Sažetak: Ušinski je jedan od najvećih didaktičara u

povijesti. Veliku je važnost pridodavao problemima

dječjeg učenja, procesu usvajanja znanja, formiranju

navika, upozoravao je na značenje motivacije za učenje, a

posebno je obradio metodičke probleme elementarne

nastave materinskog jezika. Veliku je važnost posvetio i

učiteljima, te dolazi na ideju osnivanja pedagoških

fakulteta kao mjesta za obrazovanje budućih učitelja.

Ključne riječi: materinji jezik, učenje, pedagoški fakulteti

SADRŽAJ:

1. Uvod ...................................................................................................................... str 3.

2. Razrada................................................................................................................... str 5.

2.1. „Materinji jezik“ ........................................................................................ str 5.

2.2. „Čovjek kao predmet odgoja“ ................................................................... str 9.

3. Zaključak ............................................................................................................... str 11.

4. Literatura ............................................................................................................... str 12.

1. Uvod

Konstantin Dimitrijević Ušinski (1824. – 1870.), rođen u Tuli, završio je Pravni

fakultet Moskovskog sveučilišta 1844. godine. Potječe iz srednje-imućne plemićke obitelji.

Još u vrijeme studija bavio se i širim društvenim problemima i bio pod utjecajem ruskih

revolucionarnih demokrata, a na njega su posebno utjecala djela književnih kritičara V. G.

Bjelinskog i N. A. Dobroljubova. Proučio je djela klasika povijesti pedagogije pa se i sam

bavio pedagoškim problemima. Društveni pokret u to je vrijeme na dnevni red stavio i žensko

pitanje, pa se pod utjecajem novog pokreta radilo i na reformi odgoja ženske mladeži koja se

do tada odgajala u zatvorenim institutima. Ušinski je 1859. godine dobio poziv za rad u

Smoljnom, u petrogradskoj staleško-plemićkoj školi zatvorenog tipa za djevojke, gdje su

nastavu koja je bila na francuskom jeziku pohađale isključivo „blagorodne“ djevojke.

Dolaskom u Smoljni institut, Ušinski je sa svojevrsnom mu energijom i žarom počeo

reorganizirati cjeloukupni rad i odgoj u institutu. No njegove težnje naišle su na otpor

2

pojedinaca i protiv njega su slali anonimne denuncijacije, pa je 1862. godine morao odstupiti

sa te dužnosti. U međuvremenu je objavio udžbenik Materinski jezik s uputama za učitelje, i

zbirsku tekstova Dječji svijet.

Otpuštanje Ušinskog iz Smoljnog nepovoljno je djelovalo na njegovo zdravstveno stanje,

počela ga je nagrizati tuberkuloza. On zato odlazi u Švicarsku, gdje je živio od 1862. – 1867.

godine. Boravak u Švicarskoj koristio je za proučavanje organizacije ženskog odgoja i

obrazovanja i za pisanje udžbenika pedagogije. Posjetio je više ustanova za odgoj ženske

mladeži i osnovnih škola i sve je to zapisao u svojim pismima Pedagoška putovanja po

Švicarskoj. Ondje je Ušinski napisao i dva sveska svojega glavnog pedagoškog djela Čovjek

kao predmet odgoja i usporedno je skupio materijale za treći svezak kojeg nije uspio objaviti.

Na temelju načela narodnosti u odgoju, kod Ušinskog se nameće i zahtjev za nastavom na

materinskom jeziku. Njegova čitanka „Materinski jezik“, s priručnikom za učitelje, doživjela

je više od 150 izdanja i ima veliku vrijednost u didaktici i odgojnom procesu. Knjigu

karakterizira shvaćanje dječje psihe, osobina dječje dobi i dječjih interesa, a u njoj je

raznovrsni materijal za upoznavanje materinskog jezika, što ga djeca stječu u prirodi i

društvu.

