2

Branko VULETILingvistika govoraI.Jezik i govorZagreb, 2003.

S a d r a jSaussureova lingvistika ......................... 3(1) Jezik i govor .......................... 4(2) Oznaeno i oznaitelj .................. 5(3) Interna i eksterna lingvistika ......... 6(4) Sinkronija i dijakronija ............... 6(5) Sintagmatski i asocijativni odnosi .... 6(6) Smisao i vrijednosti ................... 8(7) Supstancija i forma .................... 8(8) Razlike ................................ 9Jezina djelatnost: jezik i govor ............... 9Lingvistika jezika i lingvistika govora ........ 14Jezini znak i govorni znak .................... 181. Jezini znak ........................... 18(1) Arbitrarnost ..................... 19(2) Motiviranost ..................... 21(3) Linearnost ....................... 24(4) Artikuliranost ................... 252. Govorni znak............................ 263. Logiki znak i emotivni znak............ 344. Jezini znak i govorni znak............. 36Vrednote govornog jezika........................ 39Auditivne vrednote govornog jezika ........ 401. Intenzitet ........................ 40 2. Tempo ............................. 403. Intonacija ........................ 414. Globalna govorna forma ............ 445. Pauza.............................. 45(1) Logika funkcija pauze ...... 45(2) Stilistika funkcija pauze .. 36Vizualne vrednote govornog jezika ......... 561. Mimika i geste .................... 562. Stvarni kontekst .................. 58Govorni izraz emocije .......................... 60Univerzalnost govornog izraza emocije ..... 60Emotivni sadraji i govorne vrednote ...... 65Govor izmeu teksta i krika ............... 77

SAUSSUREOVA LINGVISTIKAJezik je osnovno sredstvo komunikacije meu ljudima: to je skup arbitranih i konvencionalnih glasovnih znakova kojima se prenosi neka poruka. Ferdinand de Saussure jezik definira kao sustav znakova koji slui za izraavanje misli. Osim o jeziku Saussure govori i o drugim vrstama znakova, pa tako opu znanost o znakovima naziva semiologijom; lingvistika, koja prouava jezik kao sustav znakova, dio je ope semiologije. Saussure je svoje poglede o jeziku nastojao izraziti u suprotstavljenim parovima - dihotomijama. Pet je osnovnih Saussureovih dihotomija:(1) jezik i govor = jezina djelatnost;(2) oznaeno i oznaitelj = jezini znak;(3) interna i eksterna lingvistika = pristup jeziku;(4) sinkronija i dijakronija = perspektiva pristupa;(5) sintagmatski i asocijativni = odnosi u jeziku.(1) Jezik i govor. Jezina djelatnost (fr. langage) ljudska je sposobnost komuniciranja glasovnim znakovima; to je sposobnost koju ljudi imaju od prirode. Jezina je djelatnost raznorodna; ona pripada razliitim podrujima: fizikom, fiziolokom i psihikom; jezina djelatnost ukljuuje i drutvena i individualna obiljeja. Jezinu djelatnost Saussure opisuje u dihotomiji jezik - govor. Jezik (fr. langue) je sustav znakova u nekoj jezinoj zajednici; jezik je drutveni proizvod, konvencionalan je i mora se uiti. Govor (fr. parole) je individualna uporaba jezika u komunikaciji; individualna uporaba znai izbor iz jezinih mogunosti i fiziko ostvarenje tih mogunosti, koje moe biti akustiko (glasovi) ili grafiko (slova). Za Saussurea su jezik i govor dva lica iste stvarnosti: oni se meusobno pretpostavljaju: jezik bez govora ne bi mogao postojati jer bi tako bio lien svoje fizike stvarnosti, koja od jezinog znaka ini i komunikacijski znak; sm govor bez jezika po Saussureovom shvaanju bio bi nerazumljiv.(2) Oznaeno i oznaitelj. Dihotomija oznaeno i oznaitelj ini jezini znak. Jezini znak ne povezuje stvar i ime stvari, ve pojam i akustiku sliku, tj. predodbu o stvari i predodbu o glasovnom ostvarenju imena; jezini je znak mentalne, a ne materijalne prirode. Umjesto pojma i akustike slike Saussure koristi termine oznaeno i oznaitelj. Veza izmeu oznaenog i oznaitelja u odreenom je jeziku uzajamna i automatska: uz neko oznaeno automatski se vezuje i njegov oznaitelj, upravo kao to se odgovarajui oznaitelj automatski vezuje uz neko oznaeno. Veza izmeu oznaenog i oznaitelja je arbitrarna: u naoj svijesti sadraj znaka (oznaeno) nema nikakve prirodne, nune veze sa glasovima (oznaiteljem) koji ga prenose. Upravo kao to govor materijalizacijom mentalnog jezinog znaka omoguava komunikaciju tako je i arbitrarnost bitna za normalno odvijanje komunikacije jer osigurava neovisnost jezinog znaka o predmetu komunikacije.(3) Interna i eksterna lingvistika. Jezik se moe prouavati s razliitih stajalita, tj. u njegovu odnosu prema drugim podrujima ljudske djelatnosti kao to su npr. etnologija, sociologija, filozofija, psihologija, povijest, ili politika. Takvo prouavanje jezika Saussure naziva eksternom lingvistikom. Upravo zbog eksternog pristupa jeziku Saussure smatra da u ranijim razdobljima i nije bilo prave znanosti o jeziku. A prava je znanost o jeziku za Saussurea interna lingvistika, jer ona prouava jezik kao zaseban sustav znakova; a to znai da prouava jezine znakove i zakonitosti po kojima se ti znakovi ponaaju i po kojima tvore sustav.(4) Sinkronija i dijakronija. U jeziku se moe prouavati njegovo stanje u danom trenutku ili njegov povijesni razvoj. Sinkronijska lingvistika prouava jezine znakove i njihove meusobne odnose u odreenom trenutku, a dijakronijska lingvistika prouava razvoj jezinih znakova i njihovih meusobnih odnosa kroz povijest jezika. Iako je dijakronijski pristup prouavanju jezika smatrao posve legitimnim, Saussure je prvenstvo davao sinkronijskoj lingvistici, izmeu ostalog vjerojatno i zato jer ona bolje od dijakronijske lingvistike otkriva sustavnost u jezinom ustroju.(5) Sintagmatski i asocijativni odnosi. Svaki jezini element, svaki jezini znak dvojako se odnose prema svim drugim jezinim znakovima. Postoje najprije odnosi koji proizlaze iz linearnosti jezinog znaka: jezini se znakovi niu jedan za drugim tvorei tako vee cjeline: sintagme; svaki dio sintagme dobiva svoju vrijednost u odnosu na druge dijelove sintagme: iz-raditi, na brdu, veseo ovjek, runo je vrijeme, ne znam o emu govori. S druge strane, svaka se rije, svaki element teksta povezuje u svjesti s mnogobrojnim drugim rijeima, elementima s kojima bi mogao imati neto zajedniko; to su asocijativni odnosi. Saussure kae da svaka rije tvori centar konstelacije, toku prema kojoj konvergiraju druge rijei, iji je broj neodreen. Dajui primjer ishodine rijei enseignement (poduavanje) Saussure spominje veze prema raznim zajednikim elementima: a) prema korijenu rijei: enseigner, enseignons (poduavati, poduavajmo); b) prema sufiksu: armement, changement (naoruavanje, mijenjanje); c) prema analogiji oznaenih: apprentissage, ducation (uenje, odgoj); d) prema jednostavnoj povezanosti akustikih slika: justement, clment (u prijevodu: upravo, milostiv; ali adekvatan bi prijevod trebao biti: granje, sanje; naime, u ovim rijeima, doetak -anje ne oznaava glagolsku imenicu kao u naoruavanje ili mijenjanje; rije je samo o sluajno jednakom slijedu glasova). Da bi ova konstelacija bila potpuna u nju bi se trebali osim sinonima (koje Saussure naziva vezama prema analogiji oznaenih) ukljuiti i antonimi, rijei suprotnih znaenja, ali i sve druge rijei koje bi u nekoj sintagmi mogle stajati umjesto rijei koja je sredite neke konstelacije. U reenici Petar je dobar uenik svaki od dijelova mogue je zamijeniti brojnim drugim rijeima: umjesto Petar mogue je upotrijebiti bilo koje osobno ime ili osobnu zamjenicu; kopula je moe se zamijeniti npr. s nije, bio je bit e; a to se tie pridjeva dobar i imenice uenik alternacije su gotovo neograniene. A ako se prihvate i alternacije roda, broja i padea, mogue je zakljuiti da je jedna (svaka) reenica sredite konstelacije itavog jezika.Sintagmatske odnose Saussure naziva odnosima u prisutnosti - in praesentia: oni su tu pred nama, izgovoreni ili napisani; asocijativni su odnosi oni u odsutnosti - in absentia; oni se stvaraju u naoj svijesti, a nije mogue unaprijed utvrditi ni njihov slijed, ni broj, ni eventualnu hijerarhiju.Uz ovih pet osnovnih Sassureovih dihotomija ponekad se spominju i druge.(6) Smisao i vrijednosti. Smisao nekog jezinog znaka proizlazi iz odnosa oznaenog i oznaitelja. Meutim, uz svaki se jezini znak vezuje i njegova vrijednost, koja nastaje na temelju njegova odnosa prema drugim znakovima; vrijednost jezinog znaka proizlazi iz jezinog sustava. Tako npr. francuska rije mouton (ovca) moe imati isto znaenje kao i engleska rije sheep (ovca), ali te rijei nemaju istu vrijednost, jer se engleska rije odnosi samo na ivotinju, ali ne i na meso te ivotinje; francuska rije pokriva oba znaenja, a u engleskom se za meso (ovetinu) koristi termin mutton. Isti je sluaj i s drugim domaim ivotinjama: u francuskom npr. porc oznaava i svinju i svinjetinu, boeuf je govedo i govedina, a veau je tele i teletina; u engleskom rijei proizale iz francuskih oznaavaju meso kao prehrambeni proizvod: porc je svinjetina, beef je govedina, a veal teletina; za imena ivotinja koriste se drugi termini: pig za svinju, ox za govedo, a calf za tele. Francuska rije merci znai milost i hvala. Dovoljno je otvoriti bilo koji rjenik da postanemo svjesni vrijednosti rijei: gotovo da nijedna rije nekog jezika po svojoj vrijednosti ne odgovara u cijelosti nekoj drugoj rijei nekog drugog jezika(7) Supstancija i forma. Odnos supstancije i forme sadran je u odnosu govora i jezika, ali takoer i u odnosu smisla i vrijednosti. Svaki jezini znak ima svoja pozitivna svojstva, koja tvore njegovo znaenje, a Saussure ih naziva supstancijom; meutim, svaki jezini znak ima i svoja razlikovna (negativna) obiljeja po kojima se razlikuje od drugih znakova: to je njegova funkcija u jeziku i Saussure je naziva formom. Jezik je za Saussurea prvenstveno forma, dakle skup odnosa meu jezinim znakovima koji ga ine. I upravo iz injenice da je jezik prvenstveno forma proizlazi i da je jezik sustav, dakle ne jednostavan zbroj elemenata koji ga ine, ve ureena cjelina koja ukljuuje i zakonitosti koje odreuju odnose meu jezinim znakovima.