lijepa Božija Imena

Božije ime “Allah” Napomena: Priredio S.B.

Hadži šejh Fejzullah efendija Hadžibajrić rekao je:

“Allah je jedan. Allah je onaj osim koga nema drugog Boga. Allah je jedna iskonska Istina. Napuni svoje srce sa ‘Hu’ i ‘Allah’, napuni svoje srce sa ‘Huvallahom’. Od vazda je jedna Istina. Samo je On dostupan da se obožava, da Mu se ibadet čini. Ismi Allah je Njemu najbliže ime, to je

posebno ime Njegovog uzvišenog Bića. ‘Allah’, to je Lafzi-Dželal (Veličanstveno ime), ime koje sakuplja sva ostala Njegova Imena. Ko je Ehli-zikr, od ovoga Njegovog Imena, ima veliki tesirat (olakšanje).”

S ovim Božijim Imenom “Allah” (الله) započinje Kur'an, bilo da se u obzir uzme učenje bismille prije prve kur’anske sure Fatiha (bismillahir-rahmanir-rahim, u ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog), bilo prvoga ajeta Fatihe s kojim Kur’an počinje:

Hvala Allahu…

(Fatiha, 1.)

Ovo Božije Ime, “objavljeno je”, ljudi su njime podučeni, još od vremena prvoga čovjeka na Zemlji, hazreti Adema, alejhisselam, odnosno još od života drevnih naroda.

Naprimjer, narod hazreti Nuha (Noe), alejhisselam, kaže:

Da je Allah htio, meleke bi poslao; ovako nešto nismo čuli od naših predaka davnih.

(Mu’minūn, 24.)

Nisu vjerovali hazreti Nuhu, alejhisselam, ali su i oni i njihovi preci znali za Božije Ime “Allah”.

Narod Hudov (Eberov), alejhisselam, rekao je:

“Zar si nam došao zato da se jedino Allahu klanjamo, a da one kojima su se klanjali preci naši napustimo?”

(A‘rāf, 70.)

Također, na kraju sure Mu’min (Vjernik), Allah uzvišeni nam otkriva da su stari narodi, koji ne bi vjerovali poslaniku koji im je bio poslat, našavši se pred Božijom kaznom, također očitovali poznavanje Božijega Imena “Allah”, štaviše i vjerovanje u Njega:

A kad bi kaznu Našu doživjeli, onda bi govorili: “Mi vjerujemo u Allaha, u Njega jedinog,

a odričemo se onih koje smo Mu ravnim smatrali!”

(Mu’min, 84.)

Stoga se može reći da je Božije Ime “Allah”, objavljeno s prvim životom na Zemlji. Također, ono će biti poznato ljudima sve do Sudnjega dana. Kada više niko ne bude znao za Božije Ime “Allah” i kada Ga više niko ne bude zazivao tim Imenom, nastupit će Kijametski dan.

Sudnji dan neće nastupiti dok na Zemlji bude neko ko izgovora “Allah”.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Muslim, Tirmizi i Ahmed)

Uzvišeno Ime “Allah”, kako kaže hadži šejh Fejzulah-efendija, sakuplja sva ostala Božija Imena. U Kur’anu se kaže:

Allah ima najljepša Imena i vi Ga zovite njima.

(A‘rāf, 180.)

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:

Allah ima devedeset i devet Imena…

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježe Buharija, Muslim, Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed)

Tako su sva Imena pridružena Imenu “Allah”, pa se kaže da ovo Božije Ime (ism) objedinjuje sva druga Božija Imena (esmā’), sva Božija svojstva i osobine (sifāt ve nu‘ūt).

Dva su mišljenja poznavalaca arapskoga jezika, o tome da li korijen iz kojega je izvedeno Ime “Allah” ima svoje porijeklo u arapskome ili u nekome drugome jeziku.

Jedni smatraju da je porijeklo korijena ovoga Imena arapsko (‘arebī), a drugi da vuče porijeklo iz hebrejskoga jezika (‘ibrānī), te da su ga Arapi prenijeli i u svoj jezik, a u novijem dobu ustaljen je nakon objave Kur’ana.

Poznati učenjak arapskoga jezika Sibevejh, tvrdi da je imenica “Allah” izvedena od korijena e-l-h, odnosno od imeničnoga oblika el-Ilāh. Nakon toga je arapski glas hemze zamijenjen elifom i lamom, pa je imenica dobila oblik “Allāh”. Slično je i sa imenicom “en-nās” (ljudi), čiji osnovni oblik glasi “el-unās”.

Prenosi se i druga predaja od istoga učenjaka Sibevejha, koju su prihvatili i zadržali učenjaci iz Kufe, da korijen imenice “Allah” čine harfovi l-elif-h, odnosno da je prvobitno ova imenica glasila “lāh”. Nakon toga joj je pridodat određeni član “el”, iz poštovanja, pa je nastalo “Allāh”.

Imam Kurtubi ističe da Božije Ime “Allah” ima deset svojstava kojima se izdvaja među ostalim Božijim Imenima.

Prvo, ono se prvo navodi u hadisu o devedeset i devet lijepih Božijih Imena.

Drugo, ono je najveće Božije Ime.

Treće, na njega se najviše upućuje Kur’anom i hadisom.

Četvrto, nema kraja nabrajanju stvari koje upućuju na ovo Božije Ime.

Peto, ono se prvotno oslovljava, dočim se druga Božija Imena prvotno opisuju.

Šesto, sâm uzvišeni Allah naredio je zazivanje ovoga Imena, a i tradicija starih naroda prenosi da su stvorenja uzvišenoga Boga oduvijek ovako oslovljavala.

Sedmo, niko se ne usuđuje sebi nadjeti ovo ime.

Osmo, ono se uči prije svakoga posla u kojemu se želi bereket, i kada se daje zakletva.

Deveto, svi znaju za ovo Ime, nijedan od drevnih niti od suvremenih naroda ga ne negira.

Deseto, kada se ono podigne sa Zemlje, nastupit će Sudnji dan.

Imenica “Allah”, sastoji se iz pet slova, svako od njih predstavlja jedno svojstvo uzvišenoga Gospodara.

Prvo slovo u Imenu jeste elif (أ). Kako se prenosi, elif simbolizira Božije svojstvo jedinosti (ehadijjet) – samo On jeste, sve drugo ovisi isključivo o Njemu. Stoga je, kako se prenosi, elif u Imenu “Allah” izdvojen, kao što je dragi Bog uvijek uzvišeni, uvijek iznad, svega drugoga. Svojstvo ehadijjeta prvo je manifestirano svojstvo Bīti.

Drugo slovo u Imenu jeste lām (ل). Slijedi odmah nakon elifa, i, kroz vezu s elifom, Imenu ističe poštovanje, veličanstvenost (dželāl). Za ovo svojstvo dželāl kaže se da predstavlja najuzvišenije manifestiranje Bīti.

U jednome hadisi-kudsiju se veli:

Veličanstvenost (‘azama) je Moj ogrtač, a uzvisitost (kibrijā’) Moj je plašt.

(hadisi kudsi govor uzvišenoga Allaha koji nam je također prenijeo hazreti Pejgamber, alejhisselam, ali koji nema status Kur’ana već predstavlja

Poslanikovo prepričavanje Allahovoga govora, prenosi Hennad, a bilježi Ebu Davud)

Stoga se kaže da svojstvo Božije veličanstvenosti (dželāl) prethodi u općemu manifestiranju svojstvu Božije ljepote (džemāl). Oba svojstva smatraju su najuzvišenijim manifestiranjima, pojavljivanjima, tragova Božijega postojanja i djelovanja.

Treće slovo u Imenu jeste ponovno lām (ل), odnosno drugi lām u Imenu. Izravno je vezan za prvi lām, pa se kaže kao da je riječ o istoj stvari, samo drugačije iskazanoj. Stoga ovo slovo simbolizira Božije svojstvo ljepote (džemāl). Ta dva svojstva, dželāl i džemāl, djeluju na način, da se njihovo spoljno manifestiranje, otkrivanje stvorenjima, naziva ljepota veličanstvenosti (džemālul-dželāl), a unutarnje, skriveno, manifestiranje predstavlja ustvari veličanstvenost ljepote (dželālul-džemāl). Žele li se ova dva svojstva razlikovati u imenu a na jednostavan način, za svojstvo veličanstvenosti ljepote kaže se samo dželāl, a za svojstvo ljepote veličanstvenosti kaže se apsolutna ljepota (el-džemālul mutlak).

Svojstva dželāla i džemāla manifestiraju se kao što se pojavljuje Sunce nakon zore. I zora i suton predstavljaju pojavljivanje Sunca, samo u različitim vremenima, na različite načine, baš kao što se ova dva svojstva pojavljuju na srcu čovjeka pa ih čovjek osjeća različito mada zna da su oba trag Božije savršenosti i ljepote.

Četvrto slovo u Imenu jeste elif (ا), koje se izgovara ali se ne piše. Ovaj harf predstavlja svojstvo potpunosti (kemāl), jer čovjek želeći postići potpunost, ne može reći da ga je dosegao, budući je potpunost nešto što se stalno stječe a nikako ne može biti okončan, završen, proces. Zato se kaže da istinska potpunost, nepogrješivost, pripada isključivo Allahu (el-kemālu lillāhi vahdeh).

Konačno, peto slovo u Imenu jeste he (ه) koje predstavlja svojstvo onstva (huvijja), svojstvo neprisutnosti Božije Bīti u stvorenome svijetu, iako je uzvišeni Allah Svojim djelovanjem u svijetu prisutan. Na to se, između ostaloga, aludira kur’anskim ajetima:

Reci: “On (Hū) Allah, Jedan (Ehad) je.”

(Ihlās, 1.)

On, misli se na Božiju Bīt, koju niko ne poznaje, koja se ne pojavljuje, a Allah, misli se na Božije djelovanje u svijetu, na Božiju prisutnost (hadret).

Nastojeći se uzvišenome Allahu što više približiti kroz djelovanje Božijega Imena “Allah”, čovjek se za ovo Ime vezuje kroz stalnu želju da u sebi objedini sve najljepše, sva najpohvalnija svojstva duše koja predstavljaju odraz djelovanja ovoga Imena, budući da, kako smo već rekli, Ime Allah označava okupljanje svih drugih Lijepih imena, svojstava i osobina.

U tesavvufu postoje dva različita mišljenja, da li čovjek može svoju dušu okititi odrazom svojstva Božijega Imena “Allah”.

Jedan dio mutesavvifa kaže da ne može, da se čovjek može okiti odrazom svojstva svakoga Božijega Imena, osim Imena “Allah”.

S druge strane, hazreti šejhul ekber Ibn Arebi izričito kaže da onaj ko smatra da se čovjek ne može okititi odrazom svojstva ovoga Božijega Imena, taj u startu sâm sebi priječi to kićenje. Kićenje odrazom svojstva jednoga od Božijih Imenâ znači sticanje (iktisāb) određenih pohvalnih svojstava (nu‘ūt).

Zadobiti pohvalna svojstva kroz djelovanje svojstava Imena “Allah”, znači okititi se (tehalluk) nebrojeno mnogim pohvalnim osobinama, od kojih su mnoge nepoznate stvorenjima.

Mnogi ljudi, makar bili veoma pobožni, nisu u stanju prepoznati veoma tanahne razlike između pojedinih svojstava, naročito u slučaju kićenja djelovanjem svojstava Božijega Imena “Allah”, budući da ovo Ime objedinjuje hama baš sva svojstva (sifāt). Stoga i kićenje odrazima svojstava Božijega Imena “Allah” znači stalan napor ka stjecanju, ne samo iz razloga što je svako svojstvo svakoga Božijega Imena neizmjerno bremenito (bogato) za čovjekovu dušu, već što se sve te dubine prilikom kićenja kroz djelovanje Božijega Imena “Allah” uvećavaju shodno odnosu: bremenitost svakoga svojstva puta svako svojstvo svakoga Imena.

Ozbiljenje prelamanja djelovanja svojstava Božijega Imena “Allah” u čovjekovoj duši (tehakkuk) predstavlja jednu neopisivu sposobnost (isti‘dād) predočenja osjećaja podnošenja Božijega izravnoga pogledanja (nazar) u čovjekovu dušu.

Istinsko svjedočenje djelovanja Božijega Imena “Allah” na čovjekovu dušu ogleda se u tome da ta osoba u svemu prvo razmišlja o Allahu pa onda o konkretnoj stvari.

Šejh Tustari veli da se za krv istinskoga vjernika, sufije, kaže da je beznačajna, a njegov imetak da je svakom dozvoljen, jer osoba koja se kiti odrazima svojstava Božijega Imena “Allah” svoju dušu konstantno uljepšava pohvalnim osobinama, jednom za drugom, pa se prema svakome stvorenju ophodi na najljepši mogući način. U svemu polazi od propisa Šerijata.

Prenosi se da je hazreti Ebu Hasan Nūrī sedam dana stajao na jednome mjestu, ništa ne jedući, ništa ne pijući i ne spavajući. Samo je izgovarao: “Allah, Allah!” Njegovi bližnji javili su hazreti Džunejdu Bagdadiju šta se događa. Na to hazreti Džunejd reče:

“Da li pazi na namaze ili ne?”

“Pazi, klanja samo farze”, odgovoriše mu.

Hazreti Džunejd reče:

“Elhamdulillah, hvala Allahu koji je šejtanu zapriječio pute!”

Nakon izvjesnoga vremena, šejh Bagdadi reče:

“Ustanite, idemo ga posjetiti, pa ili ćemo se mi okoristiti od njega, ili će se on okoristiti od nas.”

Kada je stigao, hazreti Džunejd upita:

“Ebu Hasane, šta ti je?”

Nuri odgovori:

“Izgovaram ‘Allah, Allah’, i sve mi je draže.”

Hazreti Džunejd mu kaza:

“Pazi dobro. Da li izgovaraš ‘Allah’ sa Allahom ili tek govoreći? Ako kažeš da to izgovaraš sa Allahom, pa nisi Mu ti ‘govornik’. A ako to tek tako izgovaraš, pa onda si svjestan, priseban si. Pa gdje je tu veleh (klonulost srca pred Božijim ljepotama) ili hajra (zbunjenost uslijed silnoga manifestiranja Božijih Imena)?”

Ebu Hasan odgovori:

“Predivan si ti odgajatelj.” Potom se umiri i vrati u uobičajeno stanje.

Kićenje odrazima djelovanja Božijega Imena “Allah” stalan je i nepredvidljiv proces, niko se ne može u njemu ustaliti. Stoga je i hazreti imam Džunejd nakon nekoga vremena reagirao jer je zadatak učitelja pravilno usmjeriti učenikov razvoj, kako bi ga sačuvao od oholosti koja nastaje kada osoba srčane osjećaje djelovanja nekoga od Božijih Imena počinje odavati po šablonu, racionalno.

Tako je druge prilike, kada je hazreti Šibli sjedio u društvu s imamom Džunejdom i krenuo uzvikivati naglas Božije Ime “Allah”, hazreti Džunejd rekao:

“Haram ti je.”

Svi se začudiše, kako će spominjanje Božijega imena biti haram. Znajući za stanje (hal) hazreti Šiblija, te da je vrijeme da “krene dalje” s kićenjem odraza djelovanja Božijega Imena “Allah”, hazreti Džunejd Bagdadi objasni:

“Ako nisi sa Allahom već s nama, a govoriš o Allahu, znaš da je spominjanje nekoga u njegovome odsustvu ustvari ogovaranje (gibet), a ono je zabranjeno (haram). A ako si s nama a spominješ tek tako Ime uzvišenoga Allaha, onda to znači nepoštivanje svetosti, a što je također haram.”

Nakit čovjekova srca kojega oformljuje djelovanje Božijega Imena “Allah”, ogleda se u potpunoj utopljenosti čovjekovoga srca i himmeta (duhovne energije) u razmišljanja o uzvišenome Allahu. Tako čovjek ne vidi nikoga osim Njega, ne okreće se ni za kim osim za Njim, njegovi i strah i nada vezani su samo za Njega. U jednoj izreci se kaže:

“Najtačnija rečenica koju je izgovorio neki pjesnik jeste ona Lubejdova: ‘Zar nije stvar svaka u kojoj nema razmišljanja o Allahu neispravna?’ ”

U Kur’anu trideset i tri ajeta počinju s Božijim Imenom “Allah”, i, kako kaže rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud, objedinjuju sve potrebe stvorenja.

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Ko ovo Ime uči stotinu puta na dan, sigurno će preko ovoga Imena izaći na kemal.”

Rahmetli doktor Abdul Halim još dodaje:

“Kaže se da ko prouči ovo Ime hiljadu puta, izgovarajući ‘jā Allah jā Hū’, dat će mu se potpunost ubjeđenja (kemālul jekīn), a to znači ustaljenje imana i spoznaje u srcu. A dragi Allah najbolje zna.”

Božije Ime “el-Vedûd” (د�ود Koji voli – (الو�

29 Septembar, 2008 - 00:00 (znaci)

Lijepa Božija Imena (Esmaullahil husna) [1]

Napomena: Priredio S.B.

Božije Ime “el-Vedûd” (الو�د�ود) – Koji voli

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija

Hadžibajrić kaže:

„Neki misle da je ovo Ismi Azam

(najveće Božije Ime). U suštini ovaj

Ism znači (da) svakom dobro čini i da

voli.“

Možda ništa u životu nije toliko

zloupotrebljeno kao ljubav a, s druge strane, skoro da nema tradicije, religijske ili

filozofske, koja ljubav ne stavlja u prvi plan. S obzirom da je uzvišeni Gospodar

Sebe oslovio Imenom „Koji voli“, logično se zaključuje da su odrazi djelovanja

toga Lijepoga Imena primjetni na ovome svijetu. No, za razliku od djelovanja

http://www.znaci.com/kategorije-tekstova/osnovi-vjerovanja/lijepa-bozija-imena-esmaullahil-husna

velikoga broja Lijepih Božijih Imena, djelovanje Imena „el-Vedûd“ prepoznaju svi

ljudi i skoro svi se za njega vežu. Ali je upitan odnos ljudi prema stvarnoj prirodi

ovoga Imena.

