majušna pušinica U dubokim risnjačkim ponikvama dugo u proljeće

majušna pušinicaU dubokim risnjačkim ponikvama dugo u proljeće leže nakupine snijega i polagano se otapaju. Zbog toga se na takvim mjestima razvija osebujna vegetacija snježišta Dinarskih planina. Jedna od tipičnih vegetacija snježišta je majušna pušinica (Heliosperma pusillum), planinska biljka nježnih snježnobijelih cvjetova.

328

329

U RIsNjakU današnje je vrijeme sve teže pronaći mjesta iskonske prirode u kojima čovjek može pronaći spokoj i duhovnu okrjepu koju pruža nenarušena priroda. Jedno od takvih rijetkih i iznimnih mjesta je i područje Nacionalnog parka Risnjak. Ljubitelje prirode privlače duboke šume s raznolikim biljem i rijetkom faunom, gdje drveće samo pada od starosti i polako trune pretvarajući se u plodan humus dajući hranu novim naraštajima šume. Privlače ih litice i vrhovi s iznimno lijepim vidicima na daleke krajeve, obasjani suncem ili šibani burom, kišom i snijegom, gdje caruju orlovi, divokoze i druge, u susjednim krajevima, već gotovo izumrle i rijetke zvijeri.

Niti prirodoslovci, niti istraživači, nisu (bili) imuni na ljepote i prirodne zanimljivosti Risnjaka. Jedan od dugogodišnjih i vjerojatno najmar lji-vijih istraživača flore i vegetacije Risnjaka, Ivo Horvat, zaslu žan je da su rezultati njegovih istraživanja, u koja je uključio brojne stručnjake raznih profila, 1953. godine urodili proglašenjem područja Risnjaka nacionalnim parkom. U često citiranom obrazloženju za proglašenje zaštite nad Risnjakom, prof. Horvat je napisao, među ostalim:

…Neka se ta priroda sačuva bez ljudskog utjecaja, a gdje je ranije čovjekovo gospodarenje ostavilo tragove, da ih priroda sama liječi i briše…

Područje zaštićeno u kategoriji nacionalnog parka

Godina proglašenja 1953.Površina 6350 ha Položaj na području gradova Bakar, Čabar i Delnice te općina

Čavle i LokveNadmorska visina 290 – 1528 mGlavni vrhovi Veliki Risnjak 1528 m, Snježnik 1506 m,

Guslica 1490 m i Planina 1426 mNajdublje ponikve Viljska ponikva (duboka oko 200 m) i Velika ponikva

na Smrekovcu (duboka oko 150 m)

330

Dom na Risnjaku

331

Područje ekološke mreže Natura 2000

Identifikacijski broj područja

Naziv područja

HR2000447 Nacionalni park Risnjak

Ciljne vrste

Močvarna riđa (Euphydryas aurinia)

Alpinska strizibuba (Rosalia alpina)

Velika četveropjega cvilidreta (Morimus funereus)

Potočni rak (Austropotamobius torrentium)

Vuk (Canis lupus)

Medvjed (Ursus arctos)

Ris (Lynx lynx)

Tankovratni podzemljar (Leptodirus hochenwarti)

Planinski kotrljan (Eryngium alpinum)

Skopolijeva gušarka (Arabis scopoliana)

Ciljna staništa

Bukove šume Luzulo-Fagetum

Planinski i pretplaninski vapnenački travnjaci

Travnjaci tvrdače (Nardus) bogati vrstama

Brdske košanice

Klekovina bora krivulja (Pinus mugo) s dlakavim pjenišnikom (Rhododendron hirsutum)

Ilirske bukove šume (Aremonio-Fagion)

Acidofilne šume smreke brdskog i planinskog pojasa (Vaccinio-Piceetea)

Karbonatna točila Thlaspietea rotundifolii

Karbonatne stijene sa hazmofitskom vegetacijom

Špilje i jame zatvorene za javnost

Suhi kontinentalni travnjaci (Festuco-Brometalia) (važni lokaliteti za kaćune)

Europske suhe vrištine

Planinske i borealne vrištine

Sastojine Juniperus communis na kiseloj ili bazičnoj podlozi

Aluvijalne šume (Alno-Padion, Alnion incanae, Salicion albae)

Pretplaninska smrekova šuma u jednoj od brojnih

ponikava na Risnjaku

332

Tako je Risnjak postao oaza prirodnog svijeta u najljepšem dijelu Gorskoga kotara, na granici s Primorjem. U čvorištu sjeverozapadnih Dinarida u Nacionalnom parku skupljeno je više od 30-ak značajnih biljnih zajednica i 14 šumskih zajednica. Nakon više od četrdesetak godina postojanja Nacionalnog parka uvidjelo se da su njegove dotadašnje granice, koje su obuhvaćale 3014 hektara, preuske za učinkovitu zaštitu te da ga je prijeko potrebno proširiti. To je prove-deno 1997. godine pa Park danas obuhvaća oko 6350 hektara. Proširenje se razgranalo u dva smjera, na sjeveroistoku je obuhvatilo izvor i gornji dio doline Kupe, a prema zapadu planinski hrbat Snježnika i Guslice. Izvor Kupe je posebne prirodne i hidrološke vrijednosti te je posebno zaštićen u kategoriji geomorfološkog spome-nika prirode. U neposrednoj blizini izvora je i usjeklina bujice Sušice, također zanimljiva geomorfološka tvorevina.

Drugo proširenje koje obuhvaća hrvatski Snježnik donijelo je u sastav Parka mnoge vrhove, lijepe vidikovce te raznoliku vegetaciju planinskih rudina s neobičnim bogatstvom planinske flore. Osim navedenog, u posebne zanimljivosti Parka može se ubrojiti i poučnu stazu romantične doline Leska, dojmljiv vegetacijski i geo morfološki fenomen ponikava, opsežne glacijalne ostatke u obliku taložina koje svjedoče o nedavnoj oledbi Risnjaka i Snježnika, pra šumski predio Bijelih stijena, zanimljivu floru i vegetaciju pretpla ninskih rudina u skupini Snježnika, vegetaciju klekovine planinskog bora, bujnih „planinskih vrtića” i rastrganih stijena na Velikom Risnjaku i Malom Risnjaku, prisutnost velikih zvijeri, vuka, risa i medvjeda, i brojne druge.

Risnjak i Snježnik tipične su planine sjeverozapadnih Dinarida. Na njima od podnožja prema najvišim vrhovima, izražena je visinska zonacija vegetacije. To je osobito lijepo izraženo u smjenjivanju poje-

333

dinih visinskih pojasa šumske vegetacije. S tim zanimljivim fenome-nom može se upoznati na bilo kojem od uobičajenih uspona prema vrhovima. U Nacionalnom parku zastupljene su gotovo sve najvažnije šumske zajednice Gorskog kotara i one čine najveće bogatstvo Parka.

U najnižem i najtoplijem pojasu, u dolini Kupe, razvija se šumska zajednica velike mrtve koprive i bukve (Lamio orvalae-Fagetum sylvaticae). Viši gorski pojas odlikuje se zajednicom bukovo-jelove šume (Omphalodo-Fagetum) koja ima najveće značenje u šumskoj vegetaciji Nacionalnog parka i obiluje brojnim endemskim i relikt-nim vrstama, kao što su volujsko oko (Hacquetia epipactis), mišje uho (Omphalodes verna) i drugo zanimljivo bilje. Iznad bukovo-jelo-vih šuma prostire se niži pretplaninski pojas pretplaninske buko ve šume (Homogyno alpinae-Fagetum), a zatim slijedi viši pretplaninski pojas klekovine bora krivulja (Lonicero-Pinetum mughi). To zapravo i nisu prave šume već svojevrsna kržljava, uz tlo povijena grmolika vegeta cija, koja odolijeva vrlo nepovoljnim stanišnim prilikama vjetru, snijegu, ledu i, ponekad, žezi izloženim vrhovima.

U Parku se nalaze i brojne prirodne i antropogene zajednice koje su se razvile ovisno o specifičnim reljefnim, klimatskim, geološkim, antropogenim i ostalim uvjetima staništa. Tako se, primjerice, u pojedinim vlažnim žljebovima i blažim udolinama pojavljuju grupe javora s bujnim slojem visokih zeleni, poput srebrenke (Lunaria rediviva) i brojnih paprati. Oni čine fragmente zajednice gorskog javora i jasena (Aceri-Fraxinetum).

Posebna su zanimljivost šireg područja Risnjaka duboke ponikve u predjelu Smre kovca, Viljska ponikva i brojne druge. One su mjesta iznimne biološke i krajobrazne zanimljivosti. U ponikvama je, naime, izražena speci fična mikroklima, pa su to najčešće mrazišta s posebnim rasporedom biljnog svijeta.

Šarenilo vegetacijeNa grebenima Risnjaka i Snježnika izmjenjuju se crnogorica i bjelogorica, što se najbolje vidi u jesen kad razno-like boje pokazuju prostorni razmještaj kontrastnih tipova šuma. Ovo šarenilo ovisi o izmjenama reljefa, izloženosti terena, mikroklimatskim uvjetima te sastavu tla.

334

Idući od ruba ka dnu ponikve, primjećuje se da je biljni svijet prila-go đen sve oštrijim uvjetima. U risnjačkim ponikvama i krškim uvalama temperatura može pasti ispod ništice u bilo koje doba godine – i zimi i ljeti. Na pojedinim mjestima ponikava, osobito pri njihovu dnu, temperature prizemnog sloja zraka i tla pri površini nikad se ne popnu više od nekoliko Celzijevih stupnjeva iznad ništice. Zbog toga se, kad se primjerice spušta u ponikvu, može osvjedočiti o pojavi tempera turne inverzije i posljedično inverziji vegetacije. Prema dnu ponikve, gdje biva sve hladnije i hladnije, pojavljuju se vrste i zajednice u raspo redu znakovitom za planinske vrhove jer prema planinskim vrhovima klimatski uvjeti također postaju oporiji.

Najpoznatija i najdojmljivija ponikva u Nacionalnom parku Risnjak jest Viljska ponikva čija je dubina 200 metara. Zasad je radi posjete ovom geomorfološkom i botaničkom fenomenu potrebno zatražiti dozvolu uprave Parka, ali se dio veličanstvenosti Viljske ponikve može naslutiti kad se od Vilja penje uobičajenom markiranom stazom prema Medvjeđim vratima.

Na padinama ove prostrane i duboke ponikve, ispod pretplaninske bukove šume razvijena je pretplaninska šuma smreke (ovakve šume značajka su izrazitih mrazišta), a pri dnu se susreću velike sastojine klekovine planinskog bora i velelisne vrbe. Dakle, to je vegetacija kakvu se uobičajeno susreće penjući se na okolne planinske vrhove koji izviruju iz sklopljene šume. Samo dno ponikve je kamenito s rijetkim predstavnicima planinske flore. Specifičnost su ove ponikve i kamena točila na njezinoj osojnoj strani, djelomično obrasla klekovi-nom, a djelomično gola s planinskom vegetacijom. Ona se ovdje formirala i zadržala zahvaljujući vlažnijoj i hladnijoj podlozi te strujanju studenog zraka kroz pukotine kamenog kršja.

PonikveDuboke risnjačke ponikve i provalije najupečatljiviji su prirodni fenomen Nacionalnog parka.

335

Alpinska strizibubaLatinsko, a i hrvatsko ime alpinske strizibube (Rosalia alpina) podsjećaju nas da ova vrsta živi pretežito u planinskim krajevima. Prije širenja naselja i uništavanja šuma u Sredozemlju i u nizinskim dijelovima Europe, nastanjivala je vrlo široko područje. No, s nestankom nizinskih šuma, povukla se prema očuvanijim višim predjelima pa se često može pogrešno protumačiti kako je vezana isključivo za bukvu ili gorski i planinski pojas. Rijetka alpinska strizibuba odlikuje se lijepom obojenošću i čupercima crnih dlačica između članaka neobično dugih ticala. Njezine ličinke vezane su uz odumrla stabla bukava kakvih u Nacionalnom parku ne manjka jer se ovdje odumrla stabla obično ne uklanjaju iz šume.

336

337

Osim klimazonalnih šuma, koje obrastaju „uobičajene” tipove terena, u Nacionalnom parku razvijaju se i specifični tipovi šuma, nastali uz neke posebne klimatske uvjete, tipove geološke podloge i tla. Jedno od takvih tipova terena jesu i izrazita mrazišta koja su najčešće u udubljenjima terena. Njih obrastaju čiste smrekove šume sjevernjač-kog – borealnog tipa. Gorska smrekova šuma (Aremonio-Piceetum) obrasta uvale i doline unutar pojasa šume bukve i jele. Najljepše sasto-jine su u krškoj uvali Lazac. Nasuprot tome, pretplaninska smrekova šuma (Listero-Piceetum) zauzima stjenovite hladne padine i dna po-nikvi uglavnom u pojasu pretplaninskih bukovih šuma. Obje ove zajed nice odlikuju se pretezanjem sjevernjačkog – borealnoga flornog elementa. Tu su brojne mahovine, crvotočine i paprati, pa ove šume najviše sliče tajgi dalekog sjevera Europe.

Za Risnjak je značajna i šuma jele na kamenim blokovima (Calama-grostio-Abietetum), a može ju se ubrojiti u najimpresivnije vegetacijske pojave ove planine. Ona oživljuje rastrgane stijene i kamene blokove na strmim padinama.

Člankonošci, a posebno kukci, najbrojnija su skupina životinja u Parku. Kukce koji prebivaju u prizemnom sloju šumskih zajednica, intenzivno istražuju entomolozi. Ta su istraživanja važna jer podatci o njihovom sastavu i brojnosti mogu ukazati na moguću optere će-nost ekosustava onečišćenjima i važan su parametar za nadzor kise-losti tla. Na vrhu hranidbenog lanca prizemne faune člankono žaca, među kornjašima izdvajaju se hitre (Cicindelidae) i trčci (Carabidae). Hitre, kao živahne danje kukce zelenkasto obojenog pokrilja, uočit će se kako se brzo kreću na plješinama, obično na golom ili slabo obraslom tlu. Međutim, za otkrivanje trčaka mora se potruditi više jer su to noćne životinje koje žive u stelji (suhom lišću) i površinskim slojevima tla pa ih se može uočiti tek ako se podigne kakav kamen ili

Tragovi risa u snijegu

338

kladicu otpaloga trulog drva. Među 30-ak vrsta trčaka u Parku, po-sebno su zanimljivi endemski Carabus croaticus i Carabus creutzeri.

Drvo nastanjuju brojne ksilofagne vrste kukaca. Od osobite važnosti jesu potkornjaci (Scolytidae) zbog šteta koje čine šumarstvu. Oni u drvu i ispod kore izgrizaju razgranate hodnike pa se u Nacionalnom parku istražuju potkornjaci, posebno crnogorični ljestvičar (Xyloterus lineatus), bukvin ljestvičar (Xyloterus domesticus) i smrekin pisar (Ips typographus).

Među ksilofagnim vrstama ističu se i brojne strizibube (Cerambycidae), od kojih se izgledom, ljepotom i uzorcima na tijelu ističe rijetka i ugrožena alpinska strizibuba (Rosalia alpina). Osim alpinske strizi-bube, koja je vezana uza stare šumske sastojine s mnogo odumrlog i trulog drveća, na stablima koja su napola istrunula naseljava se još jedan rijedak kornjaš – valjkasti nosorožac (Sinodendron cylindricum).