(8) Razlike. Za Saussure sve se u jeziku temelji na razlikama. U jeziku nisu vani glasovi i pojmovi, ve glasovne i pojmovne razlike: glasovne razlike (fr. diffrences phoniques) omoguavaju da se jedna rije razlikuje od druge; vrijednosti, koje proizlaze iz odnosa meu jezinim znakovima omoguavaju da se pojmovi razlikuju jedni od drugih. Razlike u glasovima kombiniraju se s razlikama u pojmovima i tako se stvara sustav vrijednosti. Jezini je oznaitelj nematerijalan: njega ne tvori glasovna supstanca, ve ga tvore razlike koje njegovu akustiku sliku razlikuju od svih drugih akustikih slika.JEZINA DJELATNOST: JEZIK I GOVORTemeljna je Saussureova dihotomija odnos jezika i govora. Ferdinand de Saussure uveo je u suvremenu lingvistiku pojam govora. U opem jezinom fenomenu, jezinoj djelatnosti, Saussure vidi dvije komponente, dva lica: jezik i govor. Saussure je bio svjestan da upotrebljava termine koji imaju ve neko, vie ili manje precizno odreeno, znaenje i uporabu, te je u samom poetku svog "Teaja ope lingvistike" definirao sadraj ovih pojmova. Jezina se djelatnost rasprostire na vie podruja, a ta su: fiziko, fizioloko i psihiko; nadalje, jezina djelatnost pripada i pojedinanom i drutvenom podruju. Odnos izmeu jezika i govora odnos je drutvenog i pojedinanog u ljudskom komuniciranju. Jezik je drutveni fenomen: on postoji kao dogovor meu lanovima jedne zajednice; jezik je izvan pojedinca, koji ga sm mora uiti i ne moe ga po svojoj volji mijenjati. Jezik je sustav znakova; jezini znak tvori veza izmeu pojma i akustike slike; u jezinom su znaku oba dijela psihike, nematerijalne prirode.Govor je, prema Saussureu, svaka konkretna i pojedinana uporaba jezika; govor je individualni akt volje i inteligencije, a oituje se u (1) individualnim kombinacijama kojima govornik koristi jezine mogunosti da bi izrazio svoje misli, i u (2) psiho-fiziolokim mehanizmima kojima govornik eksteriorizira ove kombinacije. Govor je, dakle, izbor iz jezika i fiziko ostvarenje tog izbora.Jezik i govor meusobno su povezani: postojanje jednog pretpostavlja postojanje drugog. Govor je, smatra Saussure, subordiniran jeziku: jezik je poput simfonije ija stvarnost ne ovisi o nainu izvoenja; eventualne greke izvoaa ne mogu kompromitirati tu stvarnost. Ipak, potrebno je rei da ta stvarnost, stvarnost jezika, postaje doista stvarnost tek u izvedbi, ma kako loa ili dobra ona bila. Povijesno govor uvijek prethodi jeziku; sluanjem govora drugih uimo jezik; jezik postoji i razvija se iskljuivo u pojedinanim uporabama, u govoru. Jezik je nuan da bi govor bio razumljiv, a govor je nuan da se jezik uspostavi.Da bi jasno odredio termine jezika i govora Saussure opisuje govorni krug. I upravo se opisom govornog kruga Saussure predstavlja kao pretea suvremenih teorija komunikacije. Naime, on ne govori o obavijesti koja jednosmjerno tee od poiljatelja do primatelja poruke, ve o govornom krugu, u kojemu se uloge poiljatelja i primatelja neprestano izmjenjuju; a to dalje podrazumijeva i informaciju u povratu (povratnu spregu ili feed-back) iako je Saussure izrijekom ne spominje. Saussureov govorni krug predstavlja suvremeno shvaanje komunikacije kao dijaloga. Prema Saussureovom opisu govornog kruga svaka komunikacija poinje u mozgu jednog od sugovornika kada se psihikim procesom pojam vezuje uz odgovarajuu akustiku sliku; zatim slijedi fizioloki proces fonacije i artikulacije akustike slike; fonacija i artikulacija stvaraju zvune valove, koji su fiziki proces; zvuni se valovi kreu od usta jednog do uha drugog sugovornika, a zatim se procesi nastavljaju obrnutim redom: fiziolokim se procesom akustika slika prima i prenosi u mozak te se ondje psihikim procesom vezuje uz odgovarajui pojam. Tada se uloge izmjenjuju: sluatelj postaje govornik, koji taj pojam moe ponoviti, ili na njega odgovoriti.Saussure govorni krug dijeli na vanjski i unutarnji dio, psihiki i nepsihiki te aktivni i pasivni dio. Vanjski su dio zvuni valovi, a svi su drugi dijelovi unutarnji. Psihiki dio povezuje pojam i akustiku sliku, dok su fonacija, artikulacija i sluanje nepsihiki dijelovi. Aktivni dio govornog kruga obuhvaa procese od vezivanja pojma i akustike slike preko fonacije, artikulacije i zvunih valova, sve do uha sugovornika; pasivni je dio fizioloki proces sluanja i psihiki proces vezivanja akustike slike uz pojam. Aktivni je dio emitivni, a pasivni receptivni dio govornog kruga.U definiciji jezika Saussure iskljuuje fiziki dio govornog kruga, ali isto tako i psihiki i fizioloki proces izvedbe poruke. Izvedba je uvijek pojedinana i Saussure je naziva govorom. I tako preostaje primanje poruke kao bitna odrednica jezika, jer tek se funkcioniranjem percepcije stvaraju mentalni otisci koji su jednaki kod svih govornika. U percepciji se javljaju i sposobnosti asocijacije i koordinacije, koje od izoliranih znakova tvore sustav - jezik. To je skup jezinih znakova i zakonitosti koje upravljaju tim znakovima (gramatika); oni virtualno postoje u mozgu pojedinaca koji se slue nekim jezikom; jezik postoji samo u masi. Jezik nije funkcija govornika, ve proizvod to ga niz pojedinaca pasivno preuzima. Ovako definirajui jezik i odvajajui ga od govora Saussure odvaja (1) drutveno od pojedinanog i (2) bitno od sporednog i sluajnog.Govor se openito moe promatrati na sedam razliitih razina: (1) inervacija, (2) fonacija (3) artikulacija), (4) akustiki aspekt, (5) sluanje/sluh, (6) percepcija govora, te (7) ili (0) jezik. Prvih se est razina odnosi na govor kao fiziku realizaciju, materijalizaciju slijeda glasova koji ine akustiku sliku; sedmi ili nulti aspekt ukljuuje jezik, odnosno pojedinani izbor meu mogunostima koje nudi jezini sustav.U neto drukijem pristupu odnosima izmeu jezika i govora razlikuje se: (1) jezik-kd, kao sustav znakova i zakonitosti po kojima se odreuju odnosi meu tim znakovima; (2) jezik-tekst, kao pojedinani izbor, pojedinana poruka sastavljenu prema zakonitostima jezika-kda; (3) govor kao materijalizacija jezika-teksta.Ovako shvaen govor bitno suava Saussureovu definiciju govora na samo fiziko ostvarenje svakog pojedinanog izbora iz jezika. Meutim, ovakva definicija govora i iri njegovo znaenje: (1) govor nije samo fiziko ostvarenje nekog jezinog sadraja, ve ima i svoje vlastite sadraje; (2) u govor ne ulaze samo elementi njegovog fizikog ostvarenja (intenzitet, intonacija, tempo, pauze), ve i drugi elementi koji ga prate (mimika, geste, i drugi neverbalni znakovi).Govor se moe definirati i kao veza dvaju komunikacijskih lanaca: teksta i glasa, poruke i fizikog ostvarenja te poruke. To je izvorna Saussureova definicija govora. Ove dvije komponente govora mogu biti uravnoteene ili jedna od njih moe biti dominantna. I tu se postavlja pitanje: moe li postojati govor bez teksta, ili bez glasa? Bez glasa nema govora. Ali bez teksta govor postoji u krajnjem obliku ljudskog krika, kada vie nema nikakvog jezinog oblika ili kada on uope nije vaan.

LINGVISTIKA JEZIKA I LINGVISTIKA GOVORABitnu znaajku jezika - sustavnost - Saussure prikazuje sljedeom formulom:1 + 1 + 1 + 1... = I (zajedniki model)Ako desetak govornika izgovori istu rije ili reenicu jezini e materijal u svih govornika biti jednak, bez obzira na razliite govorne izvedbe: npr. boju glasa, intenzitet ili tempo govorenja; u desetak pojedinanih govornih izvedbi postojat e neto zajedniko: to je jezini dio ovih izvedbi. Niz pojedinanih govornih pojavnosti mogue je svesti na zajedniki, jezini model. U govoru, naprotiv, prema Saussureu, nema nieg opeg; sve to je ope, drutveno, zajedniko, pripada jeziku; u govoru postoji tek zbroj pojedinanih govornih pojavnosti, koje Saussure prikazuje formulom:1 + 1' + 1'' + 1'''...Budui da jezik predstavlja zajedniki model, dakle odreeni sustav, on je prikladan za jezina istraivanja, i Saussure pravom lingvistikom smatra tek lingvistiku jezika. Sustavnost jezika moemo shvatiti kao niz zakonitosti koje nam omoguavaju svoenje pojedinanih pojavnosti na zajednike modele, tj. prepoznavanje razliitih pojedinanih pojavnosti kao jednakih. Lingvistika govora za njega je takoer mogua, ali tek kao opis niza pojedinanih sluajeva koji ne tvore nikakav sustav.Sustavnost govora treba traiti u novijem pristupu, tj. u orijentaciji na percepciju govora. (1) Artikulacijska fonetika opisuje nervne i miine aktivnosti koje prethode proizvodnji glasa; (2) akustika fonetika opisuje proizvod fonacije i artikulacije; (3) psihoakustika fonetika opisuje percepciju. Akustika fonetika usmjerena je na opis emisije, upravo kao to je Saussureova koncepcija lingvistike jezika usmjerena na opis jezika kao sustava znakova, dakle opisa jezinih znakova i zakonitosti koje njima upravljaju i odreuju njihove meusobne odnose. Opis jezika ne znai isto to i opis funkcioniranja jezika. Upravo kao to psihoakustika fonetika prouava percepciju govora, tako i psiho-lingvistika prouava jezik u funkcioniranju, a to znai da je usmjerena ka percepciji jezika. im dolazimo do prouavanja percepcije u to se nuno ukljuuje prouavanje govora, jer bez govornog ostvarenja nema ni jezika, pa tako nema ni mogunosti prouavanja percepcije. I izgleda upravo da prouavanje percepcije govora otkriva zakonitosti koje vladaju u govoru i koje ine moguom lingvistiku govora. Jer termin lingvistika govora zapravo moemo protumaiti kao znanost o govoru, o zakonitostima govora, o govoru kao sustavu znakova, a ne o govoru tek kao opisu pojedinanih govornih manifestacija.A put prema traenju sustavnosti govora pokazao je ve sam Saussure. Govorei o sustavnosti jezika Saussure kae da se tek u percepciji javljaju sposobnosti asocijacije i koordinacije, koje od izoliranih elemenata tvore sustav. Treba samo poi Saussureovim tragom, pa se ispitivanjem percepcije govora mogu otkriti zakonitosti i sustavnosti govora; a lingvistika govora trebala bi znaiti upravo to: govor je sustav, a ne tek zbroj pojedinanih govornih manifestacija.Upravo dijeljenjem lingvistike na onu "pravu" - lingvistiku jezika, i onu "drugu" - lingvistiku govora, Saussure je otvorio jedno nadasve znaajno podruje - suvremenu fonetiku. Fonetika je postojala i prije Saussurea, ali tek kao dio lingvistike (ili gramatike) koji prouava glasove jezika: Saussure joj je dao posve nove dimenzije: fonetika je znanost o govoru. Saussureov termin lingvistika govora zaetak je suvremene znanosti o govoru - fonetike.Ve se Saussureovi uenici i nasljednici bave prvenstveno govorom. Charles Bally, npr. pod terminom stilistike uvodi u lingvistiku znanost o govoru. Bally definira stilistiku kao znanost koja se bavi afektivnim sadrajem u iskazu. Govorom izraavamo misli, odnosno kako kae Bally, eksterioriziramo intelektualni dio svog misaonog bia. Meutim, na samom poetku svoje "Stilistike" Bally kae da izraz misli nije ni prva ni najvanija svrha govora. Misaoni je izraz ulaz u ope, drutveno podruje. Meutim, naa je linost toliko jaka da je itava borba za oslobaanje naeg izraza od naeg "ja" gotovo potpuno bezuspjena. I upravo zato Bally zakljuuje da se govorom prvenstveno izraavaju osjeaji. Bally ne upotrebljava termin govor (parole), ve jezina djelatnost (langage), to prema Saussureovoj definiciji ukljuuje i jezik (langue) i govor (parole); meutim, upravo zato to je Bally svoja istraivanja usmjerio na govor moemo langage (jezina djelatnost) kod njega prevesti s govor. Bally je vjerojatno prvi lingvist koji je prouavao ivi govorni jezik: on govori o intonaciji gotovo etrdeset godina prije negoli je magnetofon usavren i prihvaen kao sredstvo fiksiranja i prouavanja govora, a da uope ne spominjemo druge elektronske strojeve koji danas omoguavaju snimanje, analiziranje, sintetiziranje govora. Bally definira intonaciju kao cjelokupno zvukovno, govorno ostvarenje izraza; intonacija je nuni element ljudskog izraza, ona je stalni komentar misli. Iz Ballyeve stilistike izvire i neto drukija definicija govora: govor je ljudska uporaba jezika; toliko ljudska da u govoru uvijek pronalazimo ovjeka. U govoru, ne u jeziku!Literatura:Bally, Charles. Trait de stylistique franaise, I, II. Geneve, Paris, Georg, Klincksieck, 1951.Kovaec, August. Ferdinad de Saussure i strukturalizam. U: Uvod u lingvistiku. Priredila Zrinjka Glovacki-Bernardi; Zagreb, kolska knjiga, 2001., str. 75-153.Martinet, Andr. Osnove ope lingvistike. BibliotekaTeka, Zagreb, Grafiki zavod Hrvatske, 1982.Saussure, Ferdinand de. Teaj ope lingvistike. Zagreb, ArTresor Naklada, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2000.Simeon, Rikard. Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva, I, II. Zagreb, Matica hrvatska, 1969.

kiljan, Dubravko. Pogled u lingvistiku. Zagreb, kolskaknjiga, 1980.

