Zvonko Makovi, Izbor iz poezije

ALI

Kad mi je bilo pet godina esto su mi itali knjigu Max & Moritz Wilhelma Buscha. Ispod arenih i duhovitih sliica, na kojima su prikazane nepodoptine dvojice vragolana, bili su stihovi koji su, dakako, objanjavali ono to su prikazivale sliice. Stihovi su bili na njemakom, a ispod njih netko ih je lijepim djejim rukopisom ispisao i u hrvatskom prijevodu. Tu je knjigu krajem dvadesetih godina dobio moj pokojni ujak, a prije nego sam nakon etvrt stoljea ja poeo polagati pravo na nju, ve su je mnoge druge ruke listale i uvale. Od svih sliica i stihova osobito me se dojmio zavrni distih koji je u hrvatskoj verziji glasio: Mlinarove ali patke, pojele su sve ostatke. Ta jednostavna i okrutna reenica govorila je o tome kako su skonala svoj ivot dva mangupa zvana Max & Moritz. Nakon to su zabunom samljeveni, patke su dokrajile ono to je od njih ostalo. Tu crnu logiku pravednosti nipoto nisam u svojoj djejoj imaginaciji dovodio u pitanje. tovie, ishod prie se na neki nain podrazumijevao i nije bilo nikakvih zabuna niti nejasnoa na narativnoj razini. Zabuna, pravi mali um u razumijevanju, dolazila je, meutim, iz sasvim neoekivanog aspekta. Aspekta pojedinanih rijei. U zavrnim me je stihovima bunila rije ali. Nikako si nisam mogao predoiti to ona znai, to skriva i emu slui. Na neprestana zapitkivanja, dobivao sam sasvim proizvoljne i neodgovarajue odgovore. Rekli bi mi kako je rije ali stavljena tek tako na svoje mjesto i da ne znai nita. Iz takvih bi objanjenja dolazilo do jo veih zabuna, ba kao i znatielje, pa mi je rije ali postala vrhunskom zagonetkom. Nijedno objanjenje nisam prihvaao kao cjelovito, tim prije to sam vrlo lako otkrivao proizvoljnost koja je stvarala jo veu maglu oko te rijei. Varljiva nada kako u jednog dana u koli otkriti pravo znaenje rijei ali za koju se godinu potpuno izjalovila. U koli sam mogao otkriti samo poraznu injenicu da je mala rije ali tek jedna od brojnih drugih rijei koje nisam mogao deifrirati. Usvajao sam tijekom godina sve vie rijei, a ono to je bilo zastraujue, bila je injenica da je proporcionalno rastao i broj nepoznatih i nejasnih rijei. Jo kasnije, kada sam poeo ne samo itati, ve i pisati, pa te vjetine izabrao i za svoj ivotni poziv, otkrio sam neto duboko porazno. To je, naravno, da sumnjam kako ispravno ne razumijem niti jednu rije koju piem i izgovaram. Mala, samo naoko besmisleno upisana rije ali u onom prijevodu Buschove knjige, bila je na neki nain kljuna rije mojeg ivota. Kada sam to priao jednom svom prijatelju, inae pjesniku, otkrio mi je gotovo identian sluaj. Prva rije koju je on zapamtio kao svoju sudbinsku rije, a koju nije razumio, bila je sam prvo lice prezenta glagola biti. Ja sam... Sam? to je sam? Onda je, ba kao i u mojem sluaju, ilo dalje. Osjeaj nerazumijevanja upotrijebljenih rijei irio se strahovitom brzinom. Svaka nova pjesma, svaka nova knjiga ostavljale su iza sebe pusto. Ili bogatstvo, kako se uzme. Bogatstvo nepoznatih, nerazumljivih rijei. U usporedbi s mojim prijateljem, ja sam sretnik. Put u nerazumijevanje rijei ja sam ipak poeo s veznikom, a ne glagolom biti. Da, to bi se moglo nazvati sreom. Ali... to ali?

(Prah)

PORGY & BESS BAND

lagati, zato ne. ionako su rijei proizvoljne; rijei koje nisu stvari, rijei koje nisu rijei. lagati, zato ne: rijeima. ustajem i prilazim stolu: nisam ustao, stolu nisam priao. prekida radio aparata ne moe van iskoiti: ako ga se pritisne, onda da.

rijei i rijei, lagati i ne-lagati. zato ne bih lagao? zato ne bih izgovarao bilo koju rije koja me trenutno opsjeda i ne mislim na nju - za izgovora - sasvim sigurno ne mislim. zato: govoriti (ne elim rei) i govoriti a ne govoriti. "govoriti" u sva tri sluaja je la.

lagati, zato ne lagati. poeo sam izgovarati i ve sam slagao: perfekt nije prezent. prezent je perfekt. rijei nisu rijei. rijei su rijei. lagati, zato ne? podesio sam usta kao da u rei: tavan. nisam rekao, usta su prevarena: lagati, zato ne. lagati rijei,

rijei slgati u la. obrnuti ih. popljuvati, izigravajui njenost. rijei nisu rijei. kopile usnice, dim usne upljine, talog brbljive memorije: rijei (lagati, zato ne?) obrtati s jezika na zube, sa zuba na dsni, onda u kovitlac: lagati, zato ne?

("Komete, komete...")

P R I M J E R I

Jedan, kojega su prepoznali, nosio je eir. malo pohaban kaput imao je naivene depove i bilo ga je lako uoiti meu ostalima. o ostalima nije bilo podataka.

Jedan je uzvikivao neu se predati: on je bio izdvojen iz gomile i pljeskali su mu. malo podalje druga je skupina raspravljala o nogometnoj utakmici i

Jedan, proavi mimo njih, okrene glavu na drugu stranu. kau, jutros je zahladilo, snijeg ne kopni a nije vie bijel. kad sam prvi puta ugledao snijeg, nisam ga se usudio dotaknuti, neko je u dokolici govorio

Jedan kojemu su zalisci bili kovravi, tek gdjegdje prosjedi. zatim je

Jedan, kupivi novine,uao u kavanu; sjeo, pogladio se po bradi, prekriivi noge, pozvao je konobara koji je upravo prolazio. novine su bile corriere della sera. imao je uredno vezanu kravatu, eir je odloio na stolicu, a manete njegova kaputa bile su na samom rubu neznatno pohabane.

(injenice)

I N J E N I C A

prvo to sam napisao, bila je rije moda. zatim sam izvukao papir iz pisaeg stroja i avliem ga pribio o zid.

otkrio sam dvije stvari: veliku pokretljivost zglobova svojih ruku i istinitost reenice kojoj sam zaboravio kraj. htio sam jednom rei slijedee: O what shall I hang on the chamber walls?, ali, to je ve davno rekao whitman.

ostaje mi stoga da dodirnem svoj moda, svoju kolebljivu toku da pomaknem u drijelo neke druge ivotinje-matere.

(injenice)

B E Z O N O S T

ponekad je osjetio kako ga vrijeaju: - utivim obraanjem - izbjegavanjem pozdrava - preuivanjem - glasnim dozivanjem - izgovaranjem imena krivom intonacijom.

ponekad bi udario stisnutom akom o bedrenu kost kako bi sam sebe kaznio za pogrean osjeaj to ga je bezrazlono titio. ponekad, on bi izlazio u etnju, bez pozdrava, s rijeima utisnutim duboko, duboko, ispod koe; rijeima, koje nikako nije mogao izgovoriti a da ne osjeti stid to su ga zaokupile upravo one, rijei, kojima bi druge uvrijedio, nanijevi im, moda, bol srdbu potitenost - moguim utivim obraanjem - moguim izbjegavanjem pozdrava - moguim preuivanjem - moguim glasnim dozivanjem - moguim izgovaranjem imena krivom intonacijom.

(injenice)

I S T I N A

kao bolest kojoj nema lijeka, kao trava, kao alga, kao trn zaboden u dlan, kao zeleno kopito, kao vrui hljeb na elu svetog stjepana, kao eludac pileta i mjehur ribe, kao glineni patuljak u vrtu, kao papir, kao staklena vuna na ramenu, kao plamen iz nozdrva, kao urna i kao bedem, kao opi potop, kao bedrena kost i svila, kao list duda, kao konopac, kao veliko pero i mnotvo posuda na polici, kao trgovina kolonijalnom robom, kao miris salame, kao vjetako zubalo, kao konjska griva, kao kalup za cipele, kao ara leptira, kao visak u ruci i ezlo na koljenima, kao zvrk i kao nokat, kao palikua, kao unamuno i tetrijeb, kao vlast i potlaeni, kao cvrak na terasi, kao ljeto, kao krik u snu, kao vilica i no, kao mantova i urbino, kao dijete, kao klada u koritu rijeke, kao meteor, kao damija ili labud, kao krilati ovjek, kao pupak ene, kao lastavije gnijezdo na tanjuru, kao telefon i ris, kao nos bumana i makija, kao kiobran, vaporeto i drvored lipa u osijeku, kao bademov cvijet, kao recepcija hotela, kao uteg, sol i vapneno mlijeko, kao orah, kao loza, kao nebo i voda, kao iblje u svemiru, kao rijeka koja dere glinenu obalu, kao kri na raskru, kao vreteno-visibaba, kao jedan i samo jedan, kao pozdrav i kao brisanje ruku papirnatim ubrusom, kao konzerva, kao coca-cola i volkswagen, kao karamel puding i eljezo, kao jedan i samo jedan, kao sve to sam dosada bio rekao: kao sve to sam dosada zaboravio rei, to sam sluajno previdio i

to ne elim rei, kao sve to u, moda, jednom rei, kao sve to u, moda, jednom drugom prilikom rei, kao jedan i samo jedan to ponavljam ve po koji puta, kao toka koju neu izgovoriti nakon zadnje izgovorene rijei koju takoer neu izgovoriti jer sam je, moda, ve izgovorio.

