LEKTOR Hurija Imamović

KOREKTOR Sumeja Đurić

RECENZENTI Medina Hodžić Irma Kurtović-Čopelj

NASLOVNICAMysticsartdesign

ŠTAMPARIJAMinex Trade d. o. o

MENSURA DURGUTOVIĆ

NARUKVICA

ZENICA, 2019.

5

A ja, Malik, za sve sam umro, ali živ sam i sretan sam, samo ti ništa o tome ne znaš. I bolje je tako....

A ja, Bezimena, ja sam ona prava, njemu suđena, da me voli u tišini i da ga volim u tišini. Prisutna sam kao inspi-racija i motivacija, kao konačnica koja se ne imenuje. Mi smo jedno drugom pečat ljubavi.

Ove mi riječi s ludim zanosom šapnu dvoje mladih, među kojima se davno rodi čvrsta istinska ljubav. Zapravo, šapnu mi jedno od njih, u svoje ime, i u ime drugog. Šaputat će mi još, nijemo, stidljivo, tiho i polahko, ponekad onako kako je bilo, ponekad onako kako bi želio da bude, iz silne potrebe da svoju ljubav objasni i negdje sačuva, uzdižući je sve više s bolnog dna, mijenjajući kukavnu prošlost i sadašnjost. Rastali su se, bez nade u ponovni susret, bez nade u novi početak, s pretpo-stavkom o neizbježnom zaboravu, ali i s golemom željom da se zaborav preduhitri neizbrisivom tintom koja bi zapisala nji-hove osjećaje nazvane vječnim, vješto krijući prazninu, ponor u koji su se u nepovrat rasplinuli njihovi osjećaji. Nije mario za stvarnost, za ono što jeste, bila mu je ljepša misao o vječ-noj ljubavi između njega i Bezimene. Zatrpao je srce crnilom grijeha i nije mogao spoznati onu neophodnu vječnu ljubav, ljubav prema Bogu, koja nema kraja, iz koje se sve lijepo rađa.

Šaputat ću vam o njima i o toj dubokoj, neobičnoj i suviše zamršenoj ljubavi, o vječnosti i vječnim susretima, o slatkoj zabludi nade. Ljubav je vječita zagonetka: opojna poput mi-risa ruže koji prožima svaku poru našeg tijela, budeći u našoj

6

duši nadu i šapućući o sreći i slatkoj boli. Ljubav mi sve više nalikuje na slikarsko platno na kojem jedno ili dvoje slikaju svojim tananim potezima, nekad sa slašću, nekad umrtvljeni žalošću. A od umijeća slikara ovisi smisao i ljepota te slike. A kraj ljubavi? Ne kraj veze, ne kraj braka, već ljubavi? Mislim da je kraj kao i početak – neovisan o nama.

Nisi ti taj koji žurno čeka ispričati neku priču. Neke pri-če čekaju drukčijeg i boljeg tebe da bi bile ispričane. Jer, sve ima svoje razloge, sve ima svoje vrijeme. Za neke trenutke treba sazreti; nekih ljudi, nekog sebe − treba biti dostojan.

Pišem ovu priču s golemom neizvjesnošću, obgrljena ti-šinom, ophrvana tugom. Nisam sigurna šta ću prije ispustiti, pero ili dušu.

7

MALIK

Znao sam noćima odlučivati u šta ću vjerovati, u laž ili isti-nu, ili u neku dobru mješavinu laži i istine. Suludo zvuči, ali je bilo od značaja, meni i mojoj stvarnosti. Već niz godina, sve do jedne noći, moj izbor bila je omamljujuća laž protkana nitima svjetlucave istine. Bila je to posljednja noć moje ljubljene iluzi-je, možda i smiješne, djetinje, možda i romantične, pretjerano maštovite, u kojoj je cijelo moje biće vapilo za mirom. Mir! Mir! Ali uzalud, taj tako potrebni mir nije mi dolazio ni u okrilju noći, kad sve utihne i prepusti se spokojstvu. U mojoj duši, u tmini noći, uzdizala se bura bolnih sjećanja iz prošlosti, smetao mi je svaki zvuk. Frižidere treba isključiti da ne zuje, kamine pogasiti da vatra ne hukti, zidni sat polomiti da više ne takće, one pse protjerati da ne laju do zore!

Smetao mi je i mir i nemir, sve mi je smetalo! Ili mi je samo smetalo što sam razotkrio svoju laž, što sam konačno u istinu povjerovao? Nikog vještije nisam lagao do samog sebe, sve dok laž nije srce raskomadala na hiljadu komadića. Bila je to duga noć, jedna od najdužih. San mi nije dolazio na oči, a kada se konačno ukazao, odjednom je iščezao.

Mama je nešto nervozno čeprkala po kupusnoj salati. − Mama, šta ti je? − upitao sam je.Šutjela je jedno vrijeme, kao da se premišljala da li da mi

odgovori ili ne.− Tvoj otac je jako slab.Znao sam u tom trenutku da je babo klanjao neki namaz u

drugoj sobi. Ne znam ni kako sam znao, ni kako sam završio u hodniku preturajući po plakaru. Ubrzo je babo izašao na

8

hodnik, kristalnih očiju, kao čist od grijeha, iscrpljen od duge borbe protiv teške bolesti. A ja sam briznuo u plač, nisam se mogao suzdržati. On mi priđe da me utješi, čvrsto me zagrlivši kao da se oprašta. Osjetio sam taj stisak kao da je bio stvaran. U taj se tren probudih, san se okonča u tom zagrljaju. Rano ujutro probudio me očev jak i prodoran kašalj. I od tada ništa više nije bilo isto.

Ajo, ispričat ću ti svoju priču, a u njoj sve svoje laži i po-neke istine, da više ništa ne ostane skriveno u mom srcu, jer je san počeo s tobom, jer si tako posebna da boljeg svjedoka od tebe priča neće imati. Nekad zaboravimo ko smo bili, i to najčešće ono najljepše što smo bili. A prisjećanje hipnotizira, boli i raduje.

U tišini prazne kuće, držeći u ruci bijelu kutijicu, pred jed-nom djevojkom stajao je crnokosi mladić, krupnih zelenih očiju, odjeven u elegantnu crnu košulju i crne hlače, nesi-guran, zbunjen i nervozan, obuzet blaženstvom ljubavi, jake radosti. Drhtavom rukom, dok su mu tijelo prožimali uzvišeni osjećaji i blaženstvo tog trenutka, ispružio je kutijicu. Kada ju je otvorila, vidjela je lančić od bijelog zlata s privjeskom u obliku cijelog srca.

“Želiš li biti moj prijatelj pet dana?”, upitao ju je. Ajo, taj mladić sam ja, a ta djevojka jedno si vrijeme bila ti,

a onda poslije Bezimena.

Slušaj me pažljivo, pričat ću od početka. Priča neće biti nimalo jednostavna, ni za tvoj um ni za tvoju dušu.

9

Ima jedna zemlja zvana Bosna, ni na istoku ni na jugu Sta-re dame, a i na istoku i na jugu, zatrpana u dubokoj provaliji nacionalizma, okovana izopačenim ludacima i tuđincima koji iz nje žele istrgnuti sve lijepo: njenu ponositu prošlost, njene bašče, plodne ravnice, ponosne planine, idilična planinska jezera i – nas.

Ide im od ruke, sve sluti na odlazak, tvoj i moj. Ne zna ona dušmanima pasti na koljena, čvršća je i od mene i od tebe. Opire im se svom svojom snagom, svježinom svog nevinog duha, svojom neobičnošću. Moja priča dolazi baš iz nje, Bosne i Hercegovine, što je možda najčudnije od svega.

Prva Malikova ljubav počela je u proljeće. Malik je tada još vjerovao da je baš proljeće pravo vrijeme za sve: za nove ljubavi, za nove snove i ciljeve, za velika druženja i putovanja. Sve se pokreće i buja u veselom ritmu. Mada, nekad kasnije, proljeće mu je prestalo biti tako blisko i drago. U duši mu se otvorila nova spoznaja, osjećao je da je u njemu previše tmur-nih oblaka, mutnih rijeka, bijesne oluje, silne kiše i hladnih noći. Zimu nikad nije volio, jer su zimske noći suviše duge i tihe, i tako hladne. Jesen mu je bivala sve draža, osjećao je njene čari, uživao u šarenilu boja već od prvih septembarskih dana. Znale su u ranoj jeseni pred njegovim očima zalepršati i nježne pahulje, poneka topla i hladna kiša, poneko toplo i blago sunce, poneki nježni, topli i hladni vjetar, poneka mirna i olujna noć, poneki tmurni i bijeli oblak. Izraste i pokoji cvijet i pokoji plod, a mnogo toga vehne i nestaje, jer jesen prirodu

1

10

uspavljuje, da se dovoljno odmori kako bi nam mogla ponovo darovati prelijepe prizore, divne mirise, ukusne i ljekovite plodove.

Krpljenom cestom jurili su automobili i jedan plavi skuter. Odjeven u plave farmerke, staromodnu šarenu košulju, koja je vidno zaostajala za dvadeset prvim vijekom i bila trn u oku modernog posmatrača, Malik, devetnaestogodišnjak, uprav-ljao je luđačkom brzinom skuterom, kao da se izrugivao svim tim vozilima dok ih je prestizao. Volio je hujanje vjetra, davao mu je osjećaj slobode, jedini u kojem je uživao. Sve ostalo stezalo ga je, gušilo, ništa mu nije prijalo, osim samoće, gorke i utješne. Jedino je u samoći mogao biti ono što jeste, voljeti ono što voli i čeznutljivo moliti za ono što želi. A samoće su često najbolje odgajale.

Dok se približavao školi, neočekivano, ispred njega, na cestu zakorači jedna djevojka. On se uplaši i naglo skrenu sa ceste u školsko dvorište, te pade sa skutera. Prestrašena djevojka hitro mu priđe. Kada skide zaštitnu kacigu, prvo što je ugledao bila je ona, Ajlana, njegova školska prijateljica, vitka i dražesna, blijedog lica, koje su uokvirivali uvojci duge smeđe kose, svježe kao svitanje.

− Jesi li dobro, Malik? Izvini, nisam pazila − izusti uplašeno Ajlana.

Usrdno mu pruži svoju nježnu ali snažnu ruku koju on pri-hvati i ustade. Kao da je ta ispružena ruka bila znak početka najljepšeg poznanstva, poželje da je upozna, češće viđa, osjeti da mu je draga. Uzdahnuvši duboko, reče:

− Ništa, sljedeći put pazi, možda više nećeš imati sreće da te zaobiđem − i nasmija se.

Zelene površine školskog dvorišta stapale su se s njenim svjetlucavim umilnim zelenim očima, koje su ga prodorno gledale, i upućivale ljepše i snažnije poruke nego što riječi kazuju. Oči su vrata duše, dragulji lica, a u njenim očima vidio je svoj novi san. Njen pogled bio je mamac ljubavi, probudio je u njemu nadu, i ne pomišljajući da bi to mogla biti varka. Očajnički su mu trebali neki novi ljepši snovi, pa ih je brzo

11

prigrlio čim ih je ugledao, da zadovolji dušu, da osvježi istroše-ni duh, da popuni prazninu koja mu je postala najomraženije duhovno stanje, koju bi rado mijenjao za bol i tugu, a za ljubav još radosnije. Praznina ne daje dobre plodove. Prazan čovjek nesposoban je, nepravedan prema samome sebi.

Ajlani priđe njena najbolja prijateljica Samija.− Gdje si, Malik?− Evo me.− Idemo, Ajo, sad će čas početi.Ajlana pogleda u Malika.

− Izvini još jednom.− Ne brini.Dok se udaljavala, nijemo ju je pratio pogledom, očima u

kojima su titrale iskrice sreće zbog te zgode.Malik i Ajlana maturanti su gimnazije. Malik, mladić ne

baš privlačnog izgleda, suhonjav, ćutljiv i veliki šaljivdžija, ali samo pred bliskim osobama, ostavljao je dojam hladne i ne-pristupačne osobe.

Ajlana sa Samijom uđe u učionicu, u kojoj je vladala tipična, bučna prednastavna atmosfera, onaj mladalački neobuzdani entuzijazam. Poslije Ajlane i Samije nesigurnim korakom ušao je i Malik. Prilazeći svojoj klupi, u sekundi je osmotrio Ajlanu, a potom brzinski skrenuo pogled da ne bi primijetila da je gleda. Zapazila je njegov ulazak, pridavala mu je značaj, kao da je prisutna jedna od značajnijih osoba u njenom životu. Četiri godine provedene u istom odjeljenju, nadmašene su samo jed-nom zgodom. To je ništa drugo do sudbinski dodir, iznenadni, čudnovati, koji je sve promijenio. Njegova sudbina dotakla je nju, njena je sudbina dotakla njega, u pravom trenutku, da bi zarobila njihova srca, povezujući ih okovima bliskosti i čudnih dotad nepoznatih osjećanja.

Nastava je počela. Na prvi čas ušao je srednjovječni profe-sor fizike, visok i širokih ramena, lica prošaranog borama. Pri ulasku ništa nije uspio reći, jer ga je raširenih ruku dočekao Haris, učenik grlitelj; grlio je svakog koga sretne i ko mu je drag.

12

Često bi zaslužno nagrebusio, dobio batine, šamare, jer bi grlio tuđe djevojke, tuđe žene. “Ja sam kolekcionar zagrljaja, daj mi svoj”, izgovorio bi svakom strancu prije nego što bi nasrnuo na njega. “Ludak”, pomisle mnogi tupo buljeći u njega, dok neke razveseli, nasmije, utješi.

Profesoru, utučenom, mamurnom, nije odgovarala njihova gromovita brbljarija. Zagrli Harisa, drukčije ga se ne bi ni rije-šio, pa im, odmahujući rukom, tiho reče:

− Tiše, tiše.Ugasi svjetlo. Zaudarao je na alkohol, naskroz odsječen od

svijeta i pravila, svojeglav, bolešljiv, ali je učenicima bio poseb-no drag, naravno, jer ih je puštao da rade šta hoće. Stropoštao se na stolicu kao pokošen.

− Samo... malo... − sruči glavu na klupu. Na tome se i završi. Spokojni čas u tami.

Na drugi čas dođe im profesor koga su zvali Diktator, ne stoga što je podsjećao na službenika s neograničenom vlašću, već što je preobilno i brzo diktirao lekcije da nisu mogli sve stići da zapišu. Učenici bi neprestano piljili jedni u druge, mrštili se, rastureni, prigušeni. Mnogi bi beznadno odložili olovke, dok bi Faik, mladić pun duha, uključio diktafon i obazrivo snimao svaku njegovu riječ, a to je, sigurno, jedino mjesto gdje se na-lazi njegov potpuni diktat, svima razložno omražen i nebitan, ali neophodan.

Na zadnji čas dođe im profesor psihologije. Nakon što je upisao čas, šetkao se učionicom objašnjavajući novu lekciju.

− Pamćenje je u uskoj vezi s učenjem: Mogli bismo reći da bez njega učenje ne bi imalo smisla. Malik!

Malik ustade. − Šta je, po tvom mišljenju, pamćenje?− Pa, recimo, učenje napamet informacija zarad ocjene i

zarad robovlasničke službe, da bi se, poslije kratkog perioda, te informacije zaboravile. Ono što je najbitnije, u našem škol-stvu jeste učiniti nas nesposobnim za vlastito razmišljanje i onemogućiti nam dolazak do korisnih i istinitih informacija. Da skratim, profesore, to je težak zanat.

13

Većina se nasmija Malikovom odgovoru. Ne razumiju ga, mnogi ga ne razumiju. I kada bi razumjeli, o tome bi, kao i inače, svi šutjeli, pravdajući se da nema svrhe pričati o onome što se ne može promijeniti, to ih ne tereti, to ih se ne tiče, i s nekim svojim pravom osuđuju onoga ko se usudi da ga se tiče. Lahke li su savjesti, nepotpune svijesti. Teške li je Malik, pa se samo pričom mogao rasteretiti, djelom pokatkad, kad se ima mogućnosti.

− Da, vidimo po tvojim ocjenama. A šta bi ti uradio, koje je rješenje? − upita ga profesor.

− Kad bih mogao barem jednu stvar promijeniti u školstvu, to bi bilo ukidanje predškolske nastave. Šta će im nastava u tim godinama? Pustimo djecu da se igraju vani! Igranje poti-če maštu, a mašta beskrajna prostranstva. Zar roditelji više nemaju vremena za svoju djecu, da im rasplamsaju maštu, da ih zainteresuju za igru, za slova, riječi i brojeve, za crtanje i vjeru u Boga?

Profesor se svemu tome sarkastično nasmija. − Sjedi, pametnjakoviću!Malik je bio vrlo dobar učenik. Nije se trudio da postigne

veći prosjek, nije ga zanimalo učenje tog dosadnog gradiva, nego je radije puštao mislima da tumaraju, sklapao oči sa-njareći o savršenom svijetu. Nije volio nagomilavati u glavi često nejasne informacije. Volio je čitati nešto što je njemu razumljivo i interesantno.

− Ko mi može reći šta je pamćenje? − nastavio je profesor.Ajlana podiže ruku.

− Reci, Ajlana − pokaza rukom na nju. Ajlana ustade i reče:

− Pamćenje je mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija.

− Odlično, hvala ti, Ajlana!Profesor nastavi s lekcijom:

− Dakle, pamćenje je uveliko značajno za čovjeka, za njegov razvoj i identitet. Učenjem se stvaraju tragovi u mozgu. Pam-ćenje je trajanje tih tragova, a zaboravljanje...

14

Dok je profesor čavrljao nešto što većinu nije zanimalo, Malik je posmatrao Ajlanu, ne trepćući, diveći se njoj, njenoj inteligenciji i ljepoti. Faik, dosjetljivi mladić, poznat po svojim izjavama i fazonima, čudnovatno posmatraše profesora, a onda ubrzo podiže ruku:

− Profesore! Možemo li promijeniti temu? Cijelo odjeljenje prasnu u smijeh, što neke i probudi.

− A o čemu bi ti, Faik? − ironično ga upita profesor. − Evo, recimo, o ljubavi − reče sarkastično.− Jesi li zaljubljen?− Jesam, već dugo. I ona je u mene. Profesore, znate što?

Ovaj svijet je pun istih budala. A ja, iako sam i sam takav, uvijek ću joj biti najbolja opcija. Ima u meni nešto drukčije budala-sto, što privlači, što joj neće dati da me zaboravi. I to je njena sudbina, koja je osuđena na “nepromjenu”.

“Sudbina koja je osuđena na nepromjenu?”! Šta sve profesor neće čuti od ova dva čudaka, Malika i Faika. Mora da je mislio na osušenu tintu svjetlosnog pera koje je pisalo po Knjizi sudbi-ne, pero koje je napisalo nezaborav, i samim tim nemogućnost izmjene. Ne zna on šta je napisano, niko ne zna, samo se onako šalio, predosjećajem, a predosjećaj često prevari. Sudbina je divna tajna.

Profesor se njegovoj izjavi slatko nasmiješi, te riječi zago-licaše njegov um. Previše je mlad da bi o sudbini sa takvom uvjerenošću govorio, kao da je tako i nikako više. I Haris je podigao ruku.

− Harise, spusti ruku, nema danas zagrljaja. Haris se namršti, a profesor nastavi lekciju do kraja časa.

Faikov otpor bio je uzaludan, kao i Harisova podignuta ruka. Kada se oglasilo školsko zvono za kraj nastave, Malik je

prvi izašao i čekao ispred škole Ajlanu koja je izlazila sa svojim prijateljicama. Pratio je njen pogled koji je bio upućen Kemalu, dvadesetpetogodišnjem mladiću, koji je prije nekoliko mjeseci doselio u jedno mjesto nedaleko od Tuzle, a čije su plave oči blistale poput dragog kamena. Ozbiljno lice i autoritativno i uznosito držanje dobro mu je pristajalo, i nije ga činilo od-bojnim i neprivlačnim. Malik je zapazio njen osmijeh, možda

15

Kemalu poznat, ali za njega je bio nov, kao i njen zaljubljeni umiljati pogled. Iz očiju su joj svjetlucale iskre dok joj je kosa lepršala na aprilskom povjetarcu. Mnogo ga voli, znao je to.

− I kako bi na nastavi? − upita Kemal Ajlanu s osmijehom na licu.

− Onako, dosadno, samo nove lekcije. Nego, hoćemo li se večeras vidjeti?

− Oj, Ajo, večeras ne mogu stvarno, hoću s drugarima da izađem u grad.

− Pa dogovorili smo se već prošle sedmice.− Ne mogu, Ajo, ovo mi je večeras bitno! − povisio je ton.

Potom blažim tonom dodade: − Sutra ćemo, može? − Uredu!

***Malik živi u jednom mirnom selu, u kojem se njeguju stari

običaji. Nijedna avlija nije bila ograđena, samo je u glavama domaćina bilo znano šta je njihovo, a to svoje rado su dijelili sa komšijama. Svuda oko sela prostirali su se živopisni pašnja-ci, hladni izvori, bistri šumski potoci koji su svojim žuborom djelovali opuštajuće na čovjeka. S prostranih mirisnih livada pružao se izniman pogled na planinu Majevicu, koji je plijenio ljepotom naročito kada se ujutro sunce rađalo i kad je navečer svojim crvenim zrakama umivalo krovove kuća i razgranate krošnje u voćnjacima.

Malikova mala kuća, izgrađena u starom bosanskom stilu, nalazila se uz bistri potočić koji je proticao kroz sredinu sela. Zidovi kuće bili su obloženi uglačanim kamenom i kuća je uvi-jek blistala obasjana sunčevim zracima, dok su smeđi mušepci upijali toplinu zraka i raznosili ih po cijeloj kući. Malik je živio sa mlađim bratom Mihranom i brižnim roditeljima kojima nikada nije pokazivao koliko ih voli, a oni, iako je u svemu bio drukčiji od ostalih i to ih je uznemiravalo i izazivalo zabrinutost, nikad mu nisu prestali pokazivati koliko ga vole. A on je bio svjestan svega toga, ali nemoćan da išta poduzme: u njegovu dušu slila su se dva razočarenja – razočarenje samim sobom

16

i razočarenje koje su osjećali, i previše ga je pogađalo, nije nalazio snage da se izbori s tim dvosjeklim mačem.

Duše su sve krhkije. Ako u duši nema dovoljno vjere u Boga, a u mnogima je nema, ljudske uvrede, teške riječi, omalovaža-vanje, gaženje, duši će šapnuti da je izlaz u gašenju života. Riječi danas ubijaju više nego ikad. Ljudi su bezobzirniji i rijetko ko njeguje lijepu riječ. A kad bi samo malo bili oprezniji i kad bi birali riječi koje će uputiti drugima, život bi bio ljepši.

Znam ukoriti samu sebe, ružnim riječima nagovoriti se samoj sebi. Zašto je uvijek gorči tuđi prijekor? Zgazi me kao mrava, zalijepi na zid kao muhu, trga me na komadi-će. Možda zato što je nečija misao o meni mnogo stvar-nija od one koju imam o samoj sebi?

Ako ga je iko mogao više rastužiti, bili su to njegovi rodite-lji; ako ih je iko mogao više rastužiti, bio je to on. Svijet mašte bijaše mu štit od stvarnosti, tako nikog ne povređuje, niko ne biva povrijeđen. Dođe vrijeme kad ne prepoznaješ sam sebe. Kad si slab a ne znaš ojačati, ne znaš kako i kuda, a nekud ipak moraš poći. Pa pođeš putem kojim idu slabi.

− Sumnjao sam da ćeš uspjeti ono napraviti − rekao mu je otac nakon što je Malik popravio veš-mašinu.

− Nikad nisi ni vjerovao u mene − odgovorio mu je Malik.− Povjerovao sam kad sam vidio da si nešto napravio.− Tad je kasno. Tad svi vjeruju. Želio je biti idealan sin kako bi se ponosili njime, ali mu nije

uspijevalo, uvijek bi napravio neku grešku, koja bi pokvarila sve dobro što je ranije učinio. Ili mu se samo činilo da je nešto od toga pokvareno?

Malikova majka Zejna pripremala je ručak svojim vještim i nježnim rukama, a uvojci njene duge crne kose obavijali su njeno okruglo rumeno lice na kojem su poput smaragda sija-la dva zelena oka. Njegov sedamnaestogodišnji brat Mihran, iskonski lijep mladić, čekao je za kuhinjskim stolom da im majka servira hranu.

17

Malik uđe u kuću. − Selam − reče spuštajući se na stolicu.− Brate, kad jedemo, idemo igrati penala.− Ne mogu, doći će mi Faik − reče bacajući na njega čep boce,

što je bila njihova uobičajena radosna igrarija.Nasmijani Mihran spretno uhvati čep.

− Hoću li te ikad uhvatiti nespremnog?!Mihran uzvrati udarac i brata pogodi pravo u glavu. Obojica

se nasmijaše.− Viđaš li Ilvanu? − upita Malika s podrugljivim osmijehom.− Jesi li vidio ko ode? − upita ga.− Ko? − uzvrati okrećući se.− Moj apetit kad si je spomenuo. − Brale, nego da te pitam nešto − uozbilji se Mihran. − Ima

jedna djevojka, volim je, ali mi nije htjela dati šansu, pa sam joj slagao da sam zaljubljen u neku drugu. Šta da radim?

− Druže, laž nikako, to je najveća greška! Djevojka koja se voli nikad se ne laže. Pa i skrivaj, ne reci, ali ne laži. Potrudi se. Ne gubi nadu u ono što vrijedi, prepusti je nebeskom peru. Budi kreativan, romantičan, a to možeš, jer voliš. Budi origina-lan, to te izdvaja, to se pamti. Budi humorističan, to je nasmija-va, u tome će vidjeti vedrinu ovoga svijeta. Pokaži djelima da ti je stalo, a riječima ponekad, iznenada, u savršenom trenutku, osjetit ćeš kad je pravo vrijeme. Pokaži joj svoje vrline, ali i slabosti, samo tako možeš biti njen heroj.

− Auu, brale, otkud tebi takvo znanje? Nikad nisi imao dje-vojku!

Mihran ga ne shvati ozbiljno, bio je mlad i poletan, to je bila samo tinejdžerska ljubav.

− Iz mozga. Tu su emocije. Tu sam ja. Razum je izvor i motiv svega.

− Nije ni tebi lahko. Njihov razgovor prekide poznato kucanje na vratima. Znali

su da je to Faik jer je samo on kucao tako snažno kao da će ih razvaliti. Malik mu je otvorio vrata i pozvao ga u kuhinju da zajedno sa njima ruča. Poslije jela, Malik i Faik se osamiše da uživaju u toj ulozi teoretičara, željni viteštva, umovanja, pra-

18

vičnosti. To može samo mladalački zanos. Mrzili su zabludu, laž i prevaru, pa su ustrajno krenuli po istine, jednu po jednu, ne hajući za teretom koji nose. A mnogo je onih koji vole lagati a ne biti slagani, povrijediti a ne biti povrijeđeni.

− Malik, laž se ne završava na slovo a, a ipak je ženskog roda, nije li to prevelika slučajnost? − našali se Faik.

− Ha-ha, to puno toga objašnjava. Nego, de mi reci gdje se nalazi moć?

− U razumu.− Ti imaš razum, ja imam razum, mi smo moćni, he-he? Neki

moć koriste u loše svrhe, neki u dobre, neki i u jedno i u drugo. Ti i ja se možemo ujediniti, jer dvije su moći jače od jedne, i zajedno ih koristiti samo u dobro. To znači suprotstaviti se jačima od sebe. U prednosti su, ali mi smo na strani moćnijeg od svih njih, na Božijoj strani. Mi smo, dakle, moćniji, mi smo u prednosti i kada gubimo, mi umiremo kao junaci, pobjednici, mi ostavljamo drugima istinu u emanet.

Faik je živio u neimaštini sa svojom majkom i nanom. Otac ih je napustio kada je bio dječačić. Često nisu bili u mogućnosti da priušte sebi najosnovnije namirnice. Faik je morao brzo odrasti, zarađivati u toku školovanja. Posrtao je i u nečasne poslove, nužda bi ga na to tjerala. Stalno se tužakao na svoj život, mrzeći ovaj sistem, pa i ovu državu. Nema u toj mržnji ništa čudno, ima pravo da je mrzi, drugi nemaju pravo osuđi-vati njegovu mržnju.

Imao je revolucionarnu svijest, čas bi živnuo i hrabro se pobunio protiv nakaradnog sistema za pravedniji život, čas bi se pomirio sa svojom dugogodišnjom mizerijom kad bi ga bijeda nadjačala i kad bi izgubio vjeru u bolje sutra.

− Bolje da me nema − govorila bi mu majka, a oštrica njenih riječi i njegova bespomoćnost brutalno su mu komadale srce. I on bi sam sebi počesto isto govorio − bolje da ga nema, da više ne gleda majčinu bol, da više ne osjeća svoju nemoć. Malik bi mu pomogao onoliko koliko bi mogao, zajedno su marljivo smišljali kako da naprave neki isplativi posao. Zaboljelo bi ga kada bi čuo od Faika riječi poput:

19

− Ako mi ove godine ne krene, ako se opet uruše svi snovi, okončat ću svoj život. Tako je najbolje.

Ali neće, ubijeđen je da neće, jak je i više nego što misli.

***Ajlana je živahno koračala nepopločanom pustom ulicom

prema svojoj kući, duboko zanesena svojim mislima. Dok je pogledom milovala cvijet, trže je glas prosjaka koji joj tiho nazva selam. Starčevo lice imalo je neku neobjašnjivu vedrinu, kao da je svjetlost izvirala iz njega. Čudno i nepojmljivo biće. Nije mogla razumjeti šta ga je to činilo drugačijim od drugih prosjaka. Ajlana je pogledala u novčanik, u kojem vidje posljed-nju novčanicu, no ipak mu je dade.

− Allah te nagradio, kćeri − rekao je starac dubokim, blagim, hrapavim glasom.

− Amin, i vas. − Čekaj! − zaustavi je starac.− Recite.− Izvoli − pruži joj starac savijen papir.− Šta je ovo?− Jedan znak moje zahvalnosti, uzmi.− Hvala.Gledala ga je krupnim pronicljivim očima. Dok se polahko

vraćala kući, znatiželjno je otvorila papir i počela čitati, a na njemu je pisalo:

Čovjek je hrabriji i smireniji po danu nego po noći. Svjetlost je jasna, tama nije, svjetlost je smiraj, tama je nemir. Svjetlost mjeseca, zvijezda, rasvjeta, ništa od toga ne čini noć danom, nikad ništa ne čini noć danom, kao ni danom noć, noć je noć, dan je dan, nepromjenjivo. A ljubav je dio svjetlosti, pa je jasna i daje smiraj. Kada te ljubav dovede u svoju prostoriju, u koju ne mogu doprijeti sunčevi zraci, ništa svana, kako možeš u njoj sa sigurnošću znati da li je dan ili noć? Ne možeš, samo možeš vjerovati u ono što ti ljubav govori, u ono što sam sebi govoriš, ili sumnjati; ako laže, neće dugo lagati jer će se svjetiljka ugasiti; ako laže, noć je, bez obzira na svjetlost, u tami si, a tama boli i vuče te ka nesrećnom kraju.

20

Dok je išla ulicom prema svojoj kući, nastavila je čitati u hodu:

Ali mora postojati način da se sazna da li je noć ili dan, da li je naša ljubav svjetlost ili tama. Koji je to način? Znaš li? Ako sada živiš svoju ljubav, jesi li siguran da si u danu? Ako si siguran, da li si doista i u pravu?

Nije bilo nastavka, okretala je papirić tražeći još riječi, ali ih nije bilo. Željela je odgovor na pitanje zašto nema nastavka.

− Nema veze − pomisli − sigurna sam da sam u danu, svje-tlosti. Kemal je predivan, on je taj.

On je taj, bila je u pravu.

Podiže pogled i shvati da se nalazi pred svojom kućom, koju je okruživala crna kovana ograda obrasla bršljanom. Odlučnim koracima pređe kamenu pješačku stazu koja je vodila do kuće i našavši se na drvenoj terasi, odlučno rukom odgurnu stara smeđa jelova vrata, koja snažno zaškripaše i najaviše njen dolazak. Dok je prolazila kroz uski tamni hodnik, otvoriše se vrata dnevnog boravka na kojima se ukaza njena majka Hali-sa, koja, ugledavši Aju, toplo se osmjehnu i rukom pokaza na trpezarijski stol na kojem je već bila postavljena kahva.

Halisa, dugogodišnja udovica, svakog je dana željno očeki-vala Ajin povratak iz škole kako bi uživala u podnevskoj kahvi sa svojom kćerkom. Već nekoliko godina to su jedini trenuci koji joj ublažavaju udovičku samoću i daju joj snagu da nastavi životnu borbu za svoju djecu.

Aja je od malena bila očev privjesak. Poslije njegove smrti, klonula je, imala je osjećaj da će umrijeti od tuge. Prigrlila je Kur’an kao utjehu, širom otvorivši vrata vjeri kako bi je učvrstila, kako više ne bi pokleknula. Ta je praznina oduvijek u njoj, tuga bi se uvijek vraćala. Nije voljela da je sažalijevaju. Svoju bol i suze vješto je krila u praznoj kući, u praznoj sobi, u gluhoj noći.

− Selam.

21

− Alejkumus-selam. Jesi gladna?− Nisam, mama, kasnije ću. Nego, gdje mi je sestra?− U sobi.

Njena starija sestra Anesa češljala se ispred velikog ogle-dala.

− To negdje ideš? − upita je Aja.− Moram sebi neku frizuru napraviti, onako, za sebe. Koliko

samo čistoća moje kose ima utjecaja na moje samopouzdanje, emocije. Nedavno sam to shvatila. Kad imam prljavu i rašču-panu kosu, uznemirena sam, zakovana, umrtvljena.

− Ha-ha, a poslije ćeš, naravno, da se slikaš i šalješ fotografije drugima da daju svoje mišljenje o tvom izgledu? − nasmija se Aja.

Znala ju je ponekad i izgrditi. Nije mogla razumjeti tu po-trebu da se uvjeravaš da si fizički lijep i da možeš privući pa-žnju mladića. Nije mogla razumjeti svoju sestru, bile su isuviše različite. Anesina žeđ za osjećajem više vrijednosti gasila se samo tuđim riječima utjehe. To je bila vječita borba sa samom sobom. Sebe je cijenila samo kroz tuđe oči.

Kemal se u svom luksuznom automobilu dovezao ispred jedne raskošne kuće, ograđene velikim betonskim zidom, koja je odisala otmjenošću. Te noći nije, kako je Aji rekao, bio s dru-garima. Čemu njegove laži? Možda je veliki spletkaroš, smut-ljivac, zlurad? Čistačica te kuće otvorila mu je vrata i uvela ga u kancelariju vlasnika kuće Elsada. Ulazio je s nekom nadme-nošću, krutošću, cinizmom, a Elsad mu uputi prezrivi pogled. Kemal mu sa sladunjavim osmijehom ispruži ruku, a on, rasr-đen, nemoćan da je odbije, pruži mu ruku koja je podrhtavala i izvještačeno se rukovaše.

22

MALIK

Neljudskost na sve strane! Ne znam šta je gore: izvršiti na-silje nad nasilnikom ili mirno posmatrati nečije iživljavanje nad nemoćnim, slabašnim bićima? Na jednoj autobuskoj sta-nici stajao je crni pas, kojeg bi prolaznici, odnosno muškarci divljaci, često maltretirali, a on bi bespomoćno cvilio od uda-raca. S velikim prezirom i gađenjem posmatrao sam nekog grozničavog mladića dok ga je šutirao. Ubijala me moja nemoć, nesigurnost, kukavičluk, moja potreba da budem neprimjetan. Svaki put bih se razbjesnio i poželio izudarati te maloumnike. Ali, šta ima onaj pas od mojih osjećaja, šta ima nasilje od onog ko ga ne sprečava? Bio je bezopasan crni pas, koji je najviše nervirao vozače automobila. Stajao bi na pješačkom prelazu i čekao da naiđe automobil, a onda bi potrčao u susret tom vozilu i zalajao snažno. Svaki bi vozač usporio trudeći se da prođe tom cestom a da ga ne udari. Niko nije razumio ponašanje tog psa, niko nije vidio svrhu njegove jurnjave za automobilima. Kao da ih je izazivao i govorio: “Udarite me!”

Njegovo istrčavanje ispred automobila svi su smatrali lu-dim postupkom, neki su mu se smiješili, neki su ga žalili. Nije to bilo nikakvo ludilo, samo bol povrijeđenog psa, koji je još tugovao za svojim štenetom kojeg je neki automobil, nehoti-ce ili nepažnjom, usmrtio. Žustri, neutješni pas bjesnio je na svako auto koje bi prošlo tom cestom, ne praveći razliku među njima, ne želeći da zaboravi. Nikad, kao tada, nisam poželio da imam neku moć ili barem da prestanem da budem ono što jesam, slabić.

23

Ne volim nadmene ljude, bježim od njih. Najlakše ih je prepoznati. Iz njih neprestano izvire egoizam, hvalisanje. Što više vole sebe, sve je manje onih koji ih vole. Od ogromne ljubavi prema sebi ne mogu shvatiti koliko su nevoljeni. To je još jedna sorta uspavanih, žalosno uspavanih.

Zapravo, Ajo, istina je da nisam razumio zašto je pas lajao na automobile, samo sam htio da ga razumijem. Očajnički sam želio poslati poruku humanosti. Učinio sam nešto što nisam uspio za nju, Bezimenu, da je opravdam, što ona nije uspjela za mene, da me opravda.