JEZINI ZNAK I GOVORNI ZNAK1. Jezini znakSaussure je definirao jezini znak kao vezu izmeu pojma i akustike slike, tj. oznaenog i oznaitelja. Iz niza pojedinanih predmeta u svojoj svijesti stvaramo pojam; uz pojam se vezuje odgovarajui, dogovoreni slijed glasova. Ako se akustika slika (oznaitelj) fiziki ostvari, dobiva se fonika forma. Shematski se to moe prikazati ovako:PREDMET --> POJAM AKUSTIKA SLIKA --> FONIKA FORMA OZNAENO OZNAITELJ jezini znak po Saussureu Saussure kae da je jezini znak mentalni otisak u svijesti svakog govornika; jezini znak ne vezuje stvar i ime, ve pojam i akustiku sliku. Za Saussurea su problemi konceptualizacije, fonacije i sluanja ekstralingvistiki; jedino to zanima lingvista jest jezini znak, a to su odnosi oznaenog i oznaitelja (pojma i akustike slike), te odnosi meu pojedinim jezinim znakovima. I pojam i akustika slika nastaju apstrahiranjem materijalnih osobina pojedinih predmeta ili govornih ostvarenja; i to omoguava jezinom znaku da bude opi, zajedniki jednoj jezinoj skupini.Mentalnosti jezinog znaka suprotstavlja se materijalnost predmeta i fonike forme: upravo kao to je predmet pojedinaan i materijalne prirode tako je i fonika forma pojedinana i materijalna: ona je fiziko ostvarenje slijeda glasova koji tvore akustiku sliku. Fizikalna se i funkcionalna svojstva glasova ne podudaraju. U jezinom znaku glasovi su nematerijalni i funkcionalni: oni razlikuju jedan jezini znak od drugog: oni su fonemi. Saussureova misao o mentalnosti jezinog znaka nastavlja se na misao Baudouina de Courtenaya da je fonem ono to govornik misli da izgovara, a sluatelj misli da uje.Saussure je postavio dva principa jezinog znaka: jezini je znak (1) arbitraran i (2) linearan.(1) Arbitrarnost. Jezini je znak arbitraran jer mu je iskljuiva funkcija da prenese neki sadraj, a taj sadraj nema nikakve prirodne, nune veze sa supstancijom koja ga prenosi. Supstancija (glasovi) posve je slobodna, arbitrarna, i tek je naa konvencija vezuje uz pojedine sadraje. Arbitrarnost ne znai opu proizvoljnost u koritenju ili mijenjanju jezinih znakova i jezika u cjelini; arbitrarnost jezinog znaka jednostavo znai da nema jasna opravdanja za povezivanje nekog sadraja (oznaenog) s odreenim slijedom glasova (oznaiteljem). Saussure govori tek o dva sluaja kada jezini znak izmie principu arbitrarnosti: to su onomatopeje i uzvici. Ipak, Saussure upozorava da onomatopeje, osim to ih je malo, i nisu organski elementi nekog jezinog sustava. Tu vjerojatno misli na tzv. onomatopeje interjekcije, dakle pokuaje izravnog imitiranja nekog zvuka koji nemaju svog jezinog oblika. Onomatopejski izrazi zapravo pokazuju sukob individualnog i kolektivnog, pojedinanog i jezinog. I same onomatopeje interjekcije ne ulaze u jezik u svom prirodnom obliku, ve se moraju prilagoditi glasovnom sustavu tog jezika. Oito je da se pijevci jednako glasaju u Engleskoj, Francuskoj ili Hrvatskoj, ali kada se taj zvuk treba pretoiti u glasove odgovarajuih jezika onda se u engleskom to ostvaruje kao cock-a-doodle-doo (kokedu:dle'du:), u francuskom kao cocorico (kokori'ko), a u hrvatskom kao kukuriku. Vjerna imitacija prirodnog zvuka nije mogua zbog ogranienog broja i razliitosti glasova svakog pojedinog jezika. Kada onomatopejski izraz dublje ulazi u jezik, on se jo vie udaljava od svog prirodnog zvuka: infinitiv glagola kukurikati ili glagolska imenica kukurikanje uz dio onomatopejskog porijekla imaju i dio gramatema (-ati, -anje), koji smanjuju njihovu onomatopeinost - motiviranost; prezent kukurie pokazuje jo jae djelovanje jezinog sustava, a to je djelovanje u pravcu arbitrarnosti, jer se zbog zakonitosti glasovnih pomjena (jotacija) mijenjaju ak i karakteristini glasovi onomatopejskog izraza.Za uzvike Saussure kae da su bliski onomatopejama jer se obino misli da su to izrazi koje diktira priroda te bi kao prirodni izrazi mogli biti suprotni principu arbitrarnosti jezinog znaka. Meutim, on uzvike analizira iskljuivo na razini glasova (oznaitelja): usporeujui francusko aie (jao) s njemakim au zakljuio je da je taj primjer (razliitih glasova u razliitim jezicima za izraavanje istog sadraja) dovoljan da bi se negiralo postojanje nune, prirodne, motivirane veze izmeu oznaitelja i oznaenog kod uzvika. U prilog misli o arbitrarnosti uzvika Saussure spominje i to da su mnogi uzvici nastali od rijei s odreenim znaenjem, te kao primjer navodi francuske uzvike: diable! (vrag) i mordieu = mort Dieu (smrt Bog); oba ova uzvika moemo prevesti s do vraga, ili sto mu gromova; iako se i u hrvatskom prijevodu javlja vrag, oito je da su uzvici emotivni izrazi koji doista vie nemaju nikakve veze s rijeima koje ih tvore. Razumljivo je da Saussure nigdje ne spominje govorna ostvarenja uzvika, jer pojedinana govorna ostvarenja ne spadaju u jezik; ipak, moemo za sada pretpostaviti da su ova govorna ostvarenja jednaka u razliitim jezicima ako izraavaju jednake emotivne sadraje.(2) MotiviranostSam Saussure govori da ne postoji jezik u kome nita ne bi bilo motivirano. On govori o apsolutnoj i relativnoj arbitrarnosti. Tako su npr. u francuskom rijei neuf (devet) ili dix (deset) apsolutno arbitrarni znakovi; ali rije dix-neuf (devetnaest) nije arbitrarna u tolikoj mjeri jer se poziva na rijei od kojih je sastavljena. Isto je tako rije poirier (stablo kruke) relativno motivirana rije jer se s jedne strane vezuje uz poire (plod kruke), a s druge strane sufiksom -ier uz cerisier (stablo trenje), pommier (stablo jabuke).Apsolutna je motiviranost prirodna veza izmeu oznaitelja i oznaenog kao npr. u onomatopejskim izrazima. Takvu motiviranost neki autori nazivaju i vanjskom, jer je izvor motiviranosti izvan jezinog sustava. Pierre Guiraud govori o dva sluaja vanjske ili apsolutne motiviranosti: ona moe biti (1) fonetska ili (2) metasemika. Fonetska motiviranost moe biti (1) direktna, (2) fonokinetika i (3) fonometaforika. U direktnoj fonetskoj motiviranosti dolazi do analogije izmeu fonike forme i pojma; to su onomatopejski izrazi, u kojima se glasovnim sastavom oponaa neki prirodni zvuk: vau vau, kre kre, kokodakati, blejati, pljus, tras. Fonokinetika je motiviranost takva u kojoj govorni organi izvode imenovani pokret: primjerice eksplozivni konsonanti i kratki vokali opisuju brze i kratke pokrete: knock (engl.), kucati; ili npr. likvid l, koji se nalazi u brojnim rijeima koje govore o blagom, zaobljenom kretanju: engl.: flow, flag, slide slip, gilde; fr.: fleuve; hrv. kliziti. U fonokinetiku motiviranost ulaze i onomatopeje o kojima govori Borani, koje su ne samo imitacije glasa, nego i imitacije glasom: a to su: ljuljati se, gegati se, teturati, lelujati. Dvoslona osnova jasno govori o onomatopejskom podrijetlu rijei, a vokalska alternacija (lju-lja; ge-ga; te-tu; le-lu) o pokretu. U fonometaforikoj motiviranosti glasovni se sastav vezuje uz oblike, boje ili osjeaje. Glasovi malog artikulacijskog otvora i malog prednjeg rezonatora vezuju se uz neto malo; tako u brojnim jezicima rijei koje znae neto malo sadre vokal i: engl. little, fran. petit, tal. piccolo, lat. minor, gr. mikro, hrv. sitan. Rijei mogu biti motivirane i sinestetski, dakle kada podraaj na jedno osjetilo djeluje i na druga osjetila; tako se auditivno niski glasovi primaju kao tamni, pa moe doi do sklada izmeu glasovnog sastava i smisla u rijeima kao: hrv. tmuran, fran. ombre (sjena). Tamni glasovi ire svoje znaenje i na neugodne stvari: turoban, tuan. Metasemika motiviranost djeluje u sluajevima promjene znaenja, kada se iz primarnog oznaitelja stvara sekundarni oznaitelj, koji s primarnim oznaenim stoji u nekakvoj vezi: npr. slinost po obliku ili funkciji; tako se uz list na stablu metasemiki motivirano vezuju list papira, riba list, ili list na nozi; noge namjetaja (stola, stolice, ormara) motivirano su vezane uz noge ovjeka ili ivotinje.Unutranja ili relativna motiviranost moe biti morfoloka (po obliku) ili paronimika (po slinom imenu). Morfoloka motiviranost pokazuje motivirane veze izmeu korijenskih morfema ili izmeu gramatema. Jednak korijenski morfem, npr. pjev, pokazuje da su rijei koje ga sadre meusobno nuno, motivirano povezane; niz pjevati, pjeva, pjevuiti, pjevanje, pjev pokazuje da jednak glasovni sastav znai i jednak sadraj; rije je o relativnoj motiviranosti jer je potrebno poznavanje jezika da bismo znali o kojem je sadraju rije, ali i bez poznavanja jezika moemo zakljuiti da navedeni niz govori i o jednakim sadrajima. Na motivirane odnose upuuje i niz jednakih gramatema: niz pjevanje, vikanje, skakanje, udaranje, padanje, dizanje pokazuje na unutarnje motivirane odnose; gramatiki je sadraj navedenih rijei jednak - glagolska imenica; da bismo taj sadraj u cijelosti otkrili, potrebno je poznavanje jezika, ali nije potrebno poznavanje jezika da bismo zakljuili da jednak glasovni sastav (-anje) govori o jednakim sadrajima.Paronimika motiviranost govori o sluajnim glasovnim vezama meu rijeima: slini oznaitelji dovode u vezu i svoje oznaene: veza gluh - glup, tj. poistovjeivanje ovih rijei poiva iskljuivo na njihovim slinim glasovnim sastavima.Paronimikoj motiviranosti bliska je puka etimologija, tj. krivo dovoenje u vezu pojedinih rijei slinog glasovnog sastava. Tako se u tenji da se za naeg govornika posve nemotivirana rije ventilator razjasni, motivira njezin poetni dio vent- (vjetar) krivo dovodi u vezu s rijeju vrt(jeti) i tako se dobiva oblik vrtilator. Isto tako u elji za motiviranje, objanjavanjem rijei vazelin postaje mazelin, a poliklinika postaje poluklinika; u nekadanjoj vojsci postojao je vodnik staist, ali kako je sta za mnoge bila posve nemotivirana rije, vodnik staist postao je vodnik straist.Puka etimologija pokazuje individualnu tendenciju govornika prema motiviranosti jezinog znaka. Jezini sustav djeluje u suprotnom pravcu, prema arbitrarnosti jezinog znaka; a to se najbolje pokazuje postupnim demotiviranjem onomatopeja interjekcija njihovim ulaskom u jezini sustav.(3) LinearnostDrugi je princip jezinog znaka linearnost. Jezini se znak odvija u jednoj dimenziji, u vremenu. Jedan jezini znak slijedi drugi, a u jezinom znaku jedan glas slijedi drugi. Linearnost jezinog znaka Saussure objanjava njegovom slunom prirodom: za njega oznaitelj ima samo vremensku dimenziju. Vizualni znakovi, naprotiv, mogu odaslati nekoliko poruka u istom vremenu: kao primjer nelinearnog znaka Saussure navodi signalizaciju zastavicama u pomorstvu, gdje se moe u istom vremenu poslati nekoliko poruka; isto vrijedi primjerice i za prometne znakove. Osobina linearnosti jasno se iskazuje u pismu kada se vremenski slijed pretvara u crtu pisanih znakova.U objanjavanju linearnosti Saussure malo nezgodno koristi termin prostornosti kad kae da oznaitelj: a) predstavlja protezanje u prostoru, i b) ta je njegova prostornost mjerljiva samo u jednoj dimenziji: on je crta ili linija. Kako prostor predstavlja vie dimenzija udna je tvrdnja da je prostornost jezinog znaka mjerljiva samo u jednoj dimenziji.