3

2. Razrada

2.1. „Materinji jezik“

U svojem djelu „Materinji jezik“, Ušinski se ponajviše bavio problematikom jezika kao

nacionalnog određenja, kao nečeg što je čovjeku urođeno i što ga definira, određuje i

usmjerava u njegovom daljnjem razvoju. On polazi od tvrdnje da je jezik svakog naroda narod

stvorio sam, te sukladno s tim, svaki jezik na neki način obilježava narod. Po njemu, jezik

naroda je najljepši cvijet koji nikad ne vene i koji se vječno rascvjetava, cvijet njegovog

duhovnog života kojem je početak daleko izvan granica povijesti; trag cjeloukupnog

duhovnog života narod brižljivo čuva u svom jeziku, u svojoj riječi.

„Početak ljudske riječi uopće, pa čak i početak jezika ovog ili onog naroda, gubi se u

prošlosti isto tako kao i početak povijesti čovječanstva i početak povijesti velikih

4

narodnosti; ma kako bilo mi ipak tvrdo vjerujemo da je jezik svakog naroda stvorio sam

narod, a ne neko drugi“ 1

Prema Ušinskom, kad nestane, izumre jezik – ne postoji više ni narod. Jezik je, na taj način,

najpotpuniji i najvjerniji ljetopis jednog naroda, a nove generacije koje lako i bez muke

usvajaju svoj materinji jezik, također u sebe upijaju sve one slike, misli i osjećanja tisuća

generacija koje su im prethodile. Učeći materinji jezik, dijete u sebe upija duhovni život i

snagu naroda. Dijete čiji razvoj nije bio popraćen nasilljem, u većini slučajeva, sa svojih 5 ili

6 godina već sasvim slobodno i pravilno govori svojim materinjim jezikom. Kad ono čuje

novu riječ, počinje, u većini slučajeva, potpuno je pravilno mijenjati i povezivati sa drugim

riječima; kad dijete želi izraziti neku misao, u jednog slučaju upotrebljava jedan izraz, u

drugom drugi, i to bez razmišljanja. A pogledajte sa koliko poteškoća stranac stječe taj osjećaj

za tuđi jezik. Jedan Nijemac, na primjer, može provesti 20 godina u Rusiji a da ne stekne čak

ni ono znanje jezika koje ima trogodišnje dijete. Stoga Ušinski materinji jezik naziva velikim

narodnim pedagogom, zbog toga što taj pedagog ne samo što poučava mnogome, nego

poučava izvanredno lako, i to pomoću neke metode koja na nedostižan način olakšava rad.

Učeći materinji jezik, dijete ne uči samo pravila, riječi i promjene, već uči i mnoštvo

pojmova, pogleda na stvari, mnoštvo ideja, logiku, filozofiju, i to tako lako i brzo, u dvije do

tri godine, dok se ni polovica toga ne bi mogla usvojiti planskim i organiziranim učenjem

nekog jezika. Iz toga proizlazi sljedeće pitanje: zar dijete isto tako lako ne može naučiti strani

jezik i zar to učenje ne bi moglo biti isto toliko korisno koliko i učenje materinjeg jezika? To

je točno; ako bi se rusko dijete koji bi od malena govorilo francuski ili njemački jezik našlo u

istoj sredini u kojoj se nalazi mali Francuz ili Nijemac, njegovo bi razvijanje također išlo u

tom pravcu, iako možda ne baš sasvim istom, jer moramo uzeti u obzir činjenicu nasljeđa

nacionalnog karaktera, koja se ne može osporiti. Ako prihvatimo tvrdnju da je jezik proizvod

1 Zaninović, M. (1985.): Pedagoška hrestomatija, str. 263.

5

narodne misli i osjećanja u kojima se odražavaju tekovine duhovnog života naroda, shvatit

ćemo zašto se u jezik svakog naroda preslikava naročiti karakter naroda. Jezici nas bolje i od

same povijesti upoznaju sa karakteristikama naroda koji su ih stvorili, te je stoga jezik

najbolje i jedino pouzdano sredstvo kojim se može proniknuti u karakter nekog naroda.

