Lumengentium(1964.)Prvo poglavlje: Otajstvo Crkve1. ProslovSvjetlo naroda je Krist pa stoga ovaj Sveti sabor, sabran u Duhu Svetom, arko eli njegovom svjetlou, koja odsijeva na licu Crkve, prosvijetliti sve ljude navjeujui evanelje svemu stvorenju (usp. Mk 16, 15). A budui da je Crkva u Kristu na neki nain sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda, ona kani slijedei nauk prethodnih koncila svojim vjernicima i cijelomu svijetu tonije obrazloiti svoju narav i svoje sveope poslanje. Okolnosti sadanjega vremena nadodaju toj zadai Crkve jo veu hitnost kako bi, naime, svi ljudi danas tjenje povezani raznim drutvenim, tehnikim i kulturalnim svezama takoer postigli puno jedinstvo u Kristu.2. Oev plan spasenja svih ljudiVjeni je Otac posve slobodnom i tajnom odlukom svoje mudrosti i dobrote stvorio sav svijet. On je odluio uzdii ljude da imaju udjela u boanskom ivotu, a kad su u Adamu pali, nije ih napustio, nego im je uvijek pruao pomo za spasenje imajui u vidu Krista, Otkupitelja, koji je slika Boga nevidljivoga, prvoroenac svega stvorenja (Kol 1, 15). Sve je izabrane Otac ve od vjenosti unaprijed poznavao i predodredio ih da budu suoblieni slici njegova Sina, da on bude Prvoroencem meu mnogom braom (Rim 8, 29) . One, pak, koji vjeruju u Krista, odluio je sazvati u svetu Crkvu, koja je ve od postanka svijeta bila unaprijed slikovito prikazivana, u povijesti izraelskoga naroda i u Starom savezu1 udesno pripremana, u posljednja vremena ustanovljena te izlijevanjem Duha Svetoga oitovana, a na koncu e vjekova biti slavno dovrena. Tada e, kao to se ita kod svetih otaca, svi pravednici tamo od Adama, od pravednoga Abela sve do posljednjega izabranoga, biti sabrani u sveopoj Crkvi kod Oca.

3. Poslanje SinaDoao je, dakle, Sin, poslan od Oca, koji nas je u njemu izabrao prije postanka svijeta te nas predodredio za posinstvo jer mu se svidjelo u njemu sve obnoviti (usp. Ef 1, 4-5 i 10). Stoga je Krist, da bi ispunio Oevu volju, na zemlji ustanovio nebesko kraljevstvo te nam objavio svoje otajstvo i svojom nas poslunou otkupio. Crkva, dnosno u otajstvu ve prisutno Kristovo kraljevstvo, Bojom snagom vidljivo raste u svijetu. Taj poetak i rast naznaeni su krvlju i vodom, koje izlaze iz otvorenoga boka raspetoga Isusa (usp. Iv 19, 34), a i unaprijed su navijeteni Gospodinovim rijeima o njegovoj smrti na kriu: A kad ja budem podignut sa zemlje, sve u privui k sebi (Iv 12, 32 gr.). Kad god se na oltaru slavi rtva kria, kojom je Krist, naa Pasha, bio rtvovan (1 Kor 5,7 ), vri se djelo naeg otkupitelja. Ujedno se sakramentom euharistijskog kruha posadanjuje i ozbiljuje jedinstvo vjernika, koji tvore jedno tijelo u Kristu ( usp. 1 Kor 10,17). Svi su ljudi pozvani na to jedinstvo s Kristom, koji je svjetlost svijeta, od kojega potjeerno, po kojemu ivimo i kojemu teimo.

4. Duh posvetitelj CrkveA poto je bilo dovreno djelo koj je Otac povjerio Sinu da ga izvri na zemlji (usp. Iv 17, 4), poslan je Duh Sveti na dan Pedesetnice da Crkvu bez prestanka posveuje te vjernici tako po Kristu u jednom Duhu imaju pristup k Ocu (usp. Ef 2, 18). On je Duh ivota ili vrelo vode koja struji u vjeni ivot (usp. Iv 4, 14; 7, 38-39); po njemu Otac oivljuje ljude umrle zbog grijeha, sve dok njihova smrtna tijela ne uskrisi u Kristu (usp. Rim 8, 10-11). Duh prebiva u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu (usp. 1 Kor 3, 16; 6, 19), u njima moli i svjedoi o njihovu posinstvu (usp. Gal 4,6; Rim 8, 15-16 i 26). Crkvu, koju uvodi u svu istinu (usp. Iv 16, 13) i ujedinjuje u zajednitvu i sluenju, razliitim je hijerarhijskim i karizmatskim darovima oprema i vodi te je resi svojim plodovima (usp. Ef 4, 11-12; 1 Kor 12, 4; Gal 5, 22). Snagom evanelja ini da se Crkva pomlauje te je neprekidno obnavlja i vodi k savrenom sjedinjenju s njezinim zarucnikom. Duh, naime, i Zarunica govore Gospodinu Isusu: Doi! (usp. Otk 22, 17).Tako se sveopa Crkva pokazuje kao puk okupljen polazei od jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga.

5. Kraljevstvo BojeOtajstvo svete Crkve oituje se u njezinu utemeljenju. Gospodin je Isus, naime, dao poetak svojoj Crkvi propovijedajui Radosnu vijest, to jest dolazak kraljevstva Bojega, od vjekova obeanoga u Pismima: Ispunilo se vrijeme i pribliilo se kraljevstvo Boje (Mk 1, 15; usp. Mt 4, 17). To pak kraljevstvo zapoinje sjati ljudima u Kristovoj rijei, djelima i prisutnosti. Rije se, naime, Gospodinova prispodablja sjemenu posijanom na njivi (usp. Mk 4, 14): koji je s vjerom sluaju i Kristovu se malenomu stadu (usp. Lk 12, 32) pribrajaju, prihvatili su samo Kraljevstvo; potom sjeme vlastitom snagom klije i raste sve do vremena etve (usp. Mk 4, 26-29). I Isusova udesa potkrjepljuju to da je Kraljevstvo ve prispjelo na zemlju: Ako Bojim prstom istjerujem avle, doista je k vama prispjelo kraljevstvo Boje (Lk 11, 20; usp. Mt 12, 28). Kraljevstvo se ipak prije svega oituje u samoj osobi Krista, Sina Bojega i Sina ovjejega, koji je doao da slui i dade svoj ivot kao otkupninu za mnoge (Mk 10,45). A kad je Isus, pretrpjevi za ljude smrt na kriu, uskrsnuo, pojavio se kao Gospodin, Pomazanik i zauvijek postavljeni Sveenik (usp. Dj 2, 36; Heb 5, 6; 7,17-21) te je na svoje uenike izlio od Oca obeanoga Duha (usp. Dj 2, 33). Stoga Crkva, obdarena darovima svojega Utemeljitelja i vjerno drei njegove zapovijedi i ljubavi, poniznosti i samozataje, prima poslanje da navijeta i u svim pucima uspostavlja Boje i Kristovo kraljevstvo te tvori na zemlji klicu i poetak toga kraljevstva. Dok ona malo-pomalo raste, u meuvremenu udi za dovrenim Kraljevstvom te se svim silama nada i arko eli biti povezana sa svojim Kraljem u slavi.

6. Slike CrkveKao to se u Starom zavjetu objava Kraljevstva esto prikazuje u likovima, tako nam se i sada najdublja narav Crkve otkriva pomou raznih slika, koje su preuzete iz pastirskog ivota ili iz poljodjelstva, iz graditeljstva ili takoer iz obitelji i zaruka, a pripremljene su u knjigama proroka. Crkva je, naime, ovinjak, ija su jedina i nuna vrata Krist (usp. Iv 10, 1-10). Ona je i stado, za koje je sam Bog unaprijed navijestio da e mu biti pastirom (usp. Iz 40, 11; Ez 34, 11ss) i ije ovce makar njima upravljaju ljudski pastiri bez prestanka vodi i hrani sam Krist, Dobri pastir i Knez pastira (usp. Iv 10, 11; 1 Pt 5, 4), koji je za ovce poloio svoj ivot (usp. Iv 10, 11-15). Crkva je obraena zemlja ili Boja njiva (usp. 1 Kor 3, 9). Na toj njivi raste stara maslina, iji su sveti korijen bili Patrijarsi; u njoj se dogodilo i dogodit e se pomirenje idova i Grka (usp. Rim 11, 13-26). Zasadio ju je nebeski Vinogradar kao odabrani vinograd (Mt 21, 33-43 par.; usp. Iz 5, 1ss). Pravi je trs Krist koji daje ivot i plodnost lozama, to jest nama koji po Crkvi ostajemo u njemu i bez kojega ne moemo uiniti nita (Iv 15, 1-5). Crkva se takoer ee naziva Bojom graevinom (1 Kor 3, 9). Sam se Gospodin prispodobio kamenu koji graditelji odbacie, ali koji postade glavnim kamenom (Mt 21, 42 par.; usp. Dj 4, 11; 1 Pt 2, 7; Ps 117, 22). Na tom su temelju apostoli podignuli Crkvu (usp. 1 Kor 3, 11), a ona od njega prima vrstou i povezanost. Ta je graevina ureena razliitim nazivima: kua Boja (1 Tim 3,15) u kojoj prebiva njegova obitelj, prebivalite Boje u Duhu (Ef 2, 19-22) ator Boji meu ljudima (Otk 21,3) te napose sveti hram koji s Oci hvale prikazanoga u kamenim svetitima i koji se s punim pravom prispodablja Svetomu gradu, novom Jeruzalemu. U njega smo, naime na ovoj zemlji ugraeni poput ivoga kamenja (1 Pt 2, 5). Taj sveti grad promatra Ivan kako pri obnovi svijeta silazi s nebesa, od Boga, opremljen kao zarunica ureena za svojega mua (Otk 21, 1s). Crkva se takoer naziva onim Jeruzalemom gore i naom majkom (Gal 4, 26; usp. Otk 12, 17) opisuje kao neokaljana zarunica ganjca bez mane (Otk 19, 7; 2 i 9; 22, 17); Krist je nju ljubio i samoga sebe za nju predao da ju posveti. (Ef 5, 25-26 ); on si ju je pridruio nerazrjeivim savezom te ju bez prestanka hrani i njeguje (Ef 5, 29); htio je da ona, oiena, bude s njime zdruena te mu u ljubavi i vjernosti bude podlona (usp. Ef 5, 24); napokon ju je zauvijek obasuo nebeskim dobrima da bismo shvatili Boju i Kristovu ljubav prema nama, koja nadilazi svako znanje (usp. Ef 3, 19). No dok Crkva na toj zemlji putuje daleko od Gospodina, smatra se prognanicom, tako da traga za onim i razmilja o onome to je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu; ondje je ivot Crkve skriven s Kristom u Bogu, sve dok se ona sa svojim Zarunikom ne pojavi u slavi (usp. Kol 3, 1-4).

7. Crkva Kristovo otajstveno tijeloBoji je Sin u ljudskoj naravi, koju je sa sobom sjedinio, smru i uskrsnuem svojim svladao smrt te je ovjeka otkupio i preobrazio u novoga stvora (usp. Gal 6, 15; 2 Kor 5, 17). Dajui, naime, svojega Duha, on je svoju brau sazvanu iz svih naroda na otajstven nain sazdao kao svoje tijelo. U tom se tijelu Kristov ivot razlijeva u vjernike koji se po sakramentima na skrovit i zbiljski nain sjedinjuju s trpeim i proslavljenim Kristom. Po krtenju se, naime, suobliujemo s Kristom: Uistinu, svi smo mi u jednom Duhu u jedno tijelo krteni (1 Kor 12, 13). Tim svetim obredom posadanjuje se i ispunja zdruenost s Kristovom smru i uskrsnuem: Po krstu smo naime zajedno s njime suukopani u smrt: ako smo pak bili posaeni po slinosti smrti njegovoj, bit emo to ujedno i po slinosti uskrsnuu njegovu (Rim 6, 4-5). Postajui stvarno dionicima Gospodnjega tijela u lomljenju euharistijskoga kruha, mi smo uzdignuti u zajednitvo s njime i meu sobom. Budui da je kruh jedan, i mi mnogi smo jedno tijelo svi koji smo dionici jednoga kruha (1 Kor 10, 17). Tako svi mi postajemo udovima toga Tijela (usp. 1 Kor 12, 27), a pojedinci postaju udovima jedni drugima (Rim 12, 5). No kao to svi udovi ljudskoga tijela, premda bili mnogi, ipak oblikuju jedno tijelo, tako i vjernici u Kristu (usp. 1 Kor 12, 12). I u izgradnji Kristova tijela na djelu je razliitost udova i zadaa. Jedan je Duh koji, u skladu sa svojim bogatstvom i prema potrebama sluba, rasporeuje svoje razliite darove na korist Crkvi (usp. 1 Kor 12, 1-11). Meu tim darovima istie se milost apostola: njihovoj vlasti sam Duh podvrgava i karizmatike (usp. 1 Kor 14). Isti Duh po sebi, svojom snagom i unutranjom povezanou udova sjedinjuje tijelo te stvara i potie ljubav meu vjernicima. Stoga, ako jedan ud neto trpi, s njime trpe svi udovi: ili ako je poaen jedan ud, s njime se raduju svi udovi ( usp. 1 Kor 12,26 ).Krist je glava toga tijela. On je slika Boga nevidljivoga i u njemu je sve stvoreno. On je prije sviju i sve se na njemu temelji. On je glava tijela, koje je Crkva. On je poetak, prvoroenac od mrtvih, da u svemu ima prvenstvo (usp. Kol 1, 15-18). Veliinom svoje moi on vlada svime na nebu i na zemlji, a svojim svenadmaujuim savrenstvom i djelovanjem ispunja cijelo tijelo bogatstvom svoje slave (usp. Ef 1, 18-23). Svi se udovi trebaju s njime suobliiti, dok Krist ne bude uoblien u njima (usp. Gal 4, 19). Zbog toga smo ukljueni u otajstva njegova ivota, s njime smo suoblieni, suumrli i suuskrsnuli, dok ne budemo s njime i suvladali (usp. Fil 3, 21; 2 Tim 2, 11; Ef 2, 6; Kol 2, 12 itd:). Dok jo putujemo zemljom slijedei njegove stope u nevoljama i progonstvima, pridrueni smo njegovim patnjama kao tijelo glavi te s njime supatimo da bismo s njime bili isuproslavljeni (usp. Rim 8,17). Polazei od njega cijelo tijelo, opskrbljeno i povezano zglobovima i svezama, raste rastom Bojim (Kol 2, 19). On u svojemu tijelu, to jest u Crkvi, bez prestanka rasporeuje darove sluba kojima se po njegovoj moi uzajamno pomaemo na spasenje da inei istinu u ljubavi po svemu uzrastemo u onoga koji je naa Glava (usp. Ef 4, 11-16 gr.). A da bismo se u njemu bez prestanka obnavljali (usp. Ef 4, 23), dade nam od svojega Duha koji budui da je jedan te isti u Glavi i u udovima cijelo tijelo tako oivljuje, ujedinjuje i pokree da su Oci mogli usporediti njegovu slubu sa zadaom koju u ljudskom tijelu ima ivotno poelo ili dua. Krist uistinu ljubi Crkvu kao svoju zarunicu postavi primjerom mua koji ljubi svoju enu kao svoje tijelo (usp. Ef 5, 25-28); sama je, pak, Crkva podlona svojoj Glavi (isto mj., 23-24). Budui da u njemu tjelesno prebiva sva punina boanstva (Kol 2, 9), on svojim boanskim darovima ispunja Crkvu, koja je njegovo tijelo i njegova punina (usp. Ef 1, 22-23), tako da se ona proiri i dopre do svekolike punine Boje (usp. Ef 3, 19).