(injenice)

V J E B E

i otvoren prozor? - i otvoren prozor. i stvari koje vidi kroz otvoren prozor? - i stvari koje vidim kroz otvoren prozor. i stvari koje ostaju ispred otvorenog prozora? - i stvari koje ostaju ispred otvorenog prozora. i stvari koje ne ulaze u okvir otvorenog prozora? - i stvari koje ne ulaze u okvir otvorenog prozora. i stvari koje moe dotaknuti jer stoje ispred otvorenog prozora? - i stvari koje mogu dotaknuti jer stoje ispred otvorenog prozora. i stvari koje su nedohvatljive jer stoje iza otvorenog prozora? - i stvari koje su nedohvatljive jer stoje iza otvorenog prozora. i stvari koje su blizu i stvari koje su daleko? - i stvari koje su blizu i stvari koje su daleko. i otvoreni prozor? - i otvoren prozor. i prozor koji nije otvoren, ali bi mogao biti otvoren? - i prozor koji nije otvoren, ali bi mogao biti otvoren. i otvoren prozor? - niti je prozor otvoren, niti bi mogao biti otvoren. i prozor koji je ispred tebe? - niti je prozor ispred mene, niti sam ja iza prozora. niti je prozor otvoren, niti sam vidio otvoren prozor. niti sam vidio ikakve stvari iza otvorenog prozora. niti sam mogao bilo kakve stvari doticati ispred otvorenog prozora, jer prozor niti je bio otvoren,niti je bio prozor. konano, nisam niti htio spominjati otvoren prozor. i otvoren prozor? - i otvoren prozor.

(injenice)

SJEAM SE

na stolu, ispred sebe, vidim pepeljaru i alicu aja. vidim upalja i netom otvorenu kutiju cigareta. neto blie sebi vidim papir u pisaem stroju. vidim rijei poslagane u pravilne vodoravne retke. vidim kako te rijei izlaze iz stroja nakon to sam prstima doticao tipke. vidim sasvim jasno kako se te rijei odmiu od mene, kako postaju bliske pepeljari i cigaretama, kako zajedno s papirom zaklanjaju jedan dio alice, kako postaju napisane neke rijei koje u, ako zaelim, proitati, kriati, guvati, odstraniti iz svoje blizine. osjeam kako upravo to mogu biti rijei kojima se mogu sluiti. koje mogu izgovoriti i izgovarati. rijei koje, napisane, mogu glasno proitati i, barem naas, povjerovati da su moje rijei. izgovaram ih i biljeim namjerno rastavljajui jednu od druge, te rijei koje sada vidim pred sobom.

sjeam se neko sam vjerovao da ispravno ne razumijem niti jednu rije i hvatao me strah od te pomisli. dok ovo izgovaram dogorijeva cigareta na mojem stolu. polako prisvajam glasove koje ujem i znaenja koja gonetam kao to sam prisvajao stol, kao to svojatam dim cigarete ostavljene u pepeljari.

sjeam se kako sam jutros okrenuo lea eni koja me pred kunim vratima pitalajesu li to moja kola ostavljena tik do ulaza. ne da bih sklapao unosne poslove na sajmovima, bila je reenica koju sam, neko, proitao u biljenici napisanu zelenom tintom. pouzdano sam mogao tvrditi da to nije moja reenica.

sjeam se da sam ve zabiljeio, ve izgovorio i ve uo kako upravo sjedim za stolom, kako ispred sebe vidim pepeljaru i alicu aja. vidim upalja i netom otvorenu kutiju cigareta.

sjeam se da sam ve zabiljeio, izrekao, uo kako je dogorijevala moja cigareta u pepeljari, kako sam znao da sam je ja zapalio, da je dim, dakle, neto moje i kako ga mogu osjetiti. kad sam to prvi puta zabiljeio, sve sam i osjeao. meutim, sada, kad ponovno biljeim iste rijei, ponavljam ih, ne osjeam ih toliko svojima. ne osjeam dim kao-neto-svoje. ne osjeam dodir prstiju na pisaem stroju kao svoj dodir. ne osjeam sjeam se.

(Strah)

PISANJE POEZIJE

Poeo je, a da ga nitko nije pitao, govoriti o svojoj nevinosti, o krivoj strategiji obrane. Rijei su tekle kristalno jasno i rezale prostor poput laserskih zraka. Publika je zainteresirano sluala, netko je pravio biljeke, jedna je ena imala vrsto stisnute oi i podrhtavali su joj kapci svako malo.

Onda je najednom zastao, podigao ruku uvis i ispruenim kaiprstom nastavio ritam ranije verbalne paljbe. Krupne su mu oi bile irom otvorene, a zjenice su pratile kratke trzaje kaiprsta.

Gospodo, vrijeme je da se okona, povikao je ovjek, kojemu su rekli da je sudac, i ustao. Zatim su ustali i drugi vjerujui da je to dio uobiajenog rituala.

Onaj koji je prije izvikivao (bio je to optueni?) ree sasvim mirno, ne obraajui se sada nikome, da mu je zlo, da e povraati, klonuti od iznemoglosti.

Kasno naveer, kad je otvorio fascikl s biljekama, vidio je prekrienu reenicu: Radi se o vrlo obinim stvarima. Ispod nje, ili umjesto nje, napisao je neto krupnijim slovima: Poeo je, a da ga nitko nije pitao i zatim iznad prekrienog izvikivati stajalo je govoriti te u nastavku istog retka o svojoj nevinosti.

(Strah)

TRAGOVI

kad je rekao bezvoljnost, znao je da je to neto to ga se ovog asa nije ticalo. pitao se zato je izgovorio tu rije i drugo pitanje koje je postavio odnosilo se na rije neto iz prve reenice. rije neto jo je vie udaljavala od rijei bezvoljnost koja mu se, tog asa, inila stranom. pitao se emu uopavanje, emu to neto, zato nije izrekao neku drugu rije na koju bi se bezvoljnost primjereno mogla osloniti, koja bi je objasnila. neka druga rije iz prethodne reenice, jo je vie odvlaila u openitost, mislio je i nastojao to glasno izrei. bezvoljnost je neto to se njega ticalo. neto to ga se neko ticalo i neto to ga se ipak ticalo onog asa kad je izgovorio tu rije. nastojao se sjetiti neega uz to bi vezao rije bezvoljnost i to ga se neko ticalo. neko i jest i nije pripadalo njemu, mislio je i to izgovorio u treem licu jednine. neko nije pripadalo njemu, ve nekom drugom koji je to tree lice jednine. sjetio se nekoga na koga bi se moglo odnositi neto to bi se zvalo bezvoljnost.. kad je pomislio na toga, pomislio je nije li se njega sjetio samo zato to on odgovara tipu bezvoljnika, tipu iz rjenika sa slikama u kojemu su nacrtane figure i ispod toga ispisane rijei. figura bezvoljnika bila bi fotografija onoga i rije bezvoljnost bila bi pisana velikim poetnim slovom. pitao se nije li neko vidio rjenik slian ovome i, ako ga je vidio, je li u njemu bila rije BEZVOLJNOST. nije mogao pouzdano tvrditi da je neko vidio rjenik u kojemu je ispod sliice bila ispisana rije BEZVOLJNOST. nije mogao pouzdano tvrditi da je osoba, na koju je pomislio onda kad je glasno izgovorio reenicu "neko i jest i nije pripadalo njemu" ista osoba na koju sada pomilja

i zamilja njezino lice u rjeniku sa slikama. nije sasvim pouzdano mogao tvrditi da se ijednoj osobi na koju sada pomilja moe nalijepiti etiketa "bezvoljnost". nije sasvim pouzdano mogao tvrditi da sada pomilja na ijednu osobu koju bi mogao detaljnije opisati, i kojoj bi ita namijenio pa da, sjetivi je se, ustvrdi neko i jest i nije pripadalo njemu. "neko i jest i nije pripadalo njemu" samo je reenica do koje je doao razgraujui rije BEZVOLJNOST. rije "bezvoljnost" samo je "neto" to ga se ovog asa nije ticalo.