Šumska sirištaraZbog bogatog cvata, stabljike šumske sirištare (Gentiana asclepiadea) povile su se od težine prema tlu i tvore zanimljivu kružnu strukturu. Šumska sirištara često naseljava rubove šuma, a u vrške stabljika zapredaju se gusjenice rijetkog i strogo zaštićenog leptira močvarne riđe (Euphydryas aurinia), važne Natura 2000 vrste, koje u zapredcima provode čitavu zimu.

339

Sumporasta grbica

Planinska tusticaPlaninska tustica (Pinguicula alpina) biljka je mesožderka koja prebiva u planinskom pojasu Gorskog kotara. Ona je relikt, preostatak flore ledenih doba. Za tusticu su znakoviti mekani mesnati listovi na čijoj se gornjoj strani nalaze ljepljive žlijezde. Upravo listovi planinske tustice njezina su klopka za insekte. Sitne kapljice sluzi na žlijezdama naizgled odaju dojam orošenog lista, no zapravo su ljepilo za kukce. Kad kukac sleti i zalijepi se za list, biljka povećava lučenje sluzi i enzima te polako probavlja kukca, a „hranjiva otopina” koja nastane upija se natrag u biljku.

340

341

I IZvoR kuPEIzvor rijeke Kupe unutar je granica Nacionalnog parka Risnjak i zbog svoje ljepote zaštićen je 1963. godine kao hidrološki spomenik prirode. Smješten je na 321 metar nadmorske visine ispod dojmljivih stijena i ima oblik bistrog jezerca zelenkaste boje. To je krško vrelo vokliškog tipa, najveće takve vrste u Hrvatskoj. Voda izbija iz nepo-znate dubine lokalnih geoloških struktura, a drenira se sa šireg prostora planine Risnjak koja obiluje raspucalim i okršenim vapne načkim naslagama u koje poniru obilne oborinske vode. Izvor je do sada nekoliko puta istraživan, a istraživači su dospjeli do dubine od čak 154 metra. Do sada se smatralo da voda izvire iz dva među sobno odije ljena kanala nalik okomitim bunarima. Međutim, novim istraživanjem primijećeno je da postoji mogućnost da se na dubini ispod 65 metara istočno (veliko) grotlo strmim siparom spaja u zapadno (malo), čineći prostranu dvoranu iz koje se dalje pruža jedan suženiji kanal.

Jezerce se odlikuje faunom čistih gorskih izvorskih voda, osobito broj-nim beskralježnjacima. Okolica jezerca gusto je pošumljena, a vlažne stijene koje su se nadnijele nad površinu vode, obrasle su bujnim i raznovrsnim mahovinama. U pukotinama stijena nalaze se, možda i kao ledenodobni preostatci, planinske biljke – kukcojetka alpska tus-tica (Pinguicula alpina) i bijeli zvjezdan (Aster bellidiastrum).

Nasuprot ovim planinskim primjercima flore, stijene su na padinama iznad izvora djelomično obrasle toploljubnim šumicama crnog graba (Ostrya carpinifolia) s njima svojstvenom florom u kojoj se ističe endemska vrsta trave kalnička šašika (Sesleria tenuifolia ssp. kalnikensis).

Područje zaštićeno u kategoriji hidrološkog spomenika prirode

Godina proglašenja 1963.Površina 10 ha Nadmorska visina 321 mDubina vokliškog vrela najveća istražena dubina do 154 mTemperatura vode oko 7 0C

342

343

Izvor KupeU ljetnim mjesecima uz obale se mo-gu vidjeti rojevi dvokrilaca (Diptera) – sitnih tamnih mušica. Do glatke površine vode povremeno se u lovu na kukce izdignu potočne pastrve (Salmo trutta m. fario) ili lipljeni (Thymallus thymallus), pa načas na-mreš kaju inače mirnu povr šinu vode.

344

Kupa

345

N RIJEkA kuPANajveća je goranska rijeka i jedna od najljepših gorskih rijeka u Hrvatskoj. Kao malo koja naša veća rijeka, do danas je zadržala viso-ku kakvoću vode, a njezina se dolina odlikuje očuvanom prirodom, bogatim živim svijetom i ljepotom krajobraza.

Kupa započinje snažnim krškim vrelom podno Gavranove stijene ispod Kupeškog vrha (715 m), da bi nakon otprilike pet kilometara snažnog toka primila kao lijevu pritoku rječicu Čabranku. Ovaj gornji, vrlo slikovit i očuvan dio doline Kupe do utoka Čabranke, obuhvaćen je granicama Nacionalnog parka Risnjak.

Nizvodno od slovenske Osilnice, odnosno hrvatskog sela Hrvatskog, Kupa se, združena s Čabrankom, proteže dalje uskom kanjonskom udolinom prema Kuželju. Uz njezin su tok tek ponegdje manja proširenja sa zaravnima plodnog tla koje omogućuje postojanje ponekog voćnjaka ili njive, nažalost, prečesto zapuštenih. Na ovom su se dijelu toka nad rijeku nadvili strmi bregovi i slikovite stijene koje dosežu i više od tisuću metara nadmorske visine. Stijena ima više sa slovenske strane granice, a posebno slikovite su Loška stena i Kuželjska stena. Vrijedan detalj na dijelu kanjona između sela Gašparci i Kuželj je i malo slapište na stijeni uz cestu pokriveno mahovinom sedrotvorkom vrste Cratoneuron commutatum oko čijih se busena nakuplja sedra.

Kod Kuželja i Gučeg sela ulijevaju se u Kupu ponovno dvije jače pritoke. To su vrlo slikovite gorske rječice Velika Belica i Mala Belica. Ovaj dio doline Kupe je i botanički vrlo zanimljiv. Tu raste rijetka biljka iz porodice zvončića – mirisava žlijezdača (Adenophora liliifolia), koja voli vlagu i hlad obale gorskih rijeka. Na stijenama i strmim padinama kanjona svoja prirodna staništa imaju obični bor (Pinus sylvestris) i crni bor (Pinus nigra).

346



Naziv područja

HR2000642 KupaCiljne vrste

Obična lisanka (Unio crassus)Kiseličin vatreni plavac (Lycaena dispar)Potočni rak (Austropotamobius torrentium)Mladica (Hucho hucho)Bolen (Aspius aspius)Mali vretenac (Zingel streber)Peš (Cottus gobio)Dabar (Castor fiber)Vidra (Lutra lutra)Dunavska paklara (Eudontomyzon vladykovi)Vijun (Cobitis elongatoides)Veliki vijun (Cobitis elongata)Zlatni vijun (Sabanejewia balcanica)Potočna mrena (Barbus balcanicus)Velika pliska (Alburnus sarmaticus)Bjeloperajna krkuša (Romanogobio vladykovi)Gavčica (Rhodeus amarus)Plotica (Rutilus virgo)Keslerova krkuša (Romanogobio kessleri)Tankorepa krkuša (Romanogobio uranoscopus)Mala svibanjska riđa (Hypodryas maturna)Danja medonjica (Euplagia quadripunctaria)

Ciljna staništaKarbonatne stijene s hazmofitskom vegetacijomHidrofilni rubovi visokih zeleni uz rijeke i šume (Convolvulion sepii, Filipendulion, Senecion fluviatilis)Aluvijalne šume (Alno-Padion, Alnion incanae, Salicion albae)Poplavne miješane šume (Quercus robur, Ulmus laevis, Ulmus minor, Fraxinus excelsior ili Fraxinus angustifolia)Izvori uz koje se taloži sedra (Cratoneurion) – točkaste ili vrpčaste formacije na kojima prevladavaju mahovine iz sveze Cratoneurion commutatiVodni tokovi s vegetacijom Ranunculion fluitantis i Callitricho-Batrachion

347

Čest je i crni grab (Ostrya carpinifolia), a uz njega neke toploljubne vrste, kao primjerice ruj (Cotinus coggygria). Jarko crveni, ljubičasti ili žuto obojeni listovi ruja, ures su strmih strana doline u jesen. Ovdje na kamenitim padinama, još se vidi submediteranski krški vrisak (Satureja montana), a ponegdje u Gorskom kotaru rijetka jesenska šašika (Sesleria autumnalis), dok je endemska kalnička šašika (Sesleria teniufolia ssp. kalnikensis) na stijenama sasvim uobiča-jena. Strme strane udoline obrasta poseban, ponešto toploljubni tip bukovih šuma – to je šuma bukve s crnim grabom (Ostryo-Fagetum), koja upravo u dolini Kupe ima najpovoljnije uvjete za razvoj. Uza Kupu, na obali i sprudovima stalno vlaženim vodom, rasprostranjene su šikare i šumarci vrba (Salix sp. div.) i crne johe (Alnus glutinosa), koje pridonose raznoli kosti staništa i živoga svijeta. Gornji je dio doline Kupe poznat kao iznimno bogat svijetom leptira. Zabilježene su 104 vrste danjih leptira što čini oko 55 % čitave hrvatske faune danjih leptira. Stoga su dolinu Kupe prozvali dolinom leptira.



Naziv područja

HR2001333 Kupa kod SeverinaCiljne vrste

Grundov šumski bijelac (Leptidea morsei)Identifikacijski broj područja

Naziv područja

HR2001282 Dio KupeCiljne vrste

Kataks (Eriogaster catax)Grundov šumski bijelac (Leptidea morsei)

Ciljna staništaIlirske bukove šume (Aremonio-Fagion)Aluvijalne šume (Alno-Padion, Alnion incanae, Salicion albae)

348

Posebno zanimljivi za ovo područje su i nalazi endemskih podrvrsta leptira crnaca (Erebia oeme megaspodia i Erebia stirius gorana).

U vodotocima postoje raznoliki vodeni beskralježnjaci – puževi, maločetinaši, račići, tulari, vodencvjetovi, obalčari, dvokrilci, i dr. Njihove obale važno su stanište ptica močvarica, a ovdje se redovito zadržavaju i vidre (Lutra lutra).

Svijet riba je također bogat. Gornji dio toka Kupe i Čabranka poz-nate su slamonidne (pastrvske) vode. Od Gustog Laza do Seve rina na Kupi tipično je područje mladice (Hucho hucho). Ukupno je na području Čabranke i Kupe do Zdihova zabilježeno više od 15 vrsta riba. Atraktivnost vodotoka Kupe znatno je pridonijela razvoju vodenih i uz vodu povezanih sportova, kao što su sportski ribolov, rafting, kajak, kanu, i slično.

Kod Broda na Kupi, rijeka Kupa prima kao veću pritoku Kupicu. Okolni bregovi udoline nizvodno nisu više toliko strmi, stjenoviti i divlji, a dolina se širi i postaje pitomija. Zapaža se promjena u biljnom svijetu pa se uz obalu pojavljuju neke biljke pridošlice (čak i s ostalih kontinenata), koje su u velikom broju naselile obale. To je u prvom redu iz Sjeverne Amerike pridošla rudbekija (Rudbeckia laciniata) s krupnim žutim cvatovima sličnim malim suncokretima.

Kupa nizvodno mijenja smjer toka, čas prema sjeveru, ili prema jugo istoku, pa dolina rijeke Kupe do severinskog kraja pridonosi stalnoj mijeni krajobraza.

349

Kupska dolina

350

Potok velika belica

351

J vElIkA bElIcAJedan od najromantičnijih i najočuvanijih goranskih potoka – Velika Belica, čija je dolina stiješnjena podno strmih padina Gustog vrha i Golika, ulijeva se u Kupu kod Kuželja. Njezin je tok dužine oko pet kilometara, međutim, u gornjem odsječku toka, blizu izvora, često presušuje. Krajnji krak izvora, koji je u sušnom dijelu godine bez vode, nalazi se pod strmim liticama na nadmorskoj visini 288 m. Vode rječice tada izviru nešto nizvodnije, iz više bočnih izvora. Izvorišni dio Velike Belice vrlo je atraktivan, divlji gorski krajobraz, donekle sličnih osobina susjednoga gorskog potoka Male Belice. No zbog veće izoliranosti, ljubitelju prirode nerjetko se čini još zanimljivijim jer vode izviru između razlomljenog i s obližnjih litica obrušenoga velikog kamenja i stijenja.

U prirodoslovnom smislu osobito je zanimljiv dio toka na mjestu gdje rječica stiješnjena u uskoj dolini zavija iz smjera jug-sjever pre-ma smjeru zapad-istok. Ovdje je rječica tijekom čitave godine bogata vodom, ali njezin tok nije jedinstven, već se na mnogim mjestima račva, tvoreći otoke šljunka i pijeska koji su većim dijelom pokriveni humusom i šumskom vegetacijom.

Šuma daje otočićima – naplavinama, posebnu draž i zanimljivost. Na okolnim padinama, u dolini potoka, prevladava bukova šuma, na vi-šim dijelovima strmih padina doline primiješana je jela, a na otočićima je uočljiva posebna raznolikost šumskog svijeta. Ovdje rastu šumarci



Naziv područja

HR2001417 Velika Belica

Ciljna staništa

Aluvijalne šume (Alno-Padion, Alnion incanae, Salicion albae)

352

crne johe (Alnus glutinosa), tipični za vlažna staništa. Ono što izne-nađuje, jesu velika stabla hrasta lužnjaka (Quercus robur), uz koji raste jela (Abies alba), ali i mješavina brojnih ostalih vrsta stabala i grmlja, raznolikog i ponešto neuobičajenog sastava. Vlažne šume na potoč nom nanosu od posebnog su prirodoznanstvenog značenja, pa su kao rijedak i ugrožen stanišni tip aluvijalnih šuma s crnom johom i gorskim jasenom (Alno-Padion) uvrštene u EU Direktivu o staništima zbog čega je dolina potoka Mala Belica uključena u ekološku mrežu Natura 2000.

Kamenje uz obalu rječice mjestimice je obraslo tamnim mahovinama i sluzavim tamnim modrozelenim bakterijama i algama što krajo brazu daje poseban, čak i svečan izgled. Takav dojam pojačava žubor vode, a posebnom ozračju pridonose i neke životinje: na čistinama uz obalu povremeno se s vegetacije uzdignu i zalepršaju vodne cvjetovi (Epheme-ro ptera), te obalčari (Plecoptera) čije ličinke žive u bistroj i brzoj vodi poto ka. Fauna potoka odlikuje se i brojnim ostalim tipičnim primjer-cima čistih gorskih voda. Pod kamenjem su brojne kućice u kojima borave ličinke tulara (Trichoptera) sastavljene od slijepljenih kamen-čića, zatim sitni vodeni kornjaši, vodeni puževi (Ancylus fluviatilis) i brojni ostali vodeni, mahom reofilni, organizmi prilagođeni brzim i snažnim strujanjima toka vode i obilnom prozračivanju kisikom.