8. Crkva vidljiva i duhovna zbiljaKrist, jedini Posrednik, sazdao je ovdje na zemlji svoju svetu Crkvu, zajednicu vjere, nade i ljubavi, kao vidljivi sklop; on ju bez prestanka podrava te po njoj na sve razlijeva istinu i milost. Drutvo, pak, opskrbljeno hijerarhijskim organima, i otajstveno Kristovo tijelo, vidljivi zbor i duhovna zajednica, zemaljska Crkva i Crkva obdarena nebeskim dobrima, ne smiju se smatrati kao dvije stvari, nego one tvore jednu sloenu stvarnost koja nastaje sraivanjem ljudskoga i boanskoga elementa. Stoga se ona zbog znatne analogije prispodablja otajstvu utjelovljene Rijei. Jer kao to uzeta narav boanskoj Rijei slui kao s njome nerazrjeivo sjedinjen ivi organ spasenja, tako na slian nain drutveni sklop Crkve slui Kristovu Duhu, koji ga oivljuje, za rast tijela (usp. Ef 4, 16). To je jedina Kristova Crkva koju u Vjerovanju priznajemo jednom, svetom, katolikom i apostolskom; nju je Spasitelj poslije svoga uskrsnua predao Petru da ju pase (usp. Iv 21, 17); njemu i ostalim apostolima povjerio je njezino irenje i upravljanje (usp. Mt 28, 18 ss) i zauvijek ju je postavio kao stup i uporite istine (usp. 1 Tim 3, 15). Ta Crkva, u ovome svijetu ustanovljena i ureena kao drutvo, postoji u Katolikoj Crkvi kojom upravljaju Petrov nasljednik i biskupi s njime u zajednitvu, premda se i izvan njezina ustroj nalaze mnogi elementi posveenja i istine koji, kao darovi svojstveni Kristovoj Crkvi, snano potiu na katoliko jedinstvo. A kao to je Krist priveo kraju djelo otkupljenja u siromatvu i progonstvu, tako je i Crkva pozvana ii naprijed istim putem, da ljudima priopi plodove spasenja. Krist Isus, premda je bio u obliju Bojem, ponitio je samoga sebe time to je prihvatio oblije sluge (Fil 2, 6-7) te je radi nas postao siromaan, makar je bio bogat (2 Kor 8, 9): tako i Crkva, premda su joj za ispunjavanje njezina poslanja potrebna ljudska sredstva, nije postavljena da trai zemaljsku slavu, nego da poniznost i samozataju takoer iri svojim primjerom. Otac je poslao Krista navijetati Radosnu vijest siromasima, ozdravljati one koji su skrena srca (Lk 4, 18), traiti i spasiti ono to je izgubljeno (Lk 19, 10): na slian nain Crkva okruuje ljubavlju sve koji su pogoeni ljudskom slabou, tovie, u siromasima i patnici ma prepoznaje sliku svojega siromanog i patnikog Utemeljitelja te se trsi ukloniti njihovu nevolju i nastoji u njima sluiti Kristu, Ali dok Krist, svet, nevin, neokaljan (Heb 7, 26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor 5, 21), nego je doao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2, 17), Crkva koja u vlastitom krilu obuhvaa grjenike te je u isti mah i sveta i potrebna ienja neprestano kroi putem pokore i obnove. Crkva urno ide naprijed hodajui izmeu progona svijeta i utjeha Bojih, navjeujui kri i muku Gospodnju, sve dok on ne doe (usp. 1 Kor 11, 26). Ona je okrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivou i ljubavlju svladala svoje unutranje i vanjske alosti i tekoe te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude oitovalo u punom svjetlu.Drugo poglavlje: Boji narod9. Novi savez i novi narodU svako je vrijeme i u svakom narodu Bogu mio tko ga se god boji i ini pravednost (usp. Dj 10, 35). No Bogu se svidjelo posvetiti i spasiti ti ljude ne pojedinano, iskljuivi svaku svezu meu njima, nego ih uobliiti u narod koji bi ga priznavao u istini i sveto mu sluio. Zato si je za narod izabrao izraelski narod, s njime je sklopio Savez i postupno ga pouavao, tako da mu je u njegovoj povijesti otkrivao sebe i naume svoje volje te ga za sebe posveivao. Sve se to, meutim, dogodilo kao priprava i pralik onoga novoga i savrenoga Saveza, koji se trebao sklopiti Kristu, i punije objave koja je trebala biti predana po samoj Bojoj utjelovljenoj Rijei. Evo dolaze dani, govori Gospodin, i sklopit u s domom Izraelovim i domom Judinim Novi savez Stavit u Zakon svoj u nutrinu njihovu i zapisat u ga u srce njihovo i bit u im Bogom, a oni e biti narodom Svi e me, naime, poznavati, od najmanjega do najvee govori Gospodin (Jr 31,31-34). Taj je Novi savez ustanovio Krist, to jest Novi zavjet u svojoj krvi (usp. 1 Kor 11, 25), tako da je iz idova i pogana sazvao puk, koji treba srasti u jedinstvo ne po tijelu, nego u Duhu te biti novim Bojim narodom. Oni, naime, koji u Krista vjeruju, po rijei ivoga Boga ponovno su roeni ne iz raspadljivoga, nego iz neraspadljivoga sjemena (usp. 1 Pt 1, 23), ne iz puti, nego iz vode i Duha Svetoga (usp. Iv 3, 5-6) te su konano postavljeni izabranim rodom, kraljevskim sveenstvom, svetim pukom, steenim narodom, neko nenarod, a sada Boji narod (1 Pt 2,9-10).Ovomu je mesijanskom narodu glava Krist, koji je predan zbog naih prijestupaka i koji je uskrsnuo radi naega opravdanja (Rim 4, 25) te sada slavno vlada na nebesima, poto je stekao ime nad svakim imenom. Taj je narod u stanju dostojanstva i slobode djece Boje, u ijim srcima prebiva Duh Sveti kao u hramu. Zakon mu je nova zapovijed: ljubiti kao to nas je sam Kristi ljubio (usp. Iv 13, 34). I na kraju, svrha mu je kraljevstvo Boje koje je na zemlji zapoeo sam Bog i koje se mora dalje iriti, sve dok ga na kraju vremena on sam ne bude priveo punini, kad se bude pojavio Krist, ivot na (usp. Kol 3,4), a samo stvorenje bit e osloboeno od ropstva raspadljivosti za slobodu slave djece Boje (Rim 8, 21). Stoga je taj mesijanski narod, makar zbiljski ne obuhvaa sve ljude i esto izgleda kao malo stado, ipak za sav ljudski rod vrlo jaka klica jedinstva, nade i spasa. Krist ga je ustanovio da bude zajednicom ivota, ljubavi i istine te ga uzima kao sredstvo otkupljenja sviju i alje ga svemu svijetu kao svjetlo svijeta i sol zemlje (usp. Mt 5, 13-16). Kao to je ve Izrael po tijelu na svojem putovanju pustinjom nazvan Crkvom Bojom (usp. 2 Ezdr 13, 1; Br 20, 4; Pnz 23, Iss), tako se i novi Izrael, koji kroi naprijed u sadanjem vremenu i traga za buduim i trajnim gradom (usp. Heb 13, 14): naziva Crkvom Kristovom (usp. 16, 18), jer ju je on stekao svojo krvlju (usp. Dj 20, 28), ispunio svojim Duhom i opskrbio prikladni sredstvima vidljivoga i drutveno jedinstva. Zbor onih koji s vjerom gledaju u Krista, poetnika spasenja i poelo jedinstva i mira, Bog sazvao i ustanovio kao Crkvu da svima i svakome bude vidljivim sakramentom toga spasonosnoga jedinstva. Kako bi se rairila diljem krajeva, Crkva ulazi u povijest ljudi a da ipak istodobno nadilazi vremena i granice naroda. Prolazei kroz kunje i nevolje, ona je krijepljena snagom Boje milosti, koju joj je Gospodin obeao, da zbog ljudske slabosti ne otpadne od savrene vjernosti, nego da svojemu Gospodinu ostane dostojnom zarunicom te ne prestane samu sebe obnavljati pod djelovanjem Duha Svetoga, dok po kriu ne bude prispjela do svjetlosti koja ne poznaje zalaza.

10. Zajedniko sveenitvo vjernikaKrist Gospodin, veliki sveenik uzet od ljudi (usp. Heb 5, 1-5), uinio je novi narod kraljevstvorn i sveenicima Bogu i svome Ocu (Otk 1, 6; usp. 5, 9-10). Oni, naime, koji su krteni, posveuju se po preporoenju i pomazanju Duhom Svetim u duhovni dom i sveto sveenstvo da po svim djelima kranskoga ovjeka prinose duhovne rtve te navijetaju silna djela onoga koji ih je iz tame pozvao u svoje divno svjetlo (usp. 1 Pt 2, 4-10). Stoga neka svi Kristovi uenici, ustrajui u molitvi i zajedno hvalei Boga (usp. Dj 2, 42-47), prikazuju sami sebe kao ivu, svetu i Bogu ugodnu rtvu (usp. Rim 12, 1); neka po svoj zemlji svjedoe o Kristu te onima koji to budu zahtijevali obrazlau onu nadu u vjeni ivot koji je u njima (usp. 1 Pt 3, 15). No premda se zajedniko sveenitvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko sveenitvo razlikuju ne samo po stupnju nego i po biti, ipak su usmjereni jedno prema drugomu; jedno i drugo, naime, imaju na svoj poseban nain udjela u jednom Kristovu sveenitvu. Svetom vlau koju ima, ministerijalni sveenik odgaja i vodi sveeniki narod, vri euharistijsku rtvu u Kristovoj osobi te je u ime svega naroda prinosi Bogu; vjernici, pak, snagom svojega kraljevskog sveenitva, sudjeluju u prinoenju euharistije te ga vre u primanju sakramenata, u molitvi i zahvaljivanju, svjedoanstvom svetog ivota, samozatajom i djelotvornom ljubavlju.

