Stanica - Amsterdam Centraal

Malo je ljudi u selu znalo da je, osimdobar stolar, Djed bio i kolekcio-nar narodnih pjesama. Ma koliko

drhtala u svim drugim poslovima – još dokje bio mlad, posjekao je vilinsko drvo i iverga je pogodio u korijen šake – njegovadesna ruka bi ostajala mirna onda kada biradio s drvetom ili listao svoje iskrzane pje-smarice. U tim pomalo krutim, tesarskimpokretima, ja sam prepoznavao ljubavzbog koje su epski likovi dobijali kapljicekrvi u svoje sasušene veničice, i samo zbognje bi njihovi pokupljeni damarčići poči-njali pulsirati u ritmu historije. S njih bi tadaspadala prašina vjekova i tu bi, u polu-mraku riglovane kuće, pred mene, u lelu-javo svjetlo zapaljene vatre, istupala bićaprošlosti: junaci u svojoj sjajnoj i zvečećojopravi i razbojnici zakrvavljenih očiju, konjiu galopu i mlade žene koje doje svoju uzi-danu djecu, carevi u svojim carstvima ne-beskim...

mmmDjedov bi drhtavi glas kreirao ta čudna

bića na razmeđi dana i noći; vila Ravijojla,koja je iskušavala Marka Kraljevića, bila jemoja tajna ljubav. Njene dugačke, plavekose, njene duboke i razumne oči i njenzvonki glas, pojavljivali bi se iz mraka ondakada on posegne za knjigom srpskih na-rodnih pjesama; a kada bi posezao u du-bine svoga kovčega i vadio muslimanskenarodne pjesme, ja sam najviše patio zbogokrutnosti Hasanagine i mlade Hasanagi-nice koja ostavlja svoju djecu. Tada sam biosretan jer sam u Djedovu svijetu bio pov-laštenik. Osjećao sam kako njegova moćmagnetizira i mene, njegovog jedinog slu-šaoca. I zaspao bih a ne bih primijetio gra-nicu između jave u kojoj mi je čitao i vje-kovnih bitaka koje je formirao njegov glas.

mmmGodinu dana nakon Djedove ženidbe,

u svijet je upuzala moja Mama, dok je njenaiz istoga ispuzala. Djed se s bebom pre-mjestio u manju sobu, dok je, na novom,onom vilinskom, krevetu, u uglu dnevnogaboravka, zaključana u svoje priče, zapravo,u svoju tajanstvenu liriku, ostala moja Nena.Moje sjećanje na nju sama je napravila. Iz-dirigovala je način na koji ću je se sjećati. Naneki način, od svoga je života Nena napra-vila čistu poeziju. Ta poezija nije imala ni-kaku upotrebnu vrijednost, kao što ni odnje nije bilo više nikakve praktične koristi.Bila je čisti jezik, jezik u svojoj najtajanstve-nijoj i najdubljoj misiji, misiji očuvanja Tajne.Nakon Maminog rođenja, Nena je progo-vorila jezikom šumskih vila:

Neće zmija / i svijeće i kiša / neka neka/ cvijeće / za miša / nema šta jesti / idi tikćeri / jesti-plesti / plesti-jesti / zmijo / nekate / Safo.

Safa je bilo njeno ime.

mmmOtada je Djed na svoja kratka radna

putovanja morao voditi obje. Prvo bimalu Nenu pa onda malu Mamu stavio u

pleteni sepet, sepet na leđa, pa put podnoge. Ako su u pitanju bili neki sitniji ibrži poslovi, premjeravanje prozora ilivrata, ili grubo tesanje kućnoga praga,sepet s porodicom ne bi ni skidao s leđa.