24

2

Tišina bi često otvarala prostor mislima i mašti da se slobodno i neograničeno kreću, da razbiju nemoguće, da se izgovori ono što se ne izgovara, da se doživi ono

što se ne doživljava. U njoj bi potreba hitro progovorila. Godi taj šapat sa sobom, svađaš se i miriš kad hoćeš, pričaš kako hoćeš i koliko hoćeš.

Aja nije voljela potpuni mrak, neprozirnu crninu, pa ju je morala nečim razblažiti, kao što se vodom razblaže gusta teč-nost, i tek bi tada mirno noću zaspala. Za nju je mrak imao svoje nijanse, u svim je mogla boraviti, osim u potpuno crnoj, iz koje bi uvijek izvirao strah koji bi zamračio um. Dok je Aja skamenjeno ležala u svom krevetu, u njeno unutarnje prostran-stvo tišina je slala Kemala, uz mnoga pitanja i sumnje, kojih se željela odlučno riješiti, a to je mogla samo ako razgovara s njim. U trenutku kad ga je nazvala, Kemal je vozio auto, vraćao se od Elsada. Kada je izvadio mobitel iz džepa i vidio Ajin poziv, izraz njegovog lica vidno je pokazivao da ga poziv smara, kao i nekontrolirana ljubomora njegove djevojke. Nije joj se javio, nije želio da mu išta kvari zadovoljstvo koje je osjećao zbog silnih novaca koje je dobio. Samo, na koji način ih je dobio?

Aja se rastužila, osjetila je da je suze peku u očima. Odustala je od poziva.

− Bože, volim ga. Ne bih mogla podnijeti da ga vidim s dru-gom, da me ostavi. Kad žena zavoli, tad upozna najljepšu sebe, najdivniju sebe, ranjivu i popustljivu. A ja, kao da previše po-puštam, kao da previše volim, kao da ne znam drukčije.

25

− Izvini, Ajo, jednom sam volio, i borit ću se za tu ljubav, meni ni smrt nije kraj – jedva čujno prošaputa Kemal.

Bili su posve slični, smatrali su da se samo jednom može voljeti, a nije tako. Smatrali su da se ne mogu ponovo zaljubiti, a nije tako. Voljela ga je iskreno, onako kako samo jedna otvo-rena duša može voljeti.

Aja je bila jako elokventna i ambiciozna djevojka. Imala je velike snove − biti uspješna i utjecajna djevojka, pisati i ma-štati o onom što bi mogla biti i kako bi sve to izgledalo kada bi se ostvarilo. Željela se baviti i politikom, ustvari, nije željela, samo je smatrala da tako treba biti. Ne može se samo nadati i ništa ne činiti u vezi s tim, a ovoj državi nužno je potrebna promjena, nužno su potrebni iskreni, svjesni i moralni ljudi.

− Ako išta mrzim od izbora, to su predizborne kampanje − govorila je.

− Ta buka, vika, cika, ti koncerti i slavlja. Mrzim taj bučni seljakluk. Narod urliče poput navijača na fudbalskoj utakmici. Političar divljačkom retorikom kao da motiviše narod da ide u rat, na boj, kako bi imali hrabrosti i dovoljno žestine za bitku, krvoproliće, a ne za civilizovane izbore. Ako ikada odem u politiku, predizborna kampanja sastojat će se od tribina na kojima ćemo svi sjesti i u mirnoći pričati o svojim problemima, potrebama i mogućim rješenjima. Saslušat će me, saslušat ću ih; pitat će me, odgovorit ću im. Ne moram nikada pobijediti, ali ostat ću čovjek koji je dosljedan sebi.

Ni za što se nije dala vezati osim za ljubav. Ljubav joj je iznad prijateljstva, a prijateljstvo je shvatala kao čovjekovu potrebu da se nekom izjada, njemu kao društvenom biću. Obostrana korist: saslušaš nekog i on tebe, praviš mu društvo, i on tebi. Eto, to je prijatelj, biće s kojim razgovaramo kada nismo u miru sa svojim mislima. Tako je mislila i prema tome se ophodila sve dok se nije sprijateljila sa Samijom i shvatila da je prijateljstvo mnogo više od toga. Uze komad čistog papira i na njemu poče zapisivati svoje misli dok je vani kiša rominjala:

Rijetko se sreću posebna prijateljstva, ona koja ne prestaju.

26

Nekad se zapitam šta se dešavalo u svijetu duša, nešto golemo jeste, nešto što je izvan riječi, godina, vremena, razuma i pravila, izvan pojmljivosti. Duša, čini mi se, ima toliko skrivenih tajni pred razumom, pa zatitra kada je blizu otkrića, blizu tajne, a taj titraj osjetimo i ne objašnjavamo. Iako tajna ostaje neotkrivena, čar je u titranju.

Dok je Aja zapisivala svoje misli na hartiji, njena starija se-stra Anesa, u susjednoj prostoriji, odložila je svoje studentske knjige kako bi se veselila uz muziku dopisujući se s jednim ljepuškastim i laskavim mladićem. U jedan sat poslije ponoći došao je pod njen prozor da joj krišom dadne slušalice za mo-bitel. Potreba ne gleda na vrijeme. Kada se vratio kući, osjetio je želju da je opet vidi i da je nasmije, pa joj je poslao poruku:

− Jesi li budna? Trebam preslušati jednu pjesmu, zabora-vio? Samo jednu!

− Dođi − napisala mu je. U toj toploj noći, i zvijezde su se radosno smiješile kao da

su osjećale ushićenost i blaženstvo koji su ga obuzimali dok je, pješačeći do Anesine kuće, udisao opojni medni miris tek procvalog bagrema. Svjetlost sa prozora njene sobe bila je kao putokaz, kao slatki bagremov nektar za pčelu: osjećao je kao da lebdi dok je hodao i za tili čas našao se u cvijetnjaku ispod prozora njene sobe, želeći još koji trenutak provesti u njenoj blizini.

Stajala je kraj prozora i uzdisala mirise proljeća dok joj je tihi povjetarac talasao neurednu blistavu crnu kosu. A on, omamljen njom i slatkim stihovima pjesme, tiho je pjevušio, nesvjestan prostora i vremena.

***Dok je gledao kako se na tmurnom nebu grupa olujnih obla-

ka približavala i spajala u jedan ogromni krug prijeteći kišom, Malik je osjetio potrebu da skuterom ode do jedne blještavo bijele kuće obavijene velom tajni, nikom vidljive osim njemu, nadrealne, koju čovjek nije sazdao. Samo se nepojmljivo pojav-

27

ljivala pri njegovom prilasku, a nestajala pri njegovom odlasku. Niko je osim Malika nije vidio, niko za nju nikada nije čuo, a svi bi joj se sigurno divili, nerazrješivo objašnjavali. Boraviti u njoj, čistoj kao suza, bez ikakvog namještaja, nalikovalo je lijepom snu. Ušao je u to unutrašnje svjetlucavo tajanstvo, u oazu mira. Samo je na jednom zidu okačeno veliko ogledalo, a drugi zidovi imali su vrata koja su vodila do ostalih neznanih prostorija. Malik je stajao ispred ogledala, lijeno zureći u njega. Izvadi iz džepa zelenu unikatnu narukvicu, koju nevoljko stavi na svoju desnu ruku. Od nje cijeli prostor zablista, sve se ispuni svjetlošću, u koju se moglo gledati, ali ništa kroz nju. Tako je Malik bio izgubljen u tom prostoru dok se bjeličasta svjetlost nije povukla i nestala, a ono što je ostavila više nije bio Malik; ostavila je prelijepog mladića koji uopće nije ličio na Malika. “Gdje je Malik?”, zapitali bi se mnogi. On je tu, taj prelijepi mladić, onaj koji će postaviti pitanje nekoj djevojci, baš tu, u toj kući, da li želi biti njegov prijatelj na pet dana.

Dok mu je crna brada podrhtavala, svojim prodornim ze-lenim očima gledao je u svoj drugi lik, nikom znani, pa ni nje-mu samome, kao da je posmatrao stranca odjevenog u bijelu košulju i lagane crne hlače. Elegantna odjeća savršeno mu je pristajala. Malo poslije njega u ogledalu se pojavi čovjek sred-njih godina, sav u bijelom.

Prije četiri godine Malik je bio osnovac. Sramežljivo je stajao ispred škole u toku velikog odmora, uvijek sam. S osjećajem manje vrijednosti posmatrao bi iz daljine prelijepu plavokosu djevojku Ilvanu, u čijim je očima vidio nešto što nikada nije mogao objasniti, barem ne u tim godinama. Posmatrao ju je jedno vrijeme, ojađen, nemoćan pred samim sobom. U tim trenucima mrzio je sebe, svoju kožu, sve svoje. Potom bi se okrenuo, gledao u tlo i razmišljao, tužan i obeshrabren.

− Prva si koju sam zavolio, koja je u mom srcu izazvala iskre ljubavi, radostan san, iz kojeg se budi samo s bolom. Eh, kad bih samo bio dovoljno lijep za tebe, kad bi moglo mnogo toga biti, a nemoguće je. To mi razum govori, samo on zna za

28

tu riječ – nemoguće. Moram početi vjerovati u čuda. Ako ne počnem, mnoga će mi promaći. Ima nešto u tom vjerovanju snažno i zadivljujuće.

Kad god bi se pogledao u ogledalo, osjetio bi nezadovoljstvo svojim izgledom, a vremenom to mu je narušilo samopouzda-nje i iz dana u dan postajao je sve nezadovoljniji i sve se više udaljavao od drugih, pa čak i onih najbližih, a na kraju se udaljio i od samog sebe, sam je sebi postao tuđi.

Jedne zimske noći, dok su pahulje snijega svjedočile o ču-desima ovoga svijeta, Malik je ležao na svom krevetu, sklupčan ispod pokrivača. Krevet ga je poput starih magičnih vrata vodio u čarobni svijet gdje nemir stvarnosti pronalazi utočište; samo se u njemu mogao vidjeti unutarnji Malik, nesputan, nesavladiv, hrabar, veseljak. Taj Malik bio je idealan muškarac: lijepog lica, snažnog tijela, romantik, duhovit i ozbiljan, pažljiv i odlučan.

Kada se vratio iz svoje mašte, uzeo je iz ladice album dra-gih uspomena, tek da zadovolji nostalgiju, a izazvao je buru emocija.

Dok je sjetnim pogledom prelazio preko fotografije svog razreda, zadrhtao je obasjan svjetlošću Ilvaninog osmijeha.

Ponekad je pričao sam sa sobom, pokušavajući razbistriti svoj um, iako je uvijek znao da u biti nikada nije sam, da su tu i nevidljiva bića.

− Ponekad mi je teško jer ne mogu shvatiti ovaj život, jer mi moji monolozi djeluju kao moja uobičajena iluzija, kao mašta, izmišljotina. A ni mašta ni iluzija nisu izmišljotine, sve je to dio stvarnosti. Pitam se, kakav li će biti kraj mog života? Sigurno je već isplaniran, određen. Nadam se da nije posve običan, a ni previše tragičan i surov. Volio bih da bude herojski. Ne želim običan život. Nekako, volio bih poseban, jedinstven, zanimljiv život, izvan stvarnosti, izvan čovjekovih mogućnosti. Nešto što bi me ispunjavalo. Želim biti drugačiji, pa i ljepši. Ponekad bih volio da mi se onozemaljsko čisto biće samo tako pojavi i pređe rukom preko mog tijela i učini me drukčijim, kao što je nekada davno učinio sa jednim gubavcem iz Benu Israila

29

i njegovim prijateljima. Samo ne bih volio da postanem kao dvojica od njih, koji se, kada im je dato ono što žele, uzoholiše i nezahvalni postaše. Ali, mogao bih sam sebe testirati, mogao bih pokušati zamisliti kako bi izgledalo da imam ono što želim.

Ugasio je svjetlo i nastavio oživljavati stare uspomene pre-dajući se mašti dok nije uronuo u san.

Te neshvatljive, čudesne noći, dok je bio u snovima, izvan ve-likog dijela svoje svijesti, njegovo se tijelo promijenilo. Kada se ujutro probudio u svojoj sobici, pidžama na njemu bila je ista, ali on nije bio isti, preobrazio se u onog mladića koji je stajao pred ogledalom u čudesnoj bijeloj kući. Ali, nije primijetio pro-mjenu sve dok nije otišao u kupatilo da se umije i opere zube.

U trenutku kada je pogledao u ogledalo, skamenio se od straha i tako je dugo ostao nijemo gledajući u svoj odraz u ogledalu, a onda užasnutog pogleda okrenu glavu i odmaknu se od ogledala.

− Šta se dešava?! Oh, Bože, ko je ovo u ogledalu?! Priviđa mi se! Nisam dobro − mrmljao je zaprepašteno.

Skršeno i uzrujano istrča iz kupatila i naleti na tog istog čovjeka u bijelom odijelu.

− Ko si sad ti? Šta se dešava? − Nije bitno ko sam, bitno je ono što ću ti pružiti, a pružit

ću ti da na neki način budeš sve ono što želiš biti, da imaš sve ono što želiš imati.

− Ne razumijem?! − reče i pogleda da li je prozor otvoren. Tražio je odgovor u svojoj sobi, temeljito ju je razgledao po-kušavši shvatiti kako je ušao, o čemu se radi.

− A, znam! Još jedna od Mihranovih šala! − sabra ga i obra-dova pronalazak logičnog objašnjenja.

− Nije, Malik, nije. Ja sam dio tebe, onaj nestvarni dio tebe, a ti si stvarni dio mene. Znam koliko ne voliš sebe, jer su te iskušenja dotukla, zapravo ne voliš svoja iskušenja, ali to je privremeno. Znam da voliš Ilvanu, znam koliko si za njom no-ćima tugovao, znam šta si joj sve pričao dok si zamišljao da je tu, pored tebe, ali i to je privremeno. Ona nije tvoja sudbina.

30

Neke ljubavi su samo put do one najveće i najljepše. Znam koliko si želio da znaš pjevati, pa si, dok nije bilo nikog, tiho pjevao, nikad ne puštajući potpuno svoj glas jer si znao da ti taj dar Bog nije dao, a možda si samo mislio da znaš, i to znanje je privremeno. Znam da želiš nešto nestvarno, čudesno. Sa mnom ćeš to i imati, privremeno.

− Znam sada ko si... Spreman sam da zakoračim u taj svijet.− Ovaj svijet ima svoja pravila koja ću ti sada objasniti, u

njemu ćeš dobiti velike životne lekcije. Vidiš tu zelenu naru-kvicu na svojoj desnoj ruci?

− Da, vidim, otkud mi na ruci? Nije moja, nisam je ja stavio − zbunjeno ga pogleda.

− Kada je skineš, ponovo postaješ onaj stari Malik. Kada je ponovo staviš, postaješ taj isti mladić i bit ćeš sve dok je ne skineš. Budi svjestan da nije narukvica ta koja daje moć, već samo posredstvo, ona je samo znak meni kad i dokle da ti budem u službi. Postoji još mnogo narukvica različitih boja, kojima su date kao iskušenje a koje ti nemaš. Plava narukvica daje sposobnost putovanja kroz vrijeme.

− Ali, kroz vrijeme se ne može putovati, to je nemoguće!− Ne može, osim ako se to ne dešava samo umom, dušom,

bez tijela. Takav je zakon, i nepromjenjiv je.− Ne razumijem... − Razumjet ćeš jednog dana. Zato postoji bijela narukvica

koja zaustavlja vrijeme; onog trenutka kad je na nečijoj desnoj ruci i kada je potrebno da se sve zaustavi kako bi se utjecalo na sadašnjost, vrijeme staje, sunce se zaustavlja. Postoji i siva narukvica pomoću koje se mogu čitati misli svakog onog koji joj je u blizini. Postoji još jedna narukvica, ona je crne boje, pomoću nje se može protumačiti svaki san koji čovjek usnije. Tvoja narukvica ne može čitati misli i putovati kroz vrijeme, niti tumačiti snove i zaustaviti vrijeme, ali može mnogo toga drugog uraditi.

− Dokle mogu s ovim?− To moraš sam otkriti. Znaj da svaka moć ima svoje poslje-

dice. Sve što treba da znaš jeste da svaki put kada upotrijebiš

31

svoj dar zbog svog vlastitog dobra, ili svoje porodice, skraćuje ti se život zavisno od težine onog što napraviš u svoju korist.

Potom mu čovjek u bijelom ispruži ruku.− Uhvati me za ruku.− Zašto?− Nećeš saznati ako me ne uhvatiš.

Malik ga bojažljivo uhvati za ruku, stežući šaku, žmireći i jedva dolazeći do daha od straha i uzbuđenja. Za samo nekoliko sekundi obojica nestadoše i pojaviše se u bijeloj kući.

− Oh! Ne vjerujem − reče usplahireno razgledajući pro-storiju.

Nisu to bile cigle, blokovi, stolarija, nije to bio nikakav poznati materijal od kojeg se kuća izgrađuje, bilo je to nešto svjetlucavo, nalik na biser, mirišljavo, poput najskupljeg i naj-nježnijeg parfema. Sve je u njoj bilo neobično.

− Ova je kuća sada tvoja. Tvoje sklonište.− Moja?!Čovjek je otišao do prvih vrata i pozvao Malika da uđe s

njim. Kada uđoše, Malik vidje nešto sasvim obično, poput kan-celarije, samo što je sve bilo kristalno bijelo, i stol, i stolica, i namještaj.

Na radnom stolu nalazila se jedna radna bijela torba, koju čovjek otvori, te se ukaza neka dokumentacija.

− Ti zakonski postojiš, ovo su tvoji dokumenti: izvod iz ma-tične knjige rođenih. U ovom slučaju upisan si kada si rođen, za razliku od tvog drugog identiteta, stoga imaš drugi matični broj. Imaš ličnu, pasoš, pa i vozačku.

− Nevjerovatno!Polahko se opuštao zaboravljajući na stvarni svijet.− Vremenom ćeš se navići. Uostalom, i sam duboko u sebi

vjeruješ da je sve moguće. Malik pogleda u ličnu kartu.− Ovaj lik što sam ja... odnosno ja... ovaj, kako god... Imam

isto ime i prezime. Kako je to moguće? Ja postojim po zakonu i u ovakvom obliku?

32

− Da... Rekoh ti, sve je moguće. Još samo jednu stvar da ti kažem i ja odlazim.

− Čekaj malo. Nećeš me ovdje ostaviti samog?! Kako da se vratim kući kad ne znam ni gdje se nalazim?

− Upravo sam ti to i želio reći. Dok nosiš tu narukvicu, imaš također i mogućnost da za sekundu stigneš na mjesta koja samo tvoj razum može dokučiti. Jednostavno je. Ne zaboravi, narukvica je povezana s tvojim umom, snaga tvog uma i tvoja je snaga.

Čovjek nakon ovih riječi nestade. − Jednostavno?! Ali barem znam kako mi izgleda soba. Sad

ću pokušati. Mogu ja to!Zažmirio je da bi zamislio sobu, nakon čega se i on ubrzo iz-

gubi. I doista se pojavi u svojoj sobi, samo ne baš onako kako je htio, već završi na ormaru, do samog plafona, skučen i zbunjen.

− Izgleda da sam previše mislio na svoj ormar.

A sada, nakon četiri godine, Malik je ponovo u toj bijeloj kući, ispred ogledala, preobražen u lijepog mladića. Iza njega je isti onaj čovjek u bijelom odijelu.

− Dugo nisi dolazio ovdje, a nisi ni koristio svoj dar.Malik mu se ogorčeno obrati:− Misliš da je zaslužujem više koristiti poslije onog što se

desilo?Okrenu se ponovo licem prema ogledalu. Gledao je svoj lik

u ogledalu i nastavio plačnim glasom:− Kada dođoh do cilja, tek tada shvatih koliko je ovaj svijet

ništavan i prezren, i tada sam znao da će takav i ostati u mojim očima. Teži je bol koji sam sebi izazoveš, nametneš, prouzroku-ješ, od onog koji ti drugi nanesu. Taj se nekako i zaboravi. Ne pada mi toliko teško iznevjeriti sebe koliko iznevjeriti druge. Bila je fizički neprivlačna, gromotne figure, ali velikodušna i dovitljiva. Nečovještvo se oštro ismijavalo s našom vanjštinom. Potpuno smo se razumjeli jezikom bola, pa sam joj želio pomoći i na taj način zatvoriti usta tim ljudima koji ne znaju cijeniti prave vrijednosti! Otkrio sam joj svoju tajnu, pokazao svoj dar. U početku joj je bilo pomalo jezivo, ali se poslije fascinirala,

33

radovala, sa željom da dozna ko sam, mada ni sam to nisam znao. Ponudio sam joj da izađemo nekoliko puta kako bi ostali vidjeli, i ona je pristala. Za mene je to bio čin dobra, prijatelj-ska pomoć, dok je ona u tome vidjela ili željela da vidi nešto drugo. Kada je došlo vrijeme da prestanemo sa izlascima, ona nije htjela, stuštila se. Nisam računao na to da će se zaljubiti u mene. Pokušavao sam je ubijediti da razlog što je ne volim nije njen izgled, nije mi vjerovala. Pokušavao sam joj objasniti da volim Ilvanu, nije mi vjerovala. Nestao sam da bih joj olakšao, da bi me zaboravila, a ona se nakon toga ubila.

Suze su mu potekle na spomen te djevojke; na jednoj strani razočarenje, na drugoj kajanje.

− Još je nosim na duši, još sebi ne mogu oprostiti. Da nije bilo mog glupog prijedloga, bila bi živa. Trebao sam joj učiniti uslugu, olakšati, razveseliti, a uradio sam suprotno: još više sam je unesrećio. U mojoj duši podigao se uragan emocija i kao što olujno more na obalu izbaci ostatke potopljenog broda, tako je i moja duša na vidjelo iznijela jednu veliku istinu: zbog moje nepromišljenosti ugasio se jedan mladi život. Iako je ovaj moj izgled privlačio mnoge djevojke, nisam želio nijednu, ne osjećajući ništa ni prema jednoj, tada sam bio skršen, i sada sam, kao olupina, a o miru sam mogao samo sanjati, nepovrat-no je iščezao i najmanji trag mira u mojoj bolnoj duši. Zaista joj nisam mogao uzvratiti, srcu se ne naređuje, srce bira prema svom ukusu, koji ni ja ne uspijevam razumjeti. Ništa tu moj razum nije mogao.

Nisi sposoban da povrijediš nečije srce, a ipak to učiniš? Dobar si čovjek, ali nisi sasvim zreo. Sazrij zbog sebe, ne zbog drugih. Drugi će te, svakako, zbog jedne tvoje pogreške olahko odbaciti, i zaboraviti.

Malik se opet okrenuo čovjeku u bijelom da bi skinuo zelenu narukvicu. Kada povrati svoj stari oblik, brzim koracima izađe iz bijele kuće.

− Vratit ćeš se. Nisi je uništio jer je to jače od tebe... – tiho reče čovjek u bijelom.

34

MALIK

Uvijek bih posmatrao biljke, sićušne insekte, ptice, i razmiš-ljao o smislu njihovog postojanja, o njihovoj svjesnosti i nesvje-snosti, o svojstvima koja posjeduju bez posjedovanja razuma, a koja govore da im samo Vječni Um može dati takva svojstva. Razmišljam o njihovoj smrti i o ulozi nakon smrti. Često sam zaželio da razumijem njihov govor, govor čistih bića. O čemu bi oni uopće mogli pričati? Sigurno samo dobro i neiskvareno. Oni imaju jedan cilj, jednu svrhu − živjeti i biti u službi čovjeku.

Vjerovala ili ne, želja mi se ispunila. Ko mi je prvi od životi-nja progovorio? Bio je to golub pećinar, od onih golubova koje uvijek viđamo na ulicama.

− Zašto želiš čuti govor životinja? − upitao me čudnom, umilnom bojom glasa.

− Zato što mi je to... ne znam kako da objasnim... iz znati-želje.

− Ne! Želiš se posebnim počastima osjetiti posebnim, a nije ti to potrebno.

− Zašto nije? Šta to znaš o meni što ja ne znam?− Ljudi ne razumiju naš govor jer nije neophodno, jer bi

to bilo dodatno opterećenje, uzrok pometnje i još većih nemi-ra. Mi ponešto pamtimo i osjećamo, i te osjećaje neki od nas ispoljavaju kroz jasne zvukove. Čovjek i životinja sasvim se dovoljno razumiju.

− Kako si onda uspio bez razuma sve to shvatiti, da mi tako mudre riječi zboriš?

− To je samo trenutak nadahnuća, kada iz nekog razloga

35

nešto bude jer mora biti. Malik, ne traži sebe izvan sebe, traži sebe u sebi. Odatle si prizvao mene, odatle prizivaš sve što želiš, pa i ono što ti jesi.

− A šta sam ja?− Znam ono što uvijek moraš biti?− Šta? − Strpljiv.

Iskreno, Ajo, ništa od toga nije mi rekao golub. Ispod sta-rog mosta u blizini Tuzle, između hrastove šume, golubovi su svili gnijezdo. Tada sam posmatrao samo jednog goluba koji je izašao iz gnijezda. Zaželio sam da progovori, no nije se desilo, pa se taj dijalog odigrao u mojoj glavi, i tada shvatih veliku poruku. Shvatio sam ovaj život kao stvarni film, pa sam počeo posmatrati ono što se dešava u njemu. Krišom sam pratio tog goluba i posmatrao kako hrani svoje mlade. Vremenom sam ga pripitomio, vjerovao mi je, prepoznao bi me. Nikada nisam prestao sanjariti, ali, ovoga puta, sanjario sam i živio život kao u snovima. Ponovo sam bio nestvaran. Bivao sam sve ljepši, razvijeniji i okretniji. Na jedinstven način uživao sam u de-kodiranoj stvarnosti u kojoj ne kontrolišeš ništa osim sebe, i ta čar dekodiranog ovosvjetskog života probudila me da je zaživim. Zar mi je govor životinja uopće potreban? Već sam ih dovoljno razumio i uživao u njihovom društvu, njihovim plemenitim osjećanjima.

Za to mjesto samo zna Bezimena.

36

3

Uz svježinu aprilskog jutra koja je ulazila kroz školske pro-zore maturanti su se veselili završetku jedne školske etape, a u dubini duše tugovali su, jer su navikli jedni na druge i na taj način življenja. Slatka je radost u iščekivanju, samo nas pone-kad to što smo iščekivali iznenadi gorkim začinima, rastankom i odvikavanjem. I bolje, jer bez smjene emocija, bez promjene sredine i ljudi koji nas okružuju nestale bi boje života. Tuguj, čovječe, samo nemoj previše; raduj se, samo nemoj previše; voli, samo nemoj premalo.

Ajinom i Malikovom odjeljenju obraćao se njihov razrednik:− Bliži nam se matura. Kao što smo se dogovorili, ovog

ćemo mjeseca ići na šestodnevnu ekskurziju. Novac donesite do kraja ove sedmice.

To je sve što su đaci tog dana čuli i zapamtili.

Nakon svih tih oproštajnih govora i dosadnih časova, mno-gi srednjoškolci izađoše iz škole, vedri i nasmijani. Kemal je sjedio ispred škole i nestrpljivo čekao Aju. Ugledavši je, žurno joj priđe i uzbuđeno reče:

− Pođi sa mnom!− Gdje?− To je iznenađenje. Nije daleko. Kemal je odlučno i brzo hodao pogleda uprtog nekamo na-

prijed, dok je Aja uzbuđeno koračala kraj njega, s vremena na vrijeme zastajkujući da pogleda i odgonetne kamo idu. Doveo ju je u Kraljeviće, naseljeno brdovito mjesto. Stali su u gustu hladovinu ispod razgranatih krošnji. Sa tog mjesta, na padini

37

brda, mogao se vidjeti središnji dio grada Sapna, okružen bo-rovim šumama, zbog kojih je sunce uvijek kasnilo; moralo se uspeti uz taj prekrasni prirodni krajolik.

− Zašto smo došli ovdje? Šta ćeš mi to pokazati?− Došli smo iz dva razloga. Prvi je ovo veliko brdo iznad

Sapne, koje često posmatram. I znaš šta vidim na njemu?− Šta?− Ne vidim ništa posebno, a u tome i jeste poenta. Vidim,

ispod tog velikog brda, ispod te obične šume, mali grad, sve pu-stiji. Zbog planina koje ga okružuju nema mogućnost da se širi, sve što ima jeste uzan put i pored njega objekti. Ali, u njemu su plodovi kulture, jer je takvo mjesto izazov za umjetnika. Ondje gdje naočigled ima najmanje perspektive, stvori se najviše. Prvi preduvjet da malo mjesto postane veliko jeste da u ma-lom mjestu neko sanja velike snove. Shvataš, Ajo? Naslućujem dolazak tog sanjara, umjetnika, koji će, svojom dosjetljivošću i hrabrošću, na ovim brdima i plodnim ravnicama, podići kultu-ru na visok nivo, pa će izgraditi biblioteku, bioskope, kulturni centar, filmske i muzičke produkcije, umjetnika koji će ušetati u historiju. Znam da je smiješno ovo što govorim..., ali...

− Oh, Kemale, nije uopće smiješno, zadivio si me svojim glasom nade, svojom vizijom. Vjerujem da će tako biti, vjerujem u tebe, i u ono što ti vjeruješ.

Ona je mislila da je to njegov san, a nije, samo ga je posudio za svoju ulogu. Od koga ga je posudio? Hoćemo li ti i ja dočekati to? Ili niko nikad neće? Tebe to možda i ne zanima. Mene zanima.

− Drugi razlog zbog kojeg sam te ovdje doveo jeste ovaj...Izvadio je iz džepa kutijicu u kojoj bijaše prsten od bijelog

zlata sa jednim kamenom.− Želiš li se udati za mene?Aja je zapanjeno gledala u vjerenički prsten, dok se njenim

tijelom širio sladunjav trepet, prožet nervozom i strahom.− A fakultet?− Možeš ići na fakultet, i trebaš ići na fakultet bez obzira na

38

to jesi li u braku ili ne. Ne mogu više čekati, živim za trenutak kada ću te vidjeti u vjenčanici.

Aja je stajala i nijemo gledala čas u Kemala, čas u prsten dok se u njoj vodila nevidljiva borba između razuma i srca.

− Reci “da” – nagovarao ju je, nježno se osmjehujući.Nakon kratkog oklijevanja, radosno izreče svoj pristanak: − Da, želim! − prozbori i briznu u plač.− Volim te, Ajo.− I ja tebe volim.− Znam, kako ne bi voljela ovakvog ljepotana − reče usilje-

no se i samodopadljivo osmjehnu.− Ako mi dopustiš, sutra navečer došao bih kod tvoje majke

i zatražio tvoju ruku?− Može, naravno, dođi. Vrijeme je da se upoznate!Poslije cijelog dana provedenog s Kemalom, hodala je polet-

no i veselo kroz uličice u pravcu svoje kuće, puna nove energije, elana, spoznaje i novih ideja. Srela je ponovo na istom mje-stu onog starca što nečujno prosi, znakovito šuti. Imao je lice gospodina sa stilom, kulturom, mudrošću, nikako nije sličio prosjaku. Ponovo mu je udijelila nešto novca i krenula, a on je zaustavi pitanjem:

− Znaš li šta je prava ljubav?Doimala se poprilično iznenađeno. Okrenula se da mu od-

govori:− Da, znam − reče neuvjerljivo i zbunjeno.− Znaš, ljubav ima svoje nivoe spoznaje. Do kojeg god ni-

voa da se popneš, na tom nivou će ti ljubav vješto i uglađeno govoriti da si na najvišem nivou, da većeg nivoa nema, da je to ta prava ljubav, a često nije tako.

− Da li ste vi imali pravu ljubav?− Nisam ja, ali znam one koji jesu − reče pružajući joj sa-

vijen neobičan papir.− Upravo je jedan od tih opisao taj osjećaj na ovom papiru.Zahvalila mu se na još jednom pismu, radosno očekujući

mudre riječi. Ponovo je u putu čitala s papira: Možda nećete povjerovati, ona je puna vrlina, samo joj je

teško pokazati ih. Ne znam zašto je odabrala baš mene, ali kome

39

ih pokaže, osvoji ga, neizbježno. Zahvalan sam joj za ovakve divne emocije, za koje nisam znao da mogu živjeti u meni, to-liko dugo i bezinteresno, uznemirujuće blisko sa smirujućim odjekivanjem. S njom sam otkrio koliko bolji mogu biti, iskreniji, ljepši i uspješniji, da mogu nekom potpuno vjerovati. S njom sam bio najviše nasmijan, najviše romantičan, nervozan i stid-ljiv, najslađe ljubomoran i bezrazložno ljutit. S njom mi vrijeme nije postojalo, u njenom odsustvu, do susreta s njom, zajedno s vremenom otkucavao sam i netrpeljivo brojao.

Kada Aja uđe u kuću, Anesa lagano vrisnu i baci joj se u naručje.

− Ideš sa mnom! Ideš sa mnom! − vikala je na sav glas.− Gdje?− Na rođendan moje drugarice! Hajde, da ne idem sama!− Kad?− Za dva sata. Maminim ćemo autom.− Može.S Anesom je sve bilo uzbudljivo, pustolovina, smijeh. Sve bi

se ustalasalo i nalikovalo na život u svoj njegovoj slučajnosti i neizvjesnosti. Sjele su auto i već je zahuktala atmosferu svojim nasrtljivim šalama. Dok je preticala automobil u nepreglednoj liniji, začula se sirena.

− Ajo, je li to hitna iza nas?Obje pogledaše u retrovizore. − Policija! − uzviknu Aja.Anesa skrenu da stane, a policajci izađoše iz auta. Jedan od

njih upita je:− Znaš li ti šta si uradila?− Ne znam, − odgovori Anesa izlazeći iz auta − mene ste

našli − nastavila je − studenta?! Nemam ja para za kazne. − Mi mislili neki baja, a ono ti − nasmiješi se mladi poli-

cajac. Aja je pažljivo posmatrala Anesu znajući da sprema za-

nimljivu predstavu. Mladi policajac krenuo je Anesi napisati kaznu, ali Anesa ga spriječi.

− Nemoj pisati kaznu! Bacit ću se pod kamion!

40

Počela se razmahivati, šetkati, da izgleda što ozbiljnije. Mla-di policajac prista na igru, pa je povuče da je spriječi da se baci pod kamion.

− Kazna 100 KM, vozačka će ti biti oduzeta na mjesec dana, i dva boda − reče joj kolega mladog policajca, zlurado se osmje-hujući.

− Nemojte ba, neću više preticati na nepreglednim mjesti-ma... Može, eto, dvadeset maraka?

Nisu mnogo oklijevali, prihvatili su njenu ponudu. Podmitila ih je, malo šarmom, malo novcem, kako to inače danas i ide. Od sreće, Anesa zagrli oženjenog mladog policajca.

Aja nije bila ovakva, ali je navikla na sestrine opuštene i ne-primjerene scene. Nije ih odobravala, ali je isto tako nije mogla nasilu promijeniti. Voljela ju je takvu kakva jeste i odlučila da njena djela budu primjer njenoj sestri, pa koliko uspije.

***U kući koja je mirisala na svježe pečen hljeb i divnu kre-

mastu čorbu od praziluka i krompira, obazriva i nježna Halisa sjedila je sa Kemalom za svojim kuhinjskim stolom dok su Anesa i Aja servirale večeru, smješkajući se i trudeći se da djeluju opušteno. Halisa nije bila sigurna u ispravnost Ajine odluke, tek joj je bilo devetnaest godina, ali je za sada željela poštovati i sve pustiti vremenu.

− Ja se izvinjavam, trebao bih telefonirati — iznenada reče Kemal.

− Slobodno izađi. Možeš u bilo koju prostoriju.

Kemal izađe na hodnik podmuklo se osmjehujući i tiho se uputi u prvu najbližu sobu, koju brzo preleti pogledom i, shva-tivši da je Halisina, poče oprezno otvarati ladicu po ladicu.

Nervozno je nešto tražio, pažljivo je opipavao stvari i haljine kako ne bi ostavio jasne tragove. Uviđajući da je uzaludno tro-šiti vrijeme, kao razbješnjeli vulkan izašao je iz sobe, svjestan da postoji opasnost da bude otkriven, da se mora ubrzo vratiti.

41

U toku te predekskurzijske školske sedmice, Malik je uživao u Ajinom prisustvu. Često ju je posmatrao na nastavi. Bila je sve ono što on nije, slobodna, inteligentna, druželjubiva, emotivna, lijepa i talentovana. Toplina i radost koju je osjećao gledajući Aju iščeznule bi kada bi ugledao nju i Kemala kako razmjenjuju zaljubljene poglede. Bili su to mučni trenuci, koje je odbolovao u samoći, sa svojom gitarom, sa svojim stihovima.

Ne sviđa mi se zaljubljivanje, a ni zaljubljenost! Kao budala slušaš jednu te istu pjesmu i nikad ti ne dosadi. Cijeli svijet bi digao na noge i zaigrao s njim, da bi se kasnije isti taj svijet obrušio na tebe. Mada, to je i dobro, nek se ruši, vrijedi onog luckastog smjehuljenja ničemu. Sviđa li se to meni zaljubljiva-nje ili ne sviđa? Sad jedno govorim, sad drugo. Ma sviđa! Samo sebi i svojoj promjeni prkosim, sa željom da sačuvam zdrav razum. Dok je želje, dobro je.

***Došao je i dan polaska na ekskurziju. Dan o kojem se u po-

sljednje vrijeme mnogo maštalo i sanjalo. Svi su zamišljali taj očaravajući Istanbul, koji umije razveseliti svako oko. Okupili su se ispred škole, pozdravljali se sa svojim najmilijima, uzbu-đeni i nasmijani. Vidjevši Kemala da im se približava, Halisa i Anesa udaljiše se od Aje kako bi ih ostavile da se pozdrave nasamo.

