Sveučilište u Zadru

Odjel: Filozofija

Kolegij: Filozofija Kulture

Profesorica: Nives Delija Treščec

Student:Sara Morić

Kraj Vremenitosti

U Zadru, siječanj 2014.

Kraj vremenitosti je situacija sa kojom je suočena postmoderna. Sa krajem moderne i

prevladavanja tematike vremenitosti (za koju smatra da ju određeni filozofi koji su pisali o

vremenu nisu uspili spoznati, već samo dati prikaze vremena) dolazi do pomaka prema

prostornom polazištu unutar postmoderne struje. Jameson tvrdi kako sustav postmoderne

kulminira u iskustvu prostora samog grada, u iskustvu glazbe kojoj je dodana prostornost te

u slici koja postaje sveprisutna sirovina za naš kulturalni ekosustav.

Predlaže prikaz nejednakog egzistencijalnog razvoja, ističe tvrdnju da modernizam treba

treba shvatiti kao kulturu nedovršene modernizacije i povezuje tu situaciju sa tvrdnjom o

vremenskoj dominanti modernizma. To agrumentira činjenicom da je čak i na navodnom

vrhuncu modernizma, moderna tehnologija proizvodnje i kultura građanske klase vlada samo

na malenom prostoru zapada= to su bili povijesni stereotipi. Jameson će pojavu raznih

modernizama objasniti na tom djelomično industrijaliziranom području od protagonista koji

su živjeli u dva različita svijeta, odnosno odrasli u poljoprivrednim selima, a svoja zvvanja

razvijali u radikalno odvojenim „modernim“ prostorima i vremenima. Tu nastaje osjetljivost

za duboko vrijeme u prvih modernista, iz njihova vlastita iskustva. Zbog postmodernističkog

manjka seljaškva i homogenosti prostora nestaje i osjećaj za duboko vrijeme i smisao

alternativne vremenitosti. To je objašnjenje na mirkopersonalnoj razini.

Na makroekonomskoj razini svjetskog sustava treba također obbjasniti. Imperijalizam i

kolonizacija su povezani sa nejednakim razvojem grada i sela i bez nametanja prioriteta

vremenu. Istina kolonijalne metropole leži izvan prostora Europe, njena egzistencijalna

svakodnevnica je odvojena od kognitivnog zemljovida koji bi joj dao koherentnost i

uspostavio odnose značenja i njegove proizvodnje. Modernizam je reprodukcija apstrakcija

na koje su reducirani fenomeni metropole. Tim fenomenima nedostaje dio smisla, pa

modernizam teži upotpuniti te nejasne slike na formalni način.

Takvo se stanje mijenja kad se prijelazi sa imperijalizma na globalizaciju jer trenutni prijenos

informacija potiskuje prostor koji je odvajao koloniju od metropole. Postmoderni svjetski

sustav je transparentan i prati standardizaciju. Ali on također i prenosi suprotne tedencije,

poput anti-globalističkog pokreta kojeg omogućava sama globalizacija.

Postmodernistički oblici umjetnosti, teksta i glazbe se mjenjaju tako da postaju pristupačniji

od starog hermeneutičkog visokog modernizma sa apstraktnim oblicima. Mjesto koje kultura

zauzima i njena potrošnja radikalno su drukčiji što je i slučaj sa transnacionalnim tijekom

slika, glazbe i informacija.

Jameson smatra kako se u fenomenu financijskog kapitala može naći najdjelotvornijije

posredovanje između kultura postmodernosti i makrosustava kapitalističke globalizacije.

Financijski kapital naznačuje novu vrstu apstrakcije, u kojoj se sa jedne strane novac

sublimira u broj a sa druge strane se pojavljuje nova vrsta vrijednosti poput dionica. One u

uvjetima financijskog kapitala imaju poluautonoman status te su ovisne o raznim uvjetima

nevezanim uz proizvod kojim se ista pokušava kontrolirati.

Takvu novu vrstu apstrakcije Jameson povezuje sa postmodernom u umjetnosti čija je

dijalektika vrijednosti sad manje opipljive apstrakcije slike ili loga koje djeluju sa sličnom

utonomijom vrijednosti današnjeg financijskog kapitala.

