M.Srdanovi · 2019-12-31 · M.Srdanović - ZAŠTO NEMA VELIKIH ENERGETSKIH INVESTICIJA NA BALKANU? - 3 - Uvod Mada u ovom momentu (kraj 2012) i već nekoliko godina unatrag ne radim

M.Srdanović - ZAŠTO NEMA VELIKIH ENERGETSKIH INVESTICIJA NA BALKANU?

- 2 -

SADRŽAJ

Uvod 3

1. Velika investicija na Balkanu – akteri 3

3. Energetski sektor zapadnog balkana kako ga vide „gosti“ 7

3.1. Detaljna analiza tržišta – „dispatch“ studija 7

3.2. Business Plan 10

4. Javni natječaj i procedura izbora investitora 12

5, Korupcija 14

Zaključak: 16

Kratak sažetak: Energija je veliki a još uvijek nedovoljni iskorišteni ekonomski potencijal na Balkanu, posebno na zapadnom Balkanu. S toga se veoma često mogu čuti bombastične najave o pokretanju novih velikih energetskih projekata. Nažalost, praksa potvrđuje da od toga uglavnom nema ništa i takve najave se svrstavaju u rang lažnih političkih obećanja. A zašto je tako? Zašto i pored sasvim realnih pretpostavki još uvijek nemamo niti jedan od velikih energetskih projekata u realizaciji? Da li je to zbog administrativnih prepreka? Ili su razlozi možda tehničke naravi kao što su ograničenja prijenosne mreže? Možda je samo riječ o odsustvu interesovanja investitora za ovaj sektor i ovo područje? Ili se ipak radi o nečemu sasvim drugom? Odgovor na ova pitanja pokušava dati autor teksta koji ima iskustvo „sa obje strane“: na strani „domaćih“, u nadležnoj administraciji (federalnom ministarstvu za energiju) gdje je pripremao veliku energetsku investiciju i odmah nakon toga na strani „gostiju“, u jednoj međunarodnoj energeteskoj kompaniji koja je željela da investira u energetski sektor zapadnog Balkana. Na temelju tog iskustva načinjen je prvo kratak prikaz dvaju viđenja, dviju strana, istog objekta posmatranja, energetskog sektora zapadnobalkanskog regiona. Potom pronalazi sporna mjesta koja čine strane energetske investicije tek neuspješnim pokušajima, da bi na kraju izveo zaključke. U otvorenoj analizi, kritički bez ustručavanja, autor se jasno određuje i za investicijske neuspjehe krivi stranu domaćih, tj. lokalne administracije i njihove tzv. „ovlaštene pregovarače“, one koji nude domaće resurse stranim investitorima nepripremljene i općenito na veoma sporan način, tako da većina energetskih investicijskih pokušaja završavaju korupcijskim skandalima.

Short summary: Energy is a huge and still underutilized economic potential in the Balkans, especially in the Western Balkans. Wery often we can hear bombastic announcements about the launch of new large-scale energy projects. Unfortunately, the practice confirms that most of it means nothing and such announcements are classified false political promises. And why is that? Why, despite quite realistic assumptions we still have no major energy projects in realization? Is it because of administrative obstacles? Or maybe the reasons are of technical nature, such as limitation on the transmission network? Maybe it's just about the absence of investor’s interest in this sector and this area? Or something else entirely? The answer to these questions, attempts to give the author who has experience on "both sides": on the side of "hosts", in the local administration (Federal Ministry of Energy), where he was preparing a large energy investment, and immediately after that on the side of "guests", in one international energy company that was keen to invest in the energy sector of the Western Balkans. Based on this experience, he made a brief presentation of the two visions, from perspective of two sides, of the same object of observation, the energy sector of the Western Balkan. Then he finds the disputed places that make the energy investments only unsuccessful attempts, ending wit conclusions derived. In an open analysis, critically, without hesitation, the author clearly designates culprits for this failure – the side of „hosts“, local administrations and their so-called. "Authorized negotiators". Those that offer domestic resources to foreign investors unprepared and generally in a very controversial way, so most of the energy investments end in corruption scandals.


- 3 -

Uvod

Mada u ovom momentu (kraj 2012) i već nekoliko godina unatrag ne radim u energetskom sektoru, smatram smislenim, a i stekli su se neki uvjeti1, da podjelim svoje prethodno, specifično i nadam se interesantno, iskustvo sa onima koji se trenutno bave energetikom Bosne i Hercegovine.

To iskustvo je specifično po tome što se zapravo radi o dva različita iskustva, ali oba vezana za istu oblast – energetski sektor, još konkretnije – energetske investicije.

Ali sa dvije sasvim suprotne strane.

Naime, u periodu 2001 -2007, obavljao sam dužnost pomoćnika ministra za energiju u FMERI (Federalno Ministarstvo Energije, Rudarstva i Industrije), dakle baš u vrijeme pripreme „najveće investicije u istoriji BiH“ kako je bio nazvan projekt pripreme i izgradnje 8 EE objekata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Taj projekat je nažalost propao jer je vođen na krajnje sporan način što je kasnije rezultiralo i sudskim procesom. Prije toga i baš zbog toga sam napustio Ministarstvo..

Mada nije bilo planirano i nedugo nakon toga, dok je pomenuti projekat još bio aktivan, našao sam se na „drugoj strani“. Prihvatio sam ponudu jedne internacionalne kompanije koja već posjeduje niz energetskih objekata širom svijeta, da im pomognem u njihovoj nakani investiranja u energetski sektor Balkana.

Na poziciji razvojnog menadžera za zapadni Balkan, dobio sam nesvakidašnju priliku da izađem iz okvira jedne balkanske države (čak samo pola te države!) i da steknem uvid u energetski sektor cijelog regiona. Radi se, dakle, o potpunoj promjeni radne pozicije na istom „predmetu obrade“. Sa pozicije državnog službenika koji je dobio zadatak da pripremi veliku investiciju za strane investitore, prešao sam na stranu investitora koji namjerava investirati u ponuđene energetske projekte.

To i takvo iskustvo daje dobre pretpostavke za upuštanje u ovu analizu i pokušaj davanja odgovora na postavljeno pitanje - Šta je razlog neuspješnih investicija u energetskom sektoru Zapadnog Balkana?

1. Velika investicija na Balkanu – akteri

U kontekstu teme koja fokusira ovaj region i ovu privrednu oblast riječ investicija bi se slobodno mogla zamjeniti terminom – strana investicija. Domaćih investitora za velike projekte, a energetske investicije su upravo takve, ovdje naprosto nema.

Nema niti pokušaja da se, poput sjajnih primjera iz prošlosti, ijedan od mega energetskih projekata izvede vlastitim kapacitetima. Zvaničan izgovor je da se desila takva promjena unutrašnjeg uređenja koja ne samo da ne ide na ruku „proleterskim poduhvatima“, nego bi takav jedan hipotetski pokušaj bio naprosto u sukobu sa današnjom legislativom, dakle nemoguć.

Ono što jeste moguće jesu energetske investicije implementirane kapacitetima postojećih energetskih kompanija, koje su još uvijek u većinskom državnom vlasništvu. Međutim, njihove investicije se ograničavaju samo na rehabilitacije i umjerena proširenja postojeće infrastrukture, što naravno ne mora biti pravilo jer imamo primjera da se državna kompanija jedne države pojavljuje kao strani investitor u drugoj. Međutim, na Balkanu gotovo da jeste pravilo da se svaka energetska investicija danas shvaća kao kombinacija domaćeg resursa i stranog kapitala. To se zapravo naziva „privlačenje stranih investicija“ i takva afirmativna terminologija najbolje oslikava do kakve je drastične promjene došlo. Prije dvadesetak godina to isto bi se nazvalo „prepuštanje resursa strancima“!

