KOLORKA Giroud & Lax · Kao mladom profesoru u Indokini, gadi mu se kolonijalni rat u koji se upušta njegova zemlja i fascinira ga neprijateljski tabor. Hrabrost tih partizana, koji

www.fibra.hrwww.stripovi.com

KO LO R K A

Giroud & LaxZaboravljeni iz Anama

KOLORKA_153 Zaboravljeni iz Anama_KB.indd 1 10.02.2020. 10:42:05

KO LO R K A

Giroud & LaxZaboravljeni iz Anama

Knjiga 153

Scenarij Frank Giroud

Crtež i boja Christian Lacroix Lax

Originalno izdanje1. Les oubliés d’Annam 1 (1990.)2. Les oubliés d’Annam 2 (1991.)

IzdavačNaklada Fibra d.o.o.

Glavni urednik Marko Šunjić

Prijevod Mirna Šimat

Lektura Aleksandar Gucunski

Dizajn Melina Mikulić

Prijelom i priprema za tisakMarko Šunjić

Tisak Stega tisak d.o.o.

Naklada 500 primjeraka

ISBN 978-953-321-434-4Zagreb, ožujak 2020.

Les Oubliés d’Annam (édition intégrale)© DUPUIS 2000, by Lax, Giroudwww.dupuis.comAll rights reserved

Zaboravljeni iz Anama ■ 3


Kad stvarnost nadmaši fikcijuN a p i s a o F r a N k G i r o u d

1Jesen 1986., ponoć i nekoliko minuta. Štropot listopadske tuče po prozoru upravo je zamijenio onaj tipkovnice. Vrijeme je posljednjeg Dnevnika. Katkada pogledam onaj u 20 h, ali puno mi je draži ovaj. Kao prvo, između voditelja i gledatelja postoji neko suučesništvo noćnih ptica, a osim toga, kasni sat kao da dopušta više smjelosti: ton je slobodniji, teme bolje obrađene i, začudo, informacije drugačije. Kao da, osim dnevnoga svijeta, postoji svijet noći napučen drugačijim događajima. Drugačijim i ponekad zbunjujućim…

Jesen 1986. Čudnovate slike defiliraju ekranom i stvarnost se koleba. Francuski padobranci u bijegu, ozareni Ho Ši Min i bôdoï u dronjcima upravo izbijaju usred vijesti dana na pisti aerodroma Roissy. Ondje iz bunkera aviona 747 ispadaju i gomilaju se sanduci od svijetlog drveta koje odmah identificira glas u offu: to su LJESOVI. Ljesovi u kojima su više od trideset godina, stisnuti u nekom hangaru na kraju svijeta, spavali naši zemljaci ubijeni u Lang Sonu, Cao Bangu ili Diên Biên Phuu!

Stavši na kraj ratu u Indokini, Ženevska konvencija 1954. uredila je sudbinu živih, ali ne i onu mrtvih. Oni, zbog nejasnih razloga i bijednih sporova, ostadoše taocima nove države. Tim mladim momcima koji su pali kao žrtve malarije i rižinih polja odbiše čak i posthumno razvojačenje…

Preko cijele stranice: Prosinac 1946., početak rata u Indokini. (AFP)

Ispod: General Deltheil, u ime francusko-vijetnamskog zapovjedništva, i Ta Quang Buu, za Viet Minh, potpisuju prekid vatre u Vijetnamu i Laosu 21. srpnja 1954. u Ženevi.



1946. Ho Ši Min, predsjednik Republike Vijetnam, i Jean Sainteny, komesar Francuske Republike u Tonkinu i Sjevernom Anamu, u hidroavionu na putu za zaljev Along.

1946. Vijetnamski vojnici polažu zakletvu.

Preko cijele stranice: 1946. Brod L’Ile de France s francuskim trupama isplovljava prema Saigonu. (AFP)

Desna stranica: Nico Valone. Crtež olovkom: Lax.

Zaboravljeni iz Anama ■ 5 4 ■ Zaboravljeni iz Anama


Jesen 1986. U Hanoiju pripremaju Šesti kongres vijetnamske Komunističke partije; glavno na dnevnom redu: Doï Moï, kako politička tako i gospodarska „obnova“. Tako se nižu geste dobre volje, uključujući i one naspram bivše kolonijalne vlasti. I nakon tri ili ponekad četiri desetljeća čistilišta vojnici iz borbene grupe, ili makar njihovi sablasni ostaci, konačno se vraćaju kući!

Ta repatrijacija odnosi se tek na šačicu vojnika, kaže nam komentator; očekuje ih se na stotine. A više od prizora tih priprostih sarkofaga koji čekaju na kiši fascinira me ono što implicira njihov nagli povratak: što će uraditi s tim povratnicima? Tko će ih primiti, izginule s dvadeset godina bez potomstva, te sinove roditelja koji su često prestari da bi još bili na ovom svijetu? Rođaci u trećem koljenu? Daleki nećaci koji jedva da su čuli za „ujaka iz Indokine“?

A ja, zapravo? Kako bih ja reagirao našavši okružnicu Ministarstva vanjskih poslova kojom me mole da dođem na Roissy pokupiti posmrtne ostatke nepoznatog rođaka? Čemu bih sličio sa svojim lijesom od egzotičnog drveta?

Lijep početak priče, zar ne?

Jesen 1986. Isti izvor informacija pružio mi je i nastavak priče. Prošlo je neko vrijeme i noćna emisija ponovno se vraća na temu posmrtne repatrijacije. Ovom prilikom ispituju sitnu tužnu gospođu, osamdesetogodišnjakinju suznih očiju i drhtava glasa koja govori o nestaloj osobi. Stvarnoj nestaloj osobi, jer njezin sin ne pripada ni svijetu živih ni svijetu mrtvih. Barem je službeno tako. Kako joj vojska nikada nije htjela ispostaviti potvrdu o smrti, gospođa je zaključila da je njezin dječak dezertirao ili prešao na neprijateljsku stranu; da se priključio onima koje su nazivali „prebjezima“ ili „bijelim vojnicima Ho Ši Mina“…

Intervju ne zadire dublje u priču, ali meni je i ovo dovoljno: taj neobični stroj koji mi služi kao mozak i za koji bi se moglo reći da je stvoren kako bi izmišljao priče već se pokrenuo. Kao novinar, sigurno bih napisao članak ili snimio emisiju o tom izgubljenom djetetu, o tom pustolovu koji je napustio pariško predgrađe ili provansalski zaselak da bi završio u anamskoj prašumi kao leš nagrizen malarijom ili uglednik ovjenčan odličjima koji sad provodi mirne dane uz nekadašnju drugaricu iz borbe bademastih očiju… Problem: ja NISAM novinar. Jasno, ali… Jesam scenarist! Dakle, demiurg sposoban stvoriti najsimpatičnijeg novinara. Udahnuti mu život da bi se umjesto mene otisnuo u avanturu. I čovjek kojega ću poslati ondje, na granicu povijesti i imaginarnog, već počinje poprimati tijelo. Još ne znam da će se zvati Nico Valone.

