Zivot umjetnosti, 15-16, 1971, izdavac: Matica hrvatskamichelangelo
gr igolet t i
por t re t giovanni ja mi lan i ja (1839. )
207
208
Talijanski grad Pordenone, novo središte provincije u pokrajini
Fri- uli — Venezia Giulia, obiljeio je osnivanje svoga gradskog
muzeja, smještenog u nedavno obnovljenoj i restauriranoj palai
Ricchieri, ve likom izlobenom manifestacijom »Michelangelo
Grigoletti e il suo tempo«. Ovom se izlobom porde- nonski muzej
htio oduiti svom is taknutom slikaru sugraaninu koji je roen 1801,
a umro u Veneciji tono prije stotinu godina ostaviv ši velik broj
radova rodnome gra du; osim toga elio je pruiti širo ku panoramu
ne samo talijanskog nego uope srednjoevropskog sli karstva od
posljednje etvrtine 18. stoljea do sedamdesetih godina prošloga s
namjerom da prikae umjetnika zbivanja u svim onim središtima s
kojima je Grigoletti bio povezan. Izloba je tako po stala jednom
od najznaajnijih iz lobenih manifestacija retrospek- tivnog
karaktera u toku ove godi ne prerastajui svoju primarnu na mjenu
i otvara'jui niz problema neosporno znaajnih i aktualnih za
povijest umjetnosti i umjetniku kr i t iku. Vanost te izlobe povea
va reprezentativni katalog koj i , uz dvadesetak tabla u bojama,
više od dvije stotine reprodukcija u crno- -bijelom i uz opširne
biografije u- mjetnika, opise izloenih slika i bi bliografiju,
donosi tekstove istak nutih povjesniara umjetnosti Giu lia Carla
Argana, Decia Gioseffija, Elene Bassi, Guida Perocca, Marca
Valsecchija i Elfriede Baum, histo riara Angela Filipuzzija i
histori ara kulture Marija Praza, a uz to opširan prikaz
Grigolettija i nje gova vremena od direktora porde-
michelangelo grigoletti i njegovo doba uz izlobu u pordenoneu 4. 4
. - 2 7 . 6. 1971.
kruno prijatelj
209
nonskog muzeja Giuseppea M. Pila, zaslunog organizatora ove izlobe
i autora više knjiga i studija o sta rom venecijanskom
slikarstvu.
Da bismo bar u kratkim crtama iz nijeli sadraj ove zanimljive
izlo be, nastojat emo dati bitne ka rakteristike predstavljenih
autora i spomenuti najvanija djela koja su u Pordenone za ovu
priliku pre nesena ne samo iz talijanskih mu zeja, crkava i
privatnih zbirki, nego i iz muzeja i galerija Bea, Varšave,
Bordeauxa i Ljubljane.
Sama izloba, znalaki i smiono postavljena u dvoranama gotike palae
na ijim se zidovima još vide ostaci nedavno otkrivenih gotikih i
renesansnih fresaka, zapoinje slikom ideologa klasicistike slikar
ske dogmatike, u svoje doba pre tjerano slavljenog, a kasnije pot
puno podcjenjivanog i zapostavlje nog Antona Rafaela Mengsa (1728.
— 1779.), umjetnika eškog podri jetla, njemake narodnosti i rim
skog boravišta. Na njegovoj slici »Alegorija Muzeja i Povijesti«
po sebno je zanimljiva ideja apoteoze muzejske institucije kao
produkta neoklasinog, i l i , bolje, iluministi- kog duha. Premda
su takoer sljedbenici strogih klasicistikih teorija i doktrina,
mnogo su likovno svjeiji i spontaniji njegovi suvre menici iz
obitelji Lampi: otac Giam- battista stariji (1751. —1830.) i sin
Giambattista mlai (1775.—1835.), porijeklom iz Trentina, a aktivni
u Beu, Rimu, Varšavi i Petrogra- du, iji portreti imaju neku dis
kretnu eleganciju pod uplivom en gleske portretistike 18. stoljea,
o emu svjedoe oev beki »Portret dviju djevojica« i sinovljev »Por
tret grofa Potockog« iz Varšave.
Andrea Appiani (1754.—1817.), najistaknutiji slikar Napoleonova
vremena u Lombardiji, prema i jem je bekom portretu cara na
slikan i Napoleonov portret što ga je maršal Marmont poklonio
šiben skim franjevcima samostana sv. Lovre (o njemu sam svojedobno
pisao posebnu studi ju), unosi u svoje slikarstvo, koje nisu mogle
umrtviti stroge klasicistike teo rije, oite odjeke renesansnog
sli karstva svoga zaviaja. Dva Appia- nijeva portreta Antonija
Canove i Uga Foscola, slikana izvanredno svjee, u kojima se moe
naslutiti duh i stil Alessandra Longhija, ima ju ne samo oito
kulturnopovijesno znaenje, nego odraavaju i veliki talent
autorov.
elei posebno istaknuti veze autora zastupljenih na ovoj izlobi i
naših krajeva, spominjemo ovu zanimljivost: Teodoro Matteini
(1754.—1831.), slikar toskanskog podrijetla i glavni nosilac
neokla- sinih stilskih stremljenja na vene cijanskoj akademiji,
pojavljuje se i u Dalmaciji, s oltarskom palom sv. Augustina, sv.