Ako zamijenimo materinji jezik tuđim a ostavimo dijete da živi u svom narodu, prema

Ušinskom, to smo dijete natjerali da se zauvijek odreče najdragocjenijeg duhovnog nasljeđa

naroda, i to baš onog dijela koji ga je činio sinom ili kćeri svog naroda i domovine. To dijete

može naučiti ruski jezik kao što bi naučilo strani, ali utisci koje je dobilo još u kolijevci nikad

neće iščeznuti iz njegove duše. To će dijete zauvijek ostati stranac svome narodu i neće

doprinijeti njegovom organskom razvoju.

Kako kaže Ušinski, još je gore ako dijete počne odjednom pričati nekoliko jezika, pa da za

njega niti jedan ne postane materinji, prirodni jezik. Samo se tada po sebi razumije da u takvoj

situaciji veliki odgajatelj ljudskog roda – govor – neće imati na dijete skoro nikakav utjecaj, a

bez pomoći tog pedagoga drugi pedagozi tu ne mogu ništa.

Prema Ušinskom, strani se jezici uče sa 4 različita cilja;

da bi se upoznala književnost naroda čiji se jezik uči,

da se pruži sredstvo za logičko razvijanje,

kao sredstvo da se dođe u usmeni ili pismeni kontakt s ljudima one nacije čiji jezik

učimo, i na kraju

radi dopisivanja na tom jeziku s našim zemljacima koji dovoljno znaju isti strani jezik.

Određivanjem cilja učenja nekog stranog jezika, određuje se i metoda učenja. Ako se strani

jezik uči kao ključ za razumijevanje njegove književnosti, onda se pažnja usmjerava na

čitanje učenika; ako se strani jezik uči radi praktične uporabe veća se pažnja posvećuje

izgovoru riječi, gramatici, i pravilnom uporabom riječi, i slično. Cilj radi kojeg učimo strani

jezik utječe i na izbor nastavnika, udžbenika i na vrijeme kada dijete treba početi s učenjem.

6

Ako se jezik uči zbog književnosti ili logike, onda je dovoljno početi s učenjem tada kada

ocijenimo da je dijete dovoljno savladalo svoj materinji jezik; ako je glavni cilj razgovorni

jezik i ako se najviše brinemo za pravilan izgovor, tada je učenje potrebno početi već u ranoj

dobi djeteta.

Ali ako ljudi koji su u ranom djetinjstvu naučili govoriti bez ikakvih poteškoća više stranih

jezika to znanje kasnije rijetko korisno upotrebljavaju, to je zbog toga što njihov materinji

jezik nije imao potreban utjecaj na razvoj njihove duhovne prirode. Prema Ušinskom,

poznavanje stranog jezika na taj način još ne civilizira čovjeka.

No, Ušinski nije bio protiv svakog učenja stranih jezika, naprotiv, on smatra da je za odgoj

ljudi obrazovane klase učenje stranih jezika potrebno. On smatra da jedino poznavanje stranih

europskih jezika, naročito onih modernih, može dati ruskom čovjeku mogućnost potpunog,

samostalnog i svestranog razvijanja. Bez toga, pravi i široku put nauke bit će za njega

zauvijek zatvoren. Ušinski smatra da u školama u Rusiji u ovom razdoblju učenje jezika nije

na stupnju razvoja na kojem bi trebalo biti, te smatra da bi učenje engleskog jezika trebalo biti

na istom nivou kao i njemački i francuski, u svim školama u Rusiji. On tvrdi da:

1. glavni cilj učenja svakog stranog jezika mora biti upoznavanje sa književnošću, zatim

gimnastika za um, i naposljetku, ako je moguće, praktična uporaba jezika

2. sa učenjem jezika nikad ne treba počinjati previše rano i nikako prije nego što je

materinji jezik pustio duboke korijene u duhovnu prirodu djeteta. To vrijeme nije

strogo definirano, već zavisi od djeteta do djeteta; neka djeca mogu početi učenje

stranog jezika već u 7. ili 8. godini života (nikako ranije), neka u 10. ili 12. godini; a

djeca koja slabo shvaćaju bolje da i ne počinju s učenjem jer će strani jezik samo

ugušiti njihove ionako slabe sposobnosti.