− Ajo, želim ti lijep provod.− Hvala.− Ali ovdje je naš kraj − nadmeno joj saopći Kemal.− Ne razumijem. Šta je bilo?− Ne želim te povrijediti... Ja... Ja tebe ne volim. Draga si mi,

ali nisam zaljubljen u tebe. Moram završiti s ovim, ne mogu više!

− Šta?! Mislim da zaslužujem objašnjenje, čemu onda sve ovo ako me nikad nisi ni volio? Ne vjerujem. Šališ se?

− Nije važno. Sretno, Ajo!− Kemale, ne radi mi to! Znaš da te volim. Zar je sve ovo

bila laž?! − teško izusti, a niz obraze joj kliznuše dvije suze.− Draga si mi, ali ne volim te. Volim slobodu. Žao mi je.

42

− Čekat ću te.− Idi u autobus, uskoro polazi.

Ponos mi je pokidan, čuvam ono što se još može saču-vati, djeliće.

Kemal je otišao ogorčen. Želio je biti hladan, da se uvjeri da ga njena bol ne pogađa, a ništa nije teže od nemirenja sa svojim osjećanjima. Tad više nisi rahat sam sa sobom, tad naš nemir dobije ime, i prestaje samo onda kada se pomirimo sa stvarnim emocijama i uradimo ono što nam one nalažu. Pre-staje li nemir doista tada, ili iz nemira utonemo u nešto drugo, u tugu, beznađe, prazninu? A nijedno nije dobro.

Je li život doista ovako tragičan, ili ga samo ne znam živjeti?

Dok je tužna, uplakana i još više zbunjena, ulazila u autobus, sve joj se činilo besmislenim, a kroz glavu joj prolazilo bezbroj pitanja, za koja rješenja neće biti sve dok se ne vrati s putova-nja. Cijeli svijet snova rušio se pred njom, gledala je kako se u prah pretvara građevina ljubavi u kojoj je željela sviti svoje gnijezdo. Kao i većina, sve je podređivala toj ljubavi, pa život bez nje i nije smatrala životom.

Dok je autobus polazio, Aja je tupo zurila u vjerenički pr-sten. U srce joj se poput noža zarivaše stihovi ljubavnih pjesa-ma, koje su ostali raspoloženo i radosno pjevušili.

− Šta je bilo, reci mi? — upita je Samija, primijetivši na njenom licu bolni grč.

− Kemal je raskinuo sa mnom. Ne znam otkud odjednom. Koji je razlog? Ne razumijem ga, zaista. Kaže da me ne voli.

Samija je snažno zagrli.− Ne brini, bit će sve uredu. On je na gubitku. Znaš da se

bez svakog može.

Malik je gledao kroz prozor u kišom okupano predgrađe, obuzet mišlju o Aji, koja je sjedila u njegovoj blizini. Sjedio je

43

s drugom Faikom, koji je bacao poglede na Samiju, i ona bi ponekad njega pogledala s osmijehom. Gestikulacijom joj je davao do znanja da želi da sjede jedno kraj drugog. Ona klimnu glavom u znak pristanka.

Faik nije imao djevojku, često je u šalama izricao laži, ali mu se sviđala Samija, a Samiji je on bio više kao razonoda. Blago se nagnuo prema Maliku.

− Malik.Malik ga nije čuo, bio je pospan. Ponovo ga pozva pljesnuvši

ga po ramenima: − Malik! − Šta je?− Hoćeš li, molim te, sjesti kod Aje, a Samija da sjede kod

mene, može?Malik panično pogleda prema Ajinom sjedištu. Gubio je

samopouzdanje pa je bio sve zabrinutiji i nervozniji.− Može.Nikad ne bi odbio nekom učiniti uslugu. Ustadoše da raz-

mijene mjesta. Prilazio je Aji stidljivo i ponizno, raspadao se pod tolikim stresom.

− Ćao. − Ćao.Ošinula ga je pogledom poput mlaza hladne vode i lažnim

osmijehom, koji ga je još više ojadio. Možda joj se nije svidjela ideja da sjednem kod nje, možda me se srami, pomislio je, natopljen boli, uvijek krhak i ranjiv. Rado bi pobjegao poput prestrašene srne.

Dok su jedni sjedili i složno pjevušili, drugi su poustajali sa sjedišta i veselili se. Iz drugih je bujao život. Malik je ulagao sve napore da se dosjeti nečega o čemu bi započeo razgovor s njom, da popravi utisak ili njeno raspoloženje. A šta ako sve još više pokvari, pitao se čitavih deset minuta. Oslušnuo je svoje srce, koje je žarko željelo da ga zapamti i zavoli.

− Primijetio sam da si tužna, mogu li ti kako pomoći?Njega nije mogla prevariti, imao je šesto čulo, mogao je čuti

ono što nije izrečeno.− Ništa ozbiljno, proći će.

44

− Ajo, slobodno plači, izbaci sve iz sebe, bez ustručavanja, bez stida.

Aju začudiše njegove riječi. Svi se uglavnom trude da utješe, a on dopušta da se dovrši tugovanje, kao da tuga zaista ima određeno vrijeme trajanja, kao da je neophodno da ostane koliko želi dok joj ne dodija, kako bi nas poslije sama napustila, kako bi ona bila ta koja bi duši olakšala. Malik nastavi:

− Trebalo mi je dugo vremena da shvatim da je ljudski strahovati, tugovati, plakati i ljutiti se; bez toga nisi čovjek, već hladna, hipnotizirana, sretna budala. Ne želim tu suludu veliku kontrolu emocija, kontrolu uma, samo želim zaobići zavist i mržnju, a imati savjest, strpljivost i milost, ostalo nek dolazi kad dolaziti mora. Mi smo samo nesavršeni ljudi u nesavrše-nom svijetu; o kakvoj apsolutnoj sreći i pozitivi oni pričaju?

U autobusu se utiša muzika, a Faik ustade i glasno upita Samiju, namjerno da svi čuju:

− Samija, vidiš, ti slobodna, ja slobodan, zar to nije prevelika slučajnost? Želiš li da zajedno ubijemo naše slobode?

Na to se svi grohotom nasmijaše. − Želiš li...− Ne želim − prekide ga Samija i uglađeno se nasmiješi. − Uuuuuuuu! − povikaše muški uglas.− Imaš sreće što ti se još jedna šansa pruža, ne smiješ je

propustiti − samouvjereno će Faik.− Ne želim se raspravljati s tobom.− Kad bih morao birati između toga da s tobom ne pričam

ili da se raspravljam, svađam, prepirem, ja bih izabrao ovo drugo, s tobom mi je i rasprava luksuz. Boli ravnodušnost, Samija, teret veliki.

− Faik, mislim da ti je potreban zagrljaj − oglasi se Haris, kolekcionar zagrljaja.

− Nju ti tješi, Harise, nju! Ne zna šta propušta!− Uuuuuuuu! − ponovo se oglasiše muški.Težinu i napor od dugog i iscrpljujućeg putovanja zaboravili

su već pri prvom pogledu na čuveni Bosfor, na trgove i nizove sultanske raskoši, omamljujuću mješavinu modernog i tradi-cionalnog. Na sve strane užurban život, beskrajne kolone ljudi,

45

kao košnice. Poslije vožnje živopisnom metropolom, umor je lagano iščezavao s njihovih lica. Dok su pred hotelom čekali na smještaj, udisali su omaljujući zrak ispunjen mirisom karanfila. Maliku se Aja činila kao najljepši i najmirisniji karanfil, koji se povija pred njegovim nježnim pogledom. Niko nije želio zadržati se u hotelu i lagano su zajedno krenuli u opuštajuću šetnju gradom.

Sljedećeg dana prelazili su most na Bosforu, koji spaja evropski i azijski dio. Posjetili su i Aja Sofiju, koja je odoljevala zubu vremena i njihove oči nije mogla zasititi. Poslije vodičevih riječi o historijatu tog muzeja i njegovom značaju, imali su dva sata slobodnog vremena da se druže u blizini te briljantne građevine.

Malik je vani sjedio na klupi, pritajen uz fontanu koja je u vis izbacivala vodu, koja se raspršivala u bezbrojne blještave kapljice. U ruci je držao olovku i bilježnicu, i zapisivao sve ono što bi doživio dok ju je posmatrao. Mahinalno je pogledao u pravcu gdje je stajala tužna Aja. Srce joj se steglo od boli. Bo-rila se sa suzama. Neke su je pobijedile pa potekle, neke se zadržale u duši, a neke su stigle do pola puta, zaustavivši se u oku. Mučilo ju je to što nije znala razlog Kemalovog ponašanja.

Prišao joj je jer nije mogao ignorisati njenu očitu tugu. Bila je sve što je očekivao od dana i života.

Kada je primijetila da se približava, počela je brisati vlažne oči, skrivati suze.

− Ne želim da misliš da sam neki znatiželjnik, ali primijetio sam da plačeš. Nisam dobar u tješenju, čak i pogoršam. Samo želim da znaš da sam tu ako ti nekad zatreba neko ko će te saslušati. Možeš mi vjerovati.

− Hvala ti puno, Malik. Vjerujem ti, znam da si fina i po-sebna osoba.

Malika se dojmiše njene riječi. Brzo je uspostavljao odnos povjerenja.

− Hvala, i ti si isto. I šta je bilo? Kome treba da polomim zube?! − reče zavrćući rukave.

To Aji izmami iskreni osmijeh.

46

− Nikoga. Raskinula sam s momkom, tačnije on je mene ostavio.

− De, oraspoloži se, osmijeh na lice. Znaš li da postoje dvije vrste žena u ljubavi?

− Koje su to?− One koje umiju jednu ljubav čekati cijeli svoj život, i one

koje ne znaju čekati cijeli svoj život, čija ljubav zbog dosto-janstva od gladi umre. Volio bih da si u ovoj drugoj kategoriji, nekako je dostojanstvenija i sigurnija.

Bolno se nasmijala.− Mislim da nisam, nažalost. Hvala ti što me želiš oraspo-

ložiti, i moram ti priznati da uspijevaš.− Drago mi je. − A šta to pišeš? − upita ga znatiželjno. − Zapisujem ono što vidim. Ne želim zadivljujuće prizore

bilježiti fotoaparatom. Fotografija jeste bitna, jeste umjetnost, ali mi je bitniji osjećaj u trenucima kada gledam nešto zadiv-ljujuće, a koji će nestati kad odem, ni slika ga ne može oživjeti. Ja sam, prosto rečeno, družbenik i njegovatelj inspiracije. Moj fotoaparat su moje oči, a moje slike su moje riječi − osmjehnuo se, dajući do znanja da se voli šaliti.

− Slažem se s tobom. Šta si sada zapisao?− Opisao sam let one ptice − objasni pokazujući joj rukom

pticu koja je kružila ispod jednog blještavog oblaka koji je za-klanjao sunce − ali, želim da čujem kako si ti doživjela njen let?

Aja je sa zanosom posmatrala pticu i potom rekla:− Kako nisam ta ptica, da živim bezgrješan život šireći krila

ispod vedrog neba, daleko od ljudske zlobe, zavisti i mržnje, počašćena time što samo postojim, bez svih tih iskušenja. A onda bih, valjda, otišla u sigurni vječni mir. Ali nisam, imam razum, a s njim i tešku odgovornost.

− Odlično. Shvataš li sad razliku? − Shvatam. Da sam pticu vidjela na fotografiji ili na videu,

ne bih je isto doživjela kao kad sam je vidjela uživo, razmiš-ljajući o njoj.

47

− Baš tako. Idem ja, ne bih da budem previše naporan. Samo da znaš da sam tu kad god ti šta zatreba.

− Uredu, hvala ti.

Uz zalazak sunca, nigdje tako divan kao na Bosforu, baš kao na razglednicama, ribari su se kao i po običaju odmarali, a maturanti, nakon slobodne šetnje i upoznavanja grada, vratili u hotel opijeni i nošeni vjetrom i mirisom Orijenta, mora, svježe ribe i ukusnih kolača. Svi su boravili na jednom spratu hotela. Dok su ulazili u svoje sobe, na vratima Harisove sobe vidjeli su zalijepljen natpis: “Večeras u 22:00 druženje u našoj sobi, svi ste dobrodošli”.

***Na vedrom nebu oslikao se mjesečev srp. Skoro je cijelo

odjeljenje otišlo na zajedničko druženje, šćućureno u toj maloj trokrevetnoj sobici. Iako je i napolju bilo jednako sparno kao i unutra, Maliku je vani bilo ugodnije, napetost u duši popuštala je dok je pomatrao noćno nebo. Duša mu je o nečemu zaple-teno zborila, a od svega je razumio samo riječ “ljubav”, koja je odzvanjala kao daleka grmljavina. Zagledao se u daljinu, u čarobno osvijetljen grad. Prizor ga je odmarao.

− Navikao sam na ove ljepote, koje me samo još više podsje-te da hitno trebam nekog kraj sebe. Sad se mogu ovdje pojaviti kad god želim, dobro sam memorisao ovo mjesto.

Izvadio je narukvicu, posmatrao ju je kao što alkoholičar posmatra alkohol, narkoman drogu. Borio se sam sa sobom da odoli iskušenju da je stavi na ruku i osjeti nadljudskost, neopisivu energiju, moć. Ipak ponovo je stavi. Želja za moći čovjeka skoro uvijek nadjača. Pretvorio se u nestvarno ljepuš-kastog mladića.

Zažmirio je i pokrenuo svoju maštu, zamišljao je kako leti, i za nekoliko trenutaka istinski je počeo letjeti, um ga je dizao u visine, lebdio je u zraku. U tom jedinstvenom trenutku sve drugo je prestalo postojati. Nije letio previsoko, samo nekoliko spratova više. Otvorio je oči i pogledao dolje. Malo ga je sve to uplašilo, ali je uspio ohrabriti samog sebe.

48

− Kako? Nisam znao da mogu i letjeti. Čovječe! − ponosno se nasmiješi.

− Hmmm, kako da siđem? Možda i ovdje važi ono pravilo: Kako si došao, tako se i vrati.

Malik je ponovo zažmirio i zamislio sebe kako se spušta, pa se lagano i spustio. Skinuo je narukvicu kako bi se vratio u svoje prirodno stanje, nakon čega Aja dođe na balkon i upitno ga pogleda.

− Ti? Što nisi otišao na druženje?Lice mu se razvedri od sreće. Njene zelene oči bile su kao

izvor mladosti i života, s lahkoćom su zavodile. Može li iko za-ustaviti ljubav u nastajanju, pitao se. On je pokušavao, ali nije uspio. Tad je shvatio da se srce ne može kontrolisati, da je ono najdalje od slobodne volje, a najbliže sudbini.

− Ne privlače me te vrste zabava. A ti?− Nisam raspoložena za to. Došla sam osjetiti ugodni po-

vjetarac koji mi smiruje dušu.− Što, šta ti je? Opet te ljubav muči? Možeš mi se slobodno

izjadati, ostat će sve između nas.Aja mu je ispričala svoju i Kemalovu priču.− Ne mogu više, Malik, ne mogu. Koji je ovo put da me po-

vrijedi!− Moći ćeš, znaš zašto? Zato što si djevojka sa velikom sna-

gom. Odoh ja, već sam dovoljno bio ovdje. Vjerujem da ti je potrebna samoća da razbistriš misli.

− Ne, ostani, pravi mi društvo, malo da misli skrenem.U Maliku je pokušala pronaći utjehu, vidjevši u njemu neo-

bično tihu i povjerljivu dušu. Uvijek obavijen tajnošću, prikrao se sasvim krišom u njeno srce svojim umirujućim glasom i vedrim iskrenim licem.

Prišla je ogradi, njen umorni um stopio se s mrakom. − Predivno je. Voljela bih da mogu letjeti.− Letjeti tijelom, a ne zrakoplovom, daje nevjerovatni osje-

ćaj slobode. A, šta bi još voljela?− Pričaš kao da si letio bez zrakoplova? Oh, mnogo toga,

uglavnom ne želim da idem putevima kojim svi ljudi idu. Voljela

49

bih posjetiti Dubai. Taj grad je nestvarni dio ovog stvarnog svi-jeta. Mislim da je odlazak u njega poput odlaska u budućnost; sve je mnogo koraka ispred, i tehnologija, i ljepota.

− Aham, fino.− Ima jedna nefina stvar što hoću, nelagodna i surova.− Koja?− Da se bavim politikom. A šta bi ti volio? − znatiželjno

upita.− Volio bih ti se pridružiti u politici. Iako bih na bilo koji

način trebao biti u njoj, ili utjecati na nju, kao što bi i ti treba-la, kao što bi svako trebao, osjećam da će moja ljubav prema umjetnosti, na svu moju sreću, pobijediti, iako je teško pričati o budućnosti i o dalekim pobjedama, pa ću biti mnogo dalje od politike nego što bih želio. Volio bih biti veliki umjetnik, i preko umjetnosti pozitivno utjecati na ljude. Nego, pošto nismo išli na zabavu, predlažem ti da se ovdje malo zabavimo. Evo, naprimjer, pošto ja ne znam pjevati, zapjevaj ti nešto.

− Ne znam ni ja.− Znaš! Pjevaj svoju omiljenu pjesmu.− Hmmm. Uredu.

Aja je pustila svoj tihi glasić i počela pjevušiti nekoliko sti-hova pjesme “Ne želim te zaboraviti”. Malik ju je pomno slušao osjećajući da pjesma i njemu u tim trenucima postaje omiljena. Čudan je osjećaj prostrujao kroz njegovo tijelo. Izmamila je nježni smiješak na njegovim usnama.

“Nemoj prestati”, pomislio je.

Noć je postajala sve tiša i nježnija. Želio je što duže gledati njene oči, koje su blistale kao dvije zvijezde. Želio joj je pružiti ruku da zaplešu, ali je kukavičluk uletio kao oblak hladnog zraka i s nekom lahkoćom otjerao hrabrost i samopouzdanje. Pomisli da bi joj bilo previše intimno i neugodno plesati s tako slabašnim mladićem poput njega, koji se često izblamira svo-jom nespretnošću.

Vedri pogledi i osmijesi srednjoškolaca, sa čvrstom vjerom

50

u bolju budućnost, krasili su sobu 221, u kojoj su se evocirale uspomene. Prisjećali su se i dragih i manje dragih profesora, i njihovih čudnih navika, prisjećali su se svih svojih nestašluka tokom školovanja. Lijepo su se zabavili šaleći se i časteći se grickalicama i sokovima. Uto su se Malik i Aja vratili u svoje sobe, iako bi rado na balkonu probdjeli cijelu noć. Druženje im je oboma prijalo. Malik je ležao na svom krevetu kako bi se otrijeznio od milog stiska ljubavi. Zamišljenim pogledom prelazio je po prostoriji. Mnogo se toga komešalo u njemu; da li se to on doista zaljubio ili ima još vremena za bijeg?

− Zašto mislim o njoj cijeli dan? − osmjehnu se blago. Kada shvati da su mu svi ovi simptomi jako poznati, simptomi počet-ka ljubavi, uhvati se objema rukama za glavu. Znao je da nema povratka. Ljubav ga uvlači u novu igru, ljubav, koja mu se činila tako dalekom i nedokučivom. Bol je neizbježna, znao je još tada.

Bol kao posljedica iskrene ljubavi? Prihvatljivo. I taj tračak nade razveseli ga.

***Svanuo je novi dan. Sunčevi zraci golicali su lica uspavanih

maturanata, koji, nakon što su se probudili s osmijehom na licu i lijepo obukli, nastaviše sa upoznavanjem dinamičnog i inspirativnog Istanbula, punog života i užurbanih ljudi. Aja se pridruži Maliku u šopingu na Kapali i Misirli čaršiji kupu-jući za sebe, rodbinu i prijatelje. Kud god je željela ići, išao je; koliko god je na nekom mjestu zastajala, zastao je, bez muke i pobune, ne obazirući se na vrijeme, ni na koga oko sebe. Šta god bi kupila, nosio je; šta god je voljela, volio je; nije joj znao reći “ne”, sve bi uradio da joj olakša, da uvidi koliko je cijenje-na i voljena. Mnogi su upadljivo gledali u njih kao da im je na čelu pisalo da su Bosanci. Turci su uvijek imali blagonaklonost prema Bosancima, pa bi ih olahko prepoznali.

Aja kao da je dobila krila, jučer utučena, uplakana, bez-voljna, a danas beskrajno radosna. Ispunjavajući svoju dušu svakim prostorom sazdanim čudesnim čovjekovim rukama nije znala na koju bi stranu prije.

Silno je željela ukrcati se u trajekt i slušati šum talasa, pa

51

joj Malik i tu želju ispuni. Uživala je u divnom pogledu na grad, a on u još ljepšem pogledu na nju. Gledao ju je zaljubljenim očima nadajući se da mu to neće pročitati na licu.

Dok je bijeli polumjesec visio na noćnom nebu, a svjetiljke blještale s ulica i zgrada, Aja i Malik ponovo se sastaše na bal-konu, on iz ljubavi, ona iz nejasne potrebe i navike, da sluša njene jade i ludosti, da joj dan učini smislenijim. Vezala ih je neka zajednička nit, s njim je sve bilo prepuno iznenađenja, neobičnih riječi i ideja. Tako bi u njegovom prisustvu bol bila potisnuta, a vrijeme bi brže i bezbrižnije prolazilo. Nikad je nije osuđivao, nikad o Kemalu nije loše prokomentarisao, nikad je nije ni savjetovao. Nije mogao; gledati nju bez njega i nju s njim izgledalo mu je jednako bolno i jednako nepravedno da se u to miješa. Želio je samo da bude sretna. Iako bi ga svaka njena priča o Kemalu rastužila, vrijedilo je njene blizine.

− Ajo, zar ćemo samo ovako sjediti i pričati na balkonu? Izvini, molim te, ali ja moram braniti svoju titulu nedosadnja-kovića.

− Ne brini, nećeš je izgubiti i ako ovako ostanemo − od-vratila je prkosno.

− Ne bih ja toliko rizikovao. Jesi li gladna? Ja jesam. − I ja sam, ali restoran ne radi, kasno je. U sobi nemam ništa

hrane, a ne puštaju nas iz hotela poslije devet sati.− Pravila su tu da se krše. Idemo!− Gdje ćeš, bolan? Nećeš valjda skočiti s balkona? − Šta je to za mene, samo četiri sprata.Aja se tiho nasmijala.− Onda skoči − reče mu pakosno.− Uredu, daj mi najviše petnaest minuta i vraćam se.Popeo se na ogradu.− Ha-ha, de ba siđi, poginut ćeš!− Imam ja čarobno uže, i s njim mogu uraditi odličan trik

koji će me odvesti do hrane. Ali pošto ne smijem otkriti svoj trik, morat ćeš se okrenuti prema zidu i brojati do dvadeset, kao da se igramo žmurke. Nakon što izbrojiš, okreni se i čekaj me tu.

52

− Dobro, brojat ću, ali ako ne uspiješ, u najgorem slučaju, imat ćemo šta pričati svojoj djeci. Jedan, dva, tri, četiri...

Nakon što je izbrojala do dvadeset, okrenu se i pogleda u ogradu, na kojoj više nije bilo Malika. Nestao je kao nekakva utvara. U čudu je promatrala balkon, prišla ogradi i nagnula se naprijed pitajući se kako je uspio neprimjetno izaći kroz vrata. Postajao je sve čudniji i tajanstveniji.

Malik, u svom drugom obliku, već se nalazio u Tuzli, ispred restorana koji je inače često posjećivao.

− Čovječe, pa meni ne treba ni autobus, avion, viza, pasoš.Ušao je u restoran i naručio dva hamburgera. Kada je dobio

hamburgere, izašao je iz restorana i odjurio do najbližeg mar-keta da kupi piće, grickalice i slatkiše. Potom je našao sklonište, s kojeg se vratio u hotel. Nakon što je skinuo zelenu narukvicu u kupatilu, izjurio je na balkon, željan susreta s njom. Aja, pot-puno smetena, nije mogla vjerovati.

− Ništa ne pitaj! − reče joj nadajući se da neće uporno tražiti objašnjenje kako je sve to izveo.

− Nemoguće, kako si to uspio, i to tako brzo?− Ne zaboravi, Ajo, sve je moguće.− Nisam znala da si toliko pustolovnog duha, tako otvoren

prema životu, slobodan kao vjetar. − Nisam baš prema životu, jesam prema tebi, do toga je.− Ne mogu ti opisati koliko sam ti zahvalna na svemu što

si učinio za mene. Zabavan si i drag si mi. Onaj ko te nasmijava mora ti biti drag.

− Zato služe prijatelji.Dok je uživala u slasnim zalogajima i pijuckala hladni sok,

Aja nije mogla da ne baca pogled na mobitel.− Još me onaj moj ne zove.− Ma pomirit ćete se, vjeruj mi. Ti zaslužuješ da budeš sret-

na. Uostalom ne zaboravi...Prekinula ga je da bi dopunila njegovu misao:− ...sve je moguće.

***Slabašna svjetlost svitanja prodirala je kroz čipkaste zavjese

53

Malikove hotelske sobe, kao najava da je vrijeme za polazak. Autobus ih je čekao ispred hotela. Svi su izlazili sa svojim ko-ferima, sa više stvari nego što su donijeli. Zajedno su izlazili i Aja i Malik. Oboje staviše svoj prtljag u gepek. Malik je u ruci držao lijepo zapakovanu kutijicu.

− Ajo, izvoli, nije ništa posebno. Uspomena je doživljaj, osje-ćaj, a pokloni su samo ukrasi uspomena. Shvati ovaj poklončić kao ukras uspomene na naše druženje, na ovu ekskurziju.

− Malik, baš ti hvala, stvarno si divan.− Otvori je kad dođeš kući. Već su svi ušli u autobus. Idemo!− Važi.

Njihovom maturalnom upoznavanju Istanbula došao je kraj, vraćali su se kući. Ajino druženje s Malikom počelo je prvo kao zabava, poslije kao navika. Ova ekskurzija imala je svoju svrhu: zbližila ih je. Na putovanje su krenuli kao stranci, a vraćali su se kao srodne duše.

Već naviknuti jedno na drugo i u povratku su zajedno sjedili u autobusu. Sve mu je mogla reći, nikad joj ne bi ponestalo tema. On bi samo slušao, poneku progovorio reda radi. Po-nekad bi imao osjećaj da se ona s njim druži jer ima dovoljno prostora za svoju priču, a možda i zbog toga što zna da mu može vjerovati, ili možda što je jedna od rijetkih koja je uspjela vidjeti ono što on jeste. Neko mora razbijati tišinu, on to nije znao, ona je to razumjela.

U ranim jutarnjim satima, dok su maturanti stizali pred školu, tamni olujni oblaci prekrili su nebo. Njihovi najbliži nestrpljivo su ih čekali, osjećaj radosti i zadovoljstva nazirao se na svim licima. Na čelima školaraca bijahu urezane duboke crte umora. Niko nije zastajao ispred škole, mnogi se samo za-grliše, izljubiše i brzo raziđoše svojim kućama. Kada Malik stiže kući, u dvorištu ga dočeka brat i radosno mu se baci u zagrljaj.

− Kupio sam ti nešto! − Šta?Izvadio je poklon iz kofera. Bila je to lopta, i fudbalska i

odbojaška, lopta sa dva lica.

54

− Oba sporta mnogo voliš, dva u jednom!− Ha-ha, lud si načisto!− Odoh odnijeti stvari u svoju sobu, jedva čekam jastuk da

zagrlim.

Aja se raspakivala u tišini svoje sobe. Smiješila se tiho i za-dovoljno, opčinjena i razdragana. Vadeći odjeću i stvarčice iz kofera ugleda Malikov poklon i uze ga. Dok je rukama prelazila preko crvene vrpce, trže je reski zvuk telefona. Pogledala je na mobitel i iznenadila se kada je vidjela da je zove Kemal. Iako u nevjerici, odmah se javila.

− Halo!− Kako prođe ekskurzija? − upita je tihim pokajničkim

glasom.− Onako. Dobro je. Mada nisam bila sretna, znaš ti zbog

čega.Nije bila sretna? Zar je sve ono s Malikom bila samo blaga

utjeha koja se ne može nazvati ni nekom trenutnom srećom? Zar se toliko osmijeha i sretnih pogleda može nazvati nesre-ćom? Zar se može tako uvrijediti onaj koji je iskreno dao cijelog sebe? Nije moguće da je to svjesno izrekla. Ili jeste? Možda je život bez ljubavi takav, mrtvi sjaj i luda žudnja?

− Nedostajala si mi. Oprosti mi.− I ti meni. Znaš šta?− Šta?− Bez tvoje ljubavi nisam ista.Kemala zabolješe njene riječi.− Znala si mi naumpasti ponekad, svakad, rijetko, često.

Sad ti proberi šta ti se više sviđa − osmjehnu se.− Biram svakad i često.− Zar bi ljubav mogla nešto drugo izabrati?

U tim trenucima i Malik se raspakivao. Ni umor nije mogao odagnati dječački osmijeh s njegovog lica. Majka uđe u sobu.

− Hoćeš li, sine, šta jesti?− Ne mogu, mama, umoran sam, malo ću odspavati.− Uredu. Lijepo spavaj.

55

Stropoštao se na krevet želeći da što prije uroni u svoj bez-brižni i osamljeni svijet.

− Bože, mnogo sam zavolio Aju, kao nikog do sada. Ne znam zašto, ali nadam se da će me zavoljeti bez obzira na to što je nisam dostojan. Ona je najdivnija osoba koju sam upoznao. Do sada nisam imao nikog tako bliskog kao nju, a kada ti je neko tako blizu, imaš vremena da se dobro vežeš, da postane mnogo snažnije, čistije i ljepše. Vidio sam da me veselo i nježno gleda, razumije me i kad ne govorim. Možda osjeća nešto posebno prema meni. Mnogo toga dosegnemo hrabrošću. Moram sku-piti hrabrosti i reći joj šta osjećam.

Ljudi su puni velikih želja, a on je sada imao samo jednu − šansu.

56

MALIK

Hodao sam vijugavim šumskim putem dok su uspomene bljeskale u glavi, korio samog sebe za greške koje sam u proš-losti činio. Ista me prošlost zaboli mnogo puta, kako joj us-pije toliko puta? Ponekad bih zaurlao od bijesa, ali ne mogu, svaki jecaj mora biti tih, svaka rana duše mora biti nevidljivo krvava. Sjeo sam na panj da odmorim noge. U tom trenutku putem naiđe jedan starac koji je smireno koračao poput nekog pustinjaka. Pogledavši me iskrenim plavim očima, dok mu je svilenkasta kosa lepršala na blagom povjetarcu šapućući riječi smiraja, upita me:

− Koliko je sati? Prvo sam ustao iz poštovanja, pa mu tek onda odgovorio:− Deset minuta do tri.Sjeo je pored mene i upitao me:− Jesi li pošten?− Trudim se da budem. Što pitate?− Da vidim jesi li čovjek. Je li trud bio dovoljan da budeš i

ostaneš uvijek pošten?− Znao sam kadikad biti nepošten. Baš skoro htio sam biti,

ali nisam bio dovoljno istrajan i odvažan da donesem ispravnu odluku, pa sam nepošteno postupio.

− Znam, zato te i pitam. Možda sada imaš neki zaključak o poštenju?

− Imam, reći ću ga, iako nisam siguran u njegovu tačnost... Niko nije posve pošten, svi smo bili i bit ćemo u nečemu nepo-šteni, neko rijetko, neko stalno, neko malo, neko previše. Onaj sa dobrom savješću...

57

− A ko može imati dobru savjest? − prekide ga starac.− Onaj sa čistijim srcem. Onaj s dobrom savješću rijetko

je nepošten, manje je nepošten. On je čovjek. Znam, griješio sam i griješit ću, ali još uvijek računam na svoju savjest, koja mi neće dozvoliti da izgubim ljudskost.

Nakon samo pet minuta našeg razgovora, ponovo me upita koliko je sati i ja mu ponovo odgovorih. Promrmljao je nešto što mi nije bilo jasno, nešto zbog čega mi se želudac u stomaku prevrnuo. Rekao je:

− Još nije prošlo ni pola sekunde, a ostalo ti je samo neko-liko minuta života.

Ne, nisu to bile šaljive riječi. Bilo je tu nešto mnogo dublje, strašnije, ozbiljnije, pomislih očajnički.

− Meni ostalo? Meni to govorite?− Mladiću, poštuj vrijeme, nemoj ga protraćiti. Lezi rano,

ustani rano! Ne daj slobodnom vremenu da te uništava, i ne bježi od stvarnosti, budi u njoj i čini dobro. Postoje prostori u kojem vrijeme sporo teče, a bića se u njima znatno brže kreću, a ti si iz vremenskog prostora u kojem se bića sporo kreću, a vrijeme im brzo teče.

− Potrudit ću se da ga što bolje iskorištavam, samo, ne ra-zumijem i dalje to o vremenskim prostorima.

− Doći će vrijeme kada ćeš razumjeti, strpi se. Shvatit ćeš razliku između vremena u tvom i mom svijetu.

− O kakvim svjetovima pričate?− Ubrzo ćeš početi tragati za odgovorima. Mnogo toga što

želiš saznati velika je misterija, nije bilo neophodno o svemu tome znati do danas, danas kada se nevidljivo najviše približilo vidljivom. Čovjek voli i samu misao o njoj, misteriji, to ga čini bliskijim s njom, a i ti ćeš joj se približiti. Mnogi već jesu, iz pogrešne želje, želje za moćima.

Samo sam na tren pogledao u svoje noge, pa podigao pogled prema starcu, ali njega više nije bilo.

Ajo, kasnije sam shvatio ono što mi je starac želio poručiti, a to je da čovjek treba biti brz kako bi mu vrijeme sporije teklo,

58

treba ga dobro iskoristiti, ići jasno do cilja, a ne bespoličariti. Tek se tako osjeća težina svog života, tek se tako prošlost ne čini samo jednim danom.

Svjetlost se kreće 300.000 km u sekundi, i kada bi neko biće bilo u mogućnosti ići tako brzo, ili brže od toga, kod njega bi vrijeme teklo znatno sporije. Taj starac bio je simbol sudbine i drugih vremenskih prostora, u kojima su bića, nama nevidljiva, brža od nas i od svjetlosti. Nekoliko njihovih minuta u našem svijetu može biti nekoliko mjeseci ili godina. Da, to je naš du-goročni život za onosvjetska bića – običan dan.

Samo znam da imam njihovih nekoliko minuta života. Za njih, moja smrt će doći u trenu, a za mene Bog zna kad.

59

4

Halisa, uvijek stroga i odmjerena, neprestano je grdila Aju zbog njene pobune protiv vladajuće političke partije.

− Ti si se našla dići od njih deset hiljada! Ne možeš protiv njih! Šuti, ovisimo o njima!

− Ja ovisim samo o Allahu − uzvratila je.− Ti ne možeš ništa promijeniti! − insistirala je Halisa. Či-

nilo se da bi dalja rasprava samo još više rasplamsala vatru. Aja je ušutjela smirivši svoje pobunjeničke strasti zarad

svoje majke, ali privremeno. Vihor nepravde uvijek bi je zameo u surovu borbu, njena bi se duša uzburkala poput mora. Željela je da njen glas do nekog dopre, da probudi neko uspavano srce, a i ne mora, istresla bi barem iz sebe sve što je muči, i tako bi sebi olakšala. Iznad svega jeste istina, tako bi trebalo biti, sve ostalo je škrtost, sebičnost, slabost. Ali većina je takva − neodlučna, uvijek bila, i uvijek će biti, a istina pripada samo odlučnima. Nekima je šutnja spokoj, nekima laž, a nekima isti-na i pobuna. Nemir duboko izjeda čovjeka, pa se mir sebično čuva neuplitanjem u nepravdu i laž. Ne zanima čovjeka što je još jedan od onih koji prešućuju istinu zarad svoje sigurnosti, mudro pravdajući se da je pojedincu nemoguće promijeniti zajednicu, državu i svijet.

Halisa nije željela da se njena kćerka bavi politikom, nika-kvim javnim poslom, jer sve je to surov život, put spletki i za-mkih, nije mogla prestati osjećati u sebi tu brigu za svoje dijete. Nikad joj ne bi zabranjivala odlaske na koncerte, u diskoteke, klubove, dopuštala bi joj i ispijanje alkohola, izazovno odijeva-

60

nje. Ali, desio se i taj peh: Aja nije bila takva i osuđivanje njenih postupaka predstavljalo je osuđivanje onoga što ona jeste.

Nakon kišnog vikenda, svanulo je još jedno proljetno jutro. Dok je ispred škole stajala sa svojim prijateljicama i pričala im o pomirenju sa Kemalom, Ajino lice blistalo je poput najsjajnije zvijezde, a oči su se iskrile i kazivale o velikoj sreći.

Divno jutro poput Ajinog osmijeha, koji nije silazio s njenog lica, kao da se cijelome svijetu osmjehivala, kao da bi cijeli svi-jet prigrlila. Čini mi se, razveselila bi svakog tužnog, prigušila bi pjev raspjevanih ptica.

Ubrzo se pojavio Malik i prišao joj.− Zdravo! Ajo, možeš li ovamo, da nešto popričamo?− Naravno.Malik je nervozno koračao ispred nje, dok mu se u očima

zrcalio strah. “Kako da joj izjavim ljubav? Odakle da počnem? Možda će se zastidjeti, možda ću je od sebe odgurnuti, a možda ću je sebi približiti. Ma ne! Neću se previše nadati, da se ne bih previše razočarao. Reći ću joj, pa šta god bude!”, stalno ga je mučila sumnja i širila se njegovim tijelom poput ubojitog otrova.

