Sadržaj predavanja španjolske i hispansko-američke književnosti na preddiplomskom i diplomskom studiju hispanistike

I. Hispansko-američka nefikcionalna proza u XVI. stoljeću

Kronike osvajanja drevnog Meksika

Status kolegija: Izborni kolegij

Trajanje nastave: 1 semestar, 1 sat tjedno

Jezik na kojem se izvodi nastava: hrvatski

Primarna literatura (kronike osvajanja) čita se u izvorniku, tj. na španjolskom jeziku

SADRŽAJ KOLEGIJA:

A/Uvodni dio:

1. Pregled kultura i civilizacija na prostoru nekadašnjeg potkraljevstva Nove Španjolske:

- azijsko podrijetlo autohtonog američkog stanovništva- seobe iz Azije u Ameriku preko Beringovog tjesnaca (pretpostavke o

vremenu seoba)- najstariji nalazi ljudskih ostataka u Sjevernoj Americi (Meksiku)- teorije o razlozima velikih razlika u strupnju razvoja pojedinih zajednica

u trenutku španjolskog osvajanja- izvori za današnje znanje o drevnim meksičkim civilizacijama - slijed i razvitak visokih civilizacija u Mezoamerici. Pojam Mezoamerika

2. Tolteci i Azteci. Državni ustroj i odnos snaga u današnjem središnjem Meksiku u trenutku španjolskog osvajanja. Osvajanje:

- pad Tule - aztečko naseljavanje Tenochtitlana; podrijetlo Azteka- ustroj Aztečkog carstva i odnos prema susjednim narodima- pogled na svijet i vjera Azteka- odlazak Hernána Cortésa s Fernandine (Kube); zablude glede oblika i

smještaja kopna uz koje je pristao; osobitost Cortésova stava spram otkrivenog svijeta

3. Susret i sukob Cortésa i Azteka:- tragična koincidencija povijesnog događaja i ispunjenja proročanstva- aztečka percepcija Španjolaca- španjolska percepcija Azteka

4. Razlike između očekivanog i zatečenog stanja u Novom svijetu:- uloga i težina zamišljenih i stvarnih osobina američke geografije u

oblikovanju predodžbe o cjelini prostora današnjeg Meksika

5. Zapisi Španjolaca – sudionika o osvajanju. Razlike u percepciji i u poimanju vlastite uloge i zasluge:

- Hernán Cortés- Bernal Díaz del Castillo

Motrište druge strane: zapisi Azteka i aztečke usmene predaje o osvajanju (franjevačka i dominikanska prikupljena građa za povijest Nove Španjolske)

6. Cartas de relación kao izvještajno pismo. Druge vrste svjedočanstava o otkriću i

Osvajanju Novog svijeta.

7. Mjesto svjedočanstava o osvajanju u kolonijalnoj literaturi1. Autor – Hernán Cortés – kao reprezentativni mentalitet 2. Obrada sadržaja pisama u službenoj historiografiji i autorova lika u kasnijoj

kolonijalnoj junačkoj epici

B/ Čitanje Cartas de relación – stranica IC

Mirjana Polić Bobić: Tekstovi za pripremu za rad na satu i za ispit:

PODRIJETLO AMERIČKOG STANOVNIŠTVA

Authotono američko stanovništvo azijskog je podrijetla. Danas je glede pitanja

podrijetlja autohtonih Amerikanaca prevladala teorija francuskog etnologa Paula Riveta (Los

orígenes del hombre americano, 1943.) da su prvi stanovnici Amerike doselili preko

Beringovog tjesnaca zahvaljujući kopnenoj vezi između Sibira i Aljaske koja je postojala još

u zadnjem ledenom dobu, te da su naseljavali Sjevernu Ameriku već oko 35 000 g. prije

Krista, a Južnu Ameriku oko 8 000 g. prije Krista. Najstariji nalazi ljudskih ostataka su, u

Sjevernoj Americi, Tepexpan (u okolici grada Méxica), a u Južnoj, Lagõa Santa (u brazilskoj

saveznoj državi Minas Gerais) i potječu od prije 9 000 godina prije Krista. Pretpostavlja se da

je većina tih azijskih skupina doselila u razdoblju između 20 000 i 10 000 godina prije Krista.

Postoje i pretpostavke (također francuskih škola) da su stanovnici Melanezije i Polinezije na

svojim vrlo primitivnim plovilima stizali do obala današnjeg Perúa i Ekuadora i ondje

osnivali naselja. Pored navedenih, postoji niz teorija o podrijetlu američkog čovjeka, kao i o

vezama obiju Amerikâ s drugim kontinentima na temelju komparativnog proučavanja religija

i mitologija, te na temelju koincidencija u flori i fauni.

Ti «prvi Amerikanci» stigli iz Azije pripadali su paleolitskoj kulturi. Od njihova

dolaska u Ameriku do španjolskog osvajanja jedni su ostali na istom tom – paleolitskom –

stupnju razvoja, dok su drugi stvorili visokorazvijene civilizacije. Te goleme razlike među

skupinama, odnosno narodima koji su živjeli na jednom te istom, premda golemu prostoru,

zapanjile su Španjolce. Antropolozi, etnolozi i arheolozi ih objašnjavaju njihovom

međusobnom nepovezanošću zbog koje nije dolazilo do prijenosa znanja. Područje koje

danas zovemo hispanskom Amerikom nije, dakle, tvorilo nikakvu cjelinu koja je bila

svjesna sebe kao cjeline niti je tako djelovala. Kasnija arheološka, antropološka i druga

istraživanja pokazala su, međutim, da među njima postoje brojne sličnosti.

IZVORI ZA PODATKE O PREDKOLUMBOVSKIM NARODIMA

Izvori za poznavanje predkolumbovskih naroda, odnosno za sve vidove života

drevne Amerike su dvojaki: europski i drevni američki. Najdostupniji su nam ovi prvi, to

jest, zapisi o predkolumbovskim narodima i civilizacijama njihovih osvajača –

Španjolaca. Gotovo svim tim izvješćima zajedničko je da su opisivali najprije ono što su

mogli vidjeti i čuti (ako i kad se moglo prebroditi jezičnu barijeru) i to onako kao su to bili

kadri razumjeti temeljem svog dotadašnjeg životnog iskustva (→I; VIII). Sasvim iznimno su

njihovi autori temeljem sustavnih anketa pokušali razumjeti pozadinu vidljivih pojava i

odnosa i protumačiti ih u svojim zapisima. S druge strane postoje najčešće nedekodirani,

dakle, neiskorišteni (ili ne u potpunosti iskorišteni) zapisi samih predkolumbovskih naroda,

te arheološki nalazi. Zato se dugo držalo da su postojali samo oni narodi o kojima su

pisali osvajači.

Arheološkim istraživanjima koja su počela krajem XIX. stoljeća došlo se,

međutim, do sasvim drukčije slike. Pokazalo se da su prije naroda i civilizacija koje su

španjolski osvajači zatekli na tim prostorima ondje živjeli drugi, stariji narodi i postojale

starije civilizacije. Nakon arheoloških istraživanja slijedila su jezikoslovna, koja se bave

nekadašnjom rasprostranjenošću jezika i porodica jezika. U zadnjim desetljećima djelomično

su dešifrirana slikovna pisma u kamenu nekih naroda (Maja). Ta slikovna pisma, pronađena

samo na prostoru tzv. Mezoamerike1, dugo su držana za simboličke prikaze vjerskog

sadržaja; međutim, ona zajedno s tzv. kodeksima (šp. códices), slikovnim pismom na tankoj,

za tu svrhu priređenoj životinjskoj koži, također iz mezoameričkog prostora, predstavljaju

jedine predkolumbovske zapise o civilizacijama u kojima su nastali.

Posebnu vrstu izvora predstavljaju tekstovi povjesničara visokog indijanskog

podrijetla i španjolske naobrazbe. To su bili pokršteni potomci aztečkih i inkaičkih vladara

ili vladarskih kuća (Fernando de Alva Ixtlilxochitl, Alvarado Tezozomoc, Garcilaso de la

Vega el Inca) koji su iz osobnog iskustva ili izravne usmene predaje poznavali ustroj svojih

srušenih carstava, njihovu povijest, mitologiju i religiju te su u tom smislu mogli pružiti

sasvim drukčiji uvid od pojedinaca iz nižih staleža koji su služili kao izvor informacija prvim

franjevačkim misionarima.

KRATKI PREGLED RAZVITKA ZAJEDNICA I DRUŠTAVA NA PROSTORU

SREDIŠNJEG MEKSIKA

Najstariji znaci sjedilačkih, zemljoradničkih zajednica potječu iz zadnjih tisućljeća

stare ere, a prvom od njih drži se Cuicuilco (u blizini Coyoacána na srednjemeksičkoj

visoravni), gdje su nađeni i najstariji tragovi grnčarstva i najstariji likovi u kamenu. Arheolozi

1 Naziv koji se u arheologiji i još nekim disciplinama rabi za dio današnjeg Meksika i srednjeameričkih država, veličine oko 90 000 km2, omeđen rijekom Sinaloa na sjeverozapadu te rijekom Ullúa u honduraškom zaljevu i mjestom Punta Arenas u Kostariki. Objedinjuje niz kultura zajedničkih osobina (stepenaste piramide, igrališta za loptanje, pismo, kalendar, božanstva i pogled na svijet, društvena struktura i poljoprivreda).

pretpostavljaju da je ustanovljena oko 5 000 godina prije Krista. Najstarije sjedilačke

zajednice razvile su se u dvama područjima: na srednjemeksičkoj visoravni (Teotihuacán,

Tenochtitlán, Cholula, Mitla, Monte Albán, koji skupa s područjem današnjeg jugoistočnog

Meksika, Guatemale i Hondurasa kasnije tvore prostor najjačih društvenih zajednica) te u

središnjem prostoru Anda u Južnoj Americi (prostor današnjeg Perúa, Bolivije, Ekuadora,

Argentine i Čilea, te, donekle izdvojeno, prostor današnje Kolumbije). U odnosu na

sveukupni teritorij obiju Amerika to je veoma malen prostor. Sve su te kulture gajile

kukuruz, a kukuruz je ujedno i sveta biljka i jedan od središnjih likova mitologija tih naroda:

u mnogima od njih kukuruz je životvorac i stalni izvor životne snage.