Jakova i sv. Ivana Evaneliste koji su komponirani — usprkos
teoretskim postavkama autorova uenja — u izrazitom ba roknom duhu
s naglašenom pate tikom u dranju i u kontrastnim igrama svijetlih
i tamnih ploha. Tu sliku ovdje posebno spominjem stoga što je
Matteini — uz neke portrete i veliku klasicistiku kom poziciju
»Atilije Regul izlazi iz Be- lonina hrama da bi pošao u Kar- tagu«,
koja predstavlja »slubeni« i dogmatski rezultat njegova sli
karstva — zastupljen portretom Ivana Domenika Garanjina, ista
knutog trogirskog plemia i fran cuskog guvernera Dubrovnika i
Boke, brata ekonomista Ivana Luke Garanjina i neaka istoimenog
splitskog nadbiskupa i crkvenog pisca koji je kod Morlaitera naru
io poznati barokni oltar sv. Duj- ma u splitskoj katedrali i u nj
pre nio kosti solinskog muenika iz Boninova oltara. Ovo platno,
koje se danas nalazi u privatnom vlasni štvu u Trstu, a do ove
izlobe ne-
objelodanjeno, nastalo je u Vene ciji 1794. i kvalitetni je rad
ovog autora koji se, slikajui neslubene portrete, nadahnjuje poput
Appi- anija engleskim slikarima druge polovice 18. st. Reynoldsom,
Rom- neyem, Gainsboroughom ili Law- renceom, iji su elegantni,
rafini rani i diskretni portreti imali ve likog odjeka i kod
talijanskih sli kara.
Izvanredno je zanimljiv na izlobi izbor skulptura Antonija Canove
(1757.—1822.) koji je zastupljen i kao slikar. Njegov portret
veneci janskog antikvara Amedea Svajera, na kome je lik tog
trgovca umjet ninama dan s izrazitom groteskno- -kar'ikaturalnom
komponentom, pokazuje upravo zapanjujuu slo bodu slikarskog
tretmana, osobito u moda svjesno nedovršenim par tijama. Slina se
sloboda na drugi nain moe osjetiti i u portretu mlade ene Settimije
Palazzi na stranici istrgnutoj iz bloka. Takav Canova, danas nama
mnogo blii, sasvim je drugaiji od onoga sa poznatih skulptura od
kojih su neke izloene i na ovoj izlobi s original nim sadrama, kao
svjedoanstvo jednog vremena i putokaz cijeloj generaciji slikara i
kipara.
Kako izloba eli ukazati na para lelna slikarska zbivanja u itavoj
srednjoj Evropi, zastupljeni su na njoj i slikari izvan Italije. Od
Jose- pha Kreutzingera (1757.—1829.), bekog dvorskog slikara,
izloena su dva izraajna portreta iz beke Österreichische Galerie,
koja su još jedna potvrda da hladne teorije ne mogu potpuno ugušiti
slikarski talent. To se zapaa i kod Dome- nica Pellegrinija
(1759.—1840.), iji je portret Mme Junot sa ker kom iz Bordeauxa
svjedoanstvo engleskih utjecaja u ranom talijan skom ottocentu i
jedna od najbo ljih slika na izlobi.
Furlanac Giuseppe Bernardino Bi- son (1764.—1844.), koji je dugo
djelovao u Trstu, izraziti je pejza- ist. On nastavlja venecijansku
ve- dutistiku tradiciju kroz zapravo ve romantinu prizmu. Njegovi
imaginarni pejzai, u kojima još ivi duh Marca Riccija, i njegove
vedute Venecije s oitim remini scencijama na Canaletta i Guardi-
ja, pokazuju originalnost ovog pro vincijalca kojega naše vrijeme
sve više cijeni, jer se znao u isti mah oslanjati na tradiciju i
ostati svoj odraavajui svoje vrijeme.
Neku puku svjeinu, koja ima iz vore u tradiciji Piazzettina kruga,
imaju dva portreta Lattanzija Que- rene (1768.—1853.), a vedute Ve
necije Giuseppea Borsata (1770. do 1849.) i Giovannija Migliare
(1785. do 1837.) još su jedan dokaz konti nuiteta canalettovske
tradicije ko ja se odrala za itavog 19. st. O tome govore i djela
dvojice slikara bokeljskog porijekla, Karla i Ivana Krstitelja
Grubaša, kojima smo ne davno posvetili posebne priloge.
