Lope de Vega Dosjetiljiva djevojka Komedija Prevod Ferdo Delak Osobe: FENISA BELISA, njezina majka KAPETAN BERNARDO LUCINDO, njegov sin GERARDA HERNANDO, Lucindov sluga DORISTEO FINARDO kavalir PRVI PJEVAČ DRUGI PJEVAČ SLUGA Madrid, XVII stoljeće. PRVI ČIN Prva slika Perivoj. Desno i lijevo, sprijeda i u sredini klupe. Dolase Belisa i njezina kći Fenisa. Lica imaju prekrita koprenama. BELISA: Fenisa, obori oči! Čuješ li? FENISA: Zar ne smijem gledati nebo? BELISA: Znaš da ne trpim prigovora! FENISA: Majko, ja ti ne prigovaram, samo se čudim! Zar je dragi bog zabranio gledati u nebo? Zašto nam je dao uspravan hod nego da gledamo gore i tako se podsjećam, da je nebo naš konačni cilj. Za zemlju su stvorene životinje i zato obaraju pogled k zemlji. Zar se moram ponašati kao zvjerka? BELISA: K nebu se dižu duševne oči, a krepost obara oči! Sramežljivost je najljepši ukras žene. Ako osjećaš potrebu, da svoje sroe pobožnošću obraćaš k nebu, učini to na prozoru svoje sobe. FENISA: Pusti me u miru s tvojim vječitim propovijedima. Ne mislim poći u samostan. Samo me mučiš! Čudi me, da me još nisi zaključala iza dvadeset brava. BELISA: Ti pretjeruješ! Ako te opominjem, činim to, jer vidim, da je potrebno. Mlade djevojke i lijepe žene su kao mala djeca. Jedan jedini pogled može ih zbuniti. U Madridu bi se našao mnogi muškarac, koji bi te pogledom kao munjom ošinuo.

FENISA: Nisam ja tako slaba. BELISA: Tvoja mudra baka običavala je govoriti: mlada je djevojka na ulici kao srna koju progone lovci. Ne može odoljeti laskanju. Svaki je hinbeni uzdisaj savladava. FENISA: A kako će djevojka naći muža, ako se ni gdje ne smije pokazivati? BELISA: Na tako sramotan način djevojke se ne udavaju. FENISA: No dobro, ali kako onda? BELJSA: Krepošću i dobrim glasom! FENISA: A što će ti krepost i dobar glas, ako nemaš bogatstva? Samo sramežljivošću se ne osvajaju muškarci. BELISA: Tako? A čime se osvajaju? FENISA: Velikim mirazom! BELISA: Dosta! Ne želim više o tome raspravljati! Umorna sam. Sjednimo da se odmorimo. (Belisa i Fenisa sjednu na lijevu klupu. Belisa uskoro zadrijema. S desna dolaze Gerarda, Lucindo i njegov sluga Hernando) GERARDA: Lucindo, jesam li ja tvoj slatki mišić? LUCINDO: Oh, slañe nisi mogla reći! GERARDA: O, ti si galantan! LUCINDO: Takva je sada moda. FENISA (za sebe) To je Lucindo! GERARDA: Činiš to zato, što to kicoši običavaju? LUCINDO: Ne pravi ovakvih primjedbi. Ja sam muškarac! FENISA (za sebe) Svoje srce sam poklonila, a on ljubi drugu. GERARDA: Kavaliri, koji su samo brbljavci, brzo se osvjedoče, kako mogu biti okrutna. Ne zaboravi, da sam za pusto laskanje predobra! LUCINDO: Prestani, da se ne nasmijem! GERARDA: A tko je bila ona podmukla mačka? Upamti, ako se još jednom usudi obasipavati te pogledima, izgrebst ću joj oči. LUCINDO: To ne bi našoj ljubavi mnogo pridonijelo. Ona je dama prošla kraj nas, a da me ni podledala nije, a ja sam rekao: O, to je lijepa žena! To nije nikakav grijeh. Sama znaš, da moje srce pripada samo tebi. GERARDA: U protivnom slučaju, čuvaj se! FENISA (za sebe) Ljubim ga, a on me ni ne pogleda! Lucindo, Gerarda i Hernando zaustave se kod desne klupe. Sredinom dolaze Doristeo i Finardo. FINARDO: Ovuda su prošli. DORISTEO: A tko ju je pratio? FINARDO: Kavalir! DORISTEO: Da nisu tamo? FINARDO: Zaista. GERARDA (Lucindu) Pogledaj tamo onog kavalira! LUCINDO: Što je s njim! GERARDA: Taj misli da mu pripada moje srce, a ja izigravam ljubav da ga mogu ismijavati... Do videnja. Čeka me! (Ode Doristeu, s kojim se srdačno pozdravlja) LUCINDO: Što ću sada? HERNANDO: To joj je uspjelo! LUCINDO: Otet ću mu je, što misliš, da ga izazovem na mač?

HERNANDO: Ljubite li je? LUCINDO: Izgara mi srce! HERNANDO: Onda ga ohladite. U tako laku ženu ste zaljubljeni? GERARDA (Doristeu) Ti si moje sve! DORISTEO: Zaista? GERARDA: Da! DORISTEO: Onda sam miran. Bio sam se razbjesnio, kad sam te vidio u društvu one dangube. GERARDA: Poñimo! DORISTEO: Kuda? GERARDA: Otprati me kući! (Odlazi s Doristeom i Finardom) LUCINDO: Otišli su! HERNANDO: Izgleda, da im se žuri! Radi ove ne trebate biti ljubomorni. LUCINDO: Poznaješ li onu gospodicu tamo? HERNANDO: Mislim, da je naša susjeda Fenisa. Majka joj je pravi zmaj. FENISA: Još nikada me nije ni pogledao. Ne poznaje me, a ja ga ljubim. To je ludost! LUCINDO: Nisam je dosada primijetio. FENISA: Da odgrnem malo koprenu? Ah, radije ne! HERNANDO: Dajem vam riječ, kad biste je samo jednom pogledali, šve biste druge zaboravili. Mudra je, lijepa i kreposna. Samo,... mislim... da vaš otac... LUCINDO: Šta je s mojim ocem? HERNANDO: Možda se varam, ali izgleda mi, da se zagrijao za Fenisinu majku. LUCINDO: Moj otac se ženi? HERNANDO: šta ja znam! Pogledajte radije onu gospodicu, nagovorite je i vidjet ćete, da je savršeno lijepa. Njena je majka zadrijemala, prilika bi bila zgodna. LUCINDO: šta ću s njom? Ja ljubim Gerardu! HERNANDO: Fenisa je ljepša od Gerarde! LUCINDO: Dosta je, što me muči ljubomora zbog Gerarde. FENISA (digne koprenu). HERNANDO: Pogledajte ove žarke oči. Iz njih sijeva ljubav. BELISA (probudi se) Feniso, zar sam zaspala? Kako je to moguće? Dijete moje, doñi, vrijeme je da poñemo kući. HERNANDO: Odlaze! Pogledajte je sada, kako je pristala! FENISA (na odlasku spusti maramicu). LUCINDO: Anñelak! HERNANDO: Izgubila je maramu! LUCINDO (koji je podigao maramu) Oprostite mi, plemenita gospo! FENISA: Što želite, gospodine? LUCINDO: Izgubili ste maramicu! FENISA: Tko? Ja? Bojim se da se varate! Samo čas da vidim! (Pretrazuje džepove. Tobože nehotice spadne joj koprena) LUCINDO: Da nemam slučajno svoj rupčić u rukavu. BELISA: Feniso, što to znači? FENISA: Ne, ovdje nije. BEHSA: Feniso! FENISA: Draga majčice, ovaj mi gospodin nudi maramu!

BELISA: Pripada li tebi? FENISA: Nisam sigurna... Ah, tu je... ne, nije. HERNANDO (tiho Lucindu) Pogledajte ove oči! FENISA: Da nije u mojoj torbici?... BELISA: Požuri, dijete! FENISA: To i radim! Ne, niti u torbici nije! BELISA Doñi! FENISA: Bit će u drugom rukavu. BELISA: Što još čekaš? FENISA: Ima li ta marama opšiven rub? LUCINDO: Mislim, da ima. FENISA: I čipke? LUCINDO: I čipke, pogledajte! BELISA: Ne zaustavljaj se stalno, svijet te gleda. FENISA: Majko, ne mogu uzeti stvar, za koju ni sam sigurna, da li mi pripada! LUCINDO: Izvolite samo! FENISA: Ne! Nije li rub malko oštećen? LUCINDO: Mislim, da jest. FENISA: Na kojoj strani, molim? BELISA: Feniso, smjesta doñi! LUCINDO: Vjerujem, da je vaša. BELISA: Gospodine, molim vas, ne zadržavajte moju kćer, a tu maramicu izložite u crkvi. Doñi, Feniso, krajnje je vrijeme. (Ide sa Fenisom) HERNANDO: Nije li lijepa? LUCINDO: Ljubomoro, zašto si me oslijepila? FENISA (vraća se) Oprostite, gospodine... LUCINDO: Što izvolite, plemenita gospo? FENISA: Ako ne nañete vlasnicu ove marame, bit će da je ipak moja. U tom slučaju, javite mi to. Stanujem u ulici Sankt Pedro, nasuprot kuće kapetana Bernarda. LUCINDO: Kapetan Bernardo je moj otac. FENISA: Kakav slučaj! BELISA (dotrči) Zar si sišla s uma? FENISA: Ne ljuti se, majko, gospodin mi je kazao da je naš susjed. BELISA: Što se to nas tiče! Hajdmo! FENISA (s dugim pogledom) Zbogom...! (Ode s majkom) HERNANDO: No, kako vam se sviña? LUCINDO: Lijepa je! Mudra, uslužna, a izgleda i dobra. No, što mogu? Ljubim Gerardu do ludila i ne mogu ni misliti na drugu ženu. Oh, ljubomora, to je varljiva, podmukla močvara, koja i najjačeg uguši u moru ljubavnih muka. Kako je to strašno! Lepršava Gerarda samo da bi me dražila, dočekuje onog drugog nježno, srdačno i ljubezno. Da barem nisam tako lud za njom! Ona to zbilja ne zaslužuje! HERNANDO: Kad kreposna žena ljubi, muškarci je ne primjećuju, što više, odbacuju njenu ljubav i puste je da vene nezapažena u svojoj kući. Ženetine poput Gerarde opasne su! Čuvajte ih se! Uživa, kad vas muči. Bezobzirna je. Svakog dana vam nabija nove rogove, a ako zaželite da je zbog toga kaznite, postići ćete, da će pred vašim očima ljubakati sa tisuću muškaraca.

LUCINDO: Zato je i ljubav spram takvih žena kratka i nije postojana kao prema kreposnima. HERNANDO: Slušajte moj savjet! Takve ljubavi svršavaju s uvredama, ljubomornim ludorijama, zveketom mačeva i sličnim nevoljama. Kanite se te pustolovke Gerarde i poklonite svoju ljubav vrednijoj. LUCINDO: Što ću, ne mogu bez nje! HERNANDO: Ovakva prevrtljiva vještica je kao majmun, koji se krevelji i plaši malu djecu. No kad se namjeri na onog pravog sa čvrstom šakom, koji joj bičem istjera njene mušice, onda je pitoma i pokorna. Mlañi, neuki muškarci uplaše se svake ženske, jer su naivniji od male djece. Gerarda zna, da vas ima čvrsto zauzdanog, pa ako katkada popusti, čini to zato da može još jače pritegnuti i mučiti vas ljubomorom. LUCINDO: Što da radim? HERNANDO: Potraži bolju! LUCINDO: Ostavi me. Nemojmo govoriti o njoj. Doñi! Pogledajmo radije, kuda je otišla. HERNANDO: Shvatite me konačno! Zaljubljemi ste u nju sarno zato, što je znala u vama probuiditi ljubomoru. Dobro je kazao, neki mudrac: Ljubomora je meka za čast, zlato i ugled. Gerarda računa na vaš novac, a vi ste slijepi i sve to ne vidite. Ta je ženetina isprela gustu mrežu, u koju ste uletjeli kao som. Zar vas nije stid, da vas moram podučavati? LUCINDO: Prestani, Dosañuješ mi! I sam vidiš, kako sam se zapleo, kao muha u paučinu. No pustimo to, poñimo za njom. Moram je vidjeti. (Ode) HERNANDO: Sve je uzalud! Sam srlja u propast! Druga slika U Belisinoj kući. Vrata desno i lijevo. U pozadini desno prozor. Lijevo staklena veranda. BELISA: Ti si skinula koprenu? FENISA: Da, majko! BELISA: Smjesta je metni natrag! FENISA: Bojim te se! Bože dragi, zar je zlo sve što činim? BELISA: Misliš, da te nisam progledala! Dovoljno me je kaznilo nebo! Da sam te uvijek držala u kući, to se ne bi dešavalo! FENISA: Ako čudom jednom smijem na svježi zrak, to mora loše svršiti. Najradije bih te zamolila, da me jednom zauvijek zaključaš u sobu! BELISA: Ne vjerujem ti! FENISA: Što sam bogu skrivila, da me uvijek psuješ? BELISA: Tvoja lakoumnost tjera me u očajanje. FENISA: Lakoumnost? BELISA: Misliš li, da nisam ništa primijetila? FENISA: Još ćeš mi predbaciti, da snivam o muškarcima, da tražim priliku za dobacivanje zaljubljenih pogleda! Dobro da ne kažeš da imam ljubavnika, kojem dajem znakove pri klečanju u crkvi. Kaži mi zar me tko slijedi? Da li sam ikada primila kakvu poruku? Jesi li uvrebala kakvo ljubavno pismo? Dnevno pregledavaš sva pera, da nije na njima trag crnila. Razbila si mi bočicu sa crnilom, samo da ne mogu pisati. Jesi li ikada primijetila, da bi me darivao kakav strani čovjek? Nosim li štogod, a da mi ti nisi kupila?