Ne ulazeći u raspravu koji je pristup ispravniji, jer to nije tema, samo ćemo konstatovati: slično kao u sportu, tako i u velikom energetskom investicijskom susretu koji se odigrava na balkanskom terenu imamo jednostavu podjelu aktera na „domaće“ i „goste“.

1 Sada mogu slobodnije govoriti o nekim činjenicama jer se ne nalazim pod ugovorom i u „konfliktu interesa“.


- 4 -

„Domaći“ su ovlašteni predstavnici državne svojine - energetske infrastrukture i resursa koji su predmet investicije i eksploatacije. I kad su akceptori investicije postojeće energetske kompanije i kad je riječ o novim, „green field“ projektima, uvijek je riječ o državnoj imovini i nacionalnim resursima tako da ulogu „domaćih“ preuzima lokalna vlada, resorna ministarstva, ili na drugi način ovlašteni pregovarači u ime državne imovine / resursa.

„Gosti“ su strani investitori i oni su, za razliku od „domaćih“ direktni predstavnici svojih „resursa“ tj. kapitala. Ali ne mora se nužno i bukvalno raditi o strancima. Strani kapital se, zbog veoma praktičnih razloga, može pojaviti i u nekim vidovima partnerstva sa domaćim kompanijama ili kroz lokalno registriranu firmu-kćerku.

Razni su i ekonomski oblici u kojima se pojavljuje strani kapital. Kad je riječ o energetici, najlogičniji investitor bi trebala biti kompanija koja se inače bavi proizvodnjom energije. Međutim, to može biti i proizvođač energetske opreme, ponekad i državne kompanije iz energijom deficitarnih područja, kompanija koja se bavi trgovinom energije i sl. Nekad se radi o raznim kombinacijama, o mješovitim konzorcijima, joint venture partnerstvima itd.

Različiti su i mogući investicioni modeli. To može biti klasična koncesija, nekad je riječ o partnerstvu državnog (domaćeg) i privatnog (stranog) kapitala, može se raditi i o raznim oblicima kreditiranja pri čemu je najlogičnije ono gdje je povrat u energiji... ali najomiljeniji investicijski model na Balkanu je definitivno – „strateško partnersvo“.

Strateški partner, šta god to značilo, a pošto nije eksplicitno pokriveno odgovarajućim zakonskim aktima, zaista može svašta značiti, je omiljena balkanska forma ponajviše zbog toga što se njome izbjegava sve: i zamorne tenderske procedure i javni nadzor i radoznala javnost. Time ovlašteni domaći pregovarač dobija široke ovlasti i potpunu slobodu na ogromnom poslu!

Iz ovoga je jasno šta se želi reći: radi se o suštinski potpuno različitom karakteru pregovaračkih strana. Na jednoj strani su „opunomoćeni prodavači robe“ (državne svojine i resursa) koji, dakle, nisu vlasnici te robe (mada se tako ponašaju), a na drugoj strani su „kupci“, direktni vlasnici investicijskog kapitala.

Ma koliko banalno zvučalo, ovu situaciju je najpogodnije porediti sa balkanskim tradicionalnim običajima pri udaji/ženidbi gdje se primjenjuje ritual „otkupa mlade“! „Ovlašteni prodavač mlade“, ne mora nužno biti roditelj, najčešće i nije, ali je u svakom slučaju riječ o nekome ko si uzima za pravo da „prodaje“ nešto što je veoma vrijedno a nije njegova svojina. Za taj posao biva dobro nagrađen a oslobođen je svih rizika takve trgovine!

Tom analogijom, a vrativši se na ozbiljnu investicionu situaciju, moramo zaključiti da su interesi strane koju zastupa ad-hoc zastupnik, neizbježno ugroženi čak i pod pretpostavkom da se radi o kvalitetnom pregovaraču i da je obezbjeđen maksimalan nadzor, što najčešće nije slučaj. Ovlašteni pregovarač jednostavno nije sudbinski vezan za objekt pregovaranja, a praksa je nažalost pokazala da je takve pregovarače lako „motivirati“ da rade za drugu stranu.

Da ne okolišimo, riječ je o korupciji. To je sveprisutan i gotovo nerješiv problem svi društava i sistema, pogotovo tranzicijskih i pogotovo na Balkanu jer se to ovdje i ne prepoznaje! Ovome je posvećeno zasebno poglavlje na kraju.

Kad se na sve to doda i ono što najčešće jeste slučaj, da su državni pregovarači kompetencijama i kvalitetom uglavnom nedostojni dobivenog zadatka, dolazimo do poraznog zaključka da su pregovarački kapaciteti domaće strane beznadežno hendikepirani!

Druga strana je druga krajnost. “Gosti” su “nemilosrdni kapitalisti“, profit je njihov jedini rezon i interes i to čini njihovu poziciju kristalno jasnom i razumljivom. Interes te strane zastupaju direktni vlasnici kapitala ili predstavnici čije su lojalnost, motivacija, profesionalizam i odgovornost neupitne. Oni posjeduju još nešto čega na drugoj strani nema - trenutačan pregovarački refleks. U pregovaračkom smislu to ih čini superiornim.

Pošto su tako nadmoćni i oslobođeni napora pregovaranja, strani investitori sve svoje kapacitete preusmjeravaju na probleme investicije kao takve: analizu tržišta i finansijskih efekata budućeg projekta te pronalaženje i procjenu mogućih rizika tokom i nakon realizacije investicije. O tome će malo više riječi biti u narednim poglavljima.


- 5 -

2. Energetski sektor zapadnog Balkana - kako ga vide „domaći“

Pošto na nacionalnim nivoima balkanskih država i njihovih vlada uglavnom nedostaju strateški dokumenti energetskog sektora i prateća tehnička dokumentacija, mi zapravo i ne možemo govoriti o vjerodostojnoj slici energetskog sektora kreiranoj na strani domaćih.

Neke procjene energetskih resursa postoje ali su veoma grube i nepouzdane. Čak i kad se tretira snabdjevanje i konzum energije, što bi trebalo biti egzaktno, nemamo adekvatnu akviziciju i obradu tih podataka, jer energetska statistika i analitika, ako uopće postoje, se bave samo osnovnim pokazateljima, dostatnim za praćenje baznog energetskog bilansa.

Sofisticirani energetski pokazatelji i njihove analize zaista nedostaju i to se najbolje može vidjeti iz IEA2 godišnjih almanaha gdje se upadljivo ističu zemlje iz ovog područja po karakterističnim naznakama „NA“ u podatkovnim tabelama (NA – Not Available, nedostaje podatak). U nekim slučajevima se odsustvo podataka tretira kao „vrijednost nula“ što u nekim pokazateljima ima za posljedicu niži rejting!

U situaciji odsustva energetske statistike, analitike, strategije, politike... općenito valjanog energetskog upravljanja, energetsko planiranje postaje palijativno i prepušteno pojedincima kojima energetska strategija ne treba, jer je „imaju u glavi“3!

Jedan od rezultata takvih improvizacija su i općepoznati stereotipi, odnosno mitovi o balkanskoj energetici. Evo najčešće pominjanih:

Mit o prebogatim i neiskorištenim energetskim resursima i njihovoj prednosti spram uvoznih energenata: „Balkan leži na uglju i to veoma kvalitenom“, „Na Balkanu su otkriveni i veliki resursi nafte i prirodnog plina, treba ih samo početi eksploatisati“, „balkanske rijeke su izdašne nisu iskorištene ni 40%. Uz sve to Balkanu se posrećilo i sa suncem, vjetrom, geotermalnom i svakom drugom vrstom obnovljive energije“ itd.

