KOLORKA Savoia - DELFI knjižare · 2020. 6. 23. · Aldous Huxley Zajedljivi pilat: dnevnik jednog putovanja 1926. „... I ono što služi vašim zadovoljstvima natopljeno je

www.fibra.hrwww.stripovi.com

KO LO R K A

SavoiaZaboravljeni robovi Tromelina

Kolorka_67_Tromelin_KB.indd 1 03.10.16. 9:59:55

KO LO R K A

SavoiaZaboravljeni robovi Tromelina

Knjiga 67

Scenarij, crtež i bojeSylvain Savoia

Originalno izdanjeLes esclaves oubliés de Tromelin (2015)

IzdavačNaklada Fibra d.o.o.

Glavni urednik Marko Šunjić

PrijevodTomislava Volarić

LekturaJosip Sršen

Dizajn Melina Mikulić

Redaktura, prijelom i priprema za tisakMarko Šunjić

Tisak Stega tisak d.o.o.

Naklada 500 primjeraka

ISBN 978-953-321-245-6Zagreb, listopad 2016.

Les esclaves oubliés de Tromelin© DUPUIS 2015, by Savoiawww.dupuis.comAll rights reserved


P R V I D I O


„Srž čovjekova djelovanja – prevoziti s jednog kraja

svijeta na drugi. [...] No, u svakom slučaju, većina

ljudskog djelovanja nije učinjena da bi se promatrala

kroz prizmu razuma.“

Aldous Huxley Zajedljivi pilat: dnevnik jednog putovanja 1926.

„... I ono što služi vašim zadovoljstvima natopljeno je

čovjekovim suzama i obojano njegovom krvlju.“

BernArdin de sAint Pierre Robovi na fRancuskim otocima 1773.

Zahvaljujem Maxu Guéroutu bez kojeg ništa ne bi bilo

moguće, ovako lijepi susreti su rijetki. Thomasu, Joëu,

Jean-Françoisu, Laurentu, Nicku, Jeanu, Joelu, Yannu,

Jean-Michelu i Eugèneu, savršenoj ekipi brodolomaca.

Guy-Lucu i Sylvie, ambasadorima punima znanja s

otoka Bourbon. Cijeloj ekipi u izdavačkoj kući Dupuis, a

posebno Louis-Antoineu na strpljenju i podršci.

Hvala Lucu Perdrisetu, sudrugu u nemogućim

rokovima.

U sjećanje na Sudela.

sylvAin.

Zaboravljeni robovi Tromelina ■ 5


Njezine noge su se umorile, dovevši je tako daleko.

Na kraj svijeta.

Trebalo je prijeći mjesta koja nije poznavala. Put od visokih gora sve

dovde dijelili su dani i dani hoda među kamenjem, biljem, preko šuma, rijeka,

beskrajnih staza.

Izgladnjela...

Krhka je i drhtava pred tim novim vidikom.

Otvoreni ocean.

Spreman da je proguta.

Zaboravljeni robovi Tromelina ■ 5


Sve izgleda prijeteće. Zapljuskivanje vode o trup broda, nesigurni koraci na palubi, miris bijelaca i svega što prenose na svom ogromnom

brodu.

Šunka, brašno, alkohol...

Hoće li i oni biti pojedeni?

Andao!

Hajde! Hajde!

Njezino srce lupa i traži izlaz nadajući se da će uspjeti pobjeći.

Ona ne želi biti ovdje.

Zaboravljeni robovi Tromelina ■ 7 6 ■ Zaboravljeni robovi Tromelina


Naprijed!

Au!

Brzo se uspni.

Ako ne želiš da te bacim u

vodu!

Aah!

Bijele su je ruke ščepale, koža se slijepila jedna o

drugu...

Ali se ipak nije

izmiješala.

Njihov je govor nerazumljiv.

Demoni od krvi i mesa došli su po njih kako bi ih strovalili u pakao.

Svaki je korak bolniji od prethodnog. To je načelo prokletstva.



Krikovi straha.

Probudila se iznenadno, čula ih je kako dolaze s prvim danjim svjetlom.

Deseci su ljudi napali selo...

Svladavši svakog tko bi im se našao na putu.

Neki su ubijeni, ostali su pobjegli.

Većina ih je bila zaro-bljena i svezana.

Spalili su do temelja njezin i sve ostale domove nakon što

su ih opljačkali.

Au!!

Razmaknuti jedni od drugih okovima svezanima oko vrata, započeli su svoj

egzodus.

Među posrćućim figurama, neko-liko koraka ispred nje nalazila se njezina majka, usred svih onih koji su nastanjivali njeno dojučerašnje

bezbrižno djetinjstvo.