Jedan dio zajednica pridošlih u Ameriku se postupno pretvarao iz nomadskih u

sjedilačke: Maje (u VI.st.), Tolteke (u X. st.) i Azteke (u XIII. st.) u Mezoamerici,

odnosno Chibchas i Inke (u XI. st.) u andskom području Južne Amerike. Drugi dio

zadržao se na razini lovaca i skupljača plodova. Međutim, dio njih je, nailazeći na putu na

sjedilačke narode na znatno višem stupnju organizacije i razvoja od vlastitih, napadao i

osvajao te narode te dijelom usvajao sve njihovo, a dijelom osvojeni narod i kulturu mijenjao

u skladu s vlastitim mentalitetom. To je ostavilo traga i u indijanskim mitologijama, u kojima

se kao središnji, ili jedan od važnih motiva često javlja borba dviju suprotnosti: onih koji

brane svoj životni prostor i kulturu koju su na njemu razvili s onima koji su se iznenada

pojavili s namjerom da je razore (primjerice, borba Quetzalcoatla i Tezcatlipoce, legenda koju

su Azteke preuzele od naroda koje su napali i protjerali). Ona plemena i skupine koje su se

kretale u prostorima udaljenima od razvijenih kultura i civilizacija ostala su živjeti na istoj

razini razvitka još tisućljećima i stoljećima nakon dolaska u Ameriku te dugo nakon

europskog otkrića i koloniziranja Novog svijeta. Primjerice, iz zapisa misionara iz Donje

Kalifornije i Chihuahue u sjeverozapadnom dijelu Nove Španjolske vidi se da su tamošnja

plemena živjela na krajnje nisku stupnju razvitka nomadskog života.2 Naposlijetku, i danas u

2 O tome vidjeti zapise hrvatskog isusovca Ivana Rattkaya Izvješća iz Tarahumare iz XVII. st. u prijepisu i prijevodu Mije Koradea (ArTrezor, Zagreb, 1998.) te Misionar i kulture drugih (Sarajevo, 2000.) Damira Zorića o zapisima i zemljovidima drugog hrvatskog isusovca, Ferdinanda Konšćaka, iz Donje Kalifornije u XVIII. stoljeću

nekim dijelovima obiju Amerika žive nomadska plemena čiji se život ne razlikuje bitno danas

od života njihovih predaka prije nekoliko tisuća godina.

Prve sjedilačke zajednice počele su se stvarati na plodnom tlu u blizini rijeka i

potoka. Najstarija velika zajednica čiji razvitak je rekonstruiran oblikovala se oko 1300.

godine prije Krista u blizini današnjeg grada Veracruz na obali Meksičkog zaljeva i

poznata je kao Olman, domovina Olmeka. Glavna središta te kulture, lokaliteti La Venta,

Tres Zapotes i San Lorenzo pokazuju da su Olmeke razvile rudimentarni urbanizam: široke

trgove, svetišta ukrašena skulpturama i dragim kamenjem te promišljeni temeljni plan naselja,

podjelu rada (zemljoradnju, zanate, trgovinu), održavanje kulta, to jest svećenstvo koje je

očito imalo vrhovnu vlast u zajednici. Obožavali su jednog svemoćnog boga – jaguara,

vjerovali u zagrobni život i jamačno se baš u njihovoj kulturi treba tražiti početke kalendara i

pisma. Olmečka kultura napravila je ogroman korak od sasvim primitivnih prema

razvijenim kulturama i civilizacijama. Utjecala je na razvitak drugih mezoameričkih

kultura i dala snažan poticaj razvitku poljoprivrede.

Drugo po redu središte razvijene civilizacije bio je Teotihuacan (smješten pokraj

glavnog grada Meksika), «sastajalište Bogova», veliko središte vjerskih svetkovina i čitav

grad. Ne zna se tko je počeo graditi Teotihuacan, ali je sigurno da je ondje u tijeku

nekoliko stoljeća mirno živio jedan narod, ili je pak razmjerno mirno došlo do prijenosa

vlasti nad gradom s jednog naroda na drugi. Prostirao se na oko 20 km2, a u V. – VI. st.

A.D. imao je oko 50 000 stanovnika. U gradu je postojao sustav dovoda i odvoda vode i

popločene ulice, razdioba na četvrti, prostrane zgrade (stambene i poslovne te svetišta)

ukrašene elaboriranim zidnim slikarijama. Motivi tih murala bili su božanstva, fantastične

ptice, jaguari i zmije. Ovi zadnji preklapali su se s motivima božanstava. Stanovnici

Teotihuacana štovali su bogove koje se kasnije nalazi kod drugih, mlađih naroda: Tláloca

(boga kiše), Chalchiuhtlicue (božicu vodâ), Quetzalcoatla (pernatu zmiju) i dr, a pretpostavlja

se da su govorili jezikom iz kojega se je razvio nahuatl, jezik Azteka. Kako se mnoge

značajke teotihuakanske civilizacije mogu naći i u drugim, nešto mlađim predkolumbovskim

središtima (u Chiapasu, Guatemali i dr.) danas se misli da je Teotihuacan bio središte puno

većeg kraljevstva ili konfederacije koje se prostiralo višestruko dalje od površine samog

Teotihuacana. Arheolozi se ne slažu glede uzroka brzog nestanka teotihuakanske civilizacije:

jedni drže da je srušena nasilno između 650. i 750 A.D, drugi da je nestao u požaru, treći da je

napušten zbog klimatskih promjena koje su uzrokovale suše. Istodobno s tom kulturom i

državom razvijala su se i središta neovisna o njoj, primjerice, zapotečka kultura (šp. cultura

zapoteca) sa središtem Monte Albán u današnjoj meksičkoj državi Oaxaca.

Narod Tolteka svoj grad, Tulu (Tollan – glavni grad na toltečkom jeziku) izgradio je

sjeverno od Teotihuacana po uzoru na nj početkom X. stoljeća i posvetio ga bogu rata

Tezcatlipoca. Padom grada (jamačno zbog napada ratnika – nomada) oko 1150. god. utjecaj

toltečke kulture (posebno njihova boga i svećenika Quetzalcoatla) osjetio se u kulturi

Mixteca koja je naslijedila zapotečku kulturu u današnjoj državi Oaxaca, u malim

kraljevstvima nastalima u dijelovima negdašnje velike majanske države (Quiché i

Cakchiquel u Guatemali) i dr.

Padom Tule izmijenila se slika Mezoamerike. U toltečkim naseljima, skoro sasvim

razrušenima, živjeli su ostatci toltečkog naroda pomiješani s plemenima koja su ih, tako

bespomoćne, slobodno zaposjedala i sama se pretvarala u sjedilačke narode (u prvom redu

Chichimeca) preuzimajući i zatečenu civilizaciju ili njezine ostatke. Preuzimali su i jezik:

nahuatl, kojim su govorili i Tolteke i Teotihuakanci.

Azteke (šp. aztecas ili mexicas) naselili su se na Tenochtitlan, jedan od otoka u

jezerima koja su prekrivala velik dio prostora na kojem je danas grad México, oko 1325.

godine. Azteke su ustvari bile jedan ogranak nomada chichimeca. Njihova vjerska i vojna elita

je veoma brzo uobličila predodžbu o vlastitu podrijetlu, prošlosti i poslanju kojom je mogla

mobilizirati cijelu zajednicu: u Aztlanu, mitskom mjestu svog podrijetla bili su potčinjeni i

izrabljivani, pa su zato morali tražiti novu domovinu. Mnogobrojni aztečki/meksički crteži

na koži prikazuju odgovarajuće proročanstvo o izbavljenju iz tog ropstva, oblike u kojima se

aztečki narod očuvao (calpulli – porodica) i mit, koji su stvorili, da potječu od samog

Quetzalcoatla. Uskoro su uspjeli primorati okolne narode da im plaćaju daće. U prvoj

polovici XV. stoljeća, nakon niza ratova s drugim mezoameričkim narodima koje su redom

dobili zahvaljujući sve jačoj vojnoj snazi te općoj stezi društva koje je u cjelini bilo usmjereno

na osvajanja makar nisu svi Azteke bili vojnici, proširili su vlast i na vrlo udaljene narode i

krajeve. Jedne su pokorili ratom, a s drugima su bili saveznici. Pobjede u ratu tumačili su

vlastitim mesijanskim poslanjem na svijetu. U tom smislu uobličili su i širili niz legendi te

potencirali prisutnost jasno određene simbolike u društvu. Istodobno su jačali gospodarstvo,

temeljeno na zemljoradnji i trgovini, te usavršili sustav navodnjavanja, mrežu cesta, kakvoću

građevina, zanate i sve ostalo. Gdje god su se nametnuli kao gospodari, uvodili su svoj jezik,

nahuatl, koji je tao postao lingua franca mezoameričkog prostora. Da bi postigli vojne pobjede

i održali njihove rezultate štovali su bogove prinoseći im ljudske žrtve u velebnim i pomno

održavanim svetištima. Ljudska žrtva postojala je i u obredima starijih mezoameričkih

naroda, ali nigdje kao u Azteka nije bila tako važna i česta. Aztečka vjera bila je rezultat

stapanja raznih vjera i božanstava iz mezoameričke tradicije.

Ustroj Aztečkog carstva bio je predmetom opisa i analiza mnogih kroničara i

povjesničara. Španjolski kroničari, neposredni svjedoci osvajanja i oni koji su u Novi svijet

došli nešto kasnije, govorili su o zadnjem caru i njegovu blagu, o vrhovnom svećeniku

Moctezumi, o carstvu, kastama i td. Danas u znanosti prevladava mišljenje da je aztečko

društvo ipak bilo ustrojeno drukčije, tj. da ga se ne može onako lako uspoređivati s europskim

feudalnim društvom kako su to radili rani kroničari i povjesničari koji su jedino to, svoje

vlastito društvo poznavali kao obrazac društvenog ustroja. Budući da su vlasništvo nad

zemljom poimali drukčije od Europljana, ne može se govoriti o klasama nego o nekoj vrsti

sektora u koje je društvo bilo podijeljeno, od kojih je najviši bio vladajuća skupina, tzv.

štovani plemenitaši, a među njima pak huey tlatoani – najviši vladar, izborni, a ne nasljedni

položaj (poput glasovitog Moctezume koji je bio neupitni vrhovni sudac, svećenik i vrhovni

vojni zapovjednik). Glede broja stanovnika današnjeg središnjeg Meksika, dakle, uglavnom

Azteka (ali i njihovih saveznika) proračuni se ozbiljno razilaze: po jednima njih je netom prije

osvajanja bilo 12, a po drugima čak 25 milijuna. Oni su razvili sjajnu poljoprivredu s točno

razdijeljenom zemljom za pojedine kulture kojih je bilo znatno više i bile su raznolikije nego

u tadašnjoj Europi. Osobito su razvili uzgoj cvijeća, a množina, raznolikost i ukusnost

plodova zemlje zapanjila je španjolske osvajače. Kao ni Maje, nisu poznavali domaće

životinje: tek purana i psa bez dlake, ali su u ribnjacima uzgajali mnoštvo riba. Proizvodili su

– tkali – izvrsne tkanine, nakit i druge ukrasne predmete od zlata, srebra i poludragog

kamenja, te posude i druge predmete od bakra, cinka i olova. Radili su trajne mineralne boje.

Međutim, oruđe koje su poznavali i koristili nije bilo raznovrsno: dugo su u uporabi bili

kameni čekići, noževi, turpije, primitivni ručni mlinovi. Tek pod kraj vladavine izrađivali su

željezno oruđe. Kotač su rabili u igračkama, ali ne, primjerice, za vuču jer nije bilo životinja

za vuču.