Mit o vječnom deficitu električne energije u okruženju i osiguranom izvozu: „Balkan ekonomski zaostaje a bogat je energijom. U susjedstvu imamo razvijenu Evropu koja je gladna energije i spremna ju je dobro platiti. To je upravo ono što balkanskoj energetici daje najveću perspektivu i čini je navažnijom privrednom granom.“

Mit o domaćoj radnoj snazi: „domaća radna snaga je tradicionalno veoma kvalifikovana i jeftina. Energetici trebaju upravo takva radna mjesta – zahtjevna u stručnom pogledu a ne previše zahtjevna u smislu plaća. Što više energetskih objekata započnemo to ćemo obezbjediti više novih radnih mjesta i graditeljima i kasnije radnicima na energetskim objektima“;

Mit o geografskoj lokaciji: „Balkan je naprosto nezaobilazno raskrižje svih puteva, pa tako i energetskih. Balkan je, zapravo, jugoistočna kapija cijele Evrope“.

Sad slijedi, u najkraćem obliku, raskrinkavanje pobrojanih mitova:

Resursi postoje, nisu mali ali u globalnim srazmjerama ipak su skromni jer su i balkanske zemlje male, pogotovo nakon nedavnih dezintegracija. Naprimjer: trenutna proizvodnja svih postojećih bosanskohercegovačkih kapaciteta (i hidro i termo, oba entiteta) iznosi polovicu proizvodnje jedne, doduše najveće, evropske termoelektrane (Belachatow, Poljska, 28 TWh/y)! Od balkanskih zemalja u kojima su moguća veća realna proširenja termoenergetskih kapaciteta, izuzmemo li Bugarsku, mogu se izdvojiti samo postojeće RITE lokacije u Kosovu i Srbiji. Hidro potencijal, za kojeg se tvrdi da je najneiskorišteniji u Evropi, ima zaista i drugu stranu medalje. Veliko je naime pitanje da li nam treba ovo što se upravo intenzivno dešava, da se zbog par MW uništi prelijepi planinski potok! Čak i veći hidropotencijali kakvi su na Drini, treba da se opreznije tretiraju u energetskom smislu. Nije isto postaviti branu na rijeci uz koju se proteže nacionalni park ili na rijeci sličnog hidroenergetskog potencijala negdje u beživotnim azijskim bespućima. Na Balkanu nema tako ružne rijeke da bi se mogla tretirati isključivo kao energetski resurs!

2 IEA – International Energy Agency, www.iea.org 3 Javna Izjava ministra energije u vladi Federacije BiH (FMERI), 2006. godine !


- 6 -

Međutim kad je riječ o energetici zapadnog Balkana i gorivu za buduće energane, sva priča se svodi na dobropoznatu činjenicu o „ruskoj gasnoj invaziji“. Budućnost bazne EU energetike pripada ruskom gasu i najnovija dešavanja (pokretanje projekta Južni tok) to nedvojbeno potvrđuju.

Slika desno: projekcija participacije pojedinih

goriva u proizvodnji električne energije – regionjugoistočna Evropa. Evidentan je trend povećanja

učešća uvoznog gasa i to uglavnom na računglavnog domaćeg resursa - ugljeva

Izvor: Poyry dispach Study 2008.

Velika glad za energijom kakva sad vlada u okruženju – mogla bi se uskoro uspješno utažiti! Naime, u najavi je toliki broj potencijalnih energana da, kada bi se sve realizirale, imali bi smo drugu krajnost tj. mogli bi smo čak govoriti i o svojevrsnoj energetskoj hiperprodukciji! Međutim, ta je bojazan nerealna. Upravo je „balkanska energetska priča“ najbolja potvrda da takve ambaciozne planove treba uzimati sa rezervom jer energetikom ne upravljaju oni koji posjeduju energetske resurse (i samo pričaju!), već oni koji imaju moć da realiziraju velike projekte bez obzira čiji su resursi. Jednom riječju, energetika je posao za „velike igrače“, a takvi ne stanuju na Balkanu!

Jeftina radna snaga na Balkanu možda i nije mit, ali u kontekstu energetike ima malo značenje. Sama izgradnja elektroenergetskih objekata može zaista uposliti veliki broj lokalne radne snage, ali u veoma ograničenom periodu. Nakon puštanja u pogon rješit će se trajno izvjestan broj radnih mjesta, ali to nije ni blizu očekivanjima pošto se u modernoj energetici primjenjuje vrhunska tehnologija sa sve manjim učešćem direktnog ljudskog rada.

Posebno je interesantan mit o Balkanu kao „raskrsnici svih puteva“ odnosno nezaobilaznom tranzitnom području. Najnovija dešavanja sa velikim gasovodima („Južni Tok“ i „Nabuko“) govore suprotno – Pravce magistralnih gasovoda određuje velika politika i veliki konzum a ne geografija i geometrija. Upravo ovih dana (kraj 2012.) se suočavamo sa sa tim činjenicama: Projekt „Nabucco“ koji je trebao biti alternativa ruskom gasu je odbačen, a počela je ralizacija ruskog gasovoda „Južni tok“ koji je će od, balkanskih zemalja, „zakačiti“ samo Bugarsku i Srbiju i to čisto zbog političkih razloga jer je u prvobitnim planovima ovo područje bilo potpuno zaobiđeno.

Slika lijevo: dva velika energetska projekta, dva magistralna gasovoda za snabdjevanje Evropskog tržišta. Crveno je ruski projekt “Južni tok”, zeleno je “NABUKO” koji je imao za cilj konkurenciju moćnom ruskom gasnom monopolu. Od potonjeg se odustalo a „Južni tok“ je krenuo u realizaciju krajem 2012 sa malom izmjenom (premještanje trase u Srbiju umjesto Bugarske).

Izvor: vlastita skica na temelju zvaničnih informacija

U potpunoj koncentriranosti na baznu energetiku sasvim su zanemarene prateće energetske oblasti: obnovljiva energija i energetska efikasnost. Pionirski pokušaji da se na balkansko područje snažnije uvedu alternativni izvori energije nailaze na strašne prepreke i opstrukcije dijelom zbog neizgrađenih i nepoticajnih, bolje reći ometajućih, administrativnih okolnosti, a dijelom i zbog


- 7 -

toga što su “male a komplikovane energetske investicije” nedovoljno atraktivne domaćoj korumpiranoj administraciji!

Na ovu neosjetljivost za alternativne energetske tehnologije i održiv (čist) energetski razvoj se nadovezuje i veoma oskudno poznavanje problematike i obaveza proisteklih iz „UN okvirne konvencije o promjeni klime“ konkretnije Kyoto sporazuma/protokola kojeg su ratifikovale i sve balkanske zemlje. To se još konkretnije i posebno odnosi na „Mehanizam Čistog Razvoja“ – CDM (Clean Development Mechanism) koji je, s obzirom na status zapadnobalkanskih zemalja u tom protokolu kao „zemlje u razvoju“, davao još jedan snažan poticaj privlačenju stranih investicija u zapadnobalkanski energetski sektor. Riječ je o transferu tzv. CER kredita (Certified Emission Reduction credits) čiji je smisao upravo u tome: da razvijenim zemljama sa velikom obavezom redukcije emisije stakleničkih gasova, a veoma ograničenim mogućnostima smanjenja unutar tih država, omogući ispunjenje te obaveze u nekoj od „zemalja u razvoju“. Balkan je bio idealno područje za takve aranžmane ali i to je još jedna propuštena šansa s obzirom da je rok za prijavu takvih projekata bio do kraja 2012, a zbog niza kritika i opstrukcija sam Kyoto sporazum, odnosno njegova budućnost je postala upitna.