(4) ArtikuliranostIz linearnosti jezinog znaka logino proizlazi i njegova artikuliranost: jezini se znak moe rastaviti, artikulirati, na manje sastavne dijelove - glasove, i drukijom organizacijom tih dijelova mogu se stvarati drukiji jezini znakovi; npr. rije vatra moe se ralaniti, artikulirati na sastavne dijelove, glasove: a, a, v, t, r; a od ovih se glasova mogu tvoriti drugi jezini znakovi, npr. trava ili vrata.Andr Martinet govori o dvostrukoj artikulaciji jezika. Prvu artikulaciju ine jezine jedinice koje imaju svoj glasovni oblik (oznaitelja) i znaenje (oznaeno). Kako jedinice prve artikulacije nisu nuno i rijei, Martinet ih zove monemima: tako se npr. rije pjevanje moe ralaniti na dva monema: korijenski monem pjev- i gramatem -anje; svaki od ova dva monema ima svoj glasovni oblik i svoje znaenje. U drugoj se artikulaciji svaki monem ralanjuje na foneme: to su jezine jedinice koje imaju glasovni oblik, ali nemaju znaenja. Fonemi tek omoguuju da se monemi meusobno razlikuju: fonemi m, v, l, p, nemaju znaenje, ali omoguavaju da se razlikuju monemi muk, vuk, luk, puk.2. Govorni znakJezini znakovi u svom istom obliku "mentalnog otiska" nisu i komunikacijski znakovi: da bi prenijeli neki sadraj, njima je potrebno tijelo, fizika supstanca, materijalizacija. Jer ne komuniciramo telepatski, ve govorom - fiziki ostvarenim govorom.Prenoenje misli ili osjeaja znai obavjetavanje drugoga o naim mislima i osjeajima; da bismo to postigli, moramo oblikovati perceptibilni znak o svojim mislima ili osjeajima; psihiki proces misli ili osjeaja mora se eksteriorizirati, fiziki ostvariti, materijalizirati. Govor je jedna od moguih materijalizacija naih psihikih procesa; zato su govorni znakovi komunikacijski znakovi: pomou njih dopiremo do drugih ljudi, uspostavljamo kontakte, prenosimo obavijesti.Materijalizacija se jezinih znakova oituje u govornim vrednotama: zapravo u globalnoj govornoj formi, koju moemo analizirati (promatrati iz razliitih aspekata), ali koja je u govoru nedjeljiva: mi, naime, ne moemo govoriti, materijalizirati svoje misli da bismo ih prenijeli sugovorniku, a da se pri tome ne sluimo nekim intenzitetom - glasnoom (nulta glasnoa ne omoguava komunikaciju, jer ne omoguava eksterioriziranje znaka misli; isto tako ne omoguava komunikaciju niti glasnoa koja ne dopire do sugovornika, bez obzira na njezinu jakost u izvoru, jer je i takva glasnoa nulta u prijemu); nadalje u svakom je govornom ostvarenju nuno prisutna i tonska visina i brzina govorenja; a kako je govorenje vezano uz disanje, u njemu su nuni i prekidi - pauze. Izgovorimo li bilo koji dio govora - slog, rije ili reenicu - izgovorili smo jednu globalnu govornu formu, koja nuno ukljuuje intenzitet, intonaciju, tempo i pauzu. Ove su govorne vrednote meusobno isprepletene: ukinemo li jednu, ukinuli smo i sve druge; one zapravo pokazuju jednu bitnu osobinu govornog znaka - simultanost: odvijaju se u istom vremenu, pa ih je zato i nemogue odvajati jednu od druge.Gledajui iskljuivo s jezinog stajalita navedene akustike govorne vrednote slue tek da bi materijalizirale jezinu poruku. Meutim, ak i u krajnje intelektualnom izrazu govorne vrednote imaju i vlastiti sadraj: oznaavaju npr. cjeline, jedinice misli (uzlazno-silazna forma intonacije) ili bitne elemente poruke (akcent reenice). Ono to zovemo vlastiti sadraj govornih vrednota zapravo govori o govorniku: kako on fiziki oblikuje neki jezini sadraj.Materijalizacija jezine poruke nuno nosi i obavijest o govorniku. Upravo kao to stol moe biti drveni, eljezni, kameni, plastini, stakleni,..., tako i jednak jezini znak moe biti i znak razliitih govornika (o razliitim govornicima). Situacija u kojoj se komunikacija odvija moe usmjeravati nau panju u jednom sluaju na pojam, a u drugome na njegovu tvarnost: u jednom je sluaju bitan stol, a u drugome tvar iz koje je napravljen; upravo kao to u jednom sluaju moe biti vaan tek jezini znak, a u drugome je li ga izgovorio Marko, Ivan, Petar, Jelena, Marija, Tamara...Postoji jo jedna obavijest u govoru, a to je emotivni, afektivni stav govornika prema onome o emu govori. Ve je poetkom ovog stoljea vicarski lingvist Charles Bally na uvodnim stranicama svog "Traktata o francuskoj stilistici" pisao da je naa linost toliko jaka da govorom, ma koliko eljeli izraziti iste misli, izraavamo uvijek i prvenstveno osjeaje.Tako npr. jezinu poruku Dobar dan u njenoj govornoj materijalizaciji moemo primiti kao pozdrav (to je ista jezina, intelektualna razina obavijesti), kao obavijest o govorniku (prepoznajemo osobu koja govori ili prepoznajemo neke njezine fizike osobine) i kao obavijest o stavu govornika prema poruci koju nam upuuje (iz govornog ostvarenja doznajemo obraa li nam se govornik indiferentno, s radou, iznenaenjem, ili nam moda ak prijeti). U govornom se ostvarenju u istom vremenu odvija nekoliko razina obavijesti, prenosi se nekoliko poruka: doznajemo tko je govornik, to nam govori i to o tome misli: (1) Petar nas (2) pozdravlja i (3) iznenaen je to nas vidi; (1) Marko nas (2) pozdravlja i pri tom nam (3) prijeti. Govorno ostvarenje materijalizira jezini znak, omoguava nam da ga primimo, a istovremeno nas obavjetava o govorniku i o njegovom stavu prema onome o emu govori. Sve se ove obavijesti odvijaju simultano, u istom vremenu emisije; ali ne i u istom vremenu percepcije, jer informativnost pojedinih razina govorne obavijesti odreuje i njihovu hijerarhiju u percepciji. Simultanost kao bitna znaajka govornog znaka oituje se u materijalnosti i u sadraju; u materijalnosti zato jer globalna govorna forma znai istovremeno odvijanje intenziteta, tonske visine i tempa govorenja; a u sadraju zato to se istovremeno prenosi nekoliko razliitih obavijesti.Materijalnost je bitna oznaka svakog komunikacijskog procesa. Krenemo li od nekih opih definicija znaka, moemo kao njegovo bitno obiljeje odrediti perceptibilnost: a to znai da znak mora biti materijalan kako bi mogao djelovati na nau percepciju. Prihvatimo li ovu uvodnu napomenu, moemo rei da jezini znak i nije komunikacijski znak, bar ne kako ga definira Ferdinand de Saussure. On, naime, jezini znak definira kao "psihiki entitet", kao formu, a ne supstancu, a to iskljuuje njegovu uporabnu vrijednost u komunikaciji. Simeonov "Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva" u definiciju jezinog znaka ukljuuje njegovu materijalnost, ali je istovremeno iskljuuje kao odrednicu njegova sadraja: "Znak se odreuje time to je on obavezno materijalan i na taj nain dostupan osjetnim organima, ali se njegov sadraj ne odreuje njegovim materijalnim sastavom, ve onim to se iz tog kompleksa suprotstavlja drugim znakovima istog sustava u onoj ljudskoj zajednici koja se slui tim jezikom kao sredstvom miljenja i sporazumijevanja." istoa nematerijalnosti u ovakvim lingvistikim razmiljanjima posve eliminira ovjeka, jer eliminira komunikaciju, pa time i svrhovitost jezika.Da bi jezini znak postao komunikacijskim znakom, on se mora fiziki ostvariti. A sama materija u kojoj se jezini znak ostvaruje ima svoj vlastiti sadraj: i ona je znak - govorni znak. Govorom mi ne materijaliziramo samo jezini znak, dakle ne prenosimo samo sadraj jezinog znaka, ve i brojne druge sadraje, tragove koje u materiji poiljatelj ostavlja o sebi samome. Saussure je jezini znak definirao kao arbitraran i linearan: arbitrarnost kao princip jezinog znaka govori o posve slobodnoj, dakle ne nunoj, ne prirodnoj, ne motiviranoj vezi izmeu oznaitelja i oznaenoga; linearnost govori da se jezini znak odvija u jednoj dimenziji, u vremenu. Saussure je tek onomatopejske izraze smatrao motiviranima; meutim, upuivao je i na brojne sluajeve tzv. relativne ili unutarnje motiviranosti, dakle na veze meu rijeima zbog njihovih jednakih ili slinih oznaitelja. Posebno je zanimljivo Saussureovo tumaenje uzvika: on je najprije naveo uzvike uz onomatopeje kao izraze koji bi mogli biti suprotni misli o arbitrarnosti jezinog znaka, ali ih je odmah zatim analizirao iskljuivo na razini glasova: usporeujui francuski aie s njemakim au zakljuio je da je taj primjer (razliitih glasova u razliitim jezicima za izraavanje istog sadraja) dovoljan da bi se negiralo postojanje nune, motivirane veze izmeu oznaitelja i oznaenog kod uzvika. Saussure nigdje ne spominje govorna ostvarenja uzvika, koja su po svoj prilici jednaka ako razliiti glasovi izraavaju jednake emotivne sadraje.Govorne vrednote, kojima materijaliziramo jezini znak, imaju svoj vlastiti sadraj i principe posve suprotne principima jezinog znaka; to je posve razumljivo, budui da je, s jedne strane, rije o isto mentalnom procesu stvaranja i postojanja onoga to zovemo jezinim znakom, a, s druge strane, o materijalizaciji tog mentalnog procesa, dakle o fizikoj stvarnosti koju oblikuje govornik i koja tog govornika odraava. Jer govor je slika ovjeka, slika njegovih govornih organa, slika njegove nervne i miine napetosti, dakle njegove angairanosti u govornoj situaciji. Zato u govoru uvijek prepoznajemo ovjeka. Nema govora koji ne odraava svog govornika i situaciju u kojoj se govor odvija; ne postoje dva ovjeka jednakog govora i nema ovjeka koji uvijek jednako govori neovisno o situaciji u kojoj se nalazi. Ma koliko se trudili da budemo objektivni, neutralni, "jezini", da izraavamo iste misli, u tome nikada ne uspijevamo. Ve nas je Charles Bally poetkom ovog stoljea upozorio da je nae ja toliko jako da govorom prvenstveno izraavamo svoje osjeaje. Govorni je izraz osnovnih ljudskih emocija razumljiv svim ljudima posve neovisno o razumijevanju jezinog znaka. Govorni je znak slikovit, prirodni, motivirani znak, koji djeluje stvarnom slinou, nunom povezanou oznaitelja i oznaenog.Govorni je znak simultan: u istom vremenu emisije odvija se na nekoliko razina, prenosi nekoliko poruka: (1) o predmetu govora (jezina, intelektualna obavijest); (2) o govorniku (tzv. ekspresivna razina obavijesti, koja govori o fizikim karakteristikama govornika); (3) o govornikovu stavu prema predmetu govora ili prema sugovorniku (tzv. impresivna razina obavijesti, zapravo izraz emotivne angairanosti govornika). Osim slojevitosti poruke postoji jo jedan vid simultanosti govornog znaka: to je njegova materijalnost. Ako govornom znaku pristupimo analitiki, moemo rei da se on sastoji od intenziteta, tonske visine i tempa; meutim, navedene govorne vrednote ne samo da se ostvaruju simultano, ve su zapravo nedjeljive: svaki se na izriaj, bilo da se radi o slogu, rijei ili reenici, svako se nae glasanje sastoji od istovremenog ostvarivanja svih govornih vrednota. To su, dakle, dimenzije prostora govora: materijalne i sadrajne.Pauza tek prividno izvlai u vremenski slijed simultanost, prostornost govora. Pauza nije negovorenje, ona je sadrana u govorenju: razliiti oblici intonacije, bilo da oznaavaju poetak i zavretak reenice, reenini akcent ili dijelove iskaza, ve u sebi sadre i pauzu; dakle, u globalnoj govornoj formi intonacije pauza je sadrana i prije i poslije njenog fizikog ostvarivanja. Pauza je funkcionalna i sadrajna jer je u skladu s drugim vrednotama govornog jezika.Mimika i geste takoer su dimenzije prostora govora. Rije je o pokretima koji prate akustiku realizaciju govora; oni djeluju u skladu s artikulacijom/fonacijom, tako da se moe rei da su oni eksteriorizirani artikulacijski/fonacijski pokreti. O tome jasno govori efikasnost koritenja pokreta u korekciji i rehabilitaciji govora. Govor oblikujemo pokretima; njihov je rezultat zvuk: neke pokrete vidimo, a neke samo ujemo.Simultano odvijanje razliitih sadraja i razliitih fizikih/akustikih dimenzija jedna je od bitnih odrednica prostornosti govora. Govor se tek prividno odvija u vremenu, ili tonije: sa stajalita vanjskog, nezainteresiranog promatraa on se odvija u vremenu; ali, sa stajalita ovjeka, govornika ili sluatelja, angairanog u govornoj situaciji, govor se odvija u prezentnosti. Ako promatramo tek emisiju, dakle govorno ostvarenje koje iskljuuje komunikaciju, jer iskljuuje sugovornika, onda moemo govoriti o fizikom trajanju emisije. Meutim, upravo istovremeno usmjerenje na emisiju i percepciju, dakle na komunikacijski proces, otkriva nam govorni znak, njegove principe i njegove zakonitosti. Govorni znak dokida linearni tijek vremena jer u govorno dobro organiziranoj poruci ne primamo obavijest o njenom fizikom trajanju. Govor protjee zajedno s poiljateljem i primateljem