11. Vrenje zajednikog sveentva u sakramentimaSvet i organski izgraen znaaj sveenikoga zajednitva ozbiljuje se putem sakramenata i putem krjeposti. Vjernici su krstom pritjelovljeni Crkvi i krsnim su biljegom odreeni za bogotovlje kranske religije; preporoeni u djecu Boju, duni su ispovijedati pred ljudima vjeru koju su od Boga primili po Crkvi. Sakramentom potvrde jo su savrenije vezani uz Crkvu, obdareni su posebnom jakou Duha Svetoga te su tako jo stroe obvezani da kao pravi Kristovi svjedoci rijeju i djelom vjeru ujedno i ire i brane. Sudjelujui u euharistijskoj rtvi, koja je izvor i vrhunac svega kranskog ivota, oni prinose Bogu boansku rtvu i same sebe s njome: tako svi, bilo prinosom bilo svetom prieu, ispunjuju svoju zadau u liturgijskom inu, ne svi jednako, nego svaki na svoj nain. Nadalje, okrijepljeni Kristovim tijelom na svetome zboru, oni na konkretan nain pokazuju jedinstvo Bojega naroda, koje se ovim najuzvienijim sakramentom prikladno oznauje i udesno ostvaruje. Onima, pak, koji pristupaju sakramentu pokore, Boje milosre udjeljuje oprotenje Bogu nanesen ih uvreda; oni se ujedno pomiruju s Crkvom koju su grijeei ranili, a koja se ljubavlju, primjerom i molitvom trudi oko njihova obraenja. Svetim pomazanjem bolesnika i molitvom prezbitera sva Crkva preporuuje bolesnike patnikom i proslavljenom Gospodinu da ih pridigne i spasi (usp. Jak 5, 14-16); tovie, ona ih potie da se dragovoljno sjedinjuju Kristovom mukom i smru (usp. Rim 8, 17; Kol 1, 24; 2 Tim 2, 11s; 1 Pt 4, 13) te tako pridonesu dobru Bojeg naroda. Oni izmeu vjernika, koji su obiljeeni svetim redom, u Kristovo se ime postavljaju da Crkvu pasu rijeju i Bojom milou. Naposljetku, kranski enidbeni drugovi snagom sakramenta enidbe, koji naznauju i po kojem imaju udjela u otajstvu jedinstva i plodne ljubavi izmeu Krista i Crkve (usp. Ef 32), uzajamno si pomau postii svetost u branom ivotu i u primanju i odgajanju djece te tako u svoj ivotnom staleu i redu imaju svoj poseban dar u Bojem narodu (usp.1 Kor 7, 7). Iz te enidbene zajednice, naime, proizlazi obitelj u kojoj se raaju novi graani ljudskoga drutva, koji po milosti Duha Svetog krstom postaju djecom Bojom, narod Boji neprestano traje u tijeku stoljea. U toj takorei kunoj Crkvi roditelji trebaju biti za svoju djecu rijeju i primjerom prvi vjerovjesnici te njegovati zvanje prikladno za svakoga pojedinoga, a osobito se skrbiti za ono sveto. Opremljeni tolikim i tako spasonosnim sredstvima svi su Kristovi vjernici bilo kojega poloaja i stalea, svaki na svojemu putu, pozvani od Gospodina na ono savrenstvo svetosti kojim je savren sam Otac.

12. Osjeaj vjere i karizma u Bojem naroduSveti Boji narod ima udjela i u Kristovoj prorokoj slubi time to o njemu iri ivo svjedoanstvo osobito ivotom vjere i ljubavi te prinosi Bogu rtvu hvale, plod usana koje ispovijedaju njegovo Ime (usp. Heb l3, 15). Sveukupnost vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2, 20 i 27), ne moe se u vjerovanju prevariti, a to svoje osobito svojstvo oituje nadnaravnim osjeajem vjere svega naroda, kad od biskupa pa do posljednjih vjernih laika pokazuje svoje ope slaganje u stvarima vjere i udorea. Naime, tim osjeajem vjere, koji pobuuje i podrava Duh istine, Boji narod pod vodstvom svetoga uiteljstva, koje vjerno slijedi, prima ne vie ljudsku rije nego uistinu Boju rije (usp. 1 Sol 2, 13), nepokolebljivo prianja uz vjeru jednom predanu svetima (Jd 3) te pravilnim sudom dublje prodire u nju i u ivotu je potpuno primjenjuje. Isti Duh Sveti osim toga ne samo da po sakramentima i slubama posveuje i vodi narod Boji te ga krjepostima resi nego dijelei svakome pojedinome svoje darove kako hoe (1 Kor 12, 11), on takoer raspodjeljuje posebne milosti meu vjernike svakoga stalea te ih time ini sposobnima i spremnima za prihvaanje raznih djela ili dunosti korisnih za obnovu i iru izgradnju Crkve, prema onoj: Svakome se da je oitovanje Duha na korist (1 Kor 12, 7). Budui da su te karizme, bilo one najsjajnije bilo one jednostavnije i rairenije, osobito prilagoene potrebama Crkve i korisne, valja ih primati sa zahvalnou i s utjehom. Izvanredne pak darove ne valja lakoumno zahtijevati niti se smiju od njih preuzetno oekivati plodovi za apostolsko djelovanje; naprotiv, sud o njihovoj ispravnosti i urednoj uporabi pripada onima koji predsjedaju Crkvi i kojima posebno pripada to da Duha ne trnu, nego da sve provjere te zadre ono to je dobro (usp. 1 Sol 5, 12 i 19-21).13. Univerzalnost ili katolitvo jednog Bojeg narodaSvi su ljudi pozvani k novomu Bojem narodu. Stoga se taj narod, ostajui jedan i jedini, mora rairiti dijeljem cijelog svijeta i kroz sve vjekove kako bi se ispunio naum volje Boga koji je u poetku stvorio Ljudsku narav kao jednu te je odluio da svoju djecu, koja su bila rasprena, napokon skupi u jedno (usp. Iv 11, 52). Radi toga je, naime, Bog poslao svojega Sina, kojega je uinio batinikom sviju stvari (usp. Heb 1, 2), da bude Uitelj, Kralj i Sveenik sviju, Glava novoga i sveopega naroda djece Boje. Na posljetku je radi toga poslao Duha svojega Sina, Gospodina i Oivljavatelja, koji je za itavu Crkvu, za svakoga pojedinoga i za sve koji vjeruju, poelo okupljanja i jedinstva u apostolskom nauku i u zajednitvu, u lomljenju kruha i u molitvama (usp. Dj 2, 42 gr.).Tako je u svim zemaljskim pucima prisutan jedan Boji narod, jer on si iz svakoga puka uzima graane Kraljevstva koje, dakako, nema zemaljski, nego nebeski znaaj. Svi su vjernici, naime, raspreni diljem svijeta, u Duhu Svetom u zajednitvu s ostalima, pa tako onaj koji boravi u Rimu zna da su mu Indijci udovi. A jer Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (usp. Iv 18, 36), Crkva ili Boji narod, uvodei to kraljevstvo, ne oduzima nita od vremenitoga dobra bilo kojega naroda, nego, naprotiv; podupire i prima bogatstva i obiaje svakoga naroda koliko su dobri, te ih primajui isti, jaa i uzdie. Ona, naime, ima na umu da mora skupljati s onim Kraljem kojemu su narodi dani u batinu (usp. Ps 2, 8) i u iji grad donose darove i poklone (usp. Ps 71 [72], 10; Iz 60, 4-7; Otk 21, 24). Ta znaajka sveobuhvatnosti, koja resi Boji narod, dar je samoga Gospodina; po tom daru katolika Crkva uinkovito i neprekidno tei k uglavljenju svega ovjeanstva sa svim njegovim dobrima pod Kri stom Glavom, u jedinstvu njegova Duha. Snagom toga katolitva pojedini dijelovi donose vlastite darove drugim dijelovima i cijeloj Crkvi tako da i cjelina i pojedini dijelovi rastu iz svih onih koji meusobno njeguju zajednitvo i tee prema punini u jedinstvu. Tako biva da se Boji narod okuplja ne samo iz razliitih naroda nego je i sam u sebi sastavljen od raznih redova, Meu njegovim udovima, naime, postoji razliitost, bilo po slubama, kad neki obavljaju svetu slubu na dobro svoje brae, bilo po poloaju i ureenju ivota, kud mnogi u redovnikome staleu na uem putu tee za svetou te svojim primjerom potiu brau. Stoga su u crkvenom zajednitvu zakonito prisutne partikularne Crkve koje raspolau vlastitim predajama, dok ostaje netaknut primat Petrove Stolice koja predsjeda sveukupnom skupu ljubavi, titi zakonite razliitosti te ujedno bdije nad time da ono to je partikularno ne samo da ne teti jedinstvu nego mu, tovie, slui. Stoga, u konanici, meu razliitim dijelovima Crkve postoje sveze prisnoga zajednitva s obzirom na duhovno bogatstvo, apostolske radnike i vremenitu pomo. lanovi Bojega naroda pozvani su, naime, meusobno dijeliti dobra pa za pojedine Crkve vrijede Apostolove rijei: Kao dobri upravitelji mnogolike milosti Boje posluujte jedan drugoga, svaki onim darom koji je primio (1 Pt 4, 10). Svi su, dakle, ljudi pozvani na to katoliko jedinstvo Bojega naroda koje unaprijed naznauje i promie sveopi mir; tom jedinstvu na razne naine pripadaju ili su prema njemu usmjereni bilo katoliki vjernici bilo drugi koji vjeruju u Krista, bilo napokon svi ljudi uope, koji su milou Bojom pozvani na spasenje.

14. Katoliki vjerniciSveti sabor najprije okree svoju pozornost prema katolikim vjernicma.Oslanjajui se na Sveto pismo i Predaju, on nauava da je ta putujua Crkva nuna za spasenje. Jedini je, naime, Krist posrednik i put spasenja; on nam biva prisutan u svojem Tijelu, koje je Crkva; izriito istiui nunost vjere i krsta (usp. Mk 16, 16; Iv 3, 5), on je time ujedno potvrdio i nunost Crkve u koju ljudi ulaze po krstu kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji iako im nije nepoznato da je Bog po Isusu Kristu ustanovio Katoliku crkvu kao nunu ipak ne bi u nju htjeli ui ili u njoj ustrajati. Potpuno se pritjelovljuju drutvu Crkve oni koji, jer imaju Kristova Duha, prihvaaju njezino cjelovito ureenje i sva u njoj ustanovljena sredstva spasenja te se u njezinome vidljivorn ustrojstvu svezama ispovijedanja vjere, sakramenata, crkvene uprave i zajednitva zdruuju s Kristom, koji njome upravlja po vrhovnome sveeniku i biskupima. No ne spaava se onaj koji, makar bio pritjelovljen Crkvi, ne ustraje u ljubavi, a ostaje u krilu Crkve tijelorn, ali ne i srcem. A sva djeca Crkve neka se sjete da svoje izvrsno stanje nemaju pripisati svojim zaslugama, nego posebnoj Kristovoj milosti; ako joj ne budu odgovorili milju, rijeju i djelom, oni ne samo da se nee spasiti, nego e biti stroe sueni. Katekumeni koji, potaknuti Duhom Svetim, izriitom voljom mole da budu pritjelovljeni Crkvi, povezuju se s njome samom tom eljom; u ljubavi i skrbi Majka ih Crkva ve prihvaa kao svoje.

15. Sveze Crkve s nekatolikim kranimaCrkva zna da je zbog vie razloga povezana s onima koji su krteni te se die kranskim imenom, ali ne ispovijedaju cjelovitu vjeru ili ne dre jedinstvo zajednitva pod Petrovim nasljednikom. Ima, naime, mnogo onih koji potuju Sveto pismo kao pravilo vjere i ivota te pokazuju iskrenu vjersku revnost, s ljubavlju vjeruju u Boga Oca svemoguega i u Krista, Sina Bojega i Spasitelja, te su obiljeeni krstom kojim se povezuju s Kristom i, dapae, priznaju i primaju takoer druge sakramente u svojim Crkvama i crkvenim zajednicama. Mnogi meu njima imaju i episkopat, slave svetu euharistiju i gaje pobonost prema Djevici Bogorodici. K tomu pridolazi zajednitvo u molitvama i drugim duhovnim dobrima te, tovie, i prava povezanost u Duhu Svetom, koji po darovima i milostima takoer u njima djeluje svojom posveujuom snagom te je neke od njih ojaao sve do prolijevanja krvi. Tako Duh pobuuje u svim Kristovim uenicima elju i djelovanje kako bi se svi, na nain koji je ustanovio Krist, miroljubivo sjedinili u jedno stado pod jednim Pastirom. Da bi to postigla, Majka Crkva ne prestaje moliti, nadati se i raditi te potie svoju djecu na ienje i obnovu, kako bi Kristov znak jae zasjao na njezinu licu.

16. NekraniNapokon su i oni, koji jo nisu primili evanelje, na razliite naine usmjereni prema Bojemu narodu. U prvom redu, dakako, onaj narod kojemu su bili dani savezi i obeanja i iz kojega je potekao Krist po tijelu (usp. Rim 9, 4-5), narod po izabranju zbog otaca vrlo drag: Bog se, naime, ne kaje za svoje darove ni za svoj poziv (usp. Rim 11, 28-29). No naum spasenja obuhvaa i one koji priznaju Stvoritelja, meu koje pripadaju u prvom redu muslimani; priznavajui da dre Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinomu i milosrdnomu, koji e suditi ljude na Sudnji dan. Bog nije daleko ni od onih koji u sjenama i slikama tragaju za nepoznatim Bogom jer on svima daje ivot i dah i sve (usp. Dj 17, 25-28), a kao Spasitelj on hoe spasiti sve ljude (usp. 1 Tim 2, 4). Vjeno spasenje mogu, naime, postii i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti.Boanska providnost ne uskrauje pomo potrebnu za spasenje ni onima koji bez svoje krivnje jo nisu doli do izriitoga priznanja Boga te nastoje, ne bez boanske milosti, ispravno ivjeti. Sve dobro i istinito, to se kod njih nalazi, Crkva smatra pripravom za evanelje i danim od Onoga koji rasvjetljuje svakoga ovjeka kako bi napokon imao ivot. No ljudi su se, obmanuti od Zloga, ee gubili u svojim mislima te su Boju istinu preokrenuli u la tako da su vie sluili stvoru negoli Stvoritelju (usp. Rim 1, 21 i 25) ili se, pak, izlau krajnjem oaju jer u ovom svijetu ive i umiru bez Boga. Zbog toga Crkva nastoji njegovati misije radi promicanja Boje slave i spasenja svih ljudi, spominjui se Gospodnje ga naloga: Propovijedajte evanelje svakomu stvoru (Mk 16,15).