3. Energetski sektor zapadnog balkana kako ga vide „gosti“

U kontekstu teme ipak je mnogo važnije kako strani investitori vide ovo područje. Njihov je pogled, što nimalo ne iznenađuje, detaljniji i širi, dakle objektivniji na nivou analize tržišta. Ali svaki investitor kreira vlastitu strategiju, poslovne planove i vlastito viđenje čak i kad su mu dostupni slični tuđi dokumenti. S toga je svako viđenje unikatno i teško je definisati tipično gledanje stranog investitora kad nemamo ni definiciju tipičnog investitora.

Ipak i na temelju jednog iskustva i jednog primjera moguće je steći uvid u obim i detaljnost tog posmatranja i, ono što je posebno interesantno, bitno razlikovanje u načinu posmatranja istog objekta, energetskog sektora jedne zemlje ili regiona, kad se on posmatra izvana (očima stranih investitora) i iznutra (očima domaće resorne administracije).

Pošto imam interesantno iskustvo „posmatrača sa obje strane“, uzimam si za pravo da o tome govorim na način kako je to učinjeno u ovom elaboratu. Dakle bez imalo taktiziranja kritikujem jednu a hvalim drugu stranu jer za takvo što imam jake argumente. Može se čak govoriti i o svojevrsnoj ličnoj frustraciji jer ono što sam uspio napraviti za šest godina u ministarstvu nije niti blizu onome što je nastalo u svega dvije godine bavljenja istom problematikom, ali na drugoj strani!

Od tih „produkata sa druge strane“ svakako bih izdvojio Business plan za zapadni Balkan4 koji je prvenstveno interesantan po samom načinu svog nastanka. Na istom dokumentu radilo je istovremeno nas pet koautora / timova na isto toliko udaljenih lokacija: Washington, Atena, Kijev, London i Zenica! Razlika u vremenskim zonama se ispostavila kao prednost, kad jedni završe radno vrijeme, drugi započinju i tako jedni druge reviduju i dopunjuju isti dokument bez prekida!

Tom biznis planu je prethodila obimna i veoma skupa tehnička studija i to je upravo matrica po kojoj se priprema ozbiljna poslovna akcija na određenom napadnom području: prvo Studija tržišta. pa Business Plan, pa konačna odluka. Prva faza (Studija) ima za cilj da olakša donošenje poslovne politike (Business Plana) ali konačna poslovna odluka nikad neće biti bez rizika.

3.1. Detaljna analiza tržišta – „dispatch“ studija

Cilj i prvenstvena namjena ovakvih strudija/analiza je predviđanje, na temelju historijskih podataka, buduće potrošnje/proizvodnje energije i, u vezi s tim, predviđanje cijena energije, odnosno isplativosti investicije.

To zvuči suviše jednostavno jer znamo da je energetski sektor opterećen i nizom neenergetskih parametara, naprimjer ekološke naravi, koji se moraju uobziriti prilikom detaljnije analize određenog

4 Western Balkan Business Plan, Contour Global, 2008 (interrni dokument)


- 8 -

sektora/područja. Zbog takve složenosti i, prije svega, odgovornosti, za ove poslove se angažuju za te poslove specijalizirane kuće. Te studije naravno nisu jeftine, ali radi se o trošku koji je neupitan kad je riječ o ovakvim investicijama.

Ključni problem kod ovakvih analiza, ma koliko jaki eksperti i softverski alati na njima bili angažirani, jeste, kako je već rečeno, nedostatak pouzdanih ulaznih podataka koji bi se, logično, trebali nalaziti na drugoj strani, kod nadležne energetske administracije.

Kako toga, rekosmo, uglavnom nema, ekspertske kuće se dovijaju na razne načine. Najčešće se tu radi o logičnim i iskustvenim pretpostavkama na temelju raspoloživih podataka u okruženju. Uprošteno ilustrirano: ako za jedan budući RiTE projekat nemamo ključni podatak o odnosu uglja i jalovine (nije neobično da se kandidiraju RITE projekti bez tako bitnih informacija!) koriste se podaci sa sličnih rudokopa u regionu (sličnost ugljeva, ugljenih slojeva i ostalih geoloških uslova) i uz dodatni angažman vrhunskih eksperata dolazi se do, ipak, pouzdanih podataka. Potom se pristupa punjenju baze podataka i njenom sofisticiranom procesuiranju. To bi trebalo dati eksploatacionu projekciju na duži period uz mogućnost izbora više opcija, filtera i scenarija.

Čak i kad lokalna administracija posjeduje podatke i studije, oni služe samo kao jedan od inputa jer se vlastitim analizama nastoji otkriti nešto što druga strana - ne vidi! To je upravo najveći izazov za eksperte koji se bave energetskom analitikom – pravovremeno (unaprijed) otkrivanje skrivenih rizika i prilika. To je nešto bez čega se ne ide u poslove vrijednosti više stotina miliona EUR!

Zato ću u svega par riječi i, u obimu koliko mislim da je dopušteno, opisati jednu takvu studiju. To je tzv. „dispach study5“, odnosno „Studija energetskog tržišta jugoistočne Evrope“, koju je za naše potrebe načinila konsultantska kuća POYRY (www.poyry.com), maja 2008. Riječ je o najkomplet-nijoj i najiscrpnijoj energetskoj tržišnoj analizi sa kojom sam se do tada sreo.

Pošto je u energetskom smislu nemoguće izolovati jedno područje, ta studija je obradila „prošireni Balkan“ : Grčka, Mađarska, BiH, Hrvatska, Rumunija, Bugarska, Crna Gora, Makedonija, Slovenija, Srbija, Kosovo i Albanija.

U finalnom izvještaju studije dati su energetski profili svake zemlje ponaosob i zbirno za region, po određenim klasifikacijama te niz dijagrama sa vizualiziranim dugoročnim predviđanjima i prema tri uobičajena scenarija (low, central, high). Međutim, mnogo značajniji i korisniji od tog obimnog tekstualnog izvještaja je „digitalni dodatak“ - za konkretnu svrhu posebno načinjena baza podataka i softver za „igranje“ sa raznim opcijama.

Slika gore: kompozicija najbitnijih detalja iz softverskog bloka Poyry dispach studije. Izvor:vlastita konstrukcija, ekstrakt is studije.

5 Teško za prevesti, ali bi najbolje bilo oslonit se na direktno značenje riječi „dispečer“ – raspored aktivnosti prema stanju na terenu i vlastitim kapacitetima.


- 9 -

Baza podataka uključuje apsolutno sve postojeće i planirane elektroenergetske objekte u posmatranom regionu, te podatke o postojećem i planiranom konzumu električne energije. Tu je ubačena mogućnost izbora više scenarija, ostale opcije i filteri i, sve u svemu, sa takvim alatom se možete „igrati“ energetskim sektorom, cijele jugoistočne Evrope, kao da vam je na dlanu!

U priloženoj grafičkoj kompoziciji (slika gore) sam nastojao prikazati najbitnije detalje ovog paketa. U zaglavlju glavne baze vidite njenu horizontalnu sadržajnost. Vertikalno su unešeni postojeći i planirani elektroenergetski objekti na tretiranom području (preko 2000 slogova!) a sva ta složenost se u konačnici svodi na jedan, ali najbitniji parametar - koštanje proizvodnje po MWh za svaki pojedini objekat (crveno markirana kolona u tabeli).

Obilje podataka omogućava raznovrsne kriterijske ekstakte i sve to se lako vizualizira dijagramima.