Ovdje su se naselile neke vrste vrba, osobito siva vrba (Salix eleagnos), zatim bukva (Fagus sylvatica), smreka (Picea abies), javori (Acer cam-pestre i Acer pseudoplatanus), gorski jasen (Fraxinus excelsior), brijest (Ulmus sp.), divlja kruška (Pyrus pyraster), mukinja (Sorbus aria), lijeska (Corylus avellana), krkavina žestika (Rhamnus alpinus ssp. fallax), brada vičasta i širokolisna kurika (Euonymus verrucosa i Euonymus latifolius), kalina (Ligustrum vulgare), udika (Viburnum lantana), obična udikovina (Viburnum opulus), glog (Crataegus sp.), žutika (Berberis sp.) i crveni likovac (Daphne mezereum). Na nekoliko mjesta može se naći

ličinka obalčara

353

rijetku i zaštićenu tisu (Taxus baccata) te božikovinu (Ilex aquifolium), dok su širokolisna veprina (Ruscus hypoglossum) i lovorasti likovac (Daphne laureola) nešto češći. Poneka su stabla po dužini debla obrasla bujnim buse nima mahovina koje sežu gotovo do krošnji. Od maho-vina najbuj nija je Neckera cirspa, a od lišajeva nađe se rijetka vrsta Lobaria pulmo naria, vrlo osjetljiva na onečišćenje zraka. Zbog velike vlage u zraku, na deblima se vide i pojedine više biljke, koje rastu kao epifiti – osobito paprat oslad (Polypodium vulgare), ali i neke cvjetnice, npr. šaš (Carex sp.), jetrenka (Hepatica nobilis), i druge vrste.

U sloju prizemnog rašća izdvajaju se kukurijek božićnjak (Helleborus niger ssp. macranthus), kopitnjak (Asarum europaeum), ciklama (Cyclamen hederifolium), biskupska kapica (Epimedium alpinum), jedić (Aconitum sp.), prženica (Knautia drymeia), osjak (Cirsium oleraceum i Cirsium erisithales), širokolisna čestoslavica (Veronica urticifolia), šumska sirištara (Gentiana asclepiadea), te brojne ostale šumske vrste. Na tjemenu otoka često su naplavljene veće količine iščupanih debala, grana i trulog drva, tako đer mjestimice obrasle mahovinama i gljivama. U humusnom sloju tla bogat je živi svijet, čija je najznačajnija uloga razgradnja biljnih osta ta ka. Nadigne li se poneku od naplavljenih trulih klada, zadivit će bioraznolikost jer sve vrvi od babura, trčaka, skokuna, stonoga, puževa, gujavica i ostalih sitnih organizama.

Poseban je doživljaj posjet Velikoj Belici u jesen kad bukve zažare prigušenom žućkastosmeđom bojom lišća. U zraku se osjeća pose ban miris vlage i trulih biljnih ostataka, a listovi lopuha, koji također odaju poseban miris, tada su polegnuti, napola uveli, sparušeni i raz de rani od oborina i bujičnih voda. Na šumskom tlu rastu razne vrste gljiva, brojne su rujnice (Lactarius sp. div.), ima i velikih kopren ki (Coprinus sp. div.). Posebnost na pjeskovitu tlu je i mala gljiva zelenkasta rudo-liska (Entoloma incanum) čiji stručci imaju jarku zelenu, gotovo flore-scentnu boju.

354

mala belica

355

I mAlA bElIcAIzvori Velika Belica i Mala Belica imaju veliku izdašnost, no nisu kaptirani; rijetke su očuvane hidrološke pojave iskonske prirode i divljine, što im daje posebnu draž.

Mala Belica je rječica kratka toka koja izvire u dnu doline podno str-mih i djelomično stjenovitih padina amfiteatralnog oblika. Kapacitet izvora Mala Belica procije njen je na 200 – 250 l/s vode, a nalazi se na tektonskom kontaktu trijaskih dolo mita i vodonepropusnih paleo zojskih klastita. Znanstveno je potvr đe na veza toka Mala Belica s ponorom Lokvarke i ponorom u Delnicama.

Od izvora do utoka u rijeku Kupu, između Gučeg Sela i Grbajela, tok je dugačak nešto više od kilometra i pol, a s desne strane Male Belice, sve do njezina izvora, u jaruzi stisnutoj podno stijena vodi kolski put. Prednost je ovog puta prohodnost, ali nedostatak je što mali dio puta, i to samo onaj u gornjem dijelu slijedi Malu Belicu, dok se nizvodno udaljava od nje, prolazeći mimo zaravnjenih, dijelom zamočvarenih terena obraslih trskom (Phragmites australis). Nadomak Gučem Selu izviru mali bočni izvori čiji odvirci sijeku kolski put. Uz izvore se može naići na močvarnu krušćicu (Epi pactis palustris), vrstu orhideje, a u vodi na žabe žute mukače (Bombina variegata).



Naziv područja

HR2001257 Mala Belica

Ciljne vrste

Čvorasti trčak (Carabus nodulosus)

Ciljna staništa

Vodni tokovi s vegetacijom Ranunculion fluitantis i Callitricho-Batrachion

356

Zanimljivo je propješačiti i uskim puteljkom uz korito, koji vodi iz sela Grbajel lijevom stranom Male Belice. Na tom je putu dio lijeve padine obrastao starom sađenom smrekovom šumom, dok su uokolo strmine sve obrasle bjelogoričnom šumom u kojoj među drvećem pre vladavaju bukva, crni grab i razne vrste javora. Od niskog rašća tlo je gusto pokriveno krespinom (Epimedium alpinum), kopitnjakom (Asarum sp.), kukurijekom (Helleborus sp. div.), dok je rijedak zaštićeni lovorolisni likovac (Daphne laureola).

Posve drugi svijet čini područje toka i obala Male Belice. Šumice sive vrbe (Salix cinerea), veliko kamenje u koritu, bijeli prudovi napušte-nih ogranaka toka i visoke stijene koje su se nadvile iznad korita, daju ovom kraju ugođaj alpskih predjela. Na prudu se u gustim busenima i tepisima naselila crnjuša (Erica herbacea) kojoj je pri-marno stanište na policama stijena te u šumicama crnog graba iznad doline. Guste populacije na prudu čini i urodica (Melampyrum velebiticum) sa žuto i ljubičasto obojenim pricvjetnim listovima. Od grmlja je česta bodlijkava žutika (Berberis vulgaris), udika (Viburnum lantana), ruj (Cotinus coggygria), žestika (Rhamnus alpinus ssp. fallax), krhlika (Frangula alnus) i lijeska (Corylus avellana). Stablo tise (Taxus baccata) zatrpano je u donjem dijelu debla prudom i oguljene je kore na strani kojom prkosi silini bujičnih voda.

Izvor je na neobraslom, dosta svijetlom i malo povišenom mjestu, a okružen je šumom. Dno jaruge odlikuje se velikim navaljenim kame-nim blokovima koji su u zoni izvorišta obrasli uglavnom buseni ma dviju vrsta mahovina. Na najvlažnijim mjestima rastu busenovi tamnih mahovina, dok stijene izvan domašaja vode pokrivaju žućkastozelene prevlake mahovina. Ispod stijena na više mjesta navire bistra voda. Uz male bazenčiće vode koju zagrađuju zarušene stijene, u ljetnoj sezoni kovitlaju se brojni sitni krilati kukci – dvokrilci (Diptera). Zasjenjena i

357

vlažna mjesta na stijenama obrasla su mjestimično gustim busenima bijelog zvjezdana (Aster bellidiastrum), planinskom vrstom glavočika vrlo sličnoj tratinčici. U okolici izvora često lete leptiri iz porodice šarenaca (Limenitis sp.) i razne vrste vretenaca, a ispod kamenja nalaze se ličinke tulara (Trichioptera). Podno stijena uokolo izvora nakupile su se znatne količine siparišnog materijala sastavljene od sitnog i krupnijeg kršja bjelkastog kamenja trijaskih dolomita. Bujice su u njih usjekle strme jarke koji su na vlažnim mjestima obrasli gustim naseljima lopuha (Petasites sp.). Uokolo su padine pokrivene bjelogoričnom miješanom šumom.

Kućice ličinki tularaVećina ličinki kukaca iz reda tulara (Trichoptera) gradi svoje kućice. Pomoću izlučevina predivih žlijezda grade kućice u obliku tuljaca koje se sastoje od sitnih kamenčića, komadića drveta ili bilo čega što nađu.

358

Prilaz izvoru Gerovčice

359

U Potok gERovČIcA

U podnožju dojmljive, debelo uslojene karbonatne stijene koja se okomito uzdiže 280 metara u visinu, iznad zaselka Zamost, probija se na svjetlost dana, stlačen i uzak trokutasti otvor podzemnog kanala. Otvor je na 467 metara nadmorske visine, a vrh gromadne okomite stijene na oko 600 metara. Iz neobične krške pukotine za jačih oborina svom silinom izbijaju vode izvora Gerovčica koje se nakon kratka toka ulijeva u Čabranku. O snazi toga krškog izvora, čak i u uzvodnijem di-je lu koji povremeno presuši, svjedoče bujne nakupine vodenih maho-vina, poput primjerice mahovine Cinclidotus aquaticus koja ukazuje na uobičajenu razinu do kuda u koritu dopiru zapjenjene visoke vode.

Životinje koje odolijevaju dinamičnom toku vode (ali i biljke, kao što je, u slučaju toka Gerovčice, i spomenuta mahovina Cinclidotus aquaticus), nazivaju se reofilni organizmi. Od ostalih reofila u toku Gerovčice nalazi se i virnjake (Turbellaria) koji zaštićeni od turbulencija vode pužu ispod kamenja. Sličnom taktikom koriste se ličinke vod ne-cvjetova (Ephemeridae) i ličinke tulara (Trichoptera). Ličinke tulara zavla če se na mjesta mirnijeg toka i ispod kamenja, gdje od kamenčića ili ostaloga „priručnog” materijala grade male kućice.



Naziv područja

HR2001227 Potok GerovčicaCiljne vrste

Potočni rak (Austropotamobius torrentium)Identifikacijski broj područja

Naziv područja

HR2001150 Izvor GerovčiceCiljna staništa


Sitni pužići na stijeniKad izvor Gerovčice nije aktivan, na njegovu mjestu u špilji preostaje jezerce vode, svojevrsno pribježište vodenoga živog svijeta. Vodeni organizmi se u jezercu na neki način pritaje i čekaju povoljnije prilike. To su, primjerice, brojni vodeni puževi, među kojima su prepoznatljive kućice puža Ancylus fluviatilis, oblika male, na vrhu zakriv-ljene kapice. Hidrodinamičan oblik kućice prilagodba je na brzo i snažno strujanje vode.

360

U toku Gerovčice osobito su česti tulari čije ličinke nakon što izgrade kućicu, pri čvrste ju ispod kakva većeg kamena (pa kamen također posta je dio kućice), odolijevajući tako strujanju vode i otplav lji vanju.

U Gerovčici je pronađena rijetka i endemska vrsta obalčara Pro tonemura julia čije ličinke žive u čistim potocima. Radi se o alpskoj vrsti prilagođenoj životu u hladnoj vodi čija je temperatura manje-više stalna, tj. bez većih dnevnih ili godišnjih kolebanja. Time je potvrđena ranija pretpostavka da su neki izvori u Gorskom kotaru mikrorefugiji (mikropribježišta) za pojedine vrste organizama.

Gerovčica je stanište ugrožene vrste potočnog raka (Austropotamobius torrentium) pa je njezin vodotok zbog toga uvršten u ekološku mrežu Natura 2000. Također, izvor Gerovčice predstavlja Natura 2000 stanište – špilje i jame zatvorene za javnost.

Gerovčica je uvijek živahna i čista gorska tekućica koju posjećuju ptice, poput živahnog vodenkosa (Cinclus cinclus) koji žustro roni u potrazi za vodenim kukcima. Zatim, smaragdno obojeni vodomar (Alcedo atthis) koji s grančica grmlja i drveća strmoglavo lovi sitne ribe iz potoka.

Uz korito potoka razrasla se šumska vegetacija osobite riparijske (obalne) vlažne šume. Mahovine vise s grana i debala razno likih vrsta stabala. To su mjesta gdje se isprepliću drvenaste i zeljaste vrste, vrste prilagođene stalnom hladu, vlaženju i zasjeni, i potpuno „kontrastne” toploljubne i svjetloljubne vrste. Upravo iz navedenog razloga, uz korito zajedno rastu drvenaste i grmolike vrste, poput, primjerice, bukve (Fagus sylvatica), običnog graba (Carpinus betulus), crnog graba (Ostrya carpinifolia), javora klena (Acer campestre), gorskog javora (Acer pseudoplatanus) i drijena (Cornus mas). Na stijeni se može opaziti i endemsko bilje, poput kalničke šašike (Sesleria tenuifolia ssp.kalnikensis) koja tvori posebnu zajednicu stjenjača.

Zajednica točilarki podno stijene iznad izvora GerovčiceNa manjem točilu od grubog kamenja, podno stijene uz glavni izvor Gerovčice, raste specifična, još nedovoljno poznata zajednica u kojoj se ujedinjuju elementi vegetacije šume, pukotina stijena i točila: bijela šupaljka (Corydalis ochroleuca), paprat obični jelenjak (Asplenium scolopendrium), smrdljiva iglica (Geranium robertianum), nekoliko različitih vrsta mahovina, i druge vrste.

361

362

Šuma bukve

363

R DEbElA lIPA – vElIkA REbAR

Rezervat šumske vegetacije Debela Lipa – Velika Rebar nalazi se sje-verno od Lokava u brdskom predjelu Debela Rebar. U rezervatu se pojavljuju dvije značajne šumske zajednice Gorskog kotara, šuma bukve i jele (Omphalodo-Fagetum) te šuma jele s milavom (Calama-grostio-Abietetum), poznatija pod nazivom šuma jele na ka me nim blokovima. Ova šuma je rasprostranjena samo na specifičnim staniš-tima s raskidanim kamenim blokovima pa se odlikuje posebnom pejzažnom zanimljivošću.

Šuma bukve i jele rasprostranjena je u visoko gorskom pojasu i u gospodarskom smislu najvrednija je zajednica Gorskog kotara. Stabla lipe posebno su značajna u stjeno vi tim dijelovima rezervata na kojima dobro uspijeva.

Posebnu draž šumskoj vegetaciji unutar rezervata daje njezina očuva-nost. Ovdje se sijeku uglavnom samo bolesna stabla, a rezervat obiluje i izvaljenim suhim stablima na kojima se razvija bogata mikoflora (svijet gljiva), te životinjski svijet vezan uz suho i truleće drvo.

U rezervatu je u sloju prizemnog rašća osobito zastupljeno mišje uho (Omphalodes verna), vrsta značajna za bukovo-jelove šume na kršu. Mišje uho naziv je dobilo zbog sličnosti oblika listova uhu šumskih glodavaca. Cvate vrlo rano u proljeće, prije nego li se potpuno razviju listovi na stablima bukvi. Po mišjem uhu ova je zajednica (Omphalodo-Fagetum) i dobila ime.

Područje zaštićeno u kategoriji posebnog rezervata šumske vegetacije

Godina proglašenja 1964.Površina 179 ha Položaj na području Grada Delnica i Općine LokveNajveća nadmorska visina

959 m

lipov crveni peharčekU proljeće se nailazi na sasvim druge vrste gljiva, a među uočljivijim proljetnim gljivama svojom žarko crvenom bojom ističe se lipov crveni peharček (Sarcoscypha jurana). Njegova plodišta razvijaju se isključivo na otpalim trulim lipovim grančicama, a može ih se primijetiti neposredno nakon kopnjenja snijega. Nalikuju na čašice, od kuda im i potječe naziv.