Njihov se put zaustavio na jednoj plaži, u privremenom logoru gdje su

držali ostale zatočenike.Morali su čekati u tom drvenom čudovištu koje ih je progutalo.

Aaah!!

Tsimiavo!

Mama...

Strah me!

Gdje nas odvode?

Mislila je da ništa ne može biti gore od zatočeništva.

Predodžbe se ograničavaju na ono

što je poznato.



Ovaj zrakoplov diže strašnu buku.

Spremam se na putovanje kroz vrijeme.

Mislio sam da vremenski stroj ipak treba biti savršeniji.

Naš je zrakoplov antikvitet svoje vrste.

Star je kao i ja.

No, ima neosporne kvalitete.

Primjerice, rekli su mi da može sletjeti ili uzletjeti na vrlo

kratkim pistama.

U našem je slučaju to poželjno. Kako bilo, drugog izbora nismo imali.Ovo je jedini način da stignemo

do svog odredišta.



U kojem trenutku započinje ova moja priča?

U trenutku kad sam u Le Mondeu pročitao članak o Maxovoj

prethodnoj ekspediciji?

Kada mi je on predložio da pođem s njima?

Kada sam razgovarao o tome sa svojim urednikom?

Ili mnogo prije, u djetinjstvu, kada sam gutao priče o potonućima i pustim otocima?

Da skratim, započet ću

priču odavde, na aerodromu

Orly, 23. studenog

2008., oko 21 sat. Tada, naime, moja fantazma

oživljuje.

Max, Nick, Joë i ja.

Dio ekipe.

Srce mi je treperilo zbog rastanka, a mozak je bio preplavljen pitanjima i

iščekivanjima.

Svatko od nas sigurno nosi u sebi jednog malog

Indianu Jonesa.

Crtač stripova putuje u fotelji.

Ja sam stvarao avanture iz svoje mašte, ne iz

proživljenog iskustva.

Moja se svakodnevica odvija u zaštićenom okruženju, udobnom na prvi pogled. No, to je zapravo način života koji hrani

tjeskobu. Zatupljen od mnogih upozorenja, zasićen informacijama o opasnostima življenja, vrlo često ostajem u zamci

sigurnih odabira.

Živjeti je opasno. Dakle... Uspet ću se u taj avion i u sve sljedeće. Iskreno, mrzim vijesti i navalu slika koje prikazuju spržene avionske ostatke čim se dogodi neka

zrakoplovna nesreća. Zahtijevam pravo na neznanje!

U očekivanju toga, krećemo. Zaozbiljno!



12 sati leta je dugo, ali u 18. stoljeću trebalo se putovati tri do četiri mjeseca da bi se stiglo do otoka Bourbon... s drugačijim utješnim mislima. Unatoč tome što obrok nije bio naročito osvježavajuć, mislim da sam izbjegnuo skorbut.

Doputovao sam na drugi kraj Zemlje. Nakon što sam u 30 000 milja preletio magična mjesta, prisustvovao sam izlasku sunca iznad Mozambičkog kanala, negdje između Somalije i Kenije. Zatim sam otkrio Madagaskar, posljednji bedem koji skriva beskraj Indijskog oceana i njegovih majušnih otoka.

Réunion. Posljednja točka putovanja i prve

ćuške: vlažne vrućine, zvukovi, mirisi.

Posljednji znaci civilizacije i živosti prije izolacije.

1642. Réunion je pripao Francuskoj. 1665. to predivno mjesto, pošteđeno ljudskog bijesa, postalo je "unosna nova kolonija“. Čovjek je ušao u raj i okončao ga. Odgovoran je za preobrazbu najrasprostranjenije vrste ptice u pivsku maskotu kao jedini dokaz njezina

postojanja, odgovoran je za masovni i kontinuirani uvoz malgaških, afričkih i indijskih robova da bi otok učinio "atraktivnim“.

Deseci tisuća muškaraca, žena i djece deportirani su, dehumanizirani, mučeni da bi proizvodili kavu. Upravo tako, kavu kojom su nas ponudili.

Nadam se da neće imati gorak okus.

Večeras će ekipa po posljednji put provjeriti zalihe. To je prilika da napokon ocrtam lica ljudi s kojima ću živjeti u sljedećim tjednima.

Nakon 12 sati leta još uvijek sam u Francuskoj. U nepoznatoj Francuskoj, napučenoj Malbarima, Cafreima, Zarabima i ostalima. Gdje sam i ja sâm stranac.



Opa! Hoćeš li nam upecati ovakve već

sutra?