poruke; zato se njegovo trajanje i ne opaa, osim u sluajevima loe govorne organizacije, kada se obavijest o fizikom trajanju, o vremenu namee kao informativna. U dobro organiziranoj govornoj poruci vrijeme se zaustavlja: porukom se meu sugovornicima uspostavlja savren sklad, istinsko jedinstvo, koje zaustavlja vrijeme: jer fizika trajanja govornika, sluatelja i poruke koja ih vezuje teku istovremeno; meu njima nema relativnih razlika koje bi im omoguavale opaanje protoka vremena. Govorna je komunikacija komunikacija u prostoru. Govorni je znak globalan: on ukida nizanje dijelova jer ukida vrijeme: razvija se u prostoru, a traje u psihikom vremenu ljudske prezentnosti; njegovi se dijelovi ne mogu drukije organizirati da bi tvorili drukiji znak: govorni je znak jedan i jedinstven, upravo kao to je i ovjek jedan i jedinstven.Govorni je znak motiviran jer je nuan, prirodan odraz neke situacije u govornim vrednotama. Govorni je znak simultan jer istovremeno sadri, prenosi, materijalizira jezinu obavijest, obavijest o govorniku i o stavu (emociji) govornika. Nadalje: on je pojedinaan, subjektivan i, to je moda i najvanije, materijalan, jer sve njegove osobine proizlaze iz materijalnosti: govorni se znak ostvaruje vrednotama govornog jezika, on je fizika stvarnost. Govorni je znak prostoran. Jer materijalnost je sinonim za prostornost. Govorni je znak fiziko, materijalno ostvarenje jezinog znaka i on u svojoj materijalizaciji nosi i brojne vlastite sadraje. U govornom se znaku odraava, saima itav govorni kontekst, itava situacija u kojoj se znak koristi. Govorni znak u svom fizikom ostvarenju sadri itavu situaciju/kontekst. Govorni je znak globalan, a to znai cjelovit: on djeluje kao jedinstvo svih odnosa, svih sadraja, cjelokupne govorne situacije. Prostornost je drugo lice dokidanja linearnosti, vremenskog protezanja jezinog znaka; simultanost je prostornost jer se vie sadraja odvija u istom vremenu. Govorni znak nema vremenske dimenzije: govor se odvija u istom vremenu emisije i percepcije; govorna obavijest nije obavijest o trajanju govora.3. Logiki znak i emotivni znakPierre Guiraud u svojoj "Semiologiji" govori o dva naina percepcije i dva naina znaenja koja su posve suprotna; to su: razumijevanje i osjeanje, odnosno kognitivna i ekspresivna funkcija jezika.Kognitivna (referencijalna, objektivna) i emotivna (subjektivna, ekspresivna) funkcija predstavljaju dva osnovna naina izraza i naina primanja: razumijevanje i osjeanje. Razumijevanje se odnosi na objekt, osjeanje na subjekt; ali razumjeti prije svega znai staviti zajedno, intelligere (lat. povezati), a to znai organizaciju, stavljanje u red primljenih osjeta, dok je emocija nered, potresanje osjeta. U istoj se poruci mogu nai razliite funkcije, a obino je jedna dominantna.Kako se radi se o dva naina percepcije i dva suprotna naina znaenja, tako su suprotstavljene i karakteristike logikog i emotivnog znaka. Guiraud navodi sljedee znaajke ovih znakova:logiki znak emotivni znakkonvencionalan prirodanarbitraran motiviranhomologan analoganobjektivan subjektivanracionalan afektivanapstraktan konkretanopi pojedinaantranzitivan imanentanselektivan totalansimboliki ikonikiartikuliran globalanUz znaajke koje navodi Guiraud mogue je uz logiki znak dodati da je on simboliki i artikuliran, dok je emotivni znak ikoniki i globalan.Ove su oznake relativne, jer znak moe biti vie ili manje konvencionalan, vie ili manje arbitraran; ipak, ovdje je rije o dva osnovna naina znaenja koja suprotstavljaju znanost i umjetnost. Sve su umjetnosti vezane uz ikoniko i analogno znaenje. Njihov cilj nije da mi shvatimo, ve da osjetimo.Guiraudovu distinkciju logikog i emotivnog znaka moemo u cijelosti primijeniti u distinkciji jezinog i govornog znaka. Jezini znak ima sva obiljeja logikog, a govorni znak emotivnog znaka.

4. Jezini znak i govorni znakAko krenemo u usporedbu jezinog i govornog znaka prema principima koje je Saussure odredio za jezini znak, arbitrarnost i linearnost jezinog znaka suprotstavljaju se motiviranosti i spacijalnosti govornog znaka. Govorni je znak dvostruko motiviran: (1) u njemu prepoznajemo govornika jer je govor uvijek odraz naih govornih organa: tako su npr. enski ili djeji glasovi visoki, a muki duboki jer su odraz razliitih struktura fonacijskih organa; prema specifinostima govornih organa, koje se odraavaju u govoru, prepoznajemo svakog pojedinog govornika; (2) u govoru prepoznajemo i stav govornika prema predmetu govora, prvenstveno njegove emocije koje se izraavaju govornim vrednotama; upravo kao to je govor odraz govornih organa svakog govornika tako su i emocije koje govorom izraava odraz njegove nervne i miine napetosti u nekoj govornoj situaciji. I obavijest o govorniku i obavijest o njegovim emocijama u govoru imaju univerzalnu vrijednost u komunikaciji: razumijevanje ovih obavijesti premauje jezine granice.Linearnosti jezinog znaka suprotstavlja se spacijalnost govornog znaka. Jezini znak ima samo jednu - vremensku - dimenziju. Govorni je znak viedimenzionalan, slojevit: u istom vremenu emisije prenosi se nekoliko poruka: (1) jezina obavijest, (2) obavijest o govorniku i (3) obavijest o stavu, emocijama govornika; viedimenzionalnost, prostornost govora vidljiva je i u injenici da se govorne vrednote odvijaju istovremeno: npr. tonska visina, intenzitet, tempo; ne samo da se govorne vrednote odvijaju istovremeno, nego su zapravo neodvojive jedna od druge: izgovorimo li i najmanji odsjeak govora - slog, istovremeno smo ostvarili nekakvu tonsku visinu, nekakav intenzitet i nekakvu brzinu govorenja, a sve zajedno ini jednu nedjeljivu globalnu govornu formu.Iz linearnosti jezinog znaka proistjee i njegova artikuliranost: jezini se znak moe podijeliti na manje sastavne dijelove, glasove, i iz tih se elemenata drukijom organizacijom mogu stvarati drukiji jezini znakovi. Upravo zbog svoje spacijalnosti govorni je znak globalan; ne moemo ga rastaviti na pojedine elemente kako bismo drukijom organizacijom tih elemenata dobili drukije govorne znakove; o govornom je znaku mogue analitiki govoriti, ali on je nedjeljiv, on je znak koji djeluje iskljuivo svojm cjelovitou.Sve osobine govornog znaka proizlaze iz njegove materijalnosti.Sluei se terminima ope semiologije moemo rei da je jezini znak simbol, a to znai dogovoreni, arbitrarni znak, u kojemu ne postoji nikakva prirodna veza izmeu oznaitelja (forme) i oznaenog (pojma); naprotiv, govorni je znak ikon, slika, dakle odraz predmeta: i upravo je zato prirodan, motiviran, nuan, pojedinaan.Literatura:Bally, Charles. Trait de stylistique franaise, I, II. Geneve, Paris, Georg, Klincksieck, 1951.Guiraud, Pierre. La Smantique. Que sais-je?, Paris, P.U.F., 1969.Guiraud, Pierre. La Smiologie. Que sais-je?, Paris, P.U.F., 1973.Martinet, Andr. Osnove ope lingvistike. BibliotekaTeka, Zagreb, Grafiki zavod Hrvatske, 1982.Saussure, Ferdinand de. Teaj ope lingvistike. Zagreb, ArTresor Naklada, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2000.Simeon, Rikard. Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva, I, II. Zagreb, Matica hrvatska, 1969.

VREDNOTE GOVORNOG JEZIKAU svojoj knjizi Zvuk i pokret u jeziku Petar Guberina definirao je vrednote govornog jezika kao vanleksika sredstva izraza koja svoju vrijednost ostvaruju na osnovi zvuka i pokreta i koja nam omoguavaju da se izrazimo krae ili ekspresivnije ili istovremeno i krae i ekspresivnije. Vrednote govornog jezika jesu: intonacija, intenzitet, tempo, pauza, mimika, geste i stvarni kontekst. Prema nainu ostvarivanja i primanja prve etiri govorne vrednote zovemo i akustikim ili auditivnim, a druge tri vizualnim govornim vrednotama.Intonaciju definiramo kao promjene tonske visine; intenzitet govori o jaini, a tempo o brzini govorenja; pauza ili stanka prekid je u govoru; mimikom zovemo pokrete lica, dok se geste odnose na pokrete ruku, glave ili tijela; stvarni kontekst ili kontekst stvari predmeti su i iva bia, te nam svojom prisutnou omoguavaju da o njima govorimo, a da ih stvarno ne imenujemo. Prisutan predmet omoguava nam da za njega ne koristimo njegov znak - rije.Fiziko ostvarivanje jezinog znaka - govorni znak, pretpostavlja akustike vrednote govornog jezika. Nemogue je izgovoriti neki glas, slog, rije ili reenicu bez intenziteta, dakle fizike jaine, ili bez intonacije, dakle promjena tonske visine, ili bez tempa - brzine govorenja; nemogue je govoriti i bez pauze, ako ni zbog ega drugoga, a ono zbog fizioloke potrebe udisanja zraka. U govoru su akustike govorne vrednote meusobno povezane, isprepletene: jedna uvjetuje drugu, jedna sadri drugu: one se ne mogu pojaviti u izoliranom obliku.AUDITIVNE VREDNOTE GOVORNOG JEZIKA1. IntenzitetIntenzitet (ili glasnoa) govora moe biti srednji, oslabljen ili pojaan: tako govorimo o tihom govoru ili aptu (do 35 dB), o srednjem ili uobiajenom govornom intenzitetu (do 65 dB) te pojaanom intenzitetu ili vikanju (do 100 dB). Pojaan intenzitet, ili relativno pojaan u odnosu na druge dijelove iskaza, privlai panju sugovornika, upozorava ga na obavijesnu vrijednost dijela iskaza; zato se obino pojaanim intenzitetom odreuje naglasak reenice. Rjee i oslabljen intenzitet moe privui panju sugovornika ako je u kontrastu s ostalim dijelom iskaza. Kako je intenzitet govora bitan da poruka doe do sluatelja, on se prilagoava prema udaljenosti sugovornika i prema bilo kojoj vrsti buke, koja bi mogla omesti prijenos poruke. Tako je govor aptom ujedno i oznaka prisnosti sugovornika jer pretpostavlja malu fiziku udaljenost; pojaani intenzitet govora znak je i vee fizike udaljenosti meu sugovornicima, pa tako govori i o njihovim meusobnim odnosima: slubenim, autoritarnim i sl.2. TempoTempo opisuje brzinu govorenja: on moe biti srednji, usporen ili ubrzan. Srednja je govorna brzina od 4 do 7 slogova u sekundi. U logikom ustroju reenice usporen tempo istie bitne elemente iskaza: zato se reenini naglasak izmeu ostalih vrednota esto oznaava i usporenim tempom. Naprotiv, dodatne obavijesti, koje nose umetnuti dijelovi reenice ili umetnute reenice, obino se ostvaruju ubrzanim tempom, koji tako govori o njihovoj relativnoj nevanosti. To je posebno istaknuto kada umetnuti dijelovi imaju tek fatiku funkciju: dakle, ne donose nikakvu novu obavijest, ve samo potvruju vezu izmeu sugovornika.Petar je, kako i sami znate, odavno otiao iz grada.Janko je uvijek, kako se to od njega i oekivalo, odbijao kompromise.3. IntonacijaIntonaciju tvore neprestane promjene osnovnog tona u govoru. Dok se u pjevanju ton moe kroz neko vrijeme zadrati na nekoj visini, u govoru to nije mogue. Za intonaciju se obino kae da ima (1) strukturalne i (2) modalne funkcije. Strukturalne funkcije intonacije odreuju reenicu, a modalne funkcije intonacije modificiraju reenicu.(1) Strukturalne su funkcije intonacije integracija i delimitacija. Integracija oznaava funkciju koja niz rijei povezuje u jednu reenicu. U govoru moemo nizati rijei, npr.: moj, prijatelj, putuje, danas, svi, idemo, na, ispraaj; Meutim, tek intonacija od niza rijei stvara reenicu:Moj prijatelj putuje. Danas svi idemo na ispraaj.Delimitacija oznaava poetak i kraj reenice. Naime, navedeni niz rijei moe se povezati u dvije reenice kako je ve navedeno, ali i s drukijom granicom meu reenicama:Moj prijatelj putuje danas. Svi idemo na ispraaj.Integracija i delimitacija zapravo su dva lica iste funkcije - odreivanja reenice: niz rijei vezuje se u jednu cjelinu i istovremeno se odreuju granice te cjeline. Reenica se ponajprije ostvaruje kao globalna govorna forma, kao intonacijska i intenzitetska cjelina, u koju se onda umeu leksiki elementi - artikulirane rijei. Zato u govoru vrednote govornog jezika prate misao, izravni su odraz misli, a u itanju (loem), gdje su artikulirane rijei u sreditu panje govornika (itaa), ako i nema nesporazuma, uvijek dolazi do oteanog primanja poruke upravo zbog neadekvatne globalne govorne forme, koja u itanju ne odraava misaonu stvarnost govornika.