364

Gljiva jelov igličarBrojna suha stabla stanište su rijetkoj gljivi – jelovom igličaru (Hericium flagellum), koja je vezana uz truleća debla jele, a posebno uz ona u koja su se nastanili kukci koji se hrane trulećim drvetom. Velika plodišta gljive često se mogu vidjeti kako izrastaju iz šupljina na deblu koje su izdubili djetlići i žune u potrazi za kukcima. Lako su prepoznatljiva zbog krem bijele boje i gustih iglica usmjerenima prema tlu. Neobična plodišta ove strogo zaštićene vrste gljive najčešće se može vidjeti ujesen.

365

366

Šuma bukve i jele razvija se na nadmorskim visinama od 700 metara do 1000 metara u uvjetima umjereno tople kišne klime. Tu rastu još neke zanimljive vrste, poput žestike (Rhamnus alpinus ssp. fallax), volujskog oka (Hacquetia epipactis), kranjskoga bijelog buna (Scopolia carniolica), režuha (Dentaria sp. div.), salamunovog pečata (Polygonatum sp.) i brojnih ostalih. Bogatstvo lignikolnih vrsta gljiva i ksilofagih beskralježnjaka vezano je uz srušena i suha stabla koja polaku trunu i pretvaraju se u humus.

Na manjim površinama okrenutima na jug, na vrlo kamenitom terenu gdje prevladavaju veliki kameni blokovi, postoji i značajna šumska zajednica – šuma jele s milavom, ali u rezervatu zauzima manju površinu. Na stijenama rastu brojne mahovine i paprati, a uz stijene je prilegla mahovina Ctenidium molluscum. Na nekim je mjestima vrlo česta i paprat obični jelenjak (Asplenium scolopendrium).

Šumski rezervati, poput rezervata Debela Lipa – Velika Rebar, služe očuvanju bioraznolikosti, a posjetitelju omogućavaju doživjeti svu iskonsku i netaknutu ljepotu šumskog svijeta. Dakako, rezervati imaju i znanstvenu namjenu, prvenstveno za šumarska i biološka istraživanja.

Treba istaknuti da kroz veći dio rezervata nisu probijene šumske vlake (kojima se povlače ili spuštaju drva). To je danas prava rijetkost i znatno pridonosi prirodnosti šume, jer se uz šumske prometnice i vlake lakše šire invazivne i korovne biljne vrste. Upravo radi prirodnosti i očuvanih šumskih sastojina, rezervat Debela Lipa – Velika Rebar neprocjenjivo je biološko bogatstvo.

Gljiva trnasta kožoješka

Paprat obični jelenjak s lijepo vidljivim sorusimaSorusi (strukture u kojima su spore kojima se paprat razmnožava) nalaze se na donjoj strani listova. Kod paprati obični jelenjak (Asplenium scolopendrium) oblik i raspored sorusa izgledom podsjeća na stonogu, od kuda i dolazi znanstveno ime ove vrste. Naime, riječ scolopendrium latinski je naziv za stonogu.

367

Drvena skulptura na livadiGolubinjak je privlačno odredište za sve uzraste ljubitelja prirode. Na sjevernom dijelu polja, uz park-šumu, smještena je livada koju okružuje pristupačna ravna staza. Na prostranoj livadi u polju, park je drvenih skulptura i kiparski atelje na otvorenom. Na rubu livade je i ugostiteljski objekt te dječje igralište radi čega Golubinjak često posjećuju obitelji s malom djecom. Za posjetitelje koji traže aktivan odmor, izuzev uređenih staza kroz park-šumu, na monolitnoj stijeni u čijem se podnožju smjestila Golubinja pećina, uređeno je i alpinističko penjalište.

368

369

O GOlUbINjakOko jedan kilometar istočno od središta Lokava, podno željezničke postaje, šumoviti je predio neobične ljepote – Golubinjak. Šuma starih jela i smreka obrasta kulisu strmih rastrganih i razvedenih stijena što se zapriječila na rubu manjeg polja. Zaravan je prirodni nastavak Lokvarskog polja odakle se vjerojatno prelijevao višak vode iz potoka Lokvarke i ponirao pod stijenama. Mlada smrekova šuma zasađena na dijelu polja ostatak je uzgoja smrekovih sadnica u šumskom rasadniku koji je ranije postojao na ovom mjestu. Sjeverni dio polja obrasta slikovita livada.

Šuma i stijene osnovni su prirodni fenomen park-šume Golubinjak. Šumske zajednice pripadaju uglavnom dvjema različitim biljnim asocijacijama – na stjenovitom dijelu razvijena je šuma jele s mila vom (Calamagrostio-Abietetum) u kojoj je dosta obilna i smreka (Calama-grostio-Abietetum piceetosum), dok je na terenu s manje stijena, a više tla razvijena tipična šuma bukve i jele (Omphalodo-Fagetum).

Područje zaštićeno u kategoriji park-šume

Godina proglašenja 1961.Površina 51 ha Položaj na području Općine LokveNadmorska visina oko 730 – 800 m



Naziv područja

HR2001430 GolubinjakCiljne vrste

Mahovina (Buxbaumia viridis)Tankovratni podzemljar (Leptodirus hochenwarti)

Ciljna staništaŠpilje i jame zatvorene za javnost

370

Šuma jele i smreke na kamenim blokovima razlikuje se od šume bukve i jele po većem obrastu u prizemnom sloju; ona je općenito zelenija i svjet lija. Ovdje se nalazi brojne grmiće borovnice (Vaccinium myrtillus), plave kozokrvine (Lonicera caerulea), alpske ruže (Rosa pendulina) i planinske pavitine (Clematis alpina), dok je od trava brojna šašuljica (Calamagrostis sp.).

Među stijenama i u šumi veći je broj ponikava na čijem dnu bujno razrastaju pojedine vrste paprati i visokih zeleni. Najuočljivija je na ovakvim staništima zajednica kolotoča (Telekietum speciosae), glavo čike s velikim žutim cvatovima poput malih suncokreta. U jednoj je po-nikvi pronađena i rijetka paprat smeđa stela (Matteucia struthiopte ris).

Predio u podnožju stijena prepun je pukotina i obrušenih kamenih blokova između kojih struji studen zrak, pa su ovi mikrolokaliteti svoje vrsno mrazište, gdje se hladan zrak može osjetiti i za najjačih ljetnih vrućina. Takva mjesta obrasla su posebnim biljnim svijetom s mnogim mahovinama i papratnjačama, a od cvjetnica rastu neke vrste kojih nema na okolnim terenima. Ovdje se susreće planinsku bahor nicu (Cir caea alpina), šumsku urezicu (Homogyne sylvestris), šumsku mišja kinju (Stellaria nemorum), austrijski divokozjak (Doroni cum austria cum), i dr. Stijene su obrasle posebnom zajedni-com Moehringio-Coryda letum s vrstama mahovinastom merinkom (Moehringia muscosa), okriljenom šupaljkom (Corydalis ochroleuca), zvončićem (Campanula sp.). Od mahovina na mnogim stijenama razrasla se Neckera crispa koja tvori bujne prevlake.

Od životinjskog svijeta brojne su šumske vrste, poput puhova (Glis glis), vjeverica (Sciurus vulgaris), mnogih šumskih ptica, leptira, kor-njaša, pauka i ostalih beskralježnjaka.

371

Staza kroz park-šumu Golubinjak

Kamenita vrata u park-šumi GolubinjakŠuma Golubinjak ima dugu tradiciju kao izletište Lokvaraca, ali zbog blizine željezničke postaje i autoceste posjećuju je i izletnici s mnogo šireg područja. Kroz labirint stijena provedena je cijela mreža šetnica i šumskih puteljaka do posebno zanimljivih prirodnih detalja. Među stijenama brojni su krški fenomeni, poput Golubinje pećine i Ledene špilje, prirodnih kamenitih vrata, vidikovca na osamljenoj stijeni, i drugih.

372

373

Pogled iz ledene špilje Osim što je Golubinjak područje zaštićeno u kategoriji park-šume, čini i sastavni dio ekološke mreže Natura 2000, kao područje značajno za očuvanje divljih vrsta i staništa. Ledena špilja prirodna je atrakcija na području park-šume, a značajno je stanište za očuvanje endemske pod-zemne faune kao ciljno Natura 2000 stanište – špilje i jame zatvorene za javnost.

374

lokvarsko jezero

375

R lokvE – SungER – FuŽInE

Razmjerno veliko i ekološki raznoliko područje Lokve – Sunger – Fužine smješteno je na jugozapadu Gorskog kotara. Svojom sjevernom granicom nastavlja se na Nacionalni park Risnjak i proteže se od Crnog Luga preko Mrzlovodičkog Zelina, Lokava, Sungera i Fužina. Ovo planinsko područje posebno je zanimljivo zbog četiri jezera, Lokvarskog jezera, te jezera Bajer, Lepenica i Potkoš u blizini Fužina.

Ekološkom mrežom Natura 2000 na području Lokve – Sunger – Fužine obuhvaćeni su brojni stanišni tipovi, životinje i biljke. Među stanišnim tipovima ističu se dva staništa siromašna hranjivim tvarima: slatkovodna staništa oligotrofnih voda i europske suhe vrištine. Zbog velikih vodenih površina ovo područje je značajno za očuvanje dvije Natura 2000 vrste vodozemaca – velikog vodenjaka (Triturus carnifex) i žutog mukača (Bombina variegata). Područje je



Naziv područja

HR2001353 Lokve – Sunger – FužineCiljne vrste

Kiseličin vatreni plavac (Lycaena dispar)

Močvarna riđa (Euphydryas aurinia)

Veliki vodenjak (Triturus carnifex)

Žuti mukač (Bombina variegata)

Kranjska jezernica (Eleocharis carniolica)

Tankovratni podzemljar (Leptodirus hochenwarti)

Ciljna staništa

Amfibijska staništa (Isoeto-Nanojuncetea)

Tvrde oligo-mezotrofne vode s dnom obraslim parožinama (Characeae)


Europske suhe vrištine

376

Fužine i lič iz zraka

veliki vodenjakVeliki vodenjak (Triturus carnifex) noćna je životinja. Dio životnog ciklusa pro-vodi u lokvama, a drugi dio na čvrstom tlu travnjaka ili šuma. Kad je na kopnu, danju se skriva pod korom i u pukoti-nama, a noću lovi sitne životinjice. Uz planinskog vodenjaka i crnog daždev-njaka, i veliki vodenjak nalazi se visoko u planinama. U Gorskom kotaru te u planinama u zaleđu Rijeke može ga se susresti i na nadmorskim visinama iz-nad 1000 metara. Često ga se u oko lici Fužina i Sungera može naći i u povre-me nim goranskim lokva ma i potocima koje u ljeti zadržavaju vodu u obliku lokvica.

377

smješteno na podlozi izgrađenoj pretežito od dolomita i vapnenca, pa obiluje speleološkim objektima. Ekološkom mrežom se u okviru ovog područja štite i značajniji speleološki objekti poput špilje Bukovac i Špilje kod lokvarskog igrališta, staništa rijetkih podzemnih organizama.

Sva četiri jezera koja krase ovaj kraj umjetnog su podrijetla. Posebno je zanimljivo Lokvarsko jezero nastalo izgradnjom pregradne brane na rječici Lokvarka 1955. godine. Jezero opskrbljuje vodom hidroelektranu Nikola Tesla u Triblju te su na taj način vode prirodno crnomorskog sliva, koje su ponorima Lokvarke otjecale prema dolini Kupe, skrenute u jadranski sliv.

Jezera su podložna velikim i čestim promjenama vodostaja. Takve drastične promjene životnih uvjeta u obalnom pojasu pred stavljaju ekstremne uvjete u kojima se obalni vegetacijski pojas ne može razvijati. Ipak, uz gornji, zamočvareni dio jezera Bajer, formirale su se zanimljive sastojine močvarnoga bilja, prvenstveno velikih močvar nih šaševa (Carex sp. div.), kaljužnice (Caltha palustris) i mno gih rijetkih vrsta vlažnih i močvarnih staništa. Uz zamočvarene vodo toke koji dotječu u jezero ima lijepih sastojina crne johe (Alnus glutinosa). Uz jezera se ponekad zadržavaju močvarne ptice, a u vodi bujaju vodeni makrofiti.

Nekada su udoline sadašnjih jezera skrivale brojne cretove s rijetkom kukcojednom biljkom okruglolisnom rosikom (Drosera rotundifolia). Na vegetacijskoj karti Ive Horvata, načinjenoj prije 53 godine, na ovome je području ucrtano 28 cretnih površina s rosikom. Umjetna jezera potopila su gotovo sve cretne površine. Preostao je tek jedan ostatak creta uz Lepeničko jezero, ali je zbog promjena na staništu rosika izumrla na ovom području.

378

Rosika

močvarna riđa na gorskoj livadi kod Crnog luga Iako je cjelokupni areal leptira močvarne riđe (Euphydryas aurinia) dosta širok i obuhvaća veći dio Europe, neke planine Maroka i Alžira, Tursku, predjele Azije s umjerenom klimom te korejski poluotok, u Europi je vrlo ugrožen zbog smanjivanja i gubitka prikladnih staništa. Močvarna riđa, unatoč nazivu, u Hrvatskoj živi na vlažnim i močvarnim staništima, te na suhim cvjetnim travnjacima. Vrsta je zanimljiva zbog načina na koji gusjenice prezimljuju u svilenastim zaprecima ovijenim oko biljaka hraniteljica. Crna boja gusjenica u proljeće upija sunčeve zrake čime se učinkovito „podiže” tjelesna temperatura, znatno iznad temperature okoliša u kojem se razvijaju gusjenice. Na taj način omogućuje se ubrzani rast i razvoj gusjenica u doba godine kad ostale vrste organizama, ovisne o vanjskoj temperaturi (poikilotermi), ne mogu biti, ili su slabo aktivne.

379

380

biljka zmijinac na Sungerskom cretu

381

Sjeverozapadno od sela Sunger, na nadmorskoj visini 780 metara, osebujna je crnogorična šuma Sungerski lug. U šumi su brojna manja udubljenja nalik ponikvama od kojih su neke reprezentativni primjerci malih prijelaznih cretova. Udubljenja su u proljeće često poplavljena, a ljeti voda uglavnom presuši. No, spužvasti mah tresetar (Sphagnum sp.) koji obrašćuje takve udubine, upija znatne količine vode te na taj način ovo stanište stalno zadržava vlagu.

Šume koje ovdje rastu su acidofilne. Po botaničkoj pripadnosti može ih se priključiti šumi jele s rebračom (Blechno-Abietetum). Tamna crnogorična šuma u kojoj su glavne vrste drveća jela i smreka, goto-vo posve zasjenjuje površine udubljenja s malim cretovima koji su botanički zanimljivi. Jedno od tih vlažnih udubljenja usred šume jest i Sungerski cret, posebnoga prirodoznanstvenog značenja jer je u njemu na podlozi maha tresetara pronađena rijetka biljka zmijinac (Calla palustris).

Zmijinac spada u porodicu kozlaca (Araceae) i borealni je relikt, što znači da je njegova rasprostranjenost za vrijeme posljednje oledbe bila znatno šira. U Sungerskom lugu jedina je preostala poznata populacija ove biljke u Hrvatskoj. Vrsta je uglavnom rasprostranjena u Srednjoj Europi i Sjevernoj Europi, pa se ovdje nalazi na južnoj granici svojega areala i u procesu je izumiranja. Razlozi izumiranja su duga razdoblja relativno suhih godina, sveukupna promjena klime i zarasta nje vlažnih šumskih depresija.