Mada svaka veća konzultantska kuća razvija vlastite seftverske alate koji su, prema tome, autorski zaštićeniovdje treba napomenuti da takvih alata za energetsko planiranje i analizu određenog energetskog portfolija ima i u univerzalnom obliku koji su prilagođenih širem krugu korisnika (user friendly) a cijenom pristupačni (ponekad i u besplatnim opcijama). Ot takvih softverskih proizvoda ovdje bih izdvojio LEAP. Može se preuzeti na www.seib.org/leap .

Slika lijevo: Interfejs softvera za energetsko planiranje LEAP

Izvor: http://www.sei-us.org/leap

Ipak, ima nešto što ovu lijepu priču o naprednom energetskom planiranju kvari i, bezmalo, ide na ruku onima koji sasvim ignoriraju ovakav sofisticirani pristup energetskom planiranju.

Riječ je naprosto o nepredvidivosti tržišta energije.

Već je rečeno – i najsofisticiraniji alati su ovisni o tačnosti ulaznih podataka. A podaci kojima raspolažemo na Balkanu su sve osim pouzdani. Međutim, čak i kad takve pretpostavke postoje i kada energetsko planiranje rade najjače ekspertske kuće... moramo nažalost konstatovati da su sva predviđanja cijene energije koja su činjena u prošlosti... jako fulila!

Evo dobro poznatog dijagrama koju ovu neugodnu konstataciju jasno dokazuje:

Slika desno: historijski prikaz nepreciznosti prognoza cijene nafte (narandžasto) i stvarnog dešavanja

Izvor: IEEJ

Ipak, postoje i dijagrami koji, bez obzira na sve nepredvidivosti, investitorima u energetskom sektoru daju garancije i sigurnost u povrat njihovih investicija. Riječ je, u najkraćem, o našoj potpunoj


- 10 -

ovisnosti o energiji bez obzira na sva dešavanja. Pogledajte naredna dva dijagrama koji su takođe dobro poznati.

Slika gore: još jedan dokaz o nepredvidljivosti cijene nafte – cijena potpuno ovisna o nepredvidim globalnim događajima. Izvor: www.economywatch.com

Slika gore: podudarnost kretanja cijena hrane i nafte Izvor: www.energybulletin.net

Jednostavna reinterpretacija ovih dijagrama glasi: “dok god ima ljudi i koliko ih ima, toliko će trebati hrane i energije“ (dijagram desno) i „cijena energije je direktna posljedica svjetskih kriza i ratova (ljudske sudbine), a možda je i obrnuto!“ (dijagram lijevo)

I to je, bez obzira na sve sofisticirane analize, najpouzdanija činjenica, najjači argument i najjednostavnije objašnjenje zašto je energetski sektor uvijek privlačan za investitore.

3.2. Business Plan

U najkraćim crtama i ponovo imajući na umu povjerljivost podataka, dat ću prikaz Business plana kojeg smo načinili nakon dobijanja Studije tržišta.

Taj dokument, kako je uobičajeno, počinje kratkim uvodom i prikazom energetskih profila svih tretiranih zemalja i regiona u cjelini. Taj dio je uglavnom preuzet iz „dispatch“ studije ali je ovdje proširen malo slobodnijim komentarima „netehničke“ naravi!

Na samom početku se konstatuje činjenica da se na Balkanu već 25 godina nije desila značajnija energetska investicija. To, u kombinaciji sa činjenicom da u većini Balkanskih zemalja još uvijek postoje tržišni viškovi energije jasno ukazuje na osnovnu karakteristiku ovog područja i njegovog izvozno orijentisanog elektroenergetskog potencijala.

Preduslov za trgovinu električnom energijom je adekvatana viskonaponska mreža te potpuno neovisan rad prijenosnih kompanija, operatora i regulatora sistema. Jednom riječju provedba elektroenergetskih reformi i liberalizacija tržišta EE. Taj proces, sa izvjesnim zastojima, ipak napreduje i na Balkanu i sa aspekta investiranja se ne smatra smetnjom.

Međutim, budući investitori znatno računaju i na domaće tržište prvenstveno zbog dotrajalosti postojećih elektrana i zbog, ipak izvjesnog, ekonomskog razvoja. Zapravo, bude li se i dalje odlagalo ulaganje u elektroenergetski sektor, većina zemalja zapadnog Balkana bi se od izvoznika mogle pretvoriti u uvoznike električne energije!

Imajući na umu te dvije činjenice: lokalne potrebe i mogućnost plasmana u okruženje, može se slobodno i u najkraćem zaključiti da je balkanski investicioni plan u energetskom sektoru – udvostručavanje postojećih kapaciteta u narednih deset godina!

Osim infrastrukture drugi bitan preduvjet profitabilnog poslovanja su otkupne cijene, odnosno tarife. Svima je poznata činjenica da na Balkanu još uvijek vlada svijest o jeftinoj energiji kao trajnom stanju i nečemu što je možda kompezacija za opće nizak standard stanovništva.


- 11 -

Upravo to, raskid sa socijalnim tretmanom energije je jedno od možda najbolnijih pitanja sa kojima se Balkan suočava. Tarifne reforme, kao dio sveukupnih sektorskih reformi, će neizbježno dovesti cijenu električne energije na ekonomski nivo a to zaista ključna pretpostavka za privlačenje privatnog kapitala u energetske investicije.

Osim ekonomski tretirane bazne energije i kao direktna posljedica implementacije odgovarajućih EU direktiva, neupitna je i poticajna tarifna politika za obnovljivu energiju na bazi vjetra, malih hidro tokova, solarne, geotermalne i drugih alternativnih izvora energije. To se, nadalje, konkretizuje tarifnom regulativom sa dugoročno poznatim i garantovanim otkupnim cijenama a to je upravo ono što investitorima najviše treba i što te investicije čini realnim i perspektivnim bez obzira na još uvijek prisutnu skepsu spram „egzotične energije“.

Takvoj poticajnoj klimi dodatno ide na ruku i nimalo dobra situacija sa nuklearnom energijom, koja je, nakon niza poznatih incidenata dovedena u stanje potpuno nepoželjne energije.

Zbog toga su stranim investitorima trenutno najatraktivniji hidro potencijali koji su malo gdje kao na Balkanu ostali još neiskorišteni.

Hidroenergetski projekti su skopčani sa pitanjem koncesija. Jedan opći zaključak je da balkanska legislativa koja to reguliše i nije tako loša, možda čak ide ispred ostale energetske legislative, ali u svakom slučaju ide na ruku investitorima jer su koncesioni rokovi i mogućnost njihovog produženja zapravo izjednačeni sa stvarnim životnim vijekom postrojenja. Uz sve to i koncesione naknade se ovdje tretiraju više kao takse, tako da zaista stoji teza da energiju crpe oni koji imaju novac i tehnologiju a ne oni koji imaju resurs. Naravno, pravi energetski vladari su oni koji posjeduju oboje!

Na temelju prethodnog mogli bi smo u najkraćem rezimirati rangiranje potencijalnih energetskih investicija na Balkanu:

Hidro projekti i to oni manje snage su, zbog niza pragmatičnih razloga, na prvom mjestu. Potom slijede hidroelektrane veće snage, ali sa napomenom da je njihov broj zaista ograničen a procedura dobijanja koncesije prekomplikovana i neizvjesna (otpor eko aktivista koji svakim danom jačaju). Što se tiče termoelektrana tu se pažnja najviše usmjerava na mogućnost akvizicije postojećih TE, ali pošto je, zbog općenito konzervativnog raspoloženja prema privatizaciji energetskog sektora, to još uvijek teško izvedivo, dobrodošli su i razni modeli partnerstva sa postojećim elektroprivredama u smislu revitalizacije i proširenja postojećih TE kapaciteta. To podrazumjeva određene zakonske pretpostavke i jasno definirane odnose. Sasvim nove termoelektrane sa pripadajućim rudištima (RITE) su trenutno na zadnjem mjestu što zbog veličine investicije, što zbog vremena potrebnog za njihovu realizaciju.