− Reci, Malik.− ...Nešto si baš vesela, ako se smije znati zašto?− Pomirila sam se sa Kemalom. Dobro si predvidio!Kao da mu neko mačem probode srce, ali tugu osmijehom

prikri i reče:− Baš mi je drago zbog tebe.Iskre tuge pojaviše se u njegovim očima, osjetio je neobjaš-

njiv pritisak u grudima. Samo je tren bio dovoljan da rasprši sve njegove snove i nade, samo jedna rečenica da ga spusti s neba i baci u ponor. Koliko samo boli kada ne možeš pjevušiti o ljubavi pred očima iz kojih je ponikla, kada znaš da ljubav živi samo u tebi, u tišini, jer je samo tu dopuštena.

− Šta imaš da mi kažeš?− Ustvari, želio sam te nešto pitati, da li ti se svidio poklon?

− upita neuvjerljivo.− A, joj, izvini, Malik. Baš kad sam ga sinoć htjela otvoriti,

61

nazvao me Kemal i pričali smo cijelu noć, samo sam poslije zaspala.

− Ma ne brini, nema veze... Odoh, moram ići.Malik je brzim korakom krenuo od nje, i sve bržim i bržim,

kako bi ostao sam i uhvatio se za uže spasa − zelenu narukvicu. Stavio ju je na ruku i zablistao, pretvorio se u lijepog crnokosog mladića, te zažmirio i u sekundi nestao. Pojavio se na jednoj predivnoj pustoj plaži. Samo more i pješčana obala. Tu uvijek dođe da živi prošlost, da pobjegne od sadašnjosti i od samog sebe. To je bilo njegovo gnijezdo.

Ove dunjalučke uspomene, koje se pokreću uz tužno-sretnu melodiju života, najčudesnija su stvar. Džennet jeste ljepši, ali smo u njemu savršeni, uvijek sretni, uz sve što želimo i volimo; zar je to zaista uzvišenije od nesavršenosti? Svakako da jeste ljepše od vatre i tjelesnih bolova, svakako da nekima jeste ljepše od svega s ovoga svijeta. Bit ćemo bića koja neće griješiti, samo beskrajno uživati; da li je to ipak neka druga vrsta sna? Gubim se pred ovom stvarnošću; što sam joj bliže, sve mi je dalja. Ova ljepota nesavršenosti ima veliku cijenu, zato je i bolje što je ovako kratka i bolna, jer sve je manje volim, sve se manje za nju vežem, sve je veća čežnja za drugim, boljim životom.

Suze su mu neumorno tekle i pekle obraze. Iz dubine svoje duše ispuštao je očajne i bolne krike.

− Boli... Boli... − obuzet samosažaljenjem pade na koljena poput stijene kada se obrušava u morske dubine. Odbojnost prema životu sve je više rasla. Činilo mu se kao da njegov ži-vot nestaje, da je sve ponovo izgubilo smisao. Srce se stidljivo ušutkalo pred razumom dajući mu za pravo da ga grdi koliko hoće. Opet ga je prevarilo svojom slatkom varkom.

− Zašto?! Koja sam ja budala! Kako sam mogao pomisliti da će neko poput nje jednog dana nekog poput mene moći gledati drugim očima, dati mi šansu! Gledala me očaravajuće, kao što je gledala svakog, bila je samo učtiva i prijatna. Prevarile su me njene oči, kojima sam više vjerovao nego riječima. Zar i oči mogu slagati? Voljet ću te, a niko neće znati da te volim. Obraćat ću ti se u svojim mislima. Nijedan znak pažnje nećeš

62

dobiti kako bi vidjela da za mene ne postojiš, samo ću ja znati da postojiš − ustade i iz sveg glasa povika:

− Samo Bog zna koliko te volim!

Praznina, najomraženiji osjećaj. Pravi udar na ego. Zar nisam dostojan nikog ko bi ispunjavao ovu moju skromnu dušu? Šta mi vrijedi i ako jesam, ako je duša prazna?

Eh, nama je živjeti, pa kako god, na ovom ili na onom svijetu, nema više nepostojanja.

Dobro je nekoliko trenutaka biti bitan nekome, tako hranim svoj ego. Poslije ga izgladnjavam, pa ga nahranim kad je na izmaku života, i tako sve. Zar mi, krhke i slabe duše, možemo drukčije opstati? Zar nam samoća nije izvor snage, eliksir iz kojeg crpimo životnu snagu i postajemo snažniji, jači? Iz samo-će poničemo jači nego što mislimo da možemo biti.

Malik nije prisustvovao prvom času. Nikad prije sa časova nije izostajao bez opravdanog razloga. Kad se smirio, vratio se na nastavu. Zateče Aju u suzama.

− Šta je bilo, što je plakala? − upitao je Faika.− Na prvom času profesor je otvorio temu o očevima, dalje

i sam znaš.

Zaboljele su me njene suze. Zavolio sam tog čovjeka iako mu ni ime nisam znao. Želio sam je utješiti, ali nije bilo utjehe, tada je više voljela samoću.

Malikova bezvoljnost primijetila se u njegovim natečenim očima, samo mu je još falilo da ga profesor prozove i upita za mišljenje o nečemu čemu nije pridavao značaj.

− Reci mi, Malik, na koji način nekog privoliti da čita knjige?− U jednom mjestu živjela je jedna djevojka koja je kupo-

vala knjige, čitala ih i s velikom ljubavlju odlagala na police. Uvijek bi nešto bilježila, crtala, čitala, a knjige su bile prvo što bi posjetioci zapazili u njenoj kući. I nikome od njih nije nudi-

63

la da pročita neku od tih knjiga, niti im je govorila o značaju čitanja. Vremenom su se sami pojavljivali samo da bi im pre-poručila neku od tih knjiga. Odjednom se u njima pojavila želja za čitanjem. Nisam baš siguran, ali na osnovu ovog primjera smatram da je najznačajnije biti primjer drugima, sve ostalo će vremenom samo doći. Desit će se da ih neko toliko oduševi svojom pisanom riječju, da će željeti još i da će sami, iz znati-želje, istražiti sve o tom autoru i o njegovim drugim djelima. Kad se čovjek obraduje knjizi kao dijete igrački, tada je došao do najvećeg bogatstva, tada osjeti ljubav koja ga uzvisuje i daje mu moć, jer, doista, znanje jeste moć. Mozak je jedno veliko čudo, dovoljno je da mu pošalješ velike poruke ispod praga svijesti da bi ih poslije shvatio i primijenio.

Nakon tih riječi, sjede. Profesora pedagogije ne iznenadi ovaj odgovor, navikao je na tako pronicljive, srčane i buntovne riječi. Nije poricao mudrost koje su nosile.

Aja je osjetila naglu Malikovu distancu, to ju je navelo da se sjeti Malikovog poklona, koji odluči pogledati. Unutra bijaše jedna neobična morska školjka, koja joj se svidjela i stavila ju je na ormar, kao ukras.

***Svanuo je novi proljetni majski dan, a đaci su u školskim

klupama istovremeno bili i veseli i tužni. Razredni im se obrati:− Čestitam vam, završili ste srednju školu. Ostaje nam samo

još matura za osam dana.

Malik je posmatrao Aju razmišljajući o rastanku. Sve mu je bilo nezamislivo: ne družiti se s njom, ne komunicirati, ne viđati je svakodnevno. Mislio je da će ovaj zadnji školski dan biti olakšanje, jer više neće morati gledati nedostižnu djevojku, ali ne, sad bi se zadovoljio i time da je ima samo kao prijate-lja, da je samo u njegovoj blizini koliko, kako i dokle god je to moguće. Osjetio je nadu, ponovo je vjerovao u to da će mu se možda pružiti prilika kod nje. Uvijek je bilo lakše vjerovati u onu lijepu misao, nego u lošu. Loše se časkom riješimo, a lijepu ponovo oživimo.

64

Dok su izlazili iz škole, Aja je koračala ispred Malika i rado-znalo ga posmatrala.

“Zašto se promijenio? Zašto je bezvoljan, tužan? Imam osje-ćaj kao da me izbjegava. Možda sam ga na ekskurziji previše gnjavila svojim problemima. Ma nema veze, javit ću mu se, neće me se tako lahko riješiti, he-he.”

− E, Malik, šta ima?− Ništa posebno.− Htjela sam ti zahvaliti na onoj školjci, predivna je.− Nema na čemu. Vidimo se na maturi. Trudeći se da prikrije prava osjećanja, osmjehnuo se. Ali

Aju nije mogao prevariti, znala je da se nešto događa s njim. Pokušavala mu je dati do znanja da može na nju računati kao što je i ona na njega dok je tugovala za Kemalom. Nije ga to zanimalo, to mu nije bilo dovoljno.

Krenula je utabanom stazom svojoj kući, i u putu ponovo srela onog istog starca, mudrog i tajanstvenog. Ispred njega bijaše izloženo mnoštvo narukvica svakakvih boja na bijelom čaršafu. Radosno mu je prišla i upitala ga da li prodaje te na-rukvice i koliko koštaju. Ne zato što su joj se sviđale, već da on zaradi neki novac.

− Ideš li u školu? − upita je.− Idem. − Koji si razred?− Četvrti gimnazije, maturant.− Želim ti pokloniti narukvicu za maturu, tebi jednu i jednu

tvojoj sestri − reče starac pružajući joj neobične narukvice.Gledala ga je začuđeno, proučavajući njegov pogled i njego-

ve riječi. Sve je previše odisalo plemenitošću te je u trenutku odbacila svaku sumnju i sa sigurnošću prihvatila te darove.

− Hvala. Otkud znate da imam sestru?− Čuo sam. Čuo sam i da se mnogo razlikujete. Dosta si

zrelija od nje. Sazret će i ona.− Hvala još jednom. Malik je pokušavao naći neku razonodu samo da bi skrenuo

65

misli sa tihe čežnje koja ga je neumorno pritiskivala, da bi izbjegao navalu suza, koje bi zamutile njegov vid. Gledao je s Mihranom fudbalsku utakmicu, ni to nije bilo od neke značajne koristi, bol je i dalje odjekivala u srcu otežavajući svaki uzdah.

− Malik, šta ti je? Nešto si zabrinut, neraspoložen? Makni tu facu!

− Eh, pa druge i nemam! Ma ništa, proći će. Sve prođe. Kako ide osvajanje one djevojke?

− Ne ide, nisam se ni mrdnuo sa mjesta. Možda ću ipak poslušati tvoj savjet, da budem originalan, romantičan, sim-patičan.

Mirhan Maliku izmami blagi osmijeh. − Šta mi preporučuješ originalno, kreativno, kako da je

natjeram da izađe sa mnom, i to s jasnim namjerama?− Pitaš pogrešnu osobu. Zaboravi na sve moje savjete koje

sam ti dao.− De ba, predloži mi nešto originalno, samo, eto, još to, neću

te više ništa pitati. Šta bi ti uradio?− Hmmm. Uredu. Skoro svaka djevojka voli cvijeće. Ja bih

svaki cvijet zvao ružom, jer je taj naziv u ženskom rodu, a žen-ski rod je oličenje nježnosti. To su žene, nježnost. Da bi zadi-vio djevojku, zaljubljeni muškarac spreman je sve naučiti, sve uraditi, a tako ćeš i ti. Uzet ćeš i pretražiti na internetu sve o cvijeću, napisat ćeš sebi bilješke jer nećeš moći sve zapamtiti. Onda ćeš otići u cvjećaru i kupiti neki cvijet, ili buket jedne vrste cvijeća i napisati na papiru ime tog cvijeta, ispod nešto o tom cvijetu, ali poetski. Na kraju ćeš napisati:

“Želiš li izaći sa mnom?” To je sve što treba da uradiš. Pošalji to prije podne preko

dostavljača. Ako ti kaže “ne”, a reći će, sljedećeg jutra opet po-šalji cvijet ili buket cvijeća druge vrste, napiši nešto o njima, i na kraju pitanje:

“Želiš li izaći sa mnom? Slat ću ti svaki dan cvijeće dok ne pristaneš.”

Zapamti, brate, nije uopće stvar u izlasku, već u načinu kako ćeš doći do njega. Taj način će je oduševiti, dovoljno da ti otvo-

66

ri put, da ti da šansu. Kada to dobiješ, a dobit ćeš, onda opet neće biti poenta u izlascima, već u načinu na koji ćeš provesti te izlaske.

− Vauu, dobra ideja, jako originalno.− Hoćeš li to uraditi? − upita Malik znajući unaprijed od-

govor.− Naravno da neću. Gdje ću ja te scene praviti? Da se mučim

toliko oko nje, da potrošim tolike pare? Ne pada mi na pamet!− Učinio bi ti to, ali nije došla ona prava, pa još ni ne znaš

da bi to učinio, i mnogo više od toga.− Dobro, brale, kako ti kažeš, he-he.

Ajino druženje s Kemalom bilo je tipično današnje druženje jednog mladog para, kojem bi mnogi pozavidjeli, pred čijim bi se prizorom topili i raznježili, svi osim mene. To su monotona i prazna druženja na uobičajenim mjestima, koja se svode samo na odlaske na kahvu i šetnju po gradu. Nedostaje spontanosti, energije, entuzijazma, kreativnosti, nedostaje dovoljno zajed-ničkog truda i ulaganja u vezu, nedostaje viših ciljeva.

U svemu, čovjek se često i nesvjesno ponavlja, kopira druge, jer mu nedostaje kreativnosti.

Malik bi počesto, između svoja četiri zida, svirao gitaru i pjevao prisjećajući se svih lijepih trenutaka koje je doživio s Ajom, kreirajući nove, u kojima se sve drukčije odvijalo, origi-nalno i neponovljivo. Velika je šteta kada je rijetka kreativnost zarobljena.

Jednog dana Kemal je nenajavljen došao ispred vrata Ajine kuće. Neko se vrijeme dvoumio da li da pozvoni ili ne, a onda je pozvonio i čuo nečiji korak. Aja mu je otvorila i, ugledavši ga, na usnama joj zatitra osmijeh.

− Otkud ti?− Ćao, srce. Ima li ti majke unutra?− Ima, što će ti?− Imam nešto s njom popričati. − Aha, hajde, uđi.

67

Ušao je nervozan i nesiguran u samog sebe, kao da je na rubu da izgubi strpljenje. Halisa je uživala za kuhinjskim sto-lom u rezanju povrća.

− Kako ste?− Dobro. Izvoli, sjedi, Kemale.− Hvala.− Ajo, možeš li me sačekati vani, samo da nešto popričam

s tvojom majkom, nešto je u vezi s našom svadbom? − zamoli je ljubazno.

− Naravno, čekat ću te.Aja u znatiželji izađe u dvorište.− Bit ću konkretan. Njegova nervoza i nestrpljenje sve su više izranjali na po-

vršinu. Zavratio je malo rukav na desnoj ruci, dovoljno da se vidi ono što je na njoj nosio, ono što i Halisa s čuđenjem uoči. To je bila narukvica sive boje.

− Ti si odabran! Čitaš misli, zar ne? − uskliknula je.− Da, kao što sada pročitah da ste pomislili na svoju naru-

kvicu koju držite negdje u dvorištu. Gdje je vaša narukvica?

Halisa nervozno ustade sa željom da prikrije svoje misli, da ih usmjeri prema nečemu nevažnom. Svojim mislima Ke-mal je pratio njene misli. U pitanju je neka kutijica skrivena u dvorištu, zaključio je.

− Šta želiš?− Želim vašu narukvicu, potrebna mi je, gdje ste je tačno

ostavili, ne mogu da dokučim preko vaših misli tačno mjesto?− Ne. Nikad. Zašto je želiš?− Vaša plava narukvica daje sposobnost putovanja kroz

vrijeme, želim u prošlost, da se vratim u vrijeme prije smrti svoje supruge.

− Sram te bilo! Pa ti ne voliš moju kćerku, igrao si se sve vrijeme s njom!

− Tačno, držim je u šaci kao upaljač. Nije bilo teško proči-tati njene misli, jasno sam znao kako da je osvojim tako da ne može živjeti bez mene, da bi me dovela do vas, ali narukvicu nisam mogao naći u ovoj kući. Jedini način da saznam gdje je,

68

bio je ovaj, da vas podstaknem da pomislite na nju i mjesto gdje se nalazi.

− Nećeš je dobiti! Zašto sebe uništavaš? Vrlo dobro znaš da ćeš izgubiti svoj život ukoliko je budeš koristio u svoju korist!

− Gospođo Halisa, vi je svakako i ne koristite. Meni život bez moje žene ne znači ništa. Ja vas molim da mi je date milom, da ne bih morao upotrijebiti silu.

− Kako si saznao da je kod mene?− Tražim je godinu dana od smrti svoje supruge. Vi znate

da postoje ona nevidljiva bića, a i jedna i druga znaju mnogo toga, na ispravan ili pogrešan način. Već možete pretpostaviti kako sam saznao. Nego, idemo vani po tu narukvicu.

− Nećeš je dobiti!− To ćemo još vidjeti – reče samouvjereno.Smrt njegove supruge lišila ga je mnogih crta čovječnosti.

Uzeo je mobitel i pozvao svoje ljude koji su u tom trenutku pratili Ajino kretanje, kako bi izvršili otmicu. Halisa ga je po-smatrala napeta kao struna.

− Počnite.Aja je čekala ispred kuće kad joj sleđa, jedva uočljivim ho-

dom, priđoše dva čovjeka u crnim odijelima. Staviše joj na usta maramicu da bi je ućutkali i odnijeli u auto. Aja je pretrnula od straha. Kada su sve to uspješno obavili, obavijestili su Kemala.

− Halisa, vaša kćerka upravo je oteta.Usne su joj podrhtavale od bijesa. Izašla je napolje da pro-

vjeri da li je istina.− Gdje mi je kćerka?! − povika širom otvorenih očiju, mrka

lica.Kemal uključi zvučnik na mobitelu i začu se Ajin glas, njena

vriska. − Možemo sve ovo na lijep način završiti, vi meni narukvi-

cu, a ja vama vašu kćerku − lukavo mu zaiskriše oči.− Uredu, idemo u dvorište.Kada su izašli iz kuće, Halisa se uputila prema cvijetnjaku

u kojem je skrivala svoju narukvicu, a Kemal ju je oprezno slijedio.

69

U tom trenutku Maliku je više nego ikad bila potrebna sa-moća. Stavio je narukvicu i našao se na plaži, okružen morem i palmama. Šum valova i blagi dodir vjetra opuštao je njegovo napeto tijelo. Osjeti kako mu suza kliznu niz obraz, a srce za-treperi od pomisli na voljenu.

Izgovorio je najistinitije riječi: “Samo Bog zna koliko te vo-lim”, jer samo On zna potpunu težinu naših osjećanja. Trebalo je ovaj život, suviše prolazan i neznatan, ponovo ispuniti nekim smislom.

Iza Malika se pojavi lik u bijelom.− Kemal je upravo oteo Aju.− Šta? Zašto? Gdje je?− Idemo − reče pružajući mu ruku da ga odvede do Aje, jer

Malik svojim umom ne bi mogao dokučiti to mjesto. Nije znao gdje Aja živi, nikada je nije posjetio.

− Prvo ćeš spriječiti Kemala da uzme narukvice.Malik ga uhvati za ruku iako nije razumio o kakvoj mu na-

rukvici govori. U cvijetnjaku, okružen rascvjetalim ljiljanima, nalazio se jedan komad umjetne trave, koju Halisa podiže i izvadi kutijicu u kojoj je bila skrivena narukvica. Dok ju je posmatrala, šum daleke prošlosti probijao se i sve glasnije čuo. Kemal je stajao kraj nje i nestrpljivo tapkao cipelama, i vidjevši u njenim rukama staru metalnu kutiju, radost uđe u srce i razvedri mu lice. Dok ju je otvarala, iza Kemalovih leđa pojavi se Malik. Ispunjen demonskim gnjevom, snažno udari Kemala, koji odmah pade na tlo. Potom ga zgrabi za košulju i podiže da bi ga ponovo udario u lice. Želio je iskaliti svoj bijes na njemu.

− Ovo ti je za svaku Ajinu suzu.Kemal pogleda u Malikovu zelenu narukvicu.− Ah, vidi, vidi, imaš zelenu narukvicu, sad smo svi na

okupu. − Gdje je Aja?! − Znači, voliš Aju? − reče svečanim tonom, pročitao mu

je misli.Kemal snažnim zamahom pesnice udari Malika u lice, koji

70

zatetura nekoliko koraka unazad, a Kemal, obuzet srdžbom, poče mu se približavati. Čim mu se približi, Malik uzvrati uda-rac i istog časa nasrnuše jedan na drugog. Halisa ih je u sjeni gustih oblaka zbunjeno posmatrala, nije znala šta da uradi. Malik, zadihan i umoran od tuče, smognu snage za još jedan udarac po Kemalovom licu nakon kojeg Kemal pade na tlo i osta ležati. Dok je Kemal ležao na travnjaku, Malik reče Halisi:

− Iskoristite je − pokazujući na njenu narukvicu.Halisa je shvatila šta je time želio reći. Hitro uze plavu na-

rukvicu i stavi je na svoju desnu ruku izgovorivši:− U vrijeme prije dolaska Kemala u moju kuću.Odjednom je cijeli prostor zablistao u punom sjaju, sve je

pred očima pobijeljelo, kao kad čovjek gubi svijest. U tom krat-kom trenutku niko ništa nije mogao vidjeti. Plava narukvica vrati ih jedan sat u prošlost, u vrijeme kada je Halisa na ku-hinjskom stolu pripremala ručak, a Aja joj pomagala.

Kemal se uputio prema njihovoj kući po narukvicu. Halisa je iz ruke ostavila nož i brzim koracima izašla iz kuće da iskopa svoju narukvicu prije Kemalovog dolaska.

− Ajo, Anesa, idemo! Ponesite samo svoje lične karte i mo-bitele!

− Kuda? Mama, šta se desilo?− Kasnije ću vam objasniti, idemo sada, brzo!Anesa i Aja bile su primorane da smjesta uzmu svoje stvari

i uđu u automobil, da nekamo odmah krenu sa majkom, bez prigovora i bez panike. Za tren oka Halisa upali automobil, silovito stisnu gas i krenu. Ubrzo Kemal dođe ispred Ajine kuće i pozvoni nekoliko puta, i kada uvidje da nema nikog, uze mobitel i pozva svoje ljude unajmljene za otmicu.

− Ništa, momci, nema ih kod kuće. Čujemo se kasnije. Potom pozva Aju.− Ako je Kemal, reci mu da smo otišli kod rođaka na ne-

koliko dana.− Zašto?− Samo to učini, objasnit ću ti! Aja se javi na Kemalov poziv.

71

− Reci, Kemale.− Svratio sam malo kod tebe, ali nema nikog, gdje ste?− Evo me sa svojima kod rođaka. − Kada ćeš se vratiti?− Ne znam, vjerovatno ću ostati nekoliko dana.− Zašto nekoliko dana, otkud to odjednom, zašto mi prije

nisi javila?− Ovaj... mamin amidžić je bolestan.− Kako je, da li je šta opasno?− Nije, hvala Bogu.− Uredu. Moram ići, čujemo se. Ljubim te.− Ćao.Aja prekide poziv.− Šta se dešava, mama? Ne želim da lažem Kemala.− Idemo kod rođaka na nekoliko dana, pa ćemo vidjeti šta

ćemo. Ali se Kemala kloni! Nije za tebe!− Ali, mama, zašto, šta je uradio?− Ne mogu ti sada objasniti, znam da ga voliš, ali, molim te,

vjeruj mi. Kada dođe pravo vrijeme, objasnit ću ti.Ostatak puta vozile su se šutke. Aja se predala mislima. Prije

minut sve je izgledalo tako lijepo, a sada joj se život urušava kao kula od karata. Halisino neobjašnjivo ponašanje, bijeg iz sopstvene kuće, Kemalovo negodovanje, sve je slutilo na loš kraj, njen i Kemalov. Bol se skupljala u grudima. Zbunjene su i Anesa i Aja, ali nisu više ispitivale dok Halisa sama ne odluči da im ispriča. Znale su uvijek da je sve ono što im je majka govorila i radila bilo za njihovo dobro.

Dok je Malik sjedio na plaži, uz opuštajući šum valova, ne sjećajući se borbe s Kemalom zbog Halisine narukvice, suza mu kliznu niz obraz, a srce zatreperi od pomisli na voljenu, i ponovo izgovori najistinitije riječi: “Samo Bog zna koliko te volim”, i na trenutak zašuti prepuštajući se ljubavnoj boli, a onda opet izgovori:

− Ajo, ne sviđa mi se ova stvarnost bez tebe, koliko god ona blještava bila. Zašto je odustati od tebe kao da odustajem od svog života? Zašto ne mogu sanjati nove snove, ako je lahko sa-

72

njati? Zašto se i dalje nadam, ako nema nade? Zašto razum sve ovo zna i i dalje dopušta srcu da radi po svom? Da li je razum kriv, ili smo oboje nemoćni pred ovakvom ljepotom emocija?

Iza njega se opet pojavi čovjek u bijelom. − Malik, neke osobe su usamljenije od tebe iako ih okružuje

mnogo ljudi, ne znaju da se nose sa samoćom, ne znaju ni sami sa sobom, pa u svoj život puštaju svakog. Znaš li šta ćeš dalje sa svog života, ili ćeš nastaviti koristiti dar na svoju veliku štetu?

− Moj život, moja stvar − reče bez trunke drskosti.− Šta je s Ajom?− Ona je s Kemalom. Voli ga mnogo i samo će njega voljeti,

samo njega željeti. Ne mogu je osvojiti.− Malik, o tome ti ne mogu ništa reći, dužan si da imaš

lijepe namjere i da se iskreno trudiš, a ono što bude, bit će jer je tako najbolje.

Kad ču ove riječi, Malik ustade i okrenu se čovjeku u bijelom.− Bez obzira na to što ne vjerujem da će me ikada voljeti,

želim samo da joj pokažem i kažem koliko je volim.− Jesi li siguran da želiš to?− Jesam. Samo mi reci koliko otprilike? − odlučno odgovori

Malik.− Pet.− Kad?− Noć.− Uredu − reče. To ga je razveselilo.

Kad se potaman sjedinim s tugom, sreća nas rastavi. Po-kvari taj osjećaj poniznosti; kada sam svakom na usluzi, osim samoj sebi, kada svima pružam ljubav, ne očekujući je ni od kog, kada upućujem samo lijepe riječi, a na ruž-ne sam ravnodušna, jer se tuga ne može više produbiti, kada mi je osmijeh topao i mio, ali mi skromnost ne da da uživam u njemu − nema mjesta razočarenju, nema mjesta radosti. Tako je sve dok ne stigne sreća, nakon koje razočarenje krene na put do mene i ubrzo stigne.

Kad sunce nagnu zapadu, Halisa sa kćerkama stiže kod svog

73

svesrdnog amidžića, čija je kuća, podignuta na najvećem brdu u selu, bila dovoljno prostrana da ih sve lijepo primi na nekoliko dana. Sjedili su sa svojom djecom u dnevnom boravku i razgo-varali uz kahvu i kolače. Na Halisinom licu ogledao se nemir, koji ju je natjerao da pojuri na balkon i stavi svoju narukvicu, nedavno upotrijebljenu.

− Budućnost za sedam dana!Plava narukvica odvede Halisu u njenu kuću gdje je Anesa

zamišljeno sjedila u dnevnom boravku. Majčinsko oko primi-jetilo je zabrinutost na njenom licu.

− Šta je bilo? Gdje je Aja?− Kako gdje je, malo prije si pričala s njom, pokušavala je

utješiti.− Šta joj je, šta se desilo?− Šta se desilo s tobom, mama, pa Kemal je umro, a i njen

drug Malik!− Šta? Kako? Od čega su umrli?− Ne znam, našli su ih mrtve u svojim sobama, priča se da

su možda imali srčani udar. Aja je jako tužna. Hvala Bogu pa nismo i nju izgubili.

− Kako misliš “izgubili”?− Mama, jesi li dobro? Brineš me?− Jesam! Samo mi reci kako smo to mogli nju izgubiti?! − Zar se ne sjećaš? Nakon njihove dženaze otišla je na more

i pokušala se ugušiti, ali spasio ju je neki nepoznati čovjek, kaže neki čovjek u bijelom.

Izgubili su me, ali iz stvarnosti.

Halisa trkom ode u svoju sobu.− Sedam dana nazad!

Halisa ponovo završi na rođakovom balkonu, smetena ve-likom tragedijom koja dolazi. Ostala je tu da malo razbistri glavu. Mora postojati rješenje, mislila je.

U međuvremenu, zbunjena i tužna Aja otišla je s Anesom u sobu na drugom spratu kuće, koju je Halisin amidžić pri-

74

premio za njih, da se smjeste i odmore od puta. Razumjela je čestu prisutnost Kemala u njenim mislima, ali, ovu mješavinu, Kemala i Malika, nije mogla razumjeti; pravi metež, džumbus.

Malik je u svojoj sobi ležao na krevetu, opet depresivan i ogrubjelog srca, prazneći bol suzama, izgubljen između onog što jeste i onog što nije, između onog što ima i onog što je iz-gubio. Ubrzo se pojavi čovjek u bijelom, uvijek kad treba, kad je najneophodnije, kad snaga i volja zakažu.

− Postao si baš čest gost.− To se zove sreća − ljupko mu se nasmiješi − pođi za

mnom.− Gdje? − Po tih pet dana?Uhvatiše se za ruku i za tren oka nestadoše. Pojaviše se na

balkonu na kojem stajaše Halisa.− Malik, ja sam Ajina majka.− Drago mi je. Kako ste? – reče uzdrhtalim glasom.Čovjek u bijelom nestade kako bi Malik i Halisa sami na-

stavili razgovor. Nije ni bilo potrebe da bude tu, znao je sve unaprijed.

− Dobro sam. Hvala ti što si spriječio da Kemal uzme na-rukvicu.

− Ne razumijem. Pokazujući mu narukvicu, reče:− Mogu putovati kroz vrijeme, ispravila sam nedavnu proš-

lost pa me se zato ne sjećaš. Naravno, znam i tvoja osjećanja prema mojoj kćerki.

Malik pocrvenje.− Vi imate drugu narukvicu, plavu?− Imam.− Znate li ko ima ostale narukvice?− Eh, o tome želim popričati s tobom: o našim narukvicama,

o Aji i tebi.

Aja je ležala u sobi s tugom gledajući u svoj vjerenički pr-sten. Kemal joj se nikad nije činio tako tuđim i dalekim.

75

Halisa se nakon dugog razgovora s Malikom vrati u dnevni boravak, gdje zateče rodbinu i svoju kćerku Anesu. Vidjevši da nema Aje, upitala je za nju.

− U sobi je, na spratu − odgovori joj Anesa.Halisa ode do njene sobe i pokuca na vrata− Uđi. − Kćeri, hoćeš li mi obećati nešto?− Mama, možeš li mi objasniti šta je bilo, nikada se nisi

ovako čudno ponašala? Nije fer, Kemal mi je vjerenik.− Molim te ostani u ovoj kući pet dana, samo pet dana, i

onda ću ti objasniti sve, obećavam. Nemoj Kemalu govoriti gdje smo.

− Ne razumijem, zašto pet?− Ajo, ovo radim za tvoje dobro, razumjet ćeš jednoga dana,

obećavam.− Ali izgubit ću ovako Kemala! Ne želim da ga izgubim!− Samo pet dana. Objasnit ću ti.− Uredu, samo pet dana. Uradit ću ovo samo zbog tebe.− Hvala ti, kćeri.Halisa napusti sobu, nakon čega Aji zazvoni telefon. Iako

joj je broj bio nepoznat, javila se. − Halo.Taj neko joj za minutu nešto ispriča, na što mu Aja samo

reče:− Uredu, doći ću.

76

MALIK

Neprekidno sam tražio i željno iščekivao nešto neobično, nesvakidašnje i mnogima nepojmljivo. Puno sam istraživao o nevidljivom svijetu, o našoj duši i umu, o snovima. Iako ne znam tumačiti snove, volio sam njihovu misteriju, posmatrao sam ih kao jasne i nejasne poruke, kao djelić spojen s nevidlji-vim svijetom. A sve to dovelo me do podugih lutanja, straho-vanja, umišljanja. Isprva, kao i mnogi, želio sam letjeti, imati neke supermoći, a onda, kad sam se bezrezervno zaljubio, htio sam samo jednu stvar: pojaviti se ispred nje, njoj nevidljiv, biti uz nju, paziti je, posmatrati šta radi i znati sve o njoj, o onom što osjeća i želi.

Prestali su me zanimati svi ti postojeći svjetovi, sve te mi-sterije, zavjere, čudesa, osim onog što me moglo približiti njoj. Jednom sam u poluležećem položaju sklopio oči i potom ustao. Ispred mene se pojavio neki nepoznati čovjek pružajući mi ruku kao znak da želi negdje da me odvede. Uhvatio sam ga za ruku i pojavio se ispred nje. Ona je tada u sobi zaneseno čitala knjigu. Nisam mogao vjerovati da to doživljavam, uzbuđenje u meni sve je više raslo, činilo se kao san, ali mnogo stvarniji, i previše stvaran. Odjednom sam samo otvorio oči i nalazio se tu, u istom položaju i na istom mjestu gdje sam bio prije nego što sam zatvorio oči, kao da se nisam ni mrdnuo.

Tad sam shvatio šta je um, a šta je moje tijelo. Ajo, vjerovatno se nećeš iznenaditi ako ti i za ovo kažem da

se nije odigralo izvan moje glave, kao ni sve što sam ti do sada ispričao. Nisam je u sobi posmatrao kao što sam ispričao, samo

77

sam imao želju, ništa više, samo sam je mogao posmatrati u snovima, sudbonosno. To sam samo doživio u svojoj mašti, s likovima koje sam kreirao posluživši se stvarnim identitetima.

− Zbunjuješ me, Malik − rekla mi je, a potom nastavila ne skidajući pogled s moga lica − zašto ponekad imam utisak da nisi samo običan momak, da posjeduješ nešto neobično, izvanrazumsko, a na kraju svake priče govoriš mi o tome kako si samo sanjar. Zar ništa od toga nisi doživio izvan svoje mašte? Zar je sve samo mašta?

− Istina, mnogo lutam mislima. Možda je sve iluzija, a mož-da i nije sve, možda samo želim da vjeruješ da je sve iluzija. Neka to bude tajna. Tajanstvenost je privlačna, kopka i veže.

78

5

PRVI DAN PONEDJELJAK

Dok jedni bježe od sjena prošlosti, drugi žive u njoj gube-ći sadašnjost, treći trče prema budućnosti noseći sadašnjost na svojim plećima. Oni poput Malika imaju samo sadašnjost. Promjena je to, od mladića koji je živio samo u prošlosti i bu-dućnosti do mladića koji ima samo ono što se stvarno dešava, dati trenutak. Opet ta ljubav mijenja, ne zna malo, počesto pretjera. Toliko je jaka, jača od razuma.

Njegov savršeni petodnevni trenutak počinje ovog kristal-nog jutra sa svježim dahom proljeća. Dok je vjetar nosio topli zrak, Malik je ukočeno sjedio u parku, leđa povijenih kao srp, buljeći ravno preda se, lupkajući nogama o tlo, nervozan kao pred javni nastup. Krošnja se nadvijala nad njim i njegovim skuterom, praveći im duboku hladovinu. Nekog je čekao, a čekanje vremenu stisne usne, da uspori, da se onaj koji čeka naslađuje čekanjem. Da li je čovjek ikad budniji nego kad čeka i kad ga boli?

Napokon stiže čekano, stiže zanosna Aja. − Hvala ti što si došla.− Šta je to veoma bitno što želiš da mi pokažeš?− Ajo, vjeruješ li mi?− Potpuno.− Vjeruješ li u čuda, nadnaravne pojave?− Da. Vjerujem da postoje meleki i šejtani, koji su sa nama,

ali ih ne vidimo. Vjerujem da ima još tih svjetova, čuda.

79

− Hoćeš li sa mnom poći na jedno mjesto, želim da ti poka-žem nevjerovatnu stranu života?

− Može! Izgarala je od znatiželje, željna neobičnosti, jer ako je od

njega, mora biti neobično. Sjedoše na maleni skuter i krenuše ulicom pored koje se prostirala divna panorama beskrajnih planina. Dok je uživala u vožnji, razmišljala je o njemu: bio je spontan, iskren i sanjalačkog duha, a o takvome mladiću dosad je mogla samo sanjati. Uzalud se trudio imati sve isplanirano, detaljno osmišljavajući svaki potez koji bi trebao načiniti kako bi je oduševio, svaku rečenicu koju bi trebao izgovoriti kako ne bi ništa pogrešno rekao. Nije uspijevao, ništa ne bi išlo po nje-govim planovima, a to bi mu uvijek poljuljalo samopouzdanje.

Malik ju je dovezao ispred bijele kuće, koja i njoj postade vidljiva. Vrata se sama otvoriše i zatvoriše za njima.

− Vau, predivno je.− Ajo... Kažemo za mnogo toga da je obično, svakidašnje,

pa i za život mnogih ljudi. Ali ne postoji ništa obično, svi smo plod fascinantne Božije kreacije, harmonije, mudrosti. Znam da čista srca mogu mnogo i da neka od njih imaju dar tumačenja snova, mudrost i znanje koje prodire u ljudsku unutrašnjost. Dok s druge strane ima i tih darova koji ne iziskuju čisto srce, pa neki bivaju obdareni lijepim glasom, slikarskim, glumačkim i retoričkim umijećem, a neki i maštom...

− Koji je tvoj dar, Malik?− Pored mašte, prvi dar koji sam dobio jeste poznavanje

života u njegovom pravom smislu, skoro pravom; da je biti nezlonamjeran i koristan za ljude najljepši osjećaj. Vjerovao sam mnogo u čuda, u to da je sve moguće, to vjerovanje pratilo me mnogo godina dok nisam doživio to u što sam vjerovao, čudo − reče vadeći zelenu narukvicu iz džepa. Potom nastavi:

− Ovo nije obična narukvica. Nakon što je stavim na ruku, šta god budeš vidjela, molim te, ne plaši se, budi mirna. Neće ti se ništa loše desiti, vjeruj mi.