Stanica - Leiden Centraal

Nisam siguran da li da posjetim i DenBosch. Meni i kćeri to danas nije usput.Tamo sam pet godina bio stranac. Moždase čovjek može pomiriti s tim da nemadomovinu i nema svoga grada, ulica i par-kova u kojima je rastao, nema trgova i dr-žavnih praznika, nema poznatih kafana inema svojih prijatelja, bez svojih roditeljai bez svoga posla koji je obavljao, bezsvoga jezika u kojem je živio? No, teškoje nositi se na kraj sa uspomenama iz jed-nog prohujalog života-sna: mirisima bo-sanske jeseni, sa sjećanjima na galamudjece po školama, sjećanjem na toplinudoma, sjećanjem na praćenje kćerke uškolu i na kćerkine drugarice: „Tata, ovo jeLidija, a ovo je Vesna, to je Alma“. S timosjećajem prolaznosti o kojem je i Cr-njanski pisao u Londonu, doista se teškonositi, no, najteže je nositi se sa spoznajomda se živi u svijetu u kojem milioni takvihstranaca i ne zamreškaju površinu nje-gove ravnodušnosti.

mmmDoista, ništa na ovom svijetu nije tako

usamljeno kao što je usamljen čovjek bezzavičaja. Zavičaja u kojem su i strane svi-jeta zavisile od rasporeda šuma ili brda zakoja sunce zalazi. Zato su nostalgija, jer ježivot prolazan, i sve je nepovratno, i tuga,

jer se to nikoga uokolo uopće ne dotiče,dvije temeljne emocije emigranta. Moglobi se reći da živimo poput junaka filma“Highlander”. Highlanderi su samo (is)pra-tioci smrti onih koji ih okružuju: bilo dasu to žene koje su voljeli, prijatelji koje suimali ili zavičaj u kojem su odrastali. Budućida su rođeni dugovječni, sve kraj njih pro-lazi. Zbog toga, oni se očajnički međuso-bno bore za veliku, završnu nagradu: onajposljednji s glavom na ramenima biće na-građen običnim ljudskim životom i ko-načno će umrijeti zajedno sa svojim sa-vremenicima. U vječnom ispraćanju ži-vota, njemu smrt postaje nagrada.

mmmTako je i emigrantska smrt samo nje-

gova posljednja smrt. I, možda je, zapravo,ona najslabija, najnevinija, pa i najnepo-trebnija. Jer smo mi i prije nje umirali. Npr,prvo su negdje nestali naši svjetovi: svi-jet radničke četvrti u Lukavcu, u kojemsam odrastao, pekara u podrumu velikogsamačkog doma, fabrički dimnjaci, diza-lica koju pratim pogledom kada se pop-nem na stol ispod visokog prozora, moč-varni park s čamcima-buradima i koli-bama u kojima smo upoznavali svijetnaših djevojčica - sve je potonulo. Ne po-stoji više.

mmmSvijet moga grada, s mojom školom i

mojom bibliotekom – potonuo je. Svijetmoje domovine, Jugoslavije - nestao je.Potom su umrle i slike: slika oca koji dolazis posla i njegov šešir što se sinusoidno lju-lja putem kroz park, prema prozoru s kojeg

mu se radujem. Slika moje porodice: kćerkašto trčkara velikim slovenskim sobama ba-kinim i žena što sprema bajramske i boži-ćne kolače. Slika prijatelja, učenika, knjiže-vnih večeri, lutanja Tuzlom i beskonačnihpolemika o stvarima za koje tada još nismoznali da počinju umirati.

mmmPoslije svega, mi smo tek pratioci što

mašu maramicom sa pokislog staničnogperona. Vozovi neumitno i nepovratnoodlaze povlačeći za sobom i kolosijek iperon i cijelu staničnu zgradu ostavlja-jući nas u praznom prostoru. I, dok takostojimo i mašemo, osjećamo da se to miudaljavamo i da mašemo sami sebi tamou nekom toplom vagonu jurećeg vlaka...

Stanica - Den Haag HS

Znam zašto sam počeo pisati, znami neke ciljeve svome pisanju, ali dugonisam znao koji su me driveri kroz tajposao gonili. Nisam znao sve dok nisampočeo čitati svoj roman („Inkapsuliranatijela“, Buybook, Sarajevo, 2013). Prošlegodine sam otišao, prvi puta sasvim oz-biljno, na nekoliko dana, nakon 30-akgodina, u Osijek, u grad u kojem samzavršio studij jugoslavenskih knjiže-vnosti. Želio sam obići mjesta na kojimasam krajem 70-ih i početkom 80-ih go-dina stanovao. Posebno, želio sam vi-djeti Vlatka. Petogodišnji gazdaričin sinnije izbivao iz moje studentske sobice.„Dogovor“ je bio da ja njemu čitambajke, a da on meni tepa: Međade, Me-đade, Međade...