3. strani jezici trebaju se učiti jedan iza drugog, a nikako dva istovremeno. S učenjem se

drugog jezika treba početi tek onda kad se dijete počne slobodno snalaziti u prvo.

7

Znanje je nekog jezika temeljito tek kad on može slobodno čitati na tom jeziku, inače

od tog jezika nema nikakve koristi.

4. učenje ovog ili onog jezika trebalo bi ići što brže, jer je u tom učenju najvažnija stvar

neprestano vježbanje i ponavljanje kojim se sprječava zaboravljanje. Ušinski smatra

da ukoliko u učenju želimo postići bar neke pozitivne rezultate da početnom učenju

stranog jezika u školama dodijelimo veću satnicu; npr. sedam ili osam satova tjedno.

Čim dijete počne razumijevati jezik i čitati makar lagane stvari, tada se može početi s

učenjem drugog jezika.

5. što djeca više uče strani jezik, to više trebaju učiti svoj materinji jezik. Samo se na taj

način može izbjeći neizbježna šteta na duševni razvoj djeteta zbog pretjeranog

početnog učenja stranog jezika. Čim dijete slobodno razumije nešto na stranom jeziku

što nije teško, odmah se to njegovo znanje mora iskoristiti radi učenja materinjeg

jezika, i to prevođenjem sa stranog jezika na materinji, pod rukovodstvom nastavnika

materinjeg jezika.

„Ali, primjećujemo, ovakvim učenje jezika djeca nikad neće naučiti onaj divni pravi francuski

izgovor koji stječu ako uče strani jezik kao svoj materinji, pa čak i prije materinjeg. I za koga

pravilno umno razvijanje, bogatstvo duhovnog života, razvijanje misli, osjećaja, poezije u

duši, čovjekova nacionalnost, sposobnost da bude koristan domovini, moral pa čak i religija

nije ništa u usporedbi sa lijepim francuskim izgovorom, – taj se uzalud trudio čitati ovu

raspravu.“2

2.2. „Čovjek kao predmet odgoja“

K. D. Ušinski pridavao je veliko značenje problemima teorije pedagogije, jer je

shvaćao da recepti o tome kako treba učiti i odgajati imaju malo vrijednosti za pravi odgojni 2 Zaninović, M. (1985.): Pedagoška hrestomatija, str. 273.

8

rad. Prema njegovom mišljenju, nije važno koliko mnogo recepata odgajatelj poznaje već je

važno poznavati temelja iz kojih proizlaze pravila. „Nauka izučava samo ono što postoji a

vještina teži da stvori ono čega nema, i pred njom u budućnosti stoji cilj i ideal njenog

stvaranja“3. U svom djelu „Čovjek kao predmet odgoja“ Ušinski posvećuje pažnju i

problemima fiziologije i psihologije čovjeka uopće, a posebno djeteta: „Ukoliko pedagogija

želi odgajati čovjeka u svakom pogledu, ona ga također prvo mora upoznati u svakom

pogledu“4. On smatra da odgajatelj treba težiti da upozna čovjeka onakvog kakav je on u

stvarnosti, sa svim njegovim svakodnevnim sitnim potrebama i velikim zahtjevima, jer samo

će potpunim poznavanjem čovjeka odgajatelj će biti u stanju da u samoj prirodi čovjeka crpi

sredstva odgojnog utjecaja. Ušinski veliku važnost pridodaje i učitelju, pa je njegovom

pripremanju na rad sa s djecom u školi posvetio veliku pozornost. U svom je djelu „Čovjek

kao predmet odgoja“ utvrdio da „društveno odgajanje nikako nije tako sitna stvar da ne bi

zasluživala poseban fakultet“5. On smatra da je pedagoški fakultet nužan, jer ukoliko postoje

medicinski, pa čak i trgovački fakulteti, a nema pedagoških, to dokazuje da je čovjek do sada

više cijenio zdravlje svog tijela i svoj džep nego svoje moralno zdravlje. Cilj pedagoškog

fakulteta, prema njegovom mišljenju, bio bi proučavanje čovjeka u manifestacijama njegove

prirode sa specijalnom primjenom na vještinu odgajanja. Praktičan značaj takvog fakulteta

bio bi velik.