Mnogi kažu da sve što postoji izravan je plod Božije ljubavi – da nije nje, ne bi

bilo ni svijeta. U časnome Kur'anu se kaže:

O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, pa, Allah će sigurno

mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima

ponizne, a prema nevjernicima ponosite.

(Kur'an, sura el-Mâ'ida, ajet 54.)

Iz ovoga je jasno da svijet stvarno počiva na Božijoj ljubavi ali i da je čovjek u

mogućnosti taj, možda najljepši dar, potpuno upropastiti. Najpostojanija i

najpunija je vjera iz ljubavi prema dragome Gospodaru, a od nje je slabija vjera

zasnovana na koristi koje čovjek prepoznaje kao Božije darove. Obje su jako

vrijedne ali citirani kur'anski ajet otkriva da ipak među njima postoji suštinska

razlika.

Vjera iz čiste ljubavi prema uzvišenome Allahu nastaje kao posljedice

čovjekovoga voljenja Božije Bîti, dragoga Boga kao takvoga (mehabbetuz-zât),

dočim vjera iz zadovoljstva i zahvalnosti prema Božijim blagodatima nastaje kao

posljedica voljenja Božijih Svojstava (mehabbetus-sifât), tragova Božijega

djelovanja koje prepoznajemo i u kojima uživamo, i većina nas i njeguje upravo

ovu vrstu vjere.

Vjera iz ljubavi prema uzvišenome Allahu je praiskonska, oduvječna, vjera

(ezelî), i nju baštine naročito odabrani Božiji robovi, poslanici, alejhimusselam, i

Allahovi prijatelji – evlije. U čemu je, onda, razlika? Kada se uzvišeni Allah

manifestira djelovanjima Svojih Lijepih Imena kao što su „Svemilosni“, „Blagi“,

„Koji molbe prima“ i slično, čovjek uživa u vjeri, grudi se rašire te je čovjek

spreman vjeri se potpuno posvetiti, u svemu je postaviti u „prvi plan“. No, kada se

uzvišeni Allah nakon toga manifestira djelovanjima Svojih Lijepih Imena kao što

su naprimjer „Koji smrt daje“, „Koji se osvećuje“, „Koji sve savladava“, čovjek

zapadne u teško duhovno stanje te mu treba vremena da povrati onaj stepen

ubjeđenosti (îkân) koji je imao prije izloženosti djelovanju Božijih Atributa

osvećivanja, savladavanja, usmrćivanja i slično. Zato veliki broj nas vjernika

često mijenja raspoloženje, kako kažemo – često zapadamo u hâlove, pa smo u

potrebi tragati za lijekom i odgovorom na probleme kojima smo izloženi. I u ovim

teškim stanjima, s obzirom da su izravan Božiji dar, leži velika mudrost, samo što

je vrlo malo ljudi među nama može dokučiti.

S druge strane, odabrani Božiji robovi koji posjeduju dar vjere iz ljubavi prema

uzvišenome Allahu, takve osobe vole dragoga Gospodara bez obzira da li im Se

manifestira Imenima „Svemilosni“, „Blagi“ i slično, ili Imenima „Koji se osvećuje“,

„Koji savladava“. Iz ovoga razloga hazreti Alija je rekao: „Robujte uzvišenome

Allahu, ni iz ljubavi prema nečemu, a ni iz straha prema nečemu“.

U hadis-i kudsiju uzvišeni Allah kaže:

Kada stavim jednoga od Svojih robova vjernika na kušnju, a on Mi na to zahvali

te otrpi na nevolji, takav, po pitanju grijeha, ustaje iz svoje postelje kao na dan

kada ga je rodila mati.

(hadis bilježe hazreti imam-i Ahmed, Taberani i Ebu Ja'la, prenoseći ga od

hazreti Šedada ibn Evsa)

Uslijed vjere iz čiste ljubavi prema uzvišenome Allahu, premda je kušan

nevoljom, tom čovjeku je svejedno – Uzvišenome zahvaljuje na daru života, a

koliko može nastoji se strpjeti pred udarcima kojima je izložen. Ko ima takav

stepen vjere, taj je čist od grijeha, baš kao što svaki čovjek na ovaj svijet dolazi u

potpunosti čist od grijeha. Onaj ko se prema privlačnostima ovoga svijeta i uopće

stvorenja odnosi kao novorođenče, potpuno nezainteresirano, stalno u plaču

uslijed rastanka s bezbrižnim mjestom prebivanja, taj i po pitanju grijeha kod

uzvišenoga Allaha ima tretman novorođenčeta.

Jedno je jauknuti uslijed velikoga bola ili se požaliti bliskoj osobi, iskrenom

prijatelju, na bol koji se osjeća, a nešto sasvim drugo uslijed boli pasti u očaj te,

što se također dešava, zanegirati i vjeru i uzvišenoga Gospodara. Kako kaže

hazreti imam Gazali, strpjeti se u svakodnevnim situacijama sposobnost je koju

ima većina vjernika. Ali strpjeti se uslijed jakoga udarca sudbine i pri tome ostati

postojan u vjeri, sposobnost je isključivo vjernika koji su dosegli

stepen istinitih (siddîkûn). Ponovno se uviđa bitnost druženja i njegovanja

istinskih prijateljskih veza te traganja za zrelim i učenim vjernikom, kako bi se

ljudi međusobno pomagali.

Jer bez obzira na naizgled jaku postojanost vjere kod neke osobe, može biti

samo pitanje trenutka kada će čovjek podleći iskušenju. A kako je rekao hazreti

Poslanik, alejhisselam:

Šejtan je vuk za čovjeka, kao što ovce imaju svoga vuka, pa otima odlutalu i

napuštenu ovcu. Klonite se dijeljenja, a držite se zajednice (džemât), većine i

džamije.

(hadis bilježi hazreti imam-i Ahmed, prenoseći ga od hazreti Muaza ibn Džebela)

U plemenitom ajetu citiranom na početku ovog teksta, za ljubav je upotrebljena

arapska riječ „hubb“, koja ima značenje „osjemeniti se (žito)“, pa je jasno da je

ljubav o kojoj je riječ ona rasprostranjena kroz sve dijelove Bîtka, osnovna ljubav,

pod čijom se djelovanjem nalazi sve stvoreno, makar i nesvjesno.

Jezička forma Lijepoga Božijega Imena „Koji voli“ dolazi od arapske riječi „vudd“,

koja ima i značenje „želja“, iz čega se može zaključiti da dragi Allah „želi“ da

svaki čovjek osjeti onu osnovnu ljubav da se osvjedoči u Božiju ljubav prema

svakome stvorenju. Uslijed ovakvog Božijeg plana, dragi Allah je čovjeku podario

relativno slobodnu volju pa je svaka osoba u mogućnosti pravilno odgovoriti na

Božiju ljubav prema njoj, ili tu ljubav usmjeriti prema nečemu drugome, nečemu

što joj je bitnije od sâmoga Stvoritelja. Krećući se kur'anskim ajetima, primjetno je

da velika većina ajeta koji spominju ljubav kao želju, govori o ljudskoj pronevjeri

ovoga dara. Tako naprimjer govoreći o hazreti Ibrahimovome, alejhisselam,

pozivu u vjeru koji je uputio svome narodu, Kur'an časni nam donosi hazreti

Ibrahim-pejgamberov, alejhisselam, zaključak vezan za razlog zbog kojega

njegov narod obožava kipove:

„Vi ste“, reče on, „mimo Allaha kumire prihvatili da biste u životu na ovom

svijetu međusobnu ljubav održavali...“

(Kur'an, sura el-Ankebūt, ajet 25.)

I otkrivajući zaljubljenost nekih ljudi u život na ovome svijetu, Kur'an časni govori

o ljubavi prema dugome životu:

I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od

mnogobožaca; svaki bi volio da poživi hiljadu godina...

(Kur'an, sura el-Bekara, ajet 96.)

Ovu ljubav kao želju, čovjeku je dozvoljeno koristiti radi uspostavljanja

dozvoljenih odnosa u porodici, kao što je ljubav među supružnicima:

i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da

se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost.

(Kur'an, sura er-Rūm, ajet 21.)

Sve u svemu, osoba čije je srce izloženo djelovanju Lijepoga Božijega Imena

„Koji voli“, shodno hadisu hazreti Pejgambera, alejhisselam, u kojem naređuje

vjernicima: „Voli ljudima ono što voliš sebi“ (Hadis bilježe Ebu Ja'la, Taberani,

Hakim i Bejheki, prenoseći ga od hazreti Jezida ibn Eseda), nastoji se prema

drugome ophoditi na najljepši način. Konstantno čeka priliku da učini neko dobro,

da pomogne drugima, a neke od njih, poput hazreti Ensarija, drugima čak i daju

prednost u odnosu na sebe:

i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno...

(Kur'an, sura el-Hašr, ajet 9.)

U svakoj prilici oprašta drugima, kao što je hazreti Muhammed, alejhisselam,

uvijek praštao, bez obzira na težinu zla koje mu je bilo naneseno. Sva silina zla

takvu osobu ne može ni za tren odvratiti od želje za činjenjem dobra.

Vezanje za Lijepo Božije Ime „Koji voli“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj

potrebi da se spozna stalnost Božije ljubavi prema njemu, te potrebi za

učvršćenjem ljubavi u duši onoga kome je to naređeno.

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Koji voli“ (et-tehakkuk) je preinaka voljenja kao

želje u stvarno voljenje i čovjekovo ustaljenje u njemu. Onaj ko voli iz stvarne

ljubavi (muhibb) to je osoba iskrene i čiste ljubavi, dočim je ljubav Onoga koji voli

stalna, postojana, ljubav.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Koji voli“ (et-tehalluk) nastaje

kada se u srcu roba ustali Allahovo voljenje i voljenje onoga kome je voljenje

naređeno, u svakome trenu.

Po jednoj predaji, uzvišeni Allah objavio je jednome od prijašnjih poslanika:

„Potomče Ademov, stvari sam stvorio zbog tebe, a tebe sam stvorio zbog Mene,

pa nemoj upropaštavati ono što sam stvorio zbog Mene radi onoga što sam

stvorio zbog tebe. Potomče Ademov, volim te uslijed prava koji imaš kod Mene,

pa tako ti Moga prava koji imam kod tebe, i ti Mene voli.“


„Ovaj se Ism (Ime) zikir čini da zavoliš Allaha, dž. š., i da Allah, dž. š., tebe

zavoli.“

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:

„Onaj ko uči ovo Ime, okitit će se svojstvom ljubavi prema Allahovim robovima, a

uzvišeni Gospodar će i u srca Svojih robova ubaciti ljubav prema toj osobi.

Kažu da ko prouči ovo Ime hiljadu puta na hranu a potom je pojede sa svojom

suprugom, supruga će ga zavoljeti. Ko uzme sebi u vird da nakon farza svakoga

namaza prouči ovo Ime četiri stotine puta, ljudi će ga zavoljeti.

Ko zapadne u tešku priliku (verta; ima još značenje – blato, močvara, provalija,

pećina, jama, bunar, pa se može i tako razumijeti), pa klanja dva rekata nafile i

prouči dovu:

ف�عال� �ا ي م�ع�يد�، �ا ي �د�ئ� م�ب �ا ي �م�ج�يد�، ال �ع�ر�ش� ال ذ�ا �ا ي و�د�ود�، �ا ي ه�م لل� أ و�د�ود�، �ا ي ه�م لل

� أ و�د�ود�، �ا ي ه�م لل� أ

ج�م�يع� ع�ل�ي �ه�ا ب ت� ق�د�ر� �ي ت ال �ك� ت �ق�د�ر� ب و� ، ش�ك� ع�ر� �ان� ك ر�� أ � م�أل ذ�ي ال و�ج�ه�ك� �ور� �ن ب �ك� �ل أ س�

� أ �ر�يد�، ي �م�ا ل

�اث� غ�ي �ا ي �ي، �ن ث �غ� أ �ين� �غ�يث ت �م�س� ال �اث� غ�ي �ا ي ، �ت� �ن أ �ال إ �ه� �ال إ � ال ،Aي�ء ش� �ل ك ع�ت� و�س� �ي ت ال �ك� ح�م�ت �ر� ب و� ، �ق�ك� ل خ�

. �ن�ي ث �غ� أ �ين� �غ�يث ت �م�س� ال �اث� ي غ� �ا ي �ي، �ن ث �غ� أ �ين� �غ�يث ت �م�س� ال

Allāhumme jā Vedūdu, Allāhumme jā Vedūdu, Allāhumme jā Vedūdu, jā zel 'Aršil

Medžīd, jā Mubdi'u, jā Mu'īd, jā Fe''ālun limā jurīd, es'eluke bi nūri VedžhiKel-lezī

mele'e erkāne 'AršiKe, ve bi qudretiKel-letī qaderte bihā 'alā džemī'i halqiKe, ve

bi rahmetiKel-letī vesi'at kulle šej'in, lā ilāhe illā Ente, jā Gijāsel mustegīsīne

egisnī, jā Gijāsel mustegīsīne egisnī, jā Gijāsel mustegīsīne egisnī

(Allahu moj, Ti koji voliš, Allahu moj, Ti koji Voliš, Allahu moj, Ti koji voliš,

Vlasniče Prijestolja veličanstvenoga, Ti koji svemu daješ postojanje, Ti kojemu se

sve vraća, Ti koji radiš hama baš šta Ti hoćeš, molim Te tako Ti svjetlosti Lica

Tvoga koja je ispunila sve stupove Tvoga Prijestolja, i tako Ti Tvoje moći kojom

određuješ sudbinu svih Tvojih stvorenja, i tako Ti Tvoje milosti koja obujmljuje

svaku stvar, nema drugoga božanstva osim Tebe, o Ti koji pomažeš onim koji

pomoć traže – pomozi mi, o Ti koji pomažeš onim koji pomoć traže – pomozi mi,

o Ti koji pomažeš onim koji pomoć traže – pomozi mi)

sigurno će biti spasen.

A Allah dragi, opet, najbolje zna!“

Božije ime “eš-Šekur” (ك�ور Koji je mnogo – (أ�ل�شzahvalan

22 Januar, 2007 - 01:00 (Haris Čengić) Lijepa Božija Imena (Esmaullahil husna) [1]


Božije ime “eš-Šekur” (ك�ور Koji je mnogo zahvalan – (أ�ل�ش


“Allah, dželle šanuhu, je učinio da šukjurini – šakjirini (zahvalni) zaista budu zahvalni. Svojim lijepim nimetima (blagodatima) dade šakirinima obilan dar. Din (vjeru), ahiret (drugi svijet) i dun'ja (ovaj svijet) da su prijatni i udobni.”

U Kur'anu časnome na jednom se mjestu spominje ovo Lijepo Božije

Ime:


Safa i merva su Allahova časna mjesta, zato onaj koji Kabu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prijestup ako krene na oko njih. A onaj koji

drage volje učini kakvo dobro djelo – pa, Allah je doista Onaj koji je mnogo zahvalan (Šākir) i Onaj koji sve zna ('Alīm).

(el-Bekara, 158.)

Pored toga, na jednom je mjestu navedeno Allahovo, dželle šanuhu, svojstvo bîvanja zahvalnim. Tako se kaže:

Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? Allah je blagodaran (šākiren) i sveznajući ('alīmen).

(Kur'an, en-Nisā', 147.)

S druge strane, na mnogo mjesta uzvišeni Allah ljudima dariva kvalifikaciju bîvanja zahvalnim, nekada neke od njih izričito hvali, a nekada ljude napućuje da Mu budu zahvalni. Stoga, moglo bi se reći, uzvišeni Gospodar manifestiranjem Svojim Lijepim Imenom “eš-Šekur” smjera na čovjekovu narav, više ističe pohvalnost svojstva čovjekove zahvalnosti prema dragome Bogu negoli vlastito samoobjavljivanje pod tim vidom. Ovo je toliko izraženo da uzvišeni Allah skoro izjednačava iskreno zahvalnog čovjeka i vjernika, odnosno, kako kaže naš imam hazreti Maturidi, kao da su u Kur'anu časnome pojmovi “vjernik” (mu'min), s jedne strane, te “zahvalnik” (šekūr) i “strpljivi” (sabbār), s druge strane, sinonimi. Tako se naprimjer plemeniti ajet:

I Musāa smo poslali s dokazima Našim: “Izvedi narod svoj iz tmina na svjetlo i opomeni ga Allahovim danima!” To su, uistinu, dokazi za svakog

onog ko je strpljiv (sabbār) i zahvalan (šekūr).

(Kur'an, Ibrāhīm, 5.)

Hazreti imam Maturidi strpljivost definira kao uzdržavanje od griješenja prema uzvišenome Allahu, uzdržavanje od svih Allahovih zabrana, dočim za zahvalnost veli da je želja, sklonost, ka pokoravanju uzvišenom Allahu (ragba fī tā'atih). Stoga navedeni ajet, ustvari, opisuje vjernika (mu'min), budući da vjernik čvrsto vjeruje u dragoga Boga i Njegovu jedinost te se trudi koliko mu je to moguće bježati od svih oblika neposlušnosti prema Gospodaru. Tako završetak citiranog ajeta: To su, uistinu, dokazi za svakog onog ko je strpljiv i zahvalan, podsjeća na ajet: to je doista pouka za one koji vjeruju (mu'minīn – 15:77).

U časnome Kur'anu kaže se:

“Trudite se i budite zahvalni (šukren), o čeljadi Davudova!” – A malo je zahvalnih među robovima Mojim.

(Kur'an, Sebe', 13.)

Na neki način, kao da ovaj ajet sukusira osnovna značenja pitanja čovjekove zahvalnosti prema dragome Bogu. Prvo, uzvišeni Allah hvali hazreti Davud-pejgambera, alejhisselam, i podstiče ga, i njegove potomke, na rad i na zahvalnost. A, po nekima, zahvalnost je i drugima govoriti o Božijim blagodatima. Vjernici bi trebali svaku blagodat koju vide vezivati za uzvišenoga Allaha, suprotno od nevjernika koji neku blagodat ili neko njima učinjeno dobro, vezuju samo za osobu preko koje se blagodat manifestirala.

I među vjernicima, zahvalnost se različito izražava: oni koji su pokorni dragome Bogu ali im vjera nije još potpuno ušla u srce, oni se dragome Allahu zahvaljuju jezikom. No, zahvalnost svjesnih, zrelih, vjernika odražava se kroz spoznaju Onoga koji blagodati daje (el-Mun'im) a preko manifestiranih blagodati. Viši stupanj od ova dva jeste kada čovjek zahvaljuje jezikom dragome Allahu i proširuje spoznaju dragoga Gospodara, ali konstantno, u svakome trenu, u svakome svom hâlu.