„Bijeli vojnici Ho Ši Mina“… Samo ime već priča priču; u svakom slučaju, predstavlja savršen kamen temeljac za priču koju se spremam izgraditi. Nažalost, fenomen „prebjega“ čini se u Francuskoj gotovo nepoznatim. Ništa neobično: kako ne bi podrivala moral boraca i naroda, vojska je vječito poricala da postoje. Međutim, ako su doista postojali, morao je negdje ostati nekakav trag…

Nakon nekoliko dana potrage, zaista sam na njega nabasao. U ovom slučaju riječ je o studiji Jacquesa Doyona, potkrijepljenoj razgovorima s ljudima koji su odabrali Viet Minh. Pravi zlatni rudnik!

Naravno, svaki pojedinac ima vlastiti put, ali možemo razlikovati tri kategorije „prebjega“.

„Kolonijalci“ iz borbene grupe (senegalski strijelci, alžirski pješaci, indokineski rezervisti…) predstavljaju najbrojniju kategoriju; logično: stalno u doticaju s protivničkom propagandom, činilo im se prirodnim pristupiti redovima bo-doi, te porobljene braće koja su ustala protiv okupatora.



Erwin Borchers, mitski Chen Si kakvog ga je zamislio Christian Lax (tabla 39, kadar 6).

Dolje: Frank Giroud i Christian Lax, talentirani i prijateljski duo; fotografirao Daniel Fouss u Parizu, ožujak 2000.

Preko cijele stranice: 1987. Berlinski zid blizu slavnih Brandenburških vrata. (AFP)

Sljedeća stranica: Nico Valone. Crtež olovkom Christiana Laxa.



Zatim su tu prebjezi iz Legije; u to doba Legija je progresivna jedinica s velikim brojem antifašista i antifrankista koji su izbjegli u Francusku. Talijanski, njemački, mađarski, španjolski ili drugi demokrati odabrali su tu uniformu ‘40., kad im je zemlja koja ih je primila dala da biraju između nje, interniranja u logore… ili povratka u domovinu, što je značilo sigurnu smrt.

Konačno, tu je kategorija „rođenih“ Francuza; oni većinom stižu iz pokreta otpora. Partizani do 1944., priključili su se regularnoj vojsci tijekom oslobođenja kako bi završili rat u Njemačkoj ili Aziji. Puni borbenog entuzijazma ukrcali su se put Vijetnama da odande potjeraju japanskog neprijatelja. Ali onamo su stigli poslije atomske bombe i japanske kapitulacije… i u vrijeme kad se Ho Ši Min, zasićen iznevjerenim obećanjima, podizao protiv kolonijalne vlasti. Bio je to surov udarac mladim Francuzima bačenim u nepoznat i zbunjujući svijet! Kao bivši partizani koji su ostavili mladost u borbi protiv okupatora, sada su se odjedanput zatekli u koži okupatora i sami progoneći druge partizane. Strašna moralna dilema… Većina ih se nakraju prilagodila, ali ostali, tjerajući logiku i ideale do kraja, napustili su svoje sunarodnjake kako bi se pridružili onima koje su smatrali svojom borbenom braćom.

Jesu li oni bili izdajice?

Vojska ih je takvima smatrala i, premda je službeno poricala da postoje, osudila ih je na smrt. U neprijateljskom okruženju proveli su strašne sate, kojima Ženevska konvencija nipošto nije označila kraj, jer presuda je opstala. Tek je zakašnjela amnestija šezdesetih godina preživjelima omogućila vratiti se u domovinu; ali je li to i dalje bila njihova domovina? Zacijelo su si mnogo puta postavili to pitanje… Zaboravljeni vojnici, svima na teret, najsretniji među njima, započeli su nov život u sveopćoj ravnodušnosti, dok su se drugi morali suočiti s prezirom koji je ta zloglasna etiketa izdajnika posvuda izazivala.

Dok je nadrealistička anegdota o putujućim ljesovima izvorište Zaboravljenih iz Anama, priča o „prebjezima“ uvelike im je odredila sadržaj. Kad sam saznao za njihovu dirljivu i slabo poznatu sudbinu, poželio sam ih bolje upoznati, a zatim ih sam predstaviti drugima; to je otkriće također poslužilo kao izgovor za šire promišljanje koncepta izdaje. Ambiciozna tema kojoj se u stripu rijetko pristupa… i baš po mjeri nove serije koju su tada pripremale Éditions Dupuis.

U to doba i unatoč njegovoj dobi, poštovanog su belgijskog izdavača smatrali nepopravljivo posvećenim dječjem stripu. Njegov tadašnji direktor Jean Van Hamme i glavni urednik Philippe Vandooren odlučili su promijeniti taj skučeni imidž kreirajući ono što će postati prestižnom bibliotekom „Aire Libre“. Otvorena svima, naravno da je to bila i „kućnim“ autorima, pa tako i onima koji su u časopisu Spirou razvijali „odraslije“ priče od većine. To je bio moj slučaj i Philippe je od mene, dakle, zatražio scenarij za taj novi dragulj. S pričom koja se proteže na dva ili maksimalno tri strip-albuma, slobodom u broju stranica i dotad neviđenom temom, scenarij je kao rukavica pristajao Zaboravljenima iz Anama. Zaboravljeni su primljeni s oduševljenjem i odmah sam zatim svome uredniku predstavio onoga kojega sam zamislio da ih ilustrira: svoga prijatelja Christiana Laxa.

Vrlo smo brzo postali prijatelji, ali do salona u Brignaisu, kraj Lyona, samo smo se susretali na povremenim predstavljanjima. Tog dana u studenom 1987. sigurno nas je sreća, prije nego slučaj, smjestila jednog uz drugog tijekom ručka povodom zatvaranja festivala Bulle d’Or. Sa svoje strane ja sam cijenio živu i elegantnu crtu njegove Marquise des Lumières, dok je on s užitkom pratio pustolovine mog Louisa La Guignea. Željan novih obzora, Christian me upitao nemam li u svojim ladicama kakvo siroče od scenarija. Zaboravljeni su u



Lipanj 1946. Kročeći rižinim poljem, strijelci grupe EDON promatraju paljbu na selo Dong Luong.