("Strah" )

AMERIKI PRIJATELJ

Sve nastojim zabiljeiti. Kae: i pokrete elim zabiljeiti. I tragove. I glasove kako ne bi izvjetrili. Onda polako otvaram svoje biljenice, svoje knjige polako otvaram i ne moram se niemu uditi. Otupjeli su mi osjeaji. Kajem se i traim sukrivca za ove nedae. Ove glupe natikae nabavila sam prole jeseni. Bilo je to ve" zapisano, a gospoa koja je pogldala na sat, zadigavi rukav ogrtaa, jednom je rekla reenicu "ove glupe natikae..." zabacivi kosu s ela i pri tom mislila s kojom je lakoom Brenda Lee koraala na svojim visokim potpeticama to su pojaavale svaki mii njeyinih listova, njezinih bedara... I Brenda Lee, pomislio je, podizala je visoko ruku kako bi joj grudi u profilu dominirale kadrom.

Netko je posrnuo prelazei cestu i tramvaj je poeo koiti. Netko je, jutros, kupio novine i s osjeajem gaenja proitao imena umrlih. Bezimena lica nalaze se zatiena staklom tramvajskog prozora i njihovi se pokreti doimaju nestvarnima. Njihovi izrazi govore o upravo nedokuivom.

Nalazio je imena porazbacana, ali sasvim proizvoljno, na stranicama depnog adresara. Kada je to pokuao dovesti u red, netko je upravo kriknuo i taj je krik pripisao prvom imenu na koje je naiao. Dotinog znanca zamiljao je kao samoubojicu koji skae s mosta. Izbrisao sam tvoje ime iz adresara, rekao je i na licu mu je titrao ispitivaki osmijeh. Izbrisao sam tvoje ime, ponovio je pred ogledalom. Nastojim sve zabiljeeno i zapamtiti,

kae, i ivot mi se polako, ali tako sistematino pretvara u literaturu. Pogleda na runi sat "Williams" te zapie vrijeme. Zatim se priblii klaviru, izvadi "Camel" cigaretu bez filtera, upali je benzinskim upaljaem marke "Ronson" iz 1934. i hrapavim glasom izgovori "Sviraj to iznova, Sam!"

("Strah")

ZAPISI

a)

Nekoliko sam puta izvlaio dopola ispisan papir iz pisaeg stroja. Gadilo mi se to sam s njega proitao. Postajao sam bijesan. Htio sam rei neto tako jednostavno, neto to sam osjeao samo par minuta u automobilu dok sam skretao s auto-ceste za jedno manje mjesto, a na radiju su emitirali dio koncerta Ingrid Caven. Pjevala je ansonu Acne vulgaris Fassbindera i Rabena. Vani je snijeilo i mirisalo na vlagu. Obiavi jedna kola, poeo sam vikati. Sjetio sam se ceste koja vodi iz Osijeka prema maarskoj granici. Sjetio sam se jeseni 1956. Uinilo mi se da osjeam miris netom posjeene jelke koju je neki ovjek donio za Boi u na dom i umjesto pozdrava rekao: "Bit e rata." Majka mu je dala novac rekavi: "Sigurno ste nazebli. Popijte neto." Onda je jelka postala boino drvce i na radiju su pjevali "O, Tannenbaum, o Tannenbaum" uz povremene smetnje na vezama. Ja sam sada vikao "O, Tannenbaum, o Tannenbaum", a Ingrid Caven je vikala "Im kleinen Leben liegt der grosse Schmerz". Kola su brzala i snijeilo je: bilo je tako ugodno, tako ugodno. Mislio sam kako u za samo nekoliko minuta biti u hotelu i kako u se uvui u kadu i dugo se pariti. Zatim u sii u restoran i popiti vino. Stara e Frulein Meier rei: "Sigurno ste nazebli". Vikat u sada, sada, sada... Neu vikati. Bit u grub. Rei u: "I retrovizor, molim" kao jutros dvjema Jugoslavenkama koje su prale kola. I stat u. I osjeati strah. I sve to u samo nekoliko minuta dok skreem s glavne ceste za jedno manje mjesto.

b)

Zatim sam ponovno stavio papir u pisai stroj i gledao u njega. Onda sam se sjetio da sam negdje proitao stih: Lagano snijeg pri, pri, pri. Isto tako proitao sam neko sljedee stihove: U zimsku no, kad vjetar na vlagu mirii, (...) Izvadio sam papir iz stroja, zguvao ga i bacio pod stol. Zatim sam uzeo jaknu, obuo izme i izaao. Sjeo sam u kola i krenuo prema Zapadnom kolodvoru. Ondje sam podigao koveg koji je ve nekoliko dana stajao u garderobi. Bilo je 10 sati do podne. Uputio sam se prema izlazu iz grada, zatim na benzinskoj stanici napunio rezervoar i nastavio vonju auto-cestom. Bilo je prohladno. Snijeilo je. U prvom sam motelu pojeo toast sa sirom i popio vrui melange. Primijetio sam da su mi ruke zaprljane indigo papirom i otiao u toilette koji se nalazi u podrumskom dijelu. Ondje je mirisalo na tekui sapun i dezodorans. Iz automata sam kupio

dvije kutije cigareta i sjeo u kola. Cesta je bila gotovo prazna. Primijetio sam u retrovizoru jedan francuski automobil i pritisnuo gumb radio-aparata. uvi prve taktove Melankoline serenade Petra Iljia ajkovskog, sjetio sam se jednog koncerta u Cabaret Le Pigal. Nakon Melankoline serenade netko je govorio o Grillparzeru. Upravo su me obila francuska kola u kojima je bio mlai par. Bili su lijepi i oboje se smijali. Ona je mahala rukama. Ako ubrzam, prestii u ih do zavoja. Ondje se odvaja cesta za jedno malo mjesto gdje sam nedavno proveo vikend. U hotelu Kod zlatnog anela uvijek mogu dobiti sobu, pomisilio sam projurivi pored prometnog znaka koji je upozoravao da se pribliavam izlazu na sporednu cestu. Na radiju je sada poznati glas pjevao ansonu Acne vulgaris. Obiao sam Francuze koji su produili auto-cestom, a ja uao u zavoj.

("Strah")

DOGAAJ

gospodin p. je pravnik u jednoj vanoj firmi. on stanuje u runom dijelu grada gdje su kue sive i monotone. on je mlad advokat i nije

pretjerano ambiciozan. on ustaje svako jutro u 6 i 15, zatim priprema doruak za sebe i za enu. otvara prozor spavae sobe; zijevajui

iri ruke. on to radi svako jutro. on se tako budi. on odlazi u kupa onicu i rukama prolazi kroz kosu. tuira se brzo, brie i oblai plavi

kupai ogrta. odlazi u kuhinju, pristavlja vodu za kavu i ukopava aparat za toast u koji vrlo vjeto stavlja dva komada kruha. sada

ustaje ena i takoer odlazi u kupaonicu. govori glasno dok podeava vruu i hladnu vodu. govori da bi trebalo promijeniti runike.

gospodin p. dovikuje iz kuhinje daaaa... on ulazi u spavau sobu i poinje se oblaiti. sada su mu pokreti ustri, neto veseliji.

onda odlazi do ogledala koje se nalazi izmeu dva prozora, a nasuprot vrata. obukavi koulju, namjerava vezati kravatu, zatim se

trgne: na prozoru s druge strane ulice nalakena je jedna starica koja oito njemu nastoji neto rei. on zbunjeno puta kravatu i gleda

u staricu. podie obrve u znak pi tanja. starica se zaista upravo njemu hoe obratiti. on proviruje kroz prozor i vie "molim". starica,

ve krajnje srdito, ponavlja: "noas se pokvarila svijetlea reklama".

on ponavlja: "molim?" "tu, do vaeg prozora. treba im javit" - starica

izvikuje neto mekim glasom. gospodin p. slijee ramenima. ponovno uzima kravatu i nastoji je vezati. psuje, jer mu ne polazi za rukom.

'kava je sigurno gotova, sigurno. toast je sigurno prepeen', gospodin p. je ljut. on kae "da, da".

("Strah")

POREDAK

postoje tek dvije stvari: praznina i to obiljeeno ja. Gottfried Benn: Nur zwei Dinge