− Vjerujem −odgovori mu blago.Malik stavi narukvicu i zablista, pretvorivši se u preplijepog

80

mladića. Riječi su nemoćne da opišu blještavilo njegovog lica i očiju. Aja ostade zatečena izvanrazumskim događajem. Pri-vučena njegovom tajnovitošću, zatočena ljepotom, nije skidala oči s njega, nije mogla vjerovati, nije mogla trepnuti. Uzalud je pokušavao da shvati kako se osjeća, šta misli. Stajao je pred Ajom, nestabilan, zbunjen i nervozan. Obuze ga blaženstvo ljubavi, jaka radost. Nalazio se pred ispunjenjem svog sna, osjećao je uzvišenost tog dugo očekivanog trenutka.

− O, moj Bože! − progovorila je.− Ista duša, isto srce, isti razum, samo drugo tijelo. − Kako? Nemoguće!− Pa rekao sam ti da je sve moguće, govorila si mi da je sve

moguće − nasmiješi joj se. Znao je uživati u darovanju pred-stave koja je nepojmljiva i jedinstvena za ljudsko oko.

− Ti nisi Malik, zar ne? Plašiš me. Ti si neko od onih bića iz drugog svijeta?

Gledala ga je zaprepašteno svojim raširenim zjenicama i neprestano mahala rukama u agoniji. Malik joj priđe i stavi kažiprst na njene usne.

− Ššš... Ne pitaj. Samo se prepusti, ovo je samo početak onog što ću ti pokazati.

Iz desnog džepa izvadi bijelu kutijicu i ispruži je prema njoj. Kada je otvori, ukaza se lančić od bijelog zlata s privjeskom u obliku cijelog srca.

− Želiš li biti moj prijatelj pet dana? − upita je.− Zašto pet dana? Šta se dešava? Mogu li samo sjesti, da

malo dođem sebi, da moj razum prihvati ovo kao stvarnost? Nakon ovih riječi sjede na blještavi bijeli pod, a za njom

sjede i Malik. Posmatrao ju je nekoliko minuta. Bila mu je, u neku ruku, simpatična njena zapanjenost.

− Kada se završi peti dan, reći ću ti, može li?Nije bila spremna na ovo, otvorila je usta da kaže ne, ali, ona

njena sposobnost da sve shvati, da se sa svime nosi, pobijedi je.− Uredu. Samo, u šoku sam, ne vjerujem da mi se ovo de-

šava. Kako? Zašto ovo sve? Ko si ti?− Dobit ćeš odgovore nakon što odgovoriš na moje pitanje

sa ‘da’. Da li želiš biti moj prijatelj pet dana?

81

− Želim, Malik, i ostatak svog života − osmjehnu mu se, ovog puta mnogo smirenija. Rumenilo joj obli obraze.

Malika njen pristanak jako razveseli. Ustade i stavi joj lančić oko vrata. Uvijek je željela ući u nepoznato, znao je to Malik, pa je baš nju i uveo u svoj svijet. Bila je čvrsta kao stijena, mnogi ovo ne bi ovako podnijeli, divljenje koje je prema njoj osjećao samo je poraslo.

− Idemo onda! Želim da sklopimo prijateljstvo na nekom predivnom mjestu.

Prijateljstvo za koje je znao da ne može opstati zbog onog što je osjećao prema njoj, zato mu je dao rok, pet dana.

− Samo me drži za ruku. Ne puštaj je i bit ćeš sigurna − reče pruživši joj ruku i stidljivo nastavi:

− Znam da nije uredu da se držimo za ruke, ali... držat ćemo se, može?

Aja ga uhvati za ruku. Ispreplela je prste s njegovim. Malik zažmiri i za nekoliko sekundi nestadoše. Pojaviše se na želje-zničkoj pruzi, pored koje se, sa obje strane, uzdizalo visoko drveće. Ubrzo se velikom brzinom ispred njih pojavi voz. Aja se uplaši, a Malik je gurnu. Oboje se skotrljaše van pruge, nakon čega voz prođe.

− Jesi li dobro?− Jesam. Šta ovo bi? Mogli smo poginuti! Zašto si nas doveo

ovdje?− Oprosti, Ajo, ne znam šta se desilo. Nisam mislio ovdje,

već na jedno prelijepo mjesto u Dubaiju. Ne znam kako se ovo desilo. Ali ne brini, idemo malo razgledati ovu sredinu, da vi-dimo gdje se nalazimo.

− Idemo onda.Okrenula se i prva zakoračila, a za njom je išao Malik. Do-

šavši do jednog visokog drveta, čije je tamnozeleno neobično krupno lišće povijalo grane skoro do zemlje, pred licem joj se nađe velika otrovna zmija. Aja se ukoči, krv joj se sledi u žila-ma, dok Malik, vidjevši zmiju, pobježe oko dvadesetak metara od Aje.

82

− Malik! Šta da radim?! Imam osjećaj da će me ujesti ako se pomjerim, a ujest će me i ako ostanem ovako!

Zmija se uvijala pred njenim licem, čudnovato mirna, kao da uživa posmatrajući žrtvu prije nego što joj zada smrtonosni udarac, ili ju je samo nešto sprečavalo, neka veća sila?

− Kada su u pitanju zmije, hrabar sam samo na najmanje dvadesetak metara od njih!

− Sumnjam da nešto možeš učiniti sa te daljine! − pokušala je biti ironična.

− Ajo, ne zaboravi...− Da, znam, znam, sve je moguće.Malik se poče neobičnim zujanjem obraćati zmiji, a zmija

se brzo pope uz drvo. Aja, sva u čudu, pogleda Malika.− To umiješ pričati jezik zmija?− Nije nešto težak, sve je sa Z − nasmiješi joj se. Često je pričao provokativno, što se Aji činilo jako intere-

santnim i privlačnim. − Šta si joj rekao?− Da ću je, ukoliko te ujede, uhvatiti makar mi to bilo po-

sljednje u životu, i izmučiti je dobro prije nego što je pojedem živu.

Oboje se slatko nasmijaše svemu što im se izdešavalo. Da, bilo je opasno, ali kao da su osjećali da nevolja nije tu da im naudi, već iz nekog njima nepoznatog razloga, možda da ih zabavi, da im obogati životne uspomene.

− Ee, znam šta ćemo! − reče Malik.− Šta ćemo, genije?− Ovo za Dubai očito sam zeznuo. Kad je meni uopće išta

išlo po planu? Nikad! Hajdemo sad sve spontano. Znam da imaš veliku želju da letiš i od toga ćemo krenuti, ispunit ću ti želju. Ovih pet dana bit ću tvoja zlatna ribica.

Aja se slatko nasmiješi.− Ozbiljno? Letjet ću?− Da − reče pružajući joj ruku. − Samo me drži za ruku i bit ćeš sigurna.− Nakon svega ovoga, počinjem brinuti za svoju sigurnost.Malik se nasmješi.

83

− Mislio sam da si hrabrija.U Aji proradi inat, a to je i želio. Buđenje inata u ženi često je

buđenje interesa za onog ko je inati. Uhvati ga blago i stidljivo za ruku, i reče:

− Malik, pristaješ mi kao prijatelj, lud si. Idemo!− Bolje bih ti pristajao kao nešto više od toga. − Ma nemoj pričati!− Da, da. Samo sam realan.

Zažmiriše i počeše se lagano uzdizati. Hvatala ju je slatka jeza, adrenalin joj je jurnuo u žile. Čvrsto ga je zagrlila jer nije mogla izdržati taj strah od pada, nije mogla pojmiti da je u zraku bez ikakvog oslonjača, pomagala.

Kada stigoše iznad drveća, Malik otvori oči, i prvo što vidje bila je Aja. Svuda iza nje prostirale su se jedino guste bukove šume.

− O, oooo!− Šta je bilo?− Sve oko nas je šuma. Hmmm, ništa, morat ćemo letjeti do

nekog naseljenog mjesta.Aja nehotice pusti Malikovu ruku i pođe da padne, ali Malik

je zadrža.− Ako ne budeš pažljivija i opuštenija, slomit ćeš krila pa

će ih tvoja majka i meni slomiti. A onda će nam letenje biti najmrža stvar.

− Misliš?− Mislim samo na to da se ne povrijediš. Samo me drži za

ruku, ne puštaj nikad.Aja započe horizontalno letjeti iznad drveća držeći se za

Malikovu desnu ruku. Nije znala čime je više zanesena: njego-vom ljepotom, sigurnošću, osmijehom, humorom ili njegovim vještinama.

Nakon kratkog letenja spustili su se na zemlju. Malik je od-lučio ponovo pokušati da ih odvede u Dubai. Ovog puta, nakon što su zažmirili, pojavili su se u velikom parku. Nije bilo teško zaključiti gdje se nalaze po simbolu tog grada koji se jasno vidio, a to je jedrasti toranj Burdž el Arab.

84

− To je to mjesto.− Ne mogu da vjerujem, ja sam u Dubaiju! − poče skakutati

od sreće što je uživo ugledala taj toranj. − Malik, ne divim se ovoj velegradnji zbog njene estetike,

divim se njenim inženjerima i arhitektama. Oni su dostojni divljenja. Ta spoljašnja i unutrašnja estetika zahtijevala je ru-šenje velikih barijera, a srušili su ih zadivljujući ljudski umovi. Oni su dokaz da čovjek može postići sve što želi samo kada ga zlo ne sputava da nađe ispravna rješenja, kao što ga sputava u politici, nauci, medicini.

− Interesantno. Znaš mnogo toga što i mene interesuje, o čemu s Faikom godinama istražujem.

Ljudska kreativnost ima granice, ali mi ih još nismo ugledali. Niti ćemo. Toliko smo superiorni, Bogom dano.

Stigoše u najljepšu i najveću baštu cvijeća Dubai Miracle Garden, baštu nasred pustinje sa mekanom i čistom travom, s milionima cvjetova raspoređenih u neobične cvjetne strukture, šarolike kao paunovo perje. Sve je kao izvan stvarnog svijeta, gdje sve vječno obitava. Aja je veselo skakutala stazom kroz park. Zastala bi kod nekih cvjetova kao da ih osluškuje.

− Ovo je to mjesto na kojem ćemo napraviti jedan dogovor. − Kakav dogovor?− Ovako... Imam u džepu jednu kovertu, a ona se zove Ko-

verta vječnih sjećanja.− Od koga je?− Od mene je. Želim da je ti preuzmeš. Otvorit ćeš je samo

onog dana kada saznaš o meni nešto što će te jako rastužiti. Može?

− Čekaj... kako misliš rastužiti? Ne pričaj gluposti!− Dobro sakrij tu kovertu i ne otvaraj dok te ne rastuži

vijest o meni. Obećavaš?− Uredu, obećavam.Malik je šutke koračao jedva dišući, skupila se u grudima bol

od rastanka koji uskoro slijedi, i sreća što je s njim. Aja je dizala pogled prema njegovom licu, ne narušavajući ritam ćutanja.

85

Naglo je stao ispod vertikalne cvjetne strukture u obliku srca i okrenuo se prema njoj.

− Ajo, nebitno je znati nešto unaprijed. Proricanje je za očajnike. Ali je lijepo kad ti je prošlost pojašnjena.

− Malik, kao da si druga osoba, ne mislim samo na izgled, već i na tvoje ponašanje, tvoj govor, tvoje samopouzdanje, da li je to sve samo gluma? Da li je ovo sve samo iluzija?

− Ja jesam iluzionista. Iluzionisti ne glume, oni vjeruju. Ono što iluzija izaziva stvarno je, tvoje oduševljenje je stvarno, tvoj prekrasni osmijeh je stvaran, tvoje su oči vidjele stvarno i pamtit će sve kao takvo. Iluzionisti od svega prave umjetnost, a niko kao umjetnik ne voli vječnost, pa zato i koračaju po njoj. Iluzionisti uživaju u svemu onome što zbog nekog postanu, i drugi uživaju u njima. Pokatkad im se desi peh, zaljube se i promijene se, i ljubav niko ne izražava ljepše od njih, a ponekad i niko gore nego oni, jer tad su uvučeni u realno, sve što čine i njima je realno, a realno je često i bolno. Tek tada zavole jedan stvarni momenat ljubavi više od svih iluzija, svih umjetnosti.

− Vau, želim i ja biti iluzionista, nauči me kako da to budem.− Prvo moraš naučiti vidjeti dušu kroz tijelo. Tad ćeš znati

šta joj fali, pa ćeš joj tad to i pružiti. Nego, vrijeme je da krene-mo. U našoj zemlji uskoro će noć − reče Malik.

− Da.Uhvatiše se za ruke i u trenu nestadoše, kao da se u zrak

pretvoriše. Pojavili su se iza Ajine kuće. − Hvala na prijevozu − osmjehnu se − i ne brini, tvoja je taj-

na bezbjedna. Ti si, zaista, najposebnije biće koje sam upoznala.Osjetila je veliku zahvalnost.− Nema na čemu, hvala tebi na povjerenju i što si pristala

biti dio mog svijeta. Danas je bio prvi dan našeg magičnog pri-jateljstva, možemo li se vidjeti i sutra u isto vrijeme na istom mjestu, i tako još tri dana, pretpostavljam da nećeš još ići kući?

− Koja slučajnost, baš je i moja majka tražila da ostanemo toliko dana, tako da mogu.

− Ništa nije slučajno − prokomentarisa Malik i u trenu nestade.

Pojavio se u bijeloj kući, u kojoj se, skinuvši narukvicu, vra-

86

tio u svoj oblik. Sav ushićen izađe iz kuće stavljajući kacigu na glavu, a onda krenu skuterom svom pravom domu. Iako nije morao svraćati u bijelu kuću, želio je da često posjeti dom svog drugog Ja, koje je sve više volio, jer ga je Aja sve više voljela.

Tog dana Aju je hipnotizirao, nije mogla ni o čemu drugom razmišljati osim o Maliku i o onom što je proživjela s njim.

Kemal je u svom stanu već duže pokušavao da stupit u kontakt s njom. Kada je vidjela njegov poziv, samo je hladno ostavila mobitel da zvoni.

− Dođavola, zašto mi se Aja ne javlja?

87

MALIK

Ugledao sam ponovo onog starca koji mi je pričao o vreme-nu. Pojavio se kada sam stajao na autobuskoj stanici. Do dola-ska autobusa bilo je ostalo petnaestak minuta. Za to vrijeme ćaskao sam malo s njim.

− Onda ste otišli bez pozdrava − bio sam malo ironičan, čisto da ga podsjetim na njegov brzi i nejasni odlazak.

− Sudbina je da se opet sretnemo.− Izgleda.− Muči li te šta, momče?− Ne muči. Dobro je.− Ni ljubav? − rekao je to ubjedljivo, kao da je znao da

sam ga na neki način slagao rekavši da me ništa ne muči. Ali, vjerovatno je slučajno potrefio, pomislio sam. A nije ni teško, to je univerzalna mladalačka muka.

− Malo sam razočaran stvarnošću, suštom istinom, koliko samo zna biti surova i gorka. Ne volim puku zabludu, volim znati, ali ne i vjerovati u sve što znam. Nekad svjesno napra-vim zabludu i živim u njoj, bez krivice. Želim znati da u ljubavi nemam nikakve volje, da sam primoran da volim, da ne volim, da tugujem i ne tugujem. Ponekad su mi lijepi ovi odnosi u ko-jima nemam nekog ni previše blizu ni previše daleko. Opstaju.

O ljubavi učimo u duhovnom svijetu beskraja, prostranstvu punom tajni i prekrasne tišine. Koliko tu naučih, toliko znadoh o ljubavi, toliko voljeh i bijah voljen. Ljubav zna biti utkanija u dušu mnogo više nego što možemo zamisliti, potpuno ote-ta od zaborava, potpuno čvrsta i nježna, potpuno slobodna i utopljena u blaženstvo, kojoj riječi nisu potrebne, ni pogled,

88

sve uzdrhti i zapjeva u nama. Teško je razumljiv jezik duše, pa slažemo usnama, i sebe i

druge, o onom što osjećamo, ali, iako mi ne znamo i ne želimo sebi priznati, naša duša zna, razumije, pa dršće ili se tjeskob-no steže u grudima, ili od radosti prhne uvis, ili oduševljeno poskakuje gore-dolje. Osjećamo se drukčije, svjesno ili nesvje-sno, kada pomislimo na onog koga volimo, kada smo u blizini voljenog. Kako duša priča bez jezika, osluškuje bez ušiju, ra-zumije bez mozga? Nepojmljivo! Ali ona to može, ona to jeste, nematerijalna, vječna.

Poznajem prostodušne osobe i u razgovoru s njima ne ula-žem napor da doznam šta osjećaju, oni sve izgovore i pokažu refleksno, nagonski, neumjereno, jer vole lahko i prosto, ali vole. Poznajem i one za koje mi je potrebno puno napora da odgonetnem njihove emocije, one koji o tome vješto taje, a vole sa žarom, duboko, ranjivo i milo. U njima vidjeh sebe kako rastem, njih vidjeh u sebi kako predugo ostaju. Smanjivali su se i smanjivao sam se, samo to nije bitnije od veličine koju su dostizali. Ona se pamti i o njoj se piše.

Imadoh ljubav bez navike i naviku bez ljubavi, ali i ljubav i naviku. Prvo dvoje nemoćno je pred trećim.

− Izgubio si nešto blisko? − Suludo, razmišljam o tome da li da vam odgovorim ili ne,

iako znate odgovor. Možda nema svrhe da više pričam o tome?− Reci, koristit će ti da se prisjetiš, da se podstakneš na

misao. Želiš li ostavljati iza sebe neizbrisive tragove?− Želim.− Onda gazi mišlju.− Pokušat ću. Odgajat ću je. Čistit ću je. Tragat ću za njom.

Dohvatit ću je kad mi se približi. Kasnije, misao je postala moja utjeha, moj sudija, moj prije-

kor, moj savjetnik, moj prijatelj, moj neprijatelj, moje prevozno sredstvo, moj svijet, moje drugo ja. Zavolio sam misao i spo-sobnost koju mi daje, da se istovremeno nađem u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tad sam zavolio način postojanja, tad vrijeme ne prolazi, zaustavljeno je, tad se sreća, bol, tuga, ljubav i mržnja stope u jedno.

89

6

DRUGI DANUTORAK

U ranim jutarnjim satima, dok je u parku nestrpljivo čekao Aju, Malik je hodao po rosnoj travi opijen mirisom cvijeća, osluškujući ujednačeno zujanje pčela. Kad pročita Ajinu po-ruku u kojoj mu je napisala da dolazi, zadrhta i ubrza korak, a zujanje pčela više nije ni čuo od uzbuđenja. Ugledavši je, osmjehnu se i vrijeme poče neosjetno teći. Uživali su u vožnji skuterom do bijele kuće, iako nisu morali, svu daljinu rješa-vala je zelena narukvica. Ali, ljubav voli raznolikost, inspiriše raznolikošću, voli da slatko otežava i komplikuje. Iz bijele kuće narukvica im omogući da se za sekundu pojave u velikom zo-ološkom vrtu prepunom raznim životinjama iz raznih konti-nenata. Šetali su i posmatrali životinje.

− Stvarno bih volio da dođem ovdje noću kada svi spavaju i da pustim sve ove životinje da žive u slobodi.

Aja ga s osmijehom upita: − I zmije? − Hmmmm. Dobro, ipak ne bih sve. Oboje se bezglasno osmjehnuše; zadirkivala ga je. Ubrzo

stigoše do terarija sa zmijama. Malik se trgnu, a Aja se tome nasmija.

− Mogao si malo popričati s njima.− Nisam nešto toliko druželjubiv.

− Ako sam dobro shvatila, nisi me ovdje doveo da se divimo

90

ovim stvorenjima, nego da gledamo nepotrebnu ljudsku ideju i misao?

− Samo si ti shvatala moju dvomislenost, moju osobenost. Zoološki vrt predstavlja ljudsko tijelo, a ove životinje ljudsku dušu. Ljudi su zatvoreni u sopstvenom tijelu. Kada posmatram životinju u kavezu, vidim njenu izgubljenu želju za slobodom, nesvjesno se navikla na zatvor; takva je sredina, tako joj je život lakši; takav je i čovjek.

− Malik, jesmo li ti i ja takvi?

...Oslobađanjem zatvorene čovjekove dobre duše, osloba-đaju se i životinje, i biljke, i pravda, i istina.

Ćaskajući putem dođoše do nekoliko golubova koji su sletje-li na krivudavu kamenu stazu u zoološkom vrtu. Malik ispruži ruku bijelim golubovima, i jedan od njih zaleprša krilima i graciozno se spusti na njegovu ruku.

Aja se oduševi tim neprocjenjivim i počasnim trenutkom. To nije bio odaziv pripitomljene ptice, to je bio odaziv prirode i plemenitosti.

− Idi malo Aji. I, zaista, golub sletje na Ajinu ruku.− Golub kaže da si prelijepa.Aja se slatko nasmiješi.− Malik, zašto sve ovo radiš za mene?− Samo želim zakupiti barem neki termin tvojih misli u

tvom godišnjem rokovniku, pa da se u ovo vrijeme, svake go-dine, bar nakratko sjetiš mene, da nakratko pripadaš meni.

− Zašto je s tobom sve drugačije?− Zato što si ti drugačija... Idemo!− Gdje?− Da posjetimo moje prijatelje.U sekundi nestadoše i pojaviše se ispred stare oronule zgra-

de prekrivene grafitima. Na Ajinom licu ogledala se znatiželja. Uđoše u zgradu i utonuše u mir i tišinu. Kako u zgradi nije radio lift, uslijedilo je pješačenje do posljednjeg sprata. Kada dođoše do sedmog sprata, zadihana Aja zaustavi se.

91

− Zar ta narukvica nije mogla zamijeniti i lift?− Mogla je, ali joj nisam dao. Kondicija, Ajo, kondicija!Nije mu išlo u prilog da u sekundi stižu gdje god požele,

želio je da se otvori što više prostora zajedničkim šetnjama.Stigoše pred vrata nekog stana. Pokucao je na vrata dok je

Aja stajala iza njega. Vrata se otvoriše. Aja se nadvirivala da vidi ko otvara, no ne vidje nikog.

− Ne bi me čudilo da si me doveo u neki stan duhova.Malik se tome slatko nasmija. − Pogledaj dolje.Tamnoputi dječačić stajao je ispred Aje i radoznalo je pro-

matrao svojim sivkastim okicama, a kad pogleda Malika, u očima mu se ukaza nesvakidašnji sjaj.

− Pa gdje si ti? − tepavo upita dječaka. − Došao Malik! − povika glasno trčeći hodnikom tog stana.Odjednom se sva vrata iz svih soba otvoriše i gomila djece

potrča prema Maliku da ga zagrle. Djeca su poskakivala od radosti. Iznenađeno ih je posmatrala.

− Djeco, ovo je Aja.− Ćao − odvratiše mašući rukom. Galama se priguši, svi je čudnovatno posmatraše. Iz gomile

progovori jedna djevojčica.− Je li ona tvoja djevojka?− Nije. Ona je moja prijateljica.Jedan dječak upita Aju:− Zašto ne želiš biti njegova djevojka?− Ovo je najpametnije pitanje koje sam čuo. Stvarno, Ajo,

zašto ne želiš biti moja djevojka?Dok je to izgovarao, Aja je osjećala potrebu da mu iskaže

negodovanje, pa mu je stala na nogu da djeca ne primijete, upućujući im neke simpatično-usiljene osmijehe, a usputno razmišljajući i o odgovoru.

− Želim..., ali samo nije vrijeme.Reče to samo da bi zadovoljila djecu odgovorom.

Kemal je došao ispred Ajine kuće i pozvonio na vrata neko-liko puta. Shvativši da opet nema nikoga, otišao je.

92

− Šta se desilo s Ajom, otkud iznenadna ravnodušnost?! Moram prizvati malu pomoć.

U svojoj sobi, ritualom je prizvao čudna bića u crnom, njihov lik nije bio baš jasan, nije bio posve ljudski.

− Možete li saznati gdje je Aja? Naravno da možete. Možete li saznati gdje je narukvica? I to možete, super.

− Sve što znaš, znaš zahvaljujući nama i mi te činimo nat-čovjekom.

Nakon ovog razgovora sa zlim bićima, Kemal ubrzo dobi odgovor gdje se nalazi Aja i gdje je narukvica.

− Šta Aja radi s tim momkom i tom djecom tako daleko od svoje majke? Znači, tu se nalazi Halisa s narukvicom. Ne razumijem šta se dešava, ništa mi nije jasno. Ali, pričekat ću još malo da se vrate i neću više dužiti s krađom plave narukvice − razmišljao je naglas.

Znao je onoliko koliko je dozvoljeno da zna, tek onoliko da ništa ne pokvari, da se ubijedi u čekanje.

Djeca su se lijepo zabavljala. Poslije su u kuhinji Malik i Aja spremali večeru za sve.

− Zašto su ova djeca sama? − znatiželjno upita Aja.− To su djeca s ulice, sama i nezaštićena. Ovo je sada nji-

hov dom, trudim se doći svaki put kada imam vremena, ima još dobrih ljudi koji mi pomažu oko toga, jer im je potreban neko koga mogu gledati i kao oca i kao prijatelja, neko ko će se brinuti o njima i njihovim potrebama. Ima ih, kako vidiš, mnogo, doveo sam te da mi pomogneš oko njih. Potrebno im je više ljubavi, a i da djevojčice barem na tren u nekom vide i majku i sestru.

− Naravno, sa zadovoljstvom ću ti pomoći.

93

TREĆI DANSRIJEDA

Uz stalni šum vjetra, dok im je pijesak klizio između prstiju, Aja i Malik šetali su dugačkom pješčanom plažom, uz kristalno čisto more. Došavši do luke, Malik iznajmi motorni čamac, na kojem zajedno isploviše na pučinu i prepustiše se čarima plo-vidbe, uz tiho talasanje mora, veseli let galebova i skakutanje razigranih delfina.

− Želiš li da ti ispričam jednu legendu o moru? − upita Malik.

− Slušam.− Možda nisi znala, ali more ublažava bol. Svjetlosna bića

bacaju grijehe ljudi u more. Moj pradjed more je doživljavao na specifičan način. Za njega je more jedan čist, miran, tih, bezgrje-šan svijet. Dok je kopneni jako bučan, nemiran, grješan, zao.

− A zašto se grijesi bacaju u more?− Grijesi se, kada preliju kopnenu čašu, bacaju u more da

kopneni svijet ne bi postao potpuno zao, sav grješan. I moj pradjed, kada bi mu bol postala nepodnošljiva, odlazio bi na more i osamljivao se na plaži, i onda bi jako, iz petnih žila, na sav glas, vikao o onome što ga boli, o onome što niko, osim Boga, ne zna.

− I, da li mu je pomoglo?− Naravno, u moru je vidio veličinu svoga bola, svoj nemir

i mir. Ispuštajući krike poput ranjenog orla, za trenutak bi osjetio kako mu se bol ublažava. Na more je gledao kao na biće s dušom, koje čuje taj bol i osjeti ga. Eto, ako nekad budeš kraj mora, sad znaš kako da ublažiš bol. Samo potraži obalu gdje nema nikoga... Sigurno djeluje, vjerujmo mome pradjedu.

− Divna legenda, ljepšu nikada nisam čula.− Ajo, mi smo poput mora, mirni smo dok nam drugi ne

remete mir, a more gubi svoju mirnoću prisustvom velikog

94

vjetra. Takva je politika, priziv i prisutnost oluje. Ako već možeš birati između mira i nemira, zašto biraš nemir?

− I volim i mrzim svoju spremnost, spemnost na sve poslje-dice, zarad istine i pravde. Nisam sposobna da se bavim samo svojim interesima, bitna su mi i vaša, možda i bitnija od mojih.

− Teret je biti ono što smo, a sebi smo nezamislivi bez tog tereta. Idem u more, hoćeš li i ti? − upita je Malik.

− Kako ćemo, a odjeća?− Osušit ćemo je na suncu, ili ću nam začas donijeti drugu.

More nije more ako se ne spojiš s njim i ako ga ne osjetiš na taj način. U svakoj kapljici osjeti se snaga prirode.

U blizini se pojaviše zla bića u crnoj odjeći, nejasnog izgleda, kao da su jednim dijelom prozirni, kako bi, po naredbi Kemala, prikupili sve informacije o Aji i Halisi.

− Kad bi samo Kemal znao koliko je njoj lijepo bez njega, tražio bi nam umjesto informacija metak u čelo − grohotom se smijaše.

− Ovaj momak nije običan momak, neki izabrani dobričina.− Da, takvima ne možemo ništa − dodade drugi.

95

MALIK

Sretati onog čudnovatog starca postala mi je navika, po-nekad utjeha, ponekad ugodan osjećaj sopstvene važnosti, a ponekad uzrok nemira i zbunjenosti.

− Zašto bih morao vjerovati baš vašim stavovima? − smjelo sam ga upitao.

− Prije nego što osudiš nečiji stav, provjeri ono što znaš.Eh, sad me ostavio bez teksta. Da, ko danas može biti sigu-

ran u ono što zna?

− Šta možeš učiniti kada isključe struju zbog nevremena ili nekih radova? Možeš li je sam uključiti? − mora da je i ovo neko dubokoumno pitanje, na koje nema potrebe odgovarati na razini običnog mladića sa sela.

− Ne mogu − odgovorio sam.− Možeš li utjecati na njezino uključenje?− Mogu, ako zamolim električara − kao da mi neko šapnu

kratak, jasan i dvosmislen odgovor.− Zamoli ga onda. Hoćeš li se ljutiti ako je ne uključi?− Neću, jer kada se izvode neki radovi, oni su zarad nečijeg

dobra, ili dobra naše cijele zajednice, i svi se trebamo strpjeti dok se nešto korisno ne uradi, a kada se isključi zbog nevre-mena, isključuje se jer bi njen prekid mogao ublažiti neke štete koje bi mogle nastati.

− To je to, redovno izvršavaj svoje obaveze koje imaš prema električnoj industriji i nemaš nikakve brige, sve ostalo dešava se onako kako je najbolje.

− Ko ste vi, hoću li konačno saznati? − upitao sam, očeku-

96

jući sve osim imena i prezimena.− Niko bolji od tebe, niko počastvovaniji od tebe. Ti si um

dobrovoljnog shvatanja, počastvovan da shvataš i čezneš za Jednim, Jedinim.

97

7

Kako je bio prelijep sunčan dan, Malik je rezervisao boravak na prostranom meksičkom imanju, sa rascvjetalim raskošnim poljima i prelijepim planinskim proplancima, na kojem su za njih odsedlana dva graciozna konja, posebne vrste i ljepote, čije su se svilenkaste dlake presijavale pod vrelim sunčevim zrakama. U konjušnici obukli su ugodne jahaće hlače i prsluk, i obuli kaubojske čizme, a umjesto kaciga, na glavu su sta-vili crne šešire. Za Aju je ovo bilo novo iskustvo u kojem joj je instruktor pomagao, a pokraj njih jahao je Malik, mirno i ujednačeno, uživajući u toj seoskoj dolini s brojnim biljkama i fontanama. Zastali su kod jedne vesele skupine ljudi koji su sjedili na travi svirajući gitaru i pjevušeći.

− Nisam ti rekao, marijači su mi omiljeni, nadam se da će ti se svidjeti.

− I meni su nekako posebni, zanimljivi.Pridružiše im se i smijuljeći se, luckasto zaplesaše.

Dok su bezbrižno plesali, odjednom se Malik uhvati za glavu, u kojoj su počeli odjekivati krici jedne prestravljene djevojke na koju su nasrnula dvojica muškaraca. Žmirkao je očima kao izbezumljen dok su mu se u mislima smjenjivale slike poput bljeska munje.

− Šta ti je, Malik? −povika Aja pritrčavši da mu pomogne.− Moram ići! Ostani ovdje.

ČETVRTI DANČETVRTAK

98

− Zašto?− Nemam vremena, čekaj me ovdje!

Želio sam da budem za mnoge junak, ali kada sam upoznao tebe, postao sam sebičan, želio sam biti samo tvoj junak.

Dok ga je Aja zabrinuto posmatrala, on se odjednom udalji bez ikakvog obrazloženja. Trčao je prema starom hrastu i kad se približi, zažmiri i nestade. Dok su se Meksikanci veselili, u Ajinoj glavi rojile su se razne misli, a zabrinuto srce snažno je kucalo. Ne bi me Malik samo tako ostavio, ubjeđivala se.

Zelena narukvica Malika odvede u gotovo pusti kvart, gdje su dva mladića napastvovala djevojku koju je vidio u nejasnim slikama koje su se javljale u njegovoj glavi. Žurno otrča prema mjestu odakle su dopirali krici i plač. Približi im se iza leđa i obojicu ih odgurnu rukama.

− Pustite je!− Ko si sad ti?Drugi momak izvadi nož, a djevojka je sve to uplašeno po-

smatrala. − Trči! Idi! − nagovarao ju je Malik. Uličari nasrnuše na Malika, koji se uspješno odbrani, ali

nije uspio izbjeći nož koji je jedan od njih podmuklo izvukao iz čizme. Dok mu je nož probijao kožu na stomaku, Malik se savio i nemoćno se stropoštao na tlo.

− Idemo! Nećemo ga ubiti!

Ležao je ranjen na ulici, osjećajući da gubi snagu, da gubi svijest. Nije mu preostalo ništa drugo nego da zažmiri i pokuša se vratiti na meksičko imanje, što je i uspio. Pojavio se na istom mjestu odakle je i otišao. Polahko je ustao i krenuo prema ve-seloj družini. Dok im se približavao, neko iz mase ga primijeti:

− Čovjek je ranjen! Dok je sporo koračao, pogled mu se pomuti, izgubi svijest

i ponovo se obruši na tlo. Vidjevši kako leži i krvari, prestrav-ljena Aja priskoči Maliku u pomoć.

− Malik! Malik! Probudi se! Zovite hitnu pomoć! − odje-

99

kivao je njen očajni glas, ali niko nije razumio šta govori. Po-zvali su hitnu pomoć, koja je onesviještenog Malika odnijela na nosilima. Srećom, bila je to lakša povreda. Nakon ukazane liječničke pomoći, Malik je ubrzo došao svijesti. Aja je zabri-nuto stajala kraj njega.

− Izvini što sam pokvario dan − izgovori slabašno.− Ne govori to, bitno je da si dobro. Ko ti je ovo učinio?− Nije važno. Neka to ostane između Boga i mene.

S narukvicom je imao sposobnost da u sadašnjosti uradi sve ono što njegov um može da dokuči, to mora biti nešto jako, čvrsto. Oduvijek je želio pomagati drugima, pa je izgradio mo-gućnost da njegov um dođe do ljudi kojima je potrebna neka pomoć, gdje može sudbinski pomoći. Nasilnici su bili samo obični ljudi koji ne bi trebali vidjeti nešto natprirodno, to mogu samo odabrani, drugačiji.

− Idemo mi našoj kući, vrijeme je.− Ne, Malik, nisi dobro, moraš mirovati.− Dobro sam ja, samo mi pomozi da skinem ove zavoje. − Molim te, ostani ovdje dok se ne oporaviš.− Bolje mi je, zaista. Sutra se vidimo na istom mjestu.− Ne, sutra se odmaraš.− Molim te, bitno mi je da i sutrašnji dan budemo zajedno.

Sutra ću biti još bolje, kao nov.− Uredu. − Idemo − reče pruživši joj ruku i nestadoše.

100

PETI DANPETAK

Ponovo se uhvatiše za ruke i zakoračiše u posljednji magični dan. U trenu nestadoše i pojaviše se ispred jednog američkog karaoke restorana, iz kojeg je dopirala glasna muzika, gdje se pjevalo do svanuća. Kada uđoše, osjetiše obilje veselja i energije. Odmah sjedoše i neko vrijeme radoznalo posmatraše strance kako se opušteno zabavljaju. Voditelj karaoke progra-ma obratio se publici:

− Sada će vam jedan mladić otpjevati svoju omiljenu pje-smu, koju želi posvetiti jednoj djevojci.

Uz zaglušujući aplauz i zvuke lagane muzike, Malik se pope na scenu i uze mikrofon od voditelja.

− Ovu pjesmu posvećujem jednoj veoma posebnoj djevojci, koju mnogo volim.

Sladunjavi ljubavni stihovi i njegov čisti nježni glas, koji je djelovao kao da nije ovozemaljski, izmamiše uzdahe i sva srca zagrijaše. Toliko glas bijaše nestvaran da bi i ptice slijetale da ga osluškuju, iscrpljene i vrijedne mrave odmorio bi i osvježio, a zvijezde bi zaplesale. Uz takvo ushićenje, uz takvu izvedbu, Aja je bila hipnotizirana uspomenama koje se nikad u ljepšem obliku nisu pojavljivale.

Završiše se te tri minute slavujskog pjevanja, publika ga na nogama isprati velikim aplauzom, sa željom da pjeva još.

− Predobro pjevaš! Tako divno, nježno! Hvala ti, nikad mi niko nije pjevao!

− Hvala tebi. Treba da idemo, imam još nešto da ti pokažem prije nego što u našoj zemlji padne mrak.

Izađoše i zastadoše ispred restorana.− Želim da ideš sa mnom na jedno mjesto, naravno za se-

kundu ćemo tamo stići, da se tu i oprostimo.

101

− Zašto da se opraštamo?− Objasnit ću ti sve na tom mjestu.− Ja ne želim da te izgubim šta god bio razlog.− To ćemo vidjeti.Uhvatiše se za ruke i nestadoše.