I ovdje dolazimo do interesantnog detalja koji bi se takođe mogao nazvati joše jednom balkanskom zabludom. Naime, strani investitori, koje mi pogrešno shvaćamo kao ljute rivale koji se otimaju oko naših resursa i ne komuniciraju jedni sa drugima, zapravo imaju jako razvijenu komunikaciju „iza naših leđa“! Nema, zapravo, niti jednog većeg projekta na kojemu oni ne razmatraju mogućnost zajedničkog ulaganja. Dosta je razloga za takvo partnerstvo: dioba tereta investicije i ubrzanje njene realizacije, lakši plasman buduće energije, dioba rizika itd. Partnerstvo je pogotovo poželjno ako je jedan od partnera budući konzument pa se i prije upuštanja u investiciju sklapa tzv. Ugovor o otkupu energije (PPA – Power Purchase Agreement). PPA je dokument koji otvara vrata svih banaka, a ovakve investicije su bez kredita zapravo neizvedive.

Radi ilustracije te i takve komunikacije navešću po jedan primjer iz ličnog iskustva na „obje strane“.

Prvi primjer: radeći na strani investitora Imao sam priliku sresti predstavnike kompanije koja se na domaćem terenu prikazivala kao „naša“ (i sa takvim iracionalnim atributom dobila projekat) kako nude (preprodaju) taj posao kompaniji koja je lokalnoj javnosti prikazana kao politički nepoželjna!

Drugi primjer: dok sam radio u ministarstvu i kad smo objavili veliki natječaj, predstavnici jedne zapadnoevropske energetske kompanije su se prvo ustručavali, a onda otvoreno pitali - da li bi im bilo pametnije da se na naš natječaj pojave u formi islamske kompanije, jer oni mogu „poprimiti i taj oblik“, ako bi im to predstavljalo prednost!

Ova dva primjera nas neminovno uvode u ono što je nazobilazno kada je riječ o bilo kojoj većoj investiciji na Balkanu, područje politike.


- 12 -

Međutim tom aspektu se ovdje neće pridavati važnost iz prostog razloga, a to se već iz navedenih primjera vidi, jer naš iracionalni politički rezon i zaista prisutne političke preferencije njima ne predstavljaju veći problem. Općenito, strani investitori, pogotovo ako dolaze iz razvijenih zapadnih zemalja, politici pridaju manje pažnje i važnosti nego što mi pretpostavljamo! Nebalkanci, odnosno balkanskim političkim virusima nezaraženi gosti ne osjećaju preveliku potrebu da izučavaju naše zamršene političke odnose, jer u tome ne vide praktičnu korisnost! Njima je dovoljno to što Balkan nezaustavivo stremi ka Evropi i smatraju da je pametnije sačekati nestanak balkanskih političkih paranoja nego ih izučavati i prilagođavati im se!

Prethodno navedeno može navesti na zaključak da je, bez obzira na sve, Balkan idealno okruženje za strana ulaganja.

Naravno nije baš tako, svugdje a na Balkanu posebno, postoje i rizici investicije kao takve. Riječ je općim rizicima ekonomske, monetarne, tržišne itd. naravi. Kad se to sve još stavi u kontekst naglašeno kompleksnih balkanskih tranzicijskih procesa dobijemo razlog da Balkan ipak tretiramo kao visokorizično investiciono područje.

Međutim, ipak prevladava argument da su balkanske EU integracije nezaustaviv proces i to je od presudne važnosti i znatno umanjuje navedene rizike. Jer nije samo riječ o formalnom opredjeljenju, ono je poprimilo i konkretne oblike, a kad je energetika u pitanju, misli se prvenstveno na Energetsku zajednicu jugoistočne Evrope – Energy Community Treaty6.

Zemlje potpisnice ovog sporazuma (uključuje sve zapadnobalkanske zemlje) su se obavezale na prihvatanje EU pravila u oblastima: gasa i električne energije, okoliša, obnovljive energije, otvorenog tržišta i konkurencije... dakle svim energetskim podsektorima. Riječ je o veoma zahtjevnim obavezama koje se teško implementiraju i u zemljama članicama EU. Neke analize konstatuju da su pojedine zapadnobalkanske zemlje u ovim procesima otišle i ispred nekih EU država, recimo Bugarske, Rumunije, Grčke ili Slovenije!

U svakom slučaju ovaj dokument je konkretan korak ka integraciji energetskog sektora zapadnog Balkana u EU energetski sistem. To je sasvim dovoljna garancija stranim ulagačima da ih, osim globalnih energetskih dešavanja, ovdje neće zadesiti i neka posebna balkanska iznenađenja!

„Energy Community Treaty“ zauzima značajno mjesto u svakoj pojedinačnoj analizi/studiji ovog regiona, dobro je poznat svima koji se bave energetikom i ovdje nema potrebe ulaziti u njegove detalje.

U ovom poglavlju je svjesno ispušteno i niz drugih detalja koji su sastavni dio iscrpne analize energetskog tržišta, kao što su detaljni pregledi nacionalnih energetskih infrastruktura, detaljni ekonomski pokazatelji za svaku državu, stanje legislative i regulative, kreditni rejtinzi, obnovljiva anergija, detaljniji tretman CDM-a i Kyoto protokola itd. Prvenstvena namjera u ovom poglavlju je bila da se prikaže način na koji strani investitori posmatraju ovo tržište, ne i sam obim tog posmatranja.

4. Javni natječaj i procedura izbora investitora

Jednako kao što je nesporna velika razlika kad je riječ o analizi tržišta, možemo ponovo konstatovati i velike razlike u ponašanju dviju strana tokom javnog natječaja i procedure izbora investitora. Ako do toga uopće dođe!

Naime, nije pretjerano konstatovati da je za balkanske okolnosti veliki napredak kada se uopće desi javna / transparentna pocedura izbora investitora za nove elektroenergetske objekte. To se najčešće nastoji izbjeći raznim, često i veoma inovativnim, načinima zaobilaženja redovnih i propisanih procedura iz dobro poznatih razloga. Međutim, činjenica jeste da se, uprkos tome, u proteklih nekoliko godina ipak desio značajan broj javnih energetskih natječaja.

Ali isto tako činjenica jeste da su svi završili neuspjehom. Zašto ?

6 http://www.energy-community.org


- 13 -

Zbog važnosti tog pitanja, što je, konačno i tema ovog elaborata, to je ostavljeno za sami kraj. Ovdje ćemo samo tretirati javni poziv u njegovom tehničkom smislu kako bi smo prikazali kvalitativne razlike dviju strana tokom pripreme i realizacije natječaja.

Prva stvar je sama priprema projekta. Domaća strana priprema ponudu za javni natječaj uglavnom nabrzinu i površno jer se u većini slučajeva radi o trenutnim političkim okolnostima (dolazak određene političke opcije na vlast koja želi da iskoristi priliku i napravi „posao stoljeća“ za vrijeme svog mandata). To znači da u pripremi projekta nema sistematičnosti i kontinuiteta.