Preko cijele stranice: 1950. Francuska izvidnica ulazi u spaljeno selo. (AFP)

Sljedeća stranica: Nico Valone. Crtež olovkom Christiana Laxa.

Dolje: Bivši „prebjeg“ Georges Boudarel na podiju emisije TF1 „Le droit de savoir“ 27. ožujka 1991. U drugom planu, na lijevoj strani, sjedi Jean- -Jacques Beucler, koji je pokrenuo „aferu“ koja će „oko mjesec dana puniti kolumne i naslovnice dnevnopolitičkih časopisa“.



međuvremenu narasli; na početnu ideju sada se nakalemila priča o špijunaži i Nico Valone upravo je poprimio novu težinu. Stoga sam mu ispričao svoju priču. Njegova me reakcija oduševila: odlučio se tomu smjesta posvetiti, čak i prije nego što završi ciklus Marquise! Kako je sinopsis bio napisan, izdavač i crtač pronađeni, preostalo je tek prionuti na posao.

Scenografija se pokazala težom nego što smo očekivali: dokumentacija je bila rijetka, putovanje skupo, a vize su se izdavale na kapaljku. Tako da sam, osobno, tek deset godina poslije otkrio Vijetnam. Ali zahvaljujući liječniku iz Ho Ši Mina i reporteru novina Canard Enchaîné, rekonstrukcija lokalnih prizora nije predstavljala problem. Oni koji poznaju ta mjesta bez poteškoća su prepoznali opuštenu atmosferu transvijetnamske željeznice, prometne gužve u četvrti Cholon i sajgonske pločnike…

Kada je riječ o likovima, oni su potkrijepljeni stvarnošću. Središnji lik čak i vijestima. Nico Valone doista je inspiriran angažiranim novinarima koji su od svibnja 1981. ustanovili novu vrstu TV-emisija (poput Taxi ili Résistances) pa trpjeli udare cenzure s povratkom desnice na vlast 1986. godine.

Nico, autor emisije Scoop na početku je priče obilježen kao „nepoželjan“. Njegovim profesionalnim i novčanim problemima nadodaju se obiteljske muke, između ostalih i burni odnosi s kćeri koja se također angažirala u pokretu studentskih prosvjeda koji u to doba potresaju Francusku (reforma Devaquet, masovni prosvjedi i smrt Malika Oussekinea…). Što se tiče Henrija Jouberta, „prebjega“ kojega Nico traži, on je isklesan iz materijala od kojeg autentičnijeg nema.

Unatoč svim poteškoćama tog pothvata.

Da bismo što bolje opisali taj svijet „prebjega“, idealno je bilo jednoga upoznati. Nažalost, većina onih koje je Doyon ispitao željeli su ostati anonimni. Ipak, dvojica ili trojica odgovorili su pod pravim imenom: među ostalima Erwin Borchers. Taj Nijemac, koji je postao kapetan Chen Si tijekom svojeg iskustva u anamskim rižinim poljima, zauzimao je ključan položaj u vojsci Viet Minha i, naravno, poznavao većinu svojih suboraca. Pokušao sam ga, dakle, naći tijekom jednog putovanja u istočni Berlin, gdje se vratio šezdesetih godina. Uzalud. Istini za volju, taj susret nije bio neophodan: svjedočanstva sakupljena u Bijelim vojnicima Ho Ši Mina bila su dovoljna za izgradnju uvjerljivog portreta. Henri Joubert imao bi, dakle, ponešto od više njih iz knjige. No to uhođenje Borchersa pobudilo je u meni želju da iskoristim lik i pomiješam njegovu stvarnu prošlost sa Joubertovom fiktivnom sudbinom. Kako nismo imali nijednu njegovu fotografiju, lice smo mu izmislili. Tog mitskog Chen Sija zamišljao sam kao modernog kondotjera plemenitog držanja i orlovskog profila: držeći se mojih želja, Christian je narisao veličanstven lik koji pomalo sliči dramatičaru Samuelu Beckettu… dok je izvorni Borchers možda bio brat blizanac Michela Blanca! No u toj fazi fikcija je već pregazila stvarnost.

Međutim, uskoro će stvarnost uloviti fikciju.

Valja spomenuti da je objavljivanje stripa prilično dobro prošlo: dobio je Bulle d’Or za najbolji scenarij 1990., Prix de la Presse na Festivalu u Sierreu, a žiri u Angoulêmeu dodijelio mu je titulu „najneophodnijeg“, koja se dodjeljuje deset najboljih stripova godine. Među najoduševljenijim čitateljima: novinari! Vrlo ih je malo znalo za „prebjege“ i više je nego jednome izlazak Zaboravljenih pružio priliku da napiše članak na tu temu. Premda još uvijek sramežljivo i sporadično, „bijeli vojnici Ho Ši Mina“ stali su istupati iz sjene. Tako su neki kolumnisti vrlo teško povjerovali da je riječ o običnoj slučajnosti kad je, nekoliko mjeseci poslije, buknula AFERA BOUDAREL.



Ožujak 1991. Zaljevski rat upravo je završio. Prilično rano ujutro telefonski poziv:

– Frank Giroud? Ovdje Dominique D., s radija France-Inter. Ovako: sutra u 13 h lansiramo malenu bombu… Bivši državni tajnik iz Giscardova vremena, zatočenik Viet Minha početkom pedesetih godina, upravo je prepoznao jednog od svojih mučitelja. I dalje aktivan, predaje na jednom pariškom sveučilištu; a radi se o jednom od onih „prebjega“ o kojima ste govorili u Zaboravljenima iz Anama. Biste li nas mogli spojiti s nekima od ljudi koji su ga poznavali?

Čovjek se zove Boudarel. Nikada nisam čuo za njega, a kako ni sam nikad nisam upoznao nekog „prebjega“, ne mogu biti koristan novinaru. Kažem mu to… ali uopće mi ne vjeruje: strip otkrije javnosti postojanje „bijelih vojnika Ho Ši Mina“ i nekoliko mjeseci poslije jednog od njih se raskrinka? Ne može biti riječ o podudarnosti! A ipak, može! Unatoč njegovu navaljivanju, ne mogu mu biti od pomoći, i to zbog dobrog razloga. Ali kako da mu to objasnim? Sklopit će slušalicu u vrlo lošem raspoloženju, uvjeren da mu uskraćujem informacije.