Svijet su zamišljali kao niz susljednih razdoblja; držali su da su u početku postojala

«četiri sunca», te da su tim prvim razdobljima vladala četiri elementa: zemlja, zrak, voda i

vatra. Vjerovali su u neku vrst praoca i pramajke koji su započeli peto razdoblje, u kojem su

vjerovali da se nalaze. To peto razdoblje imalo je završiti propašću, a propast se mogla

odgađati, odnosno život se mogao nastavljati tek prinošenjem mnogobrojnih ljudskih žrtava.

Godinu su dijelili po vrlo preciznu lunarno-solarnom kalendaru kružnog oblika urezanu u

kamen. Aztečki svijet u strogom smislu riječi kao i onaj svih njihovih saveznika i njima

podčinjenih naroda propao je, odnosno doživio korjenite promjene dolaskom osvajača 1519.

godine. Zahvaljujući ranim prijevodima na španjolski, danas poznajemo dio njihove

književnosti na temelju kojega se može pretpostavljati i zaključivati o cjelini njihove duhovne

i kulturne baštine.

DEMOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA PREDKOLUMBOVSKIH ZAJEDNICA

Glede broja predkolumbovskog stanovništva na kraju XV. stoljeća postoji

nekoliko prihvaćenih stručnih procjena čiji rezultati su međusobno veoma različiti.

Meksički etnolingvist i demograf Angel Rosenblatt je 1954. godine postavio tezu o ukupnom

broju od 11 do 13 milijuna stanovnika. Angloamerički povijesni demograf Henry F.Dobyns je

1973. ustvrdio da ih je bilo 90 do 112 milijuna. Angloamerički demografi Cook i Borah tvrde

da je samo u središnjem Meksiku živjelo oko 25 milijuna ljudi. Španjolski istraživači,

odnosno strani istraživači koji se oslanjaju na španjolske izvore (Cristina García Bernal3 i

dr.), utvrdili su da navedene i neke druge procjene nisu uzele u obzir ili pak nisu znale točno

protumačiti brojne spise iz XVI. stoljeća iz kojih je ipak moguće realnije procijeniti tadašnje

stanje napučenosti jednog dijela Novog svijeta. Naime, kolonizacija se u prvim deseljećima

temeljila na raspodjeli zemlje vojnicima koji su sa zemljom dobivali i stanovništvo na toj

zemlji uz obvezu da brinu o njegovu pokrštavanju. O svakoj takvoj nadarbini (šp.

encomienda) vojniku koji je sudjelovao u osvajanju postoji dokumentacija u Arhivu za Indije

u Sevilli. Španjolski povjesničari tvrde, primjerice, da su strani istraživači u nekoliko navrata

pogriješili u prijenosu podataka o autohtonom stanovništvu zbog nepoznavanja tadašnje

terminologije u španjolskom jeziku kao i zbog nepoznavanja nekih od osnovnih načela

kolonizacije. Kako god bilo, u istraživanjima broja autohtonog stanovništva stvorile su

se dvije struje: tzv. hispanistička i tzv. indijanistička. Prva zagovara tezu o znatno

manjem broju predkolumbovskih stanovnika od druge i njihovi pobornici su u stalnoj

polemici. Neprijeporno je da je indijansko stanovništvo doživjelo nevjerojatan

demografski pad: Cook i Borah od 1960. tvrde da je – primjerice – u središnjem

Meksiku s 25 milijuna 1519. indijansko stanovništvo spalo na tek dva milijuna oko 1580.

godine. Pored ratnih stradanja, u prvim godinama su i središnji Meksiko i druge

dijelove Amerike pokosile bolesti koje su donijeli Španjolci (primjerice dječje zarazne

bolesti na koje se autohtono stanovništvo pokazalo potpuno neotporno), širenje prakse

kontrole začeća koju su poznavali od ranije, golem broj individualnih i kolektivnih

samoubojstava zbog osjećaja beznađa, napuštenosti od strane kozmičkih sila kojima su

se stalno utjecali i dr. Kao što smo već rekli, nisu se sva indijanska društva raspala pod

prvim naletima osvajača. Dapače, ovi su ih pokušavali sačuvati u mjeri i na način koji

im je bio koristan za uspostavu kolonijalnog sustava: uvođenje daća i poreza te raznih

3 Usp od navedene autorice Encomienda y población en Yucatán, AHI Universidad de Sevilla, 1976.

vrsta radne obveze. Bez indijanske radne snage kolonijalni sustav ne bi uopće ni bio

uspostavljen.

U svezi s ovim valja spomenuti još jednu dugotrajnu raspravu o osvajanju i

kolonizaciji hispanske Amerike: naime, dočim jedan dio amerikanista gleda na nju kao na

napad zlih Europljana na indijanska društva koja pak idealizira, drugi dio je shvaća kao još

jedan u nizu osvajanja prostora slabijih od strane vojno jačih, te u tom smislu ne pravi bitnu

razliku između, primjerice, aztečkog i španjolskog osvajanja u središnjem Meksiku. Ne

priklanjajući se nijednoj od strana, ističemo da je razlika između europskog i američkog

poimanja gospodarstva, rada, podaništva i/li vazalstva, posjedovanja zemlje i td. tako

velika da su Španjolci uvođenjem novca i tržišnog gospodarstva praktički dokinuli ono

najvažnije u visokorazvijenim predkolumbovskim društvima, što se, po svemu sudeći,

nije događalo nakon inter-američkih osvajanja. Time su potakli mnoge migracije zbog

kojih im je ponestalo radne snage pa su kasnije zbog njih žalili, ali ih nisu znali objasniti

niti otkloniti uzroke baš zato što nisu mogli pojmiti da drukčiji gospodarski i društveni

ustroj može biti učinkovitiji od njihova. Franjevci su, primjerice, na samom početku

XVI., stoljeća, pokušavali objasniti Kruni da se Indijance na nekoliko desetljeća izuzme

od davanja nameta uprvo zato što su ih bolje upoznali od kolonizatora, ali u tome nisu

uspjeli. Naravski, pritom su imali na umu i činjenicu da im takvi potezi politike

rastjeruju potencijalne pokrštenike. Bilo je i drugih razloga migracija autohtonog

stanovništva poslije samih osvajanja: primjerice, u razorenom carstvu Inka potakli su ih

ratovi među španjolskim osvajačima za prevlast (Pizarro i Almagro). Područja dvaju

predkolumbovskih carstava, aztečkog i inkaičkog, razlikovala su se i u načinima

prilagodbe tradicionalnih mjesnih oblika društvenog ustroja kolonijalnoj vlasti: dočim

su u Peruu duže očuvali neke oblike, u Novoj Španjolskoj autohtono stanovništvo se je

znatno brže i temeljitije hispaniziralo i pokrštavalo. U Novoj Španjolskoj su mladi

Amerikanci već u prvoj generaciji nakon osvajanja češće prihvaćali kršćanstvo (na užas

svojih roditelja) negu u andskom području. Indijanci su u većoj mjeri nego prije

osvajanja trošili alkohol i opijate: na pijanstvo su ih navodili preživjeli odvjetci njihova

vlastitog plemstva koje ih je prije osvajanja odgovaralo od prekomjerne uporabe

alkohola. Žvakanje koke, koje se raširilo u doba kolonije, Španjolci su podržavali zato

što je Indijancima nadomještalo hranu tijekom cjelodnevnog prisilnog rada. Poput ovih

dviju, i druge su predkolumbovske navade dobivale nove predznake ili su se pak sasvim

gubile. Promjene su se zbivale i u načinu prehrane, (nešto manje) odijevanja, obrade

zemlje – tad još znatno manje glede kultura, a više glede uporabe alata i pomagala.

Španjolski jezik su Indijanci visokog roda prihvaćali znatno brže i radije nego puk; ti

destituirani velikaši postali su potpuno dvojezični, a puk je i dalje gajio svoj jezik. Puk

je grčevito čuvao i tradicijsku kulturu.

CRONICAS DE INDIAS – SVJEDOČANSTVA O OTKRIĆU I OSVAJANJU INDIJA

Svjedočanstva i izvješća otkrivača i osvajača Novog svijeta koja se u hispanistici,

odnosno u amerikanistici kolokvijalno naziva crónicas de Indias drži se prvim djelima

hispansko-američke književnosti. Prvi u tom nizu je Kolumbov dnevnik, a slijedi ga

mnoštvo tekstova najvećim dijelom poznatih autora. Naime, konkretno iskustvo

(konkretno putovanje, osvajanje konkretnog dijela Novog svijeta) bilo je temeljni kriterij

prihvatljivosti svjedočanstva. Ako se znalo, odnosno, ako se moglo dokazati da je netko zaista

bio u Novom svijetu, tekst koji je taj pojedinac o tome eventualno napisao imao je povjerenje

čitatelja odnosno svih onih koji su iz njega trebali crpiti vjerodostojne informacije o Novom

svijetu, a autoru je moglo poslužiti kao dokaz u postupku traženja prava koja su mu pripadala

po zasluzi u osvajanju. Cortés je, primjerice, imao dobrih razloga potanko opisivati tijek svog

osvajanja. Naime, on se 1519. godine s otoka Fernandine4, gdje je bio zamjenik zapovjednika,

s petstotinjak ljudi i devetnaest konja praktički odmetnuo jer nije samo istraživao, kako mu je

bilo zapovjeđeno, nego je bez odobrenja osnovao grad Veracruz (tvrđavu San Juan de Ullúa) i

odanle krenuo u osvajanje unutrašnjosti. Budući da je osvojio moćno carstvo i veoma bogat

prostor a sve je zasluge za to pripisao sebi, morao je jako dobro argumentirati sve svoje

4 Tadašnje ime za otok Kubu.

postupke ne bi li zadobio kraljevu milost i ishodio potvrdu zasluga odgovarajućoim dužnošću

i titulom.

Uz takva svjedočanstva sačuvano je i mnoštvo svjedočanstava nepoznata ili nesigurna

autorstva. Corpus svjedočanstava o otkriću Novog svijeta ni danas, nakon pet stoljeća,

nipošto nije zaokružen: stalno se objavljuju novopronađeni prijepisi rukopisa dnevnika,

putopisa, prepiski i tsl. što stalno baca novo svjetlo na mnoge pojedinosti dugotrajnog i

složenog procesa koji zovemo otkriće Novog svijeta.

Zanimljiva je povijest recepcije svjedočanstava: Kolumbov dnevnik, od samog

početka veoma traženo štivo u europskim zemljama, isprva su mnogi čitali kao fikciju,

tj. kao izmišljenu priču jer nisu mogli vjerovati da je Kolumbo zaista doplovio do otočja

za koje se dotad uopće nije znalo. Nisu vjerovali da takvo otočje uopće može postojati. I

sami istraživači i osvajači najčešće su bili tako iznenađeni veličinom otkrivenoga i

potpuno zbunjeni glede implikacija svojih djela da su vlastito konkretno iskustvo

otkrivanja Novog svijeta uspoređivali s onim što su čitali u fikcionalnim tekstovima s

fantastičnim elementima, to jest, u viteškim romanima. Stoga dokumentarna,

testimonijalna narav tih tekstova nije odmah bila i općeprihvaćena činjenica, kao što ni

Novi svijet nije odmah gledan kao Novi, nego kao moguća preslika Staroga, njegov

dodatak, potonula Atlantida, Raj Zemaljski i td. Zbog tih svakovrsnih nedoumica i zbog

potrebe za čim točnijom informacijom španjolskih, a onda i svih ostalih vladara, Svete

stolice, znanstvenika, mislilaca i svih ljudi koji su na neki način bili ili mogli biti

zainteresirani za Novi svijet, te zbog sveopće trke za novim spoznajama o pomorskim

putovima, svako novo svjedočanstvo je dočekivano kao odgovor na dotad akumulirane

nedoumice.