Kemal je ležao u svom stanu sav iznutra ozaren, obuzet mišlju o svojoj supruzi. U mučnoj noćnoj tišini, između savjesti i očajanja, odjekivali su zvuci smrti, snažni kao grmljavina. Dok je ležao nepomično, usne su mu zadrhtale, a posljednji blaženi pogled pomilova sliku supruge, duboko udahnu i ispusti po-sljednji izdisaj, a oči se mirno sklopiše.

Malik je Aju doveo na svoju plažu.− Ovo je mjesto nevjerovatno.− Ovo je mjesto bilo moje utočište, ono je svjedok mojih

najvećih boli. Ajo, ne možemo biti više prijatelji jer ću ti sada reći da te volim, ali ne kao prijatelja, već više od toga. Volim te.

Nisam ga željela izgubiti, nisam ga željela povrijediti, a učinila sam baš to. Rijetka su prijateljstva između mladića i djevojke u kojem jedno od njih ne želi nešto više. Ovo nije bilo jedno od njih.

Aja se jako iznenadi, pođe nešto da kaže, ali je Malik pre-kide:

− Ne moraš ništa govoriti, sve mi je jasno, znam da voliš Kemala, znam da nisam stvaran. Nadasve, tolika sam kukavica u stvarnosti da ti to nikad drugačije ne bih priznao da nisam imao ovu Narukvicu. Sve što želim jeste da budeš sretna.

− Ali...− Taj lančić znači da ti predajem cijelo svoje srce, da je

moje srce tvoje i da će uvijek samo tebi pripadati gdje god se nalazilo. Možda nekad i neće. Sudbina je divna tajna. Volim te još od one ekskurzije. I hvala ti, hvala ti što si me učinila sretnim kao nikad niko u životu. Kad nismo bili zajedno, tad si bila u mojim mislima, neprestano, ali to nije moglo ublažiti

102

želju da budeš pored mene, želju koja je izgarala cijelo moje biće. Bol me nekako smekšala, učinila poniznim. Znaš šta mi je bilo najgore? Prihvatiti mirno da me ne voliš i nastaviti dalje bez važnog dijela u sebi, s ovom prazninom koja razara. Zato, molim te, ne prilazi mi više, povjerovat ću, opet ću povjerovati.

− Ne znam šta da kažem, ovo nisam očekivala. Previše se toga desilo u posljednje vrijeme. Samo znam da me ovo boli! Jako boli...

− Ne brini za mene. Ja možda neću umrijeti pored osobe koju volim, ali ću zato umrijeti voleći je, a i to je jedna vrsta sretnog kraja.

Uzeše se za ruku i u trenu stigoše ispred kuće Ajinog rođa-ka. I Maliku su oči posuzile, ali im nije dozvoljavao da kliznu niz lice. Otkako se zaljubio u nju, sve što je znao jeste živjeti od nje i za nju. Odmah potom Malik bez riječi nestade, a ona ostade sama.

Ponekad želimo drugima olakšati lišavajući ih našeg društva, naše blizine, naših potreba, iako se nikada nisu požalili na nas. Ne zato što ne žele da nas povrijede, već zato što žele biti tu, to im je od velike važnosti. Ne tra-že mnogo, a daju mnogo. A tim postupkom samo im otežamo, i njima i sebi, jer smo zaboravili na uzvišenu ljubavnu požrtvovanost.

Kada je ušla u kuću, dočekaše je majka, sestra i rodbina, gledajući je očima punim žalosti.

− Ajo, imamo nešto da ti kažemo − reče žalosno Halisa. − Šta je bilo?− Kćeri, moraš biti jaka.− Šta se desilo?− Kemal je umro.− Šta? Kako? Ne! − raspamećena Aja briznu u plač. − Nemoguće!− Ajo, moramo ozbiljno popričati. Idemo u tvoju sobu.Krenuli su na sprat dok ju je majka držala oko struka.− Moraš da se smiriš, znam da si Kemala mnogo voljela,

103

ali on tebe nije, on je kriv za svoju smrt, on nije bio običan momak, kao ni Malik.

− Ništa ne razumijem. Kako znaš za Malika? Zašto mi tek sad govoriš? Ko je Kemal?

− Ajo, i sama si se susrela sa čudima, zato si spremna da saznaš sve ovo. Postoji pet narukvica koje posjeduju moći, Ke-mal je imao narukvicu pomoću koje je dolazio do tvojih misli, i misli svih ostalih ljudi u svojoj blizini, i na taj način te osvojio.

− Šta? Ne mogu više, mama, ovo je previše za mene! Glava mi puca pokušavajući sve ovo shvatiti, sve vas shvatiti!

− Znam da jeste. Bolje je da znaš istinu. Preko tog dara Kemal je stekao bogatstvo...

Kemal je svojim autom došao ispred jedne velike kuće koja je odisala otmjenošću. Nije, kako je Aji rekao, te noći bio s drugari-ma. Služavka te kuće otvorila mu je vrata i uvela ga u kancelariju vlasnika te kuće Elsada. Ulazio je s nekom uznositošću, krutošću, a Elsad se rasrdi kada ga ugleda. Kemal mu pruži ruku, a on, s prezirom, nemoćan da je odbije, pruži mu drhtavu ruku.

Elsad je otvorio pun kofer novca i predao ga Kemalu koji se pakosno i zajedljivo sladio tim prizorom. Elsad ga radoznalo upita:

− Kako si uspio sve to saznati o meni?Kemal mu baca na stol slike svih njegovih preljuba, te razne

dokumente koji bi ga mogli odvesti u zatvor.− Gospodine predsjedniče, ne odaju se tajne uspješnog

poslovanja.− N...− Nemam kopija − prekide ga − to ste htjeli pitati, zar ne?

Nemate drugog izbora nego vjerovati mi, a znam da vam pada na pamet da me izbrišete s lica zemlje, ali znate šta? Uvijek sam korak ispred vas. Ne gubite vrijeme.

Izađe iz predsjednikove kuće s koferom punim novaca, ho-dajući nadmeno i samodopadljivo. Pomoću svog dara taktizirao je i ucjenom dobivao goleme novce.

Slabašna Halisa nastavlja pričati Aji:

104

− ... ali nije uzimao u obzir to što mu se svaka godina, svaki mjesec, dan, oduzima od njegovog života. Prije godinu dana izgubio je suprugu, i došao je preko tebe do mene da bi uzeo moju narukvicu.

Aja nije mogla vjerovati, život joj je naglo postao dramatična fantastika.

− Da, Ajo, ja imam jednu od tih pet narukvica. S ovom na-rukvicom − reče vadeći je iz džepa − mogu da putujem kroz vrijeme, a on je želio da se vrati u vrijeme prije smrti svoje supruge. Vidjela si sposobnost Malikove narukvice, on mi je dolazio onog dana kada smo došli kod rođaka.

− Pričala si s Malikom?− Da, Ajo, taj momak, nakon što sam mu objasnila sve to

u vezi s Kemalom, kazao mi je šta namjerava sa tih pet dana. Pokušala sam ga nagovoriti da sebi ne oduzima život. Da bude uz tebe kada ne bude Kemala, i da se bori za tebe, da si mu potrebna. Ali on se ne smatra dovoljno dobrim za tebe.

− Šta hoćeš reći, da i Malik umire?!− Da − jedva izusti.

105

MALIK

− Mladiću, dok ti maštaš o idealnom životu, svjesno živeći u iluziji, jedni nesvjesno žive u njoj, drugi nemaju mogućnost ni za jedno od toga dvoga jer ih je zarobila opaka stvarnost, takvi ljudi, koji su izgubili nadu i vjeru u bolji i pravedniji život, u bolju zajednicu, vrijedni su tvog buđenja.

− Kako mislite? − U vremenu si u kojem se sve više pojavljuju oni koji na-

vodno imaju nadljudske moći. Prije nisu bile potrebne priče o nevidljivim svjetovima. Sada, kada se jedan od njih sve više miješa, spaja, u negativnom smislu, s vašim svijetom, ima po-trebe, neophodno je. Da li je uopće ljudskom tijelu omogućeno da čini ono što danas čini, čovjeku da čini ono što danas čini?

− Recite mi vi.− Nije, sve je samo varka. Srećom, tebe takve varke nisu mo-

gle izmanipulirati. Tvoja neumoljiva žeđ za istinom i znanjem prevagnula je da pripadneš onima na drugoj strani, na strani onih koji su budni i bude. Dugo si tražio odgovore, i sve si im bliže. Shvataš li sada ko su oni protiv kojih se boriš?

Starac je uvidio moj napredak pa je želio da dovršim nje-govu misao, i dovršio sam:

− Slika njihove moći jesu oni koji nesvjesno žive u iluziji. Vidjeh onog ko hipnozu shvati kao korisno i kao dio nauke, onog ko otrov doživje najvećim antibiotikom, onog ko vjeruje u prodate priče, koji kupuje priče za razonodu...

− Da li se plašiš nepoznatog?− Plašim se, ponekad. Kada se upoznaš malo više sa onim

što život jeste, shvatiš da je privatnost samo riječ. Strah je nešto

106

što ne možeš potpuno razumjeti dok te cijelog ne obuzme, i ne pušta, dugo ne pušta. Najveći strah prisutan je u bitki koju vodiš sam sa sobom dok si sam, ta bitka i ne postoji dok su drugi tu. Ona se tad ne vodi. Ali, hoću li biti dovoljno živ da ispunim svoje velike ciljeve?

− O tome ti ne smijem pričati, jer ćeš u skorijoj budućnosti biti primoran da vodiš borbu sa svojim sjećanjima, a to znanje ne smiješ imati.

107

8

Malik se, ne paleći svjetla, tiho ušunjao u svoju kuću dok je majka u kuhinji spremala večeru, a otac, ne-pomičan kao statua, gledao televiziju. Sav skrhan,

potišten, bezvoljan, ušao je u bratovu sobu da porazgovara s njim, noseći u prsima golemu ljubavnu tugu, koja je gromko tutnjala.

− Mihrane, jednoga dana neću biti uz vas, morat ću ići. Ne-moj da rastužuješ našu majku, brini se dobro o njoj, kao što ja nikad nisam.

− Brale, otkud ti sad to? Stvarno znaš biti veliki čudak.− Upamti to i šuti. Odoh, moram nešto u sobu.Malik je s mišlju o smrti legao na svoj krevet i stavio zele-

nu narukvicu kako bi umro s onim što ga je ubilo. Kako samo misao o smrti može biti skladna, pomirenje s istinom i s onim najgorim što može uslijediti. I on se rado odazva zovu smrti. Smrt postade sve poželjnija, traženija, rado čekan gost. Da, znam, ne valja to, ali šta ćemo, tako je.

− Ajo, volim te.Sklopio je svoje umorne oči, a tijelo se umiri kao da je uto-

nuo u duboki san, bijaše to brza i mirna smrt. S odlaskom njegove duše iz tijela i narukvica nestade s njegove ruke. Nije ga ubila ljubav, nije se ubio zbog ljubavi, samo nije znao živjeti. Nije to junačka smrt, to je kukavička smrt.

Kada Aja saznade da i Malik umire, uze mobitel da ga po-zove, da nešto učini, da mu bilo šta kaže, da ga podstakne da

108

uradi još neko čudo, superioran je, sigurno i to može, izbjeći smrt, vjerovala je. Pored mobitela koji je uzaludno zvonio, ne-pomično je ležao Malik. Njenu dušu preplavila je neopisiva bol, surova kao snježna mećava. Neprestano je lila suze i šapatom prebacivala na sebe svu krivicu. Majka ju je grlila, da je utješi, ali ništa nije moglo ublažiti njenu bol. Halisa je to znala, pa joj se učini da je pravi trenutak da joj da pismo.

− Malik je htio da ti ovo predam.Gledajući pismo u nevjerici, istrže se iz majčinog toplog

zagrljaja i duboko uzdahnu.− Ovo je isti papir što mi je dao onaj starac.Možda nećete povjerovati, ona je puna vrlina, samo joj je

teško pokazati ih. Ne znam zašto je odabrala baš mene, ali kome ih pokaže, osvoji ga, neizbježno.... brzo je to pročitala dok je sjećanja nisu zaustavila. Sjetila se razgovora sa starcem.

“Da li ste vi imali pravu ljubav?”, upitala ga je.“Nisam ja, ali znam one koji jesu.”“Upravo jedan od tih opisao je taj osjećaj na ovom papiru.”“Kako je ovo moguće?”, zapitala se.

Već sljedećeg dana, duboko rastužena, natečenih očiju i ispraznog pogleda, bosa i pritajena uz obalu mora stajala je Aja, osluškujući talase i lepet ptičijih krila. Prethodne noći spavala je bez sna. Prisjećala se Kemala i njihovih lijepih trenutaka, pri-sjećala se i riječi koje je pročitala u starčevim pismima, i Malika u njegova oba oblika, njegovih nježnih osmijeha, vedrih i tužnih pogleda, njegove pažnje i spontanosti. Solila je svoje rane.

Zahvalan sam joj za ovakve divne bezmjerne emocije za koje nisam znao da mogu živjeti u meni, toliko dugo i bezinteresno, uznemirujuće blisko sa smirujućim odjekivanjem... S njom sam bio najviše nasmijan, najviše romantičan, nervozan i stidljiv, najslađe ljubomoran i bezrazložno ljutit. S njom mi vrijeme nije postojalo, bez nje sam, do susreta s njom, zajedno s vremenom otkucavao sam i netrpeljivo brojao.

Prisjećala se i onih riječi koje joj je izrekao na moru.I moj pradjed, kada bi mu bol postala nepodnošljiva, odlazio

bi na more i osamljivao se na plaži, i onda bi jako, iz petnih žila,

109

Jedan dan kasnije...

Divno jutro poput Ajinog osmijeha, koji nije silazio s njenog lica, kao da se cijelome svijetu osmjehivala, kao da bi cijeli svijet prigrlila. Čini mi se, razveselila bi svakog tužnog, prigušila bi pjev raspjevanih ptica.

Ubrzo se pojavio Malik i prišao joj.− Zdravo! Ajo, možeš li ovamo, da nešto popričamo?− Naravno.Malik je nervozno koračao ispred nje, dok mu se u očima

zrcalio strah. “Kako da joj izjavim ljubav? Odakle da počnem? Možda će se zastidjeti, možda ću je od sebe odgurnuti, a možda ću je sebi približiti. Ma ne! Neću se previše nadati, da se ne bih previše razočarao. Reći ću joj, pa šta god bude!”, stalno ga je mučila sumnja i širila se njegovim tijelom poput ubojitog otrova.

− Reci, Malik.− ...Nešto si baš vesela, ako se smije znati zašto?− Naravno, ali prvo pođi sa mnom. Naglo ga uhvati za nadlakticu kako bi ga vodila do skrovitog

mjesta, zaklonjenog od pogleda drugih, što ga jako iznenadi, jer je to u njegovim sjećanjima drugi dodir poslije onog pada sa skutera kada mu je ispružila ruku da ustane, a njoj je to bio Bog zna koji po redu, neka uobičajenost. Aja izvadi iz džepa jednu kutijicu, a iz nje onaj lančić sa cijelim srcem koji joj je Malik poklonio u tihoj bijeloj kući.

− Da li želiš biti moj prijatelj pet dana? − upita ga.

na sav glas, vikao o onome što ga boli, o onome što niko, osim Boga, ne zna.

… Ispuštajući krike poput ranjenog orla, za trenutak bi osjetio kako mu se bol ublažava.

− Ne! Malik, volim te! Ne ostavljaj me i ti.

Nema karte za povratak, samo ostaje nastavak.

110

Jedan dan prije...

Kada je Aja od majke uzela pismo koje joj je ostavio Malik, i kada se zapitala: “Kako je ovo moguće?”, ustala je i odlučno rekla Halisi da je odvede do Malika. Činilo se da je doista ništa ne bi zaustavilo, no Halisa jeste, rekavši joj da stane i da uzme njenu plavu narukvicu.

− Ovo je jedini način, ako ga voliš, ispravi stvar na najbo-lji način. Malik nije potrošio mnogo svog života prije tih pet dana. Bitno je da se vrijeme vrati prije tih pet dana. Ne pruža se svakome takva šansa.

Shvativši šta joj majka time želi reći, uzela je plavu naru-kvicu i zamolila Halisu da je odvede na more.

− Želim biti sama. Halisa je ostavi samu na obali. Uz šum morskih talasa pri-

sjećala se Kemala, potom Malika, postajalo joj je jasnije koga zapravo sada voli. Tu se prisjetila onog što joj je rekao o moru, da ublažava bol, pa je zato tu i došla, da na sav glas kaže svoju bol.

“Ne! Malik, volim te! Ne ostavljaj me i ti!”Osjetila je olakšanje, izvadila je iz džepa narukvicu, stavila

je i zažmirila. − U vrijeme kada sam došla iz Istanbula.Pojavi se velika svjetlost, a nakon nje i prošlost koja se da

ispraviti.

Aju se u trenu našla u svojoj sobi pred otvorenim koferima koje još nije raspakovala, u koje utonuše njene zelene oči, i ubrzo shvati da je vraćena u onaj trenutak kada je tek došla sa ekskurzije. Dok je svojim nježnim, tankim prstima prevrtala po najvećem koferu, pronađe Malikov poklon i u tom trenutku zazvoni joj mobitel. Iako nije pogledala u mobitel, znala je da je Kemal zove. Odložila je ponovo poklon i javila mu se.

− Halo.

111

− Kako prođe ekskurzija?− Super.− Nedostajala si mi.− Možeš li doći do mene?− Mogu, uskoro ću krenuti.

Aja ponovo uze Malikovu kutijicu i otvori je znajući da je u njoj prekrasna školjka, samo ovoga puta otvori i školjku i oduševi se vidjevši biser koji je priložen uz papir.

− Ne mogu da vjerujem da ovo prije nisam vidjela, da sam od svoje sljepoće omalovažila nečiji trud.

Otvorila ga je i pročitala.Ajo, ne zaboravi da samo posebne školjke imaju biser u sebi,

nema svaka školjka, a ti si prelijepa školjka u kojoj otkrih blistavi biser, otkrio sam koliko si posebna i mila.

Samo znaj da sam zamolio jednog prelijepog momka, nešto suprotno od mene, he-he, koji je veoma hrabar, što je opet su-protno od mene, pa mi je učinio uslugu da potraži po dubinama mora neku posebnu školjku, koja kao da čeka da pripada tebi.

Aja zajeca i izgovori na sav glas ove riječi: “Malik, nisam ti uspjela reći da te volim, da su tih pet dana bili nešto najljepše što sam ikada doživjela u životu, da se nikada nisam osjećala voljenom, sretnom, posebnom, a prije svega sigurnom, sigur-nom držeći te za ruku bez ikakvih strahova. Srećom još nije kasno da donesem prave odluke.”

Kemal je ubrzo stigao ispred Ajine kuće kako bi porazgo-varali.

− Šta je bilo? Nešto se desilo? Zašto su ti suzne oči?Aja u tišini svog bola izvadi Halisinu narukvicu i pokaza

mu je.− Kemale, ovo si želio sve vrijeme?− Kako... kako znaš?− Znam, jer si me jednom kidnapovao zbog ove narukvice,

prijetio mojoj majci samo da bi vratio vrijeme u kojem je tvoja supruga živa!

112

Kemal je slušao njene riječi i njene misli, ne znajući koje su gorče i teže.

− Znam i da si jednom umro, i umrijet ćeš opet kada dođe-mo do tog istog dana ili nedugo poslije njega, samo zbog svoje zloupotrebe dara. Kao što znam da si došao da se pomiriš sa mnom zbog ove narukvice. Sve znam.

Kemal posramljen spusti glavu.− Izvoli narukvicu. Možeš živjeti s njom do njenog smrtnog

časa, i šta poslije, iznova i iznova vraćati vrijeme?! Vrlo dobro znaš da se smrtni čas običnih ljudi ne može odložiti.

Kemal je skinuo svoju narukvicu.− U pravu si, mislio sam da ću je moći, kada je oživim, sa-

čuvati od smrti, zavaravao sam samog sebe. Ne bih mogao podnijeti da je opet izgubim nakon što bih je vratio, da ponovo kuša smrtnu bol, i to bi vraćanje trajalo sve dok ne bih dostigao granicu u zloupotrebi moći. Izvoli, ne zaslužujem je.

− Ne, tebi pripada, sve se dešava s razlogom, nikad nije ka-sno da se počneš osjećati istinski živim tako što ćeš pomagati drugima. Izvoli i narukvicu moje majke, ne želim da umreš u skorijoj budućnosti. Do sada si mnogo zloupotrijebio svoj dar, morao bi ići u mnogo dalju prošlost. Iako u toj prošlosti neću imati nikakva sjećanja na ono što smo Malik i ja zajedno proži-vjeli, iako ga tada neću voljeti kao što ga sada volim, vjerujem da ćemo se opet družiti i vremenom opet zavoljeti.

− Ne, ne želim vraćati vrijeme tako daleko, dovoljno sam bio sebičan da bih pokazao još jednu sebičnost. Najbolji način da nadomjestim svoj loš način života jeste da pustim tebe i Malika u vremenu u kojem se volite. Iako mi se bliži kraj, sretan sam što imam ovu priliku da neke stvari ispravim. Hvala ti, Ajo. Želim ti ispričati jednu priču. Nekada davno, jedna je mlada žena trebala da ide u grad sa svojim suprugom i kćerkicama, kako bi kupili školski pribor za najstariju kćerku. Prije nego što su krenuli, njena prijateljica ju je nazvala da pita da li je kod kuće jer je željela svratiti na kahvu, pa je žena ostala kod kuće, a njen suprug je krenuo sa kćerkama u grad. Zbog nespretnosti vozača kamiona, koji je udario u auto njenog supruga, doži-vjeli su stravičnu saobraćajnu nesreću u kojoj su svi poginuli,

113

i njene dvije kćerkice. Čuvši to, žena se izbezumila, mnogo puta u nesvijest padala, mnogo puta su je tabletama umirivali, uspavljivali. Nije to mogla podnijeti, oni su joj bili sve. Pala je u iskušenje i odlučila ugasiti svoj život. U tom trenutku desilo se nešto nepredvidljivo, ukazao joj se jedan čovjek u bijelom i dao joj plavu narukvicu objasnivši njenu funkcionalnost, mo-gućnost povratka vremena. Vratila je vrijeme i spriječila da odu na to putovanje, učinila da ostanu. Nije dala kćerkama da idu igdje, čuvala ih je od smrti. Ali dok je njen suprug ručao, hrana mu je zapela u grlu, i nije mogao disati, umro je. Vraćala je vrijeme, na svoju štetu, i svaki put bi umro u isto vrijeme, na mnoge načine. Shvatila je da u toj borbi protiv smrti nije mogla pobijediti, da uzaludno skraćuje svoj život. Ali, dvije kćerke ostale su žive. To joj je dalo dovoljno snage i razloga da nastavi živjeti. Ta žena, Ajo, bila je tvoja majka, Halisa.

Čuvši njegove riječi, da je to njena majka, počela je neutješ-no plakati, pogodila ju je priča.

− Kemale, šta to želiš reći? Ako se smrt običnih ljudi ne može pobijediti narukvicom, kako je onda mama uspjela sa-čuvati mene i Anesu? Zašto ne i oca?

− Ajo, mislim da je tu odgovor jasan, ti i Anesa ste odabrane.− Kako to?− Ne znam, saznat ćeš. Ili već imaš narukvicu ili ćeš je ne-

kada dobiti. U tom trenutku sjeti se bijele i crne narukvice koje je dobila

na poklon od tajanstvenog starca. − Mislim da... mislim da je vrlo moguće da sestra i ja posje-

dujemo te narukvice. Sasvim sam zaboravila na njih. Istog su oblika kao i vaše, samo su drugih boja, crna i bijela.

− Nevjerovatno − čudio se Kemal, potom nastavi:− Ne mogu da vjerujem da smo svi s narukvicama tako

blisko povezani jedni s drugima. Ajo, crna narukvica tumači snove, a bijela narukvica zaustavlja vrijeme, zaledi sve osim onog ko je koristi.

− Ozbiljno? Ali, šta će mi to? Nebitno je!− Eto, sad znaš za šta koja služi. I sestri to prenesi. Vjero-

vatno vas očekuje nešto gdje će biti bolje da ih iskoristite.

114

− A, kako si ti dobio narukvicu? Zašto baš čitanje misli? Koja je tvoja priča, Kemale?

− Bio sam jako razočaran mladić, očajno sam trebao nekog kome ću vjerovati kako bih vjerovao sam sebi. Nisam nikome vjerovao, čak ni roditeljima. Izluđivao me strah od razočarenja, bilo je dovoljno samo da neko nešto pogrešno kaže ili uradi, i ja bih utonuo u depresiju, ja bih mislio o njemu sve najgore, razočarao bih se u sav ljudski rod. U snu mi je došao čovjek u bijelom, rekavši mi: “Na stolu je siva narukvica, stavi je i moći ćeš čitati misli ljudi, ne smiješ imati nikakvu materijalnu korist od nje, niti praviti smutnju među ljudima.” Poslije sam upoznao nju, rahmetli suprugu, u vrijeme kada sam počeo koristiti taj dar. Čudno, ali ona je jedina koja je uspjela da bude blizu mene toliko vremena a da se u nju ne razočaram. Vjerovao sam joj jer su njene misli bile plemenite, čiste, neiskvarene, njene misli pratile su njene riječi. Sve je to bilo dovoljno da se zaljubim u nju, prvi put u svom životu. Poslije toga, nisam trebao naru-kvicu. Poslije njene smrti, dolazak do plave narukvice bila mi je jedina nada da opet budem s njom, nesvjestan posljedica.

Nakon razgovora s Kemalom, brzo je ušla u kuću da uzme svoju narukvicu i upita Anesu da li je sačuvala svoju.

− Anesa, gdje ti je ona bijela narukvica što sam ti je skoro dala, onu što sam dobila od prosjaka?

− Ona ružna? U kutiji za nakit, nisam je ni nosila kad mi se ne sviđa. Ne znam ni što je nisam bacila − odgovori joj vadeći narukvicu iz svoje drvene kutije.

− Eh, super. Slušaj šta ću ti reći, i ne znam kako ćeš ovo prihvatiti, ali ovo nije obična narukvica.

− Šta... da nisu možda one za živce?− Nije, ali ne mogu ti objasniti, nećeš shvatiti. Znaš kako,

ti nju od sada nosi na desnoj ruci, i ako ti se nekad nešto jako čudno desi, nesvakidašnje, neobjašnjivo, nešto kao san ili koš-mar, molim te, ostani pribrana, smogni snage da shvatiš šta se dešava.

− Šta ti je, bona? Šta ste ti i mama zabrljale, stalno nešto mutite!

115

− Samo ti to zapamti i sve će biti dobro. Nikad ne znaš kad ćeš biti iskušana.

Kada je Aja na plaži iskoristila plavu narukvicu i bacila se u vrtlog prošlosti, odlučila je iznenaditi Malika onim istim pi-tanjem poslije kojeg više ništa nije bilo isto.

− Da li želiš biti moj prijatelj pet dana? − upitala ga je.− A zar već nismo prijatelji?− Jesmo, ali nismo zvanično.− A zašto samo pet dana?− Vjerovatno zato što očekujem da ti neće trebati više od

pet dana da me pitaš za nešto više.Nasmiješiše se, a Malik samo što nije poletio od uzbuđenja.

U tom trenutku pomislio je da mu ne treba narukvica kako bi volio i bio voljen, ne znajući da ju je ipak upotrijebio za Aju. Ne, narukvica je bila samo pomoć kako bi Aji otvorio oči, kako bi joj ukazao na prave vrijednosti.

− I prihvataš li?− Naravno. Ovo nisam očekivao. Ne mogu još povjerovati.

116

MALIK

− Jesi li dovoljno izmaštao, uživao u iluziji i stvarnosti? Je li ljubav iščezla? − upitao me starac indirektno upućujući na to da je došao kraj mom mirnom životu, kraj mojim maštarijama i možda kraj našim razgovorima.

− Jesam, ali ljubav me iznenadila, ovog puta nije prestala. Samo se ponekad znaju pomiješati nada i beznađe, pa ljubav skriju, pomisliš da ne voliš, a voliš, da ne možeš, a možeš. Ne-mam dalje kud, osim jednim putem.

− Šta te navelo na taj put?− Ima tih posebnih ljubavi prema Bosni i Hercegovini, a jed-

na od njih me zadivi, postidje, očara i osvoji, iz dubine mog srca izmami ono što se dugo potiskivalo, a nije trebalo. Ta ljupka Bosna u inat me osvajala svojom prostodušnošću, naivnošću, skromnošću i rahatlukom, znajući za moju tvrdoglavnost, lu-dost i iskrenost, za moju nesposobnost da mirno posmatram nepravdu, da tajim istinu i izgovaram laž. Odupirao sam se ljubavi prema njoj, ogorčen haosom koji vlada u njoj. Nisam želio da je volim, a volio sam, nisam želio da u njoj ostanem, a ostao sam, nisam se želio odlučiti za borbu, a u nju sam kre-nuo. Lukava je ona. Povezala me namjerno s onima koji su u njoj i bore se za nju. I u njima vidjeh veličinu Bosne. A jedno od njih reklo mi je:

“Vjeruj mi, ne znam da li bih ikad mogla otići iz Bosne, mož-da samo privremeno, da obilazim neka mjesta, to mi je i struka i želja, ali ne bih mogla ostati, svaki kraj, svaki dio Bosne i Her-cegovine dio je mene, dio svakog, a svi činimo jedno, činimo Bosnu, onako lijepu i specifičnu. Uvijek je bila posebna, baš kao

117

dragulj, i danas i kroz vijekove. Ne mogu objasniti koliko volim tu zemlju, punu bola i radosti, zemlju koja je hiljadu puta bila na dnu i uvijek sa dna iznova ustajala.”

− Zašto su baš te riječi imale utjecaj? − upita me starac znajući da se iza mog citiranja krije značajna spoznaja.

− Zato što sam shvatio da jedan čovjek može biti povod ve-like pobjede. Zbog jednog čovjeka svi ostali mogu biti spašeni, iako to nisu zaslužili.

− Činiš ono što većina nije. Ne potcjenjuješ snagu jednog srca, vjeruješ mu, daješ nadu. Spreman si za borbu. Sada kada bolje i istinitije poznaješ prošlost, jasnija ti je sadašnjost. Da li ti je isto tako jasna i budućnost? Šta misliš, kakva će biti?

− Donekle jeste, shvatio sam čovjekovu genijalnost, ona je sada najočitija, jer smo na početku tehnoloških dostignuća, a tanka je linija između početka, sredine i kraja. Brzi tehnološki napredak neizbježan je, jednoga će dana dostići svoj vrhunac, nama jedva zamisliv, i sve će ići u korist tame, do potpunog gubitka ljudskosti.

− Šta može biti vrhunac svega toga?− Povezivanje najmoćnijeg i najsitnijeg tehnološkog dijela

s mozgom. Neposredna, konkretna kontrola uma i tijela, a do toga će doći kad čovječanstvo dostigne tehnološki vrhunac. Vrste slobodnih umova izumiru, sigurno i polahko... Mislim da sam shvatio kojim putem treba da pođem.

− Možda jesi, a možda i nisi. Možda si tek na pola puta. Mož-da imaš još jedan san da odsanjaš, koji će te usmjeriti na ljepši put kojim treba da pođeš, ili se možda samo vratiti na onaj put kojim si davno krenuo, nedovoljno odlučan, nedovoljno hrabar, nedovoljno iskusan, pa si lutao i još ćeš lutati dok ne stekneš hrabrost, odlučnost i iskustvo.

118

9

Kad se sunce sakri iza dalekih planina, Malik uze crno odijelo i bordo košulju, i poče se lagano oblačiti za maturalnu večer. Dok je gledao svoj odraz u ogledalu,

pjevajući tihim glasom, progonila ga je misao o Aji, što je nje-govom licu davalo naročitu živost. Ajina ljubav podarila mu je nešto što nikada prije nije imao – samopouzdanje, pa je, više nego ikad, živio u stvarnosti i radio na sebi. Stavio je svoje nove naočale, koje su više odgovarale obliku njegovog blistavog lica.

Ima i onih previše stidljivih duša, i onih previše bestidnih duša, stidljive nedostaju dobru, bestidne služe zlu, a ne moraju biti zle.

Pogled mu je lutao preko zelene narukvice koju je držao u desnoj ruci i blaženo okretao. Bilo je nečeg neobičnog i zago-netnog u njenom obliku, boji; čudan osjećaj širio se njegovim tijelom dok ju je držao u ruci.

− Nema više potrebe da te koristim, osim, naravno, radi nečije koristi − ubjeđivao je sebe.

Kako je samo njegovo lice odisalo svježinom i dostojan-stvom, a njegove mirne oči nježnošću i toplinom. Postoje lica koje te nikada ne bi privukla, izvještačena, kruta, mrgodna, gnusna, tamna, a takva su mnoga, jer oslikavaju prosto i mizer-no stanje njihove duše, ali ima i onih jedinstvenih koja svijetle, koja su tako prijatna i mila.

Aja je obukla crnu čipkastu večernju haljinu koja je savršeno pristajala uz njenu puštenu, uvijenu, dugu kosu. Dok se pro-matrala u ogledalu, pogled joj privuče crna narukvica koja se

119

nalazila u poluotvorenoj kutiji za nakit. Izvadila ju je iz kutije i nervozno posmatrala pitajući se zašto je posjeduje. Čudila se uzbudljivom životu koji joj je pripao, ujedno zahvalna i upla-šena, počašćena i opterećena. Ne trebaju joj nikakvi darovi, mislila je, lijepo joj je i ovako, zdravoj i sretno zaljubljenoj. Izraz na njenom licu bijaše neodlučan, hrabrost ju je napuštala. Ali i ovog puta njena je radoznalost nadjačala strah od nepoznatog i njegovih posljedica. Stavila ju je i sjela u auto kojim je njena majka upravljala. S njima je bila i Anesa, kao suvozač, da pra-vi društvo majci u povratku, da se provoza. Iznenada, jedan automobil je, želeći da pretekne kamion, ušao u drugu traku ne vidjevši da je u blizini Halisin auto. Halisa i Anesa panično su uzviknule, jer nisu mogle ni lijevo ni desno, a ni naprijed. U tom trenutku sve se zaledilo, cijeli svijet, cijeli svemir, sve osim Anese.

− Oh, Bože, šta se desilo. Kako? Mama! Mama! Probudi se! Ajooo!

Užas je preplavio cijelo Anesino biće i očajno je tresla Halisu rukama u nadi da će se osvijestiti, jecajući i dršćući od straha. Vidjevši da ne uspijeva osvijestiti majku, izađe iz auta.

− Bože, šta je ovo?!Već se počelo mračiti. Saobraćaj je stao, putnici i pješaci

postali su kao statue. U nebeskoj visini nepomično su lebdjele ptice. Ništa nije moglo narušiti tu muklu tišinu. Shvativši da od paničarenja nema ništa, sjetivši se Ajinih riječi, sabrala se i razmislila, i došla do zaključka da je zapravo njena narukvica zaustavila vrijeme, ili neko ili nešto. Pogledala je okolo. I sao-braćaj se zaledio, zapravo, da nije, mnogi bi stradali. Znala je da nešto mora hitno učiniti prije nego što se trenutak odledi. Razmišljala je i brzo se dosjetila da uđe u automobil mladića koji je preticao, izbaci ga iz auta i krene vozilom unazad, kako bi auto sklonila s njihove trake i od kamiona na što veću razda-ljinu. Onda je vozača, tako teškog i zaleđenog, vukla po cesti, i ponovo ga, s teškom mukom, smjesti u auto i krenu da isto to uradi s majkom, kako bi pomjerila njeno auto malo unaprijed, da bi ga onaj mladić odmah uočio kada se probudi, i da mu više ne padne na pamet da pretekne kamion.

120

Kada je sve to uspješno obavila, sjede na svoje mjesto i reče: “Vrijeme može ponovo teći.” Sve se u isti čas odledi, iako svima bijaše čudno, kao da im se pričinilo auto ispred, da će udariti u nešto. Ali tu jezivu misao brzo su zaboravili, osim Aje. Pretpostavljala je šta se zbiva, u tom trenutku nikad nije bila ponosnija na svoju sestru. Nije joj sigurno bilo nimalo lahko proći kroz to, snaći se, biti sama na svijetu, a ipak je uspjela, pomisli.

Dovezla je Aju ispred sale u kojoj će se proslaviti matura. Takve zabave nije voljela, zbog gužve, buke, gromoglasne mu-zike, zbog alkohola i onog što on izaziva. Zašto je onda došla? Ni sama nije znala, možda zbog Malika, a možda ju je bilo stid da ne dođe.

Nasmijana, u prelijepoj dugoj crnoj haljini, prošetala je sa-lom tražeći Malika. Nakon nekoliko trenutaka pogledi im se sretoše, oči im zasvjetlucaše poput zvijezda.

− Prelijepa si, Ajo. Kad si u mojoj blizini, sve što postoji postane samo tvoja sjenka, a tvoj osmijeh zablista jače od naj-blještavijeg dragulja.

Nakon zanosnih riječi, dok je Ajino srce uzrujano treperi-lo, on uzdahnu još dublje i pozva je da zaplešu. Duša se duši osmjehnu, duša dušu dodirnu. Bio je to najsretniji trenutak koji je ikada osjetio. Zaljubljeni sve rade od srca, tako stvarnost biva isprepletena idiličnim trenucima. Malik planski zaustavi ples i gurnu ruku u svoj džep. Potom je izvadi.

− Vidiš, ovo ti je jedinstven lanac.− Malik, gdje je? Ne vidim ga!− Naravno, ovo je nevidljivi lanac.Aja se smiješila, kakvu li je sad ludost smislio, pomislila je.