I doista, sutra je buknula „afera Boudarel“. Oko mjesec dana ona će puniti kolumne i naslovnice časopisa, od Politisa preko L’Événement du Jeudi ili Nouvel Observateura do VSD-a.

Činjenice sežu u 1951. godinu. Georges Boudarel ima dvadeset pet godina. Kao mladom profesoru u Indokini, gadi mu se kolonijalni rat u koji se upušta njegova zemlja i fascinira ga neprijateljski tabor. Hrabrost tih partizana, koji se usprkos nerazmjeru snaga i dalje bore za svoju neovisnost, golica mu romantičnu maštu. Kako se bliži njegova mobilizacija, ne može se pomiriti s idejom da puca na njih. Jednoga dana, kao junak iz Zaboravljenih, odvaži se na korak i pridružuje neprijateljskim snagama. I ondje… napravi krivi izbor.

Preko cijele stranice: Studeni 1950. Prvi konvoj s francuskim ranjenicima oslobođenima od Viet Minha nakon sporazuma između francuskog Crvenog križa i Viet Minha. (AFP)

Dolje lijevo: 27. ožujka 1991. Aktivisti ekstremne desnice (Action Française) prosvjeduju u četvrti Odéon u Parizu zahtijevajući ostavku Georgesa Boudarela s mjesta predavača na sveučilištu Pariz-VII.

Dolje desno: Siječanj 1951. Trenutak mira u središtu oluje: francuski padobranci čitaju poštu.



Umjesto da se priključi borbenoj jedinici, ulazi u propagandnu službu i uskoro se zatekne kao politički komesar u zarobljeničkom logoru. Pod utjecajem triju otegotnih čimbenika, haraju nestašica hrane i bolesti.

Kao prvo, tu je politika spaljene zemlje koju provodi francuska vojska podmećući požare na rižina polja kako bi izgladnjela neprijatelja; isplativa taktika, jer se Viet Minh zatekao u golemim neprilikama u opskrbi hranom. Ali dok više ne uspijeva opskrbiti svoje suborce, može još manje hraniti zatočenike. A posljednjih nekoliko mjeseci ima ih na bacanje: dotada ih je zarobljavao vrlo malo, ali nakon iznenađujuće pobjede u Cao Bangu našao se s više od tri tisuće legionara s kojima ne zna što bi. Kako za to nije bila predviđena nikakva specifična struktura, gomila ih u improvizirane smještaje, gdje se za njih brine kako može. Uostalom, svoju nepriliku ne skriva, ali međunarodna je pomoć nemoćna: jer Francuska sukob smatra unutarnjom stvari i brani Crvenom križu ulazak u zemlju. On će u nju moći ući tek u posljednjim godinama rata. U tim okolnostima situacija koja vlada u logorima nije ni po čemu bolja od one koju nalazimo u njihovim francuskim inačicama, kao što je zlokobna kažnjenička kolonija Poulo--Condore. Povlaštenog, bolje hranjenog, posvojenog od „neprijatelja“ čiju ideologiju pokušava prenijeti svojim sunarodnjacima, u poziciji da olakša patnje ovog ili onog zatočenika zbog „uzornog vladanja“, Boudarela su njegovi zatvorenici brzo zamrzili. Četrdeset godina poslije nisu ga zaboravili.

Najprije izopćenik kao svi „prebjezi“, Boudarel se vraća u Francusku zahvaljujući De Gaulleovim amnestijama. Ondje u potpunosti prihvaća odgovornost za svoju prošlost i 1968. piše pamflete pod svojim pravim imenom, koje prati epitetom: „bivši kadar Viet Minha“. U Doyonovu djelu, međutim, njegovo je svjedočanstvo zabilježeno pod pseudonimom „Boris“. I ovdje je došlo do jedinstvene slučajnosti: kako bih izgradio Joubertov lik, poslužio sam se s nekoliko tih svjedočanstava, među kojima i… Borisovim! Način na koji moj junak stupa u dodir s borcima za neovisnost i prelazi na protivničku stranu izravno je nadahnut njegovim uspomenama. Tada nisam znao da će se to prvo preklapanje fikcije i stvarnosti reproducirati kasnije, i to pod ostrašćenim reflektorima vijesti.

Naime, afera Boudarel razbuktala je strasti i podijelila javno mnijenje. Dvojica muškaraca utjelovljuju taj sukob: s jedne strane nekadašnji „kadar Viet Minha“, a s druge Jean-Jaques Beucler. Bivši časnik u Indokini, državni tajnik za veterane u Barreovoj vladi, i sam je preživio te notorne zarobljeničke centre… te je za vrijeme neke konferencije u francuskom Senatu prepoznao jednoga od svojih tamošnjih tamničara. Tamničara koji naspram svoje žrtve može imati samo ulogu zlikovca, te je u emisiji koja ih suočava pred milijunima televizijskih gledatelja Beucler lako pobrao sve simpatije.

Kao lijep čovjek, aristokratskog, ujedno borbenog i inteligentnog izgleda, vješt na riječima, prisjeća se, uz pomoć fotografija, kalvarije zarobljenika. Obraća se mucavom šezdesetogodišnjaku kojemu ne pomažu nazalan glas i nezahvalna fizionomija. Kocka je bačena. Boudarel doživljava medijski linč koji se ubrzava kad izvjesne novine počnu poistovjećivati logore Viet Minha s nacističkima. Ta nepoštena usporedba, neobranjiva kad znamo porijeklo i iznad svega cilj jednih i drugih, sablažnjava više onodobnih stručnjaka koji, u društvu nekoliko intelektualaca poput povjesničara

Pierrea Vidal-Naqueta, staju u obranu „prebjega“. Međutim, radijske postaje, televizije i novine ostaju na svađi osoba. Sudi se pojedincu, zahtijeva se da mu se sudi za ratni zločin, ali rijetki su oni koji smještaju priču u svoj kontekst. Sramota koja je okaljala jednog čovjeka prelila se na sve „prebjege“, dok odgovornost francuske vojske jedva figurira u raspravi: slijepa represija, poharana polja, spaljena sela, napalm (prvi put upotrijebljen u borbi za Viet Yen, baš kada Boudarel prelazi neprijatelju), stopa smrtnosti u kažnjeničkim kolonijama – tek su ovlaš spomenuti. Međutim, kako je moguće objasniti jedno bez drugoga?

