KRAJINIKA PISMAKad se Bosna nakon osmanske okupacije nala na razmeu Itoka i Zapada, ona je ujedno postala i teritorija krajnje odbrambene linije Osmanskog carstva. Ovakav marginalan poloaj Bosni je ovijek bio krst koji je kroz mnoge vjekove nosila na svojim leima, a zajedno s njom i njeni graani i dravljani. Na liniji izmeu dvije crkve i dvije civilizacije koje razliitije nisu mogle biti, bosanska drava je esto bila mjesto okraja i stradanja mnogih vojski, kako jedne, tako i druge strane. Naisturenije dijelove ove zemlje branili su tzv. krajinici, koji su ujedno (samim svojim poloajem na granici) bili i diplomati koji su vodili dravne poslove u ime turske drave. S tim na umu, nije teko zakljuiti da se neminovno morao razviti svojevrsni oblik administrativne komunikacije-tj. ono to mi danas zovemo krajinika pisma.Krajinika pisma su pisma iz 16-18. stoljea, koja su bonjaki krajinici u turskoj slubi pisali i slali hrvatskim zapovjednicima u austrijskoj slubi, dubrovakim i mletakim vlastima, te vladarima u Crnoj Gori. Ove vodee zemlje u regiji koja je graniila sa osmanskom dravom, bili su, pored vojnih neprijatelja, i trgovaki otvoreni prema osmanskoj dravi, tako da mnogi dokumenti predstavjaju svojevrsne ugovore o trgovini u pograninim teritorijama. Krajinika pisma su nastajala na samoj granici osmanske drave, an mjestu okraja i konstantne vojne pripravnosti, pa su stoga i jezik i pismo kojim su se sluili krajinici u svojim dokumentima morao prilagoditi tom okruenju. Krajinika pisma su, stoga, pisana bosanicom (bosanskom irilicom). Bosanica je poseban oblik irilice, koja se formirala u Dubrovniku, na prostoru srednje Dalmacije i u Bosni. Ona se dijelila na ustavnu bosanicu i kurzivnu bosanicu. Ujedno s prilagoenom bosanicom, u krajinikim pismima koristio se, u svrhu jednostavnije i bre komunikacije, i narodni jezik. Taj narodni jezik bio je jednostavan, razumljiv i u njemu su prevladavali ikavizmi. S obzirom na geografski poloaj nastanka ovih pisama, u jezik i leksiku su se neminovno utkale i rijei stranog porijekla. Najbrojnije od njih su: romanizmi, turcizmi, germanizmi, hungarizmi itd. Ono to je karakteristino za krajinika pisma, odnosno za leksiku istih, jeste uvanje suglasnika h, koji se u 490 analiziranih pisama samo izostavlja u njih 72.Leksika krajinikih pisama, takoer, moe biti inspiracija za intertekstualnu nadogradnju. Najpoznatiji i najuspjeniji primjer za ovo jeste poezija bosanskohercegovakog pjesnika i istraivaa historije jezika, Mehmedalije Maka Dizdara, koji u svom uvenom djelu: ''Kameni spava'' uspostavlja vezu izmeu sadanjosti i prolosti bosanskoga ovjeka upravo koritenjem leksike grae sa steaka i iz tekstova krajinikih pisama.

LJETOPIS-BAESKIJALjetopis Mula Mustafe Baeskije osobeno je djelo bosanskohercegovake literarne batine. To je ljetopis, hronika i nekrologij. Ima elemente historije, kulturne historije, zborke autorskog i narodnog stvaralatva, elemente knjievnog djela autora suptilnog i istananog izraza. Napisan je na turskom jeziku, a preveli su ga Mehmed Mujezinovi (ljetopisno-nekrologijski dio) i Fehim Nametak (ostali dio zbornika). Ljetopis je rezultat viedecenijskog ustrajnog umnog napora i strpljivog i predanog biljeenja. Za nas je ovaj izbor narodnog stvaralatva znaajan jer nam dosta govori o duhu onovremenog ovjeka. Mula Mustafa Baeskija proveo je gotovo cijeli ivot u rodnom Sarajevu. zapisujui u svoj Ljetopis tekue dogaaje. Roen je 1731. ili 1733. godine, a umro je 1809. godine. Svoj Ljetopis zapoeo je kad mu je bilo 25 godina i gotovo do kraja svog ivota, skoro 50 godina, vjerno biljeio podatke o dogaajima u Sarajevu i izvan njega, a koji su se ticali njegovih itelja. Podaci koje je ljetopisac navodio, vrlo su raznovrsni i tiu se najrazliitijih sfera ljudskog ivota. Uz to su popraeni ivopisnim autorovim komentarima koji nam esto s nevjerovatnom vjerodstojnou doaravaju ivot kakav je bio u naem gradu u 18. stoljeu. Tako moemo od Baeskije saznati, naprimjer, kakve su koje godine bile vremenske prilike, cijene prehrambenih i drugih artikala, zdravstveno stanje Sarajlija, veliki dogaaji u Sarajevu, kada su harale bolesti, ratovi, poari, poplave i zemljotresi. U Ljetopisu su sauvani i opisi proslava, zabava, naina odijevanja, izgradnja novih i opravka starih graevina. Najvie je prostora poveeno popisu umrlihuz vjerne opise i podatke o Sarajlijama. Baeskijino djelo, koje je on nazvao Zbirka ili Knjiga, napisano je na turskom jeziku koji je pod snanim utjecajem autorovog maternjeg jezika.Cijeli njegov hroniarski, gotovo poluvjekovni posao ima cilj da otme od zaborava to je mogue vei i raznovrsniji dio ivota Sarajeva. Taj utisak upuuje na najdublju Baeskijinu privrenost rodnom gradu i njgeovim iteljima, zanesenost njegovim ljepotama i bezgraninu ljubav prema svemu onom to ini karakteristiku ivljenja u njemu.