BELISA: Sve koješta! Samo bi mi to još falilo! FENISA: Zašto se onda ljutiš na mene? BELISA: Da sve to spriječim! Najmanja mrlja oskvrnula bi i tvoju i moju čast! Hoću te očuvati pred svim opasnostima zavadanja, koje si mi nabrojila. Najbolje bi bilo, da na sva naša vrata metnemo nove brave! FENISA (za sebe) Neće ti pomoći! BELISA: Kako? Što mrmljaš? FENISA: Uradit ću sve što želiš, ali ako mi budeš vječito prigovarala i grozila mi se da ćeš me zaključavati, dodijat ćeš mi! Ne čudi se! Zar se ne sjećaš svoje mladosti? BELISA: U kući, na ulici, u crkvi, uvijek i svuda bila sam uzor kreposne i pobožne djevojke. Razumije se, gledala sam uvijek u tlo! FENISA: Kako si se onda udala? BELISA: Sam bog je nagradio moju čednost. Njegovu oku ništa ne ostaje sakriveno! FENISA: Pričala mi je tetka, da si hodala iz crkve u crkvu... BELISA: Tako je! FENISA:... da si pred svakim oltarom klečala i predano se molila.. BELISA: Točno! FENISA:... da konačno uploviš u bračnu luku! BELISA: Ja da sam bila takva? FENISA: Tako je pričala tetka. I još mi je povjerila, da si svakog petka postila, ne okusivši ni mrve. To, tako je rekla tetka, rade samo pustinjaci, ili djevojke koje misle na bračne noći! BELISA: Tetka besramno laže! Htjela sam poći u samostan i samo teška srca popustila sam navaljivanju tvoga oca. FENISA: A zašto si ga onda mučila ljubomorom? BELISA: Smiluj se, bože! Svaku vrednotu u našoj kući, nakit, haljine, srebro i zlato, sve je tvoj otac iza mojih leña poklanjao drugim ženama. Oh, takve ste vi, žene! FENISA: Da! Eto, tako je dragi bog nagradio tvoju čednost i krepost. BELISA: Nesretno dijete, šuti! (Kucanje na ulaznim vratima) FENISA: Čuj, netko kuca! BELISA: Pogledaj tko je! FENISA (na prozoru) Kapetan, naš susjed! BELISA (uzvrpolji se) Nagañam, što želi! FENISA: Kaži što! BELISA (sve užurbanije) Već tjednima zavirkuje ovamo. Osjećam, da je zaljubljen u mene, iako sam mu dala jasno razumjeti, da ga prezirem. Sigurno želi zamoliti moju ruku. Ako pravo razmislim, moram priznati, da nije na odmet. FENISA: Kapetan? Ha, ha! BELISA: Ti se smiješ? FENISA: Vidim, kakav si morala biti uzor kreposti i čednosti u kući, na ulici, u crkvi, uvijek i svuda, kad još nisi bila u današnjim godinama. Tek što je kapetan pokucao na naša vrata, već od dosade zijevaš, a tvoje je lice poprimilo čedan izražaj. Tebe ću uzeti za primjer!... BELISA: Ne brbljaj gluposti! Kapetan je bogat, a u našoj kući fali muška ruka. Tebi bi bio dobar otac. FENISA: Znači, da bi se ti žrtvovala, tek da nadeš čuvara za mene! BELISA: To i jest jedini razlog.

FENISA: Ako je tako, udaj mene! Moj će me muž najbolje čuvati! BELISA: Čim se ukaže prilika, udat ću te! Ne boj se, mislim na to! FENISA: A ja ću sve poduzeti, da to bude što prije! BELISA: Kapetan ima sina. Možda bi taj mogao biti za tebe dobar muž! FENISA (za sebe) To bi bio najljepši dan moga života! BELISA: Oh, bože, zašto je došao tako iznenada! Kako mi stoji moja koprena? FENISA: Izvrsno, majko! BELISA: Da li mi oči sjaje? FENISA: Nikad nisu tako sjale! BELISA: Ne djelujem li izazovno? FENISA: Svakako! BELISA: Izazovno? Feniso! FENISA: Izazivaš čednost, majko! BELISA: Surova si! Ne voliš me! Lice mi je od srdžbe blijedo! FENISA: Ali kad te kapetan zaprosi, porumenjet ćeš djevojačkim stidom... ! KAPETAN (ulazi. On je prosjed, kavalir šiljaste brade i brkova, obučen je vojnički) Oprostite lijepe dame, da sam se usudio ući nenajavljen u vašu kuću. Otkako sam se iz Flandrije vratio u Madrid, uživam sreću vašeg toliko mi dragog susjedstva. No moje želje idu još dalje... BELISA (za sebe) Ljubi me! (Glasno) Varate se, gospodine! Uvrijedili biste nas, da niste došli. Vi ste nam dobrodošii! Smatrajte ovu kuću kao svoju. Zapovijedajte i svaku želju ćemo vam ispuniti. Izvolite! (Sjednu) Kažite nam, što vas dobrog vodi k nama? KAPETAN: Okolnost, da sam vaš susjed, kriva je da mi pogled često k vama i u vašu kuću zaluta. Moram priznati, sve što sam vidio, potvrdilo je moje uvjerenje, da je vaša kuća dom kreposti i čednosti. Često sam od jutra do mraka promatrao, što se kod vas dešava. Oprostite, radio sam to namjerno. Poznato mi je i to da ste plemenita roda, a draž kreposti i ljepote probudila je u meni osjećaje, koji u mojim godinama već gasnu. Odlučio sam ponuditi vašoj kući muškarca, jer joj odavna fali. Taj bi muškarac morao biti poput mene, jer ja sam mnogo mlañi nego što to izgledam. BELISA: Gospodine kapetane, u to nitko ne sumnja! Uvjerena sam u vašu snagu... KAPETAN: Da me razumijete, Niz godina proveo sam kao vojnik u dalekim zemljama. često sam morao iz Flandrije dojašiti u španiju i mnogo puta s novim zapovijedima, bez odmora, prevaliti taj isti put natrag. Noćivao sam u šatorima, danima pješačio, borio se za svog kralja i za svoju sam čast krv prolijevao. Uviñate, da takav život ostavlja tragove i da smanjuje tjelesnu snagu, koja nam je u mladosti bila dikom. BELISA: Gospodine kapetane, vi ste još mladić! KAPETAN: Hvala vam na toj riječi. Carolus Quintus, kad mu je bilo tek četrdeset i šest godina, običavao je govoriti: vojnički me je zanat učinio starcem. BELISA: Ali vas, gospodine kapetane, vas je pomladio! KAPETAN: Vi ste anñeo, draga Beliso. Roñen sam pestosedamdesete. Kumovali su mi knez i dražesna kneginja Alba. Imam šesdeset bitaka iza sebe i samo svojim mišicama moram zahvaliti, da sam do dana današnjega ostao pravi muškarac. Nije dugo što smo susjedi, cijenjene dame. Nezreo mladić gleda na miraz, a vjernost shvaća neozbiljno. Osjećam se krepak, jak i okretan. Rado dobro jedem i čvrsto spavam. Jašim još uvijek najvatrenijega hata. Nikad nisam bio bolestan. Moj je sin uzoran mladić s osiguranom budućnosti. Nadam se, da vam se svia.

FENISA: Meni da! KAPETAN: Dona Belisa, ja tražim ženu. Nosit ću je na svojim rukama, svaku ću joj želju ispuniti, bit će sretna i zadovoljna. Moj mi je mač kroz duge godine privrijedio priličan imetak. Polažem ga pred noge svoje žene. Ako bi smetala moja bijela kosa... BELISA: Naprotiv, pristaje vašem dostojanstvu! KAPETAN:... uvijek mogu dokazati, što se moje snage tiče, da sam ravan svakom mladiću. (Ustane) Jednom riječju, poštovana Beliso, molim vas za ruku ljubljene Fenise! BELISA (koja je već pružila obje ruke) Kako? Fenisinu ruku prosite? KAPETAN: I njeno srce, draga Beliso! FENISA (za sebe) O bože, sve mi je propalo! BELISA: Ja sam... mislila sam... da vaša čežnja za mojom ljubavi žudi... KAPETAN: Ne, Beliso! BELISA: I bila sam već sretna... Feniso! Kakve li sreće! Raduj se, dijete moje! FENISA (tiho Belisi) Mislila sam, da ljubi tebe! BELISA (kao gore) Sama si čula! FENISA: Zbogom, sanje moje! BELISA: Drago dijete, tvoje su draži osvojile kapetana. Budi dobra i mudra, pruži mu svoju ruku! FENISA: Majko, znaš da tebe uvijek i u svemu slušam. Samo te molim, da mi dadeš mjesec dana vremena. Znaš da se ne osjećam osobito dobro i da mi je potreban oporavak. KAPETAN: Feniso, ne nalazim riječi da vam opišem kako ste me usrećili! Želite mjesec dana pričekati? U redu! Pamtite što sam kazao: nikada neću ništa svojoj ženi odbiti. FENISA: Hvala vam! KAPETAN: A sada me zovi Bernardo. Da si mudra, zna čitav Madrid, no danas si samu sebe premašila. Odluka, da želiš oporavljena i svježa ući u brak, svjedoči o tvojoj oštroumnosti. Tvoja mi je stidljivost poznata. I ja sam takav. Sve ću dogadaje tvog mladog srca uravnotežiti kao pravi otac. Ako misliš da moja sijeda kosa ne pristaje cvijetu tvoje mladosti, ja ću znati nježnošću, dobrotom i darovima premostiti razliku u godinama. FENISA: Tvoj visoki položaj i tvoje slavno ime više vrijede od moje mladosti. Ne podcjenjuj se! Tvoja sam! KAPETAN: Rekla si, da si moja, Feniso?. FENISA: Kako bih drukčije smjela kazati, kad sam sada samo tvoja, moj Bernardo! KAPETAN: Da smo sada u Flandriji, dao bih vola na ražanj, pripremio bih ti gozbu s igrama i plesom, vojnom glazbom i bubnjevima, kakvu još svijet nije vidio. Dozvoli mi, Feniso, da to učinim ovdje u Madridu! FENISA: Molim te, Bernardo, radije ne. Sav bi grad ispao iz svog mira. KAPETAN: Tvoja želja meni zapovijed. Drago dijete, svakoj drugoj bih to odbio! FENISA: Rado bih govorila s tobom na samu. KAPETAN: I ja bih ti imao još svašta kazati. Belisa, majko, bi li bila tako dobra, te nas na čas ostavila same? BELISA: Već idem! (Bijesna, za sebe) Ovako nešto! (Ode) KAPETAN: Govori, srce! FENISA: Nije mi bilo poznato, da je mladi gospodin, kojeg sam vidjela izlaziti iz tvoje kuće, tvoj sin Lucindo. Moja mi je majka to kazala tek pred tvoj dolazak. On je tvoj sin. Ti ćeš mi biti muž i molit ću se dragom bogu, da mi povrati zdraarlje, da mogu tebe i

Lucinda predano voljeti. KAPETAN: Milo dijete, tvoje nježne riječi pomlañuju moje srce. Hvala ti! FENISA: Dobro bi bilo, da Lucinda očinski upozoriš, neka me na vrijeme prestane salijetati svojim ljubavnim izljevima. KAPETAN: Lucindo je... u tebe... zaljubljen? FENISA: Ako bi se njegova ljubav očitovala tek u galantnom poštivanju, ne bih prigovarala. KAPETAN: A kakav je prema tebi? FENISA: Šalje mi zanosna pisma, u vezi je s mojim prijateljicama, stižu mi poruke, ali ni jedna ozbiljna. Vidim, da ne misli pošteno, jer o vjenčanju ni jedne poštene riječi. KAPETAN: Moj je sin pomahnitao! Oprosti mu, Feniso! Obećajem ti, da ti od danas ne će više zadavati boli. FENISA: Kako da mu ne oprostim? Ta on je sada i moj sin! Zato te kao majka molim, kaži mu i mirno i blago, neka me se kloni. Mudar si, pouzdajem se u tebe. KAPETAN: Hvala ti! BELISA (ulazi) Sada ste dovoljno dugo bili sami. KAPETAN: Upravo sam se htio oprostiti. Dogovorili smo se, kakve ću darove poslati Fenisi. Zbogom, srce moje! Moj je život od sada u tvojim rukama. Doći ću doskora. BELISA: Bog budi s vama. KAPETAN: I s vama, majko! (Odlazi) BELISA: Hvalim nebu za toliku sreću! FENISA: Je si li sretna? BELISA: Zar se to ne odražava na meni? FENISA: Mislim, da se dobro savladaš. BELISA: Savladavam? A zašto? FENISA: Ti si bila naumila vjenčati se za njega! BELISA: Iz tebe govori čista pakost i zloba. (Bijesno ode) FENISA: O, moj Lucindo! Ako ne shvatiš kuda smjeram, onda nisi lukav niti u Madridu roñen! Izgubila bih te jednom zauvijek! Ne boj se, Feniso! Lucindo je iz Madrida i znat će odigrati svoju ulogu! Treća slika Ulica pred Gerardinom kućom. Na pozornici su Lucindo i Hernando. LUCINDO: Još uvijek je taj kicoš kod nje! HERNANDO: Već će izaći, gospodine! Strpite se, samo hladnokrvno. LUCINDO: Lako je reći »hladnokrvno«, a ljubomora me izjeda! HERNANDO: Ova je kuća čitava palača. Ako mu pokazuje svoj stan, a on pomno razgledava, izaći će upravo za dvije sedmice. LUCINDO: Ne rugaj mi se, Hernando! Ja je ljubim iako je varljiva, bezobzirna, izazovna i okrutna! HERNANDO: Ljubiti ženu, koja to zavreñuje, to razumijem, ali ne razumijem, da ne možete ostaviti ženetinu, koja vas vara i vuće zanos.(Gerarda otvori prozor, iz kuće izlaze Doristeo i Finardo) LUCINDO: Evo ga, izlazi. Pazi! Gerarda je na prozoru! HERNANDO: Želi mu mahnuti za oproštaj!

GERARDA: Čuvaj se! Lucindo vreba! LUCINDO: Oh, nevoljo! DORISTEO (Finardu) Zar nije lijepa? FINARDO: I dosjetljiva! DORISTEO: I plemenitog stasa! FINARDO: Eno Lucinda! DORISTEO: Vidio sam ga! FINARDO: Hoće li povuči mač? DORISTEO: Ako ga to veseli?!.. Ne vjerujem! Zna, da Gerarda za njega ne mari. GERARDA (za sebe) Sad ću ga bocnuti (Glasno) Hej, caballero! Hej! LUCINDO: Što želiš, Gerarda? GERARDA: Ne tebe, caballera mislim! DORISTEO: Mene zoveš? GERARDA: Da, tebe, Doristeo. LUCINDO (Hernandu) Što kažeš na to? HERNANDO: Bezobraština! LUCINDO: Treba nešto brzo izmisliti; neka vidi da želim razgovarati s njom. GERARDA: Rado bih večeras izišla. Hoćeš li me pratiti Doristeo? DORISTEO: Kuda? GERARDA: U Prado. Hoćeš li doći po mene? DORISTEO: Ako je to tvoja želja... LUCINDO: S njim misli večeras izaći! HERNANDO: Barem ste se osvjedočili, da vas vara. DORISTEO: Imaš li još kakvu želju? GERARDA: Ne, nemam, dragi! DORISTEO: Mogu li otići? GERARDA: Zbogom i dovidenja! (Doristeo i Finardo odlaze. Gerarda se povuče s prozora) LUCINDO: Šteta mog mača za ove lakrdijaše! No njoj ću zapapriti, da će me iz ljubomore zavoljeti. HERNANDO: Kako? LUCINDO: I ja ću u Prado, ali s drugom ženom. HERNANDO: Teško ćete sada koju drugu naći. LUCINDO: Ne treba mi. Tebe ću presvući! HERNANDO: Što kanite, gospodaru? LUCINDO: A što se to tebe tiče? HERNANDO: Varate se, gospodine. I te kako me se tiče. Zamislite samo da me tko prepozna. LUCINDO: To ću znati spriječiti. A sada pokucaj na njezin prozor i upitaj je, da li je ovdje vidjela neku damu, koju već čitav sat slijedim i koja mi se upravo ovdje izgubila. HERNANDO: To ću rado učiniti. Neka pobjesni od ljubomore. (Zove) Gerarda! (Lucindo se sakrije iza ćoška, Gerarda se pojavljuje) GERARDA: Ti, Hernando? HERNANDO: Da, ja sam! GERARDA: Nemam vremena. HERNANDO: Samo dvije riječi.