Nakon televizijskog sučeljavanja te dvojice, svađa se nastavlja na ulici. Prosvjeduje se i zahtijeva optužnica za Boudarela, studenti krajnje desnice razbijaju fakultet na kojemu on predaje, a policija mora pucati da bi rastjerala pobunjenike. Ti pak očito ne čitaju stripove jer tijekom tog razdoblja nijedan primjerak Zaboravljenih nije završio u plamenu. A Nico Valone i Henri Joubert itekako su ih mogli razjariti!

Travanj 1991. Promjena vlade, ubojstvo Chapoura Bakhtiara i afera Péchiney bacaju Boudarela i njegove kritičare u drugi plan vijesti. Kako su i izašli iz sjene za trajanja skandala, tako će „prebjezi“ u nju ubrzo potom i ponovno utonuti.

Tim više smo ponosni što smo im odali počast, i tim više sretni što je ta počast oživljena izdanjem koje držite u rukama.

Za kraj istaknimo da susret fikcije i stvarnosti može poprimiti manje polemičke i dirljivije oblike. Među poštom koju smo primili nakon objavljivanja Zaboravljenih tri su nas pisma naročito ganula.

Jedno je stiglo od bivšeg „prebjega“ Claudea D., koji nam je izrazio svoju sreću što je pustolovina njegovih suboraca konačno ispričana; naime, kada je sam bio pokušao rekonstruirati svoj životni put, naišao je na samu ravnodušnost, neprijateljstvo, katkada i grubost. Njemu je objavljivanje našega stripa pomalo značilo osvetu.

Drugo je pismo bilo od žene euroazijskih korijena, čiji se otac, poput Jouberta, priključio neprijateljskim snagama prije nego što se oženio vijetnamskom suborkinjom: rođena iz njihove veze, prepoznala se u liku Kim Chi.

Posljednje od pisama poslala nam je mlada spisateljica Mano G., od djetinjstva obilježena tajanstvenim nestankom svog ujaka u ratu u Indokini. Napola između legende i činjenica, tijekom godina u njoj je izrasla epopeja čiji je junak prešao na stranu neprijatelja i prigrlio njihovu borbu, oženio se Anamkinjom, s kojom je dobio potomstvo kao simbol bratstva među narodima. Čovjek se zvao Henri i dolazio je iz malog sela u Savoji sličnoga Valentrayu. Tako da ju je otkriće Zaboravljenih šokiralo: Henri Joubert mogao je biti samo njezin ujak, a onaj koji mu je ocrtao portret njegov sin.

Nažalost, morao sam je razočarati.

Ne, Mano, ni Christian ni ja nismo tvoji rođaci.

A ipak…

Ipak pomalo pripadamo istoj obitelji; jer dok smo se družili s tim „prebjezima“ kako bismo ispričali njihovu priču, nismo li na neki način postali njihova braća?

frank giroud






KAD SU PRELE LJUDSKE SUDBINE, PARKE SU U ISTU POTKU ZNALE UPLESTI NITI NAJLUĐIH KORIJENA…

MEĐUNARODNI AERODROM ROISSY,

LISTOPAD 1986.

LJUDI SU DANAS PARKE ZABORAVILI, ALI KATKADA SE JOŠ DOGODI DA IM SE SUDBINE POVEŽU NA NEOČEKIVANIM MJESTIMA I U NEVIDLJIVIM VREMENIMA…

VIRIEU-SUR-LÈZE, ISTOG DANA, PSIHIJATRIJSKA

USTANOVA SAINT-LAZARE.

FRANCUSKA INDOKINA, PUT ZA TIEN BINH. PRIJE VIŠE OD TRIDESET GODINA…



DA, VIŠE OD TRIDESET GODINA! TREBALO JE PROĆI VIŠE OD

TRIDESET GODINA DA BI POSTIGLI DOGOVOR!

ALI DANAS JE TO TO!

A VI, ČEKATE OCA?

NE. UJAKA. RODITELJI SU MU DAVNO UMRLI, A ON NIJE IMAO VREMENA IMATI DJECU. TAKO DA SMO GA MI

NASLIJEDILI!

BOG ZNA ŠTO ĆEMO S NJIM…

SPOR IZMEĐU PARIZA I HANOIJA NAPOKON JE RIJEŠEN…POSMRTNI OSTACI KOJE

JE DRŽALA VIJETNAMSKA VLAST UPRAVO SE VRAĆAJU U NAŠU

ZEMLJU…



… I MOŽEMO ZAMISLITI GANUĆE ONIH KOJI DANAS DOČEKUJU USPOMENU NA

DRAGO BIĆE…

… KOJE SU SMATRALI ZAUVIJEK

IZBRISANIM IZ PAMĆENJA!

MOŽETE LI NAM REĆI ŠTO OSJEĆA-TE, GOSPODINE?

… NAŠEG DEČKA. ALI TO ŠTO SE NISMO MOGLI OKUPITI NA NJEGOVOM GROBU, TO… TO JE MOŽDA

BILO NAJSTRAŠNIJE…



A VI, GOSPOĐO? I VI OSJEĆATE

TU…

NE. NE, ZATO ŠTO HENRI… MOJ SIN… NIJE

OVDJE. NIJE MEĐU NJIMA…

ALI… MOŽDA ĆE BITI U – HM! –

U… SLJEDEĆIM KONVOJIMA?

NE, NEMA GA NA POPISIMA. UOSTALOM, NIKADA NISMO PRIMILI SLUŽBENU OBAVIJEST O SMRTI. SAMO… ODJEDNOM SE PRESTAO

JAVLJATI. JA… PROVELA SAM GODINE POKUŠAVAJUĆI NEŠTO SAZNATI…

ALI… NIŠTA! NIKAD! TAKO DA SAM SE DANAS NADALA DA… I… I NIJE OVDJE!

TO JE ZBILJA ČUDNO. ALI MOŽDA NETKO… NETKO TKO NAS SADA

SLUŠA ZNA NEŠTO O NJEMU?

KAKO SE PREZIVATE, GOSPOĐO?

JOUBERT. DOLAZIM IZ

VALENTRAYA.



BOŽE DRAGI, NEUWIRTH!

BRZO!



NE PANIČARI! DOŠAO SAM TI SAMO PRIOPĆITI JEDNU IDEJU

KOJA MI SE OD MALOPRIJE MOTA PO GLAVI…

U PONOĆ!? ZAR SI

PUK’O!?

A OSIM TOGA, PIO SI!?

MMHM, NE! DOKAZ JE

TO ŠTO SAM ŽEDAN!