Hazreti Sirri Sekati rekao je:

“Zahvalnost prema dragome Allahu jeste stajanje pred Njim. Pa kada čovjek osjeti nemoć, ta nemoć, to je zahvalnost.”

A hazreti imam Fudajl podsjeća i upozorava:

“Kur'anski poziv: 'Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova' znači: 'Ljudi, ne zaboravite na one koji su u nevolji!'” Pomozite im; dio blagodati koju je dragi Allah na vas izlio, podijelite sa njima.

Kaže se kako svako vrijeme ima hazreti Davudove, alejhisselam, potomke, njegovu porodicu. Uvijek ima neko ko danju posti i ima neko ko noću klanja. Tako, ko danju posti, noću klanja, taj se ubraja u hazreti Davud-pejgamberovu, alejhisselam, porodicu svoga vremena (Ālu Dāvūde vaktihi).

Hazreti pir Nedžmudin Kubra povezuje pojmove “Davud” i “čeljad” (Ālu) sa čovjekovim fizičkim i duhovnim organima. Tako se za Davuda može reći da je ruh, potomak ruha je srce, a to je za hazreti Davuda hazreti Sulejman-pejgamber, a “čeljad” ruha i srca jesu tajna čovjekova srca (sirr), skirvenost u čovjekovom srcu (hafā), duša (nefs) i tijelo (beden). Svaki potomak ima odnos prema svome pretku, i svaki organ ima svoj odnos prema ruhu i srcu.

Tako je zahvalnost tijela pokoravanje svih udova i čula šerijatskim zakonima; zahvalnost duše je ustrajnost u uvjetima za bogobojaznost i odricanje i od dijela šerijatom dozvoljenih stvari; zahvalnost srca je ljubav prema dragome Allahu, i izbacivanje iz srce ljubavi prema svemu drugom; zahvalnost tajne čovjekova srca jeste stalna usmjerenost i pogledanje na uzvišenoga Gospodara, bez predaha; a

zahvalnost skrivenosti u čovjekovom srcu jeste izravno prihvatanje izlijeva (fejd) Allahovog manifestiranja, bez ikakvog posredstva na stupnju (mekam) Božijeg vahdeta. A zahvalnost ruha jeste potpuno predavanje svoga bića i izgaranje u vatri ljubavi (aška) prema uzvišenom Gospodaru, kao što svijeća nestaje u plamenu.

Na tragu ovoga, može se reći da postoje tri vrste čovjekove zahvalnosti dragome Bogu. Prva je zahvaljivanje na hrani duše, druga je zahvaljivanje na hrani ruha, a treća je zahvaljivanje na hrani srca.

Hrana duše su jelo i odjeća. Hrana ruha jesu znanje, i spoznaja uz pokoravanje. A hrana srca jeste spoznaja uz zadovoljstvo Božijom odredbom (ridā). Čovjek okrenut ovome prolaznom svijetu, hvali hranu za putenu dušu. Čovjek okrenut drugom, vječnom, svijetu, hvali i traga za hranom ruha. A čovjek koji je zagospodario svojim srcem, taj traga za hranom srca.

Svaki stepen na kojemu se vjernik nalazi ima svoje ljepote, ali i svoje zamke. Tako je zamka dunjalučara vrijeme, koje ih prevari pa se najednom nađu u svome kaburu, potpuno nespremni za susret s voljenim Allahom. Zamka ljudi okrenutih ahiretu jeste da u silnoj želji za svojim Gospodarom, sredstvo dolaska do Njega, namaz, post, zekat, hadž, pretvore u svoga idola, pa klanjaju, poste, daju zekat, obavljaju hadž, ali su prema drugim ljudima grubi, nezainteresirani za njih, prema njima oholi. Iz njihovih bića nikako ne isijava milosti, ljubav i spremnost na žrtvu za druge, kao što uzvišeni Gospodar njima Svoju ljubav i milost konstantno odašilje.

Uvjet zahvalnosti, i uvjet vjere, jeste pomoć drugome, ali iskrena, spremnost da se odustane i od svojih ciljeva radi dobra druge osobe. Tako, ko iskaže ljudima zahvalnost, taj iskazuje zahvanost i dragome Allahu. Hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:

Spominjanje Allahovih blagodati jeste zahvalnost. A njihovo nespominjanje jeste nevjerstvo (kufr). Ko nije zahvalan na malo, taj nije zahvalan ni na mnogo. Ko

nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu. Zajedništvo (džemat) znači berićet, a dijeljenje (firka) znači kazna.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Bejheki, prenoseći ga od hazreti Nu'mana ibn Bešira)

U drugome hadis-i šerifu, hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:

Tri su nesreće (fevākir): predvodnik (imām), koji, ako si dobar, nije zahvalan, a ako šta zgriješiš, ne oprašta. Komšija (džār) koji, ako vidi kakvo dobro, zakopa

ga, a ako vidi kakvo zlo, o njemu priča. I žena, koja, ako je prisutna, uznemirava te, a ako je odsutna, iznevjeri te.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Taberani, prenoseći ga od hazreti Fudāle ibn Ubejda)

Navest ćemo još jedan hadis u kojemu je osobina zahvalnosti istaknuta kao ključ ulaska u Džennet:

Kod koga se nađe troje, Allah će ga prihvatiti u Svoje okrilje, prosuti na njega Svoju milost i uvesti ga u Džennet: ko je, kada mu se podari, zahvalan; ko, iako

je u moći, oprosti, i ko se, kada se rasrdi, umiri.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Hakim i Bejheki, prenoseći ga od hazreti Ibn Abbasa)

U iskazivanju zahvalnosti, kaže hazreti Ismail Hakki, vjernika ima tri vrste: svakodnevni vjernici, elita, i elita elite. Svakodnevni vjernici, zahvaljuju dragome Allahu na blagodatima kojima ih Uzvišeni obasipa. Elita među vjernicima, zahvaljuje dragome Allahu na blagodatima ali i na mukama koje ih zadese, i to konstantno. Shodno kur'anskom ajetu: Reci: “Sve je od Allaha!” (4:78)

A elita te elite, za svaku blagodat, ne vide tu blagodat već Onoga koji ju daje; šta god da ih zadesi, uvijek misle na uzvišenoga Allaha.

Jednom je jedan čovjek rekao hazreti šah Edhemu, Ibrahim ibn Edhemu:

“Siromasi (fukara) su oni koji kada im se štagod dadne, na tome zahvaljuju. A kada šta ne mogu dobiti, tu su strpljivi.”

Hazreti šah Edhem mu odgovori:

“Vidiš, to je ponašanje koje ima i jedan pas. No, kod nas, siromasi su oni koji, kada im šta uskraćeno bude, na tome zahvaljuju, a kada im se štagod dadne, oni to pokazuju.”

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:

Od zahvalnosti na blagodati je i širenje te blagodati.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Abdur-Rezzak, prenoseći ga od hazreti Katade, kao hadis-i mursel; no, imam Sujuti kaže da je ova predaja

vjerodostojna – sahih)

Čovjek se nekada prepadne da ukoliko podijeli blagodat koju posjeduje, umanjit će je, da je neće više biti dovoljno ni za njega. Stoga Allahove znakove, išarete i spoznaje, pokopa duboko u sebi. Ali kao sve što se uskladišti tako i skladištenje blagodati ima svoju granicu.

Neke je blagodati uistinu potrebno malo prikriti, do određenog vremena, dok ne sazriju i one, i sâm čovjek, a i društvo. No, neke blagodati, ljubav, optimizam, prostranost grudi, ne daju se uskladištiti. Uskladištene, kao da struhnu, pa više ne budu od koristi niti tome čovjeku a ni nikom drugom. A taj čovjek teško i da će smoći snage uslijed zadaha truleža zahvaliti uzvišenom Allahu. Stoga je dobro uvijek imati na umu kur'anski ajet:

Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao.

(Kur'an, el-Isrā', 29.)

Vezanje za Lijepo Božije Ime “eš-Šekur” (et-Te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da ga dragi Allah ni jednoga trena ne zakloni od Sebe, da ga Božije blagodati ne odvrate od Onoga koji mu te blagodati dariva, shodno predaji u kojoj se kaže da je uzvišeni Allah rekao hazreti Musa-pejgamberu, alejhisselam:

“Zahvaljuj Mi, ali istinski (hakkaš-šukr)!”

Hazreti Musa, alejhisselam, upita:

“Gospodaru moj, kako mogu to uraditi?”

Uzvišeni Allah odgovori:

“Kada vidiš da blagodat dolazi od Mene, to je istinsko zahvaljivanje.”

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “eš-Šekur“ (et-Tehakkuk) ogleda se u spoznaji da zahvaljivanje ustvari znači prepoznavanje i izdvajanje one skrivene prefinjenosti u nekoj blagodati. Zahvaljivanje je na konkretnom dijelu blagodati, ne na blagodati uopće. Svaka blagodat nosi u sebi neku klicu, sjeme, dobra koje će se roditi. Kao kada su hazreti Adem, alejhisselam, i hazreti Hava spoznali da su goli u Džennetu, pa brzo sakriše svoja mjesta u kojima bijaše sjeme čovječanstva koje će se tek roditi: A kad oni ono drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. (7:22) Spoznati gdje je i šta je to sjeme neke blagodati, to znači ozbiljenje ovog Lijepog Božijeg Imena.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena “eš-Šekur” (et-Tehalluk), jasno je, očito: Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti (31:14). Takava je uzročnost.

U jednome hadisu, hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:

Ko prouči kada osvane:

��ك� ل و� �ح�م�د� ال ف�ل�ك� ، �ك� ل �ك� ري ش� � ال و�ح�د�ك� �ك� ف�م�ن �ق�ك� ل خ� م�ن� � Aح� �أ ب و�

� أ ،Aع�م�ة� ن م�ن� بي� �ح� ص�ب� أ م�ا Lه�م لل

� أ�ك� ذ�ل ع�لى� �ر� ك Oالش

Allāhumme mā asbeha bī min ni'metin, ev bi ehadin min halkiKe, fe minKe vahdeKe lā šerīke leK, fe leKel hamdu ve leKeš-šukru 'alā zālike

(Allahu moj, ono što je osvanulo kod mene od blagodati, ili kod nekoga od Tvojih stvorenja, to je od Tebe, samo Tebe, Ti nemaš druga, tebi je hvala i Tebi je

zahvala zbog toga)

taj je ispunio svoje zahvaljivanje za taj dan. A ko ovo prouči kada omrkne, ispunio je svoje zahvaljivanje za tu noć.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi ibn Sunnī, prenoseći ga od hazreti Abdullaha ibn Gunāma)

U drugome hadisu, hazreti Muhammed, alejhisselam, uči ovu dovu:

ن� ح�س� و� �ك� �ع�م�ت ن �ر� ك ش� ��ك� أ س�� أ و� د� ش� Oالر �م�ة� ع�زي ��ك� أ س�

� أ و� م�ر�،� �أل ا في� �ات� Oب الث ك�

�� أ س�� أ �ني� إ ه�م لل

� أم�ا �ر� ي خ� م�ن� �ل�ك� أ س�

� أ و� ، �م� �ع�ل ت م�ا Sر ش� م�ن� �ك� ب ع�وذ�� أ و� T �ما لي س� T �با ق�ل و� T ص�اد�قا Tا ان ل�س� �ك� �ل أ س�

� أ و� �ك� �اد�ت ب ع�. �وب� �غ�ي ال م� ع�ال �ت� �ن أ ك� �ن إ �م� �ع�ل ت م�ما ك� �غ�ف�ر� ت س�

� أ و� �م� �ع�ل ت

Allāhumme innī es'eluKes-subāte fil emri, ve s'eluKe 'azīmeter-rušdi ve es'eluke šukre ni'metiKe ve husne 'ibādetiKe, ve es'eluKe lisānen sādikan ve kalben

selīmen, ve e'ūzu biKe min šerri mā ta'lemu, ve es'eluKe min hajrin mā ta'lemu ve estagiruKe mimmā ta'lemu inneKe Ente 'Allāmul gujūb

(Allahu moj, molim Te postojanost u odredbi, i odlučnost u uputi, i molim Te za zahvalnost na Tvojim blagodatima, i za lijep ibadet tebi, i molim Te za istinit

govor i zdravo srce, a utječem Ti se od zla kojega poznaješ, molim Te za dobro koje znaš, i oprost od Tebe tražim za ono što znaš, Ti si, uistinu, Poznavalac svih

skrovitosti)

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Tirmizi i nesai, prenoseći ga od hazreti Šeddāda ibn Evsa)


“Učenje ovog Isma (Imena) donosi afije (oprost), kako na dunjaluku tako i na ahiretu.”


“Ko bude učio ovo Lijepo Božije Ime, uzvišeni Allah okitit će ga zahvalnošću prema Njemu, prema roditeljima, i ubrojat će se u one čija su djela najljepša.

Kažu da ko prouči ovo Lijepo Božije Ime četrdeset i jedan put na vodu, a potom tom vodom potrlja svoje oči i napije se početkom noći, osjetit će u tome veliki berićet kroz izlječenje svojih grudi i tijela, i dragi Allah ojačat će mu vid.

A dragi Allah, opet, najbolje zna.”

Božije ime “el-Letifu” ( Dobri – (أ�للط�يف�

4 Oktobar, 2006 - 00:00 (znaci) Lijepa Božija Imena (Esmaullahil husna) [1]


Božije ime “el-Letifu” ( Dobri – (أ�للط�يف�



“Čitav dunja dobrotom i

dobročinstvom obuhvata a posebno u

stvarima gdje su naše koristi.”

U časnome Kur'anu, na osam mjesta

spomenut je glagol “l-t-f”, od čega u

dva ajeta u obliku imenice, kao jedno od vlastitih Imena uzvišenoga Allaha – el-

Letīf. Jedan od ajeta ističe Lijepo Božije Ime “el-Letif” u kontekstu opisivanja

nedodirljivosti i nespoznatljivosti sâme Božije Bîti. Tako se kaže:

Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je

Dobri (el-Letīf) i Onaj koji je o svemu obaviješten (el-Habīr).

(Kur'an, sura el-En'ām, ajet 103.)

Sasvim je jasno da u ovome slučaju Lijepo Božije Ime prvenstveno opisuje Božiju

dobrostivost prema stvorenjima budući da On, Jedini i apsolutno nad svim


transcendirajući, stvara stvorenja, kako bi ona uživala u Njegovoj dobroti, i pored

toga im Se i objavljuje – samomanifestiranjem putem Svojih Lijepih Imena, čime

počinje stvaranje kao takvo, i putem slanja Svojih knjiga odabranim među

stvorenjima (Objava).

Uzvišeni Allah samoočitujući Se otkriva izuzetni i nesavladivo “prefinjeni”

Apsolutni Bitâk (el-Vudžūdul Mutlak). Ta Apsolutna Prefinjenost (Letīfa Mutlaka)

granica je naznačena ajetom – preko nje pogledi, i srčani i fizički, ne prelaze.

Bivaju sprženi, a On, uzvišen je i slavljen, do svakoga pogleda dopire.

Zar ne vidiš da Allah s neba spušta kišu od koje Zemlja zazeleni? – Allah je

zaista Dobri (el-Letīf) i Onaj koji je o svemu obaviješten (el-Habīr).

(Kur'an, sura el-Hadždž, ajet 63.)

I nakon dara svekolikog stvaranja, uzvišeni Allah stvoreno obasipa Svojim

darovima dobrote i ljepote. I u čisto estetskom smislu, “el-Letif” pokazuje dobrotu.

Kako god da je stvaranje Zemlje veličanstveno, veličanstven je i Zemljin ogrtač –

zelenilo, kojega Zemlja periodično oblači i skida. Tako i svako stvorenje pored

dara života, nafake i komuniciranja sa svijetom dobiva i dar Božanske upute i

priliku za stjecanje spoznaja koje će ga približiti njegovom Gospodaru i podariti

mu vječnu sreću. Svaka kur'anska sura, svaki hazreti Pejgamberov, alejhisselam,

hadis, svako hazreti Muhammedovo, alejhisselam, ophođenje s ljudima

pored ihsana odišu i jednim skladom, ljepotom, proporcionalnošću, umjerenošću.

Uzvišeni Allah nadalje kaže:

“Gospodar moj je zaista dobar onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i

mudar je!”

(Kur'an, sura Jūsuf, ajet 100.)

Hazreti Jusuf-pejgamber, alejhisselam, izgovara u ovome ajetu citirane riječi.

Tako se izraz “onome kome On hoće” (li mā ješā') može čitati i u smislu da je

dragi Allah dobar samo prema nekima, dok prema drugima nije. Ljudska duša

najčešće u životu ovaj ajet i čita ovako.

Ali, kada se razmisli, nije li dragi Allah podario svako dobro ne samo hazreti

Jusufu, alejhisselam, izbavivši ga iz tamnice, već i njegovim roditeljima (hazreti

Jusuf, alejhisselam, postavio ih je na prijestolje), njegovoj braći (stariji su

ponovno upućeni na pravi put, naučili lekciju i tako se spasili nesreće na

Drugome svijetu, a mlađi brat Benjamin pošteđen je svake mogućnosti da mu

starija braća naude kao što su naudila hazreti Jusufu, alejhisselam), faraonu i

njegovoj sviti (hazreti Jusuf, alejhisselam, upoznao ih je sa islamom, prenijeo im

Objavu), te njegovom i egipatskom narodu (svi su velike gladi spaseni).

Tako je i u životu, čovjek gleda samo u ono najbolje kod drugoga a samo u ono

najgore kod sebe. No, nije mu cilj spoznati vlastite mahane već se potužiti na

sudbinu, pročitati gornji ajet kao “dragi Allah dobar je samo prema nekima, a

prema drugima nije.”

Hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, upozorava:

Gledajte u one koji su ispod vas, a ne pogledajte u one koji su iznad vas. To vam

je bolje, da ne biste omalovažili Allahove blagodati prema vama.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Muslim, prenoseći ga od

hazreti Ebu Hurejre)

Stoga Uzvišeni poručuje:

I pamtite Allahove ajete i mudrosti, koji se kazuju u domovima vašim; Allah

je, uistinu, dobar (letīfen) i sve zna.