(2) Modalne funkcije intonacije dijele se na primarne i sekundarne: primarne funkcije odreuju logike, a sekundarne emotivne modifikacije reenice.Reenini naglasak jedna je od logikih modifikacija reenice. U ve navedenoj reenici - Moj prijatelj putuje danas.- mogue je istaknuti, naglasiti bilo koju rije i tako na nju privui panju sugovornika te suprotstaviti tu rije nekim drugim rijeima; tako npr. reenini naglasak na moj suprotstavlja tu rije nekim drugim mogunostima i znai: ne tvoj, ne njegov, ne Petrov, nego upravo moj prijatelj. Slino je i s drugim moguim naglascima reenice; tako naglasak na danas istie tu rije i jasno je suprotstavlja rijeima: sutra, drugi tjedan, za mjesec dana.Naglasak reenice ostvaruje se povienim tonom, obino vrhom intonacijskog luka, ali i pojaanim intenzitetom ili usporenim tempom; ili pak, to je i najee, kombinacijom ovakvih vrednota govornog jezika; a ponekad se ostvaruje i pauza ispred rijei koja nosi naglasak reenice. Sve to zapravo govori o povezanosti vrednota govornog jezika, koje se uvijek javljaju istovremeno. Zapravo naglasak reenice je onaj dio reenice koji se po svojim govornim vrednotama bitno razlikuje od ostalog dijela reenice: tako se reenini naglasak moe ostvariti i snienim tonom, ako je ostatak reenice ostvaren visokim tonom, ili npr. oslabljenim intenzitetom u suprotnosti s pojaanim intenzitetom ostatka reenice, ili pak ubrzanim tempom ako se on suprotstavlja opem usporenom tempu. Meutim, u pravilu su visoki ton, pojaani intenzitet i usporeni tempo oni elementi koji svojim akustikim/auditivnim karakteristikama privlae panju sugovornika.Primarna modalna funkcija intonacije takoer moe odrediti reenicu kao izjavnu ili upitnu; tako je npr. reenica Petar je pobjegao u uzlazno-silaznom intonacijskom luku izjavna, a u uzlaznoj intonaciji upitna reenica. Ovu reenicu moemo ostvariti i kao uzvik: Petar je pobjegao! Intonacijski luk je uzlazno-silazni kao kod izjavne reenice, ali je raspon tog luka vei. Veliki raspon intonacijskog luka govori o emotivnoj angairanosti govornika, a takva modifikacija reenice spada u sekundarnu modalnu funkciju intonacije. Takva je funkcija intonacije zapravo veoma esta: mi uvijek govorom komentiramo svoje misli, odreujemo se prema onome o emu govorimo: to je odreivanje gotovo uvijek emotivno, i to je onda predmet sekundarne modalne funkcije intonacije.4. Globalna govorna formaGovorei o intonaciji spomenuli smo je u dva odreenja: (1) intonacija u osnovnom znaenju rijei zapravo govori o kretanju osnovnog tona i njezina je osnovna funkcija odreivanje reenice; (2) intonacija je kljuna auditivna vrednota govornog jezika; ona ukljuuje i druge auditivne vrednote; a kako je govorni znak globalan i sve se govorne vrednote (osim pauze) odvijaju istovremeno, termin intonacija esto se koristi i u irem smislu pa znai cjelovito govorno ostvarenje, globalna govorna forma. Osnovna funkcija intonacije kao globalne govorne forme jest modifikacija reenice.Jedinstvo odrednica govora sadrano je u dvije sintagme koje se proteu kroz cijeli znanstveni opus Petra Guberine: zvuk i pokret / ritam i intonacija. Ove se dvije dvolane sintagme mogu smatrati meusobno ekvivalentnima: radi se zapravo o etiri sinonimske odrednice govora: pokret proizvodi zvuk, a vidljivi pokreti gesta i mimike ne samo da prate zvuk govora, ve postoji i posvemanje odraavanje pokreta u govoru i govora u pokretu: kako u mikropokretima artikulacije govora, tako i u makropokretima mimike i gesta. I sintagma ritam i intonacija govori o zvuku i pokretu te o skladu; a kako sinonimi nikada ne opetuju isti sadraj, ve ga osvjetljavaju iz razliitih aspekata, tako i ova sinonimska sintagma unosi u razmatranje govora aspekt globalnosti, koji je posebno jasno sadran u njenom drugom elementu: intonaciji kao globalnoj govornoj formi.5. PauzaPauza se razlikuje od auditivnih vrednota govornog jezika po tome to se ona dogaa u vremenskom slijedu, a ne istovremeno s ostalim vrednotama. Pauzu moemo definirati kao odsutnost akustike realizacije, ali ona nije negovorenje: njezina je vrijednost uvijek u odnosu na izgovoreni dio poruke. Uloga pauze moe biti (1) logika i (2) stilistika.(1) Logika funkcija pauze. Pauza ima logiku funkciju onda kada oblikuje smislene govorne cjeline, kada dui iskaz dijeli na manje logiki oblikovane fonetske blokove i tako nam olakava primanje govorne poruke. Pogledajmo kako pauze mogu logiki oblikovati jedan dui iskaz:Uz uobiajene sadraje,kakve na Internetu imaju i druge banke,web stranica Privredne banke Zagrebnudi i niz zanimljivih informacija iz svijeta financija, prezentiranih u obliku flash-vijesti,a svatko koga zanima ira informacija moe kliknuti na oznaku "vie",pa e se pojaviti i ira verzija, u kojoj se mogu dobiti i mnogo detaljnije obavijesti o odabranoj temi.Pauza se djelimino poklapa s interpunkcijskim znakovima; meutim, ostvaruje se i na mjestima gdje nema interpunkcijskih znakova jer joj je osnovna funkcija da poruku oblikuje u logikim cjelinama primjerenim mogunostima percepcije kod sugovornika.Respiratorne pauze, dakle pauze koje bi sluile iskljuivo za uzimanje daha u govorenju, nisu dobre jer govornik u jednom dahu moe izgovoriti puno vie od onoga to sugovornik moe bez tekoa primiti. Naime, uz ubrzan tempo govornik moe izgovoriti bez uzimanja daha 80-100 slogova, a to uvelike nadmauje mogunosti primanja tako oblikovane poruke. Iskljuivo respiratorne pauze prepoznajemo najprije po tome to tvore veoma velike fonetske blokove, a esto se nalaze i na posve neloginim mjestima u govornom ustroju iskaza. Mjesto pauze moe promijeniti logiki sadraj iskaza. To je posebno jasno kada je rije o negaciji. Iako je kod nas negacija u pravilu dvostruka, ipak postoje eliptini iskazi gdje mjesto pauze jasno govori uz koji se element vezuje negacija.Petar ne Ivan. Petar ne Ivan.U prvom primjeru negacija se vezuje uz Ivana, te reenica znai: Hou da doe Petar, a ne Ivan; u drugom se primjeru pauza vezuje uz Petra, i tako jednak red rijei, ali s pauzom ostvarenom na drugom mjestu ima i drukije znaenje: Hou da doe Ivan, a ne Petar. I reenica To je njegova prva znaajna knjiga moe se ostvariti s pauzom na razliitim mjestima:To je njegova prva znaajna knjiga. To je njegova prva znaajna knjiga.Ako se dva atributa izgovore kao jedna cjelina, bez pauze, onda reenica znai da je autor o kojemu je rije ve napisao nekoliko knjiga, a ova mu je prva koja neto vrijedi; ako se pak atributi razdijele pauzom rije je o dva odreenja: to je autorova prva knjiga, koja je istovremeno i znaajna.Na jednak nain moemo interpretirati i stihove iz Cesarieve pjesme "Povratak":Moda e se jednom uvee pojavit prekrasna u plavomModa e se jednom uvee pojavit prekrasna u plavomAko se atribut odvoji od adverbne oznake rije je o dvije nezavisne obavijesti: ena je prekrasna i ona je u plavom; ako se ovaj stih ostvari bez pauze meu njegovim dijelovima uspostavlja se uzrono posljedina veza: ena je lijepa kad je u plavom, jer je u plavom.Na ove se primjere mogu nadovezati i primjeri dvosmislenih proroanstava iz starog vijeka gdje u jednakom redu rijei tek mjesto pauze odreuje hoe li e prognoza biti dobra ili loa. Ibisredibisnumquam peribis in belloIbisredibis numquamperibis in belloU prvom sluaju, s pauzom iza redibis, negativni prilog numquam (nikada) vezuje se u glagol peribis (poginut e), pa tako ova reenica znai: Ii e, vratit e se, nikada nee poginuti u ratu. U drugom primjeru numquam se vezuje uz redibis (vratit e se), pa tako reenica znai: Ii e, nikada se nee vratiti, poginut e u ratu.Iz neto novije povijesti poznat je primjer galantnog ratovanja prilikom susreta francuske i engleske vojske. Zapisano je da je francuski zapovjednik izgovorio rijei: Gospodo Englezi pucajte prvi (Messieurs les Anglais tirez les premiers). to se govornog ostvarenja tie ini se da postoje francuska i engleska verzija. Francuska verzija glasi ovako:Gospodo Englezipucajte prvi Engleska verzija ima jednu pauzu vie:GospodoEnglezipucajte prvi Francuska verzija kae da je francuski zapovjednik pozvao Engleze da oni prvi zapucaju: Gospodo Englezi ini jednu izgovornu cjelinu, jedan fonetski blok. Engleska verzija kae da francuski zapovjednik nije bio nikakav hladnokrvni dentlemen, ve da ga je uhvatila panika: obratio se svojim vojnicima (Gospodo Englezi ine dva fonetska bloka, dakle rije je o dvije razliite grupe) i pozvao ih da oni prvi zapucaju na Engleze. Treba napomenuti da se ove dvije verzije ne razlikuju samo po pauzama, ve su i njihova opa govorna ostvarenja razliita: francuska verzija (s jednom pauzom) izgovara se smirenim, usporenim tempom, srednjim intenzitetom i s malim rasponom intonacijskog luka; u engleskoj verziji dominira ubrzani tempo i pojaani intenzitet, a tri se fonetska bloka ostvaruju kao tri nervozna intonacijska skoka velikih raspona. Jednako tako i blaga i obla gesta, koja prati prvu verziju, u drugoj se verziji pretvara u napeti, otri pokret ruke, najvjerojatnije s ispruenim kaiprstom.Ovaj primjer jasno govori o jedinstvu vrednota govornog jezika, tj. o globalnosti govornog znaka: sve govorne vrednote djeluju istovremeno, promjena jedne dovodi i do promjene drugih. Posebno je vano napomenuti da se i pauza, iako se odvija u vremenskom slijedu, nalazi u vrednotama govornog jezika i prije negoli je ostvarena.Ponekad mjesto pauze moe zbuniti sugovornika i oteati primanje poruke. Slijedi nekoliko primjera iz javnog govorenja na radiju: Slijedi u 17.30Bumbarevlet Nikolaja Rimski-KorsakovaSpiker je na radiju doista ostvario pauzu izmeu Bumbarev i let, te tako ova najava izgleda kao da je Bumbarev autor skladbe o letu Nikolaja Rimski-Korsakova. Logian raspored pauza trebao bi tvoriti logike fonetske blokove:Slijedi u 17.30Bumbarev letNikolaja Rimski-KorsakovaPrije mnogo godina u itanju vijesti iz Nikaragve spiker je izgovorio sljedeu reenicu:U Nikaragvi se vode borbe izmeu armijei protivnika diktatora SomozeU navedenoj verziji protivnik armije dodatno je opisan apozicijom, i tako je ispalo da se armija bori protiv svog efa, diktatora Somoze. Logino je da protivnici diktatora Somoze ine jedan fonetski blok.U Nikaragvi se vode borbe izmeu armijei protivnika diktatora SomozeDa se i zemlje mogu seliti, a ne samo ljudi, pokazalo je govorenje sljedee vijesti:Ova bogata zemljasmjetena na jugozapadu crnog kontinenta od 16. stoljeabila je pod kolonijalnom upravomRije je o Angoli, koja je, prema ovako ostvarenim fonetskim blokovima, od 16. stoljea bila na jugozapadu Afrike, a prije toga vjerojatno negdje drugdje. Navedena reenica ima tri logike cjeline: (1) bogata zemlja, (2) njezin zemljopisni smjetaj i (3) neto iz njezine povijesti; zato bi i fonetski blokovi trebali biti tako ostvareni:Ova bogata zemljasmjetena na jugozapadu crnog kontinentaod 16. stoljea bila je pod kolonijalnom upravomU navedenim primjerima po svoj prilici nee doi do krivog primanja poruke jer e ope znanje pomoi sluatelju da ispravno primi poruku. Ipak, neadekvatno govorno ostvarenje oteat e primanje poruke; sluatelj e naime morati prevesti primljenu poruku u logino govorno ostvarenje; a to znai da njegovo sluanje nee biti jednostavno i lako: morat e sluati s velikim naporom kako bi se suprotstavio nelogino izvedenim porukama. Ako se govorne poruke sluaju s naporom, sluatelj se brzo zamara i radi odmora iskljuuje se iz daljnjeg primanja, a to znai da s vremenom prima i manju koliinu obavijesti.