NEMAŠ NIŠTA ZA CUGNUTI?

MINERALNU ILI FRAPE OD

JAGODE?

MA DAJ! NE ZAJEBAVAJ!

TI SI TAJ KOJI ZAJEBAVA, NICO MOJ

DRAGI! TI SI TAJ!



DA SI U DOBRIM ODNOSIMA S UPRAVOM, MOGAO BI SI PLATITI SVA ČUDA KOJA TI

SRCE ŽELI!

MOGAO BI SE NALJOSKAVATI SVAKE VEČERI!

MOGAO BI SE I FIKSATI

ETEROM, NITKO TI NE BI MOGAO

PRIGOVORITI!

SAMO, ETO: NISI VIŠE NA VRHU,

STARI MOJ! EJ! EJ!

UPOZORAVAM TE DA SAM DOBIO TRI NAGRADE!

DA, PRIJE TRI GODINE. ALI KOLIKO TI JE PROJEKATA ODBIJENO U

POSLJEDNJIH ŠEST MJESECI?

PA ŠTO ONDA?

JESAM LI JA KRIV ŠTO

SE VRATILA INKVIZICIJA?

I JESAM LI JA KRIV ŠTO SAM IZVUKAO

KRIVU KARTU?

DOBRO, U REDU!

ŠTO? ZAJEDNO SMO POČELI U FIRMI, ZAR NE? A SAD

SAM JA NEPOŽELJAN, A TEBI DAJU TITULU “GOSPODINA ZAMJENIKA DIREKTORA

ZA PROGRAM”. TO JE SLUČAJNOST?

DA NIJE TE MOJE TITULE, STARI MOJ,

BOGZNA GDJE BI TI BIO!

DOBRO, NISI ZATO DOŠAO! SPAVA MI SE, PA GUKNI VIŠE: ŠTO SI OPET IZMISLIO?

JESI LI U TIJEKU ONE PRIČE O LJESOVIMA IZ INDOKINE I

STARICOM KOJA JOŠ NE ZNA ŠTO JOJ JE SA SINOM?

DA, I ŠTO S TIM?



PA ETO! JA SAM ODLUČIO PRONAĆI TOG… MOMKA!

SRAAAAANJE!

ALI GOVORIO SI O TEMI SUROGAT MAJKI! TO JE BILO SUPER! ZAŠTO NAS ŽELIŠ DAVITI

PRASTARIM PRIČAMA?

MOLIM? ŽELIM SAMO NAPRAVITI PORTRET!

OTKRITI KAKVA JE OSOBA TIP BIO, REKONSTRUIRATI

NJEGOV PUT…

SA SVJEDOČAN-STVIMA, PISMI-MA, FOTKAMA I

SVIM TIM…

NEĆU GA ZAISTA TRAŽITI… ALI PRAVIT ĆU SE KAO DA TO RADIM! DOKUMENTARAC S ELEMENTIMA KRIMIĆA! ZAR TO NIJE SUPER?

BAŠ! VEĆ VIĐENO! OSIM

TOGA, PAZI! NISU SVI PROGUTALI VIJETNAMSKU PILULU… JOŠ

ĆEŠ SI STVORITI PROBLEME!

MA JA SE ŽELIM POZABAVITI

JEDNIM ČOVJEKOM, NE RATOM! GLE: “AUTOPSIJA

IZGUBLJENOG VOJNIKA”! ZAR TO

NIJE SUPER?

A ISTODOBNO ISKORIŠTAVAMO

AKTUALNE VIJESTI:

KOSTURI KOJI SE ČETRDESET GODINA POSLIJE

VRAĆAJU U DOMOVINU, TO

SE NE VIĐA SVAKI DAN!

DAJ, AJDE!

DOBRA JE IDEJA!

PHHH… DOBRO, JER MI SE SPAVA I JER MI SE NE GLEDA TVOJU PIJANU TJELESINU KAKO SE VALJA PO

MOJIM FOTELJAMA!

AH, LUCAS! LUCAS! ZNAO SAM DA SI

OSTAO DRUG! DOBRO, NE GNJAVI VIŠE!

I PAZI: ODEŠ LI PREDALEKO, SVE ZAUSTAVLJAMO! NEKA TO BUDE

JASNO, HA?



SAINT-LAZARE, 23. RUJNA. JESEN JE STARU ZGRADU PREKRILA PRIVIDOM

SPOKOJA.

NO PRIRODA NIKADA NIJE TOLIKO SNAŽNA DA BI MOGLA IZBRISATI LUDILO…

… A NI LUDILO TOLIKO POTPUNO DA BI MOGLO PONIŠTITI PROŠLOST.



RENÉ JE TO OTKRIO U SVOM OBILASKU, GOSPODINE. ALI KREVET JE VEĆ BIO

HLADAN: MORA DA JE POBJEGAO ODMAH NAKON GAŠENJA SVJETALA. DA DOJAVIM

POLICIJI?

JA ĆU SE ZA TO PO-BRINUTI. NASTAVITE GA TRAŽITI PO KUĆI, ČISTO DA JOŠ JED-NOM PROVJERIMO.

HALO, CORBINE? OVDJE BEDROSSIAN. OPROSTI ŠTO TE IZVLAČIM IZ KREVETA,

ALI U TEŠKIM SMO GOVNIMA…



MOŽEMO LI NEŠTO

NAPRAVITI?

DA, MOŽETE SE POMOLITI. JADAN TIP, NA MJESTU JE POGINUO. A

SVINJA KOJA GA JE SRUŠILA NIJE SE ČAK NI ZAUSTAVILA!



TUŽNA TEMA ZA POČETAK DANA, HA?

PA, DOVRAGA, KAKO!? IMAM LI JA NJUŠKU PISKARALA ILI SU VAS DRESIRALI

DA NANJUŠITE NOVINARE??

NE LASKAJTE MI: IMAMO ISTI MIRIS!… NICOLAS VALONE IZ “SCOOPA”… NA DRUGOM!

NE ZEZAJTE!? AH, PA ONDA EVO RUKA! GABRIEL LARU IZ VAL HEBDOA. STVARNO RADITE SUPER STVAR! ALI ŠTO VAS DOVODI U NAŠU ZABIT??

GOSPOĐA JOUBERT. ZNATE LI GDJE BIH JE

MOGAO NAĆI?

AAAH! GLEDALI STE VEČERNJI

DNEVNIK PROŠLOG PONEDJELJKA!

ČUJTE, AKO ŽELITE NAPRAVITI REPORTAŽU O HENRIJU, TO JE ZGODNA IDEJA. ČINI SE DA JE BIO

PRILIČNO SJAJAN TIP.