CARTA RELATORIA: CARTAS DE RELACION

Većina tekstova napisana je za točno određenog primatelja: primjerice, Cortés je

svojih 5 pisama napisao kraljici Ivani Ludoj i kralju Karlu V., drugi putnici pisali su

kraljevskim tajnicima, visokim crkvenim dostojanstvenicima, i td. Bilo je veoma važno

imati u autoru osobu od povjerenja koja ne bi pisala prvenstveno o svojim zaslugama ili

opravdavala vlastite postupke; drugim riječima, bilo je važno dobiti one informacije

koje su mogle koristiti u planiranju ustroja kolonijalne vlasti, raspodjele zemlje,

pokrštavanja autohtonog stanovništva, korištenja pronađenih sirovina, novih osvajanja

itd. Uz to, Kruna je, shvaćajući pomalo o kakvu se golemu prostranstvu radi, počela

poduzimati sve da se pojedini osvajači ne bi osilili i otkazali joj poslušnost te u Novom svijetu

ustrojili vlast nezavisnu od nje. Službe koje je, ubrzo po Kolumbovu prvom putovanju,

utemeljila za Indije u Sevilli između ostaloga dijelile su putnicima i upitnike (šp.

cuestionario) na temelju kojih su oni sastavljali izvješća (šp. relación). Manji broj takvih

upitnika sastavili su i dijelili svećenicima ili osobnim poznanicima i prelati Svete stolice koja

je bila izravno uključena u osvajanje Novog svijeta putem bula izdanih Katoličkim vladarima

Izabeli i Ferdinandu. Zanimanje za izvješća vladalo je među autorima zemljovida,

astronomima, filozofima i općenito svim humanistima tog razdoblja; međutim,

dostupnost tih tekstova ljudima od pera i znanosti bila je praktički izravno uvjetovana

njihovim dodirima sa središtima političke moći.

Razrađenije inačice izvješća bila su tzv. izvještajna pisma (carta relatoria). I ona su

donosila mnoštvo informacija, ali su bila znatno opširnija i slobodnija jer se nisu morala držati

konkretnih pitanja, najčešće postavljanih nasumce, na temelju prvih informacija o Novom

svijetu te novog imaginarija u nastajanju, koji je sve dotad spoznato i zamišljeno morao stalno

prilagođavati vijestima koje su dolazile iz Novog svijeta. Iz te podvrste najpoznatija su baš

Cortésova Cartas de relación. Cortés se nakon rata protiv Azteka, kao «glavni zapovjednik

Nove Španjolske», titule koja mu je dodijeljena 1522., morao nositi s kraljevim službenicima

koji su mu se stalno miješali u ovlasti i konačno ga uspjeli maknuti iz Nove Španjolske 1528.

Zbog takva razvoja događaja Cortésu je bilo od presudne važnosti da u pismima dade svoje

tumačenje i pridobije kraljevo povjerenje. Napisao ih je i poslao u razdoblju između 1519 i

1526., i danas ih se poznaje pod već spomenutim naslovom: Cartas de relación. Prvo pismo,

tj prvo izvješće dugo je bilo zagubljeno pa ga se nadomještalo izvješćem njegova namjesnika

postavljena u tek osnovanu gradu Veracruz datiranu 10. VII. 1519. Drugo izvješće, s

nadnevkom 30. X. 1520., objavljeno je u Sevilli 1522. Treće, dovršeno u Tenochtitlanu 15. V.

1522, naslovljeno «..o divljenja vrijednim događajima za vrijeme osvajanja i ponovnog ulaska

u Tenochtitlan» («..de las cosas sucedidas y muy dignas de admiración de la conquista y

recuperación de Temixtitán»), objavljeno je u Sevilli 1523. Četvrto izvješće od 15. X. 1524.

godine objavljeno je u Toledu 1525. Peto je dovršeno 3. rujna 1526., ali je objavljeno tek u

XIX. stoljeću kad je, zajedno s izvornim Cortésovim prvim izvješćem, pronađeno u Beču. U

XVIII. stoljeću, u vrijeme buđenja zanimanja za tijek osvajanja i za predkolumbovsku starinu,

izdana su u Meksiku prva četiri pisma. Prvo cjelovito izdanje Cortésovih pisama je iz Madrida

iz 1852. godine. Pisma su odmah po prvim izdanjima u XVI. stoljeću prevedena na latinski i

talijanski, a meksičko izdanje iz XVIII. st. prevedeno je na francuski. U XX. stoljeću

Cartas ... su u cjelini ili u izabranim izvadcima prevedene na mnoge jezike.

Cortés, pripadnik osiromašjela niskog plemstva i nesvršeni salamankeški student,

pokazao se kao vješt taktičar u osvajanju i sklapanju saveza s domorodačkim zajednicama kao

i u predstavljanju cijelog događaja vladaru kao vlastite zasluge u kojoj je navodno jedino on

radio u korist Krune. Budući da su se Španjolci od 1492. do otkrića i osvajanja Meksika

kretali jedino u karipskom prostoru i to uglavnom po otocima5, Meksiko je u odnosu na dotad

otkriveno po svojoj veličini, bogatstvu, množini stanovništva, plodnosti, a osobito po drevnim

5 Prije 1519. godine Španjolci su uglavnom doticali obale američkog kopna, ali nisu uspijevali prodrijeti duboko u nj: 1498. godine Kolumbo je na trećem putovanju stigao do kopna u predjelu današnje Venezuele, najvjerojatnije u blizini delte rijeke Orinoco. 1513. godine je, ploveći duž atlantske obale sjevernoameričkog kontinenta, brodovlje pod zapovjedništvom Juana Ponce de Leóna stiglo do poluotoka Floride, ali ondje nisu uspjeli zasnovati naselje. Međutim, i to i druga putovanja duž američke obale učvrstila su Španjolce u uvjerenju da se nalaze pred golemim nepoznatim kontinentom, a ne pred Indijom. 1510. godine je Vasco Núñez de Balboa zasnovao prvi španjolski grad na američkom kopnu: Santa María de la Antigua del Darién, grad koji je 1541. stradao u potresu, te je s vojskom prepješačio gorje koje je nazvao Darién i našao se na Tihom oceanu. 1515. godine je Juan Díaz de Solís ploveći duž obale Južne Amerike došao do ušća Río de la Plata i oplovio obalu današnjeg Uruguaja. Cortés je jedini uspio osnovati grad koji mu je poslužio kao polazna točka, te prodrijeti duboko i visoko u kontinent i k tome osvojiti moćno carstvo.

kulturama i organiziranim državama od kojih je Aztečko carstvo bilo najjača, bio toliko

superioran da sama ta činjenica, i bez Cortesove vještine izlaganja, nije mogla zadržati

njegovo izvješće u okviru dotad uspostavljenih parametara žanra carta relatoria. Stoga su

pisma i oblikom i sadržajem podjednako jedinstvena i baš ona najbolje pokazuju koliko su se

obrasci svjedočanstava prilagođavali potrebama koje je nametala građa o kojoj su morali

izvještavati. Cortés je, da bi dobro obrazložio svoje zasluge, morao opisati detalje glavne

akcije: osnivanja grada simbolična imena Veracruz, orijentiranja u prostoru i prvih dodira s

domorodcima, sukoba i dogovora te konačnog osvajanja grada México – Tenochtitlan. Pored

toga, veoma je detaljno i smisleno opisao zemljopisne osobine prostora i udaljenosti te

osobine zajednica s kojima je došao u dodir, a među kojima je ključna bila aztečka. Sve

osobine državnog ustrojstva, vjere i vjerskih obreda koji su njega i njegove vojnike zbog

ljudske žrtve najviše začudili, građevinskog umijeća, svakodnevnog života te navika

(prehrambenih, higijenskih i dr.) zapisao je tako pomno da su upravo ti Cortesovi opisi u

suvremenoj amerikanistici postali jednim od paradigmatskih primjera percepcije kulture

Drugoga u osvajanju Novog svijeta.

U kolonijalnoj književnosti pak lik Hernána Cortésa postao je najzahvalniji motiv

rodoljubnog, navlastito epskog pjesništva koje se u XVI stoljeću i u tom društvu koje se tek

uspostavljalo, kao i u Europi, držalo vrhunskim književnim izričajem. Američkih junačkih

epova svega je tridesetak, a Cortés je njihov najčestotniji junak. U XVI. stoljeću Gabriel Lobo

Lasso de la Vega (1558.-1615.) opisao je njegovo osvajanje u čak dva epa: Cortés valeroso

(1588.) i Mexicana (1594.), Francisco de Terrazas u Nuevo Mundo y Conquista (1588.),

Antonio de Saavedra Guzmán u Peregrino indiano (1599.), Gaspar Pérez de Villagrá u

Historia de la Nueva México (1610.). U XVIII. stoljeću, kad je zanimanje za junačku epiku

gotovo sasvim izblijedilo Meksikanac Francisco Ruiz de León ponovno je opisao osvajanje

Meksika u epu La Hermandía, triunfos de la fe y gloria de las armas españolas (1755.)