17. Misijski znaaj CrkveKao to je, naime, Otac poslao Sina, tako je i Sin poslao apostole (usp. Iv 20, 21) govorei: Idite, dakle, i uite sve narode krstei ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Uite ih drati sve to sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane, do svretka svijeta (Mt 28, 18-20). Tu sveanu Kristovu zapovijed o navijetanju spasonosne istine Crkva je primila od apostola i treba je ispunjavati sve do kraja zemlje (usp. Dj 1, 8). Stoga na sebe primjenjuje Apostolove rijei: Jao meni ako ne budem navijetao evanelje! (1 Kor 9, 16) te zato i dalje neprestano nastavlja slati navjestitelje, sve dok mlade Crkve ne budu potpuno uspostavljene te i same nastave djelo navijetanja evanelja. Duh je Sveti tjera da surauje kako bi se djelotvorno ispunio naum Boga, koji je postavio Krista zaetnikom spasenja za sav svijet. Propovijedajui evanelje, Crkva privlai sluatelje da uzvjeruju i vjeru ispovijedaju, priprema ih za krst, otima ih iz ropstva zablude i pritjelovljuje ih Kristu da po ljubavi prema njemu rastu sve do punine. Svojim trudom ona postie da svako dobro koje je zasijano u srcu i u duhu ljudi ili u posebnim obredima i kulturama naroda ne samo ne propada nego se i proiuje, podie i usavrava Bogu na slavu, zlodusima na pomutnju, a ovjeku na blaenstvo, svaki je Kristov uenik, koliko je do njega, duan iriti vjeru: Ali ako i svatko moe krstiti one koji su uzvjerovali, ipak je dunost sveenika dovriti izgradnju Tijela euharistijskom rtvom kako bi se ispunile Boje rijei upuene po proroku: Od istoka sunca do zapada veliko je moje ime meu narodima, i na svakome se mjestu rtvuje i prinosi isti prinos mojemu imenu (Mal 1, 11). Tako Crkva ujedno moli i radi da sav svijet u punini prijee u Boji narod, u Tijelo Gospodinovo i u hram Duha Svetoga te se u Kristu, Glavi sviju, poda svaka ast i slava Stvoritelju i Ocu svega.Tree poglavlje: Hijerarhijsko ureenje Crkve, posebice Episkopat18. UvodKrist Gospodin je za upravljanje Bojim narodom i za njegovo umnoavanje u svojoj Crkvi ustanovio razliite slube koje tee za dobrom itavoga Tijela. Slubenici koji imaju svetu vlast slue svojoj brai da svi oni koji pripadaju Bojemu narodu, te stoga imaju pravo kransko dostojanstvo, teei slobodno i po redu istomu cilju, prispiju k spasenju. Ovaj Sveti sabor idui stopama Prvoga vatikanskog koncila zajedno s njime nauava i izjavljuje da je Isus Krist, vjeni Pastir, sagradio svetu Crkvu poslavi apostole kao to je i sam bio poslan od Oca (usp. Iv 20, 21); htio je da njihovi nasljednici, to jest biskupi, budu u njegovoj Crkvi pastiri do kraja vjekova. Kako bi, pak, sam episkopat bio jedan i nerazdijeljen, postavio je na elo ostalim apostolima blaenoga Petra te u njemu ustanovio trajno i vidljivo poelo i temelj jedinstva vjere i zajednitva. Taj nauk o ustanovljenju, trajnosti, znaenju i naravi svetoga primata rimskoga biskupa i o njegovu nezabludivu uiteljstvu Sveti sabor ponovno iznosi pred oi svim vjernicima da ga vrsto vjeruju; nastavljajui zapoeto, on je odluio da pred svima oituje i proglasi nauk o biskupima, nasljednicima apostola, koji s Petrovim nasljednikom, Kristovim namjesnikom i vidljivom glavom cijele Crkve upravljaju kuom Boga ivoga.

19. Poziv i izbor dvanestoricePomolivi se Ocu, Gospodin je Isus pozvao k sebi one koje je sam htio te je postavio dvanaestoricu da budu s njime i da ih alje propovijedati kraljevstvo Boje (usp. Mk 3,13-19; Mt 10,1-42); te je apostole (usp. Lk 6, 13) ustanovio kao kolegij ili postojani zbor te mu je na elo stavio Petra, izabranoga izmeu njih (usp. Iv 21, 15-17). Poslao ih je najprije sinovima Izraelovima i potom svim narodima (usp. Rim 1, 16) da kao sudionici njegove vlasti uin sve narode njegovim uenicima, da ih posvete i njima upravljaju (usp. Mt 28, 16-20; Mk 16, 15; Lk 24, 45-48; Iv 20, 21-23) te tako raire Crkvu i pasu je sluei joj pod Gospodino vim vodstvom u sve dane do svretka svijeta (usp. Mt 28, 20). U tom su poslanju u potpunosti bili potvreni na dan Pedesetnice,(usp. Dj 2, 1-36) prema Gospodnjem obeanju: Primit ete jakost Duha Svetoga koji e sii na vas, i bit ete mi svjedoci u Jeruzalemu i u svoj Judeji i Samariji, sve do kraja zemlje (Dj 1, 8), Apostoli su, pak, posvuda propovijedajui evanelje (usp. Mk 16, 20) koje su sluatelji primali po djelovanju Duh Svetoga, okupili sveopu Crkvu; nju je Gospodin utemeljio na apostolima i sagradio na blaenome Petru, njihovu prvaku, a sam joj je Isus Krist glavnim zaglavnim kamenom (usp, Otk 21,14; Mt 16,18; Ef 2, 20).

20. Biskupi nasljednici apostolaTo boansko poslanje, koje je Krist povjerio apostolima, trajat e do svretka svijeta (usp. Mt 28, 20) jer evanelje koje oni trebaju predati za Crkvu u sve je vrijeme poelo svega njezina ivota. Zato su se apostoli u tom hijerarhijski ureenom drutvu pobrinuli da ustanove nasljednike.Oni, naime, nisu imali samo razne pomonike u slubi, nego su kako bi se njima povjereno poslanje nastavilo poslije svoje smrti kao oporuku svojim neposrednim suradnicima ostavili dunost dovriti i uvrstiti od njih zapoeto djelo, povjeravajui im da se skrbe za cijelo stado u kojem ih je Duh Sveti posta vio upravljati Bojom Crkvom (usp. Dj 20, 28). Oni su, dakle, postavili takve ljude, a potom su odredili kad ovi umru njihovu slubu preuzimaju drugi prokuani muevi. Meu razliitim oblicima sluenja, koji se tamo od prvih vremena vre u Crkvi, prema svjedoanstvu predaje prvo mjesto zauzima sluba onih koji su postavljeni u biskupstvo te po nasljedstvu, koje tee od poetka, imaju mladice apostolskoga sjemenna. Tako se prema svjedoenju sv. Ireneja, po onima koje su apostoli postavili za biskupe te po njihovim nasljednicima sve do nas po svem svijetu oituje i uva apostolska Predaja. Biskupi su, dakle, prihvatili sluenje zajednici s prezbiterima i akonima kao pomonicima, stojei mjesto Boga na elu stada kojemu su pastiri, i to kao uitelji nauka, sveenici svetoga bogosluja i sluitelji u upravljanju. I kao to trajno ostaje sluba koju je Gospodin na jedinstven nain povjerio Petru, prvaku apostola, i koja se treba prenositi na njegove nasljednike, tako trajno ostaje sluba apostola da pasu Crkvu, a ima ju neprekidno vriti sveti red biskupa. Zato Sveti sabor nauava da su biskupi po boanskoj ustanovi naslijedili apostole kao pastiri Crkve; tko njih slua, slua Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i Onoga koji je Krista poslao (usp. Lk 10, 16).

21. Sakramentalnost biskupstvaU biskupima je, dakle, kojima uz bok stoje prezbiteri, posred vjernika prisutan Gospodin Isus Krist, vrhovni sveenik. Sjedei, naime, zdesna Bogu Ocu, on nije odsutan u zboru svojih biskupa nego on u prvom redu po njihovoj izuzetnoj slubi propovijeda svim pucima rije Boju, a vjernicima neprestano dijeli sakramente vjere; po njihovoj oinskoj slubi (usp. 1 Kor 4, 15) on pridruuje svome Tijelu nove udove vinjim preporodom te napokon njihovom mudrou i razboritou upravlja i ureuje Narod Novoga zavjeta na njegovu hodoaenju prema vjenomu blaenstvu. Ti pastiri, izabrani da pasu stado Gospodnje, slubenici su Kristovi i upravitelji Bojih otajstava (usp. 1 Kor 4, 1); njima je povjereno svjedoenje za evanelje o milosti Bojoj (usp. Rim 15, 16; Dj 20, 24) te sluba Duha i pravednosti u slavi (usp. 2 Kor 3, 8-9).Za ispunjavanje tako velikih zadaa Krist je obdario apostole posebnim izlijevanjem Duha Svetoga, koji je siao na njih (usp. Dj 1, 8; 2, 4; Iv 20, 22-23), a sami su svojim pomonicima predali duhovni dar polaganjem ruku (usp. 1 Tim 4,14; 2 Tim 1, 6-7), koji se biskupskim posveenjem prenosi sve do nas. Sveti sabor, pak, nauava da se biskupskim posveenjem dijeli punina sakramenta reda koja se doista i po liturgijskom obiaju Crkve i glasom svetih otaca naziva najvie sveenitvo, vrhunac svete slube. Biskupsko posveenje daje sa slubom posveivanja takoer slube nauavanja i upravljanja, koje se, pak, po svojoj naravi mogu vriti samo u hijerarhijskom zajednitvu s Glavom i udovima kolegija. Iz predaje, naime, koja se jasno oituje osobito u liturgijskim obredima i praksi kako istone tako i zapadne Crkve, razvidno je da se polaganjem ruku i rijeima posveenja tako daje milost Duha Svetoga i tako utiskuje sveti biljeg, da biskupi na izvrstan i vidljiv nain imaju ulogu samoga Krista, Uitelja, Pastira i Sveenika i da djeluju u njegovoj osobi. Biskupima pripada da po sakramentu reda uzimaju nove izabranike u biskupski zbor.

22. Biskupski zbor i njegova GlavaKao to po Gospodinovoj odluci sveti Petar i ostali apostoli tvore jedan apostolski kolegij, tako su na jednak nain meu sobom povezani rimski biskup, Petrov nasljednik, i biskupi, nasljednici apostola. Ve prastaro pravilo, prema kojemu su biskupi postavljeni diljem cijeloga svijeta komunicirali meusobno i s rimskim biskupom u povezanosti jedinstva, ljubavi i mira te isto tako okupljanje na koncilima, gdje se zajedniki odluivalo o vanijim pitanjima nakon to je odluka bila odvagnuta vijeanjem mnogih, pokazuju kolegijajnu narav znaaj biskupskog reda; to oito potvruju ekumenski koricili koji su se odravali tijekom vjekova. Na isto upuuje ve onaj stari obiaj pozivanja vie biskupa da sudjeluju pri podizanju novoga izabranika na slubu vrhovnoga sveenitva. lanom biskupskoga zbora netko postaje snagom sakramentalnoga posveenja i hijerarhijskoga zajednitva s Glavom i udovima kolegija.Kolegij ili zbor biskupa ima vlast samo ako se shvaa zajedno s rimskim prvosveenikom, Petrovim nasljednikom, kao Glavom, dok ovomu ostaje neumanjena vlast primata nad svima, bilo pastirima bilo vjernicima. Rimski prvosveenik, naime, snagom svoje slube, kao namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve, ima u Crkvi punu vrhovnu i opu vlast koju moe uvijek slobodno vriti. Red biskupa, koji je u uiteljstvu i u pastirskoj upravi naslijedio zbor apostola i u kojem se dapae apostolski zbor neprekinuto nastavlja, subjekt je takoer vrhovne vlasti u cijeloj Crkvi, zajedno sa svojom Glavom, rimskim biskupom, a nikada bez te Glave: ta se vlast moe obnaati samo uz pristanak rimskoga prvosveenika. Gospodin je postavio jedino imuna kao stijenu i kljuara Crkve (usp. Mt 16,18-19) te ga postavio za pastira cijeloga svojega stada (usp. Iv 21, 15-19); ona, pak, sluba vezivanja i razrjeivanja, koja je dana Petru (usp. Mt 16, 19), oito je dana i kolegiju apostola zdruenom sa svojom Glavom (usp. Mt 18,18; 28, 16-20). U mjeri u kojoj je taj kolegij sastavljen od mnogih, on izraava raznoliku sveobuhvatnost Bojeg naroda, a u mjeri u kojoj je okupljen pod jednom Glavom, on izraava jedinstvo Kristova stada. U njemu biskupi vjerno uvajujui primat i prvenstvo svoje Glave vre svoju vlast na korist svojih vjernika tovie i cijele Crkve dok Duh Sveti stalno jaa njegov organiki ustroj i sklad. Vrhovna vlast u cijeloj Crkvi, koju taj kolegij sveano se vri na ekumenskom koncilu. Nikad nema ekumenskoga koncila koji kao takav ne bi bio potvren od Petrova nasljednika ili barem prihvaen; posebno je pravo rimsko prvosveenika da te koncile saziv da im predsjeda i da ih potvruje. Tu kolegijalnu vlast mogu zajedno s papom vriti biskupi cijeloga svijeta samo ako ih Glava kolegija pozove na neko kolegijalno djelo ili barem odobri ili slobodno prihvati udrueno djelo rasprenih biskupa, tako bude izvren pravi kolegijalni in.