Zanimljiv je i slikar Natale Schia- vone (1777.—1858.), roen u Chi-
oggi, za kojega se ne zna kri je li mu se u imenu i hrvatsko podri
jetlo njegovih predaka. Smatran prototipom predstavnika sladunja
vog ottocenta zbog brojnih ensk'h likova proetih dopadljivom i pla
ljivom notom, ovaj slikar — iji se jedan crte perom s likom pje
snika Ivana Bizzara uva u zbirci dra C. Fiskovia u Orebiu — zna
katkada nasjkati portrete pune ivotnosti i enske aktove u ijem
svjeem tretiranju inkarnata ive izravno primljeni odjeci sa platna
velikih majstora mletakog cin- quecenta.
Zanimljiv je izbor slika Odorica Politija (1765.—1846.), Matteini-
jeva nasljednika na venecijanskoj akademiji, koji na izloenim
skica ma mitoloških i bibli jskih kompo zicija i osobito na
portretima gro fova Bartol ini ja pokazuje kako su ti umjetnici
esto u sebi nosili spontanost, svjeinu i vezu s veli kom
tradicijom slikarstva na lagu-
domenico pel legr ini
por t re t ge junot d 'a lbrantes s kerkom (1805.)
210
211
nama, ali su ih kod definitivnih re alizacija gušili strogi kanoni
no vog uenja koje je i samom Goe- theu u Assisiju stavilo mrenu na
oi pred freskama Giotta kad je, opisujui taj jedinstveni gradi
Umbrije, našao rijei pohvale je dino za mali antiki hram.
Slijedei tako autore izlobe kro nološkim redom dolazimo do Slo
venca Josipa Tominca (1790. do 1866.) iz Gorice koji je u Porde-
noneu zastupljen nizom portreta. Ta djela dovoljno svjedoe o kva
liteti i originalnosti ovog majstora koji zna izvanredno prodrijeti
r nsihologiju prikazanog lika, s ne kom zapravo simpatinom nijan
som tvrdoe u obradbi, koja ima izvor u njegovu pukom i provin
cijskom podrijetlu, a daje mu ne obinu dra.
Venecijanac Francesco Hayez (1791. do 1882.), koji je cijeli svoj
ivot proveo u Lombardiji gdje se sma tra nekom vrstom slikarskog
pan dana Manzoniju, pripada više te matikom nego obradbom
romanti zmu. Posebno su me na izlobi za udili njegovi izvanredni
odnosi bijelih ipaka i crnih velova na portretima Princeze di Sant'
Anti- mo iz Napulja i Done Mariquita d ' Adda Falco iz
Venecije.
Izlobu zanimljivo upotpunjuju portreti istaknutih bekih slikara
Ferdinanda Georga Waldmullera (1793.—1865.) i Friedricha von
Amerlinga (1803.—1887.), zastu pljenih i u našim gradovima dje
lima koja, pokazujui vrhunske do mete bekog bidermajera, potvr
uju i jedinstvenost ovoga sred njoevropskog kruga uza sve razno
like specifinosti pojedinih krajeva u vrijeme kad su Lombardija i
Ve- neto, Austrija i eška, Hrvatska i Slovenija pripadale istoj
velikoj Habsburškoj Monarhiji.
Mimoilazei neke manje zanimljive austrijske (Winterhalter, Eybl) i
mletake (Lipparini, Felice Schia- voni) slikare dolazimo do samoga
Michelangela Grigolettija (1801. do 1870.) od kojega je izloeno
deve desetak slika i crtea. U tom opse
nom opusu pordenonskog slikara, kojemu je takoer puko porijeklo
dalo diskretan provincijski prizvuk s mnogo drai, posebno treba
spo menuti »Skupni portret obitelji Fossati«, »Portret Virginije
Sarto- relli« iz Venecije i rimski »Portret mlade ene«, koji ulaze
u antologiju talijanskog portreta prošloga sto ljea. Dok su
njegova, u svoje vri jeme toliko slavljena, djela poput
historijske kompozicije i »I due Foscari« iz 1838. iz bekog Kunst-
museuma i goleme ostrogonske pale »Uznesenja Marijina« iz 1846.
danas sasvim daleka i tua, moe se u nekim pripremnim skicama za ove
radove uoiti neosporni majstorov talent koj i — uz por trete — još
više dolazi do izraaja u nekim malim kompozicijama po put
izvanredno svjeeg platna »Ma- gari i koza«. Zanimljivo je, ipak,
napomenuti da je za svoja velika spomenuta platna oito traio iz
vore kod Tiziana i Veronesea u e lji da se nadovee na veliku mle
taku renesansnu tradiciju.