(2) Stilistika funkcija pauze. U svojoj stilistikoj funkciji pauza ne mijenja logiki sadraj izraza, ve samo njegovu stilistiku vrijednost; obino se radi o isticanju jednog dijela iskaza. Pogledajmo jedan Krlein primjer:Netko je pokucao.A da se nisam ulazniku ni javio, otvorila se vratai u sobu stupijedna gospoa. (Krlea: Smrt Rikarda Harlekinija)Posljednju reenicu iz navedenog primjera (i u sobu stupi jedna gospoa) kao jedan fonetski blok ili kao dva fonetska bloka. Ako se reenica ostvaruje kao dva fonetska bloka, posebno se istie subjekt (jedna gospoa); pauza razdvaja jednu logiku cjelinu na dva dijela i tako se jedan dio istie. Je li prihvatljivo ovakvo isticanje subjekta? Po svoj prilici jest; naime, itava je reenica u inverziji: veznika je reenica na prvom mjestu, a iza nje slijedi glavna; u dvije posljednje reenice inverzija je subjekta i predikata: tako se one suprotstavljau uvodnoj reenici (Netko je pokucao.), koja je ostvarena u stilistiki neobiljeenom redu rijei. Tako jezini ustroj priprema pauzu koja odvajajui predikat od subjekta istie subjekt.Stilistiku pauzu isticanja nalazimo i u sljedeem Matoevu primjeru:Primorska akavtina punija je tuica od ikojeg naeg narjeja./Dok je germanizam i madarizam kod nas tek na povrini, u inteligenciji, talijanizam udario je akavtini u krv i u kosti. (Mato: Refuli)Pauze koje se poklapaju s interpunkcijskim znakovima logike su pauze. Posljednja pauza, koja nije oznaena interpunkcijskim znakom, stilistika je pauza. I ova pauza razdvaja subjekt od predikata i tako ih oba istie: posebno je istaknut talijanizam jer je odvojen u zaseban fonetski blok, ali i predikat (udario je) istaknut je jer se nalazi na poetku fonetskog bloka i ispred enklitike (je), koja svojom nenaglaenou dodatno istie rije ispred sebe, tako da ova esto dobiva reenini naglasak. I ova je pauza kodirana u jezinom ustroju. Kad bi se enklitika je nalazila iza prve naglaene rijei u reenici (talijanizam), opisana bi pauza bila nemogua i itava bi se posljednja reenica ostvarila kao jedan fonetski blok. Naprotiv, kada se enklitika vezuje uz predikat pauza razbija logiku cjelinu i njezina je vrijednost stilistika.Pauza moe imati stilistiku vrijednost i kada ne razbija logiku cjelinu:Masa se nerijeenih pitanja u posljednje vrijeme slegla na Rafaela Kukca kao gusta smola,i sve se pretvaralo u umor i duboku potitenost, to lei na modanoj opni kao teka daska. (Krlea: Vjetrovi nad provincijalnim gradom)U navedenom primjeru ostvaruje se samo jedna pauza: i tako dobivamo dva duga fonetska bloka (svaki po 33 sloga), koji svojom fizikom veliinom govore o koliini problema koji pritiu Rafaela Kukca. I opet je uzrok ovakve izraajnosti mjesto enklitike; da je enklitika ostvarena iza prve naglaene rijei drugog dijela ili iza glagola, prva bi se reenica dijelila u dva fonetska bloka (Masa nerijeenih pitanja//u posljednje se vrijeme slegla na Rafaela Kukca kao gusta smola), i njezin bi govorni ustroj bio neizraajan. Izvorni tekst ne samo da sadri izraajno govorno ostvarenje nego tu izraajnost, koja se oituje u duljini fonetskog bloka, protee i na drugi dio navedenog primjera, koji svojim jezinim ustrojem ne sugerira nikakvo izraajno govorno ostvarenje.Krleina "Kraljevska ugarska domobranska novela" poinje sljedeom reenicom:Projurivi brzim kasom uz zadimljene suionice koksa i malene bugarske kolibe i udarivi brzo preko oranica, koso poprijeko, domogao se gospodin satnik Jugovi nasipa, potoka i mosta, i pogled mu pue po sivoj maglenoj praznini vjebalita.Pokuamo li odrediti fonetske blokove, dakle izgovoriti cjeline omeene pauzama u navedenom primjeru, vidjet emo da su oni izrazito nejednake duine: prvi je fonetski blok veoma dug: od poetka reenice do mosta; drugi i trei blok mnogo su krai: pauza koja ih dijeli nalazi se izmeu pridjeva sivoj i maglenoj. I druga stvar: interpunkcijske oznake, zarezi, nisu nuno i oznake za pauze: zarezi su oznake pravopisnog, ali ne nuno i govornog ustroja iskaza; zarez nije nuno i oznaka za pauzu, upravo kao to se pauza moe ostvariti i na mjestu gdje nema nikakvog interpunkcijskog znaka. Dok su drugi i trei fonetski blok relativno kratki (9 i 10 slogova), prvi fonetski blok uvelike premauje onaj uobiajeni broj slogova koji moemo primiti kao prezentnost, dakle koji moemo primiti kao poruku nekog sadraja, a ne prvenstveno kao poruku o vremenskom trajanju iskaza: prvi fonetski blok ima 71 slog, a to je daleko vie od cjelina prikladnih za percepciju. I upravo u izrazitoj nejednakosti fonetskih blokova lei bitna snaga ovog stilistikog postupka. Fonetski bi blokovi u istoj osi kombinacije trebali biti ekvivalentni, a ta se ekvivalentnost u navedenom primjeru ostvaruje velikim ubrzanjem tempa u prvom fonetskom bloku te usporavanjem tempa u drugom i treem fonetskom bloku. Tako se vremenski, bar u intenciji, izjednaavaju slogovno izrazito nejednaki fonetski blokovi. Velike razlike u duini fonetskih blokova i izrazite promjene tempa koje iz toga proistiu ukazuju na postojanje dijagramskih odnosa. Brz tempo govora u prvom fonetskom bloku slikovit je prikaz - dijagram - brzine kretanja gospodina satnika. Brzina je izraena i s dva glagolska priloga prola (projurivi, udarivi) te inverzijom subjekta i predikata (domogao se gospodin satnik). Inverzija subjekta i predikata istie predikat - glagol, dakle istie izraz kretanja, a ne subjekt koji se kree; a ova je inverzija tek logika posljedica glagolskog priloga prolog kojim poinje ovaj odlomak: na jakom, poetnom mjestu u odlomku nalazi se glagol. Dakle, kretanje, i to brzo kretanje, glavna je znaajka prvog fonetskog bloka. U opisu dijagramskih oznaka prvog fonetskog bloka oito nije manje vana injenica da su glagoli (projurivi, udarivi, domogao se) veoma simetrino rasporeeni, u jednakim vremenskim razmacima, te da se radi o svrenim glagolima. Brzina odvijanja radnje dva puta je izrijekom spomenuta (brzim, brzo), dakle moemo govoriti o sukladnom djelovanju dijagramskog i simbolikog dijela znaka; ali isto tako moemo rei da bi brzina ovdje bila sasvim jasno izraena i bez navedenih jezinih opisa.Usporeni tempo u drugom i treem fonetskom bloku moemo povezati s usporavanjem brzine, sa zaustavljanjem. I to bi takoer bio jednostavni dijagramski odnos. Meutim, primjeujemo da se usporeni tempo prvenstveno ostvaruje na pridjevima sivoj i maglenoj; dakle, usporeni je tempo ovdje prvenstveno sredstvo isticanja kljunih atributa cjelokupnog Krleinog teksta. A pauza izmeu ova dva pridjeva jo je jedan dokaz njihove vanosti, sadrajnosti i konano simultanosti: jer nam upravo pauza govori da nije rije o sivoj i maglenoj, ve o sivoj, koja je ujedno i maglena praznina vjebalita. I tako oba atributa prestaju biti tek opisom pejsaa i dobivaju ira i dublja znaenja: besperspektivnosti, nesree, oaja, raspada, sive boje smrti i beznaa.Ovako promatran stilistiki postupak pokazuje jasna slikovita obiljeja: pauza djeluje u skladu s ostalim vrednotama govornog jezika; govorno ostvarenje jasno pokazuje neke odnose oznaitelja i oznaenog, neke vidove prisutnosti oznaenog u materijalnosti oznaitelja.VIZUALNE VREDNOTE GOVORNOG JEZIKA1. Mimika i gesteMeu vizualnim vrednotama govornog jezika dvije su bitno obiljeene pokretom: pokrete miia lica nazivamo mimikom, a pokrete ruku, glave, ramena, tijela nazivamo gestama.Budui da je lice obino u sreditu panje sugovornika mimika ima veoma vanu ulogu u komunikacijskom procesu. Vana je uloga mimike u praenju i odravanju komunikacije; bez vizualnog kontakta, komunikacija je oteana. Mimikom se izraavaju i mnogi emotivni ili interpersonalni sadraji poput razumijevanja ili nerazumijevanja sugovornika, slaganja ili neslaganja, zadovoljstva, zainteresiranosti, sumnje, odbojnosti itd. Mimika prati verbalnu komunikaciju. Meutim, usmjeravanje pogleda prema sugovorniku komunikacijski je znak i kad nema verbalnih znakova. Usmjeravanje pogleda prema sugovorniku obino je due dok se slua nego kad se govori.Geste poput potvrdnog kimanja glavom ili nijenog horizontalnog pomicanja (u veini jezinih sredina) imaju logiku vrijednost jezine poruke. Meutim u veini sluajeva geste kao i mimika prate govorni izraz. One mogu biti podrka govornom iskazu. Sadraji mimike i gesta su poput sadraja auditivnih vrednota govornog jezika. One prvenstveno otkrivaju emocionalna stanja govornika te interpersonalne stavove.Geste su odraz emocionalnog stanja govornika pa tako i njegova govora. Primjerice brz i napet pokret prati i takav govor; tako e zapovijed Sjedni! biti izgovorena napetim glasom, povienim tonom, veim rasponom intonacijskog luka te istovremeno i napetim i otrim pokretom ruke; ista reenica u znaenju izvolite sjesti bit e izgovorena oputenim glasom, snienim registrom, blagim intonacijskim lukom malog raspona te blagim, zaobljenim, oputenim pokretom ruke.Pokret-gesta bitno odreuje neki govor u cjelini. Veza izmeu pokreta i govora uoena je izmeu ostalog i prouavanjem pokreta donje vilice u usporedbi s proizvodnjom glasa u francuskom i engleskom. U francuskom se donja vilica jednostavno otvara i zatvara, a proizvodnja glasa traje do otvaranja vilice; u engleskom, naprotiv, vilica se otvara, zatim zatvara, a nakon toga slijedi jo nekoliko manjih otvora i zatvora, kao da se radi o amortiziranju poetnog naglog pokreta: proizvodnja glasa u engleskom ne poinje odmah s otvaranjem vilice, ve neto kasnije, ali traje due nego u francuskom, tj. traje i za vrijem sitnih amortizirajuih otvora i zatvora vilice. Modulacije glasa koje proistiu iz promjena artikulacijskog otvora za vrijeme fonacije tipine su za diftonge, dakle glasove do kojih dolazi upravo zbog balistikog pokreta engleskog govora. Pokret koji odgovara napetosti francuskog govora, ili tonije pokret kojim se na najadekvatniji nain eksteriorizira miina, respiratorna i artikulacijska napetost jest otar, kontroliran, napet pokret, pokret koji stvara ritam metronoma. Pokret koji odgovara napetosti engleskog jezika tzv. je balistiki pokret, dakle pokret koji se razvija djelovanjem poetnog impulsa i zatim postupno prestaje. Gesta koja eksteriorizira balistiki pokret jest kruna gesta u spirali.2. Stvarni kontekstStvarni kontekst ili kontekst stvari odnosi se na predmete ili iva bia prisutna u nekoj govornoj situaciji. Oni omoguavaju govorniku da se izrazi krae jer prisutne predmete ne treba imenovati. Pri koritenju stvarnog konteksta kljuna je uloga pokreta kojim pokazujemo odreeni predmet. Tako npr. Izvolite! uz odgovarajui pokret moe znaiti Izvolite au vode, ili Izvolite sjesti!, Izvolite ui! Izvolite izai! Izvolite ostatak novca! ovisno o stvarnom kontekstu, dakle o prisutnom predmetu, koji poruku ini jasnom i nedvosmislenom. I ovdje je potrebno napomenuti da pokreti prate, odraavaju govorno ostvarenje; tako napet pokret izraava naredbu, a blag, zaobljen pokret zamolbu. Pokazujui vrata izraavamo se o ulaenju ili izlaenju, a vrstom pokreta i govornim ostvarenjem o nainu na koji elimo da se to izvede te o svom emotivnom stavu, tj. radi li se o zamolbi, naredbi ili moda prijetnji.Literatura:Guberina, Petar. Zvuk i pokret u jeziku, Zagreb, Matica hrvatska, 1952.Muljai, arko. Opa fonologija i fonologija suvremenog talijanskog jezika. Zagreb, kolska knjiga, 1972.Pranji, Krunoslav. Jezik i knjievno djelo. Zagreb, kolska knjiga, 1968.kari, Ivo. Fonetika hrvatskoga knjievnog jezika. U: Babi, S., Brozovi, D., Mogu, M., Pavei, S., kari, I., Teak, S. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika. Nacrti za gramatiku. Zagreb, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Globus, Nakladni zavod, 1991.; str. 61-377.Vuleti, Branko. Gramatika govora. Zagreb, Grafiki zavod Hrvatske, 1980.