GERARDA: Onda brzo! HERNANDO: Kako ste čarobni! GERARDA: Što želiš? HERNANDO: Htio sam vas zamoliti da mi kažete, da li u ovoj ulici stanuje neka gospoñica imenom Melusinda? Moj je gospodar za njom lud i poslao me, da je slijedim čas prije, kad ste bili na prozoru, zastao sam da vam se divim i izgubio sam njezin trag. Ako to sazna moj gospodar, ubit će me. GERARDA: Lijepa djevica Melusinda? Kaži gospodaru, da sam se od srca nasmijala. Neka izmisli neku pametniju izliku, jer je ta djevica Melusinda, Gerarda! (Lucindo se pojavi) Približi se, prijatelju! Zar se plašiš mog pogleda? Nisi uvijek bio tako plah. Daj da ti pipnem bilo. I čelo da ti taknem! O bože, bože, baš imaš groznicu. Hernando, požuri u ljekarnu i donesi ovom bijednom ljubomornom klipanu čašicu oranžade! HERNANDO: (za sebe) Sto joj gromova! GERARDA (Lucindu) Kući i u krevet. Tvoja me je pripovijest o lijepoj Melusindi nasmijala. Želim ti mnogo sreće! Idući put budi dosjetljiviji. (Poñe) LUCINDO: Gerarda, draga, ostani! GERARDA: Nije ti dosta? LUCINDO: Ne odlazi! Ubit ćeš me! HERNANDO: Gdje stanuje Melusinda? LUCINDO: Šuti! Umukni! HERNANDO: Zašto? Vidio sam, kad je ušla u Gerardinu kuću. LUCINDO: Draga! GERARDA: Idi u krevet! (Gerarda ode, dolazi kapetan) HERNANDO: Pazite, vaš otac! LUCINDO: Samo mi još to treba! KAPETAN: Već te čitav dan tražim! LUCINDO: Mogu se dosjetiti, što želiš. Zabrinut si, jer od tuge i nevolje više ne spavam. Dragi oče, u mojim godinama zaljubljenost nije grijeh, naprotiv, dokaz je muževnosti. Znam, što ćeš mi kazati, da nije na najboljem glasu... KAPETAN: Što to buncaš? Ovaj anñeo da nije na dobrom glasu? Morao bi kleknuti i poljubiti zemlju, koje se njena noga takla. LUCINDO: Posvañali smo se iz ljubomore. Vara me s nekim drugim! KAPETAN: Kakav drugi! Ovako plemenita i kreposna dama! Ako već spominješ drugoga, onda znaj, da sam to ja. LUCINDO: Što i tebe ljubi? KAPETAN: Zar ne zaslužujem? LUCINDO: Da... oče... ! KAPETAN: Tvoje mi »da« nekako kiselo zvuči! LUCINDO: Ipak je sramota, da je i tebe uhvatila u svoje mreže i da me i s tobom vara. Toj ženi nije ni dvadeset muškaraca dovoljno! KAPETAN: Jezik za zube! Ne kleveći ili ćeš okusiti očev gnjev. Ta je djevojka plemenita, dobro odgojena i kreposna. Oženit ću se njome. LUCINDO: Oče, zaboga, to nije moguće. Razmisli...! KAPETAN: Što još imam ovdje razmišljati!? LUCINDO: Radi se o običnoj djevojčuri... KAPETAN: Ubit ću te za podlu klevetu! Što si rekao? Što je?... Dovraga, ako bi to bila

istina?... Ne ćeš svojom podlošću srušiti moju sreću, Idem. Razgovarat ću s njom i odat ću joj kako je klevećeš. (Ode) HERNANDO: Hod mu je gibak kao mladom zaručniku. LUCINDO: Ubit ću se, ako mi je otme! Razvali vrata! HERNANDO: Ne tako naglo, gospodine! (Lucindo lupa šakama na Gerardina vrata) LUCINDO: Izlazi! Otrcana djevice! HERNANDO (vuče ga od vrata) Smirite se. Evo je, već dolazi! GERARDA (pojavi se) Što ti pada na um? Razbit ćeš mi vrata! LUCINDO: Ubit ču te! GERARDA: Je li to početak kakve nove priče? LUCINDO: Vještice! Progledao sam te! Udati se želiš za moga oca! GERARDA: Ništa duhovitije nisi izmislio? Priznaj, došao si, jer želiš razgovarati sa mnom. Zašto lažeš? LUCINDO: Oh, zašto te ne mogu zadaviti? Čim te ugledam, odmah sam poražen. Još ćeš tvrditi da ne znaš mog oca? Sam mi je priznao, da će se tobom oženiti. To će biti moja smrt! GERARDA: Sve koješta! Nikad ga u životu nisam vidjela. Zbog tih ludih priča, gotovo da mi nisi vrata razlupao. HERNANDO: Ne vrijeñajte ga. Istinu govori! GERARDA: Čudi me tvoja drskost. LUCINDO: A mene čude tvoje spletke! Kad si govorila s mojim ocem? Stidi se! Zaluñuješ starca. Proklete žene, sve redom ste vještice! GERARDA: Naravno! Vi muškarci, vi ste pravi anñeli! Čemu sve to pretvaranje? Priznaj, bijesan si, jer te zapostavljam. Pusti oca iz te igre! LUCINDO: Pusti ga ti! Čarolijama i ljubavnim napitkom zamazala si starcu sluh i vid! Svoje mlado tijelo prodaješ grobu. Okrutnice, kajat ćeš se! GERARDA: Kaži mi, Hernando, je li to istina ili tvoj gospodar iz ljubomore bulazni? HERNANDO: Dobro bi bilo, kad bi to samo bulažnjenje bilo! GERARDA: Ja vam neću naletjeti na lijepak. Čuli ste, da želim večeras u Prado, želite mi pokvariti zabavu! Neće vam uspjeti! Odvest ću se kočijom i glazbenici će nas pratiti. A tebi savjetujem, pokucaj na vrata tvoje lijepe Melusinde i povedi je sa sobom u perivoj. LUCINDO (hoće navaliti na nju) Zadavit ću te! GERARDA: U pomoć! (Pobjegne u kuću i zalupi vratima) HERNANDO: Eto, pobjegla vam je. LUCINDO (udara na vrata) Prokleta, zaključala je! Ne, to je previše! Gerardo! Ljubljena! Otvori mi! HERNANDO: Dobro vas je razgrijala! LUCINDO: Ova će me žena spremiti u grob! HERNANDO: Zaludila je vašeg oca, samo da vas draži. LUCINDO: Nijedna žena nije tako podla, ali ipak ne mogu bez nje. KAPETAN (dolazi) Hej, što još uvijek postajkuješ ovdje? LUCINDO: Što se čudiš? Ako mi želiš oteti onu koju ljubim, dozvoli mi barem da se oprostim s njom. Sutra bit će i onako tvoja. KAPETAN: Lucindo, zar si sišao s uma? Kako si smio onako govoriti o mojoj nevinoj Fenisi? Požurio sam k njoj i zbog tvojih kleveta umalo što nisam izgubio njenu naklonost. Na sreću sam uspio opet sve izgladiti. Oprostila mi je! Dobra je i milosrdna! LUCINDO: Reci mi, o kome ti to govoriš?

KAPETAN: Ja? O Fenisi! LUCINDO: Fenisa? To je čestita djevojka. Nisam nju spominjao. Bio je nesporazum. Ja sam govorio o Gerardi, milosnici, koja ovdje stanuje. KAPETAN: Kakve veze ima Gerarda s mojom zaručnicom Fenisom? LUCINDO: Stajao sam ovdje pred tom kućom, kad si došao i predbacivao mi moju ljubav. KAPETAN: Da ti nisi možda s ovom huljom ovdje izmislio neku novu lukavštinu? HERNANDO: Lijepo! Sad sam ja svemu kriv. Kad čovjek ostari, misli, da ga svatko žell nasamariti. KAPETAN: Možeš li se zakleti, da ne ljubiš Fenisu? LUCINDO: Fenisu? Ja? KAPETAN: I da joj nisi slao ljubavna pisma? Da nisi u vezi s njenim prijateljicama? Sama mi je pričala, da si noćas uzdisao pod njenim prozorom, a sada mi želiš zatajiti svoje ljubavne izljeve? LUCINDO: Kakva pisma? Kakvi ljubavni izljevi? Hernando može posvjedočiti.... KAPETAN: Krasan svjedok! Lažan mu je jezik, lažne su mu oči, lažno srce, sav je lažan. Samo ti jedno kažem: da se nisi usudio još jednom proći kraj njenih vratiju ili uzdisati po noći pod njenim prozorom, ako ne ćeš da te kao balavca zaključam u tvoju sobu. LUCINDO: Samo jednu riječ molim... KAPETAN: Što još ne bi? LUCINDO: Saslušaj me! KAPETAN: Dosta si mi lagao! LUCINDO: Kaži joj, ako mi već jednom mora biti maćehom, neka mi to ne bude već sada. KAPETAN: Šuti! Ni riječi više! LUCINDO: Molim te, oče... KAPETAN (odlazi) Čuvaj se! LUCTNDO: Sve nesreće na mene! Još ni ne znam svoju maćehu, a već me mrzi. Kako će to svršiti? HERNANDO: Fenisa je bila ona dama, koja je izgubila maramicu i koja vas je onako zaljubljeno pogledala. LUCINDO: Da, imaš pravo! HERNANDO: ðavo nek me uzme, ako nije to sve izmislila samo zato, jer vas ljubi. LUCINDO: Štogod! HERNANDO: Slušajte me! Vidio sam njene oči, koje su govorile više nego ljubavno pismo. Vjerujte mi, da je onu maramu namjerno izgubila. A sada uvjerava vašeg oca, da joj vi pišete ljubavna pisma i da je uznemirujete, znači, piši mi! Večeras te očekujem na prozoru! LUCINDO: Tvoje otkriće nije na odmet. HERNANDO: Pokušajte! Što vam se može dogoditi? LUCINDO: Pravo kažeš! Ova lijepa gospoñica anñeoskog lica, nježna i lukava, vidat će mi moje rane i osvetit će moju prezrenu ljubav. Poñimo još noćas pod njezin prozor. Ako je njena priča doista poruka, bit će to komedija, kakve još nije bilo! HERNANDO: Prvo treba da se zaljubite u nju, jer samo u ljubavi zaboravljaju se ljubavni jadi. Uostalom, nije potrebno da se vaš otac ženi, a ako to već mora biti, neka zagrize staru kost. Majka bi mu pristajala uz njegovu sijedu kosu, a ne kći.

LUCINDO: Ako nam to uspije, Hernando, bogato ću te nagraditi! HERNANDO: Tomu se ne protivim. Vidjet ćete, da sam pogodio. Mudra je i lukava. Kako je samo nadmudrila majku u perivoju. A i vaš joj je otac nasjeo. LUCINDO: To je majstorski izvela. HERNANDO: Tek što vas je vidjela, zaljubila se u vas. Što će joj starac! Njeno srce čezne za vama. Ako joj uspije pomrsiti svima račune, nazvat ćemo je lukavom Fenisom! Zastor DRUGI ČIN Četvrta slika Perivoj kao u prvoj slici. Zvjezdana noć. Dolaze Doristeo, Finardo i Gerarda, koja je u šeširu i ogrnuta šarenim rupcem. DORISTEO: Divne li noći! GERARDA: Divne i osvježujuće! FINARDO: Kako tajanstveno šumi voda u fontani. DORISTEO: U čitavoj Španiji nema ljepšeg perivoja. Osjećaš li se ugodno, Gerarda? DORISTEO: S tobom uvijek, dragi, što pitaš! (Zaustave se kod srednje rupe u pozadini) Doñite! Sjednimo! (Pjevačima) Jesu li vam gitare ugoñene? PRVI PJEVAČ: Jesu. Zapovijedajte! DRUGI PJEVAČ: Što želite da pjevamo? DORISTEO: Pjevajte mi pjesmu o ljubavi! PRVI PJEVAČ: Nešto prikladno za ovu noć! (Pjevaju uz pratnju gitara) Ljepota tvoja me opaja, blizina tvoja me osvaja! Ti si sva sreća, sav život moj! Ljubav je tvoja ko sunca sjaj, ti čežnjo moja ljubav mi daj! Ti si sva sreća, sav život moj! (Kod posljednjih riječi pojave se sprijeda desna Lucindo i Hernando) LUCINDO (šapatom) Rekla je, da će ih pratiti pjevači. HERNANDO: Bit će, da su to oni. LUCINDO: Lijepo i ugodno pjevaju.