LAKO ĆETE JE PRONAĆI: STANUJE U JEDNOJ OD

POSLJEDNJIH KUĆA U SELU…

… ODMAH IZA STOLARIJE.



KADA JE PRESTAO PISATI?

KRAJEM ‘46. GODINU NAKON ŠTO JE OTIŠAO, OTPRILIKE. ZNATE,

RAZMOTRILA SAM VIŠE-MANJE SVE MOGUĆNOSTI…

DA JE STRADAO U BORBI, PRIMILA BIH OBAVIJEST O SMRTI. TAKO DA SAM POMISLILA DA JE MOŽDA…

BIO…DA JE DE-

ZERTIRAO…



TEŠKO BI MOGAO PISATI IZ DUBINE

PRAŠUME… DA NE SPOMINJEM SRAM…

ILI NADZIRANU POŠTU… 1954.,

NAKON ŽENEVSKOG SPORAZUMA, MNOGI SU SE DEZERTERI

PREDALI, ALI NIJE BIO NI MEĐU NJIMA.

… A KOJA JE SLUŽBENA VERZIJA VOJSKE?

“SMATRAN NESTALIM.”

GDJE… KAD… KAKO…? NIKAD NISAM USPJELA SAZNATI NIŠTA VIŠE.

DAVALI SU MI TEK VRLO NEJASNE ODGOVORE.

MEĐUTIM, VIJETNAMCI SU SKUPLJALI TIJELA UBIJENIH VOJNIKA. DA JE HENRI ONDJE

UMRO, MORAO BI BITI U KONVOJU NA

ROISSYJU…

NIKAD NISTE POMIŠLJALI DA JE MOŽDA… HM… DA JE

MOŽDA… PREŠAO NA SUPROTNU

STRANU? HOĆETE REĆI: JE LI MOJ SIN IZDAO SVOJU ZEMLJU?

POMIŠLJALA SAM NA TO.

NE BI BIO JEDINI: U TOM RATU MNOGO

SE FRANCUZA PRIKLJUČILO

NEPRIJATELJU…



ALI U STUDENOM ‘62. AMNESTIRANI SU I VEĆINA IH SE VRATILA. OKUPILI SU IH U MARSEILLEU…

NAŽALOST, HENRI NIJE BIO NI U TOJ SKUPINI… KAO ŠTO NIJE BIO NI

MEĐU POVRATNICIMA ‘64. POSLJEDNJIMA…

A TAJ CARRAZ KOJEG STE SPOMENULI...

ON NE ZNA NIKOGA TKO JE OTIŠAO S

HENRIJEM?

ZNA JEDNOG OD NJIHOVIH DRUGOVA

IZ POKRETA OTPORA. 1954. POKUŠAO GA JE PONOVNO PRONAĆI.

NEUSPJEŠNO…

A… NJEGOVA CURA?

CÉCILE? ONA SE NIJE MOGLA STRPJETI… MESAREV SIN I

NJEGOVA BLAGAJNA IZBRISALI SU JOJ HENRIJA IZ PAMĆENJA

I PRIJE NEGO ŠTO JE PROGLAŠEN NESTALIM.

OVA PISMA I FOTKU… MOŽETE LI MI IH

POSUDITI?

TO JE SVE ŠTO MI JE OD NJEGA

OSTALO…

PAZIT ĆU NA NJIH VIŠE NEGO NA SVOJU KĆER. A AKO BILO ŠTO SAZNAM, VI ĆETE

PRVI BITI OBAVIJEŠTENI.

KAKO GOD BILO, USKORO ĆU OPET

NAVRATITI…

ONDA DOVIĐENJA.

DOVIĐENJA!





OPROSTITE, GOSPOĐO, JESTE LI VI… CÉCILE?

ZOVEM SE CÉCILE, DA. CÉCILE REYNAUD…

ZAŠTO?

NICOLAS VALONE. JA SAM NOVINAR I RADIM EMISIJU O VETERANIMA IZ INDOKINE, KAO ŠTO JE HENRI JOUBERT.

VI STE GA DOBRO POZNAVALI, ZAR NE?

“DOBRO”… NE BIH BAŠ TAKO REKLA! ZNALI SMO SE GODI-NU-DVIJE, DA, ALI… NEMA GA VIŠE OD ČETRDESET GODINA!

ŽELITE LI INFORMACIJE, OBRATITE SE NJEGOVOJ

MAJCI…

DOLAZIM OD NJE.

ONDA VAM NE MOŽEMO REĆI

NIŠTA VIŠE.

NE BIH VAM SE HTIO MIJEŠATI U POSAO,

ALI… NE MISLITE LI DA DANAS IMA DOVOLJNO

JADA I BEZ KOPANJA PO JUČERAŠNJIM?

NIJE MI BILA NA-MJERA…

A! GOSPOĐO JANIN!

JUTROS SMO MISLILI NA

VAS!DOBIO SAM

PRVOKLASAN JANJEĆI BUT! POGLEDAJTE

SAMO!

GOSPODINE VALONE!



OPROSTITE ZBOG MALOPRIJE. ALI… TOLIKO JE VREMENA

PROŠLO DA… KAO DA STE ME DOŠLI PITATI ZA DUHA!

ZNATE… DA, SAMO DVIJE GODINE BILA SAM BLISKA S RIRIJEM, ALI… ZAPRAVO… POZNAVALI SMO SE OD

RANOG DJETINJSTVA…

VEĆ NI TADA NIJE BIO POPUT

OSTALIH…

VRLO JE RANO IZGUBIO OCA I ZBOG TOGA KAO DA SE

OKRENUO SAMOME SEBI…

BIO JE ZATVOREN… SANJAR… ALI UNUTRA

JE BIO ŽIVA VATRA!

UMJESTO DA ZAFRKAVA DJEVOJKE

I POTAJNO PUŠI S OSTALIMA, ON JE

ČITAO O PUTOVANJIMA I PISAO PJESME…



BIJELA ZVIJER OTIŠLA JE, ALI DRUGE SU DOŠLE…

PROBUĐENA PRIRODA TITRA TISUĆAMA ZRNA, ODIŠE TISUĆAMA ŽIVOTA,

NO SMIJEH JOJ ZAMIRE.LATICE SU ZLATNE, AL’ NEBO OLOVNO…

TVOJE USNE I TVOJ POGLED I TVOJE GRUDI POD HALJINOM OTKUCAVAJU OBEĆANJA KOJA NAPOLA ČUJEM.