Jedini preostali refugij (utočište) ove biljke u Sungerskom lugu nalazi se u metar dubokoj šumskoj udubi ni površine oko 0,5 ha koju obilježava kiselo tlo, te dugo zaostajanje snijega i vode nakon obo rina.

382

livade košanice na lič polju

383

U lIČ PolJEU Gorskom kotaru, južno od naselja Fužine, pruža se prostrana zaravan Lič polje. Uz zapadni dio polja proteže se istoimeno naselje Lič, iznad kojeg se izdiže područje Zvirjak na čijim padinama prevla-davaju sastojine dinarske šume bukve i jele (Omphalodo-Fagetum). Od istočnog dijela polja, nazvanog Rudine, uzdižu se brda Kravarski vrh (1019 m), Mala Viševica (1058 m) s istočne strane, te Zapadak (960 m) i Gradina (798 m) na sjeveroistoku. Padine brda su u fazi zarastanja pa se na njima razvija šumska zajednica tipa šašike i crnog graba (Seslerio autumnalis-Ostryetum), odnosno šašike i bukve (Seslerio autumnalis-Fagetum).

Lič poljem protežu se pašnjaci i livade te u manjoj mjeri oranice. Prema stanišnim tipovima, polje se može podijeliti na dvije skupine: zapadni dio kojim prevladavaju vlažnija travnjačka staništa iz razreda Molinio-Arrhenatheretea, te istočni dio sa sušim travnjačkim zajed-nicama iz razreda Festuco-Brometea. Obale vodotoka Ličanke mjesti-mice obrastaju slikoviti vlažni šumarci crne johe (Alnus glutinosa) bogati raznolikom florom prizemnog rašća koje najviše dolazi do izražaja u proljeće kad cvatu žuti cvjetovi kaljužnice (Caltha palustris). Širi pojas uz vodotok posebno obilježava svojevrstan „kulisasti” krajobraz sa šumarcima breza (Betula pen dula), između kojih se prostiru pašnjaci i livade.



Naziv područja

HR2001042 Lič poljeCiljna staništa

Sastojine Juniperus communis na kiseloj ili bazičnoj podloziSuhi kontinentalni travnjaci (Festuco-Brometalia) (važni lokaliteti za kaćune)Travnjaci beskoljenke (Molinion caeruleae)

Crnocrveni kaćunNa toplijim, osunčanim livadama Lič polja većim se populacijama uglavnom ističu dvije vrste kaćuna – crnocrveni kaćun (Orchis ustulata), koji ima sitnije cvjetiće, te veliki kaćun (Orchis mascula), koji u vrijeme cvatnje svojom naočitom pojavom oživljuje raznolikim cvijećem bogate travnjake.

384

muha iz porodice ježastih muha Ježaste muhe (Tachinidae) odlikuju se nakostriješenim dlakama na tijelu. Njihove ličinke nametnici su na drugim kukcima pa imaju veliku važnost u nadzoru brojnosti kukaca u prirodi. Posebno su korisne u poljoprivredi jer napadaju štetne kukce. Ježasta muha iz roda Linnaemya, poput ove na fotografiji, rado sjeda na cvatove štitarki u potrazi za nektarom koje cvjetovi ove skupine biljaka izlučuju na okruglom nektariju.

385

386

U Lič polju ima i nekoliko zanimljivih malih jezeraca, uglavnom poribljenih linjakom (Tinca tinca). Jedno od najvećih takvih jezeraca je Marasovo jezero za koje se smatra da je posljednji preostatak nekada zamočvarenog područja ili većeg jezera u Lič polju za vrijeme ranijih geoloških razdoblja. Vode sliva Ličanke danas su većim dijelom iskorištene kao vodni potencijal kroz akumulacijska jezera Bajer i Potkoš. Zato su prirodni ponori Ličanke ostali uglav nom suhi.

Travnjaci Lič polja osobite su prirodne vrijednosti zbog koje je područje uključeno u ekološku mrežu Natura 2000. Tu se nalaze sa-sto jine srednjoeuropske livade obične beskoljenke, rijetke zajed nice koja raste na svega nekoliko lokaliteta u Hrvatskoj.

Uz zanimljivu biljnu raznolikost, Lič polje nastanjuju i brojne vrste kukaca. Vodena staništa su povoljna i za nekoliko vrsta vodozemaca, poput žabe žutog mukača (Bombina variegata). Upravo livade i pašnja-ci Lič polja jedan su od najznačajnijih staništa Natura 2000 vrste, ptice kosca (Crex crex) u Primorsko-goranskoj županiji.

Kosac (Crex crex) iz porodice kokošica (Rallidae), plaha je ptica načinom života vezana uz tlo. Naseljava livade košanice i pašnjake s većim udjelom zeljaste vegetacije više od 30-ak centimetara koja ptici pruža zaklon i omogućuje nesmetano i neuočljivo kretanje. Zbog skrovitog način života, kosca je teško uočiti, ali specifično pro-dorno glasanje „kreks-kreks” ukazuje na njegovu prisutnost. To je ptica čiji opstanak uvelike ovisi i o čovjeku jer je značajno ugrožen napuštanjem tradicionalnih oblika stočarstva, ali i neodgovarajućim načinom košnje.

Ptica smeđoglavi batić

387

Kosac

388

Crvendać

389

O JAPlEnškI vRh

Osnovni prirodni fenomen park-šume Japlenški vrh je šuma bukve i jele, poznatija u botaničkoj znanosti pod nazivom Omphalodo-Fagetum. Znanstveni naziv dobila je po značajnoj proljetnoj biljci lijepih modrih cvjetova – mišjem uhu (Omphalodes verna). Ovaj je tip šume neobično bogat vrstama, mnogo bogatiji od sličnih tipova šumskih zajednica u Europi.

U sloju drveća ove zajednice na Japlenškom vrhu izdvajaju se bukva, jela i gorski javor, a u sloju grmlja česti su crvena kozokrvina (Lonicera xylosteum), žestika (Rhamnus alpinus ssp. fallax), obični likovac (Daphne mezereum) i lovorasti likovac (Daphne laureola).

U sloju prizemnog rašća uspije vaju mnoge endemske i reliktne vrste, kao što su, uz spomenuto mišje uho, velika mrtva kopriva (Lamium orvala), volujsko oko (Hacquetia epipactis), kranjski bun (Scopolia carniolica), i druge.

U područje park-šume Japlenški vrh povremeno navraćaju medvjedi. Posjetitelj koji u tišini šeće park-šumom često će susresti srne koje ovdje imaju svoja omiljena staništa i boravišta (kod Lovačkog doma je i zoo-vrtić s jelenima lopatarima – Dama dama).

Djeci će tako đer biti zanimljiva simpatična vjeverica koja je za razliku od tako đer čestog puha, uglavnom aktivna danju.

Područje zaštićeno u kategoriji park-šume

Godina proglašenja 1953.

Površina 171 ha

Položaj na području Grada Delnica

Nadmorska visina 750 – 842 m

390

Krećući se park-šumom uočit će se pojedine vrste ptica ili bar čuti njihov pjev. Na tom području zadržava se nekoliko vrsta sjenica, crna žuna, djetlići, šojka, kos, crvendać, brgljez, palčić i ostale vrste.

Svijet gljiva također je vrlo raznolik, pa će svaki ljubitelj prirode na broj nim i razgranatim šetnicama koje su neposredno povezane s užim gradskim tkivom Delnica, doživjeti i provesti ugodne trenutke opuštanja.

Vapnenci i dolomiti najvažnije su i najčešće karbonatne stijene krš-kih predjela u Hrvatskoj. Njima u cijelosti pripada i masiv Japlenškog vrha. Oborinska voda otapa te stijene zbog čega na karbonatnoj geološkoj podlozi nastaju izrazite krške pojave.

U park-šumi Japlenški vrh najčešće su i najizrazitije krške ponikve, a zabilježene su i jame. Na padinama su gdjegdje u obilju nanizane male vapne načke šumske stijene koje izviruju iz tla. Na njima su se naselile bogate prevlake mahovina od kojih je najčešća „šumska češljasta mahovina” (Ctenidium molluscum), a upravo su mahovine i lišajevi zaslužni za nakupljanje prvih količina humusa na stjenovitoj pod lozi.

Nekad su se lokalni vapnenci koristili za pečenje živog vapna u japnenicama (što je delnički naziv za vapnenice), odakle potječe i naziv Japlenškog vrha.

Već i male različitosti u geološkoj podlozi i vrsti tla, kao što su poja-ve proslojaka dolomita umetnutih u vapnence, utječu na stvaranje razlika u živom svijetu. Tako se na dolomitnoj podlozi Japlenš kog vrha izdvajaju populacije kukurijeka božićnjaka (Helleborus niger), jetrenke (Hepatica nobilis) ili volujskog oka (Hacquetia epipactis), koji su na vapnencu rijetki ili potpuno izostaju. Nasuprot tome, na

vapnenačke stijene bogato obložene mahovinama izviruju iz tla na padinama Japlenškog vrha

391

mišje uho

vapnencima je svojstvena razmjerno rijetka biljka kranjska bunika (Scopolia carniolica), koja raste uglavnom na stjenovitim staništima na padinama ponikava.

Bukovo-jelove šume nastanjuju brojni ksilofagni kukci (vrste koje se hrane drvom). Od osobite važnosti u šumarstvu jesu potkornjaci, osobito zbog šteta koje učestalo čine u šumama. Njihove razgranate hodnike može se opaziti ako se malo nadigne koru nekoga suhog stabla. Svaka vrsta buši u drvu i pod korom hodnike posebnog obli-ka, po čemu ih se može prepoznati. Zapravo svaka vrsta potkornjaka traži upravo svoju vrstu drveta pa su poznati jelov potkornjak, smrekov potkornjak, brijestov potkornjak, i drugi.

Nakon katastrofalnog ledoloma koji je Gorski kotar pogodio po-četkom veljače 2014. godine, u park-šumi Japlenški vrh uništene su krošnje i porušene brojne jele, bukve i ostalo drveće pa je zbog velike opasnosti od širenja potkornjaka i ostalih šumskih štetnika, mnogo porušenih stabala izvučeno iz šume.

Ipak, dosta je posječenog drveta ostalo ležati u šumi. Takve nepogode u šumama mogu ponekad pogodovati drugoj važnoj skupini kukaca čije se ličinke hrane odumrlim drvom, a to su strizibube ili cvilidrete (Cerambycidae). Njihovo su istaknuto obilježje dugačka ticala i spo-sob nost proizvodnje osebujnog zvuka (odatle im ime!).

Na Japlenškom vrhu strizibube se odlikuju neobičnom raznolikošću oblika što se također može povezati s razmjernim obiljem odumrlog drveta u šumi. Odrasli kukci mogu se ponekad zateći u većem broju na cvatovima – štitcima velikih štitarki, primjerice šumske anđelike (Angelica sylvestris), koja svoje malobrojne populacije ima uz šumske rubove i na zarastajućim šumskim lazima.

392

volujsko okoOva zanimljiva i neobična štitarka na Japlenškom vrhu vezana je uglavnom za dolomitnu podlogu.

393

Proljetni cvjetni vrtićProljetni cvjetni vrtić na dolomitnoj podlozi Japlenškog vrha: kukurijek božićnjak (tri crvenkasta cvijeta), jaglac (busen žutih cvjetova), jetrenka (dva ljubičasto modra cvijeta) i voluj-sko oko (skupine žućkastih cvjetića obavijene zelenim ovojnim listovima cvata).

394

Pogled s ulaza muževe hišice

395

N vRAJŽI PRolAZ I ZElEnI vIR

Nedaleko od Skrada smještene su dvije prirodne zanimljivosti sjedi-njene u jedinstveno zaštićeno područje – značajni krajobraz Vrajži prolaz i Zeleni vir. Zaštićen je 1962. godine zbog iznimne ljepote i geološke vrijednosti. Osim prirodnih vrijednosti, u ovom je području smještena i prva hidroelektrana ovoga kraja, Munjara.

Vrajži prolaz ime je jednog od najljepših kanjona u Gorskom kotaru. Iako se u literaturi i službenim dokumentima često piše književno ispravan naziv vražji, među stanovnicima ovog kraja već je stoljećima uvriježen izraz Vrajži prolaz.

Kanjon dužine oko 800 metara, a na pojedinim dionicama širine tek dva metra, posljedica je djelovanja vode koja je tisućama godina izjedala kamen i prokrčila sebi ovaj neobični put. Kroz njega prolazi potok Jasle, što je ime i cijeloga obližnjega šumskog kompleksa. Duž kanjona vodi pješačka staza, ponekad usječena u stijenama iznad potoka, a ponekad sačinjena od umjetno postavljenih mostića i stubišta.

Područje zaštićeno u kategoriji značajnog krajobraza

Godina proglašenja 1962.Površina 200 ha Položaj na području Općine SkradNadmorska visina 302 – 650 m



Naziv područja

HR2001345 Vražji prolaz i Zeleni virCiljna staništa

Hidrofilni rubovi visokih zeleni uz rijeke i šume (Convolvulion sepii, Filipendulion, Senecion fluviatilis)Šume velikih nagiba i klanaca (Tilio-Acerion)

396

Cijela je gudura u dubokoj sjeni, samo su vrhovi stijena obasjani suncem. S tih litica obrušava se niz potočića koji se za iznimno hladnih zima zalede i tvore posebno lijepe ledene slapove. U ovom uskom prostoru žubor vode pretvara se u zaglušujući šum. Ukoliko je godina bogata snijegom, kanjon je često neprohodan jer se velike količine snijega obrušavaju s litica na pješačku stazu koju, u takvim uvjetima, nije moguće pronaći ispod snježnog pokrivača.

Vlažne stijene obrasta osebujna flora. Ovdje rastu rijetka planinska kukcojedna biljka alpska tustica (Pinguicula alpina) i bijeli zvjezdan (Aster bellidiastrum), te brojne ostale vrste cvjetnica, papratnjača i razne vrste mahovina prilagođenih zasjenjenim i vlažnim mjestima. Zajednice na ovim staništima su vjerojatno preostatak nekadašnjih hladnijih razdoblja, odnosno svojevrstan ledenodobni relikt. U potoku i oko potoka zadržava se fauna čistih voda pa se stoga na ovom području često mogu susresti pjegavi daždevnjaci (Salamandra salamandra), bjelouške (Natrix natrix), i mnogi sitni beskralježnjaci.

Na kraju Vrajžeg prolaza, 14 metara iznad potoka Jasle, otvor je u stijeni. To je ulaz u špilju Muževa hišica. Dužine je dvjestotinjak metara, a na njezinom kraju nalazi se dvorana s jezercem. Razni autori navode kako su u njoj pronađeni ostatci starog posuđa te par čamaca. Smatra se da su se stanovnici Skrada i okolice, upravo ovdje skrivali od najezde Turaka. Postoje navodi da je u špilji nađena i čovječja ribica, no taj nalaz nije znanstveno potvrđen. Međutim, ovdje prezimljavaju strogo zaštićene vrste šišmiša potkovnjaka koji se, uko-liko se špilja posjećuje, ne smiju uznemiravati.