(Kur'an, sura el-Ahzāb, ajet 34.)

Onaj ko prihvati dar Božije dobrote i sâm postane dobar, tome se mnoge stvari i

u materijalnome i u duhovnome svijetu otvaraju. Uzvišeni Allah prenosi nam u

časnome Kur'anu dijalog Drugova iz pećine (ashābul kehf):

I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedni druge pitali. “Koliko ste ovdje

ostali?” – upita jedan od njih. “Ostali smo dan ili dio dana” – odgovoriše. –

“Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali” – rekoše. – “Pošaljite, jednog

od vas s ovim srebrnjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije

jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan (ve'l'jetelettaf) i

neka nikome ne govori ništa o vama.”

(Kur'an, sura el-Kehf, ajet 19.)

“I neka bude ljubazan”, sasvim logično, samo ako si prema prodavaču ljubazan,

moguće je da će se dodatno potruditi i da upravo tebe, ukoliko mu je to inače

praksa, zbog te tvoje ljubaznosti ne zakine.

Nekada čovjek ne zna niti onoga kod koga dolazi, niti mjesto u koje je došao, niti

stanje u tom mjestu pa može, radi svojih vjerskih potreba, vrlo lahko nastradati.

Nekada su te potrebe fizičke prirode (halal hrana, obavljanje namaza...), pa je

teško ukoliko se nalazi u sredini koja “nema sluha” za islam, a nekada su

duhovne prirode (duhovna hrana), što često predstavlja problem čak i u islamskoj

sredini.

Hazreti šejhul ekber Ibn Arebi u svome tefsiru skreće pažnju da je jedna od prvih

naredbi bila “Pošaljite, jednog od vas s ovim srebrnjacima vašim u grad”. Sve

čemu čovjek prilazi ima svoja vrata, svoju kapiju. Tako su poznati izrazi “vrata

grada”, “vrata nečijeg srca”, “vrata znanja” i slično. Nužno je prvo pronaći

odgovarajuću kapiju, odgovarajući pristup, pa će se tek onda čovjeku traženo

otvoriti. Hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, rekao je:

Ja sam grad znanja, a Alija je kapija tog grada.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Hakim, Taberani i Ebuš-

Šejh, prenoseći ga od hazreti Ibn Abbasa)

Sve čemu čovjek teži ima neki svoj specifičan ulaz, neku specifičnu osobinu bez

koje nam se neće otvoriti. Stoga valja prvo dobro razmisliti o kapiji na koju se

ulazi pa tek onda nečemu prići. Kod svake stvari, kod svake osobe, taj prilaz je

drugačiji, specifičan. Ne postoji jedinstven šablon. Takvo je Allahovo,

džellešanuhu, davanje. Uzvišeni veli:

A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i

da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi

se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima

vama smo zakon (šir'a) i put (minhādž) propisali. A da je Allah htio, On bi

vas jednim ummetom učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam

propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi

vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.

(Kur'an, sura el-Mā'ida, ajet 48.)

Uzvišeni Allah kroz Svoj Lutf (Dobrotu) opskrbljuje stvorenja – i hranom za tijelo i

hranom za dušu, pa je za očekivati i da će čovjek na to uzvratiti lutfom, dobrotom

vlastite duše. Tako i svako ko robu kakvu opskrbu, fizičku ili duhovnu, može

ponuditi, prema njemu se rob treba ljubazno ophoditi. Tako je i najvjerovatnije da

će rob nešto dobiti. Uzvišeni Allah, jedini Stvoritelj, rekao nam je za našega

hazreti Pejgambera, alejhisselam:

ti ćeš sigurno nagradu neprekidnu dobiti, jer ti si, zaista najljepše ćudi.

(Kur'an, sura el-Kalem, ajet 3., 4.)

Tesavvufski prvaci, kako to prenosi hazreti imam Sulemi, kažu da se

prema arifima treba ophoditi s ljubaznošću, a šejh prema početnicima

u tesavvufu strogo ('inf). Arifi su ti koji ljudima, s Božijom dozvolom, mogu

podariti, zbog zahvalnosti ljudi, duhovnu hranu.

S druge strane, istinski, od dragoga Boga odabran a izravno od hazreti

pejgambera Muhammeda, alejhisselam, oponumoćen, muršidi kamil početnike

u tesavvufu tek treba odgojiti kako bi i sâmi nekada postali arifi.

Konačno, Kur'an nam pokazuje Lijepo Božije Ime “el-Letif” i u doslovnom

značenju riječi “prefinjeno”. Naime, zakoni koje je uzvišeni Allah položio u sve

stvoreno (sunnetullah), koji se nikada ne preinačuju i nikada ne mijenjaju, govore

da nijedno čovjekovo djelo, ni dobro ni loše, ne može ostati skriveno. Tako za

dobra djela uvijek saznamo, makar kada čovjek koji ih je učinio preseli na ahiret,

uzvišeni Allah to nekako obejani (pokaže). Isto je i sa ružnim djelima, koliko god

se čovjek trudio ih sakriti, uvijek se nekako pokažu.

Tako hazreti Pejgamber, alejhisselam, veli:

Kada bi neko od vas nešto uradio na kakvoj stijeni usred krša, gdje nema

nikakvih niti vrata niti prozorčića, to njegovo djelo opet bi izašlo, baš onakvo

kakvo je i učinjeno.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Ahmed, prenoseći ga od

hazreti Ebu Seid el-Hudria)

Tako uzvišeni Allah kaže:

“O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na

nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije

stvari (letīf), On je sveznajući (habīr).”

(Kur'an, sura Lukmān, ajet 16.)

Razmišljajući o ovome Allahovom Lijepom Imenu, čovjek bîva ponukan na dublji

stepen svjesnosti da ga uzvišeni Allah uvijek vidi, svjesnosti koja se naziva ihsan,

a taj dublji stepen naziva se murâkaba – stalno pogledanje na uzvišenoga

Allaha, jasna svjesnost da te On baš sada, i u ovom trenutku, izravno gleda. S

druge strane, murâkaba je i samopromatranje, vođenje računa o svakom svom

postupku, kako bi se došlo do stanja u kojemu čovjek prije svakog svog postupka

djelo koje želi uraditi prvo procijeni pa se tek onda odluči uraditi ga.

Ako želiš nešto, dobro razmisli o posljedici toga. Pa ako je posljedica dobra,

uradi to, a ako je grijeh, okani se toga.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Ibn Mubarek, prenoseći

ga od hazreti Ebu Džafera ibn Abdullaha el Musevvera el-Hāšimīa)

U tome se ogleda nečija oštroumnost i nečiji ahmakluk (glupost). Stoga je hazreti

Muhammed, alejhisselam, rekao:

Oštrouman (kejs) je onaj ko prezre svoju dušu a radi za ono što dolazi nakon

smrti, a glupak (ahmak) je onaj koji slijedi strasti svoje duše a tješi se nadom u

Allaha.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Hakim, prenoseći ga od

hazreti Šeddāda ibn Evsa)

Vezanje za Lijepo Božije Ime “Dobri” (et-Te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi

da mu uzvišeni Allah podari spoznaju skrivenih prefinjenosti u svim stvarima,

ljudima i događajima, kako bi Mu zahvaljivao na Njegovim blagodatima, a

sačuvao se Njegovih zamki (mekr).

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “Dobri” (et-Tehakkuk) ogleda se u čovjekovoj

spoznaji da je uzvišeni Allah u Svojoj Bîti skriven od svake moguće spoznaje, i

da je skriven u Svojim djelovanjima, ne može se izravnosvjedočiti.

Postizanje vusleta s Njim, krajnjeg stepena bliskosti (kurb), upravo je kroz

spoznaju Njegovih blagodati kojih čovjek inače nije ni svjestan.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijega Imena “el-Letif” (et-Tehalluk) ogleda

se u tome da čovjek čini potajno zikr, da niko od stvorenja za to ne zna, štaviše

da dosegne stepen kada će svoj zikr moći sakriti i od svoje duše, kada će ga

činiti svojom tajnom (sirr). Osoba okićena odrazima svojstava ovoga Lijepoga

Božijeg Imena sva dobra djela veže za one koji su ih učinili, za njih Bogu

dragome dovu čini ali bez spoznaje tih ljudi da ona zna da su oni uradili ta dobra

djela. Osoba dobra djela veže za njihove počinioce i osjećajem imanevijatski.

Dragi Allah podario je čovjeku veoma lahak način postizanja vusleta, dostizanja

vječne, neprolazne, sreće. Pomaže mu i tjelesno i duhovno; tijelu daje

materijalnu opskrbu – hranu, zdravlje, zaklon od kiše, snijega, vjetra i Sunca, a

dušu tješi, pruža joj nadu, nasmijava je i rastužuje, stišće je i raširuje, kako bi

duša spremnije dočekala rastanak s Ovim svijetom i prijelaz u Drugi svijet.

Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što

postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom,

i vidljivom (zāhira) i nevidljivom (bātina)? A ima ljudi koji raspravljaju o

Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje.

(Kur'an, sura Lukmān, ajet 20.)


“Ovaj Ism (Ime) uči se na svaki murad (potrebu) stotinu dvadeset i devet puta po

stotinu dvadeset i devet, a poslije svakog stotinu dvadeset i devetog proučenog

Isma prouči se dova:

�ر �م�ق�ادي ال �ه� ب ت� �ج�ر �م�ا في الل]ط�ف� �ك� �ل أ س�� أ ه�م لل

� أ

(Allāhumme es'elukel-lutfe fīmā džerret bihil mekādīr / 'Allahu moj, molim te za

dobro u stvarima što se sudbinom određene odvijaju.')

Osim ovoga, ovaj Ism puno učiti, Božija, dž.š., će dobrota uvijek uz učača biti.”


“Ko uči ovo Lijepo Božije Ime, okitit će se svojstvima nježnosti i blagosti u

ophođenju prema Allahovim robovima, i na najljepši način sa njima će

razgovarati.

Kažu da ko ovo Ime prouči stotinu dvadeset i devet puta ili stotinu puta ili stotinu

trideset i tri puta, postići će dobrotu (lutf) i Allah, džellešanuhu, rasprostrijet će

mu potrebu koja mu se stegla.

Ko ovo Ime prouči stotinu i šezdeset puta, te prouči ajeti kerim:

. �ير� ب �خ� ال اللط�يف� ه�و� و� �ص�ار� �ب �ال ا �د�ر�ك� ي ه�و� و� �ص�ار� �ب �ال ا �ه� �د�ر�ك ت � ال

Lā tudrikuhul ebsāru ve Huve judrikul ebsār, ve Huvel-Letīful Habīr / 'Pogledi do

Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je Dobri i Onaj koji je o

svemu obaviješten.' (6:103),

bit će pošteđen od straha.

Ako neko hoće da se izliječi, treba učiti ovo Lijepo Božije Ime te uz njega učiti i

neke od takozvanih 'ajeta za liječenje' (ājātuš-šifā'), naprimjer ajet:

. . ف�ين� �ش� ي ف�ه�و� م�ر�ض�ت� إذ�ا و� ق�ين� �س� ي و� �ي �ط�ع�م�ن ي ه�و� ذ�ي ال و� �ه�د�ين� ي ف�ه�و� �ي �ق�ن ل خ� ذ�ي �ل أ

Ellezī halekanī fe Huve jehdīn, vellezī Huve jut'imunī ve jeskīn, ve izā meridtu fe

Huve ješfīn / 'koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji

me, kada se razbolim, liječi' (26:78.-80.)

Učenje Lijepog Allahovog Imena 'el-Letīf' koristi i pri otklanjanju brige.

A Allah dragi, opet, najbolje zna!”

Božije ime “el-Mu’min” (المؤمن) – Koji potvrđuje obećanje i daje sigurnost

12 Oktobar, 2005 - 00:00 (Anonymous) Lijepa Božija Imena (Esmaullahil husna) [1]


Božije ime “el-Mu’min” (المؤمن) – Koji potvrđuje obećanje i daje sigurnost


“Ako tajna ovog Imena dospije do u srce, taj će čovjek istinu govoriti, ljudi će mu vjerovati, on će biti čovjek od povjerenja. Allah koji sve može, tako i snagom ovog Imena, može od čovjeka otkloniti nevolje.”

Ponovno u kur’anskoj suri Hašr, kaže se:

On je Allah – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakog obezbjeđuje…

(Hašr, 23.)

Uzvišeni Allah sebe naziva “Mu’min” – Vjerni, Istiniti, vjeran i dosljedan Svojoj tvrdnji da je samo On Bog, da nema drugoga božanstva osim Njega:

Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega – a i meleki i učeni -, i da On postupa pravedno. – Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog!


(Ālu ‘Imrān, 18.)

Nakon što uzvišeni Allah nazove Sebe “vjernim”, tada i meleci, učeni, i evlije posvjedoče da je Uzvišeni pravedan i sami uzvjeruju da nema drugoga božanstva osim Njega, pa i sâmi postanu “vjernici” (mu’minun).

Nadalje, samorazotkrivanjem pod vidom imena “el-Mu’min”, uzvišeni Allah obećava vjernicima zaštitu, jer nema druge zaštite doli Njegove:

Jeste li sigurni (e emintum) da vas Onaj koji nebesima vlada neće u Zemlju utjerati, kad se ona počne iznenada tresti?

Ili, jeste li sigurni (em emintum) da Onaj koji nebesima vlada na vas neće vjetar s kamenjem poslati? Tada biste saznali kakva je prijetnja Moja!

(Mulk, 16., 17.)

Uzvišeni Allah, objavljuje se pod imenom Vjerni (el-Mu’min), uvjeravajući time ljude da je On jedini gospodar, da nema drugoga gospodara osim Njega, da bi u ljudima pobudio vjeru (iman), da bi se ona u njima rasplamsala i učinila svakoga čovjeka iskrenim vjernikom (mu’min), čime bi im Vjerni (el-Mu’min) podario sigurnost (emn) od Njegove kazne koja će pogoditi na Sudnjemu danu one koji nisu vjerovali.

Svaka sigurnost u konačnici odnosi se na Njega, čovjek je miran samo ako mu Vjerni obeća sigurnost. A Vjerni je i povjerljiv, pa time i potvrđuje da je i Svemilosni (er-Rahman), Samilosni (er-Rahim), Onaj koji prašta (el-Gaffar).

Vjerni, uzvišen je, ljudima je dao na povjerenje tijelo, oči, ruke, noge, sluh, vid i sve ostalo što čovjek uživa, tražeći od njih samo da se prema Njegovim darovima ophode na najljepši način, da ih maksimalno sačuvaju od svake štete.

Da bi to postigao, čovjeku valja slijediti Božije naredbe (emr) i zabrane (nehj), pokoriti se Šerijatu. Odluči li se čovjek pokoriti Šerijatu, zadobit će sigurnost, sva djela koja učini na Ovome svijetu imat će posebnu vrijednost ako je osoba vjernik (mu’min), a na Drugome svijetu – ahiretu, uživat će svaku blagodat otvaranja srca djelovanjima Božijega imena “el-Mu’min”. U Kur’anu se veli:

Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je (mu’min), Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego

što su zaslužili.

(Nahl, 97.)

Na drugome mjestu, u suri Kurejš, kaže se:

Neka se oni Gospodaru ovoga Hrama klânjaju,

koji ih gladne hrane i od straha brani (āmenehum).

(Kurejš, 3., 4.)

Uzvišeni dariva ljude opskrbom i od njih tjera strah, ali od vjernika će odagnati strah i na Sudnjemu danu, jer se osoba koja vjeruje klânja Gospodaru Kabe, Gospodaru dunjaluka, nebesa i Zemlje, života i smrti, ahireta, Dženneta i Džehennema.

Hazreti Hasan Basri rekao je:

“Vjernik radi iz pokornosti prema uzvišenom Allahu a konstantno je nemiran, drhti, strahuje. A nevjernik, s druge strane, radi iz neposluha prema uzvišenome Allahu, ali se osjeća sigurno.”

A Uzvišeni veli:

Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.

(el-A‘rāf, 99.)

Jednu zanimljivu primjedbu daje šejh Bajrak Tosun. Kako je poznato, tri su stupnja svjedočenja vjere: djelima, riječima i srcem, a na osnovu hazreti Pejgamberovoga, alejhisselam, hadisa:

Ko od vas vidi kakvu nevaljalštinu (munker), neka je otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom (neka je osudi), a ako ne može, onda srcem (neka je

prezre), i to je najslabiji iman (vjera).

(hadis, govor hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Seid el-Hudri, a bilježi Muslim)

Često se ovome hadisu prilazi samo preko jednoga smisla – daj sve od sebe u pokorovanju uzvišenome Allahu, koliko god možeš žrtvuj se, ne stahujući ni za šta. Stoga je najbolje da se nečemu što nije pohvalno Šerijatom suprotstaviš. No, ako si slab, makar verbalno iskaži svoje neslaganje, govori protiv toga. A ako ni to ne možeš, makar tu nevaljalštinu osudi srcem, a to je znak slaboga imana.

No, ovaj hadis ima još mnogo poruka. Do jedne od njih može se doći i razmišljanjem suprotnim putem. Osnova svega mora ti biti srce, neka ti iz srca krenu svi prigovori, samo tako bit ćeš iskren, i neka ti iz srca krenu sva djela, samo tako bit ćeš siguran u sigurnu dobit kojom će te uzvišeni Allah počastiti.

Zato često vidimo da neko opravdano prigovara nekoj osobi ili pojavi, i da radi pravu stvar, ali ipak, nešto nam smeta, kako se kaže “nešto nam ne leži”. Upravo je u ovome razlog, govor koji ne dolazi iz srca, otrovan je, a djelo koje nije srce naredilo, dvolično je. Stoga se takve osobe vrlo lahko i vrlo brzo i “ohlade” od upućivanja prigovora ili činjenja kakva djela. Može potrajati tren, dan, dva, godinu, dvije, ali se onda takva osoba promijeni pa kaže da to više nije tako važno.