To je za-branjeno,

momci!

Da, jesi li vidio plutajuće tvornice koje ispražnjuju

ocean?Odmah

relativizi-ramo, ha?

Uzet ću udice, nikad se ne zna...

Gotovo se svi poznaju iz prethodne ekspedicije otprije dvije godine.

Prisustvujem njihovim razgovorima u lelujavom stanju, ne poimajući stvarnost te scene. Iz vrta je vidljivo mnoštvo barki. Svjetlost njihovih lampiona privlači ribe.

Sva je oprema u sanducima.

Osigurali smo i lijekove za prvu pomoć.

Od sunčanice do želučanih problema.

Nick i ja novajlije smo za stolom. Treći je Jean, kamerman, koji će nam se pridružiti sutra.

Trudit ćemo se izbjeći

hitne kirurške intervencije!

O.K., da podsjetim, svaku ću večer provje-ravati uređaje

koje treba puniti.

Trebao bi i ujediniti sve foto-grafije terena i

napraviti legendu.

Sve je precizno organizirano, ništa se ne prepušta slučaju. Svatko je, oboružan prethodnim iskustvima, mislio na svaki detalj. Jedino ja dolazim s glavom u oblacima. Nisam neophodan ekspediciji. Prožima me ta nelagodna misao. Čini mi se da sam onaj kojeg se prvog može žrtvovati ako stvari krenu po zlu.

Sve je savršeno!

Preostaje nam jedino da zasučemo

rukave!

U krevet!



U toj zagušljivoj noći krajem listopada ne mogu se oduprijeti razmišljanju o klimatskom šoku koji će nas dočekati pri povratku u

Francusku usred prosinca.Koristim priliku da se još jednom civilizirano otuširam. Bit će to

rijetkost idućih dana, kao i mnoge druge stvari.

Mjesec i pol bez dodira s vanjskim svijetom. Kao znak sudbine, ne može bolje od ovoga.

Harrison Ford pretvara se u Pierrea Richarda. Odlazim na pusti otok s knedlom u grlu.

U zoru se nalazimo na vojnom aerodromu Saint-Denis gdje nas čeka jedan veliki vojni avion. Zadužen je za mjesečni prijevoz male ekipe meteorologa smještenih u Tromelinu. Vojnici ukrcavaju namirnice i opremu potrebnu našoj grupi. Max je poslao jedan dio već prošli mjesec

jer je kapacitet našeg taksija ograničen. Jelo i piće za petnaestak osoba za period veći od mjesec dana lijepo su natrpali ovaj caddy.

Pokušao sam napraviti mnogo slika krajolika i bujne vegetacije u slučaju da mi ta raznolikost počne nedostajati. Obilje snažnih i lijepih susreta tjera me da uživam u ovoj raskoši toliko različitoj od one koju poznajem. Potpuno sam svjestan burne povijesti koja se ovdje

odigrala. Sve mi se spontano razjašnjava. Kakav kontrast s onim gdje mi idemo!



Toliko pitanja, a tako malo odgovora.

Lica su ozbiljna. Nitko ne govori. Moramo urlati da bismo nadjačali zvuk propelera.

Sve škripi... Sve puca... Vlaga je prisutna u svakom kutku.

Poznavao sam tek polovicu putnika, a i njih sam vidio samo jednom. Osjećam se nesigurno, nemam kontrolu nad situacijom. Ali ta situacija nije neugodna. Bez posebnih odgovornosti, duh mi je otvoren za bilježenje svega što proživljavamo.

Zatvorenog u toj kabini što se trese, obuzeo me iznenađujući mir. Čini mi se da većina nas ova dva sata leta koristi kao priliku da se povuče u sebe kako bi se pripremila na izolirani svijet koji nas čeka.

Pokušavam odrediti uloge, no izgubljeni pogledi u njihovim razmišljanjima ne dopuštaju mi da iščitam mnogo toga.

Za nas je ovo putovanje vlastiti izbor. Slobodan i

uzbudljiv.

O čemu razmišljaju oni koji su silom odvedeni prema nepoznatoj sudbini?



Vrućina.

Šaputanja. Prigušeni plač.

Gušenje tijela i duša.

Život se tiho povlači.

Neprestano njihanje povećava tjeskobnu mučninu.

Lagani udar...

Gotovo nezamjetan.

Što je to bilo?

hooo!



Zvukovi užurbanih koraka zapečatili su sudbinu broda.

Malgaši više nisu jedini koji se boje.

Štakori bježe, ostavljajući bogatstva u spremištu.

Vaza-mas!!

Pustite nas, va-zamas!

Otvori-te!!