HERNANDO: Prestali su, čim smo im se približili. LUCINDO: Prišuljaj im se i promotri ih. HERNANDO: Ne sada, gospodaru. LUCINDO: Zašto? Sve je to samo šala da po]emo Fenisi pod prozor. HERNANDO: Ljubomora se smije, plače. Dobro. Proći ću kraj njih Ostajte zaklonjeni. (Metne krinku, prošeće pokraj skupine, promjeri ih i vrati se Lucindu) FINARDO: Pogledajte tog blesana, kako nas samo promatra. DORISTEO: Možda traži nešto po perivoju, što mu u kući fali! FINARDO: Otpjevajte mi još jednom ovu pjesmu, ali samo jedan glas. GERARDA: Ne! Najprije samo gitare! (Za vrijeme razgovora tiha svirka) HERNANDO: Prepoznao sam je po govoru. LUCINDO: Dakle je ipak Gerarda. HERNANDO: Bez sumnje! LUCINDO: Oh! HERNANDO: Zar vam je pozlilo? LUCINDO: A ono je njezin ljubavnik? HERNANDO: Bit će tako! LUCINDO: Što sam ja nesretan! HERNANDO: Ne uzdišite, gospodaru. Zar vas drže grčevi? Što sad? LUCINDO: Ne pravi glupih šala! Moram je vidjeti! (gurne Hernanda) HERNANDO: Nemojte! Prepoznat će vas! LUCINDO: Sjela mu je na koljena. HERNANDO: Udobno se smjestiia. LUCINDO: Zašto smo uopće dolazili ovamo? Izjest će me ljubomora. HERNANDO: Po]imo! Zašto da vas ovdje ñavo muči, kad vas tamo čeka anñeo. LUCINDO: Kakvog to anñela misliš? HERNANDO: Fenisu! LUCINDO: U ovom času nisam raspoložen za anñeoske zabave! HERNANDO: Ako vas ljubi, morat ćete joj i ljubav uzvratiti! LUCINDO: Ne boj se! Ta mi neće pobjeći! Ja sam joj prva ljubav i čekat će me iza rešetaka svog prozora, kao što je Hera čekala Leandra. Ali ova zmija ovdje, koja se mazi u zagrljaju svog dragana, dušu će mi ispiti. Jesi li ponio sa sobom izvezeni rubac i koprenu? HERNANDO: Kako ste mi zapovijedili! LUCINDO: Onda se presvuci! HERNANDO: To će nam donijeti nevolju. LUCINDO: Rubac je dugačak, zagrnut će te do zemlje, a s koprenom ćeš prekriti lice. HERNANDO: Ja da budem žena? LUCINDO: Ne gubi vrijeme. Doñi sa mnom. Ovdje iza grmlja pomoći ću ti. HERNANDO: To ne će dobro svršiti! (Lucindo i Hernando odlaze. Glazba zamre) GERARDA: A sada mi još jednom otpjevajte onu pjesmu! (Pjevači pjevaju kao prije) (Lucindo i Hernando se opet pojave. Hemando je ogrnut u dugi rubac, lice mu pokriva koprena. Lucindo nosi krinku) HERNANDO: Zar me zaista neće prepoznati? LUCINDO: Ne boj se! HERNANDO: Seže li mi rubac do zemlje?

LUCINDO: Da! HERNANDO: Izgledam li barem pristojno? LUCINDO: Što pitaš! HERNANDO: I zavodljivo? LUCINDO: Ne budi tako tašt! HERNANDO: Što mi vaša ljubav zadaje muka! (Lucindo uzme Hernanda ispod ruke. Produ pokraj Gerardinog društva i upute se spram njene klupe) DORISTEO: Vidi, kavalir sa svojom damom. GERARDA: Izgleda pristala. Rubac joj je krasan! FINARDO: I opojno miriše! DORISTEO: Bit će da je iz plemenite kuće. GERARDA: Kako da ne! DORISTEO: Misliš li da je... FINARDO Što? GERARDA: Iz javne kuće! DORISTEO: Sjeli su! FINARDO: Kako se je privinuo uz nju! LUCINDO (Hernandu) Kaži mi, ljubavi moja, da li ti prija večernji zrak? HERNANDO (ženskim glasom) Nisam dobro učinila, što sam došla ovamo. Kad bi to moja tetka saznala! Da te ne ljubim tako predano, ne bih to bila učinila. Ah! LUCINDO (pjevačima) Gospodo, ne biste li još koju zapjevali! HERNANDO: Što se mene tiče, pjevajte, ne smeta mi! LUCINDO: Kako sam sretan, kako blažen kraj tebe! (Skine krinku) GERARDA (digne se iznenada) Lucindo! (Za sebe) Dakle je ipak istina! HERNANDO (šaptom) Prepoznala vas je! Kako joj sijevaju oči! LUCINDO: Daj, pruži mi ruku, draga, da ti je poljubim. HERNANDO (ženskim glasom) Lucindo! Ne budi tako nasrtljiv! LUCINDO (ljubi Hernandu obje ruke) HERNANDO: Oh, oh, molim te, kad bi to tetka vidjela... LUCINDO: Budi bez brige, draga! Osim boga, vidi to samo ona, koja to mora vidjeti! GERARDA: Kako je noćas sparno! Doristeo, molim te, donesi mi čašu svježe limunade! DORISTEO: Odmah, dušo. Za to vrijeme mogu te pjevači zabavljati. GERARDA: Neka te Finardo prati. Opasno je noću u perivoju sam vrludati. DORISTEO: Doñi! FINARDO: Odmah ćemo se vratiti. GERARDA: Do viñenja! (Doristeo i Finardo odu) GERARDA (za sebe) Moram govoriti s njim! PRVI PJEVAČ: Želite li da vam pjevamo? GERARDA: Ne, hvala! Želim biti sama. Otidite! PRVI PJEVAČ (drugom) Što to smjera? DRUGI PJEVAČ (prvome) Očekuje valjda drugoga. Poñimo! (Pjevači odlaze) GERARDA (približi se Lucindu) O, plemenita gospoño! HERNANDO: Mislite na mene? GERARDA Želila bin vas upoznati i govoriti s vama. HERNANDO: Upoznati me i govoriti sa mnom? Zašto? GERARDA: Stanujem u vašem susjedstvu.

HERNANDO: Zašto to tako naglašujete? GERARDA: Nevjerojatno da vas moje pitanje toliko uzrujava. HERNANDO: Poñimo, Lucindo, nezgodno mi je... LUCINDO: Skini koprenu. Ti to barem možeš. Bog te je bogato obdario ljepotom, cijeli Madrid priča o tebi. Pokaži barem svoje oči. One meni znače sreću, drugima ljubomoru! HERNANDO: Ne mogu, dragi, oči su mi suzne. LUCINDO: Zašto, anñele moj? HERNANDO: Od ljubomore! LUCINDO: Na koga si ljubomorna? HERNANDO: Na ženu koja te proganja... LUCINDO: Kako? Koja žena? HERNANDO: Kažu mi, da se zove Gerarda. Uvijek ti je za petama. Tašta je i lažljiva! LUCINDO: Na Gerardu si ljubomorna? Varaš se, draga Melusindo! Kunem ti se, da je ne ljubim. Neka me groznica usmrti, neka se više ne nañem u tvom nježnom zagrljaju, neka me više ne poljube tvoje žarke usne, proklet neka budem, ako bih se je i u snu sjetio. GERARDA: To ne mogu podnijeti, to je previše! HERNANDO: Ne kuni, dragi! GERARDA (sa sebe) Izdajniče! Sve tvoje kletve neka se ispune, ako misliš, da ću mirno podnijeti to poniženje! HERNANDO: Pričaju mi, da je posjećuješ. Kad ovakvo što čujem, sva protrnem. LUCINDO: Samo tebe ljubim, dušo! GERARDA: Ne! Ne ćeš, dok ja živim! LUCINDO: što vam je, gospoñice? (Gerarda hoće da navali na Hernanda, Lucindo u zadnji čas spriječi) HERNANDO: Lucindo, obrani svoju Melusindu! GERARDA: Iskopat ću ti oči, zmijo! LUCINDO: Natrag! HERNANDO: Bože, ovakvo što meni! GERARDA: Ubit ću te! LUCINDO (Hernandu) Bježi! HERNANDO: Ubit će me! (Pobjegne) GERARDA: Tko je ta žena? Smjesta mi kaži, huljo! LUCINDO: Dobro i vjerno stvorenje, koje me ljubi. A to, što si sada u bijesu učinila, najveća je ludost. Dama je plemenitog roda. To će te stajati glave! GERARDA: Oh, što! Takvo poniženje! Natrag, Pusti me! LUCINDO: Stani! Tko me ovako odbacuje, kao ti nema prava da me psuje i grdi! GERARDA: Ja sam te odbacila? Ja? LUCINDO: I ti još pitaš? GERARDA: Lucindo, dragi! LUCINDO: Kako si rekla? Dragi? GERARDA: Jedini! Sve što sam ti kazala, bila je laž. Ljubav je govorila iz mojih tvrdih riječi. Šta će mi brbljavi Doristeo? Moje srce kuca samo za tebe, Lucindo! LUCINDO: Što to znači? Otkuda to? GERARDA: Dokazat ću ti, da sam samo tvoja. Doñi k meni! LUCINDO: Dosta mi je! Meñu nama je sve svršeno. Ljubim Melusindu! GERARDA: Napuštaš me?

LUCINDO: Da! GERARDA: Otprati me kući! LUCINDO: Neću! GERARDA: Ni to ne ćeš? LUCINDO: Za čas će se vratiti Doristeo. Ogrij se u njegovom zagrljaju. GERARDA (klekne) Na koljenima te molim, Lucindo! Doñi k meni! Kod kuće ću ti objasniti zašto sam po koji put bila prema tebi tvrda i okrutna. LUCINDO: Dosta. GERARDA: Iz ljubomore, dragi! Oprosti! Doñi sa mnom! LUCINDO: Ti si me ljubila? Je li to istina? GERARDA: Kunem ti se, samo tebe ljubim. Ne napuštaj me, dragi! (Hernando se vraća u svom odijelu) HERNANDO (za sebe) Ovdje netko kolje žrtvu! LUCINDO: Zbogom! HERNANDO: Sada ću odigrati ulogu anñela spasitelja. (Glasno) Što se dogodilo, gospodaru? LUCINDO: Ti si, Hernando? HERNANDO: Po čitavom sam vas perivoju tražio. Brzo, požurite se! Primijetili su, da lijepa gospoñica nije kod kuće. Dona Melusinda, krajnje je vrijeme da odete kući. Već vas svuda traže! LUCINDO: Ovo je neka druga. HERNANDO: Neka druga? Nije Melusinda? Kako? Vi ste to, Gerarda? Gospodaru, moramo pronaći Melusindu. Otišla je od kuće, a ovdje je nema. Da joj se nije što dogodilo? LUCINDO; Nas ćemo dvoje kasnije razgovarati. GERARDA: Ostani! LUCINDDO (istrgne se) Pusti me! GERARDA: Nemoj otići! HERNANDO (tiho Lucindu) To ste sjajno izveli! (Odlaze lijevo) GERARDA (digne se) Oh, ja nesretnica! No, to ćeš mi skupo platiti! (Doristeo i Finardo dolaze) DORISTEO: Oprosti, vraćamo se praznih ruku. Ni jedna gostionica nije više otvorena. PINARDO: Umalo da nismo provalili vrata. GERARDA: Žao mi je, što ste se uzalud trudili. DORISTEO: Zar si bila sama? GERARDA: Pa vidiš! DORISTEO: A pjevači? GERARDA: Kad sam primijetila da dolazite, otpustila sam ih. FINARDO: Nevjerojatno, da se u Madridu već tako rano zatvaraju krčme. Htjeli smo vam donijeti vina i slatkiša, ne samo limunade. GERARDA: Bolje je da niste ništa donijeli, jer sada ne želim više nikakve limunade. Idite! DORISTEO: Što ti je? Zar si zle volje? Zar ti se što dogodilo? Da te nije tko uvrijedio? GERARDA: Umaraju me tvoja pitanja. DORISTEO: Ni pitati ne smijem? Da nije ona strana gospoña... GERARDA: Tiho!

DORISTEO:... koja je sjedila na onoj klupi s kavalirom... GERARDA: Što još hoćeš! Vidim, da znaš sve! DORISTEO: Tko je bio onaj čovjek? GERARDA: Lucindo! DORISTEO: Tako? Ljubomorna si! GERARDA: Ne mogu više! Ali to ti kažem: pobijediti se ne dam! DORISTEO: Što je bilo? GERARDA: Što god su govorili, svaka riječ bila je uperena protiv mene. DORISTEO: Dogovorili su se! GERARDA: Na kraju sam čula da se dama zove Melusinda. Stanuje negdje u mojoj blizini i plemenita je roda. DORISTEO: Kako? Melusinda? GERARDA: Poznaješ je? DORISTEO: Jesi li dobro čula, Gerarda? GERARDA: Čitavo ju je vrijeme tako zvao i podala mu se. On je o tome govorio, a ona nije nijekala. DORISTEO: Sramota! GERARDA: Zašto? DORISTEO: To je bila moja sestra. Već je pola godine udovica i zove se Melusinda. Stanuje u tvom susjedstvu. Podlac! Već ju je zaveo! Idem za njim! GERARDA: Ne ćeš ga stići! Odavna su otišli. DORISTEO: Naći ću ga i pozvati na red. Mora se oženiti mojom sestrom ili ću ga probosti! GERARDA: Ja nesretnica! Ako ga ne ubije, morat će se oženiti njom! Za mene je izgubljen! (Glasno) Ah, ne mogu dalje. Bojim se, da sam bolesna. FINARDO: Prehladili ste se! Zahladilo je. GERARDA: Mislim, da je to od sparine. FINARDO: Brzo kući i u krevet! DORISTEO: Gerardo, čuvaj se! GERARDA: Odvedite me kući. Osjećam se slabo! Zastor Peta slika Pred Fenisinom kućom. Noć. Dolaze Lucindo i Hernando. HERNANDO: Sav ste se promijenili. Bit će da vas više ne muči misao na onu nesretnu Gerardu. LUCINDO: Ne spominji mi je! HERNANDO: Kakvo se to čudo dogodilo s vama? LUCINDO: Nikakvo! Počeo sam vjerovati u pravu ljubav, kojom će me usrećiti Fenisa. Neka nebo blagoslovi onaj čas, kad je započela pripovijest s maramicom, a još više onaj, kad je Gerarda pobjesnila od ljubomore! HERNANDO: I Melusindu neka blagoslovi! Zavrijedila je. Pogledajte tu na licu tragove Gerardinih nokata. LUCINDO: Gledaj, Hernando, otvara se prozor!