Veliki poslovi se moraju pripremati dugo i neometano, prije i tokom tog procesa mora biti obezbjeđen opći nacionalni konsezus, a za samu tehničku pripremu i kasniji nadzor tokom realizacije projekta jedino je ispravno angažovati nezavisnu instituciju, ne samo radi obezbjeđenja kvaliteta i kontinuiteta, već najviše radi izbjegavanja političkih turbulencija i uticaja.

To je nešto veoma logično. Ali to je ujedno upravo ono kako se na Balkanu ne radi!

Lično sam se našao u takvoj situaciji, da učestvujem u jednoj takvoj opasnoj improvizaciji. Riječ je o pripremi pomenutog investicionog projekta koji je uključivao čak osam novih elektrana čiji je kapacitet trebao biti ravan sveukupnom postojećem proizvodnom kapacitetu! Sve to je trebalo pripremiti za možda mjesec dana, a nakon završetka javnog poziva za obradu pristiglih aplikacija (36, skoro sve na engleskom jeziku od kojih su neke uključivale dokumentaciju tešku više desetaka kilograma), smo trebali obraditi za sedam dana!7

Aplikanti na taj natječaj, a radilo se o zaista najvećim energetskim kompanijama u to vrijeme, su, očito pogrešno, shvatili da će taj natječaj biti korektan i regularan! Njima su ovakvi natječaji očito često iskustvo i njihove aplikacije su u tehničkom smislu zaista bile impresivne. Ne radi se samo o fizičkom obimu dostavljene dokumentacije (u pravilu se taj isti sadržaj dostavlja i na disku) već je zaista riječ o iscrpnim i veoma složenim ponudama koje je trebalo detaljno proučiti jer se nisu mogle jednostavno interpretirati samo novčanim iznosima. Da skratim, za valjanu obradu te dokumentacije trebalo je formirati ekspertski multidisciplinarni tim i dati mu dovoljno vremena. Taj posao je u ministarstvu radila petočlana ekipa (od čega jedan tehnički asistent i jedan prevodilac!) sa datim rokom od sedmicu dana! Dalji komentar je nepotreban.

Slika gore: ilustracija pripremljenosti ponuđenih projekata na javnom natječaju FMERI 2006 (lijevo) i prikaz „aplikacionog paketa“ jede od mnogih ozbiljnih aplikacija koje smo primili (desno). Izvor: lična dokumentacija

Sa tako neozbiljnim i površnim pristupom nepotrebno je i postavljati pitanje o dodatnim istraživanjima druge strane, potencijalnih investitora iz uže selekcije. Toga ovdje naprosto nema. Dešavalo da projekte vrijedne više stotina miliona, možda i milijardi eura dodjeljujemo kompaniji sa par uposlenih i bez ikakvih referenci! Nisu se čak provjeravali niti podaci dostupni na internetu!

7 Ovakva obrada natječajnog materijala je čito trebala biti samo formalnost jer su odabrani investitori bili poznati i prije pokretanja natječaja! Zbog te spoznaje i neprihvatljivosti suučestvovanja u takvoj improvizaciji napustio sam ministarstvo znatno prije krivičnog postupka pokrenutog upravo zbog tih neregularnosti.


- 14 -

Ako je izgovor za ovakvo ponašanje ograničenosti ljudskih potencijala u nadležnoj javnoj upravi, što najvjerovatnije stoji, ničim se ne može opravdati izbjegavanje angažmana vanjskih konsultanata. Kvalitetnih konsultantskih kuća ne nedostaje ni na Balkanu jer se u većini slučajeva radi o ekspoziturama renomiranih internacionalnih agencija koje po potrebu brzo angažuju dodatne eksperte. Isprike dakle nema.

Situacija na drugoj strani je, naravno, sasvim drugačija. Kad vidi da su šanse za dobijanje posla postale realne i izvjesne, strani investitor poduzima tzv. „due dilligence“ (dubinsko ispitivanje) samog Projekta, ali i niz dodatnih istraživanja među kojima i ona koja bi smo mogli nazvati – istraživanjima balkanskih specifičnosti jer te specifičnosti, a nema potrebe još jedanput objašnjavati o čemu je riječ, zaista mogu ugroziti cio projekt.

U većini slučajeva se upravo tako dešavalo.

5, Korupcija

U prethodnom tekstu na više mjesta, direktno ili indirektno, pomenut je problem korupcije i najavljeno da će to biti završno poglavlje.

Problem korupcije je definitivno nešto oko čega se vrte svi poslovi na Balkanu, pogotovo veliki i s toga je nezaobilazna obrada tog pitanja u ovom elaboratu.

Već je postala notorna činjenica ono što Transparency International publicira svake godine – Indikatori korupcije na globalnom nivou. Balkanske zemlje na tom spisku zauzimaju značajno mjesto, konkretnije svrstane su među najkorumpiranije zemlje!

Slika desno: izbor iz godišnjeg izvještaja TI o indeksima korupcije (zapadni Balkan, jugoistčni Balkan, neke referentne zemlje) Izvor: vlastita konstrukcija na temelju izdvojenih podataka iz izvještaja TI (www.transparency.org)

Riječi “korupcija” i “Balkan” su nažalost postale sinonimi. Korupcija je ovdje tako snažno ukorjenjena da je mi, žitelji Balkana, zapravo više i ne prepoznajemo! To što je civiliziranom svijetu koruptivno ponašanje nama je lijep običaj ili gesta pažnje! Time stavljamo na dodatnu muku i strane investitore. Oni naime dolaze u dilemu da li da svoj nastup drže na striktnim antikoruptivnim principima i time i nas natjeraju da se ponašamo isto, ili da nas prihvate ovakvim kakvi jesmo pa nam se prilagode!

To prilagođavanje ne znači nužno upuštanje u koruptivne radnje nametnute od strane domaćih pregovarača, to bi zaista bio prevelik rizik za renomirane internacionalne kompanije (zato manje renomirane ovdje imaju prednost!). Prilagođavanjem se može smatrati i tzv. model ”druge ruke”.

To u najkračem znači da se, kad već mora tako biti, neki veliki resurs preuzme u dva koraka. U prvom koraku resurs preuzimaju preprodavači na način kako se da naslutiti. Tek potom se projekat


- 15 -

otkupljuje od njih, ovaj put bez rizika u smislu uplitanja u koruptivne radnje. Naravno, takvom preprodajom se veoma okoriste preprodavači i, naravno, “ovlašteni prodavači” državnog resursa, ali i takav aranžman se može na kraju ispostaviti povoljnim i za sekundarnog kupca projekta. Čak mnogo povoljniji nego da je projekat dobijen izravno, ispravnim javnim natječajem u uslovima jake konkurencije!

Naravno, u takvim aranžmanima mora postojati i oštećena strana, ali je zaista nepotrebno objašnjavati o kojoj strani se tu radi.

Srećom, dešava se nešto što kvari ovakve koruptivne aranžmane. Riječ je o bankama i kreditima, bez čega nema ovakvih investicija. Banke naime postavljaju neke zahtjeve i nameću procedure koje se na Balkanu bolno primjenjuju. Jedan od tih zahtjeva je i javni tender.

Znalo se desiti da investitor koji je direktnim ugovorom dobio veliki projekt, odustane od istog zbog nemogućnosti dobijanja kredita, a nije ga mogao dobiti jer nije ispunjavao uvjet banke da je posao dobijen javnim natječajem. Takvih primjera raskida volšebno dogovorenih energetskih projekata sam imao prilike sresti na mnogim mjestima na Balkanu.

Zvuči preoštro, ali je zaista činjenica da domaća strana čini sve da zaobiđe regularnu proceduru. Kad je energetika u pitanju, to se najčešće radi pod izgovorom velikog kašnjenja i potrebom da se procedura skrati kako bi se dobilo na vremenu. Jasno, iza tog demagoškog izgovora ovlaštenih pregovarača stoji panično nastojanje da se projekat dogovori prije njihove smjene ili zamjene!