IXsubota / nedelja, 9 – 10. maj 2015. Nedelja / Ljudi, sećanjaVIII Nedelja / Ljudi, sećanja subota / nedelja, 9 – 10. maj 2015.

Ružičasti plamen sve počisti i otkrije prazninu

Nedžad Ibrahimović

rastanku je rekao da ću biti njihovuvijek dobrodošao gost, da moguimati sobu na raspolaganju kad godme put nanese, istu onu potkrovnusobicu koju sam nekada koristio. Jasam se zahvalio i vratio se u Tuzlu.

mmmNisam znao zašto sam napravio

tu posjetu, nisam znao niti zašto mise Vlatko obradovao, niti sam znaoje li sve to uopće normalno. Nije lineozbiljno to bjelodano i javno ko-panje po razvalinama vremena, i to,još, sa uvlačenjem drugih u te, sa-svim privatne, forenzičke poslove?!Ništa mi nije bilo jasno, sve doknisam začeprkao dublje u prošlost.A iz nje, kao iz Nenine maglovite itajanstvene lirike, iskrsnuo osmijehi lice mladića iz Sarajeva.

mmmGradili su laboratoriju u krugu Fa-

brike Sode, tik ispred moje zgrade i,među svim užurbanim i ozbiljnimradnicima, jedini je on stalno bio na-smijan i, iz nekoga je razloga, od svedjece koja su im dosađivala tražećidaščice za trokolice ili karabit za pu-canje, mene najviše volio. Nakon štobi me poslao po cigarete, ili dva piva,obavezno bi mi ostavljao sitniš za čo-koladicu i podario široki i usrećujućiosmijeh. I tako je bilo cijeloga ljeta. Sprvim kišama, radnici su se vratili uSarajevo i ostavili gole zidove i praznehodnike kojima smo jurcali tražećiposljednje mrvice karabita za vatrekoje su nestale s ljetom.

mmmSljedeće godine, otac je prodao

plac i temelje tek započete kuće,kupio plavo-bijeli Opel Kapitan i po-

mmmZa uspomenu na pronađene to-

pose, američka me prijateljica foto-grafiše na parkingu ispred restorana.Iako u svakom njenom potezu,okretu glavom, pogledu ili načinu nakoji zabacuje kosu, u svakoj varijantinjenoga osmijeha, prepoznajem ka-snoholivudski govor tijela, ja se i daljetrudim da me to ne nervira. Sada, dokovo pišem, gledam tu fotografiju. Teprijateljice više nema, i ko zna ukojem je sada filmu? Ali, tek sada,vidim da auto ispred kojega stojimima registarsku tablicu: 666-TBW.TBW je tek malo premetnuto BTW,usput rečeno, dok je njen broj sim-bolički broj Antikrista! I onda mi sesve otvori: strašni Kepec iz Twin Pea-ksa nije niko drugi do Antikrist, gla-vom i bradom. Samo on još možeprolaziti kroz svjetove i vremena, spo-jiti Twin Peaks i fotografiju sa par-

mmmI, kada sam zazvonio na kapiju iste

kuće, u istoj ulici moje mladosti, vrataje otvorila gazdarica. To su one vrije-dne, sitne žene kojima godine nemogu ništa. -Trebao sam Vlatka,velim. -Da? Vlatko, neki te prijateljtreba! I tada, iz dubine pasaža kameni dolazi visoki, krupni mladić... -Izvolite, šta ste trebali? - Znate, ja samovdje, kod vas, kao student, stano-vao prije trideset godina, i Vi stestalno dolazili u moju sobu, igrali se,i... - I Vi ste nas zbog toga posjetili?!,reče Vlatko sa najširim mogućimosmijehom.

mmmVlatko me upoznao sa supru-

gom, sa kćeri koja je imala isto go-dina kao njen tata onda, ručali smo,pojeli kolač sa šljivama, i onda je Vla-tko rekao kako me se ne sjeća. Na

vezao nas u Šibenik na more – prekoSarajeva. Neprestano sam zurio krozzadnja stakla auta, osvrtao se na svestrane, izvijao vrat preko maćehine iočeve glave, ne bih li negdje na uliciprepoznao mladića sa osmijehomkoji je čuvao samo za mene. Po po-vratku iz Osijeka shvatio da sam uVlatku vidio sebe – ostavljenoga...