Tog dana kao da je vrijeme stalo. Utonuo je u ravnodunost iz koje ga nita nije moglo pomaknuti. Ustao je, izaao, hodao, vraao se, a da niega nije bilo osim radnji koje je ve toliko puta ranije ponovio, koje su odavno postale navikom. Onda je uao u sobu, zakljuao vrata, sjeo za stol, nalaktio se i pokuao neto vidjeti, neto to je mimo njega, a to ga se savreno ne tie. Vidio sam stvari koje sam ve vidio, vidio sam kretnje koje sam ve poznavao, vidio sam... to sam odavno vidio pomisli, uhvativi se desnom rukom za lijevu nadlakticu. Zvukovi koje je uo ve su se negdje nataloili u pamenju i nije mogao razlikovati njihov vremenski poredak. Htjede rei: sve je bilo i sada i ranije, ali to ne izgovori naglas. Rekao je: i ja sam tako bio i sada i ranije nisam bio. uvi vlastiti glas, priini mu se da je to rekao netko drugi u prvom licu jednine mislei pri tom na njega. Taj drugi, koji je izgovorio ovu reenicu, kao da se i pojavio u suprotnom dijelu sobe, ali odmah i nestao. tovie, mogao je razabrati osobine Toga Koji Se Pojavio, mogao ga je opisati i utvrditi kako nema nikakvih slinosti s njim. Uao je zatim u kupaonicu, svukao se, pustio vodu iz tua da po njemu tee i, dodirnuvi se, shvatio kako ne dotie svoje tijelo, kako dotie samo neto, neto samo poznato, ali neto prema emu nema nikakav odnos. Vidio je kou koja je na mjestima bila tanka i blijeda i na licu je mogao opaziti tek osjeaj sitne pakosti. Nije to ni znatielja, ni odbojnost, ni prisnost. Tek radnja koja se ponavlja i ne iziskuje nikakav stav. Tijelo bez osobina, stvar koja postoji i svijest koja se javlja naas da bi odmah iezla. Pomisli: posluna sprava koja reagira na podraaje. Ali reagira pamenjem. To je rekao netko drugi, ree glasno i primijeti kako se zvuk vode i zvuk njegova glasa dopunjuju. Sagne glavu, desnom rukom vrsto stisne spolovilo, te osjeti tupu bol koja je ostala i onda kad se istom rukom uhvati za rame. Voda je klizila po koi i vlaila je: kao hladna, odnosno topla voda, kao neto to je izvan, neto to je samo sada, to nastaje i nestaje ba sada. Zvuk vode bio je samo zvuk vode koja tee iz tua. Tijelo je bilo zbroj pojedinanih dijelova, ne cjeline koja neto moe i neto hoe. Zatvorivi slavinu, znao je da ju je zatvorio kao uvijek dotada. Izaavi iz kade, znao je da je izaao kao to je uobiajeno izlaziti. Brisao se i znao da se brie kao uvijek ranije. Uputivi se iz kupaonice, znao je da se uputio u drugu prostoriju kao to se naputa kupaonica. Ugledavi prozor, znao je da je ugledao prozor kao to ga je ve vidio. uvi zvuk stolice koja se pomie, znao je da uje zvuk stolice koja se pomie. Osjetivi miris netom upaljene cigarete, znao je da je osjetio miris njemu poznate cigarete. Povikne: ruka koju vidim, moja je ruka. Ve sam je vidio. Uplai se vlastita glasa i izgovori apatom: : tijelo koje vidim, moje je tijelo; trebao bih ga i poznavati. Mogao je takoer rei, ili pak pomisliti, i slijedee: : prostor koji me okruuje, meni je poznat prostor: ve sam ga upoznao. Ali to nije ni rekao, niti je na to pomislio. Nije mu tada palo na pamet ni to kako je vrijeme koje je proteklo od asa kad je ugledao ruku na stolu, do asa kad je ugledao novine na podu, vrijeme koje je proteklo i koje je ve iskusio. Onda, kao da je ponovno Netko Drugi rekao: : stvari koje prolaze, stvari su koje su prole.

: stvari koje su prole, stvari su koje e proi. Stvari su samo stvari. To zaista nije on rekao. Ali ni Onaj Drugi. To je ve komentar pripovjedaa.

(Strah)

CARDO & DECUMANUS

Kad sam pomislio da me motre, naglo su okrenuli glave tako da su im se ocrtavali profili, pa, kao po dogovoru, krenuli u isti as. vidio sam, ali sada nisam sasvim siguran, kako su u samom iskoraku naglo zastali, i to me podsjetilo na jedan film: tu su, naime, ljudi najednom stali, zatim krenuli, pomakli se, pa opet svi stali. I tako nekoliko puta.

Jedno sam vrijeme traio psihike uzroke neprestanim usporedbama koje me opsjedaju. Nita se, naime, nije zbivalo smo po sebi. Sve je imalo, ako ne ekvivalent, a ono barem neki korijen u ranijem dogaaju. Stvarni je svijet uvijek bio samo film, knjiga, slika ili jednom uvena reenica, to se sve nataloilo i ekalo da ponovno iskrsne. Sino sam u restoranu na Piazza Sforza Cesarini naruio osso buco. Dugo me nakon toga zaokupljala sama rije osso buco, jer sam znao da sam je, jednom, vidio napisanu i izvan jelovnika. Ovo je na tanjuru postalo toliko RIJE da se okus pretvarao sve vie u miris papira, ak ljepila od uveza knjige. kad sam se sjetio da sam kod alamuna naao upravo osso buco, sjetio sam se i drukije napisane rijei u njega (ossa buco). Kad sam, jednom, vidio autobus na irokoj i praznoj cesti, sjetio sam se odmah jednog Hitchockovog filma i ovaj je autobus bio autobus iz tog filma.

Onda sam opet vidio da me motre i tada nisu okrenuli glave nego su gotovo nepristojno zurili u mojem pravcu. I to je trajalo jedno vrijeme za koje ne znam tono koliko je bilo dugo.

Bila je to opet samo slika zaustavljenog pokreta. U jednoj knjizi vidio sam neki crte Mona Lise s dva para ruku postavljenih jedan iznad drugoga. Na uglu Via del Babuino i Via dei Greci vidio sam jednako obuene blizanke stare oko est godina. Jednom sam itao kako su u Engleskoj dvije blizanke, udate za dva blizanca, rodile svaka po jednog djeaka isti dan i krstile djecu Harry i Richard. Harry je tako imao isto ime kao Harry Richmond, Richard kao Richard Harris. Oni e, sigurno, poi u istu kolu, iako Harry Richmond nikako nije mogao poznavati Richarda Harrisa.

(Strah)

POSLIJEPODNE (Freitag im Hotel)

Kao u nekom napjevu, pomisli, dohvati kutiju cigareta i s dva prsta izvue jednu. Primakne je ustima i, prije nego je zapali, pogleda na sat. Onda povue prvi dim, dugo ga zadri u ustima i potrai opravdanje za deset minuta koje eka preko dogovorenog vremena. Bojim se, ree u sebi i otpije gutljaj pia razrijeenog otopljenim ledom. Pomalo bljutav okus u ustima prevede u svoje trenutno osjeanje. Zatim je prola jo koja minuta koju ne htjede proitati na satu. Opravdanje je bilo: promet, neki posao, neto neodreeno. Opravdanje je bilo izlika za neto mnogo jasnije, neto to se naziva zasienou.

Sada je prola neka ena pored stola i za sobom ostavila otar miris novog Saint-Laurentova parfema. Sjela je i pogledom odmjerila goste u kavani. Freitag im Hotel, pomisli i sjeti se napjeva. Prolo je ve i petnaest minuta, nekome su pale novine na pod, netko se glasno nasmijao. Pokupiti torbu, na pladnju ostaviti novac za pie, za sobom zatvoriti vrata, za sobom zatvoriti vrata. Onda pogleda kroz prozor i primijeti ga kako velikim korakom prelazi cestu, kako poglda na sat i, oito, brzo smilja opravdanje. Kad ue, sjest e i neto rei. Onda e se oboje pogledati, pa e brzo izai iz kavane, pa gotovo trkom do sljedeeg ugla, pa se nasmijeiti recepcioneru, pa uzeti klju, pa se liftom popeti, pa otkljuati vrata, pa zakljuati vrata ostavivi klju u bravi, pa se ponovno pogledati.

Reagira se tek tijelom i nita ne treba rei. Bolje je zatajiti to to se eli rei (to se moe i odloiti!).

Samo je nepuni sat pred njima i potrebno je brzo sve uiniti. Potrebno je, potrebno je... I tijela zaista reagiraju brzo, i koa nervozno titra, i usta postaju suha, i prepone postaju razdraljive, i grevito pripijanje osjea se kao e, i drakanja rukom postaju naas njenougodna, katkad podsjete na neto otprije znano. I oi ne treba otvoriti (i oi ne treba otvoriti!), i kapke vrsto, vrsto stisnuti kako bi se sve, ali sve, skupilo u se, kako bi bilo, kako bi bilo... Freitag im Hotel, pomisli i sklupa se, pa odlui otvoriti oi, pa ugleda pred sobom druga dva oka ukoena pogleda, i nosnice koje se skupljaju, i vrsto skupljena usta kako se u kutovima gre. Freitag im Hotel. Pa krikne, ali zaista krikne, pa nijemo opiranje puno iznenadnog bijesa i otvorene mrnje koja se uvukla u svaki napeti mii u svaku kapljicu znoja, u odvratnost koja pakosno odbija.

U kupaonici su runici netaknuti i mali su sapuni u papirnatim kutijama. U ogledalu se pogleda i prvo to opazi bile su mreasto rasporeene bore oko oiju, zatim stanjena koa na vratu ispod koje su ile naprekle i izdajniki upozoravale na navrenih trideset osam. U susjednoj je sobi netko zalupio vratima. Hodnikom je netko potrao. Jednom je netko u snu kriknuo i onda mu je ona govorila tiho i s puno suosjeanja. Govorila je o napetosti koje se valja osloboditi. Ba tako, ba tako... Onda je pustila vodu u kadu i sa uenjem, i nekom vrsti gaenja, gledala u vir to se pojavljuje na odvodu. Stisnuto je grlo boljelo do neizdrivosti. Ramena su se trzala, a gr je u elucu pekao. Govorila je, jednom, nekome, o napetosti koje se treba osloboditi. Kao krik u snu, pomisli. Krik u kupaonici postaje nijemi jecaj koji ne odjekuje. I koji treba progutati, i koji treba nestati. (kao to voda otjee...)