Onom djetetu koje nosi u sebi nikad nije dozvolio da poraste.− Ovaj lanac beskonačno je dug i nikad se ne prekida, zato

ću te pitati, prije nego što ga stavim, da li želiš biti moja dje-vojka, sve dok našu vezu brak ne rastavi?

− Naravno da ne. Šalim se. Da.Malik je navodno i dalje držao nevidljivi lanac.− I ja to želim. Kada dvoje ljudi žele, oni treba da se povežu,

jer vezivanje srcima mnogo je jače od svih zakona.

121

Stavio je nevidljivi lanac na njeno srce, a drugi kraj na svoje.− Sada nas ništa više ne može rastaviti. Ni daljina, ni ra-

stanak, ni smrt.

Možda je spoznaja poput stabla koje daje najslađe plodove. Ko želi da ubere njen plod, samo se treba potruditi da ga dohvati, i njegov je.

Kemal je ostatak svog života koristio narukvicu u korist drugih ljudi, pomažući im u razotkrivanju prevaranata. Bio je daleko spokojniji i sretniji otkako se promijenio. Koristeći narukvicu da ostvari svoj cilj, sada je morao biti spreman da iskusi posljedice takvog ponašanja. Mirno je čekao gorku smrt.

Da li je svaka smrt gorka? Na to pitanje nisam sebi mogla od-govoriti, samo sam sa sigurnošću znala da su skoro sve takve. Prigušeni vapaj, paralizirajuće stanje bunila i grčevitosti, što je dovoljno da je kao takvu shvatim. Ni Ajino vraćanje vreme-na, u momenat kada su se vratili s ekskurzije, nije mu moglo produžiti život. Nije ga ni želio, da je imao još života, živio bi jer bi morao, kao i mnogi. Ne mora živjeti slabić, kukavica, pronevjeritelj emaneta, ne mora on jer je mizerno slab. A mi, sa makar malo snage u nama, sa makar malo razuma i pameti, moramo živjeti, moramo paziti na svaki život. Bez obzira na patnju i težinu ovog života, vrijedan je onih trenutaka u kojima najljepše zaživi ljudskost i ljepota postojanja. Nisam kadar da o tome mislim, a mislim.

Jedino što skraćuje život jeste naša beskorisnost, svojevoljna nesvr-hovitost, besciljnost.

Tri godine poslije...

Malikov je otac već duže vrijeme bolovao od ozbiljne bak-terijske bolesti. Srećom, liječenje je na vrijeme započeto, pa i dan-danas živi normalnim životom. Očeva bolest Malika je konačno privukla stvarnosti i potukla do nogu.

122

Jednog snježnog jutra Malik je nazvao Aju da joj ispriča svoj san.

− Ajo, imao sam jako potresan san. Mama je nešto nervozno čeprkala po kupusnoj salati.

“Mama, šta ti je?”, upitao sam je. Šutjela je jedno vrijeme, kao da se premišljala da li da mi kaže ili ne. “Tvoj otac je jako slab”, rekla mi je. Znao sam u tom trenutku da je babo klanjao neki namaz u drugoj sobi. Ne znam ni kako sam znao, ni kako sam završio u hodniku preturajući po plakaru. Ubrzo je babo izašao na hodnik, kristalnih očiju, kao čist od grijeha, iscrpljen od duge borbe protiv teške bolesti. A ja sam briznuo u plač, nisam se mogao suzdržati. On mi je prišao da me utješi i čvr-sto me zagrlio kao da se oprašta. Osjetio sam taj stisak kao da je bio stvaran. Probudio sam se u tom zagrljaju. Tad me rano ujutro probudio očev jak i prodoran kašalj. Šta to znači, Ajo, molim te, reci mi šta god da je, nemoj se ustručavati samo zato što mi je otac?

Malik je znao za Ajinu narukvicu pomoću koje tumači snove, kao i za onih pet dana koje je proveo s njom.

− Ne brini, Malik, san ti ne znači ništa loše. Tvog oca čeka dug život, dovoljno da vidi tvoj uspjeh i uspjeh tvog brata, dovoljno da upozna svoje unučiće.

− Stvarno? Ne tješiš me?− Ne tješim.

***Malik je bez Ajinog znanja posjetio Halisu, želeći da zatraži

Ajinu ruku. Drhtavim glasom, ali odlučno, iskazao je svoju na-mjeru, a Halisa, ne mogavši skriti suze, tiho izusti da im daje svoj blagoslov. Nedugo poslije toga, Malik izvede Aju u šetnji do jednog ulaza s natpisom “Ajin vrt”. Vidjevši taj natpis, duša joj zatreperi, osjetila je dodir vječne ljubavi, da je najvoljenija.

Godinu dana pripremao je ovaj projekat. U tom prekrasnom vrtu mladog drveća, ograđenom vrtnim zidovima od čempresa koji se sužavaju prema vrhu, nalazila se jedna bijela kuća, koju je cvijeće krasilo svojim bojama.

− Ajo, ovaj vrt dobio je ime po tebi, da simbolizira moju

123

snagu i motivaciju. Zanesena Malikovim iznenađenjem, Aja je u nevjerici po-

smatrala cvijetni ulaz u vrt, očiju ispunjenih suzama, koje su se činile kao blistavi dragulji. Uvijek bi unosio nešto novo u njen život i ispunjavao ga ljubavlju.

Unutra ih dočekaše njihovi prijatelji, pred kojima je Malik želio zaprositi Aju. Svi su, osim nje, znali šta slijedi.

− Pristaješ li? − upita je Malik.− Odgovorit ću ti tek kada otpjevaš nešto.− Ne, ne, ne znam!− Molim te. − Koju?− Koju god želiš?I zapjevao je, umiljato i emotivno. Da, Malik je znao pjevati

i u svom prirodnom obliku, štaviše, to bi znao u bilo kojoj koži, jednostavno tako.

Poklonio joj je jedan unikatan, mirisno vanzemaljski bijeli cvijet.

− Sve dok se ne ugasi moja ljubav prema tebi, ni ovaj cvijet neće uvenuti. Kad god posumnjaš u moju ljubav, pogledaj u cvijet, on će ti je posvjedočiti, njegov miris, njegova svježina.

U blizini se ukaza onaj starac, prosjak, koji je Aji davao pi-sma kao znak zahvalnosti. Dok ih je posmatrao, nasmiješio se i pretvorio u onog čovjeka u bijelom odijelu kojeg je Malik poznavao. Sve vrijeme radilo se o istom biću, samo u različitim oblicima, a to nijedno od njih nije znalo.

Vidjela sam u njegovim očima da sam sve njegovo i da je sve moje, i uplaših se trenutka kada će jedno od nas sklopiti svoje oči, a drugo ostati bez svega svoga.

KRAJ PRVOG SNAKRAJ PROLJEĆA

124

10

Kada je Malik uzrujano istrčao iz kupatila i naletio na čovjeka u bijelom, upitao ga je:

− Ko si sad ti? Šta se dešava? − Nije bitno ko sam, bitno je ono što ću ti pružiti, a pružit ću

ti da na neki način budeš sve ono što želiš biti, da imaš sve ono što želiš imati.

− Ne razumijem?! A, znam! Još jedna od Mihranovih šala! − sabra ga i obradova pronalazak logičnog objašnjenja.

− Nije, Malik, nije. Ja sam dio tebe, onaj nestvarni dio tebe, a ti si stvarni dio mene...

− Znam sada ko si, TI SI MOJA MAŠTA. Spreman sam da zakoračim u taj svijet.

Greške su poput vremena, proces ponavljanja. Aju, u prelije-poj vjenčanici, iz njene kuće izveo je amidža i predao je Kemalu.

Malik nadu nije želio pokopati prije njenog vjenčanja. Očajnički je očekivao da će se nešto promijeniti. Ali, tog dana, prožet jakim bolom pokopao je nadu duboko osjećajući njene posljednje izdisaje.

− Proći će... i ovo će proći. Nada me obmanula, uvjerila me u ono što nije i što nikada neće biti. Boli obmana, a boli i gubitak nade. Boli nastavak života, praznina i sudbina − ponavljao je sebi u očaju.

Sve dok prvi pijetlovi nisu najavili zoru, Malikovo se tijelo grčilo u očajnim jecajima. Kad je sunce pomolilo svoje prve zrake, natečenih očiju utonuo je u nemirni san.

Sve to s narukvicom zamislio je u svojoj mašti, sve je to

125

iluzija koju je sam u svojoj glavi kreirao. Upoznao je ljudsku psihu tek onda kada je upoznao svoju.

Takav je bio Malikov život: u njemu je preovladavala desna strana mozga, strana naše kreativnosti, beskrajne spoznaje, mudrosti, koja gleda sve kroz jedinstvo, ljubav i sreću, dok lijeva strana mozga sve gleda kroz podjele, strukture, kroz ono što se vidi u društvu, intelekt, obrazovanje, znanost. U izgradnji tog maštovitog svijeta morala mu je pomoći lijeva strana mozga, no, nije mu baš služila u stvarnosti, bila je pre-više neiskusna i krhka.

Što može bez mene, bit će bez mene, a što mora sa mnom, onda, na moju žalost, tu sam. – To je bio princip mog življenja. Nije više. Upadoh u sopstvenu zamku zvanu povučenost i osamljenost. U njima naučih da se ljudsko dostojanstvo ogleda u bivanju ondje gdje bismo trebali biti, ogrnuti odjećom poštenja i iskrenosti, namirisani lijepim moralom i mudrošću. Natjerah se na promjenu.

Najviše iskustava doživio je u mašti, najviše problema ri-ješio je u mašti, a ni tu nije bilo lahko. Najviše je sebe volio u mašti, pa mu je bilo teško izaći iz nje, najviše su ga voljeli u mašti, pa im se u stvarnosti činio nebitnim. A maštu diktiraju osjećanja i kazuju riječi u njoj. Njegova mašta bila je puna div-nih osjećanja, koja su se pretvorila u vjerovanje. Osjetio je da je to potrebno stvarnosti, takvi junaci iz njegove mašte, pa je odlučio utjelotvoriti ih u sebi. Postao je Kemal, tako što je upo-znao svoju psihu u svim varijantama i svim okolnostima, pa je znao prodrijeti u dubine nečije duše. Postao je Halisa, putovao je često svojim umom kroz prošlost i budućnost, pa je mogao shvatiti svoje greške, mudrosti Božijeg određenja i stanje koje se može promijeniti. Postao je unutarnji Malik, siguran u sebe, čvrst, pouzdan, proračunat, duhovit, čija se ljepota duhovnosti odražavala postepeno i u vanjskom izgledu. Izdvojio se od dru-gih, uzvisio se iznad drugih. Kada mu je stanje ljudi na ovom svijetu postalo bitno, i on je svijetu postao bitan. Malik uopće nije bio ružan, niti je nosio naočale, naprotiv, imao je lijepo svijetlo lice, koje su najviše krasile njegove zelene oči. Ono lice

126

koje svjedoči o ljepoti duše. Lijepa duša ne može imati ružno lice, još manje obične oči.

Prošlo je nekoliko godina od Ajinog vjenčanja. Vrijeme je prohujalo, ali nikad sporije. Bezbrižni život brzo protiče, brižni je život spor. Poslije Aje promijenio je svoj život, sebe je pro-mijenio. Sve ono što je doživio do devetnaeste godine nazvao bi danom, snom, iluzijom, ali sve ono što je doživio poslije de-vetnaeste godine, nazvao bi dugim i teškim periodom, nazvao bi to životom.

Opredijelio se da studira psihologiju i pedagogiju.Na predavanju je profesor spomenuo samopouzdanje i

zatražio da neko kaže nešto o tome. On se dobrovoljno javio.

− Nikada prije nisam imao samopouzdanja, smatrao sam se gorim od svakog. Bio je to lijep period. Nikad nisam bio skromniji, ponizniji i naivniji kao tada, i sretniji. Ljubav me promijenila. Zaželio sam postati dostojan onih koje volim, da se osjetim vrijednim. Pa je uslijedila bitka za to, trudio sam se, davao sam sve od sebe. Da sam ikada mogao sam sebi ulijevati samopouzdanje, to više ne bih bio ja, bio bih druga osoba, s drugim osobinama, a plašim se samoobmane. Morali su drugi biti ti koji će posmatrati moj trud, moj rad, i povjerovati mi. Kada su mi povjerovali, povjerovao sam sebi. Tada me više niko nije mogao zaustaviti. Sve je više onih koji zajedno sa mnom vjeruju meni. A i ja ću vjerovati u svaku dobru ljudsku ideju, to je najmanje što mogu uraditi, to je moj doprinos čudesima.

− Volim psihologiju iz mnogo razloga. Sretao sam osobe koje su malo govorile o onome što su osjećale. Zapravo, upo-znao sam mnogo takvih. Po tome sam sličan mnogima. Samo, ne znam da li su i mnogi imali ovakvu želju, kao ja, da sazna-ju način na koji se dolazi do najdubljih čovjekovih osjećanja. Mnogi su potcijenili dušu, misle da je i ona sposobna da skriva, da glumi kao i tijelo. Ali nije. Ona ne glumi. Mislili su da se njen realni izgled, njena priroda, njene prave emocije ne mogu vidjeti jer je i ona nevidljiva. Opet su je potcijenili. Ona zrači,

127

proljepšava se, uzvisuje se, proširuje se; glasnija od tjelesnog grla, s boljim sluhom od tjelesnog sluha, pronicljivija od tjele-snog oka. Samo sam se naučio služiti njenim sposobnostima i njenim čulima. Duša ne stari, ali raste, u visine, u širine, a to ovisi od mnogih faktora, ključni je ona sama − ispričao je Malik.

Malik nije išao na maturalnu ekskurziju u Tursku, kao ni

Faik. Sjećate li se? Faik živi u neimaštini, kako je mogao sebi priuštiti takvu ekskurziju? Ali, u tome i jeste poenta nerealne verzije priče, nepostojanje materijalne prepreke. Te novce, koje je Malik mogao potrošiti na ekskurziju, usmjerio je na farmu pilića koju su njih dvojica osnovala. Kasnije, nakon mukotrpnog rada, koji je rezultirao finom zaradom, iznajmili su sedam du-luma zemljišta i posijali maline. Njih dvojica ponašali su se kao pravi poslodavci, imali su i svoje uposlenike, radili su časno i odgovorno. I nisu stali na tome, proširit će oni svoja poslovanja.

Aja mu jeste bila prijateljica, dok se nije pomirila s Kema-lom, koji nije htio da njegova djevojka ima muške prijatelje, pa su se morali razići. Razumio ju je, nije se bunio. U tom perio-du razdvojenosti, nemogućnosti da osvoji Aju, Malik je dosta propatio, nikad kao tada, a bol ga je tjerala da se tješi u mašti. Kemal je samo obični inteligentni mladić, koji je volio varati, lagati, pa i voljeti, na neki svoj čudan način. On, ona i mnogi drugi osjećali bi hladnoću prema svojoj drugoj polovini kada bi sve bilo sjajno, ali rastanke su teško podnosili, tek bi tada shvatali da vole, koliko vole, navodno vole.

Gdje su oni koji znaju da cijene nečije prisustvo? Zašto se u mnogima budi interesovanje i bol za onim koga izgube, ko ih odbacuje i vrijeđa? Zar se ne može uvijek čeznuti za onim po-red nas, poput nikad neutoljene žeđi i gladi? Kakvu vi igru igra-te sa srcima? Šta vi uopće osjećate? Znate li voljeti? Ljubav ne zna za prisustvo i odsustvo, ona jednostavno voli i u prisustvu i u odsustvu, samo nekad sa suzama, a nekada s osmijesima, nekada s neizbježnim nedostajanjem. Ništa joj, osim iskrenosti, povjerenja i razumijevanja ne treba da bi se rasplamsala, da bi se povećala i osjetila, nikakve svađe i odlasci. Kako vi to volite? Kako? Pokušavam vas shvatiti, ali ne uspijevam.

128

Ajin i Kemalov brak, kao i većina drugih, vremenom je po-stao tamnica puna rutine i svakodnevnih obaveza. Malik nije htio takav život, običan, i dosta je radio na sebi, mnogo istraži-vao, proučavao, učio, željan da pronađe pravi smisao življenja. Nakon dužeg vremena uspio je pronaći svoj mir i smisao svog postojanja u islamu. Zar ga uopće negdje drugdje ima?

− Koliko sam puta čeznuo za tim trenutkom, da joj kažem da je volim. Čeznuo sam i previše, dok nisam shvatio da mogu čeznuti za nečim boljim. Načas sam zamislio kako se poslije smrti uzdižem do zadnjeg neba i stojim pred Gospodarom, Stvoriteljem svega, da čujem Njegov govor upućen meni, da nas dijeli samo zastor. Nakon te misli uzdrhtah, zaplakah, osjetih gomilu toga što ne razumijem, i taj mi se osjećaj svidje... osjetih veliku čežnju za tim trenutkom. Čežnju za prolaznim zamijenih čežnjom za Vječnim i postah sretan, jer nisam mogao ni za čim ljepšim čeznuti. Čudni smo mi ljudi, najviše cijenimo svoj život, a ne cijenimo Onog Koji je stvorio život. A dok čekam taj trenutak, uživat ću u ovosvjetskim najljepšim trenucima, a to je kada padnem na sedždu; tad zaboravim na sve, a shvatim sve. Život? Kako ga nisam prije shvatio kao robovanje Bogu, manje bih robovao svom neutaživom nefsu.

Sve što je rekao, iskreno je rekao, samo što bi se kad-tad desio trenutak u kojem oslabi i skrene s pravog puta. Tako je još jednom skrenuo, i to baš kad se počeo zaljubljivati. Nikad nije znao zašto je ljubav imala tako negativan utjecaj na njega, kako je sebi dozvoljavao toliku slabost.

Njegova mašta pokazala mu je koliki je romantik, pa je to predočio i u stvarnost, počeo je mariti za stvarnost, svakim danom živio je svoju narukvicu kroz sebe. Postao je ono što jeste. Ali, Aja je bila i ostala nešto posebno u njegovom životu. Zbog nje je naučio da sanja, zbog nje se borio sam sa sobom i pobijedio utamničenog sebe. Zahvalan je Bogu što ju je poslao u njegov život. Kada mu je ljubav okrenula leđa, okrenuo je lice ka svijetu u kojem je ugledao puno patnje, nepravde, laži, svijetu kojem je potrebno više ljubavi, ali ljubavi prema istini, vjeri, pravdi, pa je to i zavolio, postao je borac istine. Postao je

129

san mnogih djevojaka. Željele su ga, gubile pred njim dostojan-stvo, a on je samo jednu želio, samo njoj odan bio. Promijeni se čovjek, malo, puno, previše, ali se promijeni, polahko, nepri-mjetno i iznenađujuće. U tom trenutku shvatanja, izrekao je:

− Moja je ljubav prema tebi pobjeda, jer sam ja od nje imao koristi, jer su drugi od nje imali koristi.

Nadija

Ime mi je Nadija. Imala sam dvadeset jednu godinu kada sam ga upoznala. Bila sam student Tehnološkog fakulteta. No-sim hidžab, svojim ličnim izborom, od svoje šesnaeste godine. Imamo dvospratnu kuću u gradu. Na prvom spratu živimo mi, a drugi sprat izdajemo studentima. Do sada su stanovale uvijek djevojke; s njima bih se sprijateljila i stjecala divna poznanstva, ponekad i ona manje lijepa, ali sve je to život. A tada, uselila su se trojica mladića. Bilo je to nešto sasvim novo za mene, i izazivalo je u meni nelagodu. Preplavio bi me stid u njihovoj blizini. Trudila sam se spuštati pogled, napraviti veliku distan-cu, zbog svoje vjere, zbog svog imana. Ali jedan među njima bio je toliko uporan i neobičan, da je moj trud bio uzaludan, nisam mogla izbjeći njegovu blizinu. Možda u početku nisam mogla, ali poslije nisam ni htjela.

Teško mi je progovoriti kada sam neraspoložena. Izgova-ram riječi nasilu, a riječi kao da se protežu, neuračunljive su, vrlo sažete. U takvom stanju bolje da nikada iz mene ne izađu, bolje da odšutim i ponudim nešto ljepše od njih, tišinu. Imam još mnogo mana, a njemu kao da nijedna nije smetala, kao da ga nijedna nije mogla odbiti od mene, kao da ih je sve slatko zavolio. Smiješio bi se kad bih bila ljuta na njega, nasmijavao me da me oraspoloži, i uspijevao je.

Ne znam kako je bivalo sve po njegovom! Sve smo to, to-bože, nazivali prijateljstvom. Ja i prijateljstvo s muškarcem? Nezamislivo! A desilo se. Samo je sve skriveno pod maskom

130

prijateljstva. Pekla me savjest, stalno, nisam bila mirna sama sa sobom; to nisam ja, nije tako trebalo biti, ali glas mog razuma nije bio jači od glasa srca.

I što je najgore, volim što se sve tako desilo. On je baš taj Malik.

Kod mene je primijetio čvrst karakter, jak temperament, kakav nikad prije nije sreo, i nije mogao odoljeti tom izazovu. Prilazio mi je iz inata da vidi hoće li uspjeti da me smekša, da oslabi glas mog razuma i pojača glas mog srca.

− Imaš lijepe oči − rekao mi je − ali gorim od želje da vi-dim koliko ljepše mogu biti, a to ću vidjeti samo onda kad me zaljubljeno pogledaš.

− Ovo mi se nimalo ne sviđa − rekla sam mu.− Šta?− Brzina kojom rasteš u mom srcu. Dao mi je do znanja koju igru igra. Igrao se i uspio je. Kao da

ga vrijeme ničemu nije naučilo. Zar nakon toliko povređivanja sebe odlučuje povređivati druge? Slatka su osvajanja ljudskih srca, pa se neki zadugo ne vezuju da bi ih što više osvojili. A zar nije slađe osvojiti jedno, i svakodnevno ga iznova osvajati, do kraja svog života? Često srećemo osobe s gladnim egom, koji ga hrane zavodeći novu dušu, njenom čežnjom i interesovanjem, gladni i žedni pažnje. Povređuju sve dok se ne zasite, pa kad opet izgladne, zažele čuti vapaj duše, vidjeti njene suze. I sve to nazivaju ljubavlju, za sve to imaju izgovor.

Kasno je shvatio šta je učinio, možda drukčije nikad ne bi ni shvatio šta osjeća prema meni. Sve ga ponijelo, njegova nova sposobnost osvajanja, potčinjavanja, njegove promjene nabolje. Kad je konačno uspio zaboraviti Aju, bio je presrećan zbog same te činjenice, a ja nisam mogla preći preko njegovih grešaka, izbacila sam ga iz svog života.

Jako sam ponosna, mnogo više od njega, ali veličinu njego-vog ponosa spoznala sam kada je prestao pokušavati da ispravi svoju grešku. Ako ga želim zaboraviti, zaboravit će me, bio je u tome odlučan. Ni moja ni njegova odlučnost ništa nam nisu pomogle. Nismo mogli, a poslije više nismo ni htjeli.

131

Jedne odabrane znakovite noći došao je ispred moje kuće i pozvao me da izađem vani, da popričamo. Pristala sam, kao da sam jedva dočekala da me pozove. Da vam ne pričam kakav sam okršaj imala s roditeljima zbog te ludosti. Pričali smo o svemu, o prošlosti, o našem prijateljskom odnosu, sve uz suze i snažne emocije, sve dok nije napravio uvod u izjavu ljubavi, a koju sam predosjetila. Ne želeći to čuti, potrčala sam prema ulazu u dvorište.

− Ostani! Samo večeras ostani, samo večeras utišaj razum i slijedi srce − rekao mi je.

Neodlučno sam stajala okrenuta mu leđima. Ali nešto je prevagnulo.

− Ponekad mislim da je društvo uspavano zbog iluzije koju nam predstavljaju filmovi, serije, knjige. Zašto si me uvukao u tu iluziju kad sam konačno prestala vjerovati u nju? Zašto vjerujemo u to? − upitala sam ga.

U tom pitanju vidio je i razlog zašto sam ostala, da mi od-govori na sva pitanja na koja nisam imala odgovor. Odgovorio mi je:

− Možda zato što je to lijep i ostvariv san? Da nije, zar bi se toliko njih odvažilo da sanja isto? Samo još nismo uspjeli shvatiti da čarolija nije stalna, ona je raspršena na određene trenutke. Sve je u trenucima. Kad divni tren prođe, i postane neponovljiv, jako boli. U tom bolu pomiješamo iluziju i stvar-nost. U pravu su i oni koji to nazivaju iluzijom, i oni koji to na-zivaju stvarnošću. Zar ti i ja nismo dokaz onih koji su živjeli te trenutke na javi, i koji upravo sada žive jedan od njih? Zavolio sam Aju. Bio sam nezreo. Nisam tada mogao shvatiti da ona nije za mene. Nije onakva kakvu sam je u iluziji stvorio. Nadija, da mi je Bog dao priliku s Ajom, ne bih upoznao tebe, a to bi mi uskratilo ovu mladalačku sanjivost i toplinu, lijepa osjećanja i spoznaju, ovu ljubav tako tihu i punu povjerenja. Sve ima svoje razloge, sve ima svoje vrijeme. Za neke trenutke treba sazreti, nekih ljudi, nekog sebe treba biti dostojan. Morao sam sazreti za tebe i za ovu misiju.

132

Prošetali smo do obližnjeg parka u tišini i neizvjesnosti, mogao je osjetiti moju nervozu.

Dok je mjesec bacao svoje bijele zrake na drveće i cvijeće, sjedili smo na klupi zagledani preda se i prepuštali se tišini, sve dok nisam utonula u san nehotice se naslonivši na njegova ramena.

Bio je to od samog početka pogrešan način da se voli. Takav odnos moja mi vjera nije dozvoljavala. I sad sam opet dozvolila nešto što nisam smjela. Probudila sam se u cik zore, u čuđenju, ali kada sam shvatila da sam s njim prespavala vani, na nje-govom ramenu, ludost koju nikad ne bih učinila, krenula sam bez riječi kući, posramljena.

Aji je ispričao deset priča. Voljela je gledati i svijet iz njego-vog ugla, nestvarnog i maštovitog, ono što rijetko ko shvati i osjeća. Valjda je voljela i njegovu neobičnost, toliko da je vjero-vala u istinitost njegovog pripovijedanja, kao da je to zapravo sve tako.

Strahovali smo za njega, postao je teoretičar zavjera, poput djeteta koje želi biti supermen, heroj.

Znala sam da mu to donosi veliku brigu, nemiran život i nemir u duši, ali želio je prihvatiti tu žrtvu. Rijetko ko to razu-mije, rijetki to prihvataju.

− Malik, ubit će te! Smjestit će te u zatvor! − govorili su mu.− Mislio sam da svako živo biće čezne za dužim životom.

Onda sam sreo biće koje čezne za kvalitetnim životom, koje susret sa smrti nikada neće iznenaditi. Sretoh sebe. Dok na onom svijetu jedni previše pate, drugi previše uživaju, mi svi, ovdje, i patimo i uživamo, samo ništa previše, samo jedno više od drugog. Ovdje smo kao u čekaonici. Čekamo svoj red da nas prime i da nam postave dijagnozu.

Kada sam diplomirala, shvatila sam koliko je svako njegovo odsustvo okrnjilo svaki moj značajni događaj. Nijedan nije potpun. To mogu priznati samo sebi u skrivenim mislima, i

133

to je previše za mene. Dok je on pokušavao ispraviti svoju grešku, učinio je da ja pogriješim, da mu ne dam drugu šansu, a zaslužio je.

Kako je samo čovjeku teško biti iskren prema sebi, na kojem je stupnju znanja i morala, časti i vjere. I kada govori da nije ništa bolji od tebe, on ne misli tako. Na površini je skroman, a duboko u sebi uzdiže sebe, voli sebe, divi se sebi.

Nedostaje mi. Zar je moguće da sam toliko ponosna? Kao da ne postoji novi početak! Jadno moje srce sa mnom, mora šutjeti i trpjeti!

Ne živi u prošlosti, kažu mi. I ne živim, velim im, ona živi u meni, s pravom, s nevjericom, s prijekorom, drska i srdita. Kaže mi da je život šalje da naplati stare dugove. Dugujem životu svoje srce, da ga slomi kao što sam drugima slamao, kao čašu od pod, a onda da te slomljene dijelove izlomi na sitnije komade, sve dok ne postane prah, da jače boli, da bol duže traje. Kažu mi da ne živim u prošlosti, kao da život u njoj ovisi samo od mene, kao da je moguće od nje pobjeći.

Bila sam jedna od njih, a sada su mi smiješni ljudi koji bježe od svojih osjećanja. Kako je samo uzaludan njihov korak, njihov prkos i ponos. Ne znaju da srce uvijek podsjeća na ono što mu je posebno i ono čemu je posebno.

Ponosu, dodijao si mi, zbog tebe ne činim ono ispravno, robujući tebi nosim u sebi još nemira.

Poslah ponos u prošlost, neka dođe samo kad je neophod-no. Zar nije vrijeme da počnem činiti ispravno, ono što meni i drugima daje mir?

134

11

Danas mi je rođendan, a svaki rođendan mi je, čini mi se, najtužniji dan u godini. Podsjeća li me na njega išta više od mog rođendana?! Pući ću od ljutnje, od prkosa. Nikad nikog nisam duže voljela od njega, tri cijele godine, a kako sam kre-nula, bit će i cijeli život. Sjećam se, kao da je jučer bilo, kad je živio gore, na gornjem spratu. Ne možete zamisliti koliko mi je samo teško ići na sprat i biti u svom dvorištu. Sve podsjeća na njega. Koliko sam samo puta željela pobjeći odavde. Tražila sam načine, i uspijevala. Odem na duži period, ali moram se vratiti svome domu, tu je moja porodica.

Sjećam se kako je uvijek mojima pomagao oko svih radova napolju, oko svih kvarova u kući, idealan zet. Svi su ga već zavoljeli, čak i ovaj moj ludi komšiluk, mislim da niko nema luđeg. Komšinica Fata, noćna ptica, kljucala bi poslije ponoći u drva, motikom u zemlju, kad sav normalan svijet spava. Cijeli dan bi prespavala, a onda cijelu noć radila u dvorištu. Ako nešto vani šušti i lupa, znali smo da je to noćna ptica Fata. Navikli smo na te zvukove kao što se kuća pored puta navikne na zvuk vozila. Momci kao momci, slobodniji, često luđi, pritrčali bi u gluhu noć u njen vrt da pomognu Fati oko okopavanja žita. A Malik bi mi pokucao na prozor u znak da se iskradem vani. “Hajde što Fata pravi buku, skrenula je s uma, ali što i oni momci stvaraju neku buku, ciku, smijulje se

Nadija

135

mnogo glasnije od Fate, a stranci su među njima”, ogovorao bi komšiluk. Sve bi naš komšija Himzo, dvogledaš, prenio narodu ko, kad i šta radi. Moji bi doznali, i nastala bi pometnja, pokajali bi se što su primili te mladiće u kuću. Više nijednog od njih trojice ne bi željeli za zeta.

− Fato, imam komšu, udovac, hoćeš da ti ga sredim, da sama ne tabonjaš noću − reče Malikov drug.

− Sine, bolje je meni ’vako. Imader tako jednog gursuza, nikad za jedan sto da posjedimo. Ja iz njive, on na pos’o, on s posla, ja u njivu, i tako sve.

− A zimi? − upita Malik.− Eh, sinko, zima i jest problem. Kad počnem čeprkat’ po

kući cijelu noć, te pometi sobu ovu, sobu onu, operi kamaru suđa koje je cijeli dan isprljao dok sam spavala, poleti tamo, poleti ’vamo. Ništa on ne znade za sobom pospremit’, ni svoj tanjir oprat’. Meni, sinko, valja jest makar dva puta u jednoj noći, u noći mi je i doručak i ručak, a večeru i treba promašit’, slušala ja na televizoru.

− Ma ne možeš, Fato, u kući biti cijelu zimu. Ima da se ove zime plazaš s nama − reče joj Malik.

Znajući ih, mislim da će to doista i uraditi, nagovoriti ženu da se plaza u po noći. Dva smo sata proveli s njom, ismijala sam se da valja. Drukčije komšinicu Fatu ne bih ni viđala.

Sjećam se, dok je tu živio, kada je bila Nova hidžretska godi-na, došao je na ideju da nas petero, moja drugarica Lejla, njih trojica i ja, idemo obići komšiluk noseći im kolače. Odlučili smo prvo otići kod rahmetli komšije Himze, dvogledaša i sve-znalicu. Šta god bi ga upitali, on bi dao odgovor na to, nebitno iz koje oblasti: kulinarstva, poljoprivrede, medicine, nauke, vjere. Lovio je sljepiće u teglu i sakupljao pse lutalice. Prići njegovoj kući ili ući u njegovu kuću, bila je hrabrost. No, mi smo odlučili biti hrabri.

Da doživljaj bude veći, u njegovoj kući zatekli smo komšiju Merhaba − to mu je nadimak, stalno je govorio “merhaba”, garant i sam sebi. Samo što smo ušli u kuću, komšija Merhaba reče nam:

136

− Merhaba, omladino.− Merhaba, Merhaba − odgovorismo mu svi uglas, a momci

se s njima rukovaše.− Bujrum, uzmite − ponudi nas Himzo živim mesom. On je jeo sve samo živo, ali bukvalno živo.− Sad mi jeli − reče Lejla i tako nas poštedi izgovora.

Imao je i komšija Himzo ženu. I ona je rahmetli, a i priča za sebe. Jedina je koja je mogla praviti društvo komšinici Fati, a komšinica Fata ju je izbjegavala, smatrala luđakinjom, jer ona bi barem radila pristojan posao, pošteno, sama za sebe i svoje potrebe, dok je Himzina žena krala po selu. Jedne noći ukrala je bure u kojem je spavao ćuko, kako bi od komšija ubrala pa-prike, paradajz i krastavce. Ponekad bi navečer ustala i vrištala na prozoru, probudila bi sve, naravno, osim Fate. Njeno ludilo trajalo je dugo. Jednog dana u tom stanju na Himzu je prosula lonac kipuće vode, opekotine su bile takve da mu nije bilo spasa: umro je u agoniji. Nedavno, poslije toga, izašla je gola, bez ijednog haljinčeta na sebi i spavala na putu. Tu je i umrla. Pričalo se da je pravila drugima sihire, zato je umrla bijedno, kako je i zaslužila. Sihirbazi nemaju sreću ni na ovom ni na onom svijetu. Svi su joj se smijali, a komšiluk je dobio neki svoj mir. Rekoh ja da imam najluđi komšiluk.

Teška su sva ta sjećanja, a još teže ovo posljednje. Nekoliko mjeseci bila sam nestabilna u hodu i imala vrtoglavice i bolove u kičmi. Nisam mogla normalno funkcionisati, sve sam manje hodala, a sve više u krevetu boravila.

Kada su bolovi postali nepodnošljivi i kada sam danima znala ostati u krevetu, odlučila sam otići na detaljne pretrage. Otkrili su da imam multiplu sklerozu, da mi se tjelesne funkcije mogu pogoršati do teške invalidnosti, da postoje neke terapije, neke operacije. Ništa me od toga nije zanimalo, polahko sam se opraštala od života.

Sva svjetla radosti u meni su pogašena. Molim te, Bože, upali jedno, upali. Teško je živjeti u tami.

137

Malik je došao pred moju kuću i pozvonio na vratima. Majka je izašla da mu otvori, a ja sam u tom trenutku ležala u dnev-nom boravku. Kraj mene su bila invalidska kolica.

− Selam. Kako ste?− Dobro, Malik. − Došao sam zaprositi vašu kćer. S vašim dopuštenjem ušao

bih u kuću.Čula sam njegov prijatni glas, zbog kojeg je moje srce po-

drhtavalo kao liska na vjetru. Preplavili su me osjećaji srama i nervoze. Mogla sam u istom času poletjeti i u zemlju propasti. Majka ga je gledala u čudu. Poznavala je njegovu ludost, ali je ovog puta u ludosti bio ozbiljan. Pričao je s takvom odlučnosti da sam se pobojala onog što slijedi. Majka ga uvede unutra, a on samo tako stade kraj mene, čučnu, izvadi prsten i upita:

− Hoću da se udaš za mene? Dok je pokušavao staviti prsten na moju ruku, u bunilu sam

je sklonila, dajući mu do znanja da ne želim, da nije uredu to što radi, da je čista ludost i da mora stati. Ali nisam mogla naći prave riječi da mu to i kažem.

− Ne prihvatam “ne” − reče mi želeći me uvjeriti da ne postoji način da ga neko od toga odvrati.

Nedugo, da drama bude veća, pojavi se i efendija, da nas vjenča. Da mi je neko pričao da će mi neki momak bahnuti u kuću s efendijom, i u isto me vrijeme zaprositi i oženiti, ne bih mu vjerovala. Mislila bih da je jako luda šala, a ipak je jako luda istina. Nisam znala šta je time htio postići, samo znam da mi je svojom impulsivnošću darovao trenutak za pamćenje.