Cortés (1485. - 1547.) je za života doživio mnogo manje časti nego što mu ih je

kasnije dodijelila književnost. Kao dvadesetogodišnji nesvršeni student, nakon dvije godine

studija prava i latinskog jezika dobio je mjesto pisara na Hispanioli. Povezavši se s

namjesnikom otoka Diegom Velázquezom koji ga je 1511. godine poveo na pohod na Kubu

(tad Fernandina) u statusu osobnog tajnika. Na Kubi je vršio dužnost gradonačelnika jednoga

od prvih naselja. Odanle se 1519. godine otisnuo do poluotoka Jukatana. Cilj putovanja bio je

konstatirati značajke tog kopna, ali ne i osnivati naselja na njemu. Cortés je s neodređenim

brojem ljudi (između 500 i 700) i 19 konja jedno vrijeme lutao između kopna i otoka

(cozumela i dr.) i naposlijetku odlučio pristati na mjestu današnje luke Veracruz, gdje je

unatoč zabrani odlučio osnovati naselje i nazvati ga Villarica de la Veracruz. S narodima u

tom predjelu imao je i miroljubivih i vojnih dodira, a saznao je da postoji veoma bogato

Aztečko carstvo. Osvajanje tog carstva postavio je kao cilj svoje nevelike vojske. Za taj

konačni cilj uspostavio je savezništvo s narodima s kojima se mogao sporazumjeti (najčešće

zahvaljujući prevoditeljici i vjernoj družici, Malintzin, koju su Španjolci nazvali Marina) i

koji su bili neprijateljski nastrojeni prema moćnim Aztecima. Uz njihovu pomoć uspio je

pokoriti one koji nisu bili skloni savezništvu tako da je do srednjemeksičke zaravni( šp. La

Meseta) stigao ojačan. Međutim, za uspjeh pri susretu s Aztecima odlučujuća je bila jedna

tragična koincidencija koju je Cortés, naslutivši je, vješto iskoristio. Naime, u vrijeme njegova

osvajanja Aztečkog carstva po vjerovanju, proročanstvima i kalendaru trebao se vratiti

Quetzalcoatl, jedno od najvažnijih aztečkih božanstava koje je po nekim osobinama moguće

usporediti s Iskupiteljem. Sve dok Cortés nije počeo izravno braniti Aztecima kult (u prvom

redu prinošenje ljudske žrtve) i iznutra rušiti društvo, Azteci (a osobito njihov griješni vrhovni

svećenik Moctezuma) su vjerovali da je on ustvari očekivani Quetzalcoatl. Zahvaljujući toj

zabludi Cortés je mogao mirno ući u središtve cartva. Međutim, nakon toga došlo je do

pobune stanovništva te je on morao napustiti grad Tenochtitlan, u koji se vratio nakon teških

borbi. 1521. kraljevskom odredbom proglašen je namjesnikom i glavnim zapovjednikom

“kraljevstva” Nove Španjolske. Ubrzo nakon toga, međutim, ta mu je čast i vlast oduzeta te je

vraćen u Kastilju gdje je čak sudjelovao pohodu na Alžir ne bi li ponovno zadobio kraljevu

milost. Kako se to nije dogodilo, živio je skromno do kraja života u blizini Seville.

Prvi tekst u kojem je Cortés prikazan u negativnom svjetlu bila je glasovita Historia

antigua de México isusovca Francisca Xaviera Clavigera. Clavigero (1731.-1787.) je to svoje

glavno djelo6 napisao na talijanskom jer je tad, 1780., u progonstvu u Italiji vodio borbu s

onim krilom europske prosvjetiteljske misli koja je omalovažavala sve američko. Djelo se

temeljilo na prethodnom dugogodišnjem sustavnom proučavanju dotadašnjih istraživanja i na

vlastitom istraživanju cjelokupne ostavštine Sigüenze y Góngore i ostalih isusovaca te na

svim ostalim pisanim sekundarnim izvorima na španjolskom, latinskom i talijanskom.

Clavigero je znao meksički jezik7 što je bio preduvjet za terenski rad. Knjiga je dijelom upravo

rensansna historia, to jest opis stanovništva, biljnog i životinjskog svijeta, mineralnog

bogatstva, klime, osobina tla, plovnih puteva, pitke vode i td. s uvidom u promjene koje su se

kroz povijest odvijale u svakom pojedinom segmentu. Drugim dijelom ona daje sustavan

pregled naroda i kultura na prostoru srednjeg Meksika od najstarijih (tad poznatih) vremena, i

to razdoblja prevlasti pojedinih naroda, vladavine pojedinih vladara, religija, svakodnevnog

života koji je najuže povezan s religijom, gospodarstva, jezika, umjetnosti i zanata. Posljednja

poglavlja knjige posvećena su španjolskom osvajanju i konačnoj propasti Aztečkog carstva i

kulture. Clavigero je na temelju tako rekonstruirane prošlosti i suvremenog stanja

uobličio stav koji nitko dotad nije napisao na španjolskom jeziku: Španjolce je odredio

kao okrutne osvajače i unaprijed opravdao nezavisnost Nove Španjolske, a Cortésa

prijezirno nazvao “španjolskim generalom”.

CRONICA I HISTORIA

Mnogo složeniji oblici svjedočanstava o Novom svijetu su kronika (šp. crónica) i

tzv. historia, pojam koji, da bismo izbjegli moguće nesporazume, opisno prevodimo kao opis

stanja i događaja u prostoru u sinkronijskom smislu. Oba potječu iz antičkih vremena:

6 Izvorni naslov knjige je Storia antica dell'Messico.Navod u ovoj knjizi je uzet iz španjolskog prijevoda., Ed Porrúa, México 1987. Clavigero je autor ogromne prepiske, nekoliko knjiga (o ukazanjima Gospe Guadalupske, o mogućnostima trgovanja u Meksiku i dr.) te vrijedne historiae, Historia de la antigua o baja California, u kojoj je u 4 sveska opisao djela misionara u Kaliforniji, između ostalih i Ferdinanda Konšćaka. 7 Meksički jezik tad je bio naziv za nahuatl.

kronika je od tog vremena označavala tekst u kojem se naglašava kronološki slijed, gotovo

popis događaja i podrazumijevalo da se u njoj u prvom redu može naći vjerodostojno zapisan

slijed događaja koje se želi oteti zaboravu i predati budućim pokoljenjima. U kronici se

sadržaj organizira po godinama ili čak po nadnevcima. U srednjevjekovnoj kulturi Iberskog

poluotoka kronika na latinskom i na jezicima nastalima iz njega bila je sve do XIV. stoljeća

temeljna prozna vrsta, a i nakon tog razdoblja, tj. nakon pojave pripovjedne proze, gajio ju je

jedan broj glasovitih autora. Kronikom se nazivalo i godišnjake koje je Crkva izdavala za puk,

a koji su također imali funkciju kronologije, tj podjele godine na crkvene blagdane te na

vrijeme poljodjelskih, stočarskih i srodnih poslova s uputama za te poslove. Još u XVII.

stoljeću teoretičar Jerónimo de San José određuje je kao kratku i sažetu historiju izloženu po

godinama.

Renesansna kronika napravila je značajniji odmak od te kronološke naravi vrste zato

što što su tadašnji autori željeli pokazati da su pored reproduciranja događaja kadri i dobro

pisati na tadašnji način, to jest, komentirati, obrazlagati i td. poštujući sva pravila tadašnje

retorike. Tako su se kronika i historia počele preklapati baš u vrijeme osvajanja Novog

svijeta. Historia je u staroj Grčkoj imala dva značenja: vidjeti ili pitati one koji su vidjeli, ili

pak izvješće o viđenom ili naučenom u obliku odgovora na pitanja8. Ona, dakle, ne sadrži

kronologiju i u tom smislu o njoj govore i Tacit i Izidor Seviljski u Etimologijama9; ni kasnije

se tu vrstu ne poimlje kao prošireni popis, nego prvenstveno kao predstavljanje, opis,

obavijest o nečemu iz autorovog vremena. U tom smislu pojam su očito koristili i autori

svjedočanstava o Novom svijetu. Historia je najsloženiji oblik svjedočanstva o otkrićima.

Ona donosi opširan opis sveukupnog stanja na nekom prostoru, što uključuje opis događaja,

ponekad također uzroka i povoda tih događaja, ali i opis tla, flore, faune i klime (takav tekst

se zvao historia natural, dakle, opis prirode), stanovništva, te sav niz opažanja o stvarima

koje se danas ne doimaju tako, ali su onda imale status pravih otkrića. Premda, kako smo

8 O povijesti vrste u antici te o današnjem književno-teorijskom promišljanju vidjeti Mignolo, op. cit.str. 75 i naredne.9 Izidor Seviljski (oko 560-636.) , bogoslov i biskup seviljski, veoma aktivan u crkvenoj politici svog doba. Najpoznatije djelo su mu Etimologías, enciklopedija srednjevjekovnog znanja koja je sve do renesanse kolala cijelom Europom kao jedan od glavnih izvora znanja i podataka.

rekli, historia ne ide za tim da naglasi kronološki slijed, mnoge od njih uključuju i detaljan

slijed događaja. Ona objedinjuje ključne elemente svih triju prethodno opisanih vrsta

svjedočanstva i baš zbog toga otvara veći prostor za izražavanje osobnog stava i

subjektivnih opažanja, što je velikom broju autora bilo veoma važno. Kako su otkrića i

osvajanja odmicala, dolazilo je do sukoba tako različitih i neočekivanih osobnih, državnih i

crkvenih interesa da su mnoga svjedočanstva pisana i dugo nakon događaja o kojem su

govorila da bi pobila ili poduprla neko ranije izneseno gledište. Za takvu borbu argumenata

historia se pokazala najpodesnijim oblikom, ali je ona baš zbog navedenih okolnosti često

predstavljala neku vrst amalgama kronike i vlastitih osobina. Rječju, mnoga svjedočanstva

koja su u nazivu imala pojam crónica podjednako su sličila kronici kao i historiji, i obrnuto.

Jedan od najslavnijih primjera takve transgresije je Historia vedradera de la conquista de la

Nueva España Cortésova vojnika Bernala Díaza del Castillo. Bernal Díaz ju je napisao 1578,

ali je tiskana tek 1632: naime, 1571. uveden je institut «službene kronike» odnosno

godišnjaka za Indije baš da bi se suzbilo rat mišljenja, stavova i argumenata koji se vodio

putem svjedočanstava. Bernal Díaz je bio neuk vojnik koji je u Indije stigao 1514. i

sudjelovao u nekoliko vojnih i istraživačkih pothvata, između ostalih i u Cortésovu. Na

pisanje ga je izravno potakla knjiga Francisca Lópeza de Gómara La historia de las Indias y

de la Conquista de México (izdana između 1552. i 1568.) u kojoj autor veliča Cortésovu

osobu i pripisuje mu sve zasluge za osvajanje tako ogromna dijela svijeta za španjolsku

Krunu. López de Gómara je Cortésa upoznao u Španjolskoj pošto se ovaj vratio, a sam nikad

nije bio u Novom svijetu. Bernal Díaz, tad već ostarjeli nadarbenik u današnjoj Guatemali,

pročitavši knjigu odlučio je detaljno ispričati tijek osvajanja Meksika od otkrića Jukatana te

sve što se ondje dogodilo do 1568. godine, a on je držao značajnim. U tekstu je s jedne strane

naglašen baš kronološki element, a s druge argumentacija i komentari: podijeljen je u 214

poglavlja čiji opširni naslovi najavljuju temu svakoga od njih, odnosno, etapu osvajanja i

događaja nakon toga. Potanko je opisao istraživanja duž meksičke obale, prodor u

unutrašnjost, osvajanje, otpor Azteka i poraz Španjolaca poznat kao Tužna Noć (La Noche

Triste), konačni poraz Cuauhtémocove10 vojske, osvajanje današnjeg Hondurasa i td. Budući

da je pisao nekoliko desetljeća poslije događaja, ali i predstavljanja tih događaja u tad već

mnogobrojnim opisima, kronikama i raspravama, Bernal Díaz je u svojoj knjizi polemizirao s

onima koji su izvršili najveći utjecaj na prevladavajuće mišljenje o osvajanju Novog svijeta u

Europi. Zaslugama zapovjednika11 suprotstavio je zasluge svih vojnika, Las Casasovoj tezi o

gramzivosti osvajača suprotstavio je vjernost španjolskom vladaru, želju za doprinosom

širenju kršćanstva i razmjerno neodrediv pojam želje za slavom te je tako pokušao objasniti

motivaciju osvajača i izvore kolektivne energije koji su doveli do utemeljenja Nove

Španjolske. Pored opisa događaja – a u ovom tekstu oni su doista detaljno opisani – knjiga je

nadasve zanimljiva jer odaje mnoge strane mentaliteta prosječnog vojnika i čovjeka XVI.

stoljeća. U književnoj teoriji odavna je obrađeno njegovo neizravno svjedočanstvo o tadašnjoj

recepciji viteškog romana: naime, opisujući vlastitu očaranost i očaranost suboraca prizorom

grada Tenochtitlana te navodeći Cortésov zaziv Božje pomoći španjolskom oružju u Indijama

on izjednačuje doživljaj i stupanj vjerodostojnosti pročitanog u viteškom romanu i

doživljenog u vlastitom ratničkom pohodu koji je doživljavao kao viteški. Bernal Díaz

nije imao naobrazbu koja bi mu nalagala da se drži žanra koji je naznačio u naslovu. Stoga je

u tekst unio sve što je držao važnim i to onim redom kako je mislio da je potrebno. Tako je

napisao jedno od najzanimljivijih svjedočanstava ne samo o osvajanju, nego i o

mentalitetu, identitetu i načinu života španjolskih osvajača u Indijama.

Prva američka historia bila je Historia general y natural de las Indias. Autor Gonzalo

Fernández de Oviedo (1478-1557.) boravio je u Indijama kao kraljevski bilježnik i kontrolor

ispiranja zlata po izričitoj kraljevoj uputi od 1514 do 1556, te se u nekoliko navrata vraćao u

Španjolsku. Godine 1523. službeno je proglašen povjesničarem Indija (historiógrafo de las

Indias). Fernández de Oviedo odgojen je na dvoru Izabele i Ferdinanda, bio je paž njihova

sina infanta Ivana, 1492. upoznao je Kolumba na privremenom dvoru pred Granadom, dakle, 10 Cuauhtémoc (oko 1496 – 1525.) bio je zadnji aztečki vladar (tlacatecuhtli). Njegovo ime na jeziku nahuatl znači Orao koji pada. 1520., godinu nakon osvajanja Tecochtitlana, poveo je pobunu protiv osvajača i istjerao ih iz grada. Kad su Španjolci 1521. slomili pobunu i povratili vlast, Cuauhtémoca su stavili na muke ne bi li im odao navodno skrovište Moctezumina zlata koje nikad nije pronađeno. Kasnije ga je Cortés dao ubiti. 11 Vođe osvajačkih pohoda često su dobivali titulu capitán ili capitán general (zapovjednik ili glavni zapovjednik)

prije njegova prvog putovanja na zapad, zatim je odlazio u Italiju u kraljevoj službi te je

jamačno imao mnogo sveobuhvatniju informaciju i predodžbu o imperijalnoj politici, ali i

sveobuhvatniju humanističku naobrazbu od ostalih autora prvih svjedočanstava. Kao osoba

od kraljeva povjerenja, on se nije morao opravdavati niti uvjeravati u ispravnost svojih

poteza: uostalom, on nije ni bio osvajač. Bio je autor s razvijenom sviješću o autorstvu i

potrebi da njegovo djelo bude sveobuhvatno. Sam je boravio samo u karipskom području:

na Hispanioli i Kubi te na kopnu na prostoru od današnje Paname do današnje Nikarague.

Međutim, knjigu je zamislio kao opis svega što se u Indijama dogodilo od 1492. do 1549.

Prostor na kojem je boravio bio je tad središte i polazna točka skoro svih važnih pothvata pa

je od osvajača dobivao podatke, a služio se i zapisima koji su već bili ili objavljeni ili na

raspolaganju ljudima od povjerenja poput njega. I u njegovu tekstu naglašen je kronološki

element, zbog čega se povjesničari književnosti već dugo neizravno prepiru o

prevladavajućoj naravi te opsežne knjige. Dugo je prevladavao argument da prikazivanje

tako dugačkog razdoblja s tolikim događajima ni ne može uroditi ničim drugim osim

kronikom, te da tekst nije historia jer ne opisuje svijet koji postoji, nego svijet koji se tek

stvara.12 Taj argument možda najbolje pokazuje zašto je svaka američka historia morala

uključivati i elemente kronike, a zastupljenost svakoga od tih dvaju tipova diskursa ovisio je o

intelektualnom profilu autora. Fernández de Oviedo je najprije napisao Sumario (Sažetak)

jer je Karlu V. trebao predstaviti cjelinu prirodnih bogatstava Indija. Taj prikaz prirode ujedno

drže i najljepšim tadašnjim prikazom američkog biljnog i životinjskog svijeta, osobina tla,

klime itd. jer izlaganje osim uravnotežene strukture odaje i afirmativan, pa čak i emotivan

stav prema izloženome. Veliki dijelovi tog teksta kasnije su ušli u Historiu gdje je opis

američke prirode autoru poslužio za dokazivanje dviju istina: ponajprije, da je

španjolsko osvajanje tako skladna i bogata Novog svijeta izraz Božje volje da se taj

svijet privede kršćanstvu i uklopi u kulturu Zapada budući da to zaslužuje; zatim, da su

bogatstvo i raznolikost Novog svijeta izraz Božje veličine te da čovjek, motreći i

spoznavajući njegovu prirodu, spoznaje i Njegovu veličinu. To ne znači da je Oviedova

historia apologija svega zatečenog i napravljenog. Dapače: u prvom redu, on navodi niz

12

nepoželjnih primjera ponašanja osvajača prema Indijancima i među njima samima. U tom

pogledu on nije ništa blaži od Las Casasa, samo što Las Casas dosljedno zastupa Indijance,

dočim Oviedo naizmjence ističe njihovu dobrotu i nedovoljno razvijen razum, te ističe

nedostatke koji su im dotad priječili gajenje prave vjere. Istodobno, ne sumnja u njihovu

ljudsku narav, čime se razlikuje od onog krila u španjolskoj pravno – teološkoj misli

koja je Indijance držala za bića bez duše i bez prave ljudske naravi.

Historia je, pored navedenih, imala još jedan važan vid. Osim što je predstavljala opći

opis i opis prirode, postojala je i takozvana historia moral. Historia moral je onaj aspekt,

odnosno segment takva teksta koji govori o sjećanju na sjećanja vrijedne prošle događaje.

U nekim slučajevima historia moral pretvarala se u prekomjerne pohvale glavnom akteru ili

junaku nekog slavnog prošlog događaja: primjerice Francisco López de Gómara (1512. –

1572.) je pod naslovom Hispania Vitrix napisao dvije historiae: Historia general de las

Indias i La Conquista de México (1552.); u objema, a posebno u drugoj je cijela građa, o

kojoj je autor saznao iz druge ruke jer sam nikad nije bio u Novom svijetu13, izložena tako da

veliča vladara Karla V i njegovu imperijalnu politiku te Hernána Cortésa kao idealnog

provoditelja takve politike. Vodeći se dvjema idejama: da je otkriće Novog svijeta najvažniji

događaj nakon stvaranja svijeta, te da se otkriće Novog svijeta poklopilo s oslobađanjem

Iberskog poluotoka od Maura i Arapa da bi «Španjolci bez prestanka ratovali protiv

nevjernika» (porque siempre guerreasen españoles contra infieles) on je i sjećanje na važna

prošla djela, a i životopis, drugi važan vid organiziranja građe u historiji, podredio

laudatorskom tekstu koji k tome nije ni imao vrijednost svjedočanstva. Usprokos svemu, oba

teksta su imala golem uspjeh sve do odgovora koji su dobili u opisanoj knjizi Bernala Díaza.

13 López de Gómara je bio profesor klasične filologije na Universidad de Alcalá. Upoznavši Hernána Cortésa kad se ovaj vratio u Španjolsku, postao je njegovim tajnikom i kapelanom, te je s njim bio u Alžiru.

ZAPISI AZTEČKIH AUTORA O PREDKOLUMBOVSKOM DRUŠTVU

Nekoliko je domorodaca plemenitog, i to čistog američkog roda, naučivši španjolski

usporedno s američkim (nahuatl) ili nakon američkog (materinjeg) jezika dalo opis svoje

američke kulture, vjere i povijesti. U XVI. stoljeću to su bili Meksikanci Fernando de Alva

Ixtlilxóchitl (oko 1568. – oko 1648.) i Hernando Alvarado Tezozómoc (oko 1520. – oko

1600.).

Alvarado Tezozómoc bio je, po vlastitim tvrdnjama, potomak najznamenitijih

aztečkih vladara14. Sam je kasnije radio kao tumač za svoj materinji jezik nahuatl na sudu u

gradu Meksiku. Napisao je Crónica Mexicayotl ili Crónica mexicana, djelo koje je očito bio

zamislio u dva dijela: prvi, u kojemu iznosi povijest meksičkih naroda prije dolaska

Španjolaca, i drugi, koji počinje s osvajanjem .Drugi dio nije napisao ili on danas nije poznat.

Alvarado Tezozómoc nije, kao ni Alva Ixtlilxóchitl, mogao prenijeti slijed povijesnih

događaja tako da oni imaju smisla i predstavljaju kronološki slijed iz aspekta gregorijanskog

kalendara kad je poimanje i mjerenje vremena u mezoameričkim kulturama bilo posve

drukčije. Zato je ta kronika sličnija nizu legendi koje obrađuju junačka djela i običaje junaka,

uzroke i ishode sukoba i ratova, navode dijaloge između poznatih povijesnih osoba i tsl.

Izvorno je napisana na jeziku nahuatl, što je vidljivo na doista neuglađenu prijevodu na

španjolski. Tekst je prvi objavio lord Kingsborough 1848. u Antiquities of Mexico (→ II;

V.1.), nakon čega je uslijedio prijevod na francuski.

Fernando Alva Ixtlilxóchitl (1568. – 1648.) bio je po majčinoj lozi potomak vladara

Texcoca i Tenochtitlana15 (konkretno, vođe uspješne pobune protiv Cortésa), a i sam je bio

mjesni dužnosnik i tumač na sudu za nahuatl. Obrazovan je u školi za potomke plemenitih

Azteka Santiago Tlatelolco (→I;VI:2). Napisao je nekoliko djela – s različitom svrhom i

14 Navodno je bio unuk samog Moctezume II i sin «tlatoanni»-ja, to jest, vladara Ehatepeca iz 1520.15 Texcoco, prije španjolskog osvajanja grad i regija sjeveroistočno od Tenochtitlana. Zajedno s Tenochtitlanom i Tlacopanom tvorio je vojni savez i srce aztečkog carstva.

ciljem – na španjolskom, ali na temelju znanja i podataka koje je baštinio i skupio

zahvaljujući materinjem jeziku nahuatl. Najvažnije i najopsežnije od njih je Historia

chichimeca16 ili Historia general de la Nueva España, napisana na temelju čitanja

predkolumbovskih piktograma te podataka i objašnjenja koja je prikupio od vlastitih predaka,

svjedoka predkolumbovskih vremena, osvajanja i kolonizacije, te od šire indijanske zajednice

kojoj je pripadao. Usmeni dio uključivao je i usmenu epiku i liriku te legende, dakle, građu

kakvu je prikupio i preveo na španjolski i Bernardino de Sahagún (→I;VI:2). Znatno je

opširnija, dokumentiranija i jasnija od teksta Alvarada Tezozómoca, ali golem broj detalja i

problem «prijevoda» američkog poimanja i mjerenja vremena u europski i u ovom slučaju

priječilo je i priječi Eruopljanima da proniknu u tijek i bit američkog predkolumbovskog

života. Objavljena je u Meksiku 1891 – 92. godine. Alva Ixtlilxóchitl je napisao, također na

nahuatlu, i Relación de pobladores, Ordenanzas de Nezahualcoyotl, te dva kraća teksta,

Sucinta i Sumaria, kojima se obraćao potkraljevima Velascu i Garcíji Guerri tražeći od njih

da mu se vrati obiteljsko imanje koje mu je po majci pripadalo.

Kod oba navedena autora vidljiv je stav kojega nema ni u jednog autora

Španjolca ili kreolca XVI stoljeća: to je želja da predkolumbovski svijet prikažu u svom

njegovom bogatstvu, odnosno, kao dostojna i jednakopravna partnera u procesu

miješanja kultura. Obojica autora su ili etnički ili barem kulturno već bili mješanci –

mestizos – ali je iz njihova stava očito da su afirmaciju predkolumbovskog svijeta držali i

svojom dužnošću prema precima i dijelom obrane vlastitog integriteta.

ZAPISI ŠPANJOLSKIH REDOVNIKA O PREDKOLUMBOVSKIM

DRUŠTVIMA I KULTURAMA

16 Chichimeca je mezoamerički nomadski narod (ili skupina naroda) čiji jezici spadaju u različite porodice jezika, a oni su se u davnini spustili od obala rijeke Colorado do srednjemeksičke zaravni i ondje dospjeli pod utjecaj tamošnjih visokih civilizacija. Jedna grana Chichimeca je oko 1230. godine srušila državu Tolteka sa središtem u Tlaxcali. Svoju državu, to jest, prostor koji us koristili i nadzirali, zvali su Tlaxcaltlan i bili su dostojni takmaci Tenochtitlana. U vrijeme osvajanja bili su saveznici Španjolcima u borbi protiv Tenochtitlana.

Od crkvenih redova, prvi su na Antilsko otočje stigli franjevci. Godine 1524.

dvanaest franjevaca stiglo je u današnji Meksiko, prostor na kojem je taj red i razvio

najjaču djelatnost. Među pripadnicima tog reda bila je veoma živa tzv. milenaristička ideja,

svojstvena kasnom Srednjem vijeku. To je težnja za ostvarenjem kraljevstva sretnih i jednakih

u (materijalnom) siromaštvu – kraljevstva zamišljenog po uzoru na predodžbu o nekadašnjem

Jeruzalemu nad kojim Crkva ne bi imala ni vršila izravno starateljstvo, a trajalo bi tisuću

godina. Novi svijet su doživljavali kao prostor u kojem je moguće uspostaviti baš takvu

zajednicu: kraljevstvo Božje na ovome svijetu iz dva razloga: katoličanstvo se ondje tek

počelo širiti pa nije bilo opterećeno svim onim što su franjevci u europskoj crkvi i

zajednici vjernih doživljavali kao veliki otklon od svojih ideala i načela, a Indijanci su

svojim siromaštvom i poimanjem imanja i vlasništva pružali idealnu mogućnost za

njezino ostvarenje. Da bi se ta temeljna ideja provela, valjalo je, po njihovu sudu, razdvojiti

Indijance i Španjolce u dvije praktički odvojene zajednice i ne prisiljavati Indijance na daće

španjolskoj zajednici. Iz istog razloga franjevci su držali nepotrebnom hispanizaciju, tj.

poučavanje Indijanaca španjolskom jeziku, ali su sami učili i naučili domorodačke jezike i

proučavali domorodačke kulture. Umjesto španjolskog širili su većinske domorodačke jezike

(u Novoj Španjolskoj nahuatl, jezik prijašnjih vladara Azteka) koji su, skupa s vjerom, trebali

funkcionirati kao integrativni element tog tisućljetnog kraljevstva. U prvim desetljećima XVI.

stoljeća bili su veoma dinamični, stigli do veoma udaljenih dijelova Nove Španjolske i

pokrstili toliko Indijanaca da je ta njihova djelatnost prozvana duhovnim osvajanjem

Amerike (conquista espiritual de América). U mnogim područjima – osobito u udaljenijima

od gradskih središta – takva evangelizacija ostavila je vrlo blijed trag, ali je značila prvi

korak, tj. prethodnicu kasnijim pothvatima. Franjevci su odlazili među Indijance bosi,

siromaški odjeveni i nenaoružani, ne bi li ih ovi čim jasnije razlikovali od vojnika i kolona.

Franjevci su vjerovali da zamišljeno kraljevstvo Božje mogu stvoriti jedino ako budu

dobro poznavali ljude s kojima ga žele stvoriti. Zato su proučavali sve indijansko i same

Indijance. Otvorili su prve škole za njih (U Texcocu17 1523. i u Méxicu 1525.), te glasoviti

Colegio de Santa Cruz de Tlatelolco, neku vrstu znanstvene i akademske ustanove u

Tlatelolcu, u gradu Méxicu, za proučavanje predkolumbovskih jezika, opće povijesti i

civilizacija te za poučavanje preživjelih potomaka znamenitih aztečkih loza onim

disciplinama i znanjima kojima je trebao biti vičan svaki kršćanin. Colegio («učilište»)

djelovao je od 1536. do 1568, uz blagoslov i pomoć prvog meksičkog biskupa i nadbiskupa,

franjevca Juana Zumárrage, i prvog potkralja Mendoze. Tom upoznavanju s domorodačkim

jezicima i kulturama, a u svrhu evangelizacije, zahvaljujemo množinu tekstova redovnika

franjevaca o američko-indijanskim jezicima, svakovrsne opise domorodačkih civilizacija i

kultura te prijevode tekstova o kršćanskoj vjeri na američko-indijanske jezike. Zbog tih

prijevoda jedan broj franjevačkih misionara morao je odgovarati Inkviziciji. Prvu gramatiku

jezika nahuatl (objavljenu tek u XIX. st.) napisao je O. Andrés de Olmos, jedan od prvih

12 franjevaca u Novoj Španjolskoj, 1547. godine. O. Olmos napisao je i gramatike drugih

jezika: huastečkog i totonačkog, te – koliko se danas zna – još barem 13 opisa, gramatika i

rječnika američko-indijanskih jezika, rasprava o predkolumbovskim kulturama, opisa aztečkih

kodeksa i td. Drugu gramatiku i prvi rječnik jezika nahuatl objavio je 1555. O. Alonso de

Molina. Najpoznatiji novohispanski misionar i prvi meksički franjevački provincijal O.

Toribio de Benavente, «Motolinia»18, koji je pješice krstario meksičkim krajevima i krstio

Indijance u masi, napisao je Historia de los indios de la Nueva España, kapitalni izvor za

poznavanje predkolumbovskih naroda i kultura na području današnjeg Meksika. Pored toga i

još nekoliko poznatih naslova (Memoriales, 1541. i dr.), ocu Motoliniji pripisuju se još neka

jednako važna djela koja su kasnije najvjerojatnije iskoristili drugi kroničari. Najpoznatije

djelo o američkim starosjediocima iz novohispanske franjevačke provincije nesporno je tekst

O Bernardina de Sahagúna, najzančajnijeg među učiteljima i istraživačima na Colegio de

Santa Cruz de Tlatelolco, Historia General de Las Cosas de la Nueva España (1569.).

Sahagún je u njoj prikazao predkolumbovske vjere i vjerski život te protkanost svakodnevnog

17 Texcoco je bila država naroda Otomí na području današnjeg središnjeg Meksika (Valle de México). U doba Cortésova osvajanja bila je saveznica Azteka. 18 Indijanci su za franjevce rabili izraz «motilinía» - «oni koji nemaju ništa». O. Toribio de Benavente odlučio ga je dodati prezimenu pa ga se u literaturi najčešće i naziva «otac Motolinía»

života običajima zadanima tom vjerom u usporedbi s kršćanstvom i kršćanskim običajima.

Knjiga je trebala poslužiti mlađim franjevcima ne bi li u svakodnevnom ponašanju pitomaca

tog učilišta znali otkriti štuju li oni, unatoč prihvaćanju katoličke vjere, i dalje «stare» bogove.

Sahagún je znanje o predkolumbovskim vjerama i običajima stekao ciljanim razgovorima sa

starješinama indijanskih zajednica. Znanje skupljeno takvom metodom i predočeno u poredbi

s kršćanskom vjerom i civilizacijom priskrbilo je Sahagúnu status prvog komparativnog

proučavatelja religija i veliki ugled u etnologiji i srodnim humanističkim disciplinama.

Njegova zbirka usmene indijanske poezije nastale nakon osvajanja, Visión de los vencidos

(Očima pobijeđenih) jedinstvena je jer predstavlja njegov prijevod indijanskih pjesama –

tužbalica nastalih pošto su Španjolci osvojili Meksiko, indijanski bogovi – kako je rekao

Moctezuma – zašutjeli, a njihove se zajednice raspale ili fizički nestale. Osim navedenih

autora i djela, postoje još mnoga druga pa tako franjevački zapisi o predkolumbovskim

nrodima, jezicima, civilizacijama i kulturama predstavljaju zasebni corpus unutar

ukupnog broja svjedočanstava o otkrićima i osvajanjima Novog svijeta. Međutim, ti su

tekstovi, zbog sustavna prikazivanja predkolumbovskih kultura, doživjeli da ih se

zabrani i pokuša uništiti. Tako je sve do 1820-ih godina, dakle do stvaranja nezavisnih

američkih republika, ta golema građa ležala uglavnom potpuno nepoznata i nedostupna.

Kruna je prema misionarima franjevcima imala dvojak stav: s jedne strane oni su

doista učinkovito obavljali svoj zadatak evangelizacije. S druge strane, sustavnim

učenjem američkih jezika i upoznavanjem s tamošnjim kulturama i običajima oni su,

kako je vrijeme odmicalo, sve očitije zapostavljali hispanizaciju zajednica u kojima su

djelovali, a to Kruni nije bilo po volji.

Diego de Landa ( 1524-1579.), franjevac koji je stigao na Jukatan 1549., ostao je

zapamćen po sasvim drukčijem djelovanju. On je 1566. sastavio izviješće o svim osobinama,

načinu života i vjeri naroda Maja te o njihovoj starini na temelju drevne majanske

dokumentacije u slikovnom pismu koju je, po svemu sudeći, dao uništiti, zbog čega je u

Španjolskoj podvrgnut sudskom postupku. Pored toga, došao je na zao glas po drakonskom

kažnjavanju domorodaca za idolatriju, to jest, za prakticiranje autohtone vjere. Njegovo

izviješće, dovršeno 1566, naslovljeno Relación de las cosas de Yucatán, jednim dijelom se

temelji na uništenoj građi (u onoj mjeri u kojoj ju je sam Landa uspio razumjeti) te na

istraživanju i opažanju zatečenog stanja. Landino izviješće je postalo nezaobilazan izvor

podataka za taj po mnogočemu osobit dio dio Nove Španjolske.19 Opisao je majanski

predkolumbovski kalendar, hijeroglifsko pismo, svetišta, vjeru i vjerske obrede, zabilježio

načine prenošenja povijesnog kolektivnog pamćenja i njihov sadržaj, fizičke osobine

stanovnika, njihov svakodnevni život, obiteljsku i plemensku organizaciju i prehranu,

klimatske posebnosti, floru i faunu i sve ostalo što mu se činilo važnim

Dominikanci su u Novi svijet stigli malo poslije franjevaca. Prva osamnaestorica

stigla su u Santo Domingo 1509. godine (među njima i O. Antonio de Montesinos), a 1510-

11. stigao je još dvadeset i jedan redovnik dominikanac. Godine 1526. stiglo je prvih dvanaest

dominikanaca u Novu Španjolsku, a 1532. su ondje utemeljili dominikansku provinciju.

Odanle su razgranali djelatnost prema Chiapasu20 i Guatemali. Dominikanci su od svih

redova u Novi svijet stigli možda najdublje prožeti duhom obnoviteljskih strujanja s

prijelaza stoljeća te su u misionarskom radu spajali pokretljivost, dinamičnost i

misaonost. Stoga i jesu iznjedrili intelektualno najartikuliraniji oporbeni stav o odnosu

pokrštavanja i podjarmljivanja. Kako je njihov član Francisco de Vitoria u Španjolskoj

bio obnovitelj tomizma, već 1538. godine su otvorili učilište za tomizam u Santo Domingu.

Međutim, nisu svi američki dominikanci, odnosno sve dominikanske provincije u

Novom svijetu (a u tijeku XVI stoljeća osnovali su ček 9 provincija ) bile jedinstvena

mišljenja o načinima pokrštavanja. U pogledu oporbe između Las Casasa/Vitorije i

Sepúlvede pokazalo se da provincija u Santo Domingu ima sasvim suprotan stav od moćne

provincije Santiago Tlatelolco u gradu Meksiku: ona je tih godina imala preko dvjesto

19 Jukatan (šp. Yucatán) je poluotok koji najvećim dijelom pripada Meskiku, a tek manjim dijelom Guatemali i državi Belize. On dijeli Meksički zaljev od Antilskog mora. U trenutku osvajanja nastanjen narodom Maja, čija civilizacija je bila na vrhuncu negdje do 900. godine, a zatim propala iz dosad još nepoznatih razloga (→I;IV). Španjolci su ga počeli osvajati 1527. pod vodstvom Francisca Monteja (Adelantado Montejo) a zatim njegova sina (Montejo el Mozo). Međutim, uz Foridu Jukatan se pokazao kao najteži prostor za osvajanje pa su Španjolci ondje imali velik broj ljudskih žrtava i zbog toga su nakon osvajanja vršili mnoge represalije nad stanovništvom. Unutrašnji dijelovi poluotoka doista su osvojeni tek 1697. godine. Jukatan se nakon stvaranja nezavisnog Meksika uvijek držao kao zajednica u zajednici, pa se npr. 1840. pobunio protiv središnje vlasti, a u vrijeme rata Meksika i SAD za Texas se lokalna vlast odlučila zatražiti od SAD da ih stavi pod svoju jurisdikciju. 20 Chiapas je jedna od saveznih država Meksika na jugoistoku zemlje, prije španjolskog osvajanja gusto nastanjena narodom Maja. Godine 1539. dobila je biskupiju koju je vodio O. Bartolomé de Las Casas. Godine 1823. proglasila je nezavisnost, a 1824. se pridružila slobodnom Meksiku.

redovnika koji su svi zastupali potrebu primjene sile gdje god domorodci nisu dopuštali

redovnicima propovijedanje «na način prvih apostola». Pored toga, Las Casasa su još

godinama pošto ga je Kraljevsko vijeće za Indije imenovalo «indijanskim prokuratorom»

(procurador de los indios) stalno ometali u uspostavljanju tzv. indijanskih sela (pueblos de

indios) u biskupiji Chiapas tako da je Las Casas morao voditi borbu s zemljoposjednicima i s

vlastitom subraćom.

Golem je broj dominikanaca ostavio zapise o Novom svijetu: Najpoznatiji, Las Casas,

je osim spomenutog Kratkog izvješća (koje je izazvalo snažnu reakciju franjevaca, osobito

Motolinije) napisao još nekoliko vrijednih djela kroničarske naravi: Historia de las Indias za

koju se služio Kolumbovim bilješkama i arhivom, Apologética historia, u obranu

domorodačkih civilizacija i evangelizacije, te De unico vocationis modo, u prilog mirne

evangelizacije. Od tekstova znamstveno-istraživačke vrijednosti spominjemo O. Dominga de

Santo Tomás koji je sastavio prvu gramatiku jezika kečua u svrhu sporazumijevanja

misionara i Indijanaca, O. Pedro de Córdoba napisao je kršćanski nauk za poučavanje

Indijanaca (Doctrina cristiana para instrucción de los indios México 1544), priručnik za

širitelje vjere, O. Andrés de Olmo je 1554. sastavio dramski tekst Alegoría del juicio final

na jeziku nahuatl, a prikazivao se djeci aztečkih velikaša koja su pohađala školu u Tlatelolcu

kao dio kršćanskog nauka i td. Diego Durán predstavlja jedinstven slučaj redovnika

(dominikanca) koji je u Novi svijet odselio kao dijete s roditeljima i naučio nahuatl

odrastajući u gradu Meksiku. Zaredio se u 18. godini života i od tada je proučavao način

života domorodaca ne bi li ih bolje upoznao i tako ih pridobio za kršćanstvo. Glavni

izvor vjerodostojnih podataka i njemu i Sahagúnu su bili najstariji ljudi u zajednici,

poglavari zajednice ili svećenici. Osim takva rada, koji se oslanjao na usmeno prenošeno

kolektivno sjećanje, vjeru i običaje (u svim domorodačkim društvima ponašanje je bilo

krajnje ritualizirano), Durán je proučio i aztečke slikovne zapise koje po sadržaju

možemo svrstati u kronike, osobito kodeks poznat kao Crónica X. Tako se njegovo

istraživanje može podijeliti u dio zanimljiv uglavnom etnologiji i u dio zanimljiv

uglavnom povijesnoj znanosti i arheologiji. Vlastitu knjigu je podijelio u tri dijela: Libro

de los dioses y los ritos, Calendario i Historia. U etnološkom istraživanju i proučavanju

američke povijesti, to jest, američke starine, Durána je, po općem mišljenju, nadmašio

samo Sahagún ,koji je ostavio i veći broj rezultata istraživanja u zasebnim tekstovima.

Međutim, valja uvijek imati na umu da su obojica uspjela proniknuti tako duboko u bit

života osvojenih društava zato da bi pomogli svojoj redovničkoj subraći i zajednici kojoj

su pripadali da ove čim uspješnije apsorbira i privede kršćanstvu. Njihova djela su

ustvari nastala kao priručnici za evangelizaciju, a kad su nakon nekoliko stoljeća doista izašla

u širu javnost u obliku tiskanih knjiga, pokazalo se da su najbolji izvori za stvaranje

predodžbe o predkolumbovskim društvima kojima su se bavili, da su znatno zanimljiviji od

opisa iz pera osvajača koji su opažali druge i drukčije stvari i zapisivali s drugim ciljem, a

velik dio njihovih opisa otpada na opis samih osvajanja, stanja u španjolskim redovima i

opravdanja samih akcija, što je zanimljivo iz drugih razloga a ne prvenstveno kao zapis o

Novom svijetu

Družba Isusova red je kojega se u općoj percepciji najčešće povezuje s

pokrštavanjem Novoga svijeta. Međutim, djelatnost misionara isusovaca ne tvori dio

konteksta relevantna za raspravu o svjedočanstvima sa samog početka osvajanja i

kolonizacije. Naime, taj red Sveta Stolica je potvrdila 1540. godine, a dopuštenje za

odlazak u Novi svijet isusovci su dobili od Kraljevskog vijeća za Indije tek 1566. godine,

pošto su prethodno u dva navrata (1555. i 1558.) bili odbijeni. Najprije su stigli u Limu,

(1568), pa u Meksiko (1572.), a 1585. godine uspostavili su prve misije ili redukcije u

Paragvaju.

Temeljem podataka iz dominikanskih i franjevačkih svjedočanstava stvarala se u

Španjolskoj, ali i u ostalim europskim sredinama, predodžba o Novom svijetu. Na njoj se u

XVI. stoljeću temeljila organizacija daljnjih istraživačkih i osvajačkih pothvata te ustroj

osvojenog prostora, razdijeljena u dva golema potkraljevstva, mnogostruko veća od svih

europskih posjeda španjolske krune zajedno. Ubrzo nakon prvih otkrića zanimanje za podatke

o Novom svijetu pokazivale su i druge europske sile, koje su od samog početka ometale

Španjolsku u njezinu gospodstvu nad njim. Osim toga, u samoj Španjolskoj došlo je do javne

borbe mišljenja glede stavova i mnogih vidova prakse u osvajanju i osobito u pokrštavanju

autohtonih Amerikanaca. U svjetlu tih okolnosti, svako neslaganje u raznim izviješćima o

jednom te istom događaju ili problemu – a njih je bilo sve više kako je vrijeme prolazilo –

počelo se percipirati kao neposredni uzrok ili pak kao dokaz za argumente pojedinih strana.

Stoga je Kraljevsko vijeće za Indije u okviru Ureda za Indije u Sevilli ubrzo uspostavilo

zanimanje i dužnost tzv. glavnog kroničara za Indije («Cronista Mayor de Indias»),

dakle, službenog ljetopisca koji je na temelju podataka koje su drugi prikupljali u

Novom svijet Sevilli i sam nije uopće poznavao Novi svijet. Tek sasvim rijetko su tu

dužnost obavljali i kreolci u Indijama. Takvo izviješće nije imalo draž i vrijednost

svjedočanstva neposrednih iskustava i isključivalo je svaku moguću polemičnost. Međutim,

njegova dokumentarna vrijednost je neprijeporna jer su Španjolci praktički cijelim tijekom

trajanja kolonije vršili istraživanja i otkrivali dotad nepoznate krajeve. Prvi cronista mayor

bio je Juan López de Velasco, a na tu dužnost je postavljen 1571. On je sastavio neku

vrst prvog statističkog prikaza španjolskih posjeda u Novom svijetu. U kasnijim

stoljećima, kad su neka od najvažnijih detaljnih istraživanja područja koja su Španjolci

već kontrolirali ali ih nisu dovoljno dobro poznavali organizirali upravo potkraljevi

odnosno dobro učvršćena vlast u Indijama, rezultati tih istraživanja zapisani su upravo

u tim službenim ljetopisima.