I kada sve proe, popuit e svatko svoju cigaretu.

Pa razgovor o neemu, pa pogled na sat, pa za tjedan dana, pa odvojeni izlasci iz hotela i ulijetanje u taksi, pa onda proe osam mjeseci ritmiki vrlo precizno podeenih. Tik-tak, tik-tak. Petak u 4. U pet do pet poziva se lift. Pa onda proe osam mjeseci.

Kad se vratila u sobu, on je leao na boku, rukom se igrao svojim spolovilom i gledao preda se potpuno odsutno. Kad mu je prila, povukao ju je i vrlo vjeto stisnuo uza se. I koa joj je zatitrala, i usta bila puna sline, i vrsto je osjeala svaki njegov pokret, i male, sitne greve kako pulsiraju ispod pora, i jezik koji je krunim pokretima pratio ritam to ga je dolje u sebi osjeala. One je kapke imala vrsto stisnute kako bi sve, ali sve, zadrala u sebi.

(Strah)

IZNUTRA

Uao je, ostavio za sobom vrata otvorena, krenuo pravo prema suprotnom dijelu kavane pomiui pri tom oi lijevo i desno. Skupljene obrve, stisnute usne i iroko otvorene nosnice pokretao je svako malo kratak, nagli gr. Zatim je sjeo, prekriio lijevu nogu preko desne, pa odmah desnu preko lijeve. Rukama je hvatao pepeljaru, odmakao je, i uzeo listu pia. Okrenuo se, ali samo ramenima i glavom, duboko udahnuo. neto due zadrao sputene one kapke i iznenada privukao obje noge uza se. Sklopljene je dlanove ugurao izmeu vrsto priljubljenih bedara, itavim se gornjim dijelom tijela pribliio okruglom stolu i elom gotovo dotakao mramorni rub. Malo podalje dvije su mlade ene razgovarale sasvim tiho i jedna drugoj pripaljivala cigarete. Konobar je servirao aj i dva komada torte gostima uz prozor. Jedna je stolica bila suvie odmaknuta od stola, a jedan list velikog fikusa u kutu napola odlomljen. On se nije pomakao ni onda kad mu je pristupio konobar oslovivi ga samo jednom rijeju bez namjere da se udalji. Vani je neka ena prola tik do prozora i, pogledavi se u njemu, namjestila desnom rukom eiri, a lijevom potegla tanki koni remen o koji je bio privezan kostimirani jazavar. Pa se konobar nakaljao i stisnutu aku primakao ustima, pa neto glasnije rekao: Gospodin eli? i zamalo da se nije sagnuo da ga pogleda u lice. Gospodin-koji-treba-neto-eljeti podigne glavu, zabaci je unatrag i ne otvori oi. Njegovo je lice bilo crveno i usne su se skupljale istiui uz krajeve dvije sasvim mlade bore. Na dugom, fino izbrijanom vratu iskoile su ile, koje kao da su srasle s plavkastom Armani kouljom. Ispod grevito snisnutih trepavica pojavila su se dva izdajnika vlana puteljka

nesigurno traei smjer. Onda se strese, sagne glavu i neto promrmlja konobaru koji se odmah udalji. Izvadio je maramicu, iroko je otvorio i naas pokrio njome lice. Privue je do nosa, usekne se, pa ustane i krene prema onom dijelu gdje je veliki fikus zaklanjao zavojito stubite to vodi u podrumski dio. Par koji je pio aj i upravo naeo donesene krike torte, okrene se za njim, podigne obrve i u isti as prihvati male vilice sa staklenih tanjura. Konobar je na okruglom pladnju donosio veliku alicu melangea i au vode traei pogledom gospodina-koji-je-to-zaelio i, ne ugledavi ga, uputi se prema naputenom stolu. Kad se gospodin ubrzo pojavio, ispio je melan, otpio gutljaj vode i naslonio bradu u simetrino postavljene dlanove nalakenih ruku. Gledao je pred sebe i mirkao, noge je svako malo skupljao i istezao odgurnuvi jednom stolicu sebi nasuprot. jedna je ena rekla drugoj: Ali na to nisam mislila i gasila cigaretu u pepeljari upinjui itavu ruku sve od ramena tako da se iroki rukav njezine Missoni veste tresao. Druga joj je odgovorila: Ali trebala si, zna i nasmijeila se puna iskrenog razumijevanja. Onda je par, koji pije aj, neto govorio urotniki i dio reenice glasio je: niti dvanaest godina. Gospodin-koji-je-zaelio-melange-i-au vode nije nikome nita rekao, ak ni konobaru koji se pribliio oekujui da mu se obrati. Izvadio je iz unutranjeg depa crni koni notes, pa iz njega tanku srebrnu kemijsku olovku, pa na stranici obiljeenoj vrpcom napisao samo datum i jednu jedinu rije, pa zatim sve to spremio i s izrazom trenutnog zadovoljstva pogledao kroz prozor.

(Strah)

NEPRILAGOENOST

U asu kad sam zakljuavao vrata hotelske sobe, uhvatio me iznenadni strah. Uplaio sam se irokih mogunosti koje su se tog trena otvorile predam mnom i stisnuo klju u ruci. Mislio sam da bi bilo bolje vratiti se i zatvoriti vrata, pa provesti to poslijepodne sam, okruen namjetajem i drugim stvarima na kojima se jasno vidjelo niije vrijeme. Ipak sam krenuo hodnikom i dok sam silazio stepenicama ponovno se javila ideja o povratku u sobu. Siao sam i ostavio klju na recepciji gdje nikoga nije bilo i izaao na ulicu. Tek kad sam stao na trotoar, pa zauo buku koja je u ovo doba dana bila osobito jaka, stvorio sam odluku koja mi se, barem za prvo vrijeme, uinila najprimjerenijom. Tridesetak metara lijevo od hotela bilo je raskre i preko puta kavana u koju sam esto zalazio da prikratim vrijeme. Meutim, shvatio sam da nemam to prikratiti, da je vrijeme preda mnom potpuno prazno, potpuno neizvjesno. ekajui zeleno svjetlo na semaforu, stajao sam pokraj trafike i uzeo nekoliko novina koje sam izabrao po kakvoi papira. Uao sam u kavanu i, prelistavajui novine, otkrio da sam neke ve pregledao tokom dana. Naiao sam na lanak u kojemu se govorilo o mojoj zemlji i koji sam ve jutros proitao. itajui sada reenicu po reenicu, nastojao sam proniknuti u dublji njihov smisao pozivajui se na vlastite sudove koje sam imao o svemu to je ovdje bilo napisano. Dvije su me stvari zbunjivale i nisam ih se nikako mogao osloboditi: moj emocionalni odnos prema neemu to sam nazvao moja zemlja nisam nikako mogao definirati. Istodobno, zbrku osjeaja, kojoj sam bio sasvim potinjen, vezao sam za vlastitu prazninu. Traio sam rijei kojima bih jasno mogao iskazati svje trenutno stanje,

a jedina rije koja mi se motala po glavi bila je NEPRILAGOENOST. Nisam bio siguran na to se ona odnosi niti odakle potjee. Vie sam bio sklon povjerovati kako je to rije koju sam negdje uo ili proitao te poput naljepnice stavio u novi kontekst. Pitao sam se koliko ima istine u tome da rijei, kao to je sada neprilagoenost, mogu odrediti moje trenutno stanje. Onda sam se sjetio kako sam upravo danas na Naschmarktu, povezivanjem rijei iz razliitih konteksta, mogao konstruirati udesno uvjerljivu sliku. Jedna je Ciganka, naime, ovdje prodavala najgluplju kramu i ispred svoje robe imala ploicu s imenom JOVAN NIKOLI. Upravo u trenutku kad sam itao napisano ime, ena je palila cigaretu i zatim odloila kutiju na kojoj je pisalo MEMPHIS. Sjetio sam se da u Krleinim ratnim novelama oficiri pue cigarete Memphis i sljedea rije koju sam proitao bila je GALIZIEN ispisana krupnim slovima iznad vrata jeftine i smrdljive krme dvadesetak metara daleko. I postalo mi je jasno da svi ti Nikolii, da svi ti Memphisi, da sve te Galizien, uklopljeni u glupi i naoko ravnoduni savez, nisu nita drugo nego humus iz kojega izrasta rije NEPRILAGOENOST koja mi se vrzmala po glavi i koju nisam mogao sebi objasniti.

uo sam crnca kako kae konobaru: Pivo, molim i bilo mi je jasno kako postoji veza izmeu tog crnca u kavani i one Nikolike na Naschmarktu, kako i jedno i drugo ive izvan okvira to sam ga sebi prisvajao i u kojemu sam se osjeao potpuno svoj. Zatim sam izaao i krenuo u kino. Nakon nekoliko godina ponovno sam gleda Easy Rider.

