju alternativu zakonima džungle je čudovišna kleveta ljudskog roda.

Korištenjem kolosalnog potencijala nauke i tehno-logije, oslobađajući ih od monstruoznih okova privat-nog vlasništva i nacionalne države, bit će moguće rije-šiti sve probleme koji muče današnji svijet i prijete mu uništenjem. Istinska ljudska historija će nastupiti samo onda kada ljudi stanu na kraj kapitalističkom ropstvu i učine prve korake ka carstvu slobode.

U Londonu,19. novembra 2010. godine

Prijevod: Vuk Bačanović, JOSDKorektura: Filip Šaćirović, „Crvena kritika“ - IMT