23. Odnosi biskupa u biskupskom zboruKolegijalno se jedinstvo pokazuje takoer u uzajamnim odnosima pojedinanih biskupa s partikularnim Crkvama i sa sveopom Crkvom. Rimski je prvosveenik, kao Petrov nasljednik, trajno i vidljivo poelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnotva vjernika. Pojedinani su, pak, biskupi vidljivo poelo i temelj jedinstva u svojim partikularnim Crkvama oblikovanima na sliku sveope Crkve; u njima i iz njih postoji jedna i jedina katolika Crkva. Stoga pojedinani biskupi predstavljaju svoju Crkvu, a svi zajedno s papom cijelu Crkvu u povezanosti mira, ljubavi i jedinstva. Pojedinani biskupi, koji su postavljeni na elo partikularnim Crkvama, vre svoju pastoralnu upravu nad dijelom Bojega naroda koji je njima povjeren, a ne nad drugim Crkvama niti nad sveopom Crkvom. No kao lanovi biskupskog kolegija i zakoniti nasljednici apostola svaki pojedini od njih duan je na temelju Kristove odredbe i zapovijedi imati onu skrb za sveopu Crkvu makar se ne obavlja inom jurisdikcije, ipak mnogo pridonosi razvitku sveope Crkve. Svi biskupi, naime moraju promicati i tititi jedinstvo vjere i stegu zajedniku cijeloj Crkvi te pouavati vjernike u ljubavi prema itavomu otajstvenom Kristovu Tijelu, a napose prema njegovim siromanim i ucviljenim udovima te prema onima koji trpe progon zbog pravednosti (usp. Mt 5,10) ukratko, oni moraju promicati svaku djelatnost zajedniku cijeloj Crkvi, osobito, pak, da vjera poraste te da svim ljudima sine svjetlo pune istine. Uostalom, posve je sigurno da dobro upravljajui svojom Crkvom kao dijelom sveope Crkve, oni djelotvorno pridonose dobru itavoga otajstvenog Tijela koje je takoer Tijelo Crkava. Skrb za navijetanje evanelja diljem sve zemlje pripada zboru pastira: svima je njima zajedno Krist dao nalog obvezajui ih na zajedniku slubu, kako je to ve papa Celestin stavio na srce ocima Efekoga koncila. Otud su biskupi pojedinano, koliko im doputa obnaanje njihove posebne slube, obvezani sudjelovati u zajednikim poslovima meusobno i s Petrovim nasljednikom, kojemu je na jedinstven nain povjerena velika zadaa irenja kranskoga imena. Stoga moraju svim silama misijama pribavljati kako radnike za etvu tako i duhovnu i materijalnu pomo, bilo neposredno sami bilo potiui vjernike na zauzetu suradnju. Napokon, neka biskupi u sveopoj za jednici ljubavi rado pruaju bratsku pomo drugim Crkvama, osobito susjednima i potrebnijima, prema asnom primjeru starine. Po Bojoj se providnosti dogodilo da su razliite Crkve, koje su apostoli i njihovi nasljednici osnovali na razliitim mjestima, tijekom vremena srasle u vie organski povezanih skupina koje, uvajui jedinstvo vjere i jedino boansko ustanovljenje ope Crkve, uivajui vlastiti poredak, vlastitu bogoslunu praksu te teoloku i duhovnu batinu. Meu njima su neke, prije svega drevne patrijahatske Crkve, kao majke vjere rodile druge kao keri, s kojimu su sve do naih vremena povezane svezom ljubavi u sakramentalnom ivotu te u uzajamnom potivanju prava i dunosti. Ta raznolikost mjesnih Crkava, koje skupa tee jedinstvu, s veom oevidnou kazuje katolitvo nerazdijeljive Crkve. Na slian nain mogu danas biskupske konferencije mnogostruko i plodno pripomoi konkretnoj primjeni kolegijalnoga duha.

24. Poslanje biskupaBiskupi kao nasljednici apostola primaju od Gospodina, kojemu je dana sva vlast na nebu i na zemlji poslanje da nauavaju sve narode i da propovijedaju evanelje svakomu stvoru kako bi svi ljudi postigli spasenje po vjeri, krstu i vrenju zapovijedi (usp. Mt 28, 18-20; Mk 16,15-16; Dj 26, 17-18). Za ispunjavanje toga poslanja Krist Gospodin je apostolima obeao i na Pedesetnicu s neba poslao Duha Svetoga, da mu po njegovoj snazi budu svjedocima do kraja zemlje, pred plemenima, narodima i kraljevima (usp. Dj 1, 8; 2, 1ss; 9, 15). A ta zadaa, koju je Gospodin povjerio pastirima svoga naroda, pravo je sluenje koje se u Svetom pismu znakovito naziva diakonia ili sluba (usp. Dj 1, 17 i 25; 21, 19; Rim 11, 13; 1 Tim 1, 12). Kanonsko se, pak, poslanje biskupa moe dogoditi po legitimnim obiajima koje nije pozvala vrhovna i opa crkvena vlast ili po zakonima koje je ona donijela ili priznala, ili pak izravno po samom Petrovu nasljedniku; ako on to odbije ili uskrati apostolsko zajednitvo, biskupi ne mogu biti uzeti u slubu.

25. Sluba propovijedanjaMeu poglavitim dunostima biskupa istie se propovijedanje evanelja. Oni su, naime, glasnici vjere koji dovode nove uenike Kristu, te autentini ili Kristovom vlau obdareni uitelji; narodu koji im povjeren oni propovijedaju vjeru koju im valja vjerovati i primjenjivati u postupanju; oni je razjanjuju u svjetlu Duha Svetoga iznosei iz riznice objave novo i staro (usp, Mt 13,52) te rade na tome da urodi rodom i budno odbijaju od svoga stada koje mu prijete (usp. 2 Tim 4,1-4). Kad biskupi nauavaju u zajednitvu s rimskim prvosveenikom, trebaju potovati kao svjedoke boanske i katolike istine; vjernici se pak, sa sudom svojega biskupa, to ga on u Kristovo ime iznosi u stvarima vjere i udorea, moraju slagati i uza nj pristajati s religioznim posluhom duha. No taj se religiozni posluh volje i razuma treba na osobit nain iskazivati autentinom uiteljstvu rimskoga prvosveenika i kad ne govori ex cathedra; to valja initi tako da se njegovo vrhovno uiteljstvo priznaje s potovanjem te se iskreno pristaje uz odluke koje on iznosi u skladu s njegovom oitovanom nakanom i voljom, to se poglavito vidi bilo iz naravi dokumenta bilo i istoga predlaganja istoga nauka, bilo iz naina izraavanja. Premda biskupi pojedinano nemaju povlasticu nezabludivosti, oni ipak nezabludivo iznose Kristov nauk kad se iako raspreni diljem svijeta, ali uvajui svezu zajednitva meu sobom i s Petrovim nasljednikom i autentino nauavajui o stvarima vjere i udorea sloe u nekoj odluci kao konano obvezatnoj. To je jo oitije kad su okupljeni na nekom ekumenskom koncilu kao uitelji i suci vjere i udorea za sveopu Crkvu, pa uz njihove definicije valja prianjati s posluhom vjere.Ta, pak, nezabludivost, kojom je boanski Spasitelj htio svoju Crkvu opremiti u definiranju nauka o vjeri i udoreu, see tako daleko dokle see polog boanske objave koji valja sveto uvati i vjerno tumaiti. Rimski prvosveenik, glava biskupskoga kolegija, ima tu nezabludivost snagom svoje slube kada kao vrhovni pastir i uitelj svih Kristovih vjernika, koji svoju brau utvruje u vjeri (usp. Lk 22, 32), proglauje konanim neki nauk u stvarima vjere i udorea. Stoga se njegove definicije s pravom nazivaju nepromjenjivima, i to po sebi, a ne po pristanku Crkve, jer su izreene uz pomo Duha Svetoga obeanoga mu u blaenom Petru; stoga im nije potrebno nikakvo odobrenje drugih niti doputaju bilo kakav priziv na koji drugi sud. Tada, naime, rimski prvosveenik iznosi odluku ne kao privatna osoba, nego on izlae ili brani nauk katolike vjere kao vrhovni uitelj sveope Crkve u kojem se na jedinstven nain nalazi nezabludivost same Crkve. Crkvi obeana nezabludivost nalazi se takoer u zboru biskupa, kada oni vre vrhovnu uiteljsku slubu zajedno s Petrovim nasljednikom. Tim definicijama nikada ne moe uzmanjkati pristanak Crkve zbog djelovanja istoga Duha Svetoga; po tom se djelovanju svekoliko Kristovo stado dri i uva u jedinstvu vjere. Kada, pak, bilo rimski prvosveenik bilo zbor biskupa s njime definiraju neku odluku, oni je izriu u skladu sa samom objavom uz koju su duni svi pristati i s njome se suobliiti; ta se objava bilo zapisana bilo predavana po zakonitom slijedu biskupa i u prvom redu marom rimskoga prvosveenika cjelovito prenosi te uz prosvjetljenje Duha istine pozorno uva i vjerno izlae. Rimski prvosveenik i biskupi po svojoj se dunosti i prema vanosti stvari tu objavu marljivo trude prikladnim sredstvima pravilno istraivati i prikladno izlagati; oni, meutim, ne primaju neku novu javnu objavu koja bi pripadala u boanski polog vjere.

26. Sluba posveivanjaBiskup, provien puninom sakramenta Reda, upravitelj je milosti vrhovnoga sveenitva, osobito u euharistiji, koju sam prinosi ili se skrbi za njezino prinoenje, i po kojoj Crkva neprekidno ivi i raste. Ta je Kristova Crkva uistinu prisutna u svim zakonitim mjesnim zborovima vjernika koji se, prianjajui uza svoje pastire, i sami u Novom zavjetu nazivaju Crkvama. Oni su, naime, u svojem mjestu, u Duhu Svetom i u mnogom obilju (usp. 1 Sol 1, 5) od Boga pozvani novi narod. U njima se propovijedanjem Kristova evanelja okupljaju vjernici i slavi se otajstvo Gospodnje veere da se po blagovanju Gospodnjega tijela i krvi usko povee svekoliko bratstvo. U svakom zajednitvu oltara pod svetom slubom biskupa pokazuje se simbol one ljubavi i jedinstva otajstvenog tijela, bez kojeg [tj, jedinstva] ne moe biti spasenja. U tim zajednicama, makar su one; esto malene i siromane ili ive u rasprenosti, prisutan je Krist, ijom se moi zdruuje jedna, sveta, katolika i apostolska Crkva. Jer udionitvo u Kristovu tijelu i krvi ne ini drugo doli da prelazimo u ono to primarno. Svakim legitimnim slavljenjem euharistije upravlja biskup; njemu je povjerena dunost da Boanskom Velianstvu iskazuje tovanje kranske religije te upravlja njime prema Gospodinovim zapovijedima i crkvenim zakonima, koje on po svojemu posebnom sudu dalje odreuje za svoju biskupiju. Tako biskupi, molei za narod i radei, na mnogo naina i obilato dijele od punine Kristove svetosti. Slubom rijei priopuju silu Boju vjernicima na spasenje (usp, Rim 1, 16), a po sakramentima, ije pravilno i plodno podjeljivanje ureuju svojom vlau, oni posveuju vjernike. Oni ureuju podjeljivanje krsta, po kojemu se daje udio u Kristovom kraljevskom sveenitvu. Oni su izvorni sluitelji potvrde, djelitelji svetih redova i upravljai ispovjedne prakse. Oni marno potiu i pouavaju svoje vjernike da u bogosluju, osobito u svetoj misnoj rtvi, s vjerom i potovanjem vre svoj dio. Naposljetku, primjerom svojega naina ivota oni moraju biti na korist onima kojima upravljaju, uvajui svoje ponaanje od svakoga zla i, koliko mogu, mijenjajui ga uz Boju pomo na bolje, da zajedno s povjerenim im stadom prispiju u vjeni ivot.

27. Sluba upravljanjaBiskupi upravljaju njima povjerenim partikularnim Crkvama kao Kristovi zamjenici i poslanici savjetom, uvjeravanjem, primjerom, ali i autoritetom i svetom vlau; njome se slue samo zato da svoje stado izgrauju u istini i svetosti, spominjui se da onaj koji je vei treba biti kao manji, a starjeina kao sluga (usp. Lk 22, 26-27). Ta im je vlast, koju osobno obnaaju u Kristovo ime, vlastita, redovita i neposredna, iako njezino vrenje u konanici vodi vrhovna vlast Crkve te se moe ograniiti nekim granicama imajui u vidu korist Crkve, odnosno vjernika. Snagom te vlasti biskupi imaju sveto pravo, a pred Gospodinom dunost, donositi zakone za svoje podlonike te suditi i ravnati svime to pripada ureenju bogotovlja i apostolata. Njima je potpuno predana pastirska sluba, odnosno stalna i svagdanja skrb za njihovo stado; oni se ne smiju smatrati namjesnicima rimskoga prvosveenika jer imaju svoju posebnu vlast i u pravom se smislu nazivaju predstojnicima naroda kojim upravljaju. Njihovu vlast ne krnji vrhovna i opa vlast, nego je, naprotiv, potvruje, jaa i titi; pritom je Duh Sveti onaj koji postojano uva neokrnjen oblik vlasti to ga je Krist Gospodin ustanovio u svojoj Crkvi. Biskup, kojega je poslao Otac obitelji da upravlja njegovom obitelji, treba drati pred oima primjer Dobroga pastira koji nije doao da bude sluen, nego da slui (usp. Mt 20, 28; Mk 10, 45) i da za ovce poloi svoj ivot (usp. Iv 10, 11). Uzet izmeu ljudi i podloan slabosti, on moe suosjeati s onima koji su u neznanju ili zabludi (usp. Heb 5, 1-2). Neka ne odbija sasluati podlonike za koje se skrbi kao za svoju pravu djecu te ih potie da s njime marno surauju. Budui da e za njihove due Bogu poloiti raun (usp. Heb 13, 17), neka se molitvom, propovijedanjem i svim djelima ljubavi skrbi kako za njih tako i za one koji jo ne pripadaju jednomu stadu, a koje neka smatra da su njemu povjereni u Gospodinu. A kako je on poput apostola Pavla svima dunik, neka bude pripravan sve evangelizirati (usp. Rim 1, 14-15) i poticati svoje vjernike na apostolski i misionarski rad. Vjernici, pak, moraju pristajati uz biskupa kao Crkva uz Isusa Krista i kao Isus Krist uz Oca, da po jedinstvu sve bude u skladu i obiluje na slavu Boju (usp. 2 Kor 4,15).