GOVORNI IZRAZ EMOCIJEUniverzalnost govornog izraza emocijeJezini dio govornog znaka dio je kolektivne svijesti. Govorni je dio, naprotiv, pojedinaan, pa se i njegovo razumijevanje moe dovesti u pitanje. Jednim smo testom pokuali mjeriti razumijevanje upravo ovog govornog dijela govornog znaka, dakle dijela fizikog ostvarenja: onoga to zovemo i globalnom govornom formom ili intonacijom u irem smislu rijei.Razumijevanje iskljuivo govornog sadraja testirano je nizom jednakih jezinih oblika u razliitim govornim ostvarenjima. Prvakinja Drame Hrvatskog narodnog kazalita iz Zagreba Neva Roi izgovorila je reenicu Stigli ste na vrijeme, rije danas i samoglasnika a u devet razliitih govornih ostvarenja, koja su imala sljedee intencionalno izraene sadraje: neutralna afirmacija, pitanje, bijes, radost, tuga, bol, iznenaenje, strah i prezir. Testirana je grupa od 70 ispitanika, studenata raznih fakulteta i profesora ivih jezika; ispitanici su trebali meu deset ponuenih odgovora odabrati onaj sadraj koji se vezuje uz pojedini iskaz: deset ponuenih odgovora sadravalo je sve intencionalno izreene sadraje i mogunost odgovora "neto drugo"; ovo je posljednje znailo da ispitanik u predoenoj emisiji ne prepoznaje nijedan od devet ponuenih sadraja. Emisije su bile snimljene na magnetofonsku vrpcu i po sluajnom redoslijedu predoene ispitanicima.Rezultati prepoznavanja govornog sadraja u postocima bili su sljedei: reenica rije glasneutralno 92,8% 82,8% 65,7%pitanje 78,5% 92,8% 70,0%bijes 80,0% 45,7% 48,6%bol 87,1% 67,1% 81,0%iznenaenje 81,4% 84,3% 68,6%radost 57,1% 71,4% 30,0%prezir 92,8% 85,7% 87,1%strah 80,0% 68,5% 64,3%tuga 77,5% 91,4% 65,6%prosjek 82,0% 76,7% 64,5%Rezultati testa jasno pokazuju da govorno ostvarenje ima svoj vlastiti sadraj, posve razumljiv i posve neovisan o jezinom sadraju. I dalje: niz pojedinanih ostvarenja dobiva u percepciji kolektivnu vrijednost.Isti su testovi ponovljeni i s grupom od 120 Francuza, grupom od 25 Engleza i Amerikanaca, te u Japanu s grupom od 25 Japanaca. Evo njihovih rezultata:(1) Postotak prepoznavanja sadraja ostvarenih intonacijom glasa a: Hrvati Francuzi Englezi Japancineutralno 65,7% 52,5% 56,0% 52,0%pitanje 70,0% 53,3% 76,0% 88,0%bijes 48,6% 43,3% 52,0% 44,0%bol 81,0% 55,0% 84,0% 92,0%iznenaenje 68,6% 75,0% 92,0% 88,0%radost 30,0% 45,0% 28,0% 16,0%prezir 87,1% 36,7% 64,0% 80,0%strah 64,3% 62,5% 64,0% 48,0%tuga 65,6% 59,2% 48,0% 80,0%prosjek 64,5% 53,6% 63,2% 65,3%(2) Postotak prepoznavanja sadraja ostvarenih intonacijom rijei danas: Hrvati Francuzi Englezi Japancineutralno 82,8% 63,3% 68,0% 76,0%pitanje 92,8% 82,5% 88,0% 80,0%bijes 45,7% 50,0% 68,0% 56,0%bol 67,1% 58,3% 76,0% 76,0%iznenaenje 84,3% 75,0% 96,0% 60,0%radost 74,1% 52,5% 40,0% 16,0%prezir 85,7% 53,3% 20,0% 88,0%strah 68,5% 55,0% 72,0% 68,0%tuga 91,4% 74,2% 80,0% 80,0%prosjek 76,7% 62,6% 67,6% 66,7%(3) Postotak prepoznavanja sadraja ostvarenih intonacijom reenice Stigli ste na vrijeme: Hrvati Francuzi Englezi Japancineutralno 92,8% 74,2% 64,0% 88,0%pitanje 78,5% 86,7% 96,0% 92,0%bijes 80,0% 70,0% 96,0% 56,0%bol 87,1% 77,5% 88,0% 92,0%iznenaenje 81,4% 74,2% 84,0% 76,0%radost 57,1% 38,3% 28,0% 16,0%prezir 92,8% 44,2% 40,0% 80,0%strah 80,0% 83,3% 80,0% 88,0%tuga 88,5% 89,2% 96,0% 100,0%prosjek 82,0% 70,8% 74,8% 76,4%Rezultati ovih ispitivanja pokazuju: (1) samo govorno ostvarenje prua dovoljno podataka da se razumije njegov sadraj: emocija izraena govornim vrednotama; (2) ako se neki sadraj i loije razumije (npr. izraz radosti) vjerojatnije je da je loije ostvaren; (3)u prosjeku je bolje razumijevanje govornih sadraja ako je jezina osnova dua: bolje je u reenici negoli u rijei, bolje je u rijei negoli u glasu; ovo oito nije vezano uz eventualne obavijesti koje bi bile sadrane u jezinom dijelu poruke, ve se jednostavno radi o veoj mogunosti variranja govornih vrednota u duem vremenu; (4) razumijevanje govornog sadraja premauje jezine granice: govorni je izraz emocija univerzalan, motiviran znak; (5) rezultati prepoznavanja govornih sadraja ostvarenih u hrvatskom jeziku tek su minimalno slabiji kod stranaca usprkos njihovom potpunom nerazumijevanju jezine razine obavijesti; to izmeu ostalog govori da postoje dva tipa globalne govorne forme: jedan je tip logiko-psiholoki, dakle onaj koji nosi neke vlastite poruke, prvenstveno one o emotivnom stavu govornika; drugi je tip idio-lingvistiki, tj. onaj koji je karakteristian za govorenje svakog pojedinog jezika; prvi je tip oito univerzalan, dok je drugi ogranien jezikom.Rezultati ovih ispitivanja omoguuju sljedee zakljuke: (1) globalna govorna forma nosi sadraj koji je posve precizan i razumljiv; (2) kolektivna se vrijednost prividno pojedinanih pojavljivanja globalne govorne forme potvruje u percepciji; (3) prividno pojedinana pojavljivanja globalne govorne forme zapravo su kolektivnija i od samog jezika jer ona imaju univerzalne vrijednosti: njihovo razumijevanje nije ogranieno poznavanjem nekog jezika.Govorni znak nije arbitraran, dakle nije slobodno dogovoren. Ljudsko je govorenje slika ovjeka, nuan proizvod njega - pojedinca, koji se upravo po govorenju razlikuje od drugog slinog pojedinca: u govoru se uvijek prepoznaje ovjek - govornik; i dalje: ljudsko je govorenje proizvod situacije, stava govornika u nekoj situaciji; kada je rije o afektivnom izrazu ne moe se govoriti o dogovorenom, arbitrarnom znaku za neki sadraj, ve je rije o nunom, prirodnom izrazu tog sadraja; o tome oito govore ispitivanja razumijevanja globalne govorne forme. Govorni je znak motiviran jer on i nije izraz, ve odraz: (1) odraz ovjekovih govornih organa: mi uvijek govorimo samo onako kako nam to omoguuju nai govorni organi; (2) govor je odraz nervne i miine napetosti govornika u nekoj situaciji, pa se zato u govoru odraava i njegov stav prema izreenoj poruci.Nearbitrarnost govornog znaka nuno upuuje i na njegovu nelinearnost, tj. vertikalni sustav vrijednosti: govorni znak nije linearan jer istovremeno prenosi nekoliko obavijesti: (1) o predmetu govora: to je jezina obavijest; (2) o govorniku; (3) o stavu govornika prema predmetu govora ili sugovorniku. Nearbitrarnost i nelinearnost govornog znaka potvruju se u percepciji; a prouavanje percepcije govora upuuje na zakljuak da govor nije tek nizanje pojedinanih pojavnosti, ve da te pojavnosti tvore mnogo vri i iri sustav negoli je to jezik. Emotivni sadraji i govorne vrednote1.Ispitujui razumijevanje globalne govorne forme, dakle cjelovitog govornog ostvarenja, ustanovili smo univerzalnost govornog izraza emocije: naime, neke osnovne afektivne sadraje ostvarene u reenicama hrvatskog knjievnog jezika podjednako su dobro razumjeli ispitanici naeg, ali i nekih drugih govornih podruja: Francuzi, Englezi, Japanci. Kao sljedei korak u ispitivanju govornog izraza emocije eljeli smo odrediti koje vrednote govornog jezika sudjeluju u formiranju izraza: bijesa, iznenaenja, prezira, radosti, straha i tuge.Prvak drame Hrvatskog narodnog kazalita u Zagrebu Zlatko Crnkovi izgovorio je reenicu Stigli ste na vrijeme najprije u est govornih ostvarenja koja su trebala izraavati navedene govorne sadraje, a zatim i u 19 govornih ostvarenja s razliitom uporabom vrednota govornog jezika. Tako je ova reenica izgovorena u sljedeim verzijama: (1) neutralno; (2) glasno; (3) tiho; (4) sporo; (5) brzo); (6) nisko; (7) visoko; te u kombinacijama navedenih govornih vrednota: (1) glasno - sporo; (2) glasno - brzo; (3) glasno - nisko; (4) glasno - visoko; (5) tiho - sporo; (6) tiho - brzo; (7) tiho - nisko; (8) tiho - visoko; (9) sporo - visoko; (10) sporo - nisko; (12) brzo - visoko; (12) brzo - nisko. Vrednote govornog jezika koje u navedenim verzijama nisu izrijekom spomenute ostvarene su u svojim srednjim, dakle neutralnim oblicima: tako npr. verzija glasno oznaava pojaan intenzitet uz srednji tempo i srednji registar; verzija visoko oznaava povieni registar uz srednji tempo i srednji intenzitet; verzija tiho - sporo znai oslabljen intenzitet, usporen tempo i srednji registar itd.Jedno govorno ostvarenje s intencionalno izraenom emocijom (bijes, iznenaenje, prezir, radost, strah ili tuga) i 19 varijacija vrednota govornog jezika inili su jednu grupu pitanja. Kako je ispitivano 6 osnovnih emocija, formirano je 6 grupa pitanja: 19 varija