Ušinski je temeljito izradio i projekt učiteljskog seminara, koji bi trebao biti

internatski zatvoren i u kojem bi odgajanici stanovali i pripremali se za rad u osnovnoj školi.

Uz učiteljski seminar organizirale bi se i velike vježbaonice – osnovne škole, u kojima bi

odgajanici praktično obavljali djelatnosti pod okom iskusnog pedagoga, a u početku bi im

pomagali učitelji. Učenici bi se pripremali za rad na svakom satu. Rad i organizaciju

učiteljskih seminara objavio je u raspravi „Nacrt za učiteljsku školu“, objavljenoj u

3 Zaninović, M. (1988.): Opća povijest pedagogije, str. 227.4 Zaninović, M. (1988.): Opća povijest pedagogije, str. 227.5 Zaninović, M. (1988): Opća povijest pedagogije, str. 277.

9

„Časopisu Ministarstva prosvjete“ 1861. godine. Prema projektu Ušinskoga bili su i otvoreni

neki učiteljski semestri, pa se kao najuspješniji spominje Zakavkaski seminar u Gori.

3. Zaključak

Ušinski je, kao i ostali veliki pedagozi, formirao svoju pedagošku koncepciju na

svestrano izrađenim filozofskim i psihološkim temeljima. Njegovi filozofski pogledi bili su

idealistički, ali u njima nije bio ni dosljedan ni ograničen. Na temelju svojim filozofskih

koncepcija dolazi do zaključka da je jedna od glavnih pojava kod djeteta težnja za aktivnošću.

Ušinski je odgojni cilj shvaćao široko, pa mu je ideal odgoj čovjeka koji nije egoist već

čovjek koji spaja interese čovječanstva s interesima svog naroda i sebe samoga, čovjek koji je

široko obrazovan, moralno odgojen, a u isto vrijeme teži za čovječnošću. Spomenuti cilj nije

moguće ostvariti bez rada stoga Ušinski u svojim pedagoškim raspravama ukazuje na odgojnu

i didaktičku vrijednost rada. Od moralnih vrijednosti naglašavao je ljubav prema domovini i

čovjekoljublje. Ušinski je u temelje odgojnog sistema unio ideju narodnosti, i u vezi s time

protestirao protiv naduvenog odnosa prema narodu, cijenio je „prosti“ narod, koji je po njemu

10

izvor velike stvaralačke snage i genijalnih vrijednosti. Po njemu, vrijednost ima samo onaj

odgoj koji je stvorio sam narod i koji je osnovan na narodnim načelima.

On je smatrao da se odgoj mora zasnivati na znanosti, te je njegovo značenje veliko

upravo zato što je sistematski i dosljedno razvio i objasnio to načelo, te s time pridonio tome

da se ruska pedagogija digne na europsku znanstvenu razinu i da se razvija u duhu originalne

pedagoške misli.

Umro je od prehlade koja se zbog njegovog slabog zdravlja razvila u upalu pluća u 47. godini

života.

4. Literatura

Knjige:

Zaninović, M. (1988.): Opća povijest pedagogije, Školska knjiga, Zagreb.

Zaninović, M. (1985.): Pedagoška hrestomatija, Školska knjiga, Zagreb.

Žlebnik, L. (1983.): Opšta istorija školstva i pedagoških ideja, Prosvetni pregled;

Gornji Milanovac: Dečje novine, Beograd.

11