Stanica - Delft

Njen muž joj se povremeno pojaviu spavaćoj sobi i potom vode ljubav.Ujutro, u kuhinji, ona s njim pije kafu,ili popodne, on se sam šeta vrtom.Kada, uprkos policijski nedvojbenoutvrđenom identitetu, u tijelu uto-pljenika ne želi prepoznati tijelo svogamuža, stara se gospođa (Šarlot Rem-pling) vraća svijetu svoga života. Lišaji

bol. I šta je onda ostalo od našega au-tentičnoga bića – ništa osim tragovastopa po pijesku. Sebe se počinjemosjećati poput drugih. Preko drugih...

mmmKino-ulaznice smo pecali iz kana-

lizacijskog šahta ispred Kina Svato-vac u Lukavcu. Tu su završavale nakonšto bi ih čika Jovo, koji ih je pregle-dao ili cijepao na ulazu, bacio u WCškoljku. Tzv. platz-karte ostajale sukod posjetilaca. Kada kinopredstavanije rasprodana, mi Jovi pokažemonašu opranu i ispeglanu ulaznicu, skri-vajući datum pod prstima, i ondasjednemo na slobodna mjesta.

mmmNa ovaj način možemo ući samo

na filmove koji nisu posjećeni. Bili su

Znam zašto sam počeo pisati, znam i neke ciljeve svome pisanju... // Tamo sam pet godinabio stranac // Moglo bi se reći da živimo poput junaka filma “Highlander” // S prvim kišama, radnici su se vratili u Sarajevo // Sebe se počinjemo sjećati poput drugih

MOŽDA SE ČOVJEKMOŽE POMIRITI S

TIM DA NEMADOMOVINU I NEMA

SVOGA GRADA,ULICA I PARKOVA

U KOJIMA JERASTAO, NEMA

TRGOVA IDRŽAVNIH

PRAZNIKA, NEMAPOZNATIH KAFANA

I NEMA SVOJIHPRIJATELJA, BEZ

SVOJIH RODITELJAI BEZ SVOGA

POSLA KOJI JEOBAVLJAO, BEZ

SVOGA JEZIKA UKOJEM JE ŽIVIO?

NO, TEŠKO JENOSITI SE NA KRAJ

SA USPOMENAMAIZ JEDNOG

PROHUJALOGŽIVOTA...

i oblikovati čudnovate i nejasne figure,da bi, naposljetku, preko svega izbioružičasti plamen koji sve počisti i iza ot-krije prazninu. U toj pauzi, meni je izazavjesa dosadno, pa na bijeloj prazninifilmskog platna pokušavam otkriti tra-gove drugih filmova.

Stanica - Schiedam Centrum

U North Bendu, u kojem je sni-mana serija Twin Peaks, u proljeće2007. godine, nakon predavanja opostjugoslavenskom filmu, svoj trudtrošim na prepoznavanje toposa vre-mena kojeg sam izgubio. Na ovom jemjestu Laura pronađena mrtva, ovoje stara pilana, evo i Dame S Cjepani-com, upravo je sjela za stol pokraj na-šega. Očekujem da se odnekuda po-javi i strašni Kepec, ali njega nema. USnoqualmieu se fotografišem ispodčuvenih vodopada sa najavne špice.

mmmPrije nego što ću zaključiti kako

me sve ovo čini sretnim, razmišljam oanalogijama: šta bi bilo da su Ser-vantesovi čitaoci krenuli u potragu zaDon Kihotovim vjetrenjačama? Šta bibilo kada bi ovakvom obrnutom mi-mezom, u kojoj stvarnost oponašaumjetnost a svijet svoju (medijsku)sliku, krenuli da sve ponovo opisu-jemo, evidentiramo i katalogiziramo?Kako bi taj novi svijet izgledao? Kakobismo mi izgledali? I gdje, na kojimtačkama, bi se ta nova topografija do-dirivala sa realnošću? Kojom?

kinga u North Bendu sa Tuzlom, Hol-lywood i moju prijateljicu, spojitiAmeriku i Bosnu – i sve to izjedna-čiti. Za moju mladost, to je utješno. Zasve ostalo, to je znak kraja svijeta...