Ne mora biti da je takav čovjek nešto stvarno i radio iz licemjerstva, ali teško je prepoznati sve zamke koje zamagljeno srce i nečista duša kriju. Valja svaki svoj postupak dobro propitati, pa o svakome koraku dobro razmisliti. Ako ocjenimo da će nas želja za tim postupkom brzo proći, znači da nešto nije uredu sa nama, sa našim srcem, sa našim nijjetom (namjerom). Između ostaloga, zato je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao da je uzvišenome Allahu najdraže ono djelo na kojemu čovjek ustraje, kako to prenosi hazreti Aiša, a bilježi Buharija.

Čovjek koji postane istinski vjernik (mu’min), koji zatraži od Vjernoga (el-Mu’min) sigurnost i pomoć, veoma je moguće da će se i njemu drugi obraćati tražeći od njega pomoć i zaštitu – sadaku, hediju, savjet, žrtvu. Ako je prav u svojoj vjeri u Vjernoga, ako Bog da lahko će se odazvati drugome na poziv u pomoć, u kojemu se uvijek traži da prvenstveno žrtvujemo nešto svoje, pa tek onda i nešto drugo što je od pomoći.

Oni koji svoja srca potpuno otvore manifestiranju Božijega imena “Vjerni”, ti će znati, osjetiti, biti ubjeđeni da je svaka sigurnost samo kod uzvišenoga Allaha, te se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati (10:62). Bit će spaseni od svake nevolje jer znaju da sve što ih pogađa volja je uzvišenoga Gospodara.

Vezanje za ovo Božije Ime (te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu Jedini podari iskrenost, kao što je i sam On iskren. Nakon toga, želi se od Jedinoga dobiti i spas od svake duše, bilo one potpuno niske, bilo one odgojene ali koje je zastala na putu uspinjanja ka Božijoj blizini, a iskrenost u tome odrazit će se i na vjernikovu sigurnost u pogledu života i imetka.

Spoznaja ovoga Imena (tehakkuk) ogleda se kroz činjenicu da je uzvišeni Allah slao Svoje poslanike, alejhimusselam, a potom svjedočio istinu njihovoga poslanstva davajući im nadnaravne sposobnosti (mu‘džiza), odnosno dajući Svojim evlijama odraze tih poslaničkih nadnaravnih sposobnosti (keramet). Također, osjećaj sigurnosti u duši ali ne one za koju “zaključimo” da bi ih trebali imati, već sigurnosti koju jednostavno ćutimo u nama.

Kićenje odrazima svojstava ovoga Božijega Imena (tehalluk), kako smo to već rekli, odražava se kroz nepostojanje straha kod osobe od drugih ljudi i različitih situacija. Postoje Allahovi prijatelji – Njegovi poslanici, alejhimusselam, evlije i dobri vjernici, u koje se i on ubraja, i Allahovi neprijatelji, a Uzvišeni veli:

One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali (uznemiravali) Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti.

(Ahzāb, 57.)

Hazreti imam Kušejri navodi jednu predivnu i dirljivu predaju:

“Kažu da će na Sudnjemu danu dozivač dozivati svakoga ko je nazvan po jednome od Božijih vjesnika, pa će se reći da uđu u Džennet. Kada svi uđu, ostat će jedna grupa ljudi čija imena nisu data po imenima Božijih vjesnika. Tadaće uzvišeni Allah reći:

‘Ja sam Vjerni (el-Mu’min), i nazvao sam vas vjernicima (mu’minun), pa neka uđu u Džennet!’ ”

Da čovjeku suze krenu. Šta samo znači slijediti Božije poslanike, alejhimusselam.

Hazreti Ebu Jezid Bistami kaže:

“Osjetio sam u sebi potrebu da zamolim uzvišenoga Allaha da mi podari da zamru sve strasti u meni. No, rekoh sebi:

‘Hazreti Pejgamber, alejhisselam, nije ništa od toga molio.’

Stoga ne uputih dovu. No, uzvišeni Allah mi ipak dade da sve strasti u meni zamru, iz bereketa slijeđenja Muhammedovoga, alejhisselam, Sunneta. Od tada nisam razlikovao, bilo mi je svejedno, da li je preda mnom žena ili samo zid.”


“Ovo Ime kad se uči spašava nefs i imetak, ako se uči šezdeset i šest puta.”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još veli:

“Ako ovo ime prouči osoba koja se plaši, i to trideset i šest puta, bit će mu sigurni i život i imetak.

Ko se mnogo plaši i strahuje, treba učiti ‘es-Selamul Mu’minu’, a naročito musafiri (putnici), pa će, ako Bog da, uzvišeni Allah podariti sigurnost i spas od svih strahova. A dragi Allah, opet, najbolje zna.”

Božije ime “es-Selam” (السالم) – Od mahana čisti

11 Oktobar, 2005 - 00:00 (Anonymous) Lijepa Božija Imena (Esmaullahil husna) [1]



Božije ime “es-Selam” (السالم) – Od mahana čisti

U Kur’anu, u suri Hašr, kaže se:

On je Allah – nema drugog boga osim Njega – Vladar, Sveti, Onaj

koji je bez nedostataka (es-Selām)…

(Hašr, 23.)

Lijepo Božije ime “Onaj koji je od mahana čisti”, također se ubraja u

Imena koja opisuju neopisivu Božiju Bīt, poput Imenâ “Allah”, “er-Rahman”, i “el-Kuddus”. Stoga također nije dozvoljeno niti ovo ime nadivati stvorenjima.

Imena poput imena “Selman” ili “Sulejman”, premda su istoga korijena kao i Božije ime “es-Selam”, dozvoljeno je nadivati stvorenjima jer nisu dobivana istim deriviranjem (izvođenjem) iz korijena. Hazreti Selman Farisi zvao se jedan od članova hazreti Ehli-Bejta, a hazreti Sulejman, alejhisselam, bilo je ime našega poznatoga Božijega poslanika (Solomon):

“O velikaši” – reče ona – “meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo

Od Sulejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Svemilosnoga, Samilosnog!’ ”

(Neml, 29., 30.)

Samo uzvišeni Allah može biti oslovljen kao “es-Selam”, na što ukazuje i hazreti Pejgamberov, alejhisselam, postupak (Sunnet), koji i mi primjenjujemo nakon klanjanja:

Kada bi hazreti Pejgamber, alejhisselam, želio završiti sa namazom (nakon selama), donijeo bi istigfar tri puta (rekao “estagfirullah”) i rekao:

Allahumme, Entes-Selāmu ve minkes-Selām, tebārekte jā Zel Dželāli vel Ikrām.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi Sevban, a bilježe Muslim, Ebu davud, Tirmizi, Nesai, i Ibn Madže)

Učenjaci koji se bave jezikom, kažu da imenica “es-Selām” ima četiri značenja. Prvo, ima značenje jednoga od Lijepih Božijih Imena. Drugo, ima značenje

“cjelost” (es-selāma), odnosno odricanje mahana (el-berā’ minel ‘ujūb). Treće, ima značenje i pozdrava “esselamu alejkum” (neka je na vas spas). I četvrto, “selām” je i vrsta drveta.

Terminološki, Božije ime “es-Selam” ima dvojako značenje. Prvo, može se prevesti kao “Onaj od mahana čisti”. Ovo opisuje neopisivu Božiju Bīt (Zātullāh), čistu od svakoga iskrivljenja, nedostatka, mnoštva ili zavisnosti o bilo čemu i o bilo kome.

Također, Božije lijepo ime “es-Selam” može se prevesti i kao “Onaj koji daje sigurnost”, “Onaj koji daje spas i mir”, a na osnovu kur’anskoga ajeta:

Allah poziva u Kuću mira (Dārus-selām) i ukazuje na pravi put onome kome On hoće.

(Jūnus, 25.)

Po mišljenju velikoga broja mufessira (tumača časnoga Kur’ana), ta “Kuća mira” jeste Džennet, s tim što se mir (odnosno spas, jer se imenica “selām” značenjski može prevesti na oba načina) odnosi na nešto što izravno daje uzvišeni Allah, manifestiranjem kroz Svoje ime “es-Selām”, a “kuća” (dār) jeste sâm Džennet.

Također se u Kur’anu kaže:

Njih čeka Kuća blagostanja (Kuća mira, Dārus-selām) u Gospodara njihova; On će biti zaštitinik njihov zbog onoga što su činili.

(En‘ām, 127.)

Bīt uzvišenoga Allaha čista je od nepostojanja (‘adem). U tome apsolutnome nepostojanju nalazilo se svako biće, svako stvorenje. Također, svako biće će doživjeti i relativno nepostojanje – smrt (mevt): Svako živo biće će smrt okusiti! (3:185). Samo jedini Allah, uzvišen je On, čist je od svakoga nepostojanja, bilo ono apsolutno (‘adem) bilo relativno (mevt).

Shodno jezičkome i značenjskome (terminološkome) razumijevanju ovoga Božijega lijepoga Imena, islamski učitelji ističu tri osnovna značenja.

Prvo, Onaj koji je od mahana čist, od svakoga nedostatka i potrebe. Ovdje je riječ o razumijevanju ovoga Imena kao jednoga od Imenâ koji opisuju svojstva Božije Bīti (sifātuz-zāt).

Drugo, Onaj koji daje spas (selamet), a shodno kur’anskim riječima iz sure Jasin: “Mir vama!” – bit će riječi Gospodara Samilosnog. (Jasin, 58.) Ovdje je riječ o čisto jezičkome značenju ovoga Božijega Imena.

Treće, Onaj od čije su silnosti stvorenja sačuvana. Ovdje je riječ o gledanju tragova manifestiranja Božijega Imena kao djelatnoga u pojavnome svijetu (‘ālemuš-šehāda), odnosno radi se o djelatnome svojstvu (sifātul fi‘l).

Uzvišeni Allah spas je svakoga vjernika, svakoga čovjeka. No, vjernik mora vjerovati da je potpuni i jedini istinski i trajni spas kod uzvišenoga Gospodara. Stoga čovjeku valja dragoga Allaha za spas moliti.

Imam Kurtubi navodi da spas za čovjeka može biti ovodunjalučki i ahiretski. Spas (selamet) na ovome svijetu može biti izvanjski (zāhir) i unutarnji (bātin). Zahiri-selamet jeste spas od raznih bolesti, nevolja i problema koje čovjek susreće u životu. Batini-selamet ogleda se u spasu od nevjerovanja (kufr), zabranjenih novotarija (bid‘a sejji’a), od svakoga slikovitoga predočenje uzvišenoga Allaha.

Spas na Drugome svijetu (ahiretu) jeste dobar završetak čovjekovoga života, dobar rezultat suđenja na Sudnjemu danu, ulazak u Džennet (Raj) i beskrajni užitak izravnoga gledanja neizmjerne, neopisive i nepredočive ljepote Božijega Lica.

Kako hazreti Šejhul Ekber kaže “Sveti dolazi samo na sveto, pa posveti svoje srce”, tako se možda može reći i da “es-Selam” samo dolazi na onoga ko Mu se potpuno preda i otvori svoje srce:

Onaj ko se sasvim preda (juslim) Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća.

(Lukmān, 22.)

Uzvišeni Gospodar na Ovome svijetu posebno uvažava Svoje evlije, Njemu izuzetno bliske robove, pa je čovjekov put umiljavanja uzvišenome Allahu poštivanje evlija, ne bihuzuriti ih, ne remetiti ni na koji način, ne uznemiravati. U jednoj dovi hazreti Pejgamber, alejhisselam, između ostaloga moli uzvišenoga Allaha, dželle šanuhu:

Allahu moj, podari mi da budem mir (silm) za evlije Tvoje, a neprijatelj Tvojim neprijateljima.

(hadis, govor hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ibn Abbas, a bilježi Tirmizi)

Istinski musliman, osoba potpuno predata dragome Bogu, predstavlja mir i sigurnost za svakoga čovjeka. Hazreti Muhammed, alejhisselam, veli:

Musliman je onaj od čijega su jezika i ruke mirni drugi muslimani, a muhadžir je onaj ko napusti ono što mu je Allah zabranio.

(hadis, govor hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Abdullah ibn Amr, a bilježe Buharija, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai)

Hazreti Ibn Abbas veli: “Božije lijepo ime ‘es-Selam’ jeste jedno od Njegovih Imena. Spustio ga je na Zemlju, pa ga širite među sobom.” A na osnovu hazreti Pejgamberovoga, aeljhisselam, hadisa:

Neće ući u Džennet dok ne uzvjerujete, a nećete uzvjerovati sve dok se ne zavolite. Želite li da vas uputim na stvar koja će učiniti, budete li je koristili, da se zavolite? Širite selam među se.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježi Muslim)

Prenosi se da je hazreti Davud (David), alejhisselam, molio uzvišenoga Allaha da podari spas svim vjernicima iz njegovoga doba. Kada mu je uzvišeni Allah podario sina, nazvao ga je Sulejman, što na hebrejskome jeziku znači “selametli čovjek” (redžulus-selām). Hazreti Sulejman (Solomon), alejhisselam, presuđivao je sporove među narodom, i to četrdeset godina. Njegove presude bile su iskreni blagoslov i spas za sav narod.

Jedne je noći usnio kako ga uzvišeni Allah “pita” za jedan problem (mesela), što je značilo da je hazreti Sulejman, alejhisselam, tada dosegao sâm vrhunac mudrosti i spoznaja, koje mu je darovao uzvišeni Allah.

Čovjek čijemu se srcu manifestira uzvišeni Allah kroz Svoje ime “es-Selam”, taj nastoji da, prvo, spasi samoga sebe od nasilja koje čovjek čini samome sebi – nevjerovanje, poricanje Božijih blagodati, neposluh i slično. Drugo, takva osoba nastoji zaštiti svoje najbliže i najdraže opet prvo od sebe, a potom od svakoga oblika nasilja uopće. Treće, takva osoba uvijek je spremna pomoći svakome, bez razlike da li ga poznaje ili ne, da li je iz njegovoga mjesta ili ne, da li je njegove vjere ili ne. U srcu takve osobe nema mjesta neopravdanoj osveti, bezrazložnoj mrzi i pakosti, ljubomori. Ona želi biti iskren musliman, onaj od čije su ruke i jezika mirni svi drugi muslimani i ljudi uopće.

Vezanje za ovo Božije Ime (te‘alluk) nastaje uslijed potrebe čovjekove duše, čovjekove biti, za spasom od svake mahane i nedostatka, od svega što je pokuđeno Šerijatom. Jedino što se može opravdati jesu nedostaci koje čovjek nesvjesno iskaže, a koji su jednostavno rezultat predodređenja (kader).

Istinska spoznaja ovoga Imena (tehakkuk) jeste uvjerenje da je uzvišeni Allah čist i iznad svega što Mu pririču, bilo nevjernici, bilo politeisti, bilo ljudski razum i mašta.

Kićenje odrazima svojstava ovoga Božijega Imena (tehalluk) slično je kićenju odrazima svojstava Božijega Imena “el-Kuddus”. No, razlika je u tome, što rob

tek nakon ozbiljenja Božijega imena “el-Kuddus” svoju bīt izdiže do svetosti. Dočim se djelovanje Božijega imena “es-Selam” odvija dvojako, prvo, na samome početku čovjek svoju dušu čisti od svakoga nedostatka, i, drugo, čovjek svoju dušu čisti od zablude vlastitog bivanja, jer sve što postoji postoji po Njemu.

Prenosi se da je jednom neki čovjek ogovarao drugoga čovjeka. Neko od dobrih mu priđe pa ga upita:

“Reci mi, jesi li ratovao protiv Bizantinaca?”

Ovaj odgovori:

“Ne.”

“Dobro”, reče dobri, “a jesi li ratovao protiv bilo kakvih nasilnika, tlačitelja?”

“Ne.”, ponovo odgovori čovjek.

“Pa dobro”, nastavi dobri, “kako to da su od tebe mirni neprijatelji vjere, a tvoj brat musliman nije?”

U jednome periodu čovjekovoga hoda sejrus-sulukom (duhovnim putem), osoba kao da se malo zasiti, kao da malo napravi otklon od svoga učitelja. Ne misli se pri tome na izražen neposluh, više na, uvjetno rečeno, jedan zaborav koliko mu je učitelj, kako to kažemo u narodu, “valjao”.

Upravo takva osoba, ako joj se Uzvišeni manifestira Svojim imenom “es-Selam”, ponovno će osjetiti u svome srcu naklonost prema šejhu (učitelju), ponovno će se oko njega sviti, i od njega i dalje učiti kako se kretati sejrus-sulukom.

Osoba kojoj se Uzvišeni Allah manifestira na srce Svojim imenom “es-Selam”, svakome prednost daje u odnosu na sebe. Kako se kaže: starije više cijeni od sebe jer su vremenski duže uzvišenome Allahu u pokornosti, a i mlađe više cijeni jer su imali manje vremena činiti Uzvišenome neposluh.

Hazreti imam Kušejri kaže da takvu osobu najbolje oslikava predaja koju prenosi hazreti Katade a bilježi Ebu Davud:

“Može li iko od vas biti poput Ebu Damdame? On bi kada bi izlazio jutrom iz kuće, govorio:

‘Allahu moj, podijelio sam sav svoj imetak Tvojim robovima.’ ”

Osoba na čije se srce manifestira Božije lijepo ime “es-Selam” ne dopušta da njenim razumom i srcem vladaju strast, mržnja i zavist, već obratno, sve njih stavlja u pokornost svome razumu i srcu. Kako veli hazreti imam Gazali:

“Mirom i islamom neće biti opisan niko od čijega jezika i ruke nisu mirni drugi muslimani, a kako je tek moguće da bude opisan onaj koji nije sâm od sebe miran?!”

Osoba na čije se srce odražava Božije ime “es-Selam” mirna je od šejtanskih i džinskih vesvesa, došaptavanja, i svih drugih bolesti. Njeno srce je potpuno čisto i zdravo (kalb selīm), s njime je spremna poći uzvišenome Allahu, i ako Bog da postići spas, shodno kur’anskim riječima:

“Samo će onaj koji Allahu srca srca čista dođe spasen biti.”

(Šu‘arā’, 89.)


“Onaj ko bude zikir činio ovim Imenom, Allah će mu dati selamet na oba svijeta, i imat će svoje odlike. Ovo Ime skriva ljudske sramote – ajbove.”