28. Prezbiteri u odnosu prema Kristu, biskupima, prezbiteriju i kranskom naroduKrist, kojega je Otac posvetio i poslao na svijet (usp. Iv 10, 36), po svojim je apostolima uinio dionicima svoga posveenja i poslanja njihove nasljednike, tj. biskupe, koji su u razliitom stupnju zakonito predali dunost svoje slube raznim nositeljima u Crkvi. Tako crkvenu od Boga ustanovljenu slubu u raznim redovima vre oni koji se ve od starine nazivaju biskupima, prezbiterima i akonima. Premda prezbiteri nemaju najvii stupanj sveenitva, a u obnaanju svoje vlasti ovise o biskupima, ipak su s njim povezani sveenikom au te na sliku Krista, vrhovnoga i vjenoga sveenika (usp. Heb 5, 1-10; 7, 24; 9,11-28) po sakramentu Reda kao pravi sveenici Novoga zavjeta posveuju za propovijedanje evanelja, za voenje vjernika i za vrenje slube Boje. Imajui na svojem stupnju slube udjela u slubi jedinoga posrednika, Krista (usp. 1 Tim 2, 5), oni svima navjeuju boansku rije. Svoju svetu slubu ponajvie vre u euharistijskom bogosluju, odnosno zborovanju u kojem, djelujui u Kristovoj osobi i razglaujui njegovo otajstvo, povezuju molitve vjernika sa rtvom njihove Glave te u misnoj rtvi prikazuju i namjenjuju sve do Gospodnjega dolaska (usp. 1 Kor 11, 26) jedinu rtvu Novoga zavjeta, to jest, rtvu Krista koji je jedanput samoga sebe prinio Ocu kao neokaljani rtveni prinos (usp. Heb 9, 11- 28). A za vjernike koji se kaju ili su bolesni, oni nadasve vre slubu pomirenja i olakanja te iznose Bogu Ocu potrebe i molitve vjernika (Heb 5, 1-4). Vrei prema dijelu vlasti koju imaju slubu Krista Pastira i Glave, oni sabiru Boju obitelj kao bratstvo koje je u jedno oduhovljeno te ga po Kristu u Duhu dovode k Bogu Ocu. Njemu se usred stada klanjaju u duhu i istini (usp. Iv 4, 24). I naposlietku, trude se u propovijedanju i pouavanju (usp. 1 Tim 5,17) vjerujui ono to u Gospodinovu zakonu razmatraju i itaju, nauavaju ono to vjeruju i nasljedujui ono to nauavaju.Prezbiteri, briljivi suradnici biskupskoga reda, njegova pomo i orue, pozvani na sluenje Bojemu narodu, zajedno sa svojim biskupe tvore jedan prezbiterij kojemu su povjerene razliite dunosti. U pojedinanim mjesnim zborovima vjernika oni na neki nain ine prisutnim biskupa s kojim su vjerno i velikoduno zdrueni te dijelom preuzimaju njegove zadae i njegov skrb te ih svaki dan marno vre. I biskupovim autoritetom oni posveuju i vode povjereni im dio Gospodnjega stada, na svojemu mjestu ine vidljivom sveopu Crkvu te snanom pomoi pridonose izgradnji cijeloga Kristova Tijela (usp. Ef 4, 12). Imajui, pak, uvijek na umu dobro Boje djece, neka nastoje svojim trudom pridonijeti pastoralnom radu cijele biskupije, tovie i cijele Crkve. Zbog toga udionitva u sveenitvu i poslanju prezbiteri uistinu trebaju priznavati biskupa kao svojega oca te ga s potovanjem sluati. A biskup neka sveenike, svoje suradnike, smatra sinovima i prijateljima, kao to i Krist svoje uenike naziva prijateljima, a ne vie slugama (usp. Iv 15, 15). Svi dakle sveenici, bilo dijecezanski bilo redovniki, pridrueni su zbog reda i slube zboru biskupa te prema svojem pozivu i milosti slue dobru cijele Crkve. Snagom zajednikoga svetoga reenja i poslanja svi su prezbiteri meusobno povezani prisnim bratstvom, koje se dragovoljno i rado treba oitovati u uzajamnoj pomoi, kako duhovnoj tako i materijalnoj, kako pastoralnoj tako i osobnoj, te u sastancima i zajednitvu ivota, rada i ljubavi. A za vjernike, koje su duhovno rodili u krstu i nauku (usp. 1 Kor 4, 15; 1 Pt 1, 23), neka se skrbe kao oevi u Kristu. Iz srca postavi uzorom stadu (usp. 1 Pt 5,3), svojoj mjesnoj zajednici neka tako predsjedaju i slue da se ona dostojno moe nazivati onim imenom kojim je oznaen jedan i sav Boji narod, tj. Crkom Bojom (usp. 1 Kor 1, 2; 2 Kor 1,1 i drugdje). Neka misle da svojim svagdanjim ponaanjem i svojom skrbi moraju pokazati lice prave sveenike i pastoralne slube vjernicima i nevjernicima, katolicima i nekatolicima: svima moraju dati svjedoanstvo istine i ivota te kao dobri pastiri tragati takoer za onima (usp. Lk 15, 4,-7) koji su premda krteni u Katolikoj Crkvi prestali primati sakramente ili su ak otpali od vjere. Budui da ljudski rod danas sve vie srauje u graansko, gospodarsko i drutveno jedinstvo, to je vie potrebno da i sveenici udruenom skrbi i naporom, pod vodstvom biskupa i vrhovnoga sveenika, uklone svaki razlog podijeljenosti, kako bi sav ljudski rod bio doveden u jedinstvo Boje obitelji.

29. akoniNa niem hijerarhijskom stupnju stoje akoni; na njih se polau ne za sveenitvo, nego za sluenje. Ojaani sakramentalnom milou, oni, naime, slue Bojem narodu u zajednitvu s biskupom i njegovim prezbiterijem. Dunost je akona, kako mu je to povjerila mjerodavna vlast, sveano dijeliti krst, uvati i dijeliti euharistiju, u ime Crkve prisustvovati enidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umiruima, itati vjernicima Sveto pismo, pouavati i poticati narod, predvoditi bogotovlje i molitve vjernika, dijeliti blagoslovine te voditi obred sprovoda i pokopa. A kako su predani slubi ljubavi i upravljanja, akoni trebaju imati na umu opomenu blaenoga Polikarpa: Budite milosrdni i marljivi tako da postupate u skladu s istinom Gospodinovom, koji je svima postao slugom. Budui da se te zadae, koje su u najveoj mjeri nune za ivot Crkve, uz danas vaee propise u latinskoj Crkvi u mnogim krajevima mogu vrlo teko ispuniti, ubudue e se ponovno moi uspostaviti akonat kao vlastit i trajan hijerarhijski stupanj. Mjerodavnim raznovrsnim teritorijalnim skupovima biskupa pak pripada da, uz odobrenje vrhovnoga sveenika, odlue je li i gdje je za duobrinitvo prikladno uvesti takve akone. Uz suglasnost rimskoga prvosveenika taj e se akonat moi podijeliti muevima zrelije dobi, i ako ive u braku, kao u prikladnim maldiima za koje ipak mora ostati na snazi celibata.etvrto poglavlje: Laici30. UvodPoto je Sveti sabor prikazao hijerarhijske slube, on svoju pozorno rado usmjeruje staleu onih Kristovih vjernika koji se nazivaju laici. Premda je sve ono to je bilo reeno o Bojem narodu jednako upravljeno laicima, redovnicima i klericima, ipak laicima, mukarcima i enama uzevi u obzir njihovo stanje i poslanje, posebno pripadaju odreene stvari; zbog posebnih prilika naega vremena valja bolje ispitati njihove temelje. Sveti pastiri, naime, dobro znaju koliko laici pridonose dobru cijele Crkve. Oni znaju da ih Krist nije ustanovio kako bi sami na sebe preuzeli svekoliko spasonosno slanje Crkve prema svijetu, nego je njihova izvrsna zadaa tako pastirski voditi vjernike i provjeravati njihove oblike sluenja i milosne darove da svi na svoj nain jednoduno surauju u zajednikom djelu. Jer svi mi moramo, inei istinu u ljubavi, po svemu rasti u onoga koji je Glava, Krist; polazei od njega, cijelo je Tijelo sastavljeno i povezano svakom svezom zbrinjavanja, u skladu s djelovanjem i mjerom svakoga pojedinog lana, a on daje da Tijelo raste i izgrauje se u ljubavi (Ef 4,15-16).

31. Narav i poslanje laikaPod nazivom laika ovdje se razumiju svi Kristovi vjernici, osim lanova svetoga reda i od Crkve odobrenoga redovnikog stalea, to jest Kristovi vjernici koji su krstom pritjelovljeni Kristu i ustanovljeni kao Boji narod, a na svoj su nain uinjeni dionicima Kristove sveenike, proroke i kraljevske slube te u Crkvi i u svijetu obnaaju svoj dio poslanja cijeloga kranskog naroda. Laicima je svjetovni znaaj svojstven i vlastit. Jer makar katkada obavljali i svjetovne poslove te obavljali ak i svjetovno zvanje, lanovi svetoga reda ipak su svojim posebnim pozivom poglavito i slubeno usmjereni na vrenje svete slube, dok redovnici svojim staleom pruaju sjajno i izvrsno svjedoanstvo o tome da se svijet ne moe preobraziti i prinijeti Bogu bez duha blaenstava. Zadaa je, pak, laika, po vlastitom pozivu, tragati za Bojim kraljevstvom bavei se vremenitim stvarima i ureujui ih po Bojemu. Oni ive u svijetu, to jest u svim i u pojedinanim slubama i poslovima svijeta te u uobiajenim uvjetima obiteljskoga i drutvenoga ivota, kojima je njihov ivot na neki nain protkan. Bog ih ovdje poziva da obnaajui svoju vlastitu dunost i voeni evaneoskim duhom, tako rei iznutra poput kvasca, pridonosi posveenju svijeta te tako u prvon redu svjedoanstvom svojega ivotu, blistajui vjerom, nadom i ljubavlju, drugima oituju Krista. Njima dakle, na osobit nain pripada tako rasvijetliti i urediti vremenite stvari, s kojima su tijesno povezani, da one bivaju i rastu u skladu s Kristom te budu na hvalu Stvoritelju i Otkupitelju.

32. Dostojanstvo laika kao lanova Bojega narodaSveta je Crkva po boanskome ustanovljenju ureena i voena u udesnoj raznolikosti. Kao to li jednome tijelu imamo mnoge udove, a svi udovi nemaju isto djelovanje, tako smo mi mnogi jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedni drugima (Rim 12, 4-5). Jedan je, dakle, izabrani Boji narod: Jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst (Ef 4, 5); zajedniko je dostojanstvo udova zbog njihova preporoda u Kristu, zajednika milost djece, zajedniki je poziv na savrenstvo, jedno spasenje, jedna nada i nepodijeljena ljubav. Nema, dakle, nikakve nejednakosti u Kristu i u Crkvi s obzirom na podrijetlo i narodnost, na drutveni poloaj i spol, jer nema ni idova ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni mukarca ni ene. Svi ste vi naime jedno Kristu lsusu (Gal 3, 28 gr.; usp. Kol 3, 11). Ako, dakle, u Crkvi svi i ne idu istim putem, svi su ipak pozvani na svetost i po Bojoj su pravednosti zadobili jednaku vjeru (usp. 2 Pt 1, 1). Premda su neki po Kristovoj volji za druge odreeni kao uitelji, djelitelji otajstava i pastiri, ipak meu svima vlada prava jednakost s obzirom na dostojanstvo i s obzirom na svim vjernicima zajedniko djelovanje u izgradnji Kristova Tijela. Razlika, naime, koju je Gospodin postavio izmeu svetih sluitelja i ostaloga Bojega naroda, nosi sa sobom povezanost jer su pastiri i drugi vjernici meusobno povezani tijesnom zajednikom svezom; slijedei Gospodinov primjer, crkveni pastiri trebaju sluiti jedan drugomu i drugim vjernicima, a ovi trebaju revno i udrueno suraivati s pastirima i uiteljima. Tako neka svi u raznolikosti svjedoe o udesnome jedinstvu u Kristovu Tijelu: sama razliitost milosti, sluba i djelatnosti, naime, sabire Boju djecu u jedno jer sve to ini jedan te isti Duh (1 Kor 12, 11). Kao to, dakle, laici, po boanskoj naklonosti, imaju za brata Krista koji je makar bio Gospodarem sviju doao sluiti, a ne biti posluivan, tako imaju za brau takoer one koji su postavljeni u svetu slubu te nauavajui, posveujui i upravljajui Kristovom vlau, tako pasu Boju obitelj da svi ispunjuju novu zapovijed ljubavi. Gledom na to, sveti Agustin vrlo lijepo kae: Gdje me plai ono to sam vama, ondje me tjei to to sam s vama. Vama sam naime biskup, a s vama sam kranin. Ono je naziv slube, a ovo milosti; on naziv pogibli, a ovo spasa.