Druga prirodna zanimljivost značajnog krajobraza je Zeleni vir. Zadivljujuća 70 metara visoka stijena koja se osovila između dva šumovita obronka krije špilju s izvorom. Sama stijena predstavlja

Hidroelektrana munjara

397

Detalj iz vrajžeg prolaza

398

zanimljiv geološki fenomen, prebačenu boru mezozojskih sedime-nata. S vrha stijene obrušavaju se dva potočića. Jedan brzo nestaje u usjeku, a drugi se ruši okomito u obliku slapa koji pada pred otvor špilje s jezercem i ulijeva se u potok Curak koji ovdje izvire.

U špilji je jezerce smaragdnozelene boje, kristalno bistre i mirne vode. Izvor – Zeleni vir, u dnu je špilje i ne primjećuje se. Jezerce je zagra-đeno betonskom pregradom, a voda se koristi u obližnjoj maloj hidrocentrali Munjari. Nizvodno se od Munjare potoci Curak i Jasle spajaju i teku dalje prema mjestu Iševnica gdje se ulijevaju u rijeku Kupicu.

Na raskrižju dviju šetnica prema Zelenom viru i Vrajžem prolazu, mala je hidroelektrana Munjara, sagrađena još davne 1921. godi ne. Već sljedeće godine puštena je u rad. Danas, nakon više od 90 godina, još uvijek je u funkciji i smatra se spo menikom tehničke kulture. Originalni strojevi još se uvijek koriste za proiz vodnju ener-gije.

I Dragutin Hirc, poznati hrvatski prirodoslovac, spominje ove krajeve u svojim djelima:

…Upita nas, kamo smo nakanili sutra, a ja mu rekoh: „Znate što gospo-dine upravitelju! Vodite nas u kraj, gdje je romantika divlja, niema; gdje ćemo se diviti, pa prirodu bilo i strahom promatrati.”

Gosp. će nam J. nakon kratke stanke, smiešeći se: „Dobro, kad gospoda žele vidjeti nešto strašna, podjimo sutra u jutro na „Zeleni vir.” – Dobro, na Zeleni vir, na Zeleni vir! uzklikosmo, pa u sreću te ekskurzije i naše čaše izkapismo…

Gorski kotar (1898)

399

Pjegavi daždevnjak

DivokozaČesti stanovnici ovih predjela su i krda divokoza (Rupicapra rupicapra). U zimsko doba kada nema puno posjetitelja, može ih se zamijetiti na obroncima oko potoka Iševnice. U Vrajžem prolazu često se vide njihovi tragovi u snijegu, a prigodom obilaska područja potreban je poseban oprez jer spretne divokoze ponekad poruše kamenje penjući se uz strme padine.

400

401

Slap kod Zelenog vira

402

Šuma bukve s bekicom na stmim padinama u okolici SkradaBekica (Luzula sp.) je niska traj nica čiji listovi ostaju zeleni cijelu godinu. Sliči travama i većina vrsta je vezana uz kiselu podlogu. Zajedno s bukvom tvori posebnu zajednicu bukve s bekicom (Luzulo-Fagetum).

403

U šumE koD skRaDa

U sjeverozapadnom dijelu Gorskog kotara, od Skrada prema Brod Moravicama, proteže se područje ekološke mreže Natura 2000, naziva Šume kod Skrada. Ono obuhvaća proplanke okolnih brda, šumovite predjele uz mala goranska naselja poput Gorice Skradske, Gorana, Male Dobre i Gramlja. Vrijednost ovog područja ogleda se u očuvanim prirodnim sastojinama acidofilnih bukovih šuma, od-nosno zajednice bukve s bekicom (Luzulo-Fagetum). To je jedno od Natura 2000 staništa i ujedno jedno od najraspro stra njenijih šumskih tipova srednje Europe. Za zajednicu je znakovito da u sloju drveća prevladava bukva (Fagus sylvatica) kojoj se, ovisno o nad-morskoj visini, mogu pridružiti i ostale vrste drveća, poput jele (Abies alba) i smreke (Picea abies).

Izgled šumovitih predjela kod Skrada uvelike ovisi o sastavu geološke podloge na kojoj se nalazi. Na karbonatnoj geološkoj podlozi izgra-đenoj od topivih dolomita i vapnenca, u vegetacijskoj slici najviše dolaze do izražaja toploljubne (termofilne) šume crnoga graba (Ostrya carpinifolia), dok su na silikatnoj podlozi zastupljene acido-filne šume (koje vole kisela tla), poput šumske zajednice bukve s bekicom. Osim toga, na topivim karbonatima vode tekućice svojim radom dube uske kanjonske prolaze s liticama i nadnesenim golim stijenama nad koritom potoka. Lijep primjer je duboki i uski kanjon



Naziv područja

HR2001413 Šume kod SkradaCiljna staništa

Hidrofilni rubovi visokih zeleni uz rijeke i šume (Convolvulion sepii, Filipendulion, Senecion fluviatilis)Bukove šume (Luzulo-Fagetum)

404

Šuma bukve s niskim slojem grmića obične borovnice Vrajži prolaz, nedaleko od Skrada. Na silikatima, koji su vodone-

propusni, tekućice oblikuju duboke jaruge, čije su padine dobro pošumljene, te hrptove koji se protežu između i usporedno s jaru-gama potoka.

Uobičajeno se na hrptovima pronalazi mlađa šuma s površinama pa-prati bujadi (Pteridium aquilinum) i s mnogo grmova koji vole svjet lost (heliofiti), poput lijeske (Corylus avellana). U šumi na strmijim padi-nama jaruga sloj viših grmova u potpunosti izostaje, šuma je zatvorena i s manje svjetla, ali je vrlo dobro razvijen niski sloj malih grmova obične borovnice (Vaccinium myrtillus) i prizemni sloj maho vina.

Za održavanje bioloških i krajobraznih funkcija šuma bukve s beki-com od posebne su važnosti geomorfološki procesi koji se odigravaju na strmijim terenima, a riječ je o izvalama stabala. Izvale mogu biti uzrokovane djelovanjem vjetra ili težinom snijega i leda. Vjetroizvale i ledoizvale najčešće se zbivaju zimi. U takvim situacijama tlo je u naj-većem broju slučajeva već bilo razmočeno oborinama, pa korijenje stabla ne može izdržati težinu krošnje od napadaloga vlažnog snijega ili grana okovanih i otežanih ledom.

Izvale stabala u šumi nastaju i u različitom vremenskom slijedu; ima ih svježih, s bukovim stablima čija je kora još cijela, a lišće zeleno, ali ima i takvih kod kojih se deblo gotovo u potpunosti raspalo i istru-nulo. Prilikom izvale korijen stabla povuče sa sobom mnogo zemljanog i stjenskog materijala te formira po jednu izraženu uzvisinu i udubinu. Takve mikroreljefne tvorevine mogu biti vidljive još dugo nakon izvale, dok ih drugi geomorfološki procesi, tijekom više desetljeća, polako, više ili manje, ponovno ne izravnaju. Na taj način izvale stabala igraju određenu ulogu u oblikovanju povr ši ne zemljišta, ali pružaju i nove supstrate za naseljavanje mikroorgani zama, bilja,

405

lišajNa „uzvisini” starije izvale, na strmoj padini nedaleko od Gorice Skradske, gdje je izvaljeno deblo već gotovo istrunulo i iščezlo, razrasle su se sivkasto-zelenkaste lišajske prevlake. Lišaj na površini brašnasto-zrnaste steljke oblikuje malene izrasline slične sitnim nepravilno okruglastim glavicama izrazito ružičaste boje koje strše na kratkim bjelkastim stapkama. Vjerojatno se radi o rijetkoj vrsti lišaja (u Hrvatskoj), Baeomyces rufus, koja je strogo zaštićena, a na području je Gorskog kotara dosad pronađena kod Fužina i u okolici Sokola u čabarskom kraju.

životinja, lišajeva i gljiva. Izvalama stalno nastaju nova mikro staništa u šumi.

U šumi kojom se intenzivno ne gospodari, a takve su već spomenute sastojine na strmijim, teže pristupačnim terenima jaruga oko Skrada, nakon dužeg razdoblja, velik dio stabala biva izvaljen ili se osuši, rastoče ga kukci, gljive, izbuše i usitne ptice i ostatak se vrati tlu. Na taj način šuma proživljava svoje životne cikluse – od mlade šume u fazi obnove, preko zrele do prezrele faze u kojoj prevladavaju (pra)stara stabla, vjetroizvale, odumrlo i raspadajuće drvo.

406

Izvala stabla na strmoj padini jaruge potokaIzvaljeno stablo sačuvalo je i zelenu krošnju jer je dio žila vjerojatno ostao povezan s tlom. Na uzvisini i u udubini iščupanog korijena nastala su nova mikrostaništa pogodna za naseljavanje raznih organizama.

Zdjeličasta capicaPlodišta neobične i lako prepoznatljive gljive zdjeličaste capice (Artomyces pyxidatus) izrastaju iz pukotina na trulom ležećem deblu bukve koje se izvalilo na strmoj padini jaruge gorskog potoka. Raspadanje debla, međutim, ne protječe jednoliko, jer je, kao što se vidi na fotografiji, jedan dio napadnut crnom truleži (tamni gornji dio debla), dok je na boku debla još dobro očuvana struktura obeskorenog drva (sivkasti dio debla). Koraljasta plodišta gljive zdjeličaste capice izrastaju iz pukotine točno na granici dviju struktura.

407

408

Stara tisa u međedima

409

M StARA tISA u mEđEDImA

Međedi su zaselak od svega par kuća smješten na vrlo lijepom prisojnom položaju iznad sela Vučinići kod Moravica. Tamo raste stara tisa (Taxus baccata) zaštićena kao spomenik prirode 1965. godine. Nalazi se u blizini ceste uz voćnjak, na bogato pognojenom tlu, što potvrđuje bujan rast kopriva ispod njezine krošnje. Vrh tise i pojedine grane osušile su se iz nepoznata uzroka. U godini zaštite stablo je bilo visine 15 metara i opsega dva i pol metra. U Međedima su, osim tise, zanimljiva i stara stabla krušaka u obližnjim voćnjacima.

Tisa je dvodomna biljka, što znači da postoje muške i ženske je dinke. U Međedima je žensko stablo koje urodi bogatim urodom sjemenja obavijenog izrazito krupnim crvenkastim ovojem – arilu som. Njega rado jedu ptice pridonoseći na taj način širenju sjemenki. Upravo po tim sočnim plodovima razlikuje se od većine ostalih četinjača koje kao plod u pravilu imaju odrvenjele češere. Svi njezini dijelovi, osim crvenog arilusa, vrlo su otrovni za čovjeka i za životinje jer sadržavaju otrovni alkaloid taksin.

Tisa raste polako i može doživjeti veliku starost. Jedna od tajni njezine dugovječnosti je i činjenica da stablo, ukoliko dođe do lo-mova, rijetko napadaju bolesti. Čak i pojava truleži na stablu nije toliko opasna za tisu kao za ostalo crnogorično drveće.

Popularnost i kvaliteta drveta, preveliko iskorištavanje i spori rast, uzrok su nestajanju tise s prirodnih staništa. Upravo zato, ova je vrsta stabla uvrštena u popis strogo zaštićenih vrsta.

Pojedinačno stablo zaštićeno u kategoriji spomenika prirode

Godina proglašenja 1965.Vrsta stabla tisa (Taxus baccata) Položaj na području Grada VrbovskogNadmorska visina oko 615 m

410

Kupica u brodu na Kupi

411

C PoDRuČJE oko kuPIcE

Cijeli tok Kupice i njezin pritok potok Curak, nedirnuti su biseri Gor skog kotara koji se kaskadno prelijevaju kroz klisurasta korita i šumo vita područja. Zbog živog svijeta koji živi u vodotocima te u njihovoj blizini, ovo je područje uvršteno u ekološku mrežu Natura 2000.

Posebna je vrijednost ovih vodotoka dobro očuvan svijet riba jer visoka kakvoća vode, raznolika staništa i bogatstvo vodenih bes kra-lježnjaka omogućuju život autohtonim populacijama, danas u Europi sve ugro ženijih vrsta riba. To su prvenstveno lipljen (Thymallus thy-mallus), poto č na pastrva (Salmo trutta m. fario), peš (Cottus gobio), potočna mrena (Barbus meridionalis), zlatni pijor (Phoxinus phoxinus) i dvoprugasta uklija (Alburnoides bipunctatus). Autohtone populacije ovih riba sadrže jedinstveni genetski materijal koji je vrijedno sačuvati i zaštititi.



Naziv područja

HR2001351 Područje oko KupiceCiljne vrste

Potočni rak (Austropotamobius torrentium)Alpinska strizibuba (Rosalia alpina)Peš (Cottus gobio)Mladica (Hucho hucho)Žuti mukač (Bombina variegata)

Ciljna staništaIlirske bukove šume (Aremonio-Fagion)Acidofilne šume smreke brdskog i planinskog pojasa (Vaccinio-Piceetea)Hidrofilni rubovi visokih zeleni uz rijeke i šume (Convolvulion sepii, Filipendulion, Senecion fluviatilis)

412

Veliki dio ovog kraja je i vodozaštitno područje, dostupno samo pješa cima jer je cesta koja ovuda prolazi zatvorena brkljom. Cesta najprije prolazi podnožjem strmih stjenovitih vapnenačkih padina obraslih kržljavom šumom lipe i crnoga graba. Na osulinama u podnožju stijena gospodare paprati i šikara lijeske. Posebno je, tijekom čitave godine, upadljiva paprat obični jelenjak (Asplenium scolopendrium), dok po mahovinom obraslim deblima uz obalu Kupice kao epifiti rastu bujni buseni paprati osladi (Polypodium vulgare).

Na vlažnim mjestima česta je srebrenka (Lunaria rediviva), u proljeće urešena mirišljavim ljubičastim cvjetovima, a ujesen i zimi srebr-nastim opnastim ostatcima komuški. Zimi, kad nema ostale zelene vegetacije, ističu se kožasti listovi kopitnjaka (Asarum sp.), te kupine

brgljezBrgljez (Sitta europaea) čest je sta nov nik šuma i starih voćnjaka, a u zim skim danima posjećuje i hrani lice u dvorištima. Vrlo ga je lako prepoznati po neo-bičnoj navici da se po drveću kreće s glavom prema dolje.

413

(Rubus sp.). U ovom dijelu udoline Kupica je stiješnjena i vijuga između strmih bregova i padina obraslih raznolikim tipovima šume. Desna strana udoline je u ovom donjem dijelu toka nešto blažeg reljefa, ali također obrasla bujnom šumom.

Kupica na ponekom mjestu živo zabuči preskakujući prepreke brza-cima. Smireniji dio obalnog krajobraza je uz lijevu stranu, gdje je vrlo lijep fragment vlažne, zamočvarene šume crne johe (Alnus glu ti-nosa) u čijem podrastu su bujne velike preslice (Equisetum telmateia).

Iza ove zamočvarne oaze dolazi se nadomak izvora Kupice gdje se u toku rječice smjestio jedan poveći šumoviti otok okružen njezinim dvama kracima. Do njega vode preko lijevog, snažnijeg kraka pre ba-čena dva krupna jelova brvna. Na otoku je uređeno odmorište s drvenim klupama i stolovima za izletnike i s pogledom na brzac Kupice gdje se ona prelijeva iz izvorišta.

Potreba za pitkom vodom uzela je, nažalost, danak nad prirodnom ljepotom predjela. Vodo zaštitno područje, kao i sâm izvor ograđeni su žičanom ogradom, tako da se fenomen izvora ne može doživjeti neposredno i bez ograničenja.