U polovici filma ustao sam i napustio dvoranu osjeajui nelagodu poput stidljivca u porno-kinu. Naavi se u predvorju, ugledao sam telefonsku govornicu odakle sam nazvao recepciju svojeg hotela. Kad sam uo signal zauzeto, odahnuo sam s olakanjem. Glasovi ljudi koji su stajali za ankom mijeali su se s bukom automobila. Kad sam izaao na ulicu vidio sam kako se oblaci komeaju i u svojem prividnom kaosu odraavaju potpuno jasnu logiku, i kako se no sputa, i kako se na zagasitosivom nebu ocrtavaju visoke dizalice na gradilitu preko puta, i kako se veliki plakat s reklamom cigareta CAMEL, zalijepljen na daanu ogradu, doima sasvim nestvarno, i kako i on ulazi u naznaenu shemu koju sam tako intenzivno osjeao sve ovo vrijeme.

(Strah)

AGREGATNO STANJE

Danima sam osjeao strah od boravka u hotelskoj sobi. Vraao bih se oko pet i ostajao obino do sedam. Osjeao sam kako vrijeme tee mimo mene. Doticao bih predmete i zadravao ih dugo u rukama. Tim infantilnim nastojanjem da stvari uinim bliskima, da im podarim svoju toplinu, da upamtim njihovu glatkou ili hrapavost, samo sam pojaavao osjeaj izgubljenosti. Tiina me doticala i stezala i sve sam se vie uvlaio u sebe. Leao sam na krevetu i pokuavao itati. Nisam mogao. Ustao bih i otiao do kupaonice, pa ondje sluao vodu kako tee. Kupao bih se i brisao vrlo dugo. U ogledalu sam vidio svoje lice i ponaao se prema njemu kao prema sugovorniku. U sobi sam sjedao zatim za stol i pokuavao pisati. Uzimao bih biljenice koje sam toga dana ispisivao u biblioteci i jedino to sam uoavao bile su linija slova, debljina pera i crnoa tinte. Sluao sam zvuk pisaeg stroja kako odjekuje i mislio na zidove o koje se odbija zvuk. Nalazio sam prainu na stolu i to me radovalo. Mogao sam se ljutiti na istaicu. Telefonirao sam na recepciju i pitao ima li kakva poruka za mene. Kad bih uo nijean odgovor, zahtijevao sam da pomno pretrae moj pretinac. Znao sam da me nitko nee traiti. Kupovao sam novine i itao samo naslove. Ostavljao sam ih otvorene na kavanskom stolu i naglo izlazio van. Bio sam tada zadovoljan, jer sam neto imao, a sada to vie nemam. Na ulici sam promatrao ljude i bio svjestan da ih gledan dio po dio. Automobili su prolazili, a zapaao bih tek njihove nejasne obrise. Plohe boje nisu bile plohe jedne boje. Jednog me poslijepodneva zaprepastilo

vienje Parmigianinova autoportreta u muzeju. Uoio sam, naime, da boju vidim kao ljusku nezavisnu od forme. Osjeao sam kako se sve vie udaljavam od svoje okoline. Odjednom postadoh svjestan da sebe doivljavam kao metaforu. Kad mi je to palo na pamet, uzbudio sam se. Sjetih se Faluberta. Pojurio sam u knjiaru i obdje uzeo Novembar, te grozniavo poeo traiti jedan odlomak kojega sam se mogao sam povrno sjetiti. U oblinjoj sam kavani na stranici 21. naao sljedee reenice: Sve su te pjesnike rapsodije uspomene na loe knjige, retorika pretjerivanja ti vai bezimeni bolovi. Ali da i srea moda nije samo neka metafora izmiljena jednog dana u dosadi Izaao sam te na ulici osjetih kako se tresem, ali ne od hladnoe koja dolazi izvana. Treslo mi se itavo tijelo, a zubi cvokotali. Bilo je oko devet sati i u slabo osvijetljenoj ulici pronaoh automobil. Nisam ga mogao odmah upaliti. Iza ugla je dopirala buka jakih elektrinih builica kojima su strani radnici probijali asfalt i kopali kanal za plinovod. Disao sam duboko zabacivi unatrag glavu. Nakon nekog vremena osjetio sam kako me svrbi koa, kako me hvata gr u lijevoj nozi. Okrenuo sam klju i zauo brujanje motora. Mogao sam sasvim jasno razlikovati buku motora od buke elektrinih builica. Iznenada spazih u retrovizoru dio svojeg lica: oi su gledale ravno u oi. Ispod oiju vidio se gotovo cijeli nos i jagodice. Taj dio bio je cjelina. Stigao sam do hotela i na recepciji naoh uz klju kuvertu. Stepenicama sam se popeo do drugog kata, uao u sobu, sjeo za stol i stavio papir u stroj. Prva reenica koju sam napisao bila je: Danima sam osjeao strah od boravka u hotelskoj sobi.

(Strah)

ISHITRENE ODLUKE

U jednom trenutku, kad sam poeo ponovno prebirati po stvarima, priinilo mi se da pouzdano znam vrijeme, ime, podrijetlo predmeta koje dotiem. Tog mi se istog trenutka priinilo kako su ti predmeti postali neovisni o meni. Ali, tog sam istog trenutka osjetio kako i sm postajem neovisan od predodbi to ih imam o sebi. U iznenada prekinutom snu uao si u lift koji se zatim otkvaio i poeo kliziti. Rekao je, govorei ni sam ne znajui zato, u drugom licu znanac mislei pri tom na san to ga je on imao. Sada vie nemam tog sna, pomislio sam, prisvajajui ga. Ili bolje. izvan sam lifta i ne tie me se to se zbiva s onim bivim. Iznenada prepoznajem udan nain kojim rijei odvajam od rijei i uviam kako se intonacijom poinjem razlikovati. Onda, kad iznova izgovaram reenicu, javlja se potreba za nedokuivim, za upravo otuenim stvarima, i nain to sam ga netom uoio kao razliku, iezava, postaje klizak, neuhvatljiv. Reenicu treba izdvojiti od ostalih: tada ona dobiva neku umjetnu teinu, privid samostalnog znaenja. Malo dalje od sebe primjeujem prizor koji se lako moe opisati kao: ena pripaljuje cigaretu ekajui zeleno svjetlo na semaforu. Ali, iz opisanog su prizora iskljueni: automobil u kojemu se ena nalazi, nain koji upalja pribliava cigareti, sivkasto-crvena Missoni maja u zelenom automobilu. Zatim: iste boje jednom viene na slici Ernsta Ludwiga Kirchnera. Zatim: lice koje neodoljivo podsjea na lice Barbare Sukowe. Zatim: tok asocijacija koji uvijek izaziva

divljenje u Malteovim zapisima. Zatim: ritam kojim izmijenjena svjetla na semaforu uzrokuju gibanja automobila, pjeaka. Zatim: stvari koje su se neko nazivale pouzdanima, a sada su stvari zauvijek naputene bez osjeaja gubitka, bez saaljenja.

Tupo, bezizraajno kretanja koje ne pomie vrijeme. Rijei koje poinje itati s usana nainom kojim to ine gluhonijemi. Jutros mi je otpala potpetica s desne cipele, rekla je ena, te me zvuk, to ga stvaram koraajui, dovodi do ludila. Izlozi u Maximilianstrasse prestaju naliiti izlozima, pomislio sam, uhvativi u trenutku izraz lica jednog prolaznika dajui ga lutki u izlogu odjevenoj u bijelo. Budunost nema trajanja, ona ne nalii vanjskom svijetu to ga razabirem u samo jednom dijeliu sekunde kojim pogled usmjeravam prema dolje kako bih zaobiao lokvu gotovo sasvim bistre vode. Misao na budunost, te korak kojim se nastoji izmijeniti smjer kretanja, poprimaju osobine tek steenog. Tek steenog, ali sigurnog. Suprotno tome: razgovor to sam ga sino sluao za susjednim stolom u restaurantu odakle su vrcale netom nauene fraze na tuem jeziku. Ich mochte sagen... Dio reenice kojom se eli prikriti nesigurnost. Nepoznata igraka koja se samo gleda, koja se ne hvata s dvije ruke, koja se jo ne poznaje kao predmet, kao fizika injenica. Rije je samo o tobonjem, rije je o jo neiskuanom. Pomisao na to izaziva neku vrst saaljenja.

Stvari, kojih sam se tako lako oslobodio, kao i predodbe koju sam imao o sebi, ne izazivaju samilost. Ali taj gubitak ne pobuuje niti radoznalost. Bilo bi korisno postaviti natpis:

Panja! Uurbano razumijevanje! Treba se kloniti!

U izlogu turistike agencije plakat-fotografija: DOLOMITEN. Sonnenuntergang bei den Drei Zinnen. Lavaredo. 3003 m to podsjea na razglednicu poslanu iz Santa Croce del Lago prolog ljeta na kojoj je isti motiv popraen tekstom na poleini. Sebe odjednom poinjem shvaati kao lice kojemu je upuena razglednica, ali isto tako i kao lice koje je netom vidjelo plakat prepoznavi u njemu neto odavno poznato. Mali procijep koji dijeli ta dva lica poprima osobine upravo izabranog, upravo steenog. Izmeu dva koraka netko je povikao na dijete koje se uputilo prema ulazu u robni magazin. Netko je, drugi, izvadio ealj iz gornjeg depa sakoa i, pribliivi se izlogu, poeo dotjerivati podue zaliske. Dva banalna fragmenta koja mijenjaju svijet. : dvije krajnosti koje ne protuslove: : dvije radnje kojima daje osobine izopaenosti: : dva djelika duboke tipiziranosti: i dvije samostalne sile koje su te sapele svojom upljom beznaajnou.