33. Apostolat laikaLaici okupljeni u Bojem narodu i postavljeni pod jednom glavom u jednom Kristovu Tijelu, pozivaju se, tko god oni bili, da kao ivi ud svim svojim silama, koje su do tom Stvoritelja i milou Spasitelja primili, pridonose rastu Crkve njezinu neprestanu posveivanju. Apostolat laika je udionitvo u samom spasonosnom poslanju Crkve; svi su odreeni za taj apostolat samoga Gospodina po krstu i potvrdi. A sakramentima se, u prvom redu svetom euharistijom, priopuje i hrani ona ljubav prema Bogu i prema ljudima koja je duom svega apostolata. Laici su, pak, posebno pozvani na to da Crkvu uprisutnjuju ine je djelatnom na onim mjestima i u onim prilikama gdje ona samo po njima moe postati sol zemlje. Tako je svaki laik, po samim darovima koje je primio, ujedno svjedok i ivo sredstvo poslanja same Crkve, prema mjeri dara Kristova (Ef 4, 7). Osim toga apostolata, koji pripada svim Kristovim vjernicima, laici mogu povrh toga biti pozvani na jo neposredniju suradnju u apostolatu hijerarhije, poput onih mueva i ena koji su apostolu Pavlu pomagali u evanelju, trudei se mnogo u Gospodinu (usp. Fil 14, 3; Rim 16, 3ss). Osim toga, oni su podobni da im hijerarhija radi duhovne svrhe povjeri obavljanje neke crkvene slube. Na svim laicima, dakle, lei asno breme truditi se oko toga da boanski naum spasenja sve vie i vie, posvuda na zemlji, dopire do svih ljudi svih vremena. Stoga neka im u svakom pogledu bude otvoren put da prema svojim silama i potrebama vremena neumorno sudjeluju u spasonosnom djelu Crkve.

34. Sveenika sluba laikaBudui da je vrhovni i vjeni sveenik Isus Krist htio takoer po laicima nastaviti svoje svjedoenje i svoje sluenje, on ih oivljuje svojim Duhom i bez prestanka ih potie na svako dobro i savreno djelo. Onima, naime koje je prisno zdruio sa svojim ivotom i poslanjem, Krist je takoder dao udjela u svojoj sveenikoj slubi radi vrenja duhovnoga bogotovlja da Bog bude proslavljen, a ljudi spaeni. Zbog toga su laici, kao oni koji su Kristu predani i Duhom Svetim pomazani, pozvani i opremljeni kako bi se u njima proizveli uvijek obilniji plodovi Duha. Sva njihova djela, naime, molitve i apostolski pothvati, brani i obiteljski ivot, svagdanji posao, odmor duha i tijela, ako se vre u Duhu, tovie, i ivotne tekoe, ako se strpljivo podnose, postaju duhovnim rtvama, Bogu milima po Isusu Kristu (usp. 1 Pt 2, 5); one se u euharistijskom slavlju zajedno s prinosom Gospodnjega tijela pobono prikazuju Ocu. Tako i laici, kao klanjatelji koji posvuda sveto postupaju, posveuju Bogu sam svijet.

35. Prorka sluba laikaKrist, veliki prorok koji je svjedoenjem ivota i snagom rijei proglasio Oevo Kraljevstvo, ispunja sve do puno ga oitovanja slave svoju proroku slubu ne samo po hijerarhiji koja u njegovo ime i njegovom vlau nauava nego i po laicima, koje je tako uinio. svjedocima i opremio ih osjeajem vjere i milou rijei (usp. Dj 2, 17-18; Otk 19, 10) da snaga evanelja sjaji u svagdanjem obiteljskom i drutvenom ivotu. Oni se pokazuju kao djeca obeanja, ako jaki u vjeri i nadi otkupljuju sadanji trenutak (usp. Ef 5, 16; Kol 4, 5), a u strpljivosti iekuju buduu slavu (usp. Rim 8, 25). Tu pak nadu neka ne kriju u nutrini srca, nego neka je neprekidnim obraenjem i borbom protiv vladara svijeta ovih tmina, protiv duhovnih bia zloe (Ef 6, 12) izraavaju takoer u strukturama svjetovnoga ivota. Kao to sakramenti Novoga zakona, kojima se hrani ivot i apostolat vjernika, predoznauju novo nebo i novu zemlju (usp. Otk 21, 1), tako su i laici moni glasnici vjere u stvarima kojima se valja nadati (usp. Heb 11, 1) ako sa ivotom po vjeri postojano povezuju ispovijedanje vjere. Ta evangelizacija, to jest Kristova poruka iznesena svjedoenjem ivota i rijeju, zadobiva osebujno obiljeje i posebnu uinkovitost iz toga to se izvruje u uobiajenim okolnostima svijeta. U toj se zadai od velike vrijednosti pokazuje onaj stale ivota koji je posveen posebnim sakramentom, to jest brani i obiteljski ivot. Ovdje je vjebalite i izvrsna kola apostolata laika, gdje kranska religija proima cjelokupno ivotno ureenje te ga iz dana u dan sve vie preobraava; ovdje enidbeni drugovi imaju vlastito zvanje da uzajamno budu sebi i djeci svjedoci vjere i Kristove ljubavi. Kranska obitelj glasno razglauje ne samo prisutne sile Bojega kraljevstva nego i nadu u vjeni ivot. Tako ona svojim primjerom i svjedoenjem prokazuje svijet zbog grijeha, a rasvjetljuje one koji tragaju za istinom. Stoga laici mogu i moraju pridonositi svoje dragocjeno djelovanje za evangelizaciju svijeta takoer kada su zaokupljeni vremenitim brigama. Premda neki od njih prema svojoj osposobljenosti nadopunjuju neke svete slube ako nema svetih slubenika ili su sprijeeni u progoniteljskom reimu, te iako mnogi od njih sve svoje sile ulau u apostolski rad, ipak svi moraju suraivati u irenju i rastu Kristova kraljevstva u svijetu. Zbog toga laici trebaju promiljeno prionuti uz dublje upoznavanje objavljene istine te od Boga ustrajno moliti za dar mudrosti.

36. Kraljevska sluba laikaKrist je, postavi posluan sve do smrti te zbog toga uzvien od Oca (usp. Fil 2, 8-9), uao u slavu svojega kraljevstva. Njemu je sve podvrgnuto, a on e sebe i sve stvoreno podvri Ocu da Bog bude sve u svemu (usp. 1 Kor 15, 27-28). Tu je vlast on podao uenicima da i oni budu postavljeni u kraljevsku slobodu te samoodricanjem i svetim ivotom u sebi pobjede kraljevstvo grijeha (usp. Rim 6,12), tovie, da sluei Kristu takoer u drugima, poniznou i strpljivou privedu svoju brau onomu Kralju kojemu sluiti znai kraljevati. Gospodin, naime, eli proiriti svoje kraljevstvo i putem vjernika laika, to jest kraljevstvo istine i ivota, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravednosti, ljubavi i mira; u tom e kraljevstvu samo stvorenje biti osloboeno od robovanja pokvarljivosti u slobodu slave djece Boje (usp. Rim 8, 21). Uenicima je doista dano veliko obeanje i velika zapovijed: Jer sve je vae, vi ste pak Kristovi, a Krist je Boji (1 Kor 3, 23). Vjernici, dakle, moraju prepoznati unutranju narav, vrijednost i usmjerenost svekolikoga stvorenja na slavu Boju te si i po svjetovnim djelima uzajamno pomagati za svetiji ivot tako da se svijet natopi Kristovim duhom i uspjenije postigne svoju svrhu u pravednosti, ljubavi i miru. U openitom ispunjavanju te dunosti laici zauzimaju poglavito mjesto. Stoga neka svojom mjerodavnou u svjetovnim strukama te svojom djelatnou, koju Kristova milost iznutra uzdie, snano pridonesu tome da stvorena dobra prema Stvoriteljevu naputku i rasvjetljenju njegove Rijei ljudskim radom, tehnikim umijeem i graanskom kulturom budu briljivo obraivana i na korist zaista svim ljudima; neka meu njima budu prikladnije razdijeljena te neka na svoj nain vode k sveopemu napretku u ljudskoj i kranskoj slobodi. Tako e Krist, po udovima Crkve, svojim spasonosnim svjetlom sve vie i vie rasvjetljivati cjelokupno ljudsko drutvo. Osim toga, ako navike negdje potiu na grijeh, neka laici takoer udruenim silama tako ozdravljaju svjetovne ustanove i prilike da sve bude uoblieno po pravilima pravednosti te vie potie vrenje krjeposti negoli to ga prijei. Radei tako, oni udorednom vrijednou proimaju kulturu i ljudska djela. Na taj se nain njiva svijeta bolje pripravlja za sjeme boanske rijei i ire se otvaraju vrata Crkve, kroz koja u svijet treba ui poruka mira. Zbog same rasporedbe spasenja, neka vjernici naue pomno razlikovati izmeu onih prava i dunosti kojima su obvezani ukoliko su lanovi Crkve i onih koje im pripadaju kao lanovima ljudskoga drutva. Neka se potrude oboje skladno zdruiti imajui na pameti da se u svakoj vremenitoj stvari moraju voditi kranskom savjeu jer se nijedna ljudska djelatnost, pa ni u vremenitim stvarima ne moe oteti Bojoj zapovijedi. U nae je pak vrijeme u najveoj mjeri potrebno da ta razlika i sklad ujedno to jasnije odsijevaju u vjernikom nainu postupanja kako bi poslanje Crkve to potpunije uzmoglo odgovoriti posebnim uvjetima dananjega svijeta. Kao to se, naime, mora priznati da se zemaljska drava, koja se s pravom skrbi oko svjetovnih stvari, upravlja vlastitim naelima, tako se s pravom odbacuje poguban nauk koji nastoji izgraditi drutvo tako da uope ne uzima u obzir religiju te napada i rui slobodu vjerovanja u graana.

37. Odnos laika i hijerarhijeLaici, kao i svi Kristovi vjernici, imaju pravo obilno primati od svetih pastira duhovna dobra Crkve, napose pomo Boje rijei i sakramenata; neka im otkrivaju svoje potrebe i elje s onom slobodom i s onim povjerenjem koji dolikuju Bojoj djeci i brai u Kristu. Prema znanju, mjerodavnosti i izvrsnosti poloaja koji im je vlastit, oni imaju mogunost, tovie i dunost, oitovati svoje miljenje o onome to se tie dobra Crkve. Ako bude potrebno, neka se to ini preko ustanova koje je Crkva za to ustanovila, uvijek u istinitosti, odvanosti i razboritosti, s potovanjem i ljubavlju prema onima koji na temelju svoje svete slube zastupaju Krista. Laici poput svih Kristovih vjernika neka s kranskom poslunou spremno prihvaaju ono to sveti pastiri, kao Kristovi predstavnici, odreuju u Crkvi kao uitelji i upravitelji; tako oni slijede primjer Krista koji je svojom poslunou sve do smrti svim ljudima otvorio blaeni put slobode djece Boje. Isto tako neka ne propuste u svojim molitvama preporuivati Bogu svoje predstojnike jer oni neprestano bdiju kao oni koji trebaju poloiti raun o naim duama, da to ine s radou, a ne stenjui (usp. Heb 13, 17). A sveti pastiri neka priznaju i promiu dostojanstvo i odgovornost laika u Crkvi; neka se rado poslue njihovim razboritim savjetom, s povjerenjem neka im povjere dunosti u sluenju Crkvi te im ostave slobodu i prostor djelovanja, tovie, neka ih ohrabruju da se i na vlastitu pobudu daju na posao. Neka oinskom ljubavlju i pozorno u Kristu razmotre pothvate, prijedloge i elje koje laici predlau. Pastiri e, pak, briljivo priznavati pravednu slobodu koja u dravi pripada svima. Iz toga prisnog ophoenja izmeu laika i pastira valja za Crkvu oekivati mnoga dobra: tako, naime, u laika jaa osjeaj vlastite odgovornosti, gaji se revnost, a sile laika lake se pridruuju djelu pastira. Ti e, pak, potpomognuti iskustvom laika, uzmoi tonije i prikladnije rasuivati u duhovnim i vremenitim stvarima tako da sva Crkva, ojaana svim svojim udovima, uspjenije ispuni svoje poslanje za ivot svijeta.

38. ZakljuakSvaki laik mora biti pred svijetom svjedok uskrsnua i ivota Gospodina Isusa te znak ivoga Boga. Svi zajedno i svaki pojedinano sa svoje strane moraju hraniti svijet duhovnim plodovima (usp. Gal 5,22) te u nj ulijevati duha koji oduhovljuje one siromahe, krotke i miroljubive, koje je Gospodin u evanelju proglasio blaenima (usp. Mt 5, 3-9). Rijeju, to je dua u tijelu, to neka budu krani u svijetu!Peto poglavlje: Opi poziv na svetost u Crkvi39. UvodVjera ui da je Crkva, ije otajstvo izlae Sveti sabor, trajno sveta. Krist, Sin Boji koji se s Ocem i Duhom slavi kao jedini Sveti, ljubio je, naime, Crkvu kao svoju zarunicu tako to je samoga sebe predao za nju da je posveti (usp. Ef 5, 25-26) te si ju je pridruio kao svoje Tijelo i obasuo je darom Duha Svetoga na slavu Boju. Tako su svi u Crkvi, bilo da pripadaju hijerarhiji bilo da ih ona pastirski vodi, pozvani na svetost, prema onoj Apostolovoj: Ovo je na ime volja Boja: vae posveenje (1 Sol 4, 3; usp. Ef 1, 4). Ta se, pak, svetost Crkve neprestance oituje i mora oitovati u plodovima milosti koje Duh proizvodi u vjernicima; ona se izraava u mnogo oblika kod pojedinaca koji u svojem ivotnom redu tee savrenstvu ljubavi tako da izgrauju druge; na svoj se poseban nain ona pojavljuje u praksi savjeta koji se uobiajeno nazivaju evaneoskima. Praksu tih savjeta prihvaaju na poticaj Duha Svetoga mnogi krani, bilo privatno bilo u nainu ivota ili staleu, koji su odobreni od Crkve: ta praksa prua i treba pruati svjedoenje i primjer iste te svetosti.