“Kažu da ko ovo Ime prouči bolesniku stotinu dvadeset i jedan put, Allah će ga ozdraviti, ukoliko mu još nije nastupio edžel (vrijeme umiranja), ili će mu olakšati. S tim Imenom još se trebaju učiti riječi iz Kur’ana: Selāmun kavlen min Rabbin Rahīm. Ko kaže svakoga dana stotinu puta ‘Esselamu alejke ejjuhennebijju ve rahmetullāhi ve berekātuhu’, neće okusiti vatru koja se osjeti prilikom umiranja, olakšat će mu se stanje, i, s dopuštenjem uzvišenoga Allaha, neće zapasti u poteškoću. A Allah dragi najbolje zna.”

Božije ime “el-Fettāh” (احت Koji rješava i otvara – (أل�ف�

4 Februar, 2006 - 01:00 (znaci) Lijepa Božija Imena (Esmaullahil husna) [1]



Božije ime “el-Fettāh” (احت Koji rješava i otvara – (أل�ف�


“Svoju kapiju darovanja, otvara ti Fettah. Sa Svojim darovima uredio je svijet.

Otvorene su riznice Njegovih nimeta (blagodati), koje čak ni naši grijehovi ne

zatvaraju.”

Uzvišeni Allah je Onaj koji “otvara”. Kako se veli u časnome Kur’anu:

U Njega su ključevi skrivenog, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na

kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema

zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u

jasnoj Knjizi.

(Kur’an, sura el-En‘ām, ajet 59.)

Ključevi (mefātih) svega što postoji nalaze se kod Njega. Odluka o životu, načinu

života, smrti,načinu smrti, konačne sudbine svakog stvorenja, Njegova je.

Uzvišeni Allah nije “ključar” Bîtka, On je stvoritelj Bîtka. Nije samo da drži

ključeve gajba (skrivenog), On njima vlada jer, kako smo već rekli u prethodnim

razgovorima o Lijepim Božijim Imenima, samo stvoritelj ima apsolutnu vlast,

odnoso, samo uzvišeni Allah posjeduje Bîtak.

Ako želi, dragi Bog “otključa” nam spokoj pa time utihne nemir; ili nam otključa

utjehu, time blijedeći tugu; ili nam otključa sjećanje na Ugovor (el-Mîsâk) kojim

smo posvjedočili da nam je On Stvoritelj i Gospodar, pa time u nama probudi

ljubav.

U svakodnevnom životu, to otključavanje, čin kojim nas dragi Allah “otvara”

prema nečemu od čega smo skriveni, prema nekom hâlu koji ne znamo, ili

kakvom duhovnom usponu o kojemu ništa ne znamo ili smo o njemu samo nešto

načuli.

Otvaranje često dolazi s Božijom pomoći (en-Nasr), jer to otvaranje jeste izravna

Božija pomoć stvorenju. Tako se u Kur’anu kaže:

a dat će vam i drugu blagodat koju jedva čekate: Allahovu pomoć (Nasr) i

skoru pobjedu (Feth)! Zato obraduj radosnom viješću vjernike!

(Kur’an, sura es-Saff, ajet 13.)

Koliko nam je stvari u životu tamno, naizgled bezperspektivno, nejasno,

nemoguće za riješiti. Sve to el-Fettāh za nas, ako Ga zamolimo, rješava. Naše je

samo da zatražimo. Situacija na poslu, u školi, u džematu, u porodici, među

prijateljima, teško da je uvijek jasna i sigurna. Teško da je ko bez opravdanih

briga. I teško da je ko pouzdanog hâla. Sve nam to, zamolimo li Ga, el-Fettāh

razriješava.

Istodobno, ko spozna ovo Lijepo Božije Ime, pomagat će drugima, uvijek će im

biti na usluzi, jer nikad se ne zna – možda baš mi, s ovom moći koju nam je

uzvišeni Allah podario, možemo “otvoriti” nekoga drugoga, ili mu možemo

pomoći da mu se neka situacija u životu otvori.

Vezanje za ovo Lijepo Božije Ime (te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu

Uzvišeni podari ključeve različith situacija i stvari, te da mu dadne i dozvolu (izun)

da ih, s Njegovim imenom, u Njegovo ime, koristi.

Istinska spoznaja ovog Božijeg Lijepog Imena (tehakkuk) ogleda se u

čovjekovome jasnom viđenju stvarnog uzroka svega čije je manifestiranje do

tada samo okom mogao gledati.

Kićenje odrazima svojstava ovog Božijeg Lijepog Imena (tehalluk) ogleda se u

tome da uzvišeni Allah podari čovjeku ključ od bilo kojeg Svog Lijepog Imena, s

kojim taj čovjek može s Božijim dopuštenjem “otvarati”, “otključavati”, razne

situacije u životu, a nakon Božije instrukcije. Ta osoba tada naziva se ključar,

nikako “onaj koji otvara”.

Čovjek izložen djelovanju ovog Božijeg Imena, ne jada se stvorenjima. I ma šta

god da ga zadesi, uzda se u jedinoga Allaha i nadu nikada ne gubi. Nakon što je

hazreti Jakub (Jakov), alejhisselam, nakon što je ostao i bez hazreti Jusufa

(Josipa), alejhisselam, i bez svog najmlađeg sina Benjamina, i pored neizmjerne

tuge i boli, poručio je drugim sinovima:

“O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite

nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.”

(Kur’an, sura Jūsuf, ajet 87.)

Prenosi se da bi jedan siromah dolazio pred Kabu, i, nakon višestruko puta

učinjenog tavafa (obilaženja oko Kabe), uhvatio bi se za kabenski prekrivač,

dugo se čuvao za njega, i pri tome čitao neku ceduljicu koju je nosio u džepu.

Nakon nekog vremena, umro je u haremu Kabe. Kada su ga došli odnijeti i

opremiti za dženazu, neko se sjeti da ga je viđao s papirićem pa potraži papirić u

džepu. Kada ga je našao, pročitao je:

A ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga, Mi tebe i vidimo i štitimo; i

veličaj i hvali Gospodara svoga kad ustaješ.

(Kur’an, sura et-Tūr, ajet 48.)

Shvatili su da je čovjek bivao često u nevolji ili bi mu se često, kako mi to

kažemo, stislo. No, nikada se nikom od stvorenja nije požalio, žalio se samo

Njemu, uzvišenome Allahu, od Njega razrješenje čekao.

Osoba koja živi izložena djelovanju ovog Božijeg Imena, uvijek je mirna,

staložena, ne požuruje stvari, niti ih odgađa. Prenosi se da je hazreti Alija imao

jednu ropkinju, koja bi svako jutro poranila na bunar da bi popila vode. Hazreti

Alijin muezin primjetio ju je te bi ju svakojutro sačekao i, s distance kako ne bi

narušio njenu intimu, govorio bi joj: “Volim te.”

Jednoga dana ropkinja se požalila hazreti Aliji, i upitala ga može li on šta učiniti.

Hazreti Alija malo poćuta, a potom joj reče: “Reci i ti njemu: ‘Volim te!’, pa ćemo

vidjeti šta če on na to.” Ropkinja se začudi ali, znajući ko je hazreti Alija, uradi

kako joj je rečeno.

Kada je došlo naredno jutro, muezin ju ponovo čekao, i, nakon uobičajene izjave

ljubavi, ropkinja mu odgovori da i ona njega voli. Tada muezin reče:

“E, sada ćemo pričekati, vidjet ćemo šta će uzvišeni Allah presuditi o nama.”

Ropkinja je to ispričala hazreti Aliji, koji odmah pozva muezina kod sebe i zamoli

ga da mu sve ispriča, od početka. Kada se uvjerio u muezinovu iskrenost, reče

mu:

“Kada je tako, onda vodi je. Neka vam je hairli, uzvišeni Allah je presudio o

vama.”

Uzvišeni Allah “otvara” ljudima, pomaže im u teškoćama, nevoljama i brigama:

Milost koju Allah otvori ljudima niko ne može, poslije Njega, dati; On je

silan i mudar.

(Kur’an, sura Fātir, ajet 2.)


“Ko uči ovo Ime mozak će mu se rasvijetliti i srce će mu se očistiti.”


“Ko nakon sabah-namaza prouči ovo Ime sedamdeset i jedan put držeći ruku na

prsima, očistit će mu se srce, olakšat će mu se pomoću, prosvijetlit će mu se

srce dizanjem perdi pred srčanim vidom.

A Allah dragi, opet, najbolje zna.”

Božije ime “er-Rezzāk” (اق ز Koji obilno nafaku daje – (ألر



Božije ime “er-Rezzāk” (اق ز Koji obilno nafaku daje – (ألر



“Svakog dana nafaku (opskrbu) ti daje

Rezzak. Rasporedio ti je što te

sljeduje i ne strahuj da ćeš ostati bez

toga. Allah je stvorio sebebe (uzroke)


i oni se nalaze u neiscrpnim magacinima, čija vrata On otvara i naređuje kako i

koliko će se čega iznositi.”

U časnome Kur’anu se kaže:

Allah je Opskrbitelj (er-Rezzāk), Moćni (Zul Kuvve) i Jaki (el-Metīn)!

(Kur’an, sura ez-Zārijāt, ajet 58.)

Allah je jedini istinski opskrbitelj. Ako nam neko podari hranu, piće, odjeću ili

obuću, ako nas neko oraspoloži kakvom pričom, savjetom, predavanjem, ako

nas neko utješi svojom brigom ili pomoći, ide mu nagrada ali mu je ustvari tu

opskrbu za nas dao uzvišeni Gospodar. Ovo je veoma bitno jer, kako smo do

sada vidjeli govoreći o drugim Lijepim Božijim Imenima, spoznaja svakog Imena

treba učvrstiti čovjekovo vjerovanje da je izvor svega uzvišeni Allah. Svako ko

raspolaže stvarima korisnim za drugog, stvarima koje drugom mogu pomoći,

trebao bi biti svjestan da mu je to dao uzvišeni Gospodar, kao jedan zadatak, da

ih dostavi u Njegovo ime.

Uzvišeni Allah daje nam naše živote, opskrbu – hranu, piće, radost i tugu, iz

Svoje velikodušnosti. Ludo je pomisliti da uzvišeni Gospodar treba od nas

zahvalu, potvrdu da je On istinski opskrbitelj, ili da mi Njega hranimo:

Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da Me hrane.

(Kur’an, sura ez-Zārijāt, ajet 57.)

Neko ima više, neko manje, neko udjeljuje, neko, opet, škrtari. Bez obzira na

količinu i ovozemaljski način dolaska do opskrbe, uvijek iza toga stoji uzvišeni

Allah:

Reci: “Gospodar moj daje obilnu opskrbu onome kome hoće od robova

Svojih, a kome hoće uskraćuje; što god vi udijelite, On će to nadoknaditi,

On najbolje opskrbljuje”.

(Kur’an, sura Sebe’, ajet 39.)

Svako na svijetu ima svoju nafaku, niko mu je ne može uzeti. Kao što reče

rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija, uzvišeni Allah vrata opskrbe otvara onoliko

koliko kome pripada kaderom, sudbinom – nekome više, nekome manje. S

obzirom da je samo uzvišeni Allah stvarni opskrbitelj, molba za povećanjem

nafake ili lakšim ovozemaljskim dolaskom do nje, mora prvo biti upućena Njemu.

Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će

koje boraviti i gdje će sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj Knjizi.

(Kur’an, sura Hūd, ajet 6.)

Allah navodi kao primjer grad, bezbjedan i spokojan, kome je u obilju

dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim

blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i

glad i strah.

(Kur’an, sura en-Nahl, ajet 112.)

A koliko ima životinja koje ne sakupljaju hranu sebi, Allah ih hrani, a i vas!

On sve čuje i sve zna.

(Kur’an, sura el-‘Ankebūt, ajet 60.)

Ako čovjek shvati da jedino Allah određuje “kada”, “koliko” i “šta”, svoje srce kroz

svoje potrebe, vezat će samo za uzvišenoga Allaha, dželle šanuhu. A zahvalan

će biti i drugima, preko kojih je ta Allahova pomoć došla, doživjet će ih kao vrstu

Božijih “golubova-pismonoša”. Svaka opskrba znak je Božijega postojanja i brige

za svako stvorenje, kako god ono naopako moglo biti. Na Ovome svijetu dragi

Bog pažnju poklanja svima, bez izuzetka.

Onaj ko ima nafake više nego što mu je potrebno, neka ne shvata to kao da mu

je uzvišeni Allah dao da uživa više od drugih. Istina je da mu to predstavlja

obavezu, da potraži među ljudima - kome taj višak pripada, te da mu podijeli. A,

uz to, želi li se još više približiti uzvišenome Allahu, treba dijeliti i od svoje nafake,

one koja mu je “knap”. Višak od potrebnoga, dug je tog čovjeka prema onima u

potrebi, njihov hakk, njihovo pravo, a ono dijeljenje nafake koja nam je knap, to je

sadaka.

Allah navodi kao primjer roba u tuđem vlasništvu koji ništa nema i onoga

koga smo Mi bogato obdarili i koji udjeljuje iz toga, i tajno i javno, zar su

oni jednaki? Neka je hvaljen Allah! Ali većina njih ne zna.


Uzvišeni Allah daje opskrbu na različite načine. Nekada je opskrba u vidu imetka,

novca, materijalnog bogatstva:

A šta bi im bilo da u Allaha i onaj svijet vjeruju i da od onoga što im Allah

daje udjeljuju, kad Allah o njima sve zna?

(Kur’an, sura en-Nisā’, ajet 39.)

Nekada je opskrba u vidu potomaka:

Allah za vas stvara žene od vaše vrste, a od žena vaših daje vam sinove i

unuke, i ukusna jela vam daje. Pa zašto u laž oni vjeruju, a Allahove

blagodati poriču?


A nekada je, opet, opskrba u vidu kiše:

Allah vodu s neba spušta i njome život mrtvoj zemlji vraća! To je, zaista,

dokaz za ljude koji hoće da čuju.


Ili u vidu biljaka:

Zar ne vidiš da Allah spušta s neba kišu pa je u izvore u zemlji razvodi, a

onda pomoću nje raznobojno bilje izvodi, zatim se ono osuši i ti ga vidiš

požutjela i najzad ga skrši. To je, doista, pouka za one koji su pametni.

(Kur’an, sura ez-Zumer, ajet 21.)

Ili, pak, plodova i dobrih čistih, supružnika:

A one koji vjeruju i dobra djela čine obraduj džennetskim baščama kroz

koje će rijeke teći; svaki put kad im se iz njih dâ kakav plod, oni će reći:

“Ovo smo i prije jeli”, - a bit će im davani samo njima slični. U njima će

čiste žene imati, i u njima će vječno boraviti.

(Kur’an, sura el-Bekara, ajet 25.)

A duhovna opskrba različita je za različite ljude. Za neke je to opskrba za duše,

za druge je to opskrba za srca, a za neke je to opskrba za srčane tajne. Opskrba

za duše je uputa, opskrba za srca je iskrenost i uvjerenje, a opskrba za srčane

tajne je spoznaja zbiljâ stvarî.

Iskreno bogatstvo za svakog produhovljenog čovjeka leži u roditeljima, porodici,

bratu i sestri, iskrenim prijateljima, iskrenom džematu i zdravom društvu.

Osnovna opskrba za sve ljude, za svo čovječanstvo do Sudnjeg dana, nalazi se

u Kur’anu časnom.

Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a

nevjernicima on samo povećava propast.

(Kur’an, sura el-Isrā’, ajet 82.)

Kako god tragali za hranom, zdravljem, odjećom i porodicom, trebamo trčati za

kur’anskom opskrbom, koja je trajna i predstavlja opskrbu koja nam je dovoljna

za spas i vječnu sreću.

Vezanje za ovo Lijepo Božije Ime (te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj konstantnoj

potreba za opskrbom bîvanja, egzistiranja, i vječnoga života.

Istinska spoznaja ovoga lijepog Božijeg Imena (tehakkuk) ogleda se u shvatanju

da uzvišeni Gospodar opskrbljuje svako biće, i na svaki način, i to materijalnom i

duhovnom opskrbom.

Kićenje odrazima svojstava ovog Lijepog Božijeg Imena (tehalluk), kada osoba

govori a njen govor uliva se izravno u srce slušaoca, kada neizmjerno udjeljuje

drugima, kada čovjek koji je naspram nje vapi da bude stalno u njenome društvu,

to je znak da se osoba okitila odrazima svojstava Lijepog Božijeg imena “er-

Rezzāk”.

Jednog tesvvufskog prvaka, hazreti Hâtima el-Esammija upitali su čime se hrani.

Odgovorio je:

“Otkad sam istinski spoznao svoga Stvoritelja, dovoljno mi je samo da pomislim

na hljeb.”

Hazreti imam Kušejri kaže da treba ovako gledati na podjelu na siromašne i

bogate: uzvišeni Allah odlikovao je bogataše egzistencijom opskrbe, a siromahe

je odlikovao motrenjem Opskrbitelja. Pa ko je istinski zadovoljan motrenjem

Opskrbitelja, neće mu smetati kada ga opskrba mimoiđe.

Jedne prilike je hazreti Musa (Mojsije), alejhisselam, u svome munâdžâtu,

šaputanju s uzvišenim Allahom, rekao:

“Allahu moj, nekada imam neku sasvim malu potrebu, pa ne znam, da li da i to

od Tebe tražim, ili da to zatražim od nekog drugog?”

Uzvišeni Allah mu reče:

“Ne traži ni od koga. Samo od Mene. Makar i sol za tijesto.”

Od tada je hazreti Musa, alejhisselam, tražio od uzvišenoga Allaha i malo, i

veliko: “Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” (7:143); “Gospodaru moj,

ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!” (28:24)

Prenosi se da je hazreti Šibli poručio jednome bogatašu:

“Daj nam od svoga dunjaluka.”

Taj bogataš mu odgovori:

“Traži to od svog Gospodara.”

Hazreti Šibli reče:

“Dunjaluk je prezren, a i ti si prezren. Stoga tražim prezreno od prezrenog, a od

moga Gospodara tražim samo Njega.”

Već smo rekli da kao što tijela imaju svoju opskrbu, i duše i srce imaju svoju

opskrbu. Treba obratiti pažnju da, kao i kod opskrbe za tijelo, istinski opskrbitelj,

onaj ko nam istinski ispunjava srca i dušu, jeste samo uzvišeni Allah.