− Ovo nema smisla, Malik − rekla sam mu, opirući se svemu tome. Na umu mi je bilo samo šta će narod pomisliti, da se moji roditelji ne postide. On se okrenu mojoj majci i reče:

− Gospođo, svjestan sam da je ovo ludost, da se djevojka ne treba udati bez znanja i bez saglasnosti oba roditelja. Znam i da vaša kćerka ne bi pristala na ovu ludost, zato sam odlučio primorati je, i vas i nju. Pomno sam se raspitivao o njenom sta-nju. Jako me zaboljelo kad sam čuo da je bezvoljna, potištena, da se predala, da je zatvorena između četiri zida čekajući da

138

je bolest potpuno onesposobi i život joj ugasi. Silno je volim i ne mogu to dozvoliti. Ne želim zamisliti svoj život bez nje. U pitanju je život i sreća vaše kćerke, nisam ja. Ne želim je do-ticati na nedozvoljen način, a želim da budem njen oslonac u prvim koracima, na svim terapijama, da u meni pronađe svoju snagu. Zato je ovdje efendija, doveo sam svjedoke, i vas želim za svjedoka. Da mi je povjerite, a da šerijatskim vjenčanjem bu-demo dobri pred Bogom i pred narodom. Ne želim sada civilno vjenčanje, a znate zašto? Zato što će na civilnom ona koračati prema meni, sama, zato što će njeno vjenčanje biti onako kako je oduvijek sanjala. Molim vas da se ne obazirete na to šta će narod reći. Ovo će sve biti između nas, niko neće saznati da sam bahnuo ovako iznenada, da smo ovo neplanski odradili, znat će samo da se udala, onako kako dolikuje, šerijatski, a za civilno možete reći istinu, jer će svi oni biti pozvani, da vide u njoj puni život, da vide kako ju je život ponovo obgrlio, a i ona život. Neka prave priču kakvu hoće od odlaganja civilnog vjenčanja. Narod k’o narod. Da budete mirni, obećavam vama, i kunem se Bogom, da neću leći u njenu postelju sve do civilnog vjenčanja. Prihvatate li?

Majka se u početku opirala, ali je pristala, ne drage volje, a ja kao da sam samo čekala njen pristanak. Šutjela sam i čekala da sve sami ugovore, nisam imala dovoljno snage za opiranje. Možda će se tako i moji malo odmoriti od mene. Ali s druge strane, nisam željela da me uzima iz sažaljenja, da mu budem na teretu.

Nakon što smo se svi potpisali, uzeo me u naručje i odnio u auto.

− Po njene ću stvari doći večeras − reče mojoj majci. Ne dade ni da se pozdravimo, nije to smatrao nekim rastankom.

Dok smo se vozili, neprestano sam se pitala zar je bilo po-trebno da me ovakvu i ovako pokupi kako bih pošla s njim, kako bi se desilo pomirenje? Drugog načina kao da nije ni bilo. On me želi ovakvu, bila je misao koja bi uvijek posuzila moje oči. Ponio se junački, ali, zar je i on čekao da mi se ovo desi kako bi iz njega izronio junak? Kako god, on je moj junak.

139

Samo za nas dvoje iznajmio je prvi sprat jedne kuće. Kako je samo bio pažljiv prema meni. Neko bi rekao da bi pažnja prema djevojci u invalidskim kolicima trebala biti ta da je svugdje nosi, da sve čisti i kuha, ali ne, ukazivao mi je pažnju dok smo sve to radili zajedno. Nije želio da se osjetim beskorisno.

Vrijeme je prolazilo, ali nikakvog značajnog pomaka nisam osjetila. Gubila sam nadu. Ponovo sam klonula i postala bez-voljna sve dok me nije podigao na noge i rekao:

− Nadija! Želim da prohodaš kako bi trčala sa mnom po parkovima, ulicama, plažama. Ne želim to zbog sebe. Ja sam uvijek sretan pored tebe. Ako ti ne možeš trčati, ja ću radostan trčati oko tebe. Ali, želim da prohodaš zbog sebe, kako se više ne bi osjećala bespomoćnom misleći da si mi na teretu, i kako bih povratio ono tvoje vedro lice kao kada sam te upoznao. Ne korača se samo nogama, korača se i pokušajem, borbom, vjerom. Zato koračaj, nemoj prestati da koračaš!

On je bio moj doktor, doktor prirodne medicine. O svemu se on informisao, sve moguće liječnike prirodne medicine kon-taktirao je. Tad sam prvi put, za tri mjeseca, uspjela biti na prvoklasnoj hrani, biti vegetarijanac. Nije bilo lahko, nije bilo bezbolno, mnogo toga se mora pretrpjeti dok se organizam ne regeneriše. Nas dvoje nazdravljali smo uz ljutu papričicu umućenu s vodom, taj čarobni antibiotik podigao bi nam ras-položenje, dao nam snagu i poboljšao rad organizma.

Pozitivno razmišljanje, zdrava ishrana i fizička aktivnost, izliječili su me potpuno. Tri sam mjeseca bila u Malikovom stanu, druga dva, do potpunog oporavka, bila sam svojoj kući. Ljekari su bili zadivljeni, smatrali su me još jednim slučajem gdje je rijetko čudo odigralo svoje. Samo, zaboravljaju da ima i čuda po koje moraš otići da bi ti se desila, a ima i onih koja sama dolaze. Kod mene se desilo oboje. Došao je on, moje čudo, pa smo zajedno otišli pokupiti drugo čudo.

Kada sam potpuno ozdravila, došao je na red moj san.

Kažu da je mlada na dan svog vjenčanja nervozna kao nikad u svom životu, a meni je moja porodica izgledala nervoznija od

140

mene. Više sam bila opijena trenutkom, u nekom toplom zano-su, lebdjela sam negdje u visinama, a njegov se lik pojavljivao u svakom oblaku koji me okruživao. Obukla sam vjenčanicu i čekala da me izvedu njemu. Prvi pogled mladenaca na dan njihovog vjenčanja sličan je čeznutljivom pogledu onih koji se tek zaljubljuju, puni stida i nekih leptirića u stomaku. Mada, sve to ima veze sa srcem; ako leptirići igdje lete, lete oko srca i na srce, i svojom navalom otežavaju i ubrzavaju otkucaje. Može li iko zalediti taj trenutak, taj pogled, da ga okuje kao led rijeku?

Nije želio da cijeli dan bude samo romantičan, da plešemo romantične plesove, da siječemo tortu, i sve ostalo što je danas uobičajeno, već je taj dan ukrasio i neobičnim ludostima. Znate šta je uradio prvo kada sam ušla u auto u vjenčanici? Izvadio je iz džepa dvije cigarete i dao mi jednu.

Zabezeknula sam se.− Što to? Zar da se navučemo na cigarete na dan našeg

vjenčanja.− Uzmi. Nećemo ih paliti.− Neću.− De, uzmi. Želim da osjetiš nešto.I uzela sam, pet minuta smo stalno vadili i držali na usnama

cigarete. Ali to nije sve, dok smo se vozili, podigao je svoju ko-šulju da vidim šta je ispod nje, a ispod nje je bio dres njegovog omiljenog fudbalskog kluba, koji inače ne podnosim. Dok su svi na skromnoj fešti ispijali sokove, mi smo uzeli po čašicu umu-ćene ljute papričice, poslije koje smo morali još po dvije čaše obične vode kako bismo ublažili ljutinu u ustima. Na svadbi je veliku pozornost privukao Haris, kolekcionar zagrljaja, Malikov školski drug, možda čak veću i od nas mladenaca. Ukrao nam je dan grleći sve goste, ukrao nam je toliko šašavih osmijeha.

Svemu tome slatko sam se smijala, sve te ludosti potpuno su me opustile. Bilo je predivnih trenutaka na mom vjenča-nju, kao u bajkama, a vidite, ja vam samo spominjem te lude trenutke. Znao je on koliko je bitno obogatiti nečije uspomene treptajima duše, smijehom i ludostima. Ako dodir ruku ne

141

izazove nikakvu snažnu emociju, on se i ne pamti, pamte se samo ona djela koja izazovu posebnu emociju, bilo suze, bilo treptaj duše, bilo nervozu, bilo smijeh i čuđenje, a kad se sve to pomiješa, mnogo je bolje.

KRAJ DRUGOG SNAKRAJ JESENI

142

MALIK

Ovaj svijet, ovaj život optička je varka. Izgubljeni smo, a niko se ne plaši neizbježnog buđenja. Samo rijetki, ali i oni se gube, ponekad i nesvjesno. Kada bolje pogledaš u oči stvarnosti, sve je ovo slika Dana sudnjeg, svi se za sebe brinu, ne opraštaju nesavršenstvo. Naučite me kako da me se ne tičete! Svi ste tako prolazni, a u sebi nosite neprolaznost, koja će zaživjeti samo darovanim savršenstvom, darovanom vječnošću. Slobodna volja duše poput je puštanja ubice na slobodu. Što su mi ljudi jasniji, sve su mi licemjerniji, neiskreniji, sebičniji. Ne želim ih više upoznavati! Ne želim! Ne želim da se nalaze u blizini onih iskrenih. Ubit ćete ljudskost ako tako nastavite! Možda je i bolje što sam živio u iluziji, tako je sve imalo smisla. Sada vjerujem da je distanca najbolji izbor. Svaki je čovjek previše zauzet so-bom, da mu ne treba previše tebe. Jedina iznimka je ljubav, ona ne zna za previše. Ponekad me podsjetite da postojim, svojim osmijesima, iskrenošću, suzama, svojom ljudskošću. Ja više ne znam drukčije postojati. Pretjerujem, znam da pretjerujem, ali šta ću, tako se sada osjećam!

Ajo, eto, ispričao sam ti prvu priču, i kako vidiš, sve je bio san, iz kojeg se nisam htio probuditi. Kad sam Bezimenu izgu-bio, svoj drugi dugi san, umro sam na neki način i djelimično se probudio u stvarnosti. Niko me nije lagao, samo sam ja kroz uši nade čuo lažne riječi. Bježao sam od nje da je zaboravim, bježao zaboravljajući da se od svog srca ne može pobjeći. Tek kad srce pobjegne, i ti si pobjegao. Kad sam one nemirne duge noći, koju sam ti spomenuo na samom početku, izgubio i oca, umro sam još jednom, i tada se potpuno probudio u stvarno-

143

sti. Do sada nisam znao koliko boli ispraćaj voljene osobe na onaj svijet, sada znam. Sve te moje isprazne nade pravile su od mene nekog ko je mislio da nešto ima, a nema. Možda me ta laž najviše povrijedila. Ta dva sna potpuno su raspršeni, ostali smo samo moja stvarnost i ja, i možda neki novi snovi koje ću odsanjati do kraja svog života, snovi o nekom mirnijem svijetu. Ponekad me strah laži kojima lažem sebe, više nego bilo čijih. Zato nemam smiraja.

Ima suza koje su obilježile moje lice, toliko neiscrpne i traj-ne da u njih umočih tintu i pisah, a sve što su suze napisale za mene je stvarnost. U završnici je ključ, a ne znamo kad je naš kraj, naša smrt. Zar vrijedi rizikovati sa suludom pretpostav-kom? Ne vrijedi! Moja misao o skoroj završnici bila je najbolji izbor, i nikad više tu misao nisam napuštao. S njom sam živio i osjećao se živim. Na vrijeme sam ugrabio tu misao, prije sa-znanja da bolujem od teške bolesti.

Taj starac, to zrelo ja, ponovo ušeta u moje misli, da poraz-govara sa mnom o prošlosti, dok je još pamtim, dok sam još sav svoj.

− Šta je s Bezimenom?− A ona, Bezimena, ona je ona prava, meni suđena, da me

voli u tišini i da je volim u tišini. Prisutna je kao moja inspiracija i motivacija, kao konačnica koja se ne imenuje. Mi smo jedno drugom pečat ljubavi.

− Ima priča koje tragaju za krajem, stoje ispred kraja, a ne-maju kraj − reče starac smješkajući se, a u njegovom smiješku vidio se oprost, odlazak. Nastavio je:

− Iako je prošlo toliko vremena, vaša ljubav nikad nije proš-la. Polahko se udaljavate, ali je vaša blizina vječnom tintom zabilježena, tu zaleđena, tu će i opstati. Bio si zaluđen Ajom, kako sada gledaš na nju?

− Ona u ljubavi nije imala dostojanstva ni ponosa. Zato je krenula u drugom smjeru, a ja sam želio nešto više od toga, pa sam je tako lahko zaboravio čim sam upoznao Bezimenu, s dostojanstvom, karakterom, s ponosom, časnu, teško dokučivu.

− Pao si u depresiju zbog Aje, što ti Bog nije uslišio molbu

144

za priliku s Ajom, a onda si ugledao mudrost neispunjenja svoje želje − dodade starac.

− Da. − Zašto si Aji pripisao svoj pobunjenički duh, kada ona to

nije bila?− Ne znam, nisam želio da nas jasno odam, ko je ko, kad

je ko. Vješto se skrivam kroz nju i ostale junake, i nju vješto skrivam kroz sebe i kroz ostale svoje junake.

− Ponekad si odustajao od svoje borbe, ponekad se u nju vraćao. Šta sada misliš o žrtvovanju svog mira zarad istine?

− Boli sva ta borba, boli kad ti mnogi okreću glavu, kad te mnogi gaze samo zato što si pošten, a još više kad ti to urade oni koje voliš.

− Niko nije ni rekao da će biti lahko. To je cijena koju svaki borac za pravdu mora platiti. Ovaj svijet će brzo proći. Na onom svijetu koga Gospodar svjetova uzdigne, on je uspio, koga po-nizi, on je propao. Zar se ne vrijedi malo strpjeti, samo malo? Koliko god se tebi sve ovo činilo dugim, kratko je, prekratko. Strpi se. Pri prvom udarcu moraš znati biti strpljiv.

− Uvijek ih negativno iznenadim svojim greškama. Kako to da oni mene više ne iznenađuju svojim? Možda su me moje greške previše oslijepile da više ne mogu vidjeti tuđe? Kamo sreće da su i njih njihove oslijepile. A kad već nisu, njihov fokus na moje greške naučio me mnogo čemu. Propast će ono za šta se oni bore, i oni zajedno s tim, bit će poniženi još na ovom svijetu, ako Bog da, siguran sam u to, osim ako On neke od njih ne uputi na put pokajanja.

− Imam za tebe radosnu vijest, hoće, propast će, njihove će laži izaći na vidjelo. Tvoj brat Mihran nastavit će tvoju misiju zajedno s djevojkom koju znaš, u čiju snagu srca istinski vje-ruješ. Njih dvoje će zajedno koračati tim prašnjavim putevima. Bit ćeš ponosan na svog brata. A sada, želim da mi kažeš nešto još o Bezimenoj? Zašto je ne nazivaš njenim imenom? Šta je ona sada za tebe?

− Ime je nebitno, kao ni to zbog čega smo se rastali, ni šta se desilo na javi, a šta u mašti od onog što sam ispričao. Ona je, do sada, jedna od najljepših lekcija moga života, jedna od

145

najljepših tuga i radosti. Kad ona zavoli, silno zavoli. Nasilnik je svako onaj ko povrijedi njeno srce. Jedan od tih nasilnika bio sam i ja. Loše sam se prema njoj ponio, bio sam previše nezreo. Tad mi je sve bilo ispred Allaha, pa sam sve, zajedno s njom, izgubio.

− Dobro si rekao, bila je lekcija. Najbolje je kad velike stvari dolaze u zrelosti, da sve ide polahko, korak po korak. Nečeg previše može pomutiti pamet. Malik, Aja ti je bila najsličnija, poslan si joj kad si joj najviše trebao, poslan si da joj učiniš život malo smislenijim, lakšim. Voljela te na svoj čudan i jedinstven način. U mnogo čemu kod nje si bio prisutan, i bit ćeš. Imaš posebno mjesto u njenom životu, i to je dar za nju. A Bezimena, o kojoj si najviše rekao kroz ličnost Nadije, još će biti prisutna u tvom životu. Možda zauvijek, možda samo nakratko. Ostavio si neizbrisiv trag u njenoj duši, kao što je i ona u tvojoj. Odsanjao si i taj posljednji san, najljepši od svih. Sad si u stvarnosti, i u toj stvarnosti ona možda bude, a možda i ne. Sada znaš svoje greške i na javi i u snovima.

− Znam.− Malik, sjećaš li se kako si prije zamišljao svoju smrt?− Pored osobe koju volim.− A sada?− Sada s mišlju o Gospodaru, radujući se susretu s Njim,

čvrsto se nadajući da će me uvesti u okrilje Svoje milosti.− Kada bi imao izbora, da li bi živio dugo ili kratko?− Ono bih što je najbolje za mene, a ne znam šta je, zato

prepuštam svoj život Njemu, ionako je Njegov. Samo znam da što više imam otkucaja srca, više će u mom srcu biti utkano Njegovih riječi, one će biti moja snaga i utjeha, one će biti naj-vredniji poklon koje mi vrijeme može dati. Svaki put kad sam pao na dno, okovan lancima grijeha, vidio sam Njega kako me doziva da Mu se vratim, znajući da ću tek na dnu vidjeti da je On ta vječnost i ljubav za kojom tragam, znajući da ne znam ustati bez Njegove pomoći, pa bi me sa dna uzdigao u visine. Divan je moj Gospodar. Uzdam se u Njega i oslanjam na Njega, ljepša je stvarnost s Njim makar bila i puna bola i tuge, nego lijep san bez Njega.

146

Eh, ta jesen, s njom je sve Malikovo najljepše počelo i za-vršilo se. Prije nego što sam spustila pero, otišla sam posjetiti Mihrana, Malikovog brata, vidjeti kako je i uzeti nešto Malikovo od njega.

Mihran je jako sazrio nakon očeve i bratove smrti. Ta golema tuga razarala ga je, gubio se neprestano, iz vjere

u grijehe, iz grijeha u vjeru. Cijelog života mislio je da je on taj koji ima plan i živi po njemu. A tad više nije bio siguran čije je planove sprovodio. Postao je pisac. Nije pisao jer je želio pisati, pisao je jer su ga okolnosti bacale u samoću u kojoj je pisanje olakšanje. A onda, kada nastane to što treba nastati, kada nauči to što je trebalo naučiti, život ga izbaci iz samice nevjerovatnim slijedom događaja, prilika i ponuda u to plani-rano djelovanje po iskustvo. I tako konstantno, od samice do iskustva, od iskustva do samice. On neprestano napreduje, ideje mu se neprestano rađaju. Drugi se zajedno s njim čude njegovom uspjehu. Jer, šta je bespomoćnost bez strpljenja? Šta je strpljenje bez zrelosti? Šta je zrelost bez samoće? Šta je samoća bez žrtve? Šta je žrtva bez bola? Bol uzrokuje žrtva, a žrtva dovodi do samoće, samoćom sazrijevaš, zrelost te uči strpljenju u tvojoj bespomoćnosti. Bespomoćnost te pred Bo-gom unizuje, a Bog te pred ljudima uzvisuje.

Neki su ljudi rođeni pod sretnim zvijezdama, brzo na-preduju, dobro žive, i ono najvažnije, idu im ljubav i posao. A ja volim svoju sporost i težinu, svoje blamove

147

i neuspjehe. Znam da je negdje tu Uspjeh, prati me, po-smatra me i smije mi se. Ne pišem vam o uspjehu koji može imati svako ukoliko želi, pišem vam o onom koji te obilježi za cijeli život i učini besmrtnim. Najavi se on, najavi, a rijetko ga ko ugleda svojim očima, ali ugledaju ga drugi, drugi ugledaju tuđi uspjeh.

Rijetko je boravio u svojoj kući, stalno bi izlazio u grad, putovao i obilazio mnoga mjesta i upoznavao nove ljude, sve dok ga ljubav ne smiri, sve dok ne upozna djevojku plave kose i nebesko plavih očiju, čiji je iskreni osmijeh bio izvor njegove radosti. Tada poče sanjati, maštati, otkrivati ljepši dio sebe, zaljubljeno sebe. Ona ga je voljela, a on u početku nije shvatao koliko je voli, dok je nije izgubio.

− Bio sam sebi zacrtao da ću joj pokloniti i ostaviti u na-sljedstvo što više uspomena, a onda sam se igrao s njenim osjećanjima i uspomenama, pa sam ih prokockao. Jedino što sam uspio postići jeste dug, dug da je volim, dug koji još nisam otplatio.

Udaljio je ju je od sebe, i nije mu to oprostila. Previše nalik onom što je Malik uradio Nadiji. Možda su uzroci rastanaka svih zaljubljenih slični, predvidljivi.

Onom stalnom huškaču u nama često bismo povjerovali, pa bismo se usudili da pokvarimo dobro, ili se ne bismo usudili da poboljšamo loše. Dok smo u dobru, nastoji da ga pokvari, a kada pokvari, nastoji da ostane pokvareno. O, huškaču, dušo koja si sklona zlu, zašto ti toliko vjerujemo?

Kada je shvatio da ne može ništa učiniti da je prestane vo-ljeti, trgnuo se i odlučio za borbu.

.Uvijek se sjećao bratovih ljubavnih savjeta i odlučio pri-mijeniti ih.

“Ja da se mučim toliko oko nje, da potrošim tolike pare, ne pada mi na pamet?!”

“Učinio bi ti to, ali nije došla ona prava, pa još ni ne znaš da bi to učinio, i mnogo više od toga.”

Sad zna da bi sve učinio. Sad mu je sve jasno, i nije nam

148

sposoban objasniti šta te riječi znače, morali bismo to osjetiti da bismo shvatili.

− Da li ti se dešava isto što i meni? − upitao ju je.− Šta? − Uzalud te tražim u drugima.− Zar ne možemo naći nešto bolje od nas? − Možda i možemo, samo je teže nego što sam mislio. Po-

nekad me to raduje, a ponekad rastužuje. Ne bih ja da tražim uzalud. Da li imam još jednu šansu kod tebe? − upitao ju je a potom šaljivo nastavio:

− Zamolio bih tvoje srce da mi dā odgovor na to pitanje, a razum da se ne miješa, upropastit će sve.

− Šta nam se desilo, Mihrane, šta nam se dešava?− Ljubav. Zna i takva biti, nespretna, djetinja, ponosna.

Nada mi ponekad raste, a ponekad se smanjuje, ne nestaje. Čud-no, ne ide u zaborav, svaki moj pokušaj bio je uzaludan. Da li

to znači da me konačno posjetila nada koja nije uzaludna? Nije sigurno sama, s njom je nezaborav. Ne znam ko nas je uspio

rastaviti. Ja? Ti? Mi? On? Ona? Oni? Pripisat ću to sudbini, tako mi je lakše sačuvati sebe nemira.

Znaš li ti da ću ja uinat osvajati cijeli svijet samo da bi moje ime dopiralo do tebe? Ne znaš? Samo čekaj i vidjet ćeš. Možda se

opet negdje sretnemo, iznenada, slučajno, i srce zadrhti kao da se ponovo zaljubljuje....

Malik bi bio presretan kada bi svog brata vidio ovakvog, zrelog, uspješnog, sretnog. Mihranu sam ispričala o onome što mi je Malik zavjetovao, i zatražila da mi dadne Malikovu plavu svesku, koja je bila sve vrijeme kod njega, a koju nisam htjela uzeti prije kraja prve priče. Ostale priče pronašla sam u toj svesci, nisu bile u Koverti vječnih sjećanja. Te sam priče nadovezala da izgleda kao da ih je meni lično pojašnjavao.

Naše šaputanje, Malikovo i moje, upotpunjeno je i zavr-šeno u nadi da nas je neko čuo. A ko sam ja, možda neko nije shvatio? Ja sam svjedok priče, ja sam Aja, njegovo proljeće, a

149

ona, Bezimena, njegova je jesen. Ja sam ona kojoj je on daro-vao drukčiji pogled na svijet i ljubav, koji mi je dao tu čast da budem očevidac jedinstvene ljudske pojave. Sve je moguće, govorit ću svojoj djeci. Pričat ću im o njoj, o Maliku, sanjaru koji je mijenjao svijet nabolje.

Kako su se sreli Bezimena i Malik? Ko je od koga odustao, ko je koga napustio, šta je ko zgriješio, na koji se način sve to odigralo? Ništa o tome ne znate, a sve je tu, dobro skriveno is-pod zavjese napisanih riječi. A cvijet još nije potpuno uvehnuo.

Ova je ljubav prisutna iznad horizonta kao fatamorgana, na sceni kao pozorišni hologram, postala je i kao položaj zvijezde, vidljiva i kada nestane, tamo gdje sadašnjost gleda u prošlost. Zar ovakva ljubav može postojati, izmišljena je, mnogi će reći. Zar se može izmisliti ovakva ljubav? Niko ne shvata manjkavost mašte. Tvoj hod mogu zamisliti, ali ne mogu i ono što te unutar tišti dok hodaš, ako prije toga to isto nisam osjetila. Na neki način pisah i o sebi.

Ponekad slavim život i dok se radujem i dok tugujem. Slavim Boga za ovakvu veličanstvenu kreaciju života, smi-

sao, izbor i ponude, za fenomenalan sklop uma. Naše vrijeme ima mnogo ključeva, koji otvaraju vrata novih emocija, spo-znaja i doživljaja. Neke vam prenesoh.

Nastala sam iz ničega.Probudila se bez sjećanja o svom nastanku.Pokušavala sam shvatiti ko sam bila kako bih znala ko ću

biti.I povratih sjećanja.Sjećam se da imam tako divnog Gospodara.Sada znam šta ću biti: um koji Mu se neprestano divi.

Nakon što sam čula da je Malik teško bolestan, otvorila sam Kovertu vječnih sjećanja. U koverti je pisalo ovo:

Ajo, sada znaš da imam Alzheimerovu bolest. U ovih dvadese-tak listova ispričao sam svoju životnu priču, sve svoje maštarije, sve onako kako se desilo i moglo desiti. Mnogo toga, nažalost,

150

nije, nešto toga, srećom, nije, a nešto, srećom, jeste. Uz sve to prilažem jednu svotu novca, da od ove sažete sjene napišeš go-lemu priču i objaviš je. Ako sve to uspiješ uraditi prije nego što se Bezimena uda za nekog mladića, iskoristi ostatak novca da kupiš sebi i njoj avionsku kartu za Dubai, i dovoljno za ostale troškove putovanja. Odvedi je u taj čudesni prirodni vrt usred pustinje, daj joj primjerak knjige i pusti je da je tu pročita. Svoje osjećaje, misli i maštarije nastavit ću pisati u svojoj plavoj svesci. Zatraži je od moje rodbine kad me više ne bude.

22. 12. 2015, Malikova sveskaKako da ubijem ovu daljinu, ovo nedostajanje, ovu želju, ovaj

san, ovo ćutanje s kojim se naša ljubav ne miri?

12. 5. 2016, Malikova sveskaJa sam Malik i volim Bezimenu. I ona voli mene, nije mi re-

kla, ali znam to... Bog me voli, upoznao me s tobom, a i ti si me zavoljela.

13. 5. 2016, Malikova sveskaPreračunao sam se; dok sam gledao da mi život što brže

prođe, život je gledao da što prije ode od mene. I sad mi govori: “Ti si mene prvi napustio.”

17. 5. 2016, Malikova sveskaKad je moj um počeo svakodnevno umovati o smrti, tek tad

sam ugledao njegovu istinsku zrelost. Sad jesam živ, ali spavam, smrt će me probuditi. Čekam smrt.

22. 5. 2016, Malikova sveskaMiris smrti osjeti onaj koji je spoznao miris života. Ako po-

znaješ svoje tijelo, primijetit ćeš i promjene na njemu i u njemu. A meni je isprva šaputalo o smrti, kasnije se glas povećavao, i ne znam koliko glasnije može biti, koliko surovije i bolnije može biti. Ali, nekako, u svom glasu nosi riječi utjehe.

24. 5. 2016, Malikova sveska

151

Znam da ne voliš fantaziju. Ali fantazija voli tebe, i želi da je zavoliš, i zavolit ćeš je, sada. Upravo ti se obraćam i tješim te svojim riječima u svom odsustvu, fantazija ima lijep oblik čak i u tuzi. Voljet ćeš ponovo, ali iluzionistu, poput mene, više nećeš sresti. Iluzionista će ti nekad nedostajati, nekad ćeš mu se u mislima nasmiješiti. Jedna od njegovih najslađih svrha bila si ti. Jedna od njegovih najljepših inspiracija bila si ti.

28. 5. 2016, Malikova sveskaŽivot jednog maslačka divan je primjer. Maslačak iz sjemenke

svog pretka proklija i izraste u žuti dukat, i tako miruje u bla-ženstvu svog postojanja. Ponekad zapleše uz šapat vjetra i uz niz prirodnih tonova koji ga okružuju. Kada ispuni svoju životnu svrhu, promijeni se u bijelu zračnu loptu s pregršti sjemenki, koje se, drage volje, prepuštaju vjetru gubeći se u ovom beskraj-nom prostoru i vremenu. Volio bih i ja, kao maslačak, plesati uz pjesme o ljubavi, samilosti, praštanju i dobročinstvu, i iza sebe ostaviti iste pjesme, ali svoje, svoje lično. Da sam sjeme poslao, jesam, da li će proklijati, ne znam. Ali, kad-tad, sve se sazna, svaki tračak našeg neznanja zamijenit će potrebno znanje.

12. 9. 2017, Malikova sveskaNe znam ko sam. Pored mene je bila ova plava sveska na kojoj

je pisalo “Pročitaj me”. Otvorio sam i pročitao svaku stranicu, i na taj način saznao puno o sebi. Izgleda da volim neku djevojku čije ime ne znam, ne znam zašto ga nisam zapisao. Možda da je ne bih tražio i zbunjivao. Riječi iz ove sveske utješile su me. Sad znam ko sam, ja sam bio onaj koji je volio i bio voljen, sada sam uspavani mladić koji čeka buđenje. Bezimena, sretan sam što će neko sačuvati moja sjećanja, moj prvi čin otvorenosti, ono što sam bio, ono što smo bili.

21. 9. 2017, Malikova sveskaOh, Bože, koga sam ovoliko volio? Ko je ta djevojka? Osjećam

da bih je ponovo zavolio čim bih je ugledao. Osjećam kao da samo nju znam voljeti. Ova bolest nije ubila ovu ljubav, znam da ću te uskoro opet voljeti. Osjećam da je to od danas.

152

KRAJ

Spuštam polahko pero, s golemom tugom u prsima, nato-pivši suzama bijelu hartiju pred sobom. Sad mi je samo ostao odlazak u Dubai, s Bezimenom i ovom pričom u rukama. Naziv ove priče za sve će biti Narukvica, samo će se za mene i nju zvati Koverta vječnih sjećanja.

154

RIJEČ RECENZENTA

“Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje Gospodar tvoj, Veli-čanstveni i plemeniti.”

(Er-Rahman, 26–27)Hvala Allahu, Gospodaru svjetova! Salavat i selam neka su na

Allahovog poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijede na putu islama!

Čovjek mašta od djetinjstva u teško shvatljivom svijetu odraslih. I niko ne zna šta znači živjeti između dva potpuno različita svijeta. Niko ne zna šta znači poznavati i razumjeti i jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne me-đusobno i zbliže, voljeti i mrziti i jedan i drugi, kolebati se i dvoumiti cijeloga života. Život razapet između stvarnosti i maštanja. Priznajem, imala sam predrasude da ću sa napo-rom pročitati tih 177 stranica, uz često zijevanje i povremenu dremku. Međutim, to se nije dogodilo.

Čitajući roman Narukvica pomno sam pratila detalje, željno iščekujući šta će uslijediti jer sama radnja romana je na samom početku puna tajni koje iziskuju odgovore na mnoga pitanja i bude čitalačku radoznalost sve vrijeme, gdje će tek na kraju romana uslijediti odgovori i otkrivanje tajni. Roman je napi-san takvim stilom da čitalac ne može ostati ravnodušan; na pojedinim mjestima će, onaj ko ga čita, pronaći sebe, možda, prisjetiti se djetinjstva i otkriti neka nova saznanja koja su mu do tada bila skrivena. I mlađi i stariji.

U ovom djelu mogu pronaći mnoge spoznaje jer autorica romana Mensura Durgutović svojim divnim mudrostima pri-lagodila ga je svim uzrastima i svako može crpjeti poruke, što

155

govori o kvalitetu samog romana. Ono čime osvaja ovaj roman jeste sama činjenica da ga je teško tek tako lahko ispustiti iz ruku. Iznova i iznova me autorica oduševljavala, prikazujući na interesantan način realno stanje čovjeka u današnjim okol-nostima; gdje se smjenjuju različiti događaji i situacije koje neprimjetno ostavljaju traga na čovjeka i njegovo duševno stanje. U svim tim ubrzanim dešavanjima na koje čovjek ne može utjecati i spriječiti ih, čovjek se vrlo često gubi i iznalazi različite načine da sebe zaštiti od negativnih utjecaja bola i tuge, pribjegavajući surovoj realnosti, odlazeći u “slatki” svijet maštanja, sanjarenja, u želji da pronađe mir i traga za vječ-nom ljubavlju – što je slučaj sa glavnim junakom ovog romana Malikom. Sama njegova potreba da mašta zapravo je želja za slobodom i svijetom bez granica, što upravo potvrđuju riječi autorice romana:

“Najviše iskustava doživo je u mašti, najviše problema riješio je u mašti, a ni tu nije bilo lahko. Najviše je sebe volio u mašti, pa mu je bilo teško izaći iz nje, najviše su ga voljeli u mašti, pa im se u stvarnosti činio nebitnim. A maštu diktiraju osjećanja i kazuju riječi u njoj. Njegova mašta bila je puna divnih osjećanja, koja su se pretvorila u vjerovanje. Osjetio je da je to potrebno stvarnosti, takvi junaci iz njegove mašte, pa je odlučio utjelotvoriti ih u sebi.”

Mašta izvodi čovjeka van okruženja sadašnjosti i ograniče-nog dozvoljavajući mu da po svojoj želji živi i prošlost, s nekim akterima i događajima, i sadašnjost, i budućnost. Sama stvar-nost nije dovoljna, kao što ni sama mašta nije dovoljna. Zna se desiti da čovjek maštanjem zna poletjeti iznad prihvatljivog, pa se dogodi da živi svoje snove na javi koji nisu povezani sa stvarnošću i onim što ona nudi, a vaga pravednosti poziva nas da probudimo i motiviramo maštu ne rušeći i ne zapostavlja-jući stvarnost.

Svijet u kojem živimo rađa u nama bezbroj želja: želimo posjedovati sve one nama privlačne stvari, uz pomoć kojih mo-žemo samo jednim klikom ili pokretom ruke dobiti i ostvariti željeno. Zapravo, u samom romanu autorica Mensura simbolič-no prikazuje samu tu želju, težnju i maštu u obliku Narukvice

156

koja predstavlja čarobni štapić koji ima sposobnost poznavati misli i ostvariti želje čovjeka, a jedina njena nesposobnost jeste pobijediti veliku istinu – smrt. Ovakvih narukvica ima pet vr-sta i svaka je namijenjena da služi čovjeku u raznim svrhama: zelena – sposobnost putovanja kroz prostor, bijela – sposob-nost zaustavljanje vremena, plava – sposobnost putovanja u prošlost i budućnost, siva – sposobnost čitanje misli, crna – sposobnost tumačenje snova. Zamislite samo kada bismo u stvarnosti mogli posjedovati ovakve sposobnosti? Da li bismo mogli išta promijeniti? Da li bismo bili sretniji i ispunjeniji u životu da nam je poznato ono što će biti, da su nam znane nečije misli? Prošlost ne možemo promijeniti. Budućnost ne možemo predvidjeti. Ostaje nam samo mogućnost da živimo sadašnji trenutak, prepuštajući se Stvoritelju, Koji za nas ima najbolje planove, a to upravo potvrđuje glavna poruka romana:

Malik, sjećaš li se kako si prije zamišljao svoju smrt?− Pored osobe koju volim. − A sada? − Sada s mišlju o Gospodaru, radujući se susretu s Njim, čvrsto

se nadajući da će me uvesti u okrilje Svoje milosti. − Kada bi imao izbora, da li bi živio dugo ili kratko? − Ono bih što je najbolje za mene, a ne znam šta je, zato pre-

puštam svoj život Njemu, ionako je Njegov. Samo znam da što više imam otkucaja srca, više će u mom srcu biti utkano Njegovih riječi, one će biti moja snaga i utjeha, one će biti najvredniji po-klon koje mi vrijeme može dati. Svaki put kad sam pao na dno, okovan lancima grijeha, vidio sam Njega kako me doziva da Mu se vratim, znajući da ću tek na dnu vidjeti da je On ta vječnost i ljubav za kojom tragam, znajući da ne znam ustati bez Njegove pomoći, pa bi me sa dna uzdigao u visine. Divan je moj Gospodar. Uzdam se u Njega i oslanjam na Njega, ljepša je stvarnost s Njim, maker bila i puna bola i tuge, nego lijep san bez Njega.

Medina Hodžić, Novi Pazar

157

RIJEČ RECENZENTA

Roman Narukvica, Mensure Durgutović, predstavlja krasan razvoj karijere jednog mladog i talentiranog pisca. Pisan je snažnim, maštovitim i vrlo čitljivim stilom za koji možemo reći da je tek u razvoju i pun potencijala da preraste u književno-umjetnički stil prepoznatljive vrijednosti.

Likovi Narukvice imaju donekle romantičarsku notu pro-žetu elementima fantazije 1001 noći. Satkani su od kontrasta nepromišljenog i mudrog, što ih čini nedokučivim i zanimlji-vim, u nekim momentima i previše naivnim. Autorica nam ih ne otkriva na samom početku, već pušta da nam se oni kroz roman sami otkrivaju svojim postupcima, da nas oduševljavaju i razočaravaju u jednakoj mjeri.

Ovo je roman koji zbog svoje dramatične priče drži čitaoce budnim i znatiželjnima do kraja. Čitalac ni u jednom momentu ne može naslutiti nastavak radnje, a njeni prelomni i neoče-kivani događaji svaki put nanovo pokazuju dokle sve može ići maštovitost autora.

Irma Kurtović-Čopelj

KRATKA BILJEŠKA O AUTORU

Mensura Durgutović rođena je 1994. godine u Sapni. U rod-nom gradu završila je osnovnu školu, a u Tuzli Behram-begovu medresu. Predsjednik je i osnivač Udruženja za multimedijalnu produkciju “Sapnafilm”.

Autorica je romana “Naše sutra”, koji je izašao iz štampe 2016. godine.