FENISA (na prozoru) Jeste li to vi? LUCINDO: Tko zove? FENISA: Približite se, ali tiho! HERNANDO: To je ona. FENISA: Kažite mi najprije svoje ime. LUCINDO: Ja sam Lucindo i moram se potužiti na vas. Ili možda ne? Kapetan Bernardo je moj otac. Kada sam se borio za vašu ljubav? Kada sam vam pisao nježna pisma? Zar ja svake noći pod vašim prozorom vrebam? Od mojih ljubavnih izljeva ne možete spavati? A kada sam vam ono slao svodilje u kuću? FENISA: Ne ljutite se na mene! Istina je, da se nikada niste brinuli za mene, niti ste dolazili noću pod moj prozor. Te su moje tužbe bile samo varka. Ni pisma mi niste slali. Pristupite bliže. Želim vam sve objasniti. Smetena sam zbog svojih laži. Iz ljubavi sam ih smislila, a vi ste mi smjelost dali. Sami znate, da me je vaš otac zaprosio, ali moje srce pripada vama i molim se bogu, da bih jednom vas nazivala svojim suprugom. Ako je vaš otac bio onaj, koji vam je donio moje poruke, ne ljutite se! On i ne sluti istinu, a vas ljubi baš tako nježno kao i ja. Dobro sam ocijenila svoje riječi. Molim vas, Lucindo, ne budite mi neskloni, vjerujte mi. I ako vam nisam baš odvratna... LUCINDO: Dosta! Dosta! Toliko ljubavi! Neka se vaše riječi još ovog časa upiju u moju dušu i kao iz sjemenke neka iz njih isklija sreća za nas oboje. Blagoslivljem sretan slučaj, da sam vas upoznao, iako znam, da vas nisam zavrijedio. Kad sam vas prvi put vidio, probudila se u meni čežnja za vama i sada vi jedini carujete u mom srcu. Oprostite mi, da nisam odmah shvatio, što se krije iza tvrdih riječi moga oca. Mislio sam, da je sve to zloba. Sada ste mi tek otvorili oči! FENISA: Bilo je dobronamjerno mišljeno. LUCINDO: Sada to znam i zahvalan sam vam. Vaš sam dužnik. Želim iskupiti dug. Ali... ako se moj otac oženi vama... što će biti sa mnom? FENISA: Ne bojte se toga! Prevarit ćemo naše roditelje. Ako se već netko mora vjenčati, onda će to biti mladi. Prepustite to meni! LUCINDO: Hoće li vam uspjeti? FENISA: Bit će, da ne znate, što je sve kadra žena, kad se bori za svoj cilj! LUCINDO: Da ste mudri, znam već i zavidam vam! FENISA: Ja sam tek lukava! LUCINDO: Ne podcjenjujte se! Divim se! Vi ste od svih zaljubljenika najmudrija! FENISA: Ne zamjerite, što vašeg oca upotrebljavam kao ljubavnog glasnika i da vam po njemu poručujem sve ono, što moja majka ne smije znati. Uvijek ću se vašem ocu tužiti. I kad vas bude korio, pazite, jer sve su njegove riječi poruka. Jedino se na taj način možemo sporazumijevati, a da ni otac ni majka to ne primijete. LUCINDO: Dobro! Dobro! FENISA: Tako ćete uvijek znati sve, što se kod nas dogaña. Vaš otac misli, da će mi biti muž i trsi se, da bude to što prije. No nadajmo se, da ćemo se mi vjenčati prije, nego nas otkriju. LUCINDO: Ako nam to uspije, prištedjet ćemo si mnoge brige. Prije svega pokušajte urediti da možemo razgovarati. Vi ćete već pronaći mogućnost. FENISA: Za to se ne brinite! Reći ću vašem ocu, da vas dovede. Kao njegova žena bit ću vam majkom. Prema tome, moram vas upoznati, govoriti s vama. Moram vas odvratiti od

te lude ljubavi spram mene. Tome ne može ni moja majka prigovarati. Dolazit ćete k nama. No, prije nego to izvedem, morate mi se zakleti, da je vaša ljubav iskrena i poštena. LUCTNDO: Ljubim te! Više ti ne mogu kazati! HERNANDO: Oprostite što vas smetam, gospodaru. Sviće dan, skoro će i sunce. FENISA: Idi, dragi, da nas ne zateknu! LUCINDO: Moram te vidjeti, govori s mojim ocem. HERNANDO: Poñimo! Poñimo! LUCTNDO: Draga, daj mi kakvu uspomenu na tu divnu noć! FENISA: Najradije bih ti samu sebe dala... HERNANDO: Dovraga! Pošaljite je konačno u krevet. FENISA: Uzmi ovu svilenu vrpcu. LUCINDO: Daj da je poljubim! Do viñenja draga! FENISA: Do viñenja! (Ode) HERNANDO: Hvala bogu, konačno! LUCINDO: Kako sam sretan! HERNANDO: Izgleda mi, da ste zaljubljeni! LUCINDO: Oh, mogao bih zagrliti čitav svijet! HERNANDO: I Gerardu? LUCINDO: Šuti, huljo! To je prošlost. Fenisa je cilj, koji moram postići. Naprijed! Hajdmo! Zastor Šesta slika U Belisinoj kući. Belisa, Fenisa, kapetan i njegov sluga. Na verandi stoji na stalku dalekozor. FENISA: Hvala ti! Zaista si dobar, Bernardo. Obradovat ćeš me i predstaviti mi svoga sina. Bit ću mu dobra majka! KAPETAN: Uviñam, Feniso, da imaš pravo. FENISA: Neka nestane i posljednja sjena, koja bi mogla uzmutiti našu sreću. Neka doñe, neka mi poljubi ruku i primi moj materinski blagoslov. BELISA: Vi ste sada gospodar ove kuće. Dovedite ovamo vašeg sina da ga upoznamo. KAPETAN: Smjesta ću to učiniti. (sluzi) Fulminato! SLUGA: Zapovijedate? KAPETAN: Požurite u moju kuću i dovedite mladog gospodina ovamo! SLUGA (ode). FENISA (za sebe) Doći će! Nebesa, pomozite mi! Samo da se ne odam! KAPETAN (za sebe) Možda bi bilo bolje, da nisam poslao po njega. BELISA: Kod nas će naći svoj novi dom. KAPETAN: Moj je sin mlad, pametan i dobro odgojen. Moguće, da sada zavidi sreću svom ocu. A možda želi i sam osnovati svoje kućanstvo. No, vidjet ćemo! FENISA: Potrudit ću se, da mu pronañem kakvu mladu djevojku, koja bi mu pružila sve što treba. KAPETAN: To bi bilo dobro.

FENISA: Razmislit ću. KAPETAN: Moraš razumjeti, Feniso, da ga možda boli, što ja uživam sreću, koja njemu nije bila dana. FENISA: Pouzdaj se u mene. I on će je uživati. KAPETAN: Samo, da se nismo prenaglili, što smo ga već sada pozvali. BELISA: Zašto? Pa već je vrijeme da ga upoznamo. FENISA: Kao majka imam na to pravo. KAPETAN: Oprosti, uviñam da imaš pravo. (Za sebe) O bože, ljubomora me muči! (Ulaze sluga, i Lucindo) SLUGA: Gospodin zastavnik! (Odlazi) LUCINDO: Oče! KAPETAN: Kako to izgledaš? Kao da si se spremio na ples?! LUCINDO: Kako, oče? KAPETAN: Odjeven si nekako pretjerano... LUCINDO: Zvao si me, oče? KAPETAN: Poljubi svojoj majci ruku. LUCINDO: Žurim... KAPETAN: Stoj! Zašto žuriš? Polako! LUCINDO: Oče! FENISA (Belisi) Kako je to smiješno! BELISA (Fenisi) Pazi na svoje dostojanstvo! LUCINDO: Bit ćete mi majkom. Dozvolite, da vam poljubim vašu lijepu ruku! (Hoće da poljubi Fenisi ruku, kapetan stane meñu njih) KAPETAN: Čemu ta pretjerana udvornost? »Da poljubim ruku« bilo bi dovoljno. Riječ »lijepa« nije bila potrebna. LUCINDO: Rekao sam to od sreće. Ta riječ »lijepa« je samo ukras. FENISA: Mudar bi to čovjek drukčije rekao. BELISA (Fenisi) Zar ti ta mala udvornost smeta? Ne pravi se smiješnom, Fenisa. KAPETAN (Lucindu) Ruka se poljubi usput, tek tako, bez ukrasa. BELISA (kapetanu) Ne budite zlovoljni, gospodine kapetane. Zar se ne smije majci poljubiti ruka? LUCINDO: Zbog toga si neraspoložen, dragi oče? KAPETAN: Ne govori mi uvijek »oče«! LUCINDO: Zašto? Mladu gospoñicu moram zvati majkom, jer to ti od mene tražiš. Zašto si onda uvrijeñen, kad tebe nazivam ocem? Kako da se to shvati? KAPETAN: Iz dječjih usta zvuči ta riječ svakako drukčije, nego iz usta odrasla čovjeka. Odrasli zovu tom riječju pustinjaka ili fratra. A sada, brzo joj poljubi ruku! LUCINDO (klekne) Pružite mi ruku! (Brzo joj pruži pismo) I blagoslovite me. Od danas sam vam sin. FENISA: Osjećam, što znači tvoj cjelov u ruku. Ja sam sporazumna. Odgovorit ću ti. Bog neka te blagoslovi, čuva i prati. I neka ti što prije pronade vjernu ženu, onakvu, kakvu ti želi tvoja mati. Dao ti bog sve, što ti srce poželi i puno lijepe čiste sreće. Neka ti bog dade snagu, da uvijek pokorno izvršiš sve što budem od tebe tražila, jer samo mi tako nikada nećeš zadavati boli i bit ćeš siguran za moju ljubav. Razmisli, što sam ti rekla, i prije nego se nadaš, nestat će s očeva lica briga, koje mu ti zadaješ. U ljubavi i poslušnosti treba mnogo uviñavnosti. Samo tako ću ti moći vjerovati, kao da si mi muž!

KAPETAN: Odakle ti toliko mudrih nauka? Baš si lijepo govorila. FENISA: Molim te, majko, samo jednu riječ. (kapetanu) Oprosti! (Fenisa se s majkom povuče na jednu stranu, a kapetan sa sinom na drugu. Kapetan nešto uvjerljivo priča sinu) BELISA: Što želiš? FENISA (pokaže pismo) Vidiš li ovo pismo? BELISA: Što to znači? FENISA: To je popis darova, koje mi poklanja kapetan. Jako sam znatiželjna. Molim te, zabavi ga, dok ne pročitam pismo. Ne bih htjela da misli, da se njegovim darovima radujem više nego njemu samom! BELISA: Vrlo rado! (Poñe kapetanu) Gospodine kapetanu, jučer ste me uputili, kako mogu kroz dalekozor promatrati stvari, koje ste iz Flandrije donijeli u svoju kuću. Pokušala sam, ali sve vidim kroz maglu. KAPETAN: Ha, ha! Nije to tako jednostavno! Ne razumije se svatko u fiziku. Doñite sa mnom na verandu. Pokazat ću vam kako treba upravljati s mehanizmom tog aparata. To je najnoviji izum. (Lucindu) I ti možeš ovdje nešto naučiti. Doñi, Lucindo! (Kapetan poñe s Belisom na verandu. Dok joj s važnim gestama tumači kako se gleda na dalekozor, Lucindo se prikrade Fenisi) FENISA (čita pismo) Feniso, ljubavi moja! Moj je otac na mene krvnički ljubomoran. Odlučio je, da me još sutra pošalje u Portugal. Izmisli nešto, jer umrijet ću, ako se moram s tobom rastati. Spasi sebe i mene. Ljubi te tvoj Lucindo! (Podere pismo na male komadiće i spremi ih) KAPETAN (Belisi) A sada izvolite pogledati. Vidjet ćete sasvim blizu crkveni toranj. Da, sasvim blizu, to je sjajan izum. BELISA: Ali... ja... ne vidim . .. ništa... KAPETAN: Dozvolite mi još jedamput... (kapetan gleda kroz dalekozor, nešto popravlja, opet gleda i popravlja. Belisa ga promatra. Za to vrijeme Lucindo se približi Fenisi) LUCTNDO (tiho) Feniso! FENISA (tiho) Da! LUCINDO (tiho) Jesi li pročitala pismo? FENISA (tiho) Ne smiješ u Portugal! Ni jedan sat ne želim biti bez tebe, dragi! LUCINDO: Zagrlio bih te za tu riječ! FENISA (tiho) To bar možeš! LUCINDO (tiho) Kako? FENISA: Idi brzo na verandu. Doći ću za tobom i kliznut ću na stepenici. Priskoči mi u pomoć i tako ćeš me zagrliti. (Lucindo poñe na verandu) KAPETAN: Eh, tako pogledajte sada! BELISA: Bože, bože, kako je to divno! FENISA (potrči na verandu) Bernardo, i ja bih htjela vidjeti! Oh, bože! (Klizne na stepenici, Lucindo priskoči) KAPETAN: Što to znači? LUCINDO: Gospoda je majka kliznula.. . i ja sam je podigao... KAPETAN (ih razdvoji) Pusti je! Slušaj, to je moja stvar! LUCINDO: Uslužnost je dužnost! KAPETAN: Šuti! BELISA: Jesi li se udarila, Feniso? FENISA: Samo malo na koljenu.

KAPETAN (tiho Lucindu) Kako si ti nespretan! A sada idi! LUCINDO (tiho) Zašto? KAPETAN (tiho) Smjesta! LUCINDO (tiho) Ti me bacaš iz kuće? KAPETAN (tiho) Ni rijeci više! Idi! (Lucindo ode) FENISA: Ništa mi se nije dogodilo, Bernardo! KAPETAN: To mi je drago! FENISA: Kako? Moj sin je već otišao? KAPETAN Da! FENISA: Baš mi je žao! BELISA: Da ga zovnem? FENISA: Ne, ne sada! KAPETAN: Taj je nespretnjaković kriv, da si pala. Sad mi ga je dosta! Ni jedan dan ne će više ostati u Madridu, a u ovu je kuću danas ušao posljednji put! BELISA: Prestrogi ste! Ta sin vam je! I savršen kavalir. Samo ću vam nešto kazati: kad bih ga pogledala onako, kako bih to sigurno učinila da sam mlada... KAPETAN: No... i... BELISA:... rekla bi: taj mi se sviña. Dobar bi on bio suprug! FENISA: Ah, to je dobro! KAPETAN: Taj balavac! Vi se šalite, Beliso! Pogledat ću, da li je zaista otišao kući. (Poñe na verandu) Sigurno se još skiće oko kuće. Dosta mi je toga! Idem dolje i zatvorit ću ga u njegovu sobu. (Ode) BELISA: Okrutan je s njim! FENISA: O, bože! BELISA: Što uzdišeš? FENISA: Savjest me peče! BELISA: Što se dogodilo? FENISA: Ja sam te prevarila. Pismo... BELISA: Što je s pismom? FENTSA: Pismo nije pisao Bernardo, već Lucindo. BELISA: A što piše? FENISA: Smijat ćeš se, majko! BELISA: Kaži već! Ne muči moju radoznalost. FENISA: Lucindo mi piše, dabi se htio oženiti. BELISA: S kim? FENISA: S tobom! BELISA: Pokaži! FENISA: Poderala sam pismo! Pogledaj, na sasvim male komadiće. BELISA: Šteta! FENISA: Ali sve pamtim, što je bilo napisano. BELISA: Govori već! FENISA: Lucindo je pisao, da od tvoje ljepote u punom cvatu, ne može više spavati, da te još više ljubi, nego njegov otac mene i još kaže, ako bi ga ti htjela za muža, ostao bi sav imetak u porodici i tvoja djeca kao i moja, imala bi bogate roditelje! Moli te i zaklinje da nagovoriš njegova oca, da ga ne šalje u Portugal! BELISA: Do toga ne smije doći!