Onda se jedna ruka pribliava vratu i prsti lako dodiruju kou. Gesta puna mekopute njenosti, nijemog erotskog naboja koji se eli podijeliti. Razmaknute usne dotiu ono mjesto to su ga prsti netom milovali i vrak vlanog jezika izaziva osjeaj nenadane pohote koja prozuji cijelim tijelom. COITO, ERGO SUM bio je grafiti citiran u jednoj knjizi. Strast, silovita prisjeanja, kratkotrajni trzaji, ponekad davanja bez nade i proturjeja, ponekad pamenje puno naprslina, klizava svijest o prisutnosti,nikad hinjena radost, nikad tobonja elja. Stanje ukoenosti, kristalno jasnih slika u kojima neprestano netko drugi mjeri vrijeme, gdje izmeu jedne i druge slike,

kao u kaleidoskopu, postoji jasno uoljiva distanca. I stvari postaju zaista bive. Mirno tijelo puno odsutne zebnje, neiskuana strategija, neto to podsjea na iskidanu fotografiju koju kriom slaemo bez predodbe o ishodu.

Napokon, kaem napokon... Bez neke drukije, dublje primisli, pa sporo, veoma sporo sputanje onih kapaka ispod kojih se razmnoavaju neobino zbijena, kratkotrajna prisjeanja. Ritmiki se zatim pravilno izmjenjuju stanja zebnje, vjere u bezumnu radost koja se nalazi samo u literaturi, uklijeteni pokreti, pribojavanja, strah od neposrednog, duboki promaaj koji kuca na vrata, izopaena poslunost, silovito odvajanje koje prozuji u tren oka, bolesna ovisnost, panina bojazan od sada i nikad vie, pritegnuta stanja koja tjeraju na izvrenje obaveza, neeljena svijest o vremenu koje se identificira s radom srca, nagovjetaj da negdje postoji netko tko e te nadomjestiti kad za to doe as, kad vjerojatna mogunost postane sasvim izvjesna nemogunost, zbroj zabluda kad postane ope mjesto, pozitivno i negativno kad se uzimaju proizvoljno, posebnost izigrana ansa, nametnuto stanje kad se podnosi bez imalo elje za izmjenom, prohtjevi kad se izjednae s nudom, udnje s obiajima, u sugovorniku kad se poinju mrziti vlastiti nedostaci, okrutnost kad postane iskuana vrijednost, svijest o sebi kad se moe ieprkati noktom, sluajan neuspjeh kad se doivljava kao kazna, osobni nazor kad postane opom normom, zbilja stanje vjeite pripravnosti, a strast neto to se dariva u obrocima. Spokojno nadiru reenice, kao: Mirno, duo moja, mirno... Ili: Ja sam.

Ili: Ostanimo jo. Ili: Trebalo bi. To izaziva ganue, neku vrst ganua i pobuuje obeshrabrujui nain razmiljanja koji esto granii s tupim predavanjem, malaksalou, bezizlaznim kretanjem u kojemu je samo vjerojatnost mogua i stvarna. Razotkriva se zatim beciljnost svih ranijih povoda, pokuaja da se stanje stvari dovede u prividan red, da se izmigolji iz kaosa, da se kradomice prikrije osjeaj vlastite glupavosti.

Kad se otvore oi, tad prizori dobivaju novootkrivenu teinu, pa tutnje, privueni sjeanjem poinju zraiti bez ostatka, doimaju se neobino trajnima. Male iskriave svjetiljke unose red, bistri spokoj u nerazgovjetnu pusto. Prihvaa se sve s uenjem. Vlastito trajanje iskljueno je iz opeg kretanja. Ne postoji uvijek, ne postoji nikada. Jednim e se pokretom smiriti razlike i onda se spokojno usidriti, uuriti izmeu subjekta i objekta u reenici, postati nalik vezniku, ne ba sasvim neohodnom spletu zabluda. Trenutno me nijedan drugi oblik ne moe zadovoljiti kao ovaj to sam ga nenadano otkrio. Pomisao na promaaj, podjednako mi je strana kao i elja za uspjehom. Te prihvaene krhotine daju mojem trajanju jedan potpuno nov smisao: ivotne funkcije grabe jednim zahvatom sve o to se i ovla oeu. Jezik se poinje osjeati, imati u trenucima neprestanog naviranja, buenja. Jezik koji tee nesputano, koji klizi po povrini. Koji hvata prostor sasvim lagano, koji bez imalo otpora otima vrijeme to prolazi. Koji sve uzima bez vidljive sile. Koji gospodari situacijom.

(Ime)

OBINE STVARI

"u stanju da budem nitko i prazan i smijean..." Henri Michaux

Vrijeme koje se okrenulo u prijetnju - Vrijeme koje je postalo neopozivo - Vrijeme koje se nazivalo: Ja odlazim - Vrijeme koje je jo znalo iznuditi Vrijeme koje urei ostaje nepomino - Vrijeme u kojem se moe rei: to dalje? Vrijeme koje se sputa u ruku i zatim hvata kao predmet. Vrijeme - to misliti o njemu? Kad se ruka stavlja na elo - Kad se gleda pred sebe tupo, obeshrabrujue - Kad se uti i razumije do tanina - Kad se, uzmaknuvi ustranu, uoi posljednji dah koji je upravo posustao - Kad se smrkne i iznenada prepozna dosljednost - Kad se oslukuje jecanje i pouzdano zna da je to neto vlastito - Kad se stranac strancu povjerava bez ustezanja - Kad se ugleda nekog tko zariva glavu u ake - Kad se, zatim, svojoj glavi daju netom viene osobine Kad se u poviku "Ja sam" otkrije bestidnost - Kad se ravnodunost skrutne u neprobojnu ljusku - Kad se, zatim... to zatim? Ustane sa stolice, uini svega dva koraka i u tom pomaku otkrije vrijeme to je isteklo. Zatim, iz osjeaja straha, zastane ukoeno. Kad se, zatim, na stolu ugleda muhu koja svojim hodom ocrtava obris alice ranije ispijenog aja, a upravo vieno izgovara u pluskvamperfektu.

Stvari se ukazuju kao besprijekorna bia ispunjena prazninom. Prazninom koja boli, koja se svaki as moe doivjeti kao tuga, a hodanje po sobi samo kao izazov. I tako se prie o neijoj nesrei neprimjetno usaglaavaju s vlastitim pomacima. Rastvorenih se oiju gleda ravno pred sebe. Tu prozor odvlai u beskraj i kue se vide kao pravocrtno

nizanje besmislenih pitanja. Dobro poznata nesigurnost imenuje se glupou, kukavilukom punim podsmjeljivosti. Netko je ulicu preao - potpuno neujno - a iznenadni zvuk to dopire negdje iza lea postaje gotovo potresan. Pitanja puna samoljubivosti, nepristajanja na diobu, neodlaganja za budunost. Gutanje pljuvake postaje jedini nadraaj s okusom vitalnosti, neka vrst zakrljalog bodrenja i jedva mogue poude. Osjeati se vjeno u prolazu potiskujui tjeskobu koju jo nitko nije prepoznao. vrsto prianjajui o potpuno proizvoljno uporite: odakle se moe glasno kriknuti, gdje se vrijeme mjeri dodirima. Suilo za kosu, telefon, hladnjak, polica s knjigama postaju predmeti koji klize iz prezenta u perfekt. Istodobno su i nadomjestak za neto to je mogue imenovati s "ja sam ovdje" i "bio sam otiao...".

Ruka se shvaa kao netom izraslo ticalo. Izdvojeno u kadru poprima osobine nametnute rtve prema kojoj se ne gaji nikakva suut, koju krajnje povrnim pogledom uvlaimo u zalihe pamenja. I tu ostaje. Kao jednom odreen pojam - "nametnute rtve". Vrkom prstiju prelazi se povrinom stola. Daleko na cesti iz jedne kretnje nadlakticom i ramenom prepoznaje se djevojka koja e odmah zatim ieznuti s vidika. Ali onaj njezin veoma lijepi pokret signalizirao je ime i sve to se pod tim podrazumijeva. Malo kasnije netko je povikao, netko posrnuo zakoraivi na stepenicu kunog ulaza. Vieno se posvaja za vjenost. Zatim sistematino unosi u formular

naslovljen sasvim obino - OAJ. Prema tom se osjeaju odnosi gotovo ritualno: revnosno ga obogaujemo sve novijim i novijim senzacijama, neprikrivenim pojavama koje dotiu tijelo izuzetno izotrenih osjetila. Osjeaj odnjegovan na dosadi - sada ve potpuno preciznih simptoma. Zakoraknuo bih, pa se vratio, pa iznova krenuo korak-dva naprijed, pa onda opet stao. I tako u nedogled. Pri tom osjeao kako se vlastita nesrea stjenjuje ispod vrstog i neprobojnog sloja - kristalno prozirnog tako da se gustoa koju skriva ukazuje kao ista praznina.