Stanica - Rotterdam Central Station

Diplomirao sam i magistrirao naromanima Mirka Kovača, koji se sli-kom zaustavljenog voza koristio kaofigurom zaustavljenog vremena. Ni-kada vrijeme nije tako usporeno, za-kočeno ili zaustavljeno, kao u ratu.Nema toga Kovačeva romana koji,na jedan ili na drugi način, ne go-vori (i) o ratu. Dakle, i sam sam, do-slovno, izašao iz Kovačeva šinjela.Kada se nakon Daytona, moje vri-jeme ponovo pokrenulo, ja sam sevratio u Bosnu. Nisam siguran da mije kćerka to ikada oprostila.

mmmU holandskim vozovima postoje

„silence“ kupei (Stilte) u kojima sene priča. Iako tišinu više nigdje nemožete pronaći, uprave željeznicasu putnicima kreirale artificijelnu ti-šinu, proizvod čiste putujuće ima-ginacije. Kada smo nakon dugačkešutnje iskoračili na peron RotterdamCentral Station, kćerka je rekla: Evonas konačno kući! A onda je zastala,duboko udahnula i rekla:

-Tata, nisi ti došao samo zbogmoje svadbe, ja sam trudna, bićešdjed. n

RadeRadovanović

to japanski, švedski, ruski, talijanski ilislični dosadni, tzv, umjetnički filmovi.Kada je na repertoaru neki dobar kau-bojski, historijski ili ratni film, onda njihgledamo svana, ako je ljeto. Tada Jovo,zbog vrućine i svježega zraka, otvorivelike prozore i mi onda čitav film od-gledamo u ogledalu prozorskog sta-kla. Naučili smo čitati obrnute titlove,pa donesemo drvene hoklice i posje-damo u redove na uskoj, betonskojstazi kod izlaznih vrata.

mmmNekad se, ipak, uvučem u kino i

kada je neki dobar film, i sakrijem seiza visokih, teških zavjese. El Cid, ili Ben-Hur, na primjer, trajali su po tri i više satii projekcija se morala prekidati radipauze i hlađenja projektora, inače film-ska traka počne gorjeti. Tada se prvonabere u talase slika, talasi se prekosvojih ivica počnu preklapati u falcove

njenih uspomena postaju tragovi pokojima nastavlja da živi.

mmmReditelj Fransoa Ozon s ovoga

mjesta u filmu Ispod pijeska na-stavlja snimati poeziju. Tjera nas damislimo o tragovima drugih bića unama, o ženama koje smo voljeli iliih još uvijek volimo, ali nismo više snjima, o roditeljima kojih se sjećamo,o djeci koja su od nas otišla, o prija-teljima koje smo nekada imali, a višeih nemamo.

mmmSve to od nekoga mjesta u vre-

menu počinje da funkcioniše kao bolčovjeka koji je nekom nesrećomostao bez ruke, noge ili – glave. Natom mjestu, gdje su se ukrštale pu-tanje bića koja su nas pohodila i kojasmo mi pohodili, javlja se fantomski

O sagovornikuProf. dr Nedžad Ibrahimović, književnik, film-ski kritičar i autor dokumentarnih filmova –rođen je 1958. u Tuzli. Autor je dela: Prela-manje eseja (1990), Čitalac na raskršću (2001),O poeziji, pticama i drugim varkama (2012),Bosanske filmske naracije - Dokumenti o ra-spadu (2012), Inkapsulirana tjela, (2013).Autor je dokumentarnih filmova: K.Č. 2572/1,Europa; Pun mjesec iznad Bosne ; Protivstruje; Noeva priča … Nedžad Ibrahimović jedoktor književnih nauka. Redovni je profe-sor na Univerzitetu u Tuzli, a gostujući na Uni-versity of Washington (Seattle, SAD).

Svijet moga grada, s mojom školom i mojombibliotekom – potonuo je. Svijet moje domovine,Jugoslavije - nestao je. Potom su umrle i slike: slikaoca koji dolazi s posla i njegov šešir što se sinusoidnoljulja putem kroz park, prema prozoru s kojeg mu seradujem. Slika moje porodice: kćerka što trčkaravelikim slovenskim sobama bakinim i žena štosprema bajramske i božićne kolače. Slika prijatelja,učenika, književnih večeri, lutanja Tuzlom ibeskonačnih polemika o stvarima za koje tada jošnismo znali da počinju umirati.

Kniževnik, filmadžija, roker...: Prof. dr Nedžad Ibrahimović