FENISA: Moramo sprrječiti! BELISA: Govori s Bernardom... i napiši Lucindu, ili ne... još bolje će biti da mu poručiš po njegovu sluzi, da ću ga noćas čekati na prozoru. FENISA: Pokušat ću. BELISA: Kako mi pristaje ova koprena? Ne, uzet ću radije drugu! (Ode) KAPETAN (ulazi) Feniso, mi smo sami? FENISA: Majka je u susjednoj sobi. Svakog se časa može vratiti. . KAPETAN: Pruži mi svoju ruku i dozvoli mi da te poljubim. FENISA: U čelo! Još nismo vjenčani! KAPETAN (poljubi je u čelo) Ti, čisto biće. FENISA: Jesi li zaključao Lucinda? KAPETAN: Ne, za danas još nisam. FENISA: To je lijepo od tebe. KAPETAN: Sutra putuje u Portugal. FENISA: To je najbolje rješenje. Opet se moram tužiti na njega. KAPETAN: Zar te je opet uznemirivao? FENISA: Da, i vrijeñao. KAPETAN: Vjerujem ti! FENISA: Prošle noći na prozoru moje spavaće sobe čula sam neki šušanj. Bože, kako sam se uplašila! Brzo sam se digla, bacila pokrivač preko sebe i došuljala se do same ograde... što ti je? Zašto si tako uzbuñen? KAPETAN: Od bijesa na tog balavca. FENISA: Na ogradi je bilo pismo... KAPETAN: Od njega?! (Fenisa potvrdi) No, taj će mi to platiti! FENIŠA: Ta smiri se! Sav si u groznici! KAPETAN: Da se smirim? Čekaj, derane! (Ode) FENJSA: Lucindo će shvatiti, gdje ga čeka moje pismo: Kazat ću mu sve. Morat će izjaviti, da ljubi moju majku. Tako će izbjeći progonstvu u Portugal. Majka će morati izjaviti kapetanu, da ljubi Lucinda. I on će ostati ovdje! Meni! Bože, konačno se i meni smije sreća. Zastor Sedma slika Ulica pred Gerardinom kućom. Lucindo i Hernando. HERNANDO: To nije loše. LUCINDO: Da si me vidio kako sam kleknuo pred noge svoje ljubljene, rekao bi: prekrasna slika! HERNANDO: Možda, ali svejedno bih se smijao. LUCINDO: Ipak sam se osjećao kao Tantal, koji nije mogao doseći ni jela ni vode. HERNANDO: Nije vam bilo dovoljno da ljubite njenu ruku? LUCTNDO: Njenu ruku? Kad su moje usne čeznu za njezinim usnama?! HERNANDO: Evo vašeg oca. LUCTNDO (tiho) Pustimo, da nas ne primijeti. KAPETAN (dolazi) Zašto se mjeriš na taj kut? Praviš se kao da me ne vidiš.

LUCINDO: Kad pomislim što o meni držiš, najradije bih ti rekao ne šalji me u Portilgal, već odmah u Kinu. KAPETAN: Izgleda, da se ti još tome čudiš? LUCTNDO: Oče! KAPETAN: Zaboravio si, da se želim ženiti s Fenisom. LUCINDO: To ne! Ti si mi zapovijedio da joj poljubim ruku! Naskoro će mi biti majkom. Još uvijek se ljutiš, što sam spomenuo njenu lijepu bijelu ruku? KAPETAN: Najprije »lijepa ruka«, a sada »lijepa bijela ruka«! To je sve više i više drsko! LUCINDO: Svaka stvar, pa bila još tako nevina, uzrujava te. Kaži mi već jednom, čime sam te uvrijedio? KAPETAN: Čime? A što si prošle noći kucao na njezin prozor i ostavio pismo za nju, to nije ništa? LUCTNDO: Ja? KAPETAN: Da, ti! LUCINDO: Traži da ti pokaže moje pismo. Valjda ćeš znati moj rukopis. KAPETAN: Hoćeš reći, da pismo nije tvoje? LUCTNDO: Kunem se, da o tome nemam ni pojma. Dajem ti svoju vitešku riječ, da kao zastavnik svoga kralja... KAPETAN (za sebe) Možda je ipak netko drugi...? To bi bilo još gore! LUCINDO (tiho Hernandu) Što kažeš? HERNANDO (tiho) Znači, pismo vas čeka na ogradi. KAPETAN: Pazi, dolaze strani ljudi. Govorimo o nečem drugom. Ne želim da sav Madrid priča o mojoj ljubavi. (Doristeo i Finardo dolaze) DORISTEO: Tu je, ali njegov je otac s njim. (Lucindu) Oprostite moram govoriti s vama. FINARDO: Pozovi ga na stranu. LUCINDO: Vidite i sami da sam ovdje sa svojim ocem. Slutim, zašto me tražite. Vidim to po vašoj srdžbi. (Kapetanu) Razgovarat ćemo još o tome, oče. (Lucindo i Doristeo stupe na stranu) KAPETAN: Hernando, što žele ovi ljudi? HERNANDO: To su Lucindovi drugovi. KAPETAN: Da nisu uzrok prepirke, dugovi u igri? HERNANDO: Tako što? KAPETAN: To su uvijek razlozi za svañu. DORISTEO: Ne poznajem vas, no znam, tko ste. Dolazim zbog Gerarde. LUCINDO: Ako ste zbog toga došli, gospodine, budite bez brige. Prepuštam vam je rado. DORISTEO: Ne radi se samo o njoj, gospodine. LUCINDO: O kome još? DORISTEO: O mnogo važnijoj stvari. I samo zato, što je vaš čestiti otac prisutan, krotim svoj bijes. LUCINDO: Prevarila vas je Gerarda? DORISTEO: Iz bijesa, jer vas je radi mene prezirala, odlučili ste da mi se osvetite i da pogazite moju čast. Što je to bilo s mojom sestrom Melusindom? Hoćete li zatajiti, da ste je zaveli? Sada šutite! Da, lijepa je, ali nije dosta lukava da vas prozre. Čitavu ste noć bili zajedno u Pradu. LUCINDO: Kakve mi to bajke pričate. Još nikad nisam vašu sestri vidio, a kamoli

oskvrnuo njenu čast. Nemam pojma, gdje stanuje. FINARDO (Doristeu) Da nije Gerarda slagala? DORISTEO: Nemoguće! Rekla je ime: donna Melusinda. A moja sestra stanuje ovdje nedaleko. LUCINDO: Gospodine, sada mi je sve jasno. Žena, s kojom sam onu noć bio u perivoju, moja je zaručnica. Ovih dana bit će mi ženom. Budući da je Gerarda bila ljubomorna, nisam htio da sazna ime moje vjerenice, pa sam joj dao prvo ime, koje mi je palo na pamet. Isto tako mogao sam je zvati Ines, Franciska, Klara ili Feliciana. Vašu sestru ne poznajem. DORISTEO: Na vašu riječ, gospodine? LUCINDO: Na časnu riječ kraljevskog zastavnika. KAPETAN (Hernandu) Izgleda mi, da se radi o nečem ozbiljnom. HERNANDO: Možda! DORISTEO: Zahvaljujem vam i molim vas za oproštenje. Samo još želim čuti ime vaše dame. LUCINDO: Fenisa. Moje joj srce pripada potpuno, a ona ljubi samo mene Stanuje u ulici Sanct Pedro, u kući nasuprot našoj. Za nekoliko dana ćemo se vjenčati. Gerardu sam već odavna zaboravio i ne mislim vam smetati. Oprostite, izgleda, da je moj otac nestrpljiv. Zbogom! (Odlazi) KAPETAN: Kuda je otišao Lucindo? HERNANDO: Ne znam. KAPETAN: Da ne bi došlo do dvoboja? HERNANDO: Pitajte ih. KAPETAN: Dozvolite, gospodo. Ako se ne varam, namjeravate spor izgladiti mačevima? Ja sam otac onoga kavalira, i kako ste dvojica napram jednoga, borit ću se na strani svog sina. Nas oboje smo vojnici. Ja sam kapetan, a moj je sin zastavnik. Doñite! FINARDO: Varate se! Nije došlo do spora, naprotiv, razišli smo se kao prijatelji. Bio je nesporazum zbog imena neke dame. Sada znamo koja je izabranica njegova srca. Zove se Fenisa. KAPETAN: Kako? Fenisa? FINARDO: Rekao nam je, da je ljubi i da će se skoro ženiti. KAPETAN: To vam je rekao? Podli lažac. Ja sam Fenisin zaručnik, a ne on! DORISTEO (Finardu) Onda je ipak zaveo moju sestru, prevario nas je! FINARDO: Ti si kriv! KAPETAN (Hemandu) Spakuj njegove stvari. Sutra mora napustiti Madrid i otputovati u Portugal. (Bemardo j Hemando odu) DORISTEO: Zastavnik, koji daje lažnu časnu riječ! I onda, pobjegne! FINARDO: A kakav mu je otac kavalir! I ovakvog sina ima! DORISTEO: Sada treba saznati dvije stvari: da li Melusinda zaista nije zavedena i da li je prekinuo s Gerardom. Treba joj smjesta javiti sve što se dogodilo. Tako će i ona uvidjeti kakav je plemić taj Lucindo. FINARDO: Pokucaj na njezina vrata. DORISTEO (kuca) Gerarda! Hej! Gerarda GERARDA (iz kuće) Tko zove? DORISTEO: Otvaraj! Ja sam, Doristeo! GERARDA (izlazi iz kuče) Što je? Što želiš?

DORISTEO: Slušaj, jesi li zaista jučer u noći srela u Pradu Lucinda s Melusindom? GERARDA: Šta pitaš? Sam znaš. DORISTEO: Požurio sam onda do njene kuće. Bila je zaključana. Susjedi su mi kazali, da je otputovala. Bojim se, da je to laž i da se možda kod Lucinda sakriva. GERARDA: Pa da! Zato je i kazala susjedima da putuje. DORISTEO: Kad sam s njim govorio, zakleo mi se da Melusindu ne poznaje, da je s tobom prekinuo, a svoje srce da je poklonio Fenisi. GERARDA: Ah, ta hulja! DORISTEO: Njegov nam je pak otac rekao, da je on Fenisin zaručnik, a ne njegov sin. GERARDA: To je rekao stari tek onako. Valjda ne misliš, da će tako stari čovjek... Ne budi lud! Zar ništa ne naslućuješ? Mislio je da ti ljubiš Fenisu. DORISTEO: Kako? Ja? GERARDA: I mira radi rekao je, da je on vjerenik. Stari je mislio da se ti prepireš s Lucindom radi Fenise. Bilo je od njega lukavo, što se on predstavio kao Fenisin zaručnik. DORISTEO: I to je moguće. Samo što moja čast traži jače dokaze. GERARDA: I ja moram doznati istinu. Potražit ću Fenisu u njenoj kući. DORISTEO: T ti misliš, da će ti se povjeriti? GERARDA: Hoće! Ja ću pred tobom bježati i skloniti se u njenu kuću. Reći ću, da si mi muž i da mi se groziš bodežom. Ti ćeš otići, a ja ću ostati kod Fenise i pričat ću joj da ljubim Lucinda, koji me prezire. Ti da me hoćeš zbog toga ubiti. Ako te Lucindo nije prevario, Fenisa će te pozvati i reći će ti, da se misli doskora udati za Lucinda i da nemaš razloga za ljubomoru. DORISTEO: Prevejana si Gerarda! GERARDA: Ako budemo nasamu, reći će mi istinu. Doñi sutra po mene, Doristeo, a sada zbogom! (Ode u kuću) DORISTEO: Oh, žene, žene! Tko se u lukavstvu može mjeriti s vama? More nema toliko valova, koliko vi posjedujete lukavosti, prevejanosti i varljivosti! Zastor TREĆI ČIN Osma slika Pred Belisinom kućom. Zvjezdana noć. Luoindo i Hemando dolaze. Lucindo nosi crnu pelerinu sa zlatnim ovratnikom i šešir s perjanicom. LUCINDO: I tako im je moj otac rekao, da Fenisa nije moja zaručnica već njegova. HERNANDO: Što se to mene tiče. Ta ja sam Melusinda. Recite mi radije da li ste našli pismo? LUCINDO: Da, tačno onako, kako mi je otac po Fenisinu nalogu javio. HERNANDO: A što vam piše? LUCINDO: Neka izigravam što veću ljubav prema Belisi! HERNANDO: Kako? Prema majci? Nevjerojatno!