Pordenonska izloba završava ni zom Grigolettijevih uenika koji za
pravo ve zastupaju akademski rea lizam. To su Pompeo Maria Molmen-
ti (1819.—1894.), koji nas u svom portretu iz Ca' Pesaro podsjea na
ranog Bukovca, Tranquillo Cremo na (1837.—1878.), ije je skicozno
slikarstvo, proeto romantinim dahom sa sentimentalnim prizvu kom,
bilo veoma popularno i omi ljeno u svoje doba, Giacomo Fa- vretto
(1849.—1887.), kojega je takoer publika rado prihvatila zbog
njegovih realistikih vješto slikanih genre-scena, te Federico
Zandomeneghi (1845.—1917.), vre menski najkasniji autor na izlobi,
koji je od 1874. boravio u Parizu gdje je ostao do smrti povezan
osobnim i umjetnikim vezama s Manetom, Degasom, Renoireom i
Cézanneom. Njegov portret Diega Martellija iz Firenze, koji zaklju
uje izlobu, govori o jednom no vom vremenu i uvodi nas u sasvim
novi slikarski svijet.
alimo što na izlobi nije bio za stupljen i Grigolettijev ak iz
na
ših krajeva, zadarski slikar Ivan Skvarina (1821.—1891). On, isti
na, po kvaliteti zaostaje za ovima izabranim strogom selekcijom iz
plejade Grigolettijevih aka, ali vjerujem da bi se meu njegovim
ranim splitskim portretima, a po sebno u skupini portreta i krajo
lika koj i se nalaze u zbirci Walach u Milanu, moglo nai djelo koje
bi ga dostojno zastupalo na ovoj iz lobi.
Rezimirajui dojmove sa ove izlo be koja je, kako smo napomenuli,
znaajna i za našu povijest umjet nosti zbog poticaja na usporeiva
nje sa slikarskim zbivanjima u na šim krajevima, zbog umjetnika
ija se djela nalaze i u našim gra dovima i koji su bili uitelji
na šim umjetnicima, pa i zbog por treta naših l judi, elio bih
izdvo jit i nekoliko napomena koje sam, navodei naše umjetnike u
tom razdoblju od Reggia i Martinija preko Karasa i Stroya do Skvar-
ine i Salghettija i slavonskih pej- zaista, iznio na okruglom stolu
talijanskih i stranih strunjaka organiziranom prije otvaranja izlo
be (razgovor je emitiran i preko talijanskog radija).
elim na prvom mjestu istaknuti kako se ova izloba uklapa u ten
denciju revizije, a u nekim slua jevima i revalorizacije,
evropskog slikarstva od kraja settecenta do sredine druge polovice
ottocenta. Ta je tendencija imala sline etape u izlobama Josipa
Tominca u Go rici i Ljubljani 1966.—1967, Ange- like Kaufmann u
Bregenzu i Beu 1968.—1969. i Andree Appianija u Milanu 1969.—1970.
Dodat u uz to kod nas organizirane izlobe ri jekih slikara 19.
stoljea u Rijeci god. 1954, splitskih slikara 19. sto ljea u
Splitu 1959. i »Slikarstvo 19. stoljea u Hrvatskoj« u Zagre bu
1961., te izlobu Mihajla Strova u Ljubljani i Zagrebu ove godine.
Te su manifestacije omoguile da se na nov nain odredi naš odnos
prema slikarstvu neoklasike, ro mantizma i akademskog realizma
izvan Francuske, koje se donedav-
teodoro mat te in i
por t re t d jevojke (1797.)
212
prazni akademizam otupljivao ri jetke slikarske bljeskove, crpli
su njihovi autori svoje izvore u Tizi- anu i Tintorettu, makar su
esto bili slijepi za sr i suštinu njihove slikarske rijei. Velika
venecijan ska slikarska tradicija najkreativ- nije se nastavila u
portretu, o e mu nam ova izloba daje izvanre dne primjere poevši
od spome nutog jedinstvenog Canovinog por treta antikvara
Svajera, u kome je protagonist klasicizma svjesno za boravio
strogu gramatiku svoje li kovne religije, pa do samog Grigo-
lettija, iji su neki portreti, u ko jima su usporedo prisutni
mleta ka koloristika komponenta re nesansne derivacije i
specifini duh mletake portretistike sette centa, najvei domet
samog slikara i jedan od najveih u itavom otto centu ne samo na
lagunama ve i u Itali j i.
Sve ovo, tek nabaeno, govori nam o znaenju ove izlobe što daleko
prelazi granice mjesta koje ju je priredilo i svoga skromnog naslo
va, a prethodi jednom još znaaj nijem pothvatu što ga muzej u
Pordenoneu ve priprema: retro spektivi najveeg slikara kojega je
taj grad dao talijanskoj i evropskoj povijesti umjetnosti —
Giovannija Antonija da Pordenone (1483. do 1539.).