Angatras!! Duhovi se

ljute!

Ne žele da napustimo

svoju zemlju!

Dopremiti namirnice do Francuske.

Ponajprije rižu i govedinu. Voda!!!

To je bio zadatak kapetana Jeana de

Lafarguea.

athe!

aaaaaah! oooh!



Francusko-englesko kolonijalno rivalstvo, iz kojeg se rodio Sedmogodišnji rat, izgladnjuje Maskarežane i upravitelja to brine.

Ne želi više robo-va, i oni su gladna usta koja treba

nahraniti.

Ali Lafargue se oglu-šuje o tu zapovijed.

Pomozite mi!

Hajde!

Zanahary, čuvaj nas!

Čvrsto je odlučio obogatiti se na prvom

putovanju u svom novom brodu.

Brzo!

Bogatstvo koje je iščekivao cijeli život.

Ulog je ogroman...

Jednogodišnja plaća.

No, on zna da će duplo zaraditi.

Tako da može ponovno investirati kad se vrati s putovanja.



Zbog toga je ukrcao 160 ro-bova prilikom pristajanja u Foulpointeu.

Mladih i snažnih.

Ulazite! Ulazite!!

Lafargue se oglušio na upute svog šefa.

Plovio je neuobičajenom rutom kako bi iskrcao robove u punoj tajnosti, no

pouzdao se u nepreciznu kartu.

Sada se ljudskom priljevu, koji želi izaći, opire oceanski, koji se žuri da popuni svaki kutak broda.

Bori se protiv tih stranih tjelesa koja

mu prkose.

Brzo moraju napu-stiti ovu stupicu!

Ali vani...

Iluzija o sigurnosti okrutno je uništena.



Posada još uvijek niječe fatalnost svoje sudbine.

Jarboli padaju, topovi se njišu, a ni ljudi nisu

ništa stabilniji...

Mama!

31. srpnja 1761. oko 22:30, brod Indijske kompanije L’Utile

skončao je svoju debitantsku karijeru na koraljnom platou

Pješčanog otoka.

20 ■ Zaboravljeni robovi Tromelina


Ni tračka nade.

Ni mrve.

Tama je sve odnijela.

20 ■ Zaboravljeni robovi Tromelina


Prigušeni glasovi pro-nose se preko valova.

Izbezumljeni, izvlače se iz mora.

Teško je odrediti koji su među njima živi, a koji mrtvi.

Svi izgledaju poput prikaza. Neke je obuzela

očajnička mahnitost. Moraju izvući ono što more još nije

progutalo.

Ostali zatupljeno gledaju tijela

pokojnih.



Iz vode viri razmrskano drveno čudovište. Izgleda kao da je u agoniji, povijajući se i škripajući usred valova.

Gledajući taj prizor stežu im se srca i još uvijek ne mogu pojmiti da ih taj drveni kostur

nije smrskao...

... i najednom okamene od strave kad shvate da ih taj brod više neće moći služiti.

Nekoliko ljudskih mrvica još uvijek se održava na njemu.

Grozan kraj koji ih čeka tjera najodvažnije da

nešto poduzmu.

Među njima je Barthelemy Castellan du Vernet, prvi brodski poručnik.

Užetom se trudi svezati plutajuće ostatke broda. Pridružuju mu se i drugi, potaknuti krikovima

preživjelih na obali.



Tsimiavo ne zna kako je dospjela

ovdje.

Tsimiavo!!!

Mama!

Napokon utješan glas.

Na sekundu, prizor oko nje nestaje.

Tragedija bijelaca više je ne zanima.

Izmoren, Castellan stiže

na obalu.

Uspostavili su povezni-cu s brodolomcima.

Bila je to pobjeda za one koji ne znaju plivati, njihova

posljednja šansa da ne izginu prilikom potonuća

L’Utilea.

Mnogi su od njih časnici.

Bio je tu čak i kapetan Lafargue, zarobljen na

lijevom boku broda.Drugim riječima, u zahodu.



Bio je tu i mlađi Castellanov brat.Pridruženi putnik.

Iako je preživio noćnu pogibiju, sada je jedan jedini val izbrisao cijelu

njegovu budućnost.

Kao i budućnost 17 drugih mornara i putnika, te više od 70 robova.

Brzo!!

Moramo se udaljiti odavde!

Nije potrebno.

Što?!

Nije po-trebno.

NEEE!



Documents

KOLORKA Savoia - DELFI knjižare · 2020. 6. 23. · Aldous Huxley Zajedljivi pilat: dnevnik jednog putovanja 1926. „... I ono što služi vašim zadovoljstvima natopljeno je