Do koje mjere se ide u “uštedu vremena” govori činjenica da se u investicijske ponude uvrštavaju i projekti bez elementarnih tehničkih podloga!

Sve gore opisano se upravo desilo na velikom energetskom projektu FMERI iz 2006. godine koji je završio korupcijskim skandalom. Ali u sjeni tog skandala ostala je ona najteža posljedica: mi smo time izgubili još deset dragocjenih godina. Tako da ćemo za koju godinu, kada, nadajmo se, konačnu krenu energetske investicije u FBiH, govoriti o 35-godišnjem odsustvu velikih energetskih investicija, umjesto 25 godina koliko je bilo u momentu pokretanja tog projekta!

Pitanje je da li se iz tih lekcija išta naučilo. Ovdje se i dalje i uporno insistira na pokretanjima velikih energetskih projekata na isti način, zaobilaženjem odgovarajuće tehničke pripreme, zaobilaženjem javnosti, propisa i zakonskih procedura.

Kad govorimo o korupciji u energetici, nezaobilazno se mora pomenuti i fenomen trgovanja električnom energijom. Tehnološke pretpostavke (visokonaponsko umreživanje) i strukturalne reforme energetskog sektora su električnu energiju učinile najprofitabilnijom robom i najunosnijim biznisom. Transport te robe nije gotovo ničim limitiran a trgovački aranžmani se uspostavljaju munjevitom brzinom i lakoćom. Ali pri tom se ne misli na one velike aranžmane (prodaja tzv. “godišnjih viškova” EE), već na one “virtuelne” kratkoročne, možda i dnevne razmjene koje su, za razliku od ovog velikog kupoprodajnog aranžmana uglavnom izvan pažnje a u njima se kriju veoma interesantni aranžmani! Tajna je u oscilaciji cijene: posuđena struja pod jeftinom tarifom a vraćena pod skupljom je fantastična mogućnost lake zarade i nedokazive korupcije.

Međutim, trebamo se ipak vratiti i završiti sa temom investicija. Ovim primjerom se samo željelo ilustrovati kako je energetika općenito privlačna za korupciju i potvrditi dobropoznata teza da je korupcija zapravo neizbježna pojava u svim situacijama gdje privatni kapital sretne “ovlaštenog državnog pregovarača”! “Brdoviti tranzicijski Balkan” je idealno područje za takve susrete.

Kako je više puta ovdje ponovljeno, energetske investicije su veliki državni poslovi u rukama “malih ovlaštenih pojedinaca”. Takva prilika se ovdje doživljava kao šansa koja se ne propušta, šansa za “ugrađivanje u veliki deal”. “Ugrađivanje” se ovdje smara nečim uobićajenim, nešto slično napojnici koju prodavač dobije od ljubaznog kupca, dakle i ne smatra se korupcijom! To je, manje više sve već rečeno i dobro poznato.

Međutim ovdje treba primjetiti još nešto: takva praksa je, kako vidimo, ipak neuspješna!

Neuspješna je iz najmanje dva razloga: prvi je već objašnjen, riječ je o striktnim pravilima i regulama koja nameće “ostatak svijeta” odakle dolazi većina stranih investitora.

Drugi razlog koji ometa velike sumnjive poslove dolazi iznutra. Ali sasvim je pogrešno očekivati da se radi o rezultatima domaćeg antikorupcijskog mehanizma. Ne, ovdje je riječ o svojevrsnom


- 16 -

apsurdu: sumnjive aranžmane određenih korumpiranih struktura, najčešće zaustavljaju druge sličnih struktura. Imamo baš svježih primjera koji to potvrđuju – nakon uspješnog raskrinkavanja i zaustavljanja jednog kriminalnog investicijskog pokušaja, oni koji su ga zaustavlili i nakon toga osvojili poziciju “ovlaštenog pregovarač” nastavljaju raditi na isti način!

Zbog svega toga, dakle višedecenijskog investicijskog zastoja i nepromijenjenog pristupa kojim se žele pokrenuti te investicije, javnost je dovedena u stanje potpune indoktrinacije: bezmalo je uvjerena da drugačije i ne može! Čak i rijetki živi akteri, učesnici u velikim socijalističkim graditeljskim podvizima, su zaboravili, ne samo vlastiti entuzijazam i osjećaj funkcionalnog sistema, zaboravili su i samu metodologiju. Danas ovdje niko ne postavlja pitanje kako to da se najedanput nudi izgradnja hidroelektrane o kojoj ranije nije bilo govora, bez ikakve pripreme. Ne postoje Studije, uključujući i onu o ekološkom uticaju, nema ni podataka o hidrologiji pa tako niti o samom energetskom potencijalu... a ipak se nudi stranim investitorima!

Naravno, tako nepripremljen projekt ima slabe šanse za implementaciju sve i da je oslobođen elemenata korupcije i to je ono mjesto gdje je zapravo nemoguće razdvojiti korupciju od neprofesionalizma.

U svakom slučaju rezultat je isti – zbog toga energetske investicije ne uspjevaju i to je ujedno i odgovor na pitanje u naslovu – zašto još uvijek nema velikih energetskih investicija na zapadnom Balkanu.

Zaključak:

Mada izigrani i mada su već otišli na druga područja, strani investitori nikad neće odustati od ovog područja. Balkanske velike energetske investicije su, dakle i bez obzira na sve, sasvim izvjesne.

Lokacija Balkana i evropske integracije, mada se radi o otrcanoj frazi, doista jesu oni ključni argumenti koji zadržavaju interes stranih investitora i ovom području daju šansu i prespektivu uprkos ogromnoj autodestrukciji lokalnih administracija.

Povod optimizmu daje i činjenica da, kako vrijeme odmiče i kako jača prisustvo Evrope na Balkanu, sve je teže korumpiranim lokalnim strukturama da rade na način kako su do sada praktikovali.

Balkan je, sudeći po zvaničnim indikatorima, trenutno na pola puta ka Evropi i tu se negdje nalaze i pretpostavke za pokretanje velikih investicija. Put do potpune uspostave vladavine prava i potpune implementacije evropskih pravnih stečevina, što će tek predstavljati ispunjenje svih preduslova za pravilnu pripremu, implementaciju i garanciju velikim stranim investicijama, je još uvijek dug.

Ali postoji razlog da se vjeruje da bi se velika energetska investicija mogla desiti i ranije. Naime, moguće je da lokalne vlade i administracije konačno “shvate” da je nakon niza neuspješnih pokušaja došlo vrijeme da se jedna strana investicija, konkretno energetska, pokuša realizirati na jedan sasvim drugačiji način, na način kako se do sada “niko nije sjetio”... na ispravan način!

Literatura: - POYRY Dispach Study (interni dokument) - Contour Global, Western Balkan Business Plan (interni dokument) - Dokumentacija u vezi Javnog natječaja FMERI 2006. - Studija energetskog sektora BiH (Energetski Institut Hrvoje Požar 2005.) - Ostala dokumentacija korištena za pripremu investicija FMERI 2001-2007, zvanične

stranice institucija koje se bave energetikom (IEA, WB, EBRD… ostali mnogobrojni portali i izvori dostupni na interenetu)

Documents

M.Srdanovi · 2019-12-31 · M.Srdanović - ZAŠTO NEMA VELIKIH ENERGETSKIH INVESTICIJA NA BALKANU? - 3 - Uvod Mada u ovom momentu (kraj 2012) i već nekoliko godina unatrag ne radim