Krški izvor Kupice svojevrstan je krški fenomen, kao i ostali slični izvori takve vrste. To je malo jezerce mliječno zelene boje vode koja izvire iz dubine krškog podzemlja podno Jezerske stijene. Strme, djelomično stjenovite padine, nadvile su se polukružno s istočne i južne strane izvora, a obrasle su uglavnom bukovom šumom. Sa zapadne strane izvora u podnožju brda mlada je jelova šuma.

414

415

Potok Curak

416

Pješačka staza u kanjonskom dijelu

417

K kAmAČnIkKamačnik je 3,2 kilometra dug desni pritok rijeke Dobre. Ušće mu je južno od Vrbovskog, nedaleko željezničke stanice, a na ušću je izgrađen ugostiteljski objekt. Odavde za posjetitelje započinje vrlo atraktivan kanjonski dio Kamačnika dužine oko jedan kilometar. U karbonatne stijene duboko usječena sutjeska Kamačnika odlikuje se nizom brzica, vrtložnih lonaca i manjih slapišta koji oblikuju krivu-dav splet stijenama zasjenjenih prolaza. Kroz kanjon vodi ure đeni pješački put opremljen drvenim galerijama i mostićima.

Izvor Kamačnika je na koti od 405,4 metra nadmorske visine, a ušće u rijeku Dobru na oko 370 metara. Od živahnog potoka u kanjonskom dijelu razlikuje se dio toka između izvora i kanjona koji je mirniji, a bočne strane su blažih formi. Uzrok tome su razlike u geološkoj strukturi podloge. U kanjonskom dijelu izražen je veći pad korita što posjetiteljima povećava vidnu atraktivnost zbog velikog broja kaskada preko kojih protječe voda i strmih uskih bokova kanjona. Suprotnost ovome je smireni tok rječice, mali šljunčani nanosi i blaži reljef uzvodno prema izvorištu.

Područje zaštićeno u kategoriji značajnog krajobraza

Godina proglašenja 2002.Površina 74,44 ha Položaj na području Grada VrbovskogNadmorska visina 370 – 600 mDužina vodenog toka 3,2 km



Naziv područja

HR2001158 Izvor KamačnikCiljna staništa


Razvaline stare pilanePilana je izgrađena početkom 20. sto-ljeća, ali je ubrzo izgorjela. Za pogon je koristila snagu vode. Razvalina prosto-ru danas daje vrlo romantični ugođaj.

418

Kamačnik se ulijeva u Dobru manjim slapom jer je na ulazu u kanjon pregrađen jazom. Na zapadnoj strani uzdiže se debelo uslojena vapnenačka stijena, a početni dio kanjona i čitava okolica obrasli su bujnom šumom. Nekoliko slikovitih smreka zasađeno je uz pristupni put kojim se dolazi do razvalina zidina velike pilane.

Ubrzo put dolazi do prvoga stjenovitog suženja s drvenim mostićem. Brzaci i jezerca u erozijskim udubinama korita iznenađuju svojom neobičnom zelenkastomodrom bojom čiste vode koja se znatno razlikuje od ponešto zamućene vode rijeke Dobre. Korito i stijene kanjona mjestimice su gusto obrasle tamnim mahovinama. Stare bukve izvaljene od starosti leže uz put da bi same od sebe istrunule dajući podlogu za život brojnom životinjskom svijetu i gljivama vezanim uz istrunulo drvo. Na stijenama nadnesenim nad korito šumeće rječice mjestimično su tamne vazdazelene krošnje tisa (Taxus baccata). Flora je satkana od mnogih vrsta bilja. Na stijenama su primjerice alpska ruža (Rosa pendulina), širokolisna čestoslavica (Veronica urticifolia), pješčarska gušarka (Cardaminopsis arenosa), a na zasjenjenim mjestima česta je šumska urodica (Homogyne sylvestris). Bukove šume u dolini Kamačnika rastu na vlažnijim staništima i pripadaju tipu gorske bukove šume (Lamio orvalae--Fagetum sylvaticae) u kojoj rastu biskupska kapica (Epimedium alpinum) i zaštićena mekana veprina (Ruscus hypoglossum), te rijedak zaštićeni lovorasti likovac (Daphne laureola).

Nasuprot tome, na prisojnim kamenitijim stranama doline nalazi se na zastupnike termofilne šume s crnim grabom (Ostrya carpinifolia), crnim jasenom (Fraxinus ornus), mukinjom (Sorbus aria) i brekinjom (Sorbus torminalis). Na jednoj dolomitnoj stijeni razrasla se i crnjuša (Erica herbacea). U gornjem dijelu doline, s lijeve strane, dolomitnu pa-dinu vlaže mali bočni izvori, a močvarno tlo obrasta trava beskoljenka

419

blokovi kamenja na strmim obroncima Kamačnika

(Molinia sp.) uz neke rijetke vrste šaševa. Ekološki je posebno vrijedan dio gdje bočni bujični potoci podno zaselka Japići s lijeve strane utje ču u Kamačnik. Oni tvore prošireni dio doline obrastao dijelovima obal-nih šikara vrbe (Salix sp. div.) i šumaraka crne johe (Alnus glutinosa).

U gornjem dijelu doline, u pobočnim jarcima, izviru iz polupećina mali izvori; područje je to izvorišne zone Kamačnika. Oko sat hoda od ulaska u kanjon stiže se do neobičnoga kotlastog predjela okruženog polukrugom strmih padina i obraslog bukovom šumom i brojnim papratima. Tu je vrelo Kamačnika, tipično uzlazno krško izvorište, u kojem voda izbija iz oka nepoznate dubine. Nakon izviranja voda se mirno razlijeva i polagano teče kroz čitav gornji dio doline. Izvorski je dio zanimljiv i zbog endemske podzemne faune koju u njemu tek treba otkriti. Dosad su prilikom nekoliko istra-živanja uočeni endemski podzemni račići Monolistra sp. i Niphargus sp. zbog čega je izvor Kamačnika uvršten i u ekološku mrežu Natura 2000.

Vodotok Kamačnika vrijedan je zaštite i zbog sačuvane faune dna čiste gorske rječice i ihtiofaune, jer je važno utočište potočne pastrve (Salmo trutta m. fario), vrste koja se približava kategoriji ugroženosti. Od beskralješnjaka se uz vodotok može pratiti let kukaca obalčara (Plecoptera) i tulara (Trichoptera) čije ličinke žive u čistoj vodi Kamač-nika. U kanjonu se mogu opaziti pjegavi daždevnjaci (Salamandra salamandra), a ponekad na obale gornjeg dijela doline doleti siva čaplja. Poseban je doživljaj posjeta Kamačniku za vrijeme visokih voda. Vodno bogatstvo Kamačnika znatno se razlikuje tijekom godine, ali izvorište i vodotok Kamačnik daju jedan od najznačajnijih vodnih doprinosa rijeci Dobri, osobito tijekom kišnih razdoblja kad su jako bogati vodom. Kao tipična krška tekućica, Kamačnik se odlikuje mjestimičnim poniranjem dijela vode u koritu kanjonskog toka.

420

Perivoj uz dvorac u Severinu na Kupi

421

D PERIvoJ uZ DvoRAc u SEvERInu nA kUPI

Dvorac u Severinu na Kupi smješten je na vrlo atraktivnoj lokaciji, na strmoj i većim dijelom šumovitoj padini desne obale rijeke Kupe. U prošlosti je pripadao obiteljima Frankopan, Zrinski, Oršić i Vrany-czany-Dobrinović. Današnji je izgled dobio 1803. godine, a tadašnji je vlasnik Ivan Oršić uredio i perivoj oko dvorca. Iako tre nutno nije tu-ris tički valoriziran, ovaj lokalitet bogate prošlosti u pre lije pom prirod-nom krajobrazu ima sve preduvjete da bude vrednovan kao izletnički i turistički biser Gorskog kotara.

Najzanimljiviji detalj uz ulaz u dvorac je vidikovac s kamenom šter-nom. Odatle se pruža lijep pogled na rijeku Kupu, čiji tok vijuga uz liva de i šume, a podno šumovite gorske kose Ravan preskakuje jaz u koritu na kojem se pjeni i buči probijajući se kanjonom.

Povijesni perivoj koji okružuje dvorac građen je u tri razine. Prvi i naj-viši dio smješten je neposredno uz dvorac. Čine ga omanji drvo red božikovine (Ilex aquifolium), koju zimi rese crvene bobice, nekoliko stabala Lawsonovog pačempresa (Chamaecyparis lawsoniana) i stabla divljeg kestena (Aesculus hippocastanum).

S južne strane uz dvorac zasađeni su brijestovi (Ulmus sp.), tise (Taxus baccata) i grmovi šimšira (Buxus sempervirens). Do druge i treće razine perivoja spuštaju se kamene stube. Druga terasa najvred-niji je dio perivoja jer je u njemu smještena središnja skupina starih stabala.

Područje zaštićeno u kategoriji spomenika parkovne arhitekture

Godina proglašenja 1966.Površina 7 ha Položaj na području Grada VrbovskogNadmorska visina oko 230 m

422

Zadivljujući primjerci dendroflore su Lawsonov pačempres (Chamae-cyparis lawsoniana), američki borovac (Pinus strobus), ame rički crveni hrast (Quercus rubra), američka tuja (Thuja occidentalis), i ostalo drveće. To su većinom vrste podrijetlom iz Sjeverne Amerike, što je posebna zanimljivost perivoja.

Od domaćih vrsta starošću se izdvaja stablo lipe (Tilia platyphyllos) čije je deblo pri dnu šuplje. U pukotine kore starih pačempresa, brgljezi (Sitta europaea) često kljunom utiskuju sjemenke drveća kako bi lakše iskljucali njihov jestivi dio. Na starim stablima redovito se čuje brzo kljucanje djetlića (Dendrocopos major), a često se tamo zateknu i srne (Capreolus capreolus).

Detalj iz perivoja

lipa

JaglacOd dvorca se po strmoj padini u serpentinama prema dolini Kupe spušta nekoliko šetnica. Poseban je ugođaj spustiti se tim stazama do korita rijeke u rano proljeće, kad šuma još nije zazelenjela, a na šumskom tlu cvate obilje proljetnica poput jaglaca (Primula vulgaris). Također, osobito su zanimljiv prizor i visibabe (Galanthus nivalis) koje ponegdje pokrivaju cijele padine.

423

matić poljanaNa Matić poljani slikovitost povećava spomenički niz od 26 vapnenačkih stijena, postavljenih u koloni, što podsjeća na 26-oricu partizana koji su na mrazištu u snježnoj mećavi 24. veljače 1944. godine izgubili živote. Spomenički niz je osmislio poznati riječki arhitekt Zdenko Sila.

424

425

N mAtIć POljaNa

Na šumovitoj visoravni koja premašuje nadmorsku visinu od 1000 metara izmjenjuje se nekoliko nizova gorskih kosa i vrhova koji dosežu i 1300 metara, a između njih smjestile su se neobično lijepe i slikovite travnate udoline.

Najprostranija je od njih Matić poljana. Ljeti ovdje hodočaste izletnici u potrazi za bogatom berbom borovnica (Vaccinium myrtillus) koja ukazuje na zakiseljena tla. Tu su i ostale zanimljive biljne vrste kao Šlose rova pušina (Silene sendtneri), del toidni karanfil (Dianthus del-toides), bubica (Antennaria dioica), moravka (Arnica montana), i još mnoge druge vrste travnatih staništa. Travnjaci se danas polako povlače pred nadiranjem smreke, borov nice i ostalih šumskih vrsta.

U bukovojelovim šumama na okolnim padinama snijeg ranije okop-ni nego u mrazištima poput Matić poljane pa se i tu u rano proljeće, kad bukve tek počinju listati, rascvate na tisuće cvjetova. Bijele šumarice (Anemone nemorosa), žućkaste višelisnate režuhe (Carda-mine kitaibelii), šumske pužarke (Isopyrum thalictroides) pokrivaju velike površine šumskog tla, a brojni ljubičasti cvatovi šupaljke (Corydalis bulbosa) ispu nja vaju zrak blagim opojnim mirisom.



Naziv područja

HR2001025 Matić poljanaCiljne vrste

Močvarna riđa (Euphydryas aurinia)Ciljna staništa

Travnjaci tvrdače (Nardus) bogati vrstamaSuhi kontinentalni travnjaci (Festuco-Brometalia) (važni lokaliteti za kaćune)Europske suhe vrištineBrdske košanice

426

Tada se već u nekim šumskim predjelima čuju i kukavice (Cuculus canorus). Istodobno je u smrekovim šumama tlo još pusto i mrtvo; uokolo smreka i jela leže krpe snijega. Jedino se zelene brojne maho-vine, široki listovi šumske bekice (Luzula sylvatica) i kupine (Rubus hirtus), jer su izdržali zimu pod snježnim pokrivačem. Na blatnjavom šumskom tlu može se naići na svježe utisnute tragove medvjeda (Ursus arctos).

U prostranim šumskim područjima postoji veći broj šumskih lokvi i mlaka nastalih u kolovozima teških vozila za izvlačenje drva. Zanim-ljive su zbog tamnosmeđe boje huminskih kiselina, plutajućih sitnih zelenih rozeta biljke žabovlatke (Callitriche sp.), mriješćenja alpskih vodenjaka (Ichtyosaura alpestris) i još brojnijih žaba krastača (Bufo bufo) čije se tiho glasanje u proljeće povremeno čuje iz zasje nje nih lokvi u tišini šume. Uz rub šume i na čistinama ponegdje se može uočiti zmija riđovka (Vipera berus), potpuno crne boje.

matić poljana

borovnicaUz rubove šume koja se širi, u velikoj množini razrasta se i borovnica (Vaccinium myrtillus), koja je važna i za ljetnu prehranu medvjeda. Oni stoga često navraćaju na Matić poljanu u berbu borovnica pa susreti ljudi i medvjeda ovdje nisu rijetkost.

ArnikaNa travnatom dijelu mrazišta Matić poljane tla su duboka i na njima uspijevaju neke rijetke vrste biljaka, poput ljekovite moravke ili arnike (Arnica montana) koja se u ljetnim mjesecima rascvate prelijepim cvatovima i mami brojne leptire i kukce. Strogo je zaštićena vrsta, vrlo privlačna skupljačima ljekovitog bilja. Arnika nestaje iz Gorskog kotara i zbog zarastanja travnjaka, što je slučaj i na Matić poljani.

427

428

Zima na bjelolasici

429

B bjElOlasICaBjelolasica je izduženi planinski hrbat koji izviruje iz sklopljene i guste šumske vegetacije. Na vršnom dijelu hrpta, ako ga se gleda primjerice sa zapada, s obližnje Vrbovske poljane, ističu se tri manja travnata vrha na čijim je padinama vidljiva i poneka stijena. Četvrti vrh gledan iz ovoga kuta odlikuje se tamnijom zelenom bojom zbog obraslosti klekovinom bora krivulja (Pinus mugo). Najviši je vrh sto-žac Kule (1534 m), a to je istodobno i najviši vrh Velike Kapele, ali i cijeloga Gorskog kotara. Zimi se na grebenu Bjelolasice, gledanom izdaleka, bjelasa snijeg, pa odatle vjerojatno potječe i ime ovoj za-nim ljivoj planini. Sâm vršni dio grebena Bjelolasice, između vrhova, ponešto je zaravnjen.