("Ime")

NASLOV: IZOSTAVLJEN

Tvoje lijepo pisanje ide mi polako na ivce, rekao je. Reenica se nadovezuje na reenicu, a rijei poinju naliiti vojsci spasa. Posjedni Ljepotu sebi na koljena. Ne uvia li da je gorka? Neko, ah neko!.... koje li tromosti u tom izobilju, neke samoive, gotovo podle lakoe kojom se kae sve to se namjerava rei. Iznenadne prevare, elje da se odstupi, u mislima kad se sluajno poinju rojiti slike, jo uskomeane kad ih poinjemo buncati, kad se doimaju nezgrapne izazivajui svrab. Gledam kroz prozor hvatajui se za rame - (gesta puna autoerotinosti) i prizor teko da se moe imenovati. Uhvatiti stanje, rez meu krikama koje promiu, i to stanje, to to je, ustvari, neuhvatljivo uiniti dostupnim. Dostupnim meni? Tebi koji pita? Ne znam, ne tie me se, kae, i nastojim barem ovo resko nijekanje zadrati za sebe, ne dozvoliti da izmakne. Konano, prostor izmeu nas nastanjen je ipak rijeima na koje polaem pravo. Rijeima koje vidim kako blistaju. Potrebno je tek skinuti ih s obzora. Rijei, te rijei... Sve to klizi osloboeno je elje za otporom, barem prividne elje, sve to je bespomono skloniti ustranu, jednostavno prepustiti sili tee.

Na zelenoj visoravni samo pasatiri okrueni stadom. Slika zamjenjuje sliku, bez zvuka, u tiini nalik iznenadnom buenju u rano jutro. To stanje svijesti koje traje nepoznato dugo, to stanje koje je izmeu. Ruka e zatim okrenuti stranicu, netko se poeti sjeati.

Kao iz istraha prelazim u drugo vrijeme: nepouzdani futur koji me liava rijei kao to je, na primjer, neko. Neiskuano stanje svijesti, stvari u gluhom vihoru koji nudi neko priglupo nadanje, koji dolazi bez zastajkivanja. Osvre se i primjeuje udaljenost izmeu dva predmeta. zatim tu udaljenost imenuje vremenom to protjee. eli se ovdje utisnuti, usidriti, nai malo sklonite kao da su te iskrivljene starudije ikakav zalog, kao da e ti itko zajamiti pojtajno ueni uas. Netko je pred vratima zastao, teko diui hvatao se za srce. Ispod potplata poveih cipela kripao je pijesak i taj zvuk, ukoliko se pojaa, moe doivjeti kao savrenu okrutnost. Netko izbacuje tene fraze kojima druge nastoji obmanuti, sebi pribaviti osjeaj sigurnosti; danas, dakle, prolazi danas!... ispunjavam dunosti koje su mi nametnute. Slika ponovno zamjenjuje sliku: na zelenoj su visoravni sada dva djeaka. Jedan lei nalaken, drugi iza njega sjedi zagledan u daljinu; u pozadini bljetavo bijeli vrhovi grebenastog stijenja Ferien in Tirol Heinricha von Kralik-Meyerswaldena. Ali bilo je krajnje jednostavno poistovetiti ovu sliku s vienim: bezvremeno i cjelovito, ne uje se ni glaska. To je upravo stanje koje mrvi predmet ispred oka i slika postaje teno, brzo, letimino prisjeanje. I to zatim? I to zatim? Otvaram usta kao da u kriknuti. Netko apue: u nijemom filmu nema glasa. Ba kao ni u iznenada prekinutom snu. Tek uenje, grimase to zamjenjuju rijei. I to onda traje tek neznatno, tek da posegne za neko vienom slikom koja se toboe pojavila. Ali koja napinje pamenje, koja izopaenost izvre u krepost,

dosadu u radoznalost.

(Ime)

L E T I M I C E

uo sam kako je netko rekao: Sve se deava kao da je kretanje. Iznenada sam osjetio veliko nestrpljenje, elju da se zaustavim, da se istrgnem iz ove reenice koju sam doivljavao kao prostor to mi je nametnut, a koji me svojom nedoreenou drai, izaziva i odbija. Sve se ne deava kao kretanje, ve tek da je. Upravo to nejasno kao da je odvlai u krajnost koja se dostie. Skreui pogled ustranu nastojim odstupiti iz reenice, rei joj neko neodluno ne dok istodobno jasno vidim granice vlastita hoda, snagu koja otvara, nepoznati cilj kojemu se plutajui stremi. Zastanem oekujui neke druge rijei, neke nepoznate stvari koje se pojavljuju iznenada i koje trebaju poprimiti izgled pun sranosti. Umjesto toga tek povran pogled u koji uviru klizavi trenuci, u kojemu sve poprima svojstvo varljive zamke, opsjenarskog zagrljaja, gdje sve poinje naliiti na nestvarnost praznine. Kao da se sve samo ukazuje, kao da dolazi ispod sjen koje prikrivaju lice. Potrebna je tek brutalna sila koja e izmeu rijei i rijei, izmeu stvari i stvari, izmeu trenutka i trenutka utisnuti neku predusretljivu prisnost, elju bez oslonca, slatkou brbljavosti. Izmeu dva lista struji zrak. Netko uskae u razgovor elei svojom upadicom izmijeniti njegov tok. Netko drugi nedvosmislenom kretnjom upozorava na opasnost. Upravo vienom pridaju se izuzetna svojstva, svojstva koja pomiruju vrijeme, svojstva kratkotrajne suglasnosti.

U elji da se oslobodim reenice koja mi se tako snano nametnula, osjeam da se sve vie za nju veem.

Vlastito disanje postaje tek dijelom ovog izuzetnog stanja. Pogled na kronju savreno se uklapa u kao da je kretanje. Nikakvih jasnih glasova izvana. S vremena na vrijeme zvuk automobila, kripa stola kad se na nj nalakti, zvuk stolice koja se pomie po podu, i sve to ostavlja dojam unaprijed smiljenog, unaprijed sraunatog ime se tek eli izmigoljiti u eljenu prazninu. Negdje proitana reenica, koja sada iskrsava sasvim nenadano, samo oteava pokuaj bijega. Dio reenice glasi: ... nemati vie oslonca u ivotu i biti osloboen samog sebe. Kada je prvi puta proitana? Kada je zadobila teinu koju sada nosi? Tko ju je prije ve proitao i je li ikada zraila tako oporom estinom?

Onda se otvaraju vrata, netko ulazi nosei sa sobom itav niz potpuno novih okolnosti i, umjesto potrebne utnje, prua izbor: hvatati se upravo izreenih rijei, ili ih uklopiti u one koje postaju morom. I kada se shvati da izbora, ustvari, i nema, preostaje jedino da se mirno slua udei se pri tom kako je malo potrebno da se rijeima nadomjesti sasvim oita odsutnost. I tako, jo koliko dana? Ni pitanje, ni odgovor. Ni tu, ni tamo.

Vani vjetar jedva pomie granje. na kolor fotografiji rascvala voka u prednjem planu, kronje skoene udesno. U dnu tijesno skupljene kue s tornjem i jo dalje visoko brdo prekriveno snijegom. Na radiju netko govori birajui krupne rijei kojima ne uspijeva prikriti besramnu la. I zatim? I zatim netko skida eir, odlae ga na plianu stolicu, netko ponavlja kako molim?, netko drugi hropui kalje drei se dlanom za elo. Ustajem od stola prije nego to u napisati

Vrijeme, koje polako odvlai u vrtnju punu zebnje, nesigurne sree koja se nikada ne otvara do kraja, koja ostaje tek u natuknicama. Potpuno bijel oblak promie iza kroanja, zastori se pomiu sasvim lagano, dolje na puteljku ena objanjava neto djetetu koje stoji ivotinjski posluno. Tek malo kasnije ono e neobuzdano kriati lamatajui rukama, ena e ustuknuti, vrata se iznenada zatvoriti, pepeljara moe svaki as pasti na pod, netko iznenada moe umrijeti, netko pomisliti da je spaen. I sve, sve se deava kao kretanje u kojemu je sve potpuno, u kojemu se pomaci sabiru u neku uzvienu toku sretan san.

(Ime)

STANJA, ODNOSI...

Mogao bih ve imenovati to stanje koje je dolo tako iznenada, tako neoekivano lako. Munina, gaenje, sasvim bezumni strah, estoko opiranje svemu to dolazi sa strane sa eljom da se nametne... kao da je poelo otjecati iz mene otkrivi prethodno sitnu naprslinu, neko nepoznato mjesto kojemu se odjednom pridaje posebno znaenje. Nesposobnost da se reenica iskae cjelovito, da se ugledano ve moe kazati - sve se to polako runi, zamilja kao pijesak to u tankim nizovima prolazi izmeu prstiju. U sebi izreene pogrde, psovke upuene bliskim ili potpuