LEGENDA O SV. MAVRU

Esej

1

Legenda o sv. Mavru

Legenda o sv. Mavru pojavljuje se u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti . Hrvatska je

književnost jedna od prvih europskih književnosti u kojoj je linga vulgaris, pučki jezik izborio

svoja prava. Prijelaz iz nepismenog razdoblja hrvatsku kulture u pismeno razdoblje, a to je

otprilike 8.st naše ere i traje do humanističkog – renesansnog preobražaja hrvatske

književnosti u drugoj polovici 15.stoljeća. Taj vremenski opseg pokazuje da u ukupnosti

hrvatske književnosti srednjovjekovna ima veći udio nego što je slučaj s drugim

srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim književnostima. Pisana riječ zabilježena je u kamenu,

rukopisima i tiskanim knjigama. Poseban segment hrvatske srednjovjekovne proze

predstavlja proza pisana latinskim jezikom. Ona dopire iz kasne antike, a zatim

crpi iz suvremene europske latinske literature Hrvatska književna kultura ne obuhvaća samo

književno – umjetničke tekstove već obuhvaća sve što je tada napisano, tek kasnije se grana.

Nije važna vrsta teksta već je važan početak pismenosti u Hrvata. Iz starijih stoljeća naša

pismenost je vrlo slabo očuvana, a njezini počeci koji sežu od 8/9 stoljeća, nisu nimalo

poznati. Početak hrvatskoga srednjovjekovnog stvaralaštva vezan je upravo uz latinsku

hagiografiju, uz tekstove o dalmatinskim i istarskim mučenicima: sv. Dujmu, Anastaziju-Stašu,

Mavru iGermanu. Na sjeveru, u Panoniji, nastaju djela vezana uz kultove tamošnjih

mučenika, npr. Sv.Kvirina, Euzebija i Poliona. Na latinskome jeziku stoljećima

se pišu pravna, povijesna (kronike) i prirodoznanstvena djela, tvoreći s

literarnim tekstovima jednu nadregionalnu hrvatsku kulturu koja je pratila i

domete karolinške i otonske renesanse.

Legendarna proza ne da se posebno odvojiti od moralističke i vjerske poučne književnosti, a

ukoliko je i samostalna , tendencija joj je uvijek moralna ili vjerska . To je literatura apokrifa,

legenda, muka, čudesa, vizija i slično

U jednom hrvatskom glagoljskom zborniku iz 15 stoljeća donosi se legenda o sv. Mavru

mučeniku preuzeta i adaptirana iz latinskoga izvora; pripovijeda se o legendi o tom

ranokršćanskom mučeniku kako je bio pogubljen u Rimu i kako mu je tijelo bilo položeno u

2

„korabalj“ i trebalo je zajedno sa brodom biti spaljeno, ali je umjesto toga na čudesan način

doplovilo do Poreča u Istri. Kad bi pristati tomu korabalju, pod sami Poreč grad prista. I sami

se jadri doli kalasta, a sidri se tamo sami v more vragosledaju. O poče karabalj ta vele pretiho

stati.“ Porečani ga ugledaju i veoma se čude što ne vide nijednog mornara;oni polože

Mavrovo tijelo u raku i sazidaju u Poreču crkvu „v ime svetoga Mavra mučenika. Taj čudesan

put u stvari središnji dio fabule interpretiran tako da iznenadnim obratom izazove što

intenzivniji učinak, uz stilski svrhovito korištenje polisidenta s njegovom funkcijom

usporavanja naracije čime se omogućuje aktivizacija pažnje čitatelja (slušatelja), njegovo

usredočenje na svaku fazu čudesne plovidbe i pristajanja pod Porečom. Tekst međutim

počinje rečenicom u upravnom govoru koji započinje pisar, s izričitim veznikom da zatim u

istoj rečenici prijeđe u neupravni govor. Međutim, treba napomenuti da je u nauci još uvijek

sporno pitanje dali je sv. Mavar koji se od davnine častio u Poreču, gdje se do 1354 g. čuvalo

njegovo tijelo, doista identičan s afričkim mučenikom lili je to domaći biskup i mučenik

kojega je tradicija zamijenila s onim prvim.

Iz uvodne formule neposrednog obraćanja razabire se da je ova legenda bila namijenjena

javnom čitanju. I nekim drugim detaljima kontekstima očituje se nastojanje da se

slušateljstvo što intenzivnije poveže s radnjom. Takva je na primjer očita funkcija retoričkog

pitanja: „Ča učiniše ti Porečane?“ (kad su ugledali brod sa Mavrovim tijelom) „Pojdoše k

gospodinu biskupu i počeše mu praviti od toga korablja…“ istovjetan je uloga i završnog

odlomka koji ponovno apostrofira porečki puk, aludirajući na njegovu dostojanstvenost da

ima takva patrona i bude čuvar njegovih moći.

Riječ je dakako, o književnoj pisanoj legendi, ali se s velikom vjerojatnošću može

pretpostaviti da se ona, kao i druge slične legende, slušala na propovijedima, da se glasno

čitala i prepričavala i da je u prošlosti pripadala usmenoj tradiciji o porečkom svecu

zaštitniku.

Opširnije od brevijarske verzije Legenda o sv. Mavru iz glagoljskog zbornika u Lenjingradu

priča o martiriju tog sveca koji je mučen i ubijen u Rimu (284g) za vrijeme cara M. Aurelija

Numerijana „ki beše progonitelj hrstjanski i tranacijon njih“.

Srednjovjekovni naši gradovi imali su, kao i u drugim zemljama, predaje o svojim osnivačima i

o načinu na koji su nastali; uz sve to su imali svoje legende o mjesnim svecima zaštitnicima.

3

Legende o svecima, patronima domaćih crkava zapisane su mnoge i na hrvatskom jeziku u

djelima crkvene i nabožne pučke literature, s razgrnutim kasnijim odjecima i u usmenome

sadržaju.

Legendarno – hagiografska književnost znatno se obogatila golemim blagom te vrste u

latinsko – talijanskoj književnosti. Osim u glagoljskim brevijarima, kod nas gotova da i nema

potpunih zbirki svetačkih legenda ili životopisa za cijelu godinu nego je ta građa razasuta po

zbornicima različitog sadržaja. U brevijarima je veliki broj lijepih legendi koje su s različitih

aspekata zanimljive za proučavati.

Svetačke legende su pod utjecajem s istoka i zapada, namijenjene ljudima koji bezuvjetno

vjeruju u čuda. Bliske su srednjovjekovnoj pripovjednoj prozi. Autor im je nepoznat, ali imaju

pripovjedača koji je posrednik i mi ga doživljavamo kao autora. Za razliku od apokrifa u

legendama se spominju ljudi koji i nisu velike ličnosti iz Biblije ali imaju vjeru.

4

Literatura:

Hercigonja E., Srednjovjekovna književnost, u knjizi: Povijest hrvatske književnosti knj.2,

Zagreb 1975; 9 – 80

Hercigonja E., Tropismena i trojezična kultura hrvatskog srednjovjekovlja; Matica hrvatska,

Zagreb 1994

Hrvatska književnost srednjeg vijeka, PSHK, knj.1 (tekstovi) prir. V. Štefanić, Zagreb 1969

Skupina autora: Zakopano blago,zavičajna zbirka

5