“Ko ovo Ime uči, nafaka će mu se rasporediti i bit će raspoložen u pogledu toga.”


“Ko ovo Ime uči, uzvišeni Allah podarit će mu i izvanjsku i unutarnju opskrbu.

Kažu da ko uobičaji učiti ovo Lijepo Božije Ime dvadeset puta na svoju pljuvačku

u ustima, uzvišeni Allah opskrbit će ga razumom kojim će shvatati teške,

zamršene, stvari.

Ko ovo Ime prouči sedamanest puta stojeći pred osobom kod koje ima neku

potrebu, bit će mu ispunjeno.

Ko ovo Ime prouči stotinu putu zatvoreniku, zatvorenik će biti oslobođen. A ko ga

prouči stotinu puta bolesniku, bolesnik će ozdraviti.


Božije ime “el-Vehhāb” (ابKoji mnogo poklanja – (أل�و�ه



Božije ime “el-Vehhāb” (اب Koji mnogo poklanja – (أل�و�ه



“Ovo Ime mogu razumjeti oni koji su

Ulul-elbab to jest veleumovi. To je

onaj Gospodar koji ima vrlo širok

rahmet, trajno nam poklanja svoja

dobra.”


U časnome Kur’anu navodi se dova ljudi “ulul elbāba”, ljudi razumom obdarenih:

“Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na

pravi put ukazao, i daruj nam (ve heb lenā)Svoju milost; Ti si, uisitinu, Onaj

koji mnogo daruje (el-Vehhāb)!”

(Kur’an, sura Ālu ‘Imrān, ajet 8.)

Jedino uzvišeni Allah daruje i prije nego što Ga čovjek išta zamoli, jedino On

dariva samo ono što je dobro za čovjeka.

Kada se ovo uzme u obzir, onda uopće nije teško razumjeti zašto se kroz Ime

“Koji mnogo poklanja” ističe Božija jedinstvenost i u darivanju. Samo uzvišeni

Allah dariva ne očekujući ništa zauzvrat, samo On dariva iz čiste ljubavi.

“Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je

potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo.”

(Kur’an, sura Tā hā, ajet 50.)

Jedino uzvišeni Allah u darivanju dobra, koje čovjek ni ne može ničim zaslužiti,

nema granica, dariva neizmjerno i beskrajno.

Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga; a

darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.

(Kur’an, sura el-Isrā’, ajet 20.)

“Ovo je Naš dar, pa ti oslobodi ili zadrži, nećeš zbog toga odgovarati!”

(Kur’an, sura Sād, ajet 39.)

Želi li se čovjek maksimalno približiti Onome koji mnogo poklanja, takav treba da

je u ophođenju prema drugima. Pomoć nečiju cijenimo shodno iskrenosti, da li

nam neko stvarno pomaže ili od nas očekuje nešto zauzvrat, shodno vremenu,

da li nam je neko pomogao odmah ili kasnije, i shodno kontekstu, da li, možda, ta

pomoć ustvari predstavlja nešto drugo, nešto što bi ta osoba svakako uradila, a

ovako predstavlja da ju je na čin navela želja za pomaganjem. Uzvišeni Allah

dariva ne očekujući ništa zauzvrat, zemlja daje plodove ne očekujući ništa od

nas, nebesa nam spuštaju snijeg i kišu, također ne očekujući ništa od nas

zauzvrat.

I iskren vjernik pomaže radi pomoći ne radi koristi.

Hazreti imam Kušejri bilježi predaju u kojoj stoji kako je naš hazreti Musa

(Mojsije), alejhisselam, učio Tevrat i bio oduševljen opisom jednog naroda. Toliko

su mu se svidjeli, da je upitao uzvišenoga Allaha:

“Allahu moj, čitam u Tevratu o tim i tim ljudima, predivnih osobina. Ko su oni?”

Uzvišeni Allah mu odgovori:

“To je ummet (zajednica) hazreti Muhammeda, alejhisselam.”

“A ko su ovi, što su po tome i tome posebni?”, ponovno upita hazreti Musa,

alejhisselam.

“To je ummet hazreti Muhammeda, alejhisselam.”, odgovori uzvišeni Allah.

Hazreti Musa tako je navodio pojeidne karakteristike i pitao ko su ti ljudi, a

uzvišeni Allah stalno mu je odgovarao da je to ummet hazreti Pejgambera,

alejhisselam. Tada hazreti Musa, alejhisselam, jako poželi vidjeti ih, i zamoli

uzvišenoga Gospodara da mu to podari.

“Ne možeš ih vidjeti”, odgovori uzvišeni Allah, “ali, ako hoćeš, podarit ću ti da ih

čuješ.”

Uzvišeni dozva ummet hazreti Muhammeda, alejhisselam, dok još bijahu u

kičmama svojih predaka: “Muhammedov ummete!”

Ummet se odazva:

“Lebbejkallāhumme, lebbejk (Odazivamo ti se Allahu, odazivamo)!”

Uzvišeni Allah im reče:

“Dajem vam, a niste mi ništa ni zatražili. Opraštam vam grijehe, a niste od mene

oprost ni zaiskali.”

Hazreti Šibli upitao je jednoga od drugova hazreti Ebu Alija es-Sekafīja:

“Koje Allahovo Ime je moj otac najviše učio?”

“Ime ‘el-Vehhāb’.”, odgovori.

“Znači zato je imao tako velik imetak.”, reagira hazreti Šibli.

Edeb je da ko spozna Allahovo Lijepo Ime “Onaj koji mnogo poklanja”, ne traži

ništa od bilo koga, osim od dragoga Boga, i da se u svim stvarima oslanja

isključivo na Njega.

Vezanje za ovo Lijepo Božije Ime (te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu

Jedini podari da u svakome poslu zaboravi na sve druge ciljeve, samo da mu On

bude vodilja.

Istinska spoznaja ovoga Lijepog Božijeg Imena (tehakkuk) ogleda se u shvatanju

da Uzvišeni neizmjerno dariva svakome kome nešto nedostaje, svakome ko je u

potrebi, da je svaki dar dobra ustvari vezan za jedinoga Darivatelja.

Kićenje odrazima svojstva ovoga Lijepog Božijeg Imena (tehalluk) ogleda se u

tome da kada rob stupi na taj mekam, umnogostruči vlastito darivanje drugima,

ali potpuno lišeno bilo kakvih želja ili skrivenih ciljeva.

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić rekao je:

“Njega sa naročitom sabranošću spominji, pa ćeš dobiti i na časti i na malu

(imetku).”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud jož kaže:

“Ko uobičaji ovo Božije Ime izgovarati na sedždi koju obavi poslije klanjanja

duha-namaza, uzvišeni Allah olakšat će mu dolazak do bogatstva.

Da bi se sačuvao iman (vjerovanje), preporučuje se učenje osmoga ajeta

kur’anske sure Ālu ‘Imrān: ‘Rabbenā lā tuzig kulūbenā ba‘de iz hedejtenā ve heb

lenā min ledunke rahmeh. Inneke Entel Vehhāb’, sedam puta nakon svakog

namaza.

Kažu da se ovo Božije Ime uči zajedno s Imenom ‘el-Kerīmu Zut-Tavl’ (Plemeniti,

Koji obilno nagrađuje) a radi bereketa (blagoslova).

Također, uči se i sa Imenom ‘el-Kāfī’ (Onaj koji je svima dovojan) radi bereketa u

svakoj stvari.

A uzvišeni Allah, opet, najbolje zna.”

Božije ime “el-Kerīmu” (ل�ك�ري�م� Plemeniti – (أ

14 Septembar, 2007 - 00:00 (znaci) Lijepa Božija Imena (Esmaullahil husna) [1]



Božije ime “el-Kerīmu” (ل�ك�ري�م� Plemeniti – (أ



“Allah, dž.š., vlasnik je raznih

davanja, stalno dobro čini, uvijek bez

obzira na nečije ili naše zasluge.”

U Kur'anu časnome kaže se:

A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa,

Gospodar moj je Neovisni, Plemeniti (el-Kerīm).

(en-Neml, 40.)

O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit (el-

Kerīm)?

(el-Infitār, 6.)

No, pored samooslovljavanja ovim Lijepim Imenom, uzvišeni Allah odraze Svoje

plemenitosti pripisuje i Svojoj Knjizi:

on je, zaista, Kur'an plemeniti (Kur'ān kerīm).

(el-Vāki'a, 77.)

kao i stvorenjima: onim najodabranijim – poslanicima, alejhimusselam:

Još davno prije njih Mi smo faraonov narod u iskušenje stavili, kada im je

bio došao plemeniti poslanik(resūl kerīm).

(ed-Duhān, 17.)

Kur'an je, doista, govor objavljen plemenitom Poslaniku.

(el-Hākka, 40.)

i svim ljudima ukoliko su svoju dušu okitili odrazima djelovanja ovog

Gospodarevog Lijepog Imena.

To kićenje, ukoliko nije stvarno već ako se osoba samo pretvara da je plemenita,

ako svoja namjerno učinjena loša djela drugima predstavlja kao plemenita, na

drugome svijetu, “kada budu ispitivane savjesti” (86:9), bit će izvrgnuta ruglu:

“Okušaj, ta ti si, uistinu, 'moćni' i 'plemeniti' (el-kerīm), ovo je, zaista, ono u

što ste sumnjali!”

(ed-Duhān, 49., 50.)

Ne samo na ljude, uzvišeni Allah uporedo sa davanjem egzistencije svemu što

postoji, izlijeva i svojstva plemenitosti svakome stvorenju. Sve što egzistira na

način sukladan Božijim propisima, sve što sobom slavi ime uzvišenog

Gospodara, poprimilo je svojstvo plemenitosti pa i od uzvišenog Allah bîva

oslovljeno plemenitim. Nema veze da li je riječ o ljudima, kako je već navedeno,

ili o onome što oslovljavamo “živom i neživom prirodom”.

Govoreći o veličanstvenom životu nedirnute prirode, čovjekova okruženja koje

sâm čovjek nije ničim oštetio, uzvišeni Allah kaže:

Nebesa je, vidite ih, bez stubova stvorio, a po Zemlji planine nepomične

razbacao da vas ne trese, i po njoj životinje svih vrsta razasuo. Mi s neba

kišu spuštamo i činimo da po njoj niču svakovrsne plemenite biljke (min

kulli zevdžin kerīm).

(Lukmān, 11.)

Štaviše, čovjekova intervencija u prirodu ali u ime uzvišenog Gospodara, također

je plemenita: plemeniti Gospodar obasipa čovjeka plemenitošću, obasipa

čovjekovo okruženje plemenitošću, pa djelovanje plemenitosti na plemenitost uz

svijest o izvoru svake plemenitosti, može i dati samo plemenitost:

I koliko ostaviše bašča i izvora, i njiva zasijanih i dvorova divnih (mekām

kerīm), i zadovoljstava koja su u radosti provodili!

(ed-Duhān, 25.-27.)

Konačno, povratak izvoru plemenitosti nakon življenja u plemenitosti, jeste samo

plemenitost, vječna, neprolazna:

da nagradi one koji vjeruju i dobra djela čine, – njih čeka oprost i opskrba

plemenita (rizk kerīm).

(Sebe', 4.)

I premda svakome stvorenju uzvišeni Gospodar daje šansu za postizanje

svojstva plemenitosti, i premda neka stvorenja prednjače u odnosu na druga,

ipak, od svih plemenitih, On je najplemenitiji:

A Gospodar tvoj je najplemenitiji (el-Ekrem).

(el-'Alek, 3.)

Samo dragi Gospodar zna koja je duša stvarno dosegla plemenitost, koja se tek

trudi postići ju, a koje se samo pretvara. No, na ovome svijetu čovjek slijedi

znakove (išarete) koje samo oni iskrenih namjera mogu čitati. Ovo jako asocira

na kazivanje o džamijskom ihitijaru (starcu) i mladome dervišu.

Mladić nekoliko jutara nije dolazio na sabah u džamiju. Neke namaze klanjao bi

na vrijeme u kući, a neke bi i propustio. To je potrajalo neko vrijeme.

Jednoga jutra, mladić stiže u džamiju, čak i prvi uđe. Uskoro, pojavi se i džamijski

ihtijar koji skoro nikada nije izostao sa sabaha. Mladić, zadivivši samoga sebe

dolaskom na sabah, odluči proučiti sabahski ezan. Popeo se na munaru i počeo

učiti.

Kada je završio učenje ezana, sišao je s munare, želeći nastaviti mujeziniti.

Džamijski ihtijar mu se obrati:

“Izvini, ali mi se čini da nisi proučio dio ezana 'es-Salātu hajrun minen-nevm'

(namaz je bolji od sna).”

Mladić se zacrveni, bî mu krivo, pa se ponovno vrati i ponovno prouči ezan. Kada

je sišao, starac ga opet oslovi:

“Halali, ali opet si preskočio onaj dio.”

Mladić samo što nije pukao od muke. Počeo je sumnjati na ihtijara: da ovaj nije,

možda, gluh. Ponovno je izašao i proučio ezan. Kada se vratio, pogledao je u

ihtijara. Ihtijar je opet negirao odmahujući glavom, a na ustima mu se javio blag

smiješak. Penzionisani mahalski muftija, koji je sve to posmatrao, priđe mladom

dervišu i reče mu:

“Nema svrhe da se ponovno penješ na munaru. Proći će nam vrijeme za namaz.

Već, da mi klanjamo kako smo i naumili, a za ponadati se da će tvoji ezani na

narednim sabasima nekako otčepiti ihtijareve uši.”

Svaki čovjekov grijeh, svaki nedostatak čovjekove duše, može biti ključan za

konačno stanje i konačnu sudbinu te osobe. Čovjeku je jedina šansa, jedina

mogućnost, pokajati se i uzdati u Božiju plemenitost. Jedino vežući se za tu

plemenitost, čovjek može kod dragoga Boga izmoliti konačan oprost, i spas, kako

na ovome tako i na drugome svijetu.

Kako se prenosi, hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, između ostalih,

učio je dragome Bogu i ovu dovu:

. �لى� إ ، اح�م�ين� الر ح�م� ر�� أ �ا ي اس� الن ع�لى� �ي ه�و�ان و� ، �تي� يل ح� ة� ق�ل و� �ي، ق�وت ض�ع�ف� �و ك �ش� أ �ك� �ي �ل إ ه�م ألل

� ف�ال ع�ل�ي اخ�طTا س� �ن� �ك ت �م� ل �ن� إ م�ر�ي؟� أ �ه� �ت ك م�ل ق�ر�يب� �لى� إ م�

� أ �ي �ج�هم�ن �ت ي cع�د�و �لي� إ �ي؟ �ن �ك�ل ت م�ن�

. م�او�ات� الس �ه� ل �ض�اء�ت� أ ذ�ي ال � �ر�يم �ك ال و�ج�ه�ك� �ور� �ن ب ع�وذ�� أ لي� ع� و�س�

� أ �ك� �ت ع�اف�ي �ن أ �ر� غ�ي ، �الي� �ب أ

و� � أ ، �ك� غ�ض�ب ع�ل�ي �ح�ل ت �ن� أ ة�، �آلخ�ر� ا و� �ا �ي الدOن م�ر�

� أ �ه� �ي ع�ل �ح� ص�ل و� ، �م�ات� الظOل �ه� ل ق�ت� ر� �ش� أ و� ر�ض�،� �أل و�ا

. �ك� ب �ال إ ق�وة� � و�ال ح�و�ل� � و�ال �ر�ضى�، ت ح�تى �بى� �ع�ت ال ��ك� ل و� ، س�خ�ط�ك� ع�ل�ي �ز�ل� �ن ت

(Allāhumme, ilejke eškū da'fe kuvvetī, ve killete hīletī, ve hevānī 'alen-nās. Jā

Erhamer-rāhimīn, ilā men tekilunī? Ilā 'aduvvin jetedžehhemunī em ilā karībin

mellektehu emrī? In lem tekun sāhitan 'alejje fe lā ubālī, gajre enne 'āfijeteke

evse'u lī. E'ūzu bi nūri VedžhiKel Kerīmi, ellezī edā'et lehus-semāvātu vel erdu,

ve ešrekat lehuz-zulumāt, ve saluha 'alejhi emrud-dun'jā vel āhireti, en tehille

'alejje gadabeKe, ev tunzile 'alejje sehataKe, ve leKel 'utbā hattā terdā,

ve lā havle ve lā kuvvete illā biKe.)

Allahu moj, Tebi se žalim na svoju slabost, i svoju nemoć, i naklonost prema

ljudima. Od svih milosnih Najmilostiviji! Kome ćeš me prepustiti? Neprijatelju, što

me mrsko pogleda? Ili nekom bliskom, kome ćeš prepustiti moju stvar? Ako ne

budeš ljut na mene, ništa me drugo ne interesira, samo da me Tvoj oprost

obuhvati. Utječem se svjetlosti Lica Tvoga plemenitog, radi koga sjaju nebesa i

Zemlja, i radi koga zasvijetli tama, i zbog koga dunjaluk i ahiret jesu kakvi jesu,

da me sačuvaš Svoje srdžbe, da ne spustiš na me Svoju ljutnju, da budeš

milostiv prema meni pa da budeš sa mnom zadovoljan. Nema preinake niti

snage osim uz Tebe.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Taberani, prenoseći ga

od hazreti Abdullaha ibn Džafera)

Kako smo vidjeli, uzvišeni Allah darove plemenitosti izlijeva na stvorenja na dva

načina: na skriveni način, tako da svemu daje egzistenciju i milost, svemu daje

opskrbu, i na svima jasan način, uslišava različite želje Svojih stvorenja. Tako i

čovjekov odgovor na Božije davanje, čovjekova zahvalnost, treba biti dvostruka:

Očita, da se čovjek u svojim postupcima prema sebi i prema drugima, prema

kompletnoj okolini, odnosi kroz načela plemenitosti i pravde; i

Skrivena, da čovjek svojim srcem dragome Gospodaru konstantno zahvaljuje, da

svojim srcem “čita” spuštanja plemenitosti kojima je stalno izložen.