Nove vrijednosne apstrakcije utječu na svakodnevni život i proživljeno iskustvo i ta promjena

se nabolje artikulira pojmovima vremenitosti. Dinamika tržištva dionica je sasvim drugačija

od starijih cikličkih ritmova kapitalizma (poput rasta i pada, akumulacija zalihe i likvidacije

itd) i očito različitija od duljih ciklusa ekonomije u trajanju od 50-60 godina,

tzv.Kondraševljevi valovi. Uglavnom stari kapitalizam, onaj u vrijeme moderne je imao veći

vremenski, ako ne i generacijski okvir. Današnji kapitalizam i proces utrošnje ulaganja je

suženog vremena, odnosno čak se može reći kako je nevremenit. Budućnost, pod

navodnicima, na tržištu dionica je ili ulaganje u nešto što još nije ni proizvedeno ili čista

špekulacija. Takva budućnost je isprepletena sa načinom na koji živimo individualne ili

kolektivne budućnosti općenito, u razdoblju koje nije stabilno.

Novi ritmovi se prenose na kulturalnu proizvodnju u obliku priča koje konzumiramo i onih

koje kazujemo sebi samima o svojoj povijesti i individualnom iskustvu. U skaldu sa tim

povijesna prošlost gubi na značenju, ali će svaka njena izmjena odrediti reorganizaciju

budućnosti. Rijetki su mogli predvidjeti tu potpunu likvidaciju budućnosti .

Još jedan bitni simptom proces Jameson ističe da je nova medijska projekcija cijelog novog

sklopa ideologija koje odgovaraju dinamici tih medija. Radi se o novim komunikacijskim,

lingvističkim ili semiotičkim filozofijama koje su optužile tradicionalne filozofske povijesti

kako su zanemarile glavnu ulogu jezika. Ideologija komunikacije ovladala je cijelim

područjem i diskreditirala sve filofoske reprezentacije koje ne priznaju prvenstvo i

jedinstvenost jezika. Komunikacionalnost se pojavila kao središnja činjenica svjetskog

društva u povijesnom procesu preustrojstva kapitalizam u svoj treći postmoderni stupanj.

Postaviti jezik u središte stvari znači i postaviti vremenitost u prvi plan jer se ona ne

pretpostavlja nego postaje konačan objekt ili temelj analize.

Svaki način proizvodnje stvara svoju jedinstvenu i specifičnu vremenitost (Althusser) što bi

impliciralo prednost radnog vremena i to da vremenitost određene vrste proizdvonje ima

općenitiji utjecaj na konceptualiziranje i življenje vremena u društvu. Kraj vremenitosti

Jameson želi prikazati kao stanje s kojim se općenito suočava postmodernost i na koje bi

umjetnici i subjekti morali odgovoriti na više načina.

To stanje se opisuje kao dramatično i alarmantno skraćivanje egzistencijalnog vremena i kao

redukcija sadašnjosti koja jedva da još jest sadašnja. U ovom vremenu više nije moguće

shvaćati egzistencijalni život kao biografsku sudbinu koja se može dokučiti samo

promatrajući izvana. Moderni egzistencijalizam ističe našu vremensku zarobljenost u

sadašnjost i diskreditira pommisao na kob ili sudbinu antičkog poimanja pojedinačnog života.

Ta promjena u poimanju sudbine i egzistencije je dostatna da se moderni ezgistencijalizam

kvalificira kao uvjerljiv početak redukcije na sadašnjost u postmoderni.

U postkolonijalnom svijetu smo suočeni sa mnoštvom drugih i priznavanjem jednakosti tim

drugima utječemo na iskustvo građanskog jastva, te čini praznim i nebitnim moje iskustvo

biti koje bi mogla biti ja, nekog jedinstvenog života ili sudbine koju bi mogli prisvojiti kao

povlasticu. Odbacivanjem takvog oblika vremenitosti, jedinstvenog osobnog jastva, mi ostaje

samo jedinstvena sadašnjost koja je bezimena i ne pripada privatnoj sudbini.