Pretplaninski dio Bjelolasice prelijep je, ne samo zbog prostranih vidika, već i zbog vrlo raznolike planinske flore. Ljeti se u pukotinama stijena razbujaju modri zvonasti cvjetovi endemskog širokolisnog zvonca (Edraianthus graminifolius), bijeli cvjetovi metličaste kamenike (Saxifraga paniculata), koja se odlikuje i brojnim zrncima vapnenca



Naziv područja

HR2000645 BjelolasicaCiljne vrste

Mali potkovnjak (Rhinolophus hipposideros)Planinski kotrljan (Eryngium alpinum)

Ciljna staništaPlaninske i borealne vrištinePlaninski i pretplaninski vapnenački travnjaciKarbonatne stijene sa hazmofitskom vegetacijomIlirske bukove šume (Aremonio-Fagion)Klekovina bora krivulja (Pinus mugo) s dlakavim pjenišnikom (Rhododendron hirsutum)

Posebna podvrsta sibirske perunike Na pretplaninskim travnjacima – rudi-nama, rascvatu se buseni rijetke i oso bi-te podvrste sibirske perunike (Iris sibirica ssp. erirrhiza). Prvi put u svijetu pronađena je i opisana na Ćićariji, a pojavljuje se i u Gorskom kotaru, Bjelo-lasici, te na ostalim vrhovima u širem zaleđu oko Riječkog zaljeva.

430

izlučenog na rubu listova, te čitav niz ostaloga privlačnog i u vrijeme cvatnje raznobojnog bilja. Mnogobrojan je i planinski luk (Allium victorialis).

Padine Bjelolasice s jedne i druge strane strmo padaju prema pod-nožju, a obrastaju ih pretplaninske bukove šume znamenite zbog buj nog podrasta visokih zeleni, poput žutocvjetnoga austrijskog divokoz jaka (Doronicum austriacum), modrocvjetnog mliječa (Cicerbita alpina) i ostaloga razbujalog bilja. Mjestimice se može naći i rijetki gubičasti stričak (Carduus personata) visok do dva metra.

Pretplaninske sastojine bukove šume na jugoistočnim padinama Bjelolasice u određeno doba godine, a najviše u proljeće, kada je sezona „berbe” ukusnih i zdravih listova medvjeđeg luka (Allium ursinum), redovito posjećuju medvjedi. Prema svjedočenju lovaca, medvjede tada toliko zaokupi mlado lišće medvjeđeg luka da zaborave na hranu postavljenu uz lovačke čeke. Medvjedi, čije su se masne zalihe istrošile tijekom boravka u zimskim brlozima, pohrle na tjedan-dva u planinu i zanima ih samo C vitamin i ostali za njih važni prirodni kemijski sastojci u mladom lišću. Njih, zajedno sa sočnim izdancima modrocvjetnog mliječa, druge za medvjede važne proljetne hrane, u obilju nude goranska šumska prostranstva.

Modrocvjetni mliječ glavočika je srodna salati, pa se još prigodno naziva i divlja salata. Na prisojnim padinama Bjelolasice, neposredno ispod grebena i na putu prema planinarskom domu, u vrijeme cvatnje modrocvjetnog mliječa, modre se čitavi predjeli od njezina naočitog cvata. To ovdašnjim bukovim šumama daje poseban izgled. Vjerojatno bi ih se, zbog toga osobitog svojstva, u znanosti o vegetaciji i biljnim zajednicama – fitocenologiji, trebalo priključiti posebnom tipu pret-planinskih šuma.

Planinski kotrljanNatura 2000 područje Bjelolasice posebno je važno za zaštitu planinskog kotrljana (Eryngium alpinum) jer je upravo ovdje najgušća populacija u Hrvatskoj. Riječ je o iznimno rijetkoj biljci koja je zbog privlačnog izgleda često na meti neupućenih planinara. Bira posebna staništa, uglavnom dublje ponikve s bogatom planinskom crnicom. Iako to nije slučaj kod ove planinske vrste, kotrljani su poznati po tome što su biljke sušnih staništa pa ih vjetar otkida i vitla pustopoljinama u obliku kotrljajućih lopti rasijavajući na taj način sjemenke.

431

432

biskupova kapa, bijele stijene

433

I bIJElE StIJEnE I SAmARSkE stIjENE

Područje zaštićeno u kategoriji strogog rezervata

Godina proglašenja 1985.

Površina1175 ha (manji dio ove površine, oko 191 ha, u Karlovačkoj je županiji na području Grada Ogulina)

Položaj na području Grada Novog Vinodolskog i Općine Mrkopalj

Nadmorska visina 1000 – 1335 m



Naziv područja

HR2001299 Bijele stijene i Samarske stijene

Ciljna staništa

Karbonatne stijene s hazmofitskom vegetacijom

Karbonatna točila (Thlaspietea rotundifolii)

Planinske i borealne vrištine

Acidofilne šume smreke brdskog i planinskog pojasa (Vaccinio-Piceetea)

Isprane bijele litice Bijelih stijena i Samarskih stijena izdižu se prema nebu najrazličitijim oblicima, a naizgled beživotne stijene oživljavaju ustraj na i žilava stabla smreke, jele, javora i bukvi. Gromade stijena ustrajno stoje već tisućama godina, ali kroz dinamiku vremena, kli-matskih uvjeta i geoloških procesa postupno se mijenjaju, stvarajući različite maštovite oblike litica, tornjeva, ponikava, jama...

Glasovite Bijele stijene i Samarske stijene smještene su u središnjem dijelu planinske skupine Velike Kapele u Gorskom kotaru. Veliku Kapelu izgrađuju tri usporedna planinska niza, a Bijele stijene i Samarske stijene pripadaju onom središnjem. Zbog očuvane prirode i teške pristupačnosti, godine 1985. proglašene su strogim rezervatom. Osim Bijelih stijena i Samarskih stijena, u Hrvatskoj postoji samo još jedan strogi rezervat, Hajdučki kukovi i Rožanski kukovi na Velebitu.

434

vrh bijelih stijena (1335 m) s Prstima

435

Građene su od uslojenih vapnenaca i gromadastih vapnenačkih breča (sedimentne stijene izgrađene od slijepljenih komadića stijena) što im daje posebno obilježje razvedenoga krškog reljefa. Odlikuju se neobičnim stjenovitim oblicima, oštrim nazubljenim vrhovima, liticama visokim do 50 metara, tornjevima, žljebovima, uskim prola-zima i pukotinama, kamenitim ljuskama i dubokim ponikvama u kojima se ponegdje zadržava vječni snijeg. Sva ta riznica kamenih oblika ispremiješana je sa šumskim svijetom iz kojeg izviruju poje dine stjenovite skupine, što im daje divlji, teško prohodan, ali i estetski neobično lijep izgled.

Zbog specifičnog reljefa ovaj je prostor dugo bio odvojen i obavijen velom tajni. Nisu postojale prometnice, već samo nekoliko pješačkih staza, jedine prometne veze Like i Gorskog kotara na ovom prostoru. Posebna je zanimljivost da su divljina i neprohodnost Bijelih stijena i Samarskih stijena bile i jedna od glavnih prepreka turskom osvajanju Gorskog kotara.

S obzirom na zemljopisni položaj i nadmorsku visinu od 1000 do 1335 metara, klimu Bijelih stijena i Samarskih stijena obilježavaju duge i hladne zime te velike količine oborina. Usprkos znatnoj količini kiše i snijega, nemaju niti jedan stalni površinski tok ili vrelo. Uzrok tome je njihova geološka građa – vapnenac pun pukotina kroz koji voda vrlo brzo prodire u podzemlje.

Osim golih vrhova, veliko područje Bijelih stijena i Samarskih stijena pokriveno je šumom. Kao i drugdje na ovim visinama u gorju Gorskoga kotara, i ovdje je zastupljena šuma bukve i jele (Omphalodo--Fagetum), ali je na stjenovitim terenima posebno značajna i šuma jele s milavom (Calamagrostio-Abietetum). Smreka, također česta sastav-nica ovih šuma, bira uglavnom hladnija staništa na zasjenjenim

Jele na kamenim blokovimaŠuma jele na kamenim blokovima daje krajobrazu Bijelih stijena i Samarskih stijena njegov prepoznatljiv izgled. Tlo na kojem rastu jele vrlo je plitko i siromašno pa stabla imaju vrlo mali godišnji prirast i vrlo uske godove. Stabla prsnog promjera 20 – 30 cen ti-metara stasala su nekoliko stotina godina pa nije ni čudno da su smreke koje, zajedno s jelama rastu u ovim uvjetima, kvalitetno drvo koje se kori-stilo za izradu glazbenih instrumenata poput violina.

436

mjestima, a pojavljuje se i u dnu ponikava i uvala. Najviše dijelove obrasta i pretplaninska šuma bukve te grmolika vegetacija s planin-skom klečicom (Juniperus communis ssp. nana). Zbog nepristupačnosti stijena, šume Bijelih stijena i Samarskih stijena ostale su pošteđene sječe i do danas su zadržale dijelom prašumsku strukturu.

Zbog očuvanosti i iskonske divljine prirode, flora i fauna rezervata vrlo su bogate. Unutar šumskih zajednica na određenim mikrolo ka-cijama pojavljuju se i neke druge zajednice, poput vegetacije puko-tina i stijena, vegetacije točila i vegetacije visokih zeleni koje se još naziva i „planinskim vrtićima”.

U pukotinama stijena netaknuta su staništa runolista (Leontopodium alpinum). Na tjemenici Bijelih stijena pronađena je rijetka vrsta planinskog šaša – stijenjarski šaš (Carex rupestris). Također, pukotine stijena stanište su i rijetkoga planinskog kotrljana (Eryngium alpinum), zidne slezenice (Asplenium ruta-muraria), planinskog ribiza (Ribes alpinum), te brojnih ostalih zanimljivih vrsta.

U podnožjima stijena erozijom nastaju mala točila (sipari) s pomičnim materijalom. U ovim specifičnim i teškim uvjetima pomične podloge rastu ružičasti žednjak (Rhodiola rosea), grozdasta kamenika (Saxifraga paniculata), planinski likovac (Daphne alpina), planinska zjevalica (Linaria alpina), i brojne ostale vrste.

„Planinski vrtići”, odnosno vegetacija visokih zeleni, dobila je svoje na-rodno ime zbog brojnih šarenih cvjetnica koje se ovdje nalaze, po put velikoga žutog kolotoča (Telekia speciosa), gorske ivančice (Leucanth-emum adustum), ružičaste ljepike (Adenostyles alliariae), modre loćike ili modrocvjetnog mliječa (Cicerbita alpina), modrog jedića (Aconitum napellus), i ostalih vrsta.

lisicaOvo je područje idealno stanište i za brojne životinjske vrste. Uz sve tri velike zvijeri (vuka, medvjeda i risa), stalni stanovnici su i lisica, jazavac, tvor, kuna zlatica i kuna bjelica, divlja mačka, te mnogi ostali mali sisavci. Od gmazova značajni su velebitska gušterica (Iberolacerta horvathi) i živorodna planinska gušterica (Zootoca vivipara). Među vodozemcima osobito je rijedak crni daždevnjak (Salamandra atra) kojemu, za razliku od većine vodozemaca, za razmnožavanje nije potrebna voda. On svoja jajašca ne polaže u vodu, već na svijet donosi jedno do dva potpuno razvijena mlada sposobna za samostalan život na kopnu. Ta prilagodba mu je omogućila da za svoje stanište bira upravo ovakve bezvodne planinske predjele.

437

438

439

Zapadna skupina, Samarske stijene Na fotografiji se prepoznaju vrhovi zapad ne skupine Samarskih stijena. Slijeva nadesno uočavaju se vrhovi Kovčeg (1250 m), Piramida (1270 m) i Stepenica (1280 m). Budući da su Bijele stijene i Samarske stijene zašti-ćene u kategoriji strogog rezervata, koja je namijenjena isključivo očuva-nju izvornosti prirode, svim posje-tite lji ma koji imaju namjeru posjetiti rezervat i uživati u iskonskoj, po-malo divljoj i netaknutoj prirodi, posebno napominjemo da je kreta-nje rezerva tom ograničeno isključivo na postoje će planinarske putove koji ga presijecaju.

Sova jastrebačaMeđu pticama nekoliko je rariteta poput modrokosa (Monticola solitarius), žutokljune galice (Phyrrocorax graculus) i crne žune (Dryocopus martius). Tu se nalazi nekoliko vrsta sova, poput ušare (Bubo bubo), šumske sove (Strix aluco), jastrebače (Strix uralensis), planinskog ćuka (Aegolius funereus) i malog ćuka (Glaucidium passerinum). Posebno valja istaknuti i troprstog djetlića (Picoides tridactylus) koji je, kao glacijalni relikt (ostatak faune ledenih doba), vrlo ugrožen i rijedak, a poglavito stanuje u crnogoričnim šumama.

440

Kranjski ljiljanKranjski ljiljan (Lilium carniolicum) vrlo je čest u šumskom pojasu Bijelih stije na i Samarskih stijena. Tu se još susre ću ljiljan zlatan (Lilium martagon), lovorasti likovac (Daphne laureola), trajna srebren-ka (Lunaria rediviva), i brojne druge vrste.

441

Područje Bijelih stijena svojim se prirodnim osobinama ipak dijelom razlikuje od Samarskih stijena što se može pripisati razlikama u geološkoj građi. Na Bijelim stijenama skupila se riznica najzanimljivijih kamenih oblika, a te su stijene, sastavljene od vapnenačkih breča, otpornije na eroziju. Tu su se formirali kukovi s izrazitom okomitom razvedenošću. Bijele su stijene i nešto pristupačnije pa se u njima nalaze planinarska kuća i planinarsko sklonište.

Samarske stijene sastoje se od dvadesetak izdvojenih kamenih skupina. Stjenoviti oblici – stijene, tornjevi, manji hrbati izbrazdani pukotinama i žljebovima, oblikovani su u uslojenim jurskim vapnen-cima. Između stijena prostire se labirint ponikava. Za planinare je u Samarskim stijenama uređena planinarska brvnara – sklonište, na neobičnoj i zanimljivoj lokaciji u polušpilji pod previjesnom stije-nom pa je zaštićena od vremenskih neprilika.

Dva lugara iz Begovog Razdolja, Jakov Mihelčić i Ivan Karlović, bili su prvi koji su potkraj 19. stoljeća otkrili put koji vodi u neprohodne i veličanstvene Bijele stijene. Pronašli su ga sljedeći trag medvjeda koji ih je proveo kroz do tada nepoznate i neprohodne predjele. Novootkriveni put lugari su pokazali planinarima i oni su ga nakon toga i obilježili.

Upravo jedan od te dvojice lugara, Jakov Mihelčić, na Bijele je stijene doveo i prirodoslovca Dragutina Hirca koji je tamo otkrio biljku bje lo-list ili svileni bjelolistac, a ta se biljka danas naziva runolist. O bjelo-listu u Hrvatskoj, ali i ovome otkriću, Hirc je pisao u svojim broj nim radovima: ...Čuvajmo i njegujmo milu tu alpinku, jer su i Gorskomu kotaru bolji dani na osvitku, a kad mu se svetčanom prilikom otvore divne dveri priro’de: biti će mu bjelolist najljepšim uresom i nakitom...

Dragutin Hirc, Gorski kotar (1898)

Documents

majušna pušinica U dubokim risnjačkim ponikvama dugo u proljeće