JER U BUDUĆNOSTI ČUJEM DA NAŠA SADAŠNJOST KRVARI…

O, DRAGA MOJA, O, MILA MOJA, RECI MI KAD ĆE SE VRATITI ŽETVE NADE!



TREBA SE PAZITI MLADENAČKIH ZANOSA: MISLIMO DA JE TO LJUBAV, ALI TO JE SAMO EFEKT PRVIH UZBUĐENJA…

ALI RIRIJA, NJE-GA… MISLIM DA SAM GA STVAR-

NO VOLJELA.

VOLJELA SAM GA ZBOG NJEGOVE NJEŽNOSTI… ONOG ŠTO JE GORJELO U

NJEMU… NJEGOVIH SNOVA…

ALI, ETO: VEĆ TADA JANJEĆI JE BUT BIO NA VIŠOJ CIJENI OD SNOVA!

PA NISAM MOGLA RAČUNATI NA NJEGA! PRVO

POKRET OTPORA… ZATIM ANAM! ŠTO DALJE?

AFRIKA? AMERIKA? PROVELA BIH ŽIVOT

ČEKAJUĆI GA!

UKRATKO: PRODAVAČ ROSTBIFA STIGAO JE

U PRAVI ČAS! JESTE LI JAVILI HENRIJU?

DA… POSLALA SAM MU OPŠIRNO PISMO U KOJEM SAM MU SVE OBJASNILA…

KAKO JE REAGIRAO?

NEMAM POJMA. TADA JE NEGDJE PRESTAO PISATI,

KRAJEM ‘46...

NEGO… AKO SAZNATE NEŠTO ZAISTA NOVO…

ONDA ĆE TO BITI U NOVINAMA: MOŽETE BACITI POGLED PRIJE

NEGO ŠTO U NJIH ZAMOTATE JANJETINU.

ODUVIJEK MRZITE ŽENE?

OPROSTITE…

NE ZNAM ZAŠTO VAM TAKO ODGOVARAM. NA KONCU, NE ZNAM NIŠTA O VAMA… A O HENRIJU JEDVA MALO VIŠE… IPAK… MOŽDA SE ZA NJEGA VEĆ POČINJEM VEZATI…

ON TO ZASLUŽUJE.

TO JOŠ NE ZNAM. DOVIĐENJA, GOSPOĐO

REYNAUD.



ANTOINE CARRAZ ROĐEN JE U VALENTRAYU.

ODRASTAO JE U VALENTRAYU. ONDJE JE VOLIO I PATIO, CRNČIO I BORIO SE.

CIJELOGA ŽIVOTA BIO JE KAO KAMEN

SVOGA SELA. DIO NJEGOVE DUŠE.

ŽELIO JE TO OSTATI I POSLIJE

SMRTI.

I KAKO BI IZBJEGAO IZNENAĐENJA, SAM JE PRIPREMAO SVOJ ZAGROBNI

ŽIVOT.

PROKLETI RITON! JOŠ SE SJEĆAM DANA KAD

NAM SE PRIDRUŽIO! BILO JE TO ‘44... PRVI DAN GODINE! ZAMISLITE!

MEĐU SVE TE MUŠKARČINE STIGAO JE ZALEĐEN I NAPOLA

KREPAN, BEZ IČEGA OSIM SVOJE NJEŽNE PRIRODE I KRZNENE

JAKNE STAROG…

PUN IDEALA, ALI SA STRAHOM U ŽELUCU. NIJE ON BIO ZA NASILJE, RITON, I TIJEKOM PRVIH AKCIJA

STVARNO MU JE TREBALA SVA VOLJA SVIJETA DA NE POBJEGNE!

OKIDAČ SE DOGODIO DVA ILI TRI MJESECA POSLIJE… JEDNOG

SU NAS DANA NAPALI MALO ŽEŠĆE NEGO

OBIČNO…



PRE… PREVIŠE IH JE! T… TREBA SE

POVUĆI!

A DA? A KAKO? OVE PEDERČINE PRESJEKLE SU

NAM PUT!

JEBEMU, NE VJERUJEM! VJEČNO TI SE ŽURI! ZAR NISI MOGAO

IZBROJATI KAMIONE PRIJE NEGO… PUÈS! NEMA SMISLA RRRASPRRRAVLJATI.

BUDUĆI DA SMO PRRREDALEKO DA IM POŠALJEMO SVOJE

POKLONČIĆE…

… DOSTAVIT ĆEMO IM IH DOMA!

PABLO! ŠTO TO…?!?

¡LIBERTAAAAD! ¡LIBER… TAAAD…!¡LIBER…



PABLOVE GRANATE RASTJERALE SU NJEGOV STRAH. NA KRAJU RATA I DALJE JE GAJIO ISTE IDEALE, ALI SAKRIO IH JE POD PRAVOM

LJUŠTUROM BORCA!

ZBOG TE PROBUĐENE BORBENOSTI OPET JE OTIŠAO U RAT?

NE BAŠ… VALJA REĆI DA ZA POKRET OTPORA POVRATAK U GRAĐANSKI

ŽIVOT NIJE UVIJEK BIO RUŽIČAST…

U MOM SLUČAJU BILO JE U REDU: VRATIO SAM SE NA FARMU. ALI OBIČNIM ŠLJAKERIMA BILO JE ZEZNUTIJE. A KAKO SE RAT

NASTAVIO U NJEMAČKOJ I AZIJI, DOSTA IH JE OTIŠLO TAMO. NA POČETKU JE BILO DOVOLJNO

ISPUNITI PRIJAVU.

ŠTETA…

E PA, HVALA, GOSPODINE CARRAZ!

VIDIMO SE!

USPUT, ŠTO SE VAŠEG GROBA TIČE… PRIJE NEGO ŠTO SE

NJIME POSLUŽITE, POSTUPITE KAO S DOBRIM VINOM…

PUSTITE GA DA ODLEŽI!

IZ VAŠE GRUPE JEDINO JE HENRI OTIŠAO?

NE, I JEDAN OD NAŠIH VOĐA. ZVAO SE GUYON. MARCEL GUYON. ALI NI ON SE NIJE VRATIO OVAMO I NIKAD NISAM SAZNAO ŠTO MU SE DOGODILO.


Documents

KOLORKA Giroud & Lax · Kao mladom profesoru u Indokini, gadi mu se kolonijalni rat u koji se upušta njegova zemlja i fascinira ga neprijateljski tabor. Hrabrost tih partizana, koji