Jameson objašnjava redukciju sadašnjosti preko dva filozofska gledišta. Prvo gledište je

„idealna shizofrenija“( Deluze+Guattari)gdje se prikaz idealnog shizofrenika temelji na snazi

trajne sadašnosti koja mu se pripisuje. Ta apsolutna sadašnjost je oslobođena od spona

prošlosti i budućnosti. Šizofrenik je suprostavljen ego-tvrđavi paranoika, izvoru svih fašizama,

te tako postaje politički i etički ideal. Jameson pak tvrdi da takva dijagnoza stvara poteškoće

pri razlikovanju kritike od projekcije. Ono što se čini kao kritika društvenog poretka je samo

replika jedne od njegovih najvažnijih tedencija a to je redukcija na sadašnjost!

Estetika iznenadnosti je drugo gledište Bohrera. Sam pojam iznenadnosti je očito vremenski i

postavlja teoriju estetskog na temelju njegove iznenadne nezavisnosti od prošlosti i

budućnosti na temelju pojave nove vremenske forme, s onu stranu povijesti. Objašnjava

njegove dvije tvrdnje koje predlažu redukciju estetskog na puku prisutnost vremena. Prva je

identifikacija iznenadnosti sa nasiljem. Druga tvrdnja je da čak i trenutačni izlaz iz povijesti

ima svoje duboke povijesne preduvjete.

Kad pokušavamo izbjeći smještenost u prošlost ili budućnost, odnosno izbjeći svoj bitak u

vremenu, vremenita sadašnjost nudi krhku potporu i dvojbenu autonomiju pa se dopunjuje

metafizičkim sadržajem= idejom vječnosti.

Takvo gledište ima i svoju materijalističku inačicu jer ako nam je ostaa samo vremenita

sadašnjost, jasno je da nam ne ostaje ništa osim tijela. Redukcija na sadašnjost se može

formulirati i pojmovima redukcije na tijelo kao sadašnjost vremena. Taj pomak objašnjava

zašto su teorije tijela danas utemeljene na mehaničkoj materijalizaciji pojedinalnog tijela.

Problem tijela je što je ono imaginarni pojam, njega doživljavamo preko svojeg iskustva

svijeta i drugih ljudi.

Te teorije, tvrdi Jameson, repliciraju dublju tedenciju samog socioekonomskog poretka koja

želi reducirati povijesne dimenzije egzistencijalnog iskustva kao takvog. Kako bi

argumentirao za tu povijesnu tedenciju kasnog kapitalizma Jameson kaže kako se moraju ti

filozofski simptomi usporediti sa uistinu kulturalnim simptomima kojima se može pristupiti

preko masovne kulture i to poglavito preko današnjih akcijskih filmova.

Ono što bi trebalo dokazati, kao posljedicu redukcije na sadašnjost i na tijelo, bila je napetost

iz među konstrukcije zapleta i zahtjevom za nizom eksplozivnih i samodostatnih trenutaka

nasilja. Bohrer nam pokazuje da postoji povlašteni odnos između nasilja kao sadržaja i

privremene autonomije vremenske forme. Niz takvih trenutaka postupno sputava razvoj

narativnog vremena i reducira zaplet na običan izgovor za niz eksplozija. Nova forma žanra

akcijskim filmovima nikad ne smije usporiti, jer se onda sam žanr dovodi u opasnost. Svako

rješenje problema forme zahtjeva da formalni zahtjev za neprekidnom akcijom na neki način

bude usmjeren na jedno mjesto što dolazi do nulte razine zapleta. Ostatak zapleta u filmu je

samo narativna kompenzacija, ne istinska građa. Usmjeravanje akcije na jedno mjesto ,

odnosno zatvorenost je bitna kako bi bijeg postao nemoguć i da se to nasilje zaštiti unutar

zatvorenosti. =Ta zatvorenost postaje alegorija samog ljudskog tijela i redukcija na izražajno

sredstvo zatvorenosti u tim filmovima znači redukciju na tijelo koje je bitna dimenzija kraja

vremenitosti ili redukcije na sadašnjost. Alegorija se tu uvodi da bi se prikrile fenomenološke

granice samog filma. Ne redi se zapravo o granicama filma kao medija, kaže Jameson, već o

granicama fenomenologije koja je egzistencijalnom tijelu obećala tjelesno obilje kakvo ne

može ponuditi. Fenomenološko obilje po sebi je nemoguće na svim razinama, pa i na razini

tijela i sadašnjeg vremena.

Jameson subsumira članak dokazavši ne kraj vremenistosti, već da ga je nemoguće dokazati.