ELEMENTI TESAVUFA U DIVANSKOJ KNJIEVNOSTIDivanska knjievnost predstavlja kulturnu tekovinu svih naroda koji su participirali u kulturi Osmanskog carstva, a pogotovo onih koji su se vjerom poistovjeivali sa osnovnom vjerskom orijentacijom Carstva i njegove politike. Tako je u toku etiri stoljea osmanske vlasti u BiH i znatan broj Bonjaka uestvovao u pisanju i konzumiranju knjievnosti na turskom jeziku, a posebno divanske knjievnosti, Istaknuti bonjaki pjesnici divanske poezije ostavili su u svojim divanima i poneku pjesmu na perzijskom, pa i na arapskom jeziku, tek kao dokaz da su im poznati jezici i literature koji su inae bili podloga za nastanak osmanske divanske literature.U divanskoj knjievnosti treba spomenuti tesavufe i tesavufsku knjievnost. Tesavufe kao specifian pogled na svijet koji je imao svoje zapaeno mjesto u itavom islamskom svijetu nije mogao nikako obii divansku knjievnost. Iako postoji specifina tesavufska knjievnost njegovana u tekijama razliitih sufijskih bratstava, ovi tokovi - divanska i tesavufska literatura - nisu mogli ostati lieni meusobnih utjecaja, one su se tokom itavog svog trajanja, koje se i vremenski prilino podudara, toliko proimale da se pouzdano moe rei , da koliko god je terminologija tesavufske knjievnosti ukomponirana u pjesme divanskih pjesnika, isto tako susreemo tipine termine divanske poezije kod pjesnika tesavufske knjievnosti. Radnja u tesavufskoj poeziji odvija se u srcu onoga koji je na putu spoznaje, apoimanje ljubavi u tesavufskoj (sufijskoj) knjievnosti, velia se pojam edne ljubavi gdje udnja ne trai ispoljenje u tjelesnom uitku. To je vrsta ''orijentalne'' platonske ljubavi. Kult edne ljubavi se, osim u pravcu profane, edne ljubavi izmeu mukarca i ene, razvija i u pravcu tesavufske modificirane poeme gdje profana ljubav postaje mistika ljubav. Kult ljepote postupno se pretvara u kult mistine ljubavi prmea apsolutnoj Ljepoti, Bogu, Stvoritelju, te vanjskim i unutarnjim duhovnim ljepotama ovjeka. Najvei domai pjesnici tesavufske poezije su: Ahmed Vahdeti Bonjak, Dervi-paa Bajezidagi, Abdurahman Sirri, Abdulvehhab Ilhamija, Mehmed Mejli Guranija, Ibrahim Kajan.

ALHAMIJADO KNJIEVNOST (od sredine 17.st. do kraja 19. st.)U 17. stoljeu u BiH dolazi do pojave tzv. alhamijado knjievnosti, tj. knjievnosti na bosanskom jeziku koja je pisana arapskim pismom, ''arebicom.'' Alhamijado knjievnost je, sa rijetkim izuzecima, imala uglavnom pobono-didaktiki karakter. Njeni glavni oblici bili su: ilahije, kaside, poslanice, pozivi i poruke (tzv. arzulah), te pjesme napisane po uzoru na narodnu poeziju. Najznaajniji pisci ovog perioda su: Muhamed Hevaji Uskufi, Abdul-Vehab Ilhamija, Umihana uvidina, Hasan Kaimija. Posebno bogatstvo primjera alhamijado knjievnosti, pruila nam je knjievnost BiH osmanskog i postturskog perioda pod imenom bosanska alhamijado knjievnost. Najstariji do sada pronaen tekst bonjake knjievnosti na narodnom jeziku jeste ljubavna pjesma ''Hirvat Turkisi'' iz 1588/89. godine Muhameda Erdeljca. Posljednji alhamijado tekst je ''Fikhut Ibadat,'' Muhameda Seida Serdarevia, objavljen u Sarajevu 1941. godine, a posljednji uope objavljeni alhamijado tekst je ''Mevlud'' odHafiz Saliha Gaevia u Sarajevuu 1942. godine. Pisci i djela: Muhamed Hevaji Uskufi: "Vinjem Bogu koji sve sazda," Muhamedaga Pruanin: "Duvanjski Arzulah," Fejzo Softa: "Aiklijski elifba." Jo jedna sauvana anonimna pjesma jeste "Nuto mojeg uda i ljute nevolje." Alhamijado knjievnost se 350 godina razvijala odvojeno od one na orijantalnim jezicima. Bez obzira to se u estetskom pogledu ne moe moda mjeriti sa knjievnou Bonjaka na istonim jezicima, od velike je vanosti. Vrijedno je napomenuti da je bonjaka alhamijado knjievnost bila ikavsko-ijekavska. Umjesto zakljuka, moemo se posluiti rijeima Safvet-bega Baagia, koji je ostavio dosta traga u djelima o bosanskohercegovakoj knjievnosti. "Svaki narod koji je jednom izvojtio pobjedu nad tminom i ostavio iza sebe umnih steevina na polju kulture, zaduio je druge prosvijeene narode da mu sauvaju uspomenu za sva vremena u kulturnoj povijesti ovjeanstva."