LUCINDO: To nije sve. Moram isprositi njenu ruku. HERNANDO: Ha, ha, ha, njenu ruku! LUCINDO: Ne smij se! Pazi da nas ne čuje. Sada će doći na prozor. HERNANDO: I to sve zbog vašeg puta! Dobar potez. Hoćete li govoriti s njom? LUCINDO: Ja ne! To ćeš učiniti, ti. Dok se ti budeš udvarao majci, ja ću razgovarati s Fenisom. HERNANDO: Što da pričam staroj? LUCINDO: O ljubavi. Sad pokaži, što znaš. Zavrti joj mozak. HERNANDO: Nije loše, samo sumnjam da će mi uspjeti. U tom odijelu ne izgledam baš kao plemić. Dajte mi svoj ogrtač. LUCINDO: Evo ti i šešir. (Lucindo prebaci Hernandov ogrtač i metne kapu) Baš sam bijedan kavalir. HERNANDO: Eto, vidite, odijelo čini čovjeka. LUCESTDO: Tiho! Otvara se prozor. (Na prozoru se pojave Fenisa i Belisa) BELISA: Makni se Feniso. Želim vidjeti Lucinda i razgovarati s njim. FENISA: Zar je već došao? BELISA: Vidim dva muškarca. Čini mi se da gledaju u naš prozor. FENISA: Da, majko, to su oni. Ostavit ću te samu. Ako mi dozvolite govorit ću s njegovim slugom. Bernardo mi je rekao da mu nešto poručim. . BELISA: Dobro, dobro, samo mi tu ne smetaj. LUCTNDO: Kuda je nestala Fenisa? HERNANDO: Majka ju je otjerala. BELISA (Hernandu) Jeste li to vi, Lucindo? HERNANDO: Oh, gospo, kako me još možete nazivati Lucindom. Ja nisam više ja! Vi ste me ispunili i samo vi još živite u meni. Ni moje srce nije više moje. Vi, vi ste me podigli u nebeske visine. (Lucindu tiho) Je li tako dobro? LUCINDO: Samo nastavi. BELISA: Lucindo, možda vam izgleda čudnovato, da sam se ja, Fenisina majka, zagrijala za vas. Ta vi ste sin čovjeka, koji uzima moju kćer. Ali sada, kad ste se u mene zaljubili, moram vam priznati, da je u mom srcu usplamtio mladenački žar ljubavi. Ja vas ljubim! Jesam li vam draga i lijepa? HERNANDO: Kako možete ovako što pitati, ljubljena Beliso? (Fenisa otvara drugi prozor) FENISA: Lucindo, Lucindo! Doñi bliže. Pusti Hernanda da očarava moju majku, željnu ljubavi. HERNANDO: Moj otac poklanja ljubav pupoljku, Fenisi. Ja, mlad i poletan, klečim u ljubavi pred vama, rascvjetalom ružom. FENISA: Moram se svladavati, da ne prasnem u smijeh! HERNANDO: Vaš stas kao u kraljice! Kao kakva katedrala! Vaše divno lice, vaše žive oči, vaš zvučan glas! Kad mi govorite, kao da slušam glas zvona, a vaše usne vape za slašću, koju vaša čednost i sramežljivost sputava! Dajte mi svoju ruku, da je poljubim i tako kraj vas zaboravim sve brige ovoga svijeta. (Belisa mu pruži ruku, koju on ljubi, i dalje govore tiho) LUCINDO: Jesi li čula? FENISA: Bojim se; da ne primijeti, da joj se ruga. LUCINDO: Kaži mi, Feniso, što će biti s našom ljubavlju? Ako mi te moj otac ugrabi?

BELISA (Hernandu) Ne boj se, Lucindo! Misli na to. Tvoji te putovi vode k meni, a ne u Portugal! FENISA: Vjeruj u našu dobru zvijezdu i ne boj seda će nas rastaviti. Majka će nam pomoći. LUCINDO: Dani prolaze i tvoje se vjenčanje približuje. Vjerujem u tvoju dosjetljivost, samo da i tebe snaga ne izda. FENISA: Znam, da mi pripadaš, kao i ja tebi. Pronaći ću način da poremetim želje naših roditelja. Bogat si i imaš prijatelja. U krajnjem ću slučaju pobjeći s tobom. Znaš me samo kao lukavu i zaljubljenu. No, ja sam od sada žena, koja znade braniti svoje pravo. LUCINDO: Ako se odlučiš pobjeći sa mnom, nećeš se kajati. Spremi još noćaš svoj nakit i svoje haljine. Sutra ću doći po tebe. Ne bojim se ni svog oca ni tvoje majke. BELISA: Ne, vjeruj mi, ne ce te poslati u Portugal. HERNANDO: Da se stari čovjek ovako zaboravlja, to još nisam čuo. Tvrdi, da sam napastovao Fenisu, da tražim danju i noću priliku da joj mogu o ljubavi govoriti, da je siijedim čak u crkvu i da dolazim pod njen prozor. Iz ljubomore me šalje u Portugal. BELISA: Reci, zar zbilja nisi u nju zaljubljen? HERNANDO: Ja? Zaljubljen u Fenisu? Ako je to istina, neka me na mjestu proguta zemlja! Kunem se, da se u životu niikada nisam za nju brinuo, nikad s njom o ljubavi govorio! Nikad! LUCINDO: On se može na sve to zakleti! BELISA: Dragi, sretna sam, presretna! HERNANDO: Dobro! A sada još nešto: imaš li što da prigrizem? Uvijek kad se jako uzbudim, osjećam glad. Čudno je to. BELISA: Kako? Gladan si, dragi? HERNANDO: Strašno! BELISA: Šteta! To što imam kod kuće, nije dosta fino za tebe. Sutra ću ti prirediti zakusku, kao za kakvog kneza. Reci, voliš li paštete, dragi? Ili... znaš eto, moji slatkiši su poznati u Madridu. Ni na dvoru ne ćeš dobiti takvu kremu iz bresaka! Ili moja torta iz krušaka?... što želiš? HERNANDO: Teleće tripe sa sokom od luka. Ali moraju biti dobro isprane. BELlSA: To ti je namilije jelo? Priredit ću ti ih. A što se čistoće i dobrog ukusa tiče, to prepusti meni. HERNANDO: Izvrsno! LUCINDO: Jesi li vidjela ovakvog gada? I to u moje ime! BELISA: Puna ljubavi ću ti to prirediti. HERNANDO: Već gutam sline, draga. BELISA: Tako to voliš? HERNANDO: Onaj koji udovicu voli, voli i njeno kuharsko umijeće. LUCINDO: Hej, dolaze ljudi, hej! BELISA: Tko to viče? HERNANDO: Moj sluga. Upozorava nas da dolaze ljudi. Ostaj zbogom! BELISA: Laku noć i slatko snivaj o, meni! (Ode) HERNANDO: Ako mi se pojaviš u snu, proklet ću ovu noć. FENISA: Zbogom, Lucindo! I sjeti me se noćas! HERNANDO To si izveo majstorski! (Ode)

LUCINDO: Teleće tripe! Kako se usuñuješ tako što? HERNANDO: Ne ljuti se, gospodaru. Vi ste mi odredili tešku službu, pa treba da se i nahranim! Deveta slika U Belisinoj kući. Na pozornici su Belisa, Fenisa i Bernardo. BERNARDO: Da sam to znao, ne bih ga bio otjerao iz vaše kuće. BELISA: Sada znate sve... ! BERNARDO: Ova bi me bračna veza veoma obradovala. Želim vam od srca svu sreću. BELISA: Svu nesreću, miislite kad ga tjerate u Portugal! BERNARDO: Da sam samo slutio, da Lucindo vas ljubi, sam bih bio došao k vama i isprosio vas za njega. Ta bračna veza može biti Fenisi samo od koristi. Zamislite, ako se moj sin oženi s vama, majkom moje zaručnice, bit će mi vlastiti sin otac, a vaša kći Fenisa bit će ubuduće Lucindu majka i ako je moja žena, kad se udate za Lucinda, vama svekrva, ali ja ću ipak biti vaš zet. Vi kao Lucindova žena bit ćete Fenisi ne samo majka, već i snaha... (Zbunjuje se) To nije baš tako jednostavno, no s malo dobre volje naučit ćemo se na to...! BELISA: Ne mogu vam reći, koliko ste mi briga zadali, kad ste odlučiii Lucinda poslati u Portugal. FENISA: Bio si prestrog! BERNARDO: Nisam mogao savladati svoj bijes. FENISA: Zar si ga iz ljubomore htio maknuti odavde? BERNARDO: Eh! (Za se) Što da kažem? Znam već! (Brzo) Ne! Bio sam zabrinut za njega. Neka žena imenom Melusinda ludo je zaljubljena u Lucinda. Bio sam slučajno prisutan, kad su ga htjeli zbog toga izazvati na dvoboj. Nastradao bi, da ga ja nisam spasio. BELISA: On ljubi drugu? BERNARDO: Neee! Tako mi se samo pričinilo. Ali to ne mora biti istina. Oprostite, zaboravio sam na vašu ljubav! Idem smjesta po njega! (Ode) BELISA: Ta to je strašno! FENISA: Ja sam izvan sebe! BELISA: Dijete moje, ako je to istina, onda me je prevario. FENISA: Još uvijek manje tebe nego mene! Zakleo mi se da ljubi samo... BELISA: Koga? FENISA: No, tebe! Hajde, majko, ne vjeruj sve, što ti kapetan priča. Iz ljubomore ni sam više ne zna što blebeće. BELISA: Da, stvara nam samo neprilike. (Vani vika) Tiho! što je to? Neki strani glasovi. GERARDA (uleti u sobu. Za njom Doristeo s bodežom. Gerarda je prekrila lice koprenom) U pomoć! Pomozite mi, plemenite dame, ubit će me! DORISTEO: Tko će te zaštititi, nevjernice! BELISA: Stanite! Stanite! Ne prolijevajte krvi!.... FENISA: Zašto je zlostavljate? Umirite se! BELISA: Gospodine, molim vas da poštujete moju kuću. Spremite bodež. DORISTEO: Oprostite! Da nema vas, probo bih joj srce. GERARDA: Sebe bi ubio, jer samo tebe nosim u svom srcu.

DORISTEO: Ne kuni se krivo! FENISA: Umirite se! Ne znate, što govorite. BELlSA: Dodite sa mnom u susjednu sobu. Ispričat ćete mi, što se dogodilo. To će vas smiriti. DORISTEO: Hvala vam, plemenita gospo. BELlSA: A dama neka ostane ovdje kod moje kćeri. (Ode s Doristeom, koji sav očaran gleda Fenisu) FENISA: Nebo vas je spasilo! GERARDA: Još sva dršćem. O bože moj, kuda ću? FENISA: Ne bojte se! Ispričajte mi svoju bol. GERARDA: Pokušat ću! Slušajte. Nesretno sam stvorenje. Moji su me roditelji, još kad sam bila dijete, doveli iz Burgosa ovamo u Madrid. Tu sam odrasla i ovaj se čovjek sa mnom oženio. Protiv moje volje. Strašan je pakao moj brak i htjela sam se već ubiti... FENISA: Ne govorite tako! GERARDA: Ne znate vi, što žnači dijeliti stol i krevet s mužem, koji je po danu lopov, a u noći satana. U mojoj mi se tami pojavio tračak nade i upoznala sam mladog zastavnika, kojemu sam poklonila srce i dušu. Šesnaest mjeseci trajala je naša sreća. Kako je moj muž uvrebao našu vezu, ne znam... Znam samo, da me je dao pratiti na svakom koraku, dok to nije konačno primijetio i moj Lucindo. Tako se naime zove moj zastavniik. FENISA (za sebe) Dakle ipak! GERARDA: Od onda me izbjegava, a danas sam doznala da se misli ženiti s nekom djevojkom Fenisom, koja je, tako pričaju, jako lijepa i mudra. Kad sam to saznala, iz očaja sam pobjegla od kuće. Na ulici sam srela svog muža, i posvadili smo se. Znam, da u ovoj ulici stanuje Lucindo, a i Fenisa. Možda je znate? FENISA: Zar vas Lucindo ljubi? GERARDA: Znate ga? FENISA: Bolje bi biio, da ga nikada nisam upoznala... GERARDA: Ili da vam ja nikada nisam upala u kuću. Ali kako sam to mogla znati? FENISA: Vaša nesreća nije tako strašna, kao istina, koju sam od vas doznala. Ja sam Fenisa. Svu sam mu ljubav poklonila. Morali smo se vjenčati tajno. Nesretnik! Da je tako nizak, nisam ni slutila. U pravi ste čas došli. Još ću se danas razići s njim i udati za njegova oca. A vi, ako ga želite, ja vam ga prepuštam! GERARDA: Jao meni! Vi ste Fenisa? Još i ta nesreća! Takve hulje još nije zemlja nosila. FENISA: Gotovo! Svemu je kraj! Sve moje nade, sve moje sanje, sve je propalo. Kako se zovete? GERARDA: Donna Melusinda. FENISA: Onda je kapetan govorio istinu. čula sam već o vama. Sada mi je sve jasno. GERARDA: Ne dozvolite mu više da prekorači vaš prag. Ne dajte da vam blati čast. FENISA: Ne bojte se! GERARDA: Predugo vas zadržavam. Ako mi dozvolite, odlazim. Sklonit ću se kod svoje sestre. Zbogom! (Ode) FENISA: Bože, bože, zašto mi nisi uštedio taj udarac? Svi moji sni, sve moje želje i nade, sve je to sada uništeno i propalo. Ne plači, srce moje! Izgubili smo sreću, koju nikad nismo ni imali. Zaboravimo, zaboravimo sve! LUCINDO (ulazi) Doñi, draga. Kola čekaju da nas odvezu u susret našoj sreći. Sve, što sam ti obećao, ispunio sam. Što ti je?

FENISA: S tobom da bježiin? Što misliš? Kako to govoriš sa mnom? LUCINDO: Feniso draga, što ti je? Jučer smo tako ugovorili. FENISA: Radije mi kaži, s kojom si to ženom ugovorio bijeg? LUCINDO: Pa ti si jučer bila... FENISA: Da, bila sam... LUCINDO: No, i što smo se dogovorili? FENISA: Da ćeš se ti oženiti mojom majkom, a ja ću se udati za tvoga oca. LUCINDO: Ja tvojom majkom? FENISA: Izjavio si pred svjedocima, da ćeš se oženiti mojom majkom. LUCINDO: Ti si me, znači, prevarila! FENISA: Ne ja tebe, već ti mene! A sada dosta. Moju će ruku imati tvoj otac, a tebi neka bude moja majka. LUCINDO: Feniso, reci mi, što sve to znači? Sjeti se? Ti si bila ona, koja mi je govorila o ljubavi i slala mi poruke. Ti si izmislila moju tobožnju ljubav prema tvojoj majci. FENISA: Udat ću se za tvog oca. To sam odlučila. Ako ti se moja majka ne sviña, koja je svakako kreposnija od Melusinde, potraži sreću kod koje druge. LUCINDO: Ti si ljubomorna. Melusinda je izmišljeno ime. Slušaj me, Feniso, Hernando je odigrao ulogu Melusinde, i to za šalu. Vjeruj mi! Doñi sa mnom. Nagradi me za moju vjernost. Ne poznajem nijedne done Melusinde, nikada je u životu nisam vidio. Zaklinjem se. FENTSA: Sada znam, kakav si. Ne pretjeruj, da ne izgubim još ono malo poštovanja za tebe. Još danas postat ćeš mi otac, a muža moje majke dužna sam poštovati. LUCTNDO: Zar ti je pamet stala? FENISA: Ne boj se ti za mene. Ne viči na mene. Ili hoćeš da zovnem svog supruga da me zaštiti? LUCINDO: Ubit ću se! FENISA: Ludost! LUCINDO: Zar zaista ne vjeruješ u moju ljubav? U moju vjernost? U moja obećanja? Pokajat ćeš se! Da, pravo imaš, zagrli samo mog oca! On to i zaslužuje. I ja ću te priznati kao majku. Ali ne ovdje. U Portugalu u progonstvu, kamo me otac šalje zbog moje ljubavi! Zbogom! (Ode) FENISA: Ne! Stoj! Čekaj!... Lucindo... Ne, Ne. Idi samo varalice! HERNANDO (uñe) Feniso, samo riječ. FENISA: Hernando?... Ti?... HERNANDO: Što se dogodilo, zaboga? Lucindo je projurio kraj mene, a u vašim očima blistaju suze. Zar moj gospodar nije došao po vas? FENISA: Ne! Svemu je kraj! Kraj! HERNANDO: Zašto? FENISA: Ne želim za muža čovjeka, koji ljubaka s tuñom ženom. A tko je ta donna Melusinda, koja je Lucindu zavrtila mozak? HERNANDO: Zar je ta šala doprla do vas? FENTSA: Kakva šala? HERNANDO: Ta ja sam, Melusinda! Jedne sam noći, da rasrdim jednu ženu, sjedio s Lucindom u Pradu, zagrnut u šal i koprenu. Ta se žena zove Gerarda, a ne Melusinda. Ona je strašna zmija, koja je mog gospodara proganjala svojom ljubavlju.