Stoga se i hazreti Pejgamber, alejhisselam, u jednome hadisu kao čudi:

Oni govore: “Plemenita zemlja (kerem)”. A plemenito je, ustvari, srce vjernikovo.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od

hazreti Ebu Hurejre)

Stoga se svojstvo plemenitosti ne može “odglumiti”, čovjek se ne može ubjedljivo

pretvarati da je plemenit, ali, također, svojstvo plemenitosti, i kada bi to htio,

čovjek ne može sakriti. Ono leži u srcu, klici iz koje proizilaze sve čovjekove želje

i ideje, i sva čovjekova djela, a svaka klica kada proklija pokaže šta sa sobom

nosi, a sve proklija kad-tad.

Uzvišeni Allah plemenit je prema stvorenjima jer je sâm tako odredio. Njegova

plemenitost ne čeka na zahvalu: uzvišeni Allah plemenit je prema zemlji,

biljkama, životinjama i ljudima, bili oni zahvalni na tome ili ne. Plemenitost se,

jednostavno, konstantno izlijeva.

Osoba koja je svoju dušu stvarno ukrasila svojstvom plemenitosti, također je

konstantno plemenita prema drugim ljudima, bez obzira bili joj oni zahvalni ili ne.

Ne obazire se na njihove reakcije, jer ne čini dobro radi naknade, već ga čini jer

ju duša na to tjera.

Čovjeku je dovoljno samo da se osloni na dragoga Gospodara, da napusti

stvorenja, da uzvjeruje kako je samo uz uzvišenoga Allaha siguran, pa će biti

spasen i na ovome i na drugome svijetu. No, lahko je ovo reći, ali je veoma teško

takvo stanje i postići. Trud koji mu prethodi ogroman je. U jednoj izreci za koju se

kaže da su ustvari riječi hazreti Muhammeda, alejhisselam, koje je prenio hazreti

Alija, prenesene su slijedeće Božije riječi:

“Koje god se stvorenje veže za neko od stvorenja, a ne za Mene, zatvorit ću mu

vrata nebesa i Zemlje. Pa kada Me šta zamoli, neću mu uslišati, ako Mi šta

zatraži, neću mu dati.

A koje god se stvorenje veže za Mene, a ne za neko od stvorenja, nebesa će mu

osiguravati opskrbu, pa ako Mi šta zatraži, dat ću mu to, a ako Me šta zamoli,

uslišat ću mu. A ako od Mene oprost zatraži, već sam mu oprostio.”

Vezanje za Lijepo Božije Ime “Plemeniti” (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj

potrebi da ga uzvišeni Allah okiti “najljepšim svojstvima” (mekārimul ahlāk), jer je

čovjeku najbolji uzor (usva hasena) hazreti Muhammed, alejhisselam, koji je u

jednome hadisu rekao: “Poslat sam da usavršim najljepše ćudi (mekarimel

ahlāk)”.(hadis bilježe Buharija, Hakim i Bejheki, prenoseći ga od hazreti Ebu

Hurejre)

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “Plemeniti” (et-tehakkuk), ogleda se u

čovjekovoj spoznaji da uzvišeni Gospodar nikada ne odbija molbu, te da

posjeduje najljepša Svojstva, u svakome smislu.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena “Plemeniti” (et-tehalluk),

ogleda se u tome da čovjek poprimi sva najljepša svojstva, te da spozna kako je

plemenit onaj koji daje, nakon što ga se nešto zamoli.

Hazreti imam Džunejd kaže, kako je plemenit onaj, pored koga ne trebaš nikoga

drugog. Hazreti imam Haris Muhasibi, opet, kaže da je plemenit onaj kome nije

bitno kome neko dobro dariva.

Po jednom mišljenju, kojega navodi hazreti Imam Kušejri, plemenit je onaj koji se

ne voli puno raspitivati o stvarima. U ovome smislu opisan je i hazreti pejgamber

Muhammed, alejhisselam, u Kur'anu:

Kad je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena jednu tajnu povjerio pa je ona

odala – a Allah je to njemu otkrio – on joj je bio jedan dio kazao, a ostalo

prešutio.

(et-Tahrīm, 3.)

Premda je pogriješila, hazreti Muhammed, alejhisselam, nije joj za sve

prigovorio, već samo za jedan dio, odnosno, nije mnogo o tome raspravljao. Tek

je svojoj supruzi, koja je, opet, samo htjela obradovati drugu hazreti

Pejgamberovu, alejhisselam, suprugu, skrenuo pažnju da i pored najbolje

namjera, tajna je trebala ostati tajnom.

Plemenit je onaj ko, kada mu se šta zatraži, on to i podari, kada ga neko uvrijedi,

on mu oprosti, kada se ko razboli, on ga obiđe.

Kako smo vidjeli u hadisi šerifu, Arapi stablo vinove loze nazivaju: “kerm“, jer je

stablo tanko, fino. Sada u drugoj predaji, obrativši pažnju an to, hazreti

Muhammed, alejhisselam, rekao je:

Ne nazivajte vinovu lozu “plemenita” (kerm). Jer, vjernik je preči da bude nazvan

tako, a uslijed plemenitosti svoga odgoja.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi imam Ahmed, prenoseći

ga,u drugoj verziji, od hazreti Ebu Hurejre)


“Ovo ime uči se pred spavanje, pa ćeš u srcu ljudi imati mjesta.”


“Ko bude učio ovo Ime, okitit će se plemenitošću, poštenjem, oprostom i

najljepšim svojstvima.

Kažu da ko bude često učio ovo Ime prije sna, uzvišeni Allah će u srcima drugih

ljudi probuditi poštovanje prema tome čovjeku.

Ko bude ovo ime učio zajedno sa 'zat-tavlil Vehhāb', pojavit će mu se svaki

berićet.


Božije Ime “el-Hakîm” (ك�يم Mudri – (الح�

19 Septembar, 2008 - 00:00 (znaci) Lijepa Božija Imena (Esmaullahil husna) [1]


Lijepo Božije Ime „el-Hakîm“ (ك�يم Mudri – (الح�



„Sve mudro uređuje i raspoređuje.

Raspoređuje stvari onako kako treba i

daje im vrijednost.“


U časnome Kur'anu se, tretirajući na jednome mjestu svojstvo mudrosti, mudrost

predstavlja dvojako. Prvo, rečeno je da je uzvišeni Allah podaruje samo onome

kome On hoće, i, drugo, da osoba kojoj je mudrost darovana, darovano joj je

„blago neizmjerno“. (2:269)

Shodno ovome može se zaključiti da se manifestiranje Lijepoga Božijega Imena

„Mudri“ uvijek događa u situacijama koje su za čovjeka ili začudne ili u onima

koje ljudski razum ne može dokučiti.

Tako su, naprimjer, što nam otkriva Kur'an kroz kazivanje o stvaranju hazreti

Adema, alejhisselam, ovo Lijepo Ime upotrijebili meleci, potvrđujući da im nije

baš najjasniji razlog zbog kojega uzvišeni Allah namjerava stvoriti čovjeka:

„Hvaljen nek si“, rekoše oni, „mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio;

Ti si Sveznajući i Mudri.“


S druge strane, govoreći o prednosti muževa nad ženama, stav koji je naročito

danas začudan i nekim muškarcima ali i mnogim ženama, ovo Božije davanje

također je obilježeno i Božijim Imenom „Mudri“:

muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen. – A Allah je Silni, Mudri.


U tesavvufu se pod muškim spolom podrazumijevaju duh i razum, dočim se pod

ženskim spolom podrazumijeva čovjekova duša koja mora biti njegovana. Stoga,

dok se duša ne oslobodi vezanosti za ovaj prolazni svijest i poprimi svojstva

duha, čovjek u životu mora prednost davati zdravome srcu a ne strastima i

prolaznim emocijama.

Uzvišeni Allah upravlja svakim segmentom čovjekovoga života, i uopće svime što

je stvorio, te osoba koja dođe na stepen izravnoga srčanoga osvjedočenja

(šuhûd) „vidi“ srcem, shvati da uzvišeni Gospodar svime dominira. Kako pomiriti

ono što se oslovljava „slobodna volja“ i datost da uzvišeni Gospodar svime vlada

kako On hoće, također je nešto što je teško pojmiti razumom. I ovo je, kao i sâma

vjera, pitanje srca – makar vjernik ne mogao ovaj odnos racionalno pomiriti, on u

njega vjeruje:

i jedini On vlada robovima Svojim; On je Mudar i Sveznajući.

(Kur'an, sura el-En'ām, ajet 18.)

Koliko god se čovjek ogriješio, koliko god nepoštivao Božije propise i ne uskladio

svoj odnos sa zahtjevima vjere u svome vremenu, ukoliko se iskreno pokaje i,

naravno, ako to učini prije negoli mu nastupi smrtni čas, ako htjedne, uzvišeni

Allah će mu primiti pokajanje. Neki ljudi se trude cijeli svoj život čineći dobra

djela, dočim drugi cijeli svoj život posvete zlu. I najednom, a što je ponovno teško

racionalno pojmiti, u jednome trenu potpuno se obrate, posvete se iskreno

dragome Bogu i urede svoj život. A neki među njima kasnije se ponovno vrate

stilu života koji su ranije njegovali. Kome će pokajanje biti prihvaćene a kome

neće, također ovisi o manifestiranju Lijepoga Božijega Imena „Mudri“, pa stoga

naš narod kaže da se nikada ne zna čije će pokajanje biti prihvaćeno:

A Allah će onome kome On hoće oprostiti. Allah sve zna i mudar je.

(Kur'an, sura et-Tevba, ajet 15.)

Shodno svemu što je rečeno, zaključuje se da je mudrost nešto što ograničeni

ljudski razum nikada ne može do kraja obujmiti, nešto što jednostavno izmiče

potpunome racionalnome shvatanju. Brojne situacije iz života poslanika

Muhammeda, alejhisselam, i poslanika uopće, najbolje ovo svjedoče jer su u

velikome broju slučajeva njihovi postupci bili u prividnoj kontradiktornosti s

odlukama koje bi donio neko drugi, neko kome nije data mudrost, barem ne u

svojoj punini. Stoga se za nešto što je plod istinske mudrosti kaže da je

savršeno, nikada do kraja iscrpljeno.

U časnome Kur'anu se na jednome mjestu kaže:

Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Kur'an mudri.

(Kur'an, sura Ālu 'Imrān, ajet 58.)

S obzirom da je Kur'an časni sâma mudrost, on je kao Svojstvo Božijega Govora,

vječan, nepromjenljiv i savršen, te svako ko pokuša unijeti bilo kakvu promjenu u

njegovu zapisanu formu – Mushaf, čini teški grijeh. Jedino uzvišeni Allah, el-

Hakîm, posjeduje savršenu mudrost. Sve ostalo visinu vlastite mudrosti crpi iz

ovoga Lijepoga Božijega Imena.

Hazreti Alija je rekao da je mudrost razumijevanje Kur'ana, dočim je hazreti Ibn

Abbas rekao da je mudrost spoznaja stvari i događaja na osnovu Kur'ana,

razumijevanje Kur'ana, derogiranih i derogirajućih ajeta, međusobno sličnih ajeta

i poznavanje redoslijeda objavljenih ajeta. Hazreti Katade i hazreti Mudžahid rekli

su da je mudrost razumjeti Kur'an.

Imajući ovo u vidu, bolje se razumije koji je čovjek mudar. Osoba na čijemu se

srcu manifestira djelovanje Lijepoga Božijega Imena „Mudri“, spriječava zlo i

odvraća ljude od činjenja loših stvari. Ona je svojevrsni povodac društva, sredine

u kojoj živi, jer se njenim zalaganjem njeguju Božiji propisi na Zemlji. Obaveza je

vjernika prikupljati zrnca mudrosti, gdje god da ih nađe. U jednome hadis-i šerifu,

hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, kaže:

. �ه�ا ب Oح�ق� أ ف�ه�و� و�ج�د�ه�ا �ث� ي ف�ح� �م�ؤ�م�ن� ال ة� ض�ال �م�ة� �ح�ك ال �م�ة� �ل �ك ل� أ

Mudra riječ izgubljena je stvar vjernika, pa gdje god da je nađe on joj je najpreči.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Tirmizi i Bejheki,

prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre; te Ibn Asakir, prenoseći ga od hazreti Alije)

Drugim riječima, gdje god čuje neku mudru riječ, vjernik je treba zapisati, ako

može i zapamtiti, te o njoj promišljati na osnovu Kur'ana i Sunneta. Treba je u

svome životu primijeniti jer je tek s postupanjem po naučenome vjernik na putu

postizanja punine spoznaje. Kao što je čovjek opterećen sa stvari koju je izgubio,

tako i vjernik mora cijeli svoj život, bez velikih predaha, tragati za mudrošću,

doseći takav stepen da doslovno osjeća kao da je nešto izgubio, da uvijek osjeća

da mu treba još više mudrosti. A veoma se često mudrost povuče iz zajednice

koja je ne cijeni ili je ne prepoznaje, pa kao da i ona traga za nekim ko će je

cijeniti. Veoma često zna se i vratiti na prvobitno „mjesto na kojem je izgubljena“

te se otkriti osobi koja nije porijeklom iz te zajednice ali koja je, iz nekoga

razloga, došla u kontakt s tim ljudima, makar i kroz slučajni susret.

Iz svih ovih razloga poznata je poslovica: ne uskraćuj mudrost ljudima koji ju

zaslužuju jer ćeš se, u protivnome, o njih ogriješiti, ali je nemoj davati ni osobama

koji je nisu dostojni jer ćeš se, u protivnome, o nju ogriješiti.

U jednome ajetu uzvišeni Allah kaže:

One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti.

(Kur'an, sura Merjem, ajet 96.)

Drugim riječima, u srcima ljudi koji iskreno vole dragoga Gospodara, Uzvišeni će

stvoriti ljubav prema Njemu. Ljubav Gospodara prema robu ogleda se kroz Božiju

milost i davanje raznih dobrota, dočim se ljubav roba prema Gospodaru ogleda u

pokoravanju, suglasnosti s odredbama uzvišenoga Allaha te iskazivanje

poštovanja prema Njemu. Ljudi hakikata, oni koji su dosegli vrhunac spoznaje,

kažu da je ljubav koja makar i najmanji tren bîva usmjerena prema nekome

drugome manjkava ljubav. Istinska je samo ona koja potpuno čista od bilo kakve

težnje prema bilo kome drugome.

Uzvišeni Allah, s obzirom da je sve stvorio, savršeno poznaje sve stvorene na

način kako su prvobitno stvorene u vremenu oduvječnosti (Ezel). Jedini potpuno

zna sva svojstva i idealitete svega stvorenoga. Iz toga razloga, kada svaka stvar

dođe u materijalni svijet, jedino uzvišeni Allah zna šta je najbolje, i za nju i za sve

odnose koje s drugim stvarima gradi. Zato je bitno da čovjek spozna uzvišenoga

Gospodara. Na taj način, makar i ne imao spoznaju drugih stvari, taj je čovjek

mudrac. I suprotno, ako je neko spoznao sve svari ali nije spoznao svoga

Gospodara, taj čovjek ne može biti nazvan mudracem.

Poslanik, alejhisselam, dao je veliki broj primjera, ko je to mudrac, i svaki put je

atribut mudraca vezan za čovjekovo ponašanje, dakle činjenje nečega, a ne tek

pûko izražavanje. Tako, naprimjer, hazreti Pejgamber, alejhisselam, kaže:

Kloni se nedozvoljenoga, bit ćeš najpobožniji čovjek. Budi zadovoljan, bit ćeš

najzahvalniji čovjek. Volji ljudima ono što voliš sebi, bit ćeš vjernik. Lijepo se

odnosi prema komšiluku, bit ćeš musliman. Umanji smijanje jer prekomjerno

smijanje umrtvljuje srce.

(hadis bilježi Bejheki, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre.)

Mudar je onaj ko radi za ono što nastupa na Drugome svijetu, a nag je onaj

čovjek ko je nag od vjere. Allahu moj, nema života doli ahiretskoga života.

(hadis bilježi Bejheki, prenoseći ga od hazreti Enesa)

Šutnja je mudrost, a malo je onih koji se tako ponašaju.

(hadis bilježi Dejlemi, prenoseći ga od hazreti Ibn Omera)

Vezanje za Lijepo Božije Ime „Mudri“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj spoznaji

da mu je potreban Gospodar koji će mu postaviti sve stvari na njihova mjesta,

koji će poredati naredbe shodno njihovim položajima, vremenima i mjestima

pojavljivanja.

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Mudri“ (et-tehakkuk) ima dva plana, od kojih se

jedno odnosi na Božiju odredbu a objašnjeno je prilikom pisanja o Imenu „Sudac“

(el-Hakem), dočim se drugo odnosi na mudrost a ogleda se u sposobnosti

postavljanja stvari na njihova mjesta i spoznaje veza između njih.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Mudri” (et-tehalluk) ogleda se

u sposobnosti čovjeka da spozna ovo o čemu se govori, i to i kroz poduku i

praktičnu primjenu, te u sposobnosti da zaziva uzvišenoga Allaha onim

Njegovima Lijepim Imenima koja su u izravnoj vezi s potrebom koju čovjek ima,

zbog koje se i obraća uzvišenome Gospodaru.

Osoba na čije se srce manifestiraju odrazi djelovanja Lijepoga Božijega Imena

„el-Hakîm“ na najbolji način odaje harmoniju pulsiranja sveukupnoga Bîtka jer joj

bîvaju otkrivene svrhe svakoga postojećega egzistenta. Sve što se događa,

reakcija svakoga bića, svakodnevni događaji, za ovu osobu nisu iznenađenje jer

je s Božijom dozvolom u mogućnosti prepoznati sve veze između stvari i

događaja.


„Ovaj Ism (Ime) se uči radi otklanjanja unutrašnjih tištanja i neprilika.“


„Ko bude ovo Lijepo Božije Ime učio, okitit će se strahopoštovanjem prema

uzvišenome Allahu, što će ga dovesti do veće spoznaje i stjecanja iskustva u

onome o čemu govori časni Kur'an i Poslanikov, alejhisselam,Sunnet.

Također, uzvišeni Allah će odstraniti od njega ono što ga straši.

Kažu da ko često uči ovo Božije Ime, izniknut će mu na srcu mladice mudrosti i

preći na jezik. Razumjet će tajna značenja i prefinjene aluzije jer:

onaj kome je mudrost darovana – darovan je blagom neizmjernim.


A Allah dragi, opet, najbolje zna!“

Documents

lijepa Božija Imena