40. Opi poziv na svetostGospodin Isus, boanski uitelj i uzor svake savrenosti, svim je svojim uenicima i svakome pojedinome bilo kojega ivotnog stanja propovijedao svetost ivota, iji je on sam poetnik i dovritelj: Budite, dakle, savreni kao to je savren i Otac va nebeski (Mt 5, 48). U sve je, naime, udahnuo Duha Svetoga da ljube Boga svim srcem, svom duom, svim umom i svom svojom snagom (usp. Mk 12, 30) te da se uzajamno ljube kao to ih je Krist ljubio (usp. Iv 13, 34; 15, 12). Kristovi su sljedbenici od Boga pozvani, ne zbog svojih djela, nego po njegovu naumu i milosti; opravdani u Isusu Kristu, u krstu vjere uistinu su uinjeni djecom Bojom i dionicima boanske naravi, te su stoga doista posveeni. Oni, dakle, ivei moraju uz Boju pomo drati i usavravati svetost koju su primili. Apostol ih opominje da ive kako dolikuje svetima (Ef 5, 3), da se obuku kao Boji izabranici, sveti i ljubljeni, u duboko milosre, dobrostivost, poniznost, skromnost i strpljivost (Kol 3, 12) te da donesu plodove Duha za posveenje (usp. Gal 5, 22; Rim 6, 22). A budui da se u mnogoemu o sve ogrjeujemo (usp. Jak 3, 2), neprestance nam je potrebno Boje milosre te svaki dan moramo moliti: Otpusti nam nae dugove (Mt 6, 12). Svima je stoga razvidno da su svi Kristovi vjernici, kojega god stalea ili reda, pozvani na puninu kranskoga ivota i na savrenstvo ljubavi; tom se svetou i u zemaljskom drutvu promie ovjeniji nain ivota. Da bi postigli tu svetost, vjernici neka ulau sile koje su primili prema mjeri Kristova dara da se idui njegovim stopama i suoblieni njegovoj slici te vrei u svemu Oevu volju svom duom posvete Bojoj slavi i sluenju blinjemu. Tako e se svetost Bojega naroda razrasti u obilne plodove, kao to to u povijesti Crkve sjajno pokazuju ivoti tolikih svetaca.

41. Mnogostruki oblici svetostiOni koje vodi Duh Boji razvijaju jednu svetost u razliitim nainima i dunostima ivota; sluajui Oev glas i klanjajui se Bogu Ocu u duhu i istini, oni nasljeduju siromanog i poniznog Krista kako bi zavrijedili biti sudionicima njegove slave. Svaki pojedini, naime, treba u skladu s vlastitim darovima i zadaama bez oklijevanja ii naprijed na putu ive vjere koja pobuuje nadu i djeluje po ljubavi. Prije svega, pastiri Kristova stada moraju sveto i poletno, ponizno i snano obavljati svoju slubu na sliku vrhovnoga i vjenoga Sveenika, Pastira i Biskupa naih dua; tako obavljena, bit e ona i za njih izvrsno sredstvo posveenja. Izabrani za puninu sveenitva, obdareni su sakramentalnom milou da molei, rtvujui i propovijedajui svakim oblikom biskupske skrbi i sluenja izvruju savrenu slubu pastirske ljubavir neka se ne boje poloiti ivot svoj za ovce te postavi uzorom stadu (usp. 1 Pt 5, 3), neka svojim primjerom svakodnevno potiu Crkvu na veu svetost. Prezbiteri, u slinosti redu biskupa kojima tvore duhovnu krunu te imajui udjela u milosti njihove slube, neka po Kristu, vjenome i jedinome posredniku, svagdanjim vrenjem svoje slube rastu u ljubavi prema Bogu i blinjemu; neka uvaju svezu sveenikoga zajednitva, neka obiluju u svakom duhovnom dobru te svima prue ivo svjedoanstvo o Bogu, mjerei se s onim sveenicima koji su tijekom stoljea u poniznom i esto skrovitom sluenju ostavili prejasni primjer svetosti. Njihova je hvala u Bojoj Crkvi. Po dunosti molei i prinosei rtvu za svoj puk i za sav Boji narod te spoznavajui ono to ine i nasljeujui ono to vre neka ne samo ne budu sprjeavani apostolskom skrbi, opasnostima i brigama nego neka se radije po njima uspnu do vie svetosti tako da hrane i njeguju svoje djelovanje iz obilja kontemplacije i na okrjepu svekolikoj Bojoj Crkvi. Neka svi prezbiteri, a osobito oni koji se s posebnoga naslova svojega reenja nazivaju biskupijskima, imaju na umu koliko vjerna povezanost i velikoduna suradnja s njihovim biskupom pridonosi njihovu posveenju.Na osobit su nain dionici poslanja i milosti vrhovnoga sveenika takoer slubenici niega reda, prije svega akoni, koji se sluei otajstvima Krista i Crkve moraju uvati istima od svake mane te tako ugaati Bogu i skrbiti se za svako dobro pred ljudima (usp. 1 Tim 3, 8-10 i 12-13). Klerici, koje je Gospodin pozvao i odredio da imaju dio s njime, pod nadzorom se pastira pripremaju za dunosti sluba; oni su duni suobliiti svoju pamet i srce tom uzvienom izabranju tako da su postojani u molitvi i gorljivi u ljubavi, mislei na sve to je istinito, pravedno i na dobru glasu te radei sve Bogu na slavu i ast. Njima pridolaze oni od Boga izabrani laici, koje je biskup pozvao da se posve predaju apostolskim djelima i s bogatim plodovima rade na njivi Gospodnjoj. Kranski se enidbeni drugovi i roditelji, slijedei vlastiti put u vjernoj ljubavi, moraju tijekom cijeloga ivota uzajamno podravati u milosti te kranskim naukom i evaneoskim krjepostima proeti potomstvo koje su s ljubavlju od Boga primili. Tako oni, naime, svima pruaju primjer neumorne i velikodune ljubavi, izgrauju bratstvo ljubavi te postaju svjedocima i suradnicima plodnosti Majke Crkve, za znak i udionitvo u onoj ljubavi kojom je Krist ljubio svoju Zarunicu te sama sebe za nju predao. Slian primjer na drugi nain daju udovice/udovci i neoenjeni/neudate koji i sami mogu nemalo pridonijeti svetosti i radinosti Crkve. Oni pak, koji esto rade teke poslove, moraju sami sebe usavravati ljudskim djelima, pomagati sugraanima te cjelokupno drutvo i sve stvorenje pokretati prema boljemu stanju; u djelotvornoj ljubavi oni takoer moraju nasljedovati Krista njegove su ruke obavljale tesarske poslove, a s Ocem on uvijek radi na spasenje sviju tako da se u nadi raduju, nose terete jedni drugima te se samim svojim svagdanjim radom uspinju i do vie takoer apostolske svetosti.Neka znaju da su za spasenje svijeta na poseban nain sjedinjeni s Kristom patnikorn oni koji su pritijenjeni siromatvom, slabou, boleu i razliitim nevoljama ili pak trpe progonstvo zbog pravednosti; njih je Gospodin u evanelju proglasio blaenima, a Bog svake milosti, koji nas je u Isusu Kristu pozvao u svoju vjenu slavu, nakon kratkih e ih patnja sam usavriti, ojaiti i uvrstiti (1 Pt 5, 10). Svi e, dakle, Kristovi vjernici u svojim ivotnim uvjetima, dunostima i okolnostima po svemu tome iz dana u dan biti posveivani ako s vjerom budu sve primali iz ruku nebeskoga Oca te suraivali s boanskom voljom, inei u samoj vremenitoj slubi oitom onu ljubav kojom je Bog ljubio svijet.

42. Putevi i sredstva svetostiBog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu (1 Iv 4, 16). A Bog je u naim srcima razlio svoju ljubav po Duhu Svetom koji nam je dan (usp. Rim 5, 5); stoga je prvi i najnuniji dar ljubav kojom ljubimo Boga ponad svega, a blinjega poradi njega. Da bi pak ljubav poput dobroga sjemena u dui rasla i raala rodom, svaki pojedini vjernik mora rado sluati Boju rije te uz pomo Boje milosti djelom ispunjavati njegovu volju, esto sudjelovati u sakramentima, napose u euharistiji, i u svetim inima te se postojano posvetiti molitvi, samozataji, djelotvornom bratskom sluenju i uvjebavanju u svim krjepostima. Ljubav, pak, kao sveza savrenstva i punina Zakona (usp. Kol 3, 14; Rim 13,10), upravlja svim sredstvima posveivanja, uobliuje ih i vodi njihovoj svrsi. Stoga je svaki pravi Kristov uenik obiljeen ljubavlju prema Bogu i blinjemu. Budui da je Isus, Sin Boji, svoju ljubav oitovao tako da je za nas poloio svoj ivot, nitko nema vee ljubavi od onoga koji polae svoj ivot za Isusa i za svoju brau (usp. 1 Iv 3, 16; Iv 15, 13). Stoga su neki krani ve od prvih vremena bili pozivani, i uvijek e biti pozivani, na davanje toga najveeg svjedoenja ljubavi pred svima, a osobito pred progoniteljima. Muenitvo, dakle, kojim se uenik uslinjuje Uitelju koji je slobodno prihvatio smrt za spas svijeta i njemu se u prolijevanju krvi suobliuje, Crkva smatra iznimnim darom i vrhovnim dokazom ljubavi. Iako je to dano samo malobrojnima, ipak svi moraju biti spremni ispovijediti Krista pred ljudima te ga na krinome putu nasljedovati usred progonstava koja Crkvi nikada nee nedostajati. Svetost Crkve isto se tako na poseban nain njeguje mnogovrsnim savjetima koje je Gospodin u evanelju predloio uenicima na obdravanje. Meu njima se posebno istie dragocjeni dar boanske milosti koji Otac nekima daje (usp. Mt 19, 11; 1 Kor 7, 7) da se i u djevianstvu ili celibatu nepodijeljena srca (usp. 1 Kor 7, 32-34) lake posvete samomu Bogu. Crkva je tu savrenu uzdrljivost radi Kraljevstva nebeskoga uvijek drala u osobitoj asti kao znak i poticaj ljubavi te kao osobito vrelo duhovne plodnosti u svijetu. Crkva razmilja i o opomeni Apostola koji vjernike, pozivajui ih na ljubav, opominje da u sebi osjeaju isto to je bilo i u Kristu Isusu koji je samoga sebe snitio uzevi lik sluge, postavi posluan sve do smrti (Fil 2, 7-8) te je radi nas postao siromaan, makar je bio bogat (2 Kor 8, 9). A jer je nuno da uenici uvijek nasljeduju i svjedoe tu Kristovu ljubav i poniznost, Majka se Crkva raduje to u svojem krilu ima mnoge mukarce i ene koji vie izbliza slijede Spasiteljevu snitenost te je jasnije dokazuju tako da u slobodi djece Boje preuzimaju siromatvo i odriu se vlastite volje: oni se, naime, iz ljubavi prema Bogu i preko mjere zapovijedi podvrgavaju ovjeku u onom to se tie savrenstva kako bi se potpunije suobliili poslunome Kristu.Svi su, dakle, Kristovi vjernici pozvani i obvezani da idu putem svetosti i savrenstva vlastitoga stalea. Stoga neka se svi potrude da ispravno upravljaju svojim osjeajima kako uporabom zemaljskih stvari i prianjanjem uz bogatstvo, a protiv duha evaneoskoga siromatva, ne bi bili sprjeavani na putu prema savrenoj ljubavi, imajui na pameti Apostolovu opomenu: Oni koji se slue ovim svijetom, neka se u njemu ne zaustavljaju jer prolazi oblije ovoga svijeta (usp. 1 Kor 7, 31 gr.).esto poglavlje: Redovnici43. Evaneoski savjeti u CrkviEvaneoski savjeti Bogu posveene istoe, siromatva i poslunosti kako su utemeljeni u rijeima i primjerima Gospodinovim i kako ih apostoli, crkveni oci, nauitelji i pastiri preporuuju boanski su dar koji je Crkva primila od svojega Gospodina i koji njegovom milou uvijek uva. Sama se, pak, crkvena vlast pod vodstvom Duha Svetoga pobrinula da ih tumai i njihovim obdravanjem upravlja te da iz toga odredi takoer trajne oblike ivljenja. Tako se dogodilo da su kao na stablu koje se iz boanski danoga sjemena udesno i raznovrsno razgranalo na Gospodnjoj njivi izrasli razni oblici samotnikoga ili zajednikoga ivota i razne redovnike obitelji koje umnaaju pomona sredstva kako na korist svojih lanova tako i na dobro cjelokupnoga Kristova Tijela. Te obitelji pridonose svojim lanovima pomagala vre stalnosti u nainu ivljenja, prokuanoga nauka za postizanje savrenstva, bratskoga zajednitva u Kristovoj vojsci i poslunou ojaane slobode tako da mogu sigurno ispuniti i vjerno uvati svoj redovniki zavjet te u duhovnoj radosti napredovati na putu Ijubavi. S obzirom na boansko i hijerarhijsko ustrojstvo Crkve taj stale nije srednji izmeu klerikoga i laikoga stanja, nego Bog s obje strane poziva neke Kristove vjernike da u ivotu Crkve uivaju u posebnom daru te da svaki na svoj nain bude na korist njezinomu spasenjskom poslanju.

44. Narav i vanost redovnitvaZavjetima ili drugim svetim svezama, koje su na svoj poseban nain sline zavjetima, po kojima se Kristov vjernik obvezuje na tri spomenuta savjeta, on se posve predaje Bogu