FENISA: Bila je ovdje. HERNANDO: I slagala vam. Jedno znam pouzdano, da Lucindo samo vas ljubi. Što da mu kažem? FENISA: Ne znam. Idi! Čujem korake. Netko dolazi. Moja majka! HERNANDO: Idem! Bog budi s vama! (Ode. Belisa uñe) BELISA: Ljubomorni je kavalir izašao na stražma vrata. FENISA: Što ti je pričao? BELISA: To ti ne mogu kazati. FENISA: Možeš! Na sve sam spremna. BELISA: Ali ovo! Zaljubio se u tebe! FENISA: Tako brzo! BELISA: Čuj! Rado bi se oženio tobom! FENISA: Ta on je oženjen. BELISA: Nije! Ona je žena čitavu tu priču izmislila. Sve je laž! FENISA: Bolesna sam od njene priče! BELISA: Iz ljubomore je to učinila. Onaj kavalir mi je sve to priznao. FENISA: Na koga je ljubomorna, majko? BELISA: Na Lucinda. FENISA: Tako? Baš je Lucindu stalo do nje! BELISA: Da, da. Bojim se... FENISA: No, i to je prošlo! Osvjedočila sam se, da su bile klevete. (Za sebe) Još večeras bit će moj muž! (Majci) Ne žalosti se, draga majko, sada barem znamo, da je ona žena lagala. U meñuvremenu bio je Lucindo ovdje i kleo mi se da ljubi samo tebe. BELISA: Da, zaista? FENISA: Tako mi je rekao. Govorio je o tebi sa svojim ocem, koji misli, da vaša veza nije baš najukusnija. I zato se Lucindo želi još noćas s tobom tajno vjenčati. BELISA: Od samog početka sam slutila, da će se kapetan protiviti našoj sreći. Boji se, što će zlobnici govoriti, da se ja udajem za njegova sina. A to ne misli, kako će se šuškati, što se stari ženi s tobom? O sebi ne misli! Takvi su muškarci! FENISA: Još noćas posjetit će te Lucindo u tvojoj sobi. BELISA: Kako? Kako ti to misliš? FENISA: Onda još samo od tebe ovisi, hoćeš li biti njegova žena ili ne. BELISA: Reci mu, da sam spremna! Hoće li skoro noć? FENISA: Idi, pripremi sve i šuti! BELISA: Oh, kako sam sretna! Već sam izvan sebe od nestrpljivosti. Svu ću sobu namirisati. FENISA: Da, da, majko, učini tako. (Belisa ode) Tako! Ta mala varka će mi pomoći da opet pre dobijem Lucinda. KAPETAN (ulazi) Jesi li to ti, draga Feniso? FENISA: Čekam te. Gdje je Lucindo? Majka bi već htjela da se obavi vjenčanje. KAPETAN: Kako? Koje vjenčanje? FENISA: Tvoje i moje... KAPETAN: Tako je, nemamo što čekati. I onako je život kratak, a i sreća nije tako česta, kao razočaranje. FENISA: Otkrila sam svoju zabludu. Kavalir, koji je sinoć kucao na moj prozor, nije bio Lucindo.

KAPETAN: Zaista! FENISA: Sada sam doznala da je to bio neki drugi. Zato te molim, idi k Lucindu i kaži mu, neka noćas točno u jedanaest čeka pred našom kućom. Sinoć u to doba pokušao je onaj nepoznati otvoriti kućna vrata. Moja je soba upravo kraj ulaznih vrata. Mislio je, da će se ušuljati u moju spavaću sobu. Zamisli samo, kakva se nesreća mogla dogoditi. KAPETAN: Koje li drskosti! Ja ću noćas sam stražu stražiti pred kućom. FENISA: Ne, dragi, ti ćeš se noćas odmarati u mom zagrljaju, u mojoj sobi tajno! Samo te molim, ni riječi o tome, da ne bi majka saznala. KAPETAN: Zanijemit ću kao noć! Bit ću nježan i vatren. Feniso, draga, dodi na moje grudi! FENISA: Ne sada! Mogla bi nas iznenaditi majka. Samo te još jedno molim, ogrni se tako, da te nitko ne prepozna. I još nešto, nemoj se smijati... ali ne sviña mi se tvoja brada. Mala bradica, kakvu nosi Lucindo, bolje bi ti pristajala i mladim bi te činila. KAPETAN: Pravo imaš! Tvoja mi je želja zapovijed. FENISA: A sada idi i kaži Lucindu, da noćas straži pred našom kućom. KAPETAN: Hoću! Skoro ćeš biti moja. Ne mogu ti kazati koliko čeznem za tvojim mladim zagrljajem! Deseta slika Pred Belisinom kućom. Lucindo sjedi na klupi pred kapetanovom kućom. Hernando stoji kraj njega. LUCINDO: Svemu je kraj! HERNANDO: Što kažete? LUCINDO: Svemu je kraj! HERNANDO: Ne vjerujte! LUCINDO: I ti ćeš konačno uvidjeti, da je varljiva kao i sve ostale žene. HERNANDO To mi kažete samo zato, da vam opjevam sve njene vrline. Zar ste je zaveli? LUCINDO To ne ću preživjeti. Htio sam je ugrabiti, kako smo se to sinoć dogovorili, ali danas nije htjela o tome ni čuti. Umalo da me nije izgrdila... HERNANDO: A tako? Znam što muči! Ljubomorna je! LUCINDO: Zašto? HERNANDO: Ziog Melusinde. LUCINDO: Pokušao sam joj objasniti. Uzalud! Konačno je svemu tome kriva ljubav. KAPETAN: (izlazi iz svoje kuće) Što tu sjedis? Zar nemaš pametnijeg posla? LUCINDO: Sutra putujem. KAPETAN: Nije loše. Znači, da nakon vjenčanja s Belisom kaniš otputovati. LUCINDO: Sve je to bila zabluda. KAPETAN: Dao si riječ i ostat ćeš ovdje. Saznao sam konačno, tko to u noći uznemiruje Fenisu. Neki nepoznati mladić. LUCINDO: Opet su ti slagali. KAPETAN: Tiho! Fenisa mi je to sama kazala. Pokušavao je otvoriti kućna vrata, no

kako je njena soba tik ulaznih vratiju, mislio je da će se moći ušuljati k njoj. Ali je ona to primijetila i zvala u pomoć. Zato me je molila da ti naložim, da stražariš noćas u jedanaest pred njenom kućom. LUCINDO: Ako je to tvoja zapovijed, slušat ću! KAPETAN: Žurim, brijač me čeka. (Vrati se u kuću) LUCINDO: Hernando, još ću se noćas ženiti. HERNANDO: Što vam je? Sasvim ste se promijenili. LUCINDO: Zar ne shvaćaš? Fenisa je uvidjela, da je sve samo nesporazum. Poručuje mi po mom ocu, da će noćas biti kuća otvorena. HERNANDO: I da vas očekuje u svojoj sobi, koja je odmah do ulaza. Gospodaru, još noćas bit ćete joj muž! LUCINDO: Brzo u kuću! Uzmi mač, jer ćeš noćas stražariti pred njenom kućom. (Lucindo i Hernando odlaze. Dolaze Finardo i Doristeo) FINARDO: Mislim, da je tvoja sumnja o Melusindi neosnovana. Priznaj radije, da si zaljubljen u Fenisu i da me zbog toga vučeš ovamo. DORISTEO: Sve je to Gerarda izmislila. Kad sam izigravao ljubomornog muža, vidio sam Fenisu, zaljubio se u nju i zaprosio je u njene majke FINARDO: Tiše! Tu smo pred njenom kućom. DORISTEO: Da, pred rajeni. FINARDO: Ti bi se htio oženiti Fenisom? DORISTEO: Ako bi nie htjela. FINARDO: Je li ona iz ugledne kuće? DORISTEO: Iz najuglednije! FINARDO: A ima li novaca? DORISTEO: To me se ne tiče. Najbolji su miraz vrline. (Bernardo izpzi iz svoje kuće. Nema više bijele brade, već malu bojadisanu bradicu, kao Lucindo. Praii ga sluga) KAPETAN (sluzi) A onda se vrati kući. FINARDO: Nekoliko ljudi dolazi. (Bernardo prekrije lice ogrtačom. Isto to učine Doristeo i Finardo) DORISTEO: I zakrabuljio se! FINARDO: Pošao je prema njenoj kući. DORISTEO: Ali ući neće! SLUGA: Da vas pričekam? KAPETAN: Nije potrebno. Tu su već naručeni stražari. SLUGA: Tko to? KAPETAN: Lucindo i Hernando. (Ode u Belisinu kuću) FINARDO: Gledaj, ušao je u kuću. DORISTEO: O, bože! FINARDO: Kreposnom, netaknutom anñelu... SLUGA: Dozvolite mi da vam pravim društvo? FINARDO: Ne, idi! SLUGA: Oprostite!, Pa to nisu ni Lucindo ni Hernando! (Ode) FINARDO: Najbolji su miraz, vrline! DORISTEO: Pomozi mi bože! FINARDO: Pazi! Šuti! Dolaze još dvojica. (Hernando i Lucindo dolaze iz kapetanove

kuće. I oni pokriju lica) LUCINDO: Koljena mi drhću. Brzo, samo brzo. (Nestanu u Belisinoj kući) DORISTEO: To je javna kuća! FINARDO: Ali puna kreposti! Ne zaboravi! DORISTEO: Koliko žena može biti u toj kući? FINARDO: Vidjet ćemo! Evo još jedan kavalir. Vjerujem, da nisu još sva mjestanca zauzeta. Sklonimo se! (Sakriju se, dolazi Gerarda u muškom odjelu) GERARDA: Tako ću sama vidjeti, da li i noću uzdiše pod njenim prozorom. Evo Lucinda! U dobar čas. Jesi li ti to, izdajice? DORISTEO: Stoj! Tko si? GERARDA: Ja sam, Lucindo! DORISTEO: Tko? Šta? Gerarda, ti? GERARDA: Da, ja sam. Ali nemoj misliti, da ljubim tebe. Ja pripadam Doristeu. DORISTEO: Tako? Meni? GERARDA: Ti ovdje! Koga tražiš? DORISTEO: Tebe, Gerarda! Zašto si presvučena u muško odijelo? GERARDA: Ne mogu kao žena noću švrljati gradom. FINARDO: Oboje ste ovdje po istom poslu. Fenisa vam ne da spavati, zar ne, Gerardo? GERARDA: Doristeo, ti vrebaš Lucinda? DORISTEO: Tako je! Došli smo da vidimo, što se ovdje dogaña. I lijepe smo stvari vidjeli. U ovu su kuću ušla već tri muškarca. A još bi bilo mjesta za tridesetoricu. GERARDA: Kako bismo samo doznali tko je sve unutra? DORISTEO: Vikat ću »vatra«. FINARDO: Da, da, vatra grije mladence. Naprijed: Vatra! Vatra! DORISTEO Vatra! SVI (viču) Vatra! BELISA (u kući) U pomoć! Susjedi, u pomoć! Feniso, brzo, digni se... FENISA (u kući) Vatra! Vatra! DORISTEO: Kad bi se barem kuća srušila! LUCINDO (u kući) Donesite baklju! . . FENISA (u kući) U pomoć! U pomoć! (Iz kuće iztete nedovoljno odjeveni: kapetan i Belisa, Lucindo i Fenisa i na kraju Hernando s bakljom) KAPETAN: Vatra! Gdje gori? BELISA: Što se zapravo dogodiio? LUCINDO: Gori! FENISA: U pomoć! HERNANDO: Gospodaru, vidite li gdje plamen? GERARDA: Kako dolaze toliki muškarci noću u kreposnu grañansku kuću? BELISA: Ja sam s mojim suprugom. KAPETAN: Ja sa ženom, koju mi je bog odredio! BELISA: Za ime božje, što to znači? Ti nisi Lucindo? KAPETAN: Belisa? Vi? Kod vas sam bio? BELISA: Feniso! Što to znači? Govori! FENISA: Lucindo je moj muž! BELISA: Tako ti svoju majku varaš?

KAPETAN: Lucindo, sine, u što si to svog oca uvalio? LUCINDO: Oprosti mi, oče! Ljubim Fenisu i ona mi je već odavna poklonila svoje srce. Ljudi. prosudite, pa bili prijatelji ili neprijatelji, zar nije pametnije da se moj otac oženi iskusnom i vrijednom Fenisinom majkom, koja pristaje uz njega, nego Fenisom, mojom jedinom ljubavi? GERARDA: Došla sam ovamo po drugom poslu, ali istini za volju moram priznati, da ocu bolje pristaje majka, a tebi Lucindo kćerka. DORISTEO: Plemenito i mudro si govorila. Slažem se s tobom. FINARDO: I ja! Bog vas sve blagoslovio! LUCINDO: Pruži mi svoju ruku, Feniso! FENISA: I svoje usne! KAPETAN: Oprosti mi, Beliso, što nisam do sada primijetio, da si još tako... hm... sada osjećam, da te ljubim! BELISA: Ah, Bernardo, ovakav snažan kapetan bio je oduvijek moj ideal! KAPETAN: A sada ćemo slaviti. Sve vas zovem u kuću. Beliiso, pripremi veselu gozbu i daj da se svi radujemo! Iznesi nam najbolje vino i sve što imaš finog u kući, donesi nam na stol! Ah, da barem mogu vola nabosti na ražanj. Sretan sam, što je sve tako dobro ispalo i što sam se riješio i jubomore! FENISA: Dragi! (Zagrle se) KAPETAN: Golubice! BELISA: Mišiću moj, daj da se ogrijem na tvom poletnom srcu! (Zagrljaj. Svi odlaze u kuću) HERNANDO: Idem i ja! (Publici) A vi, ako vam se svidjela komedija, koju je napisao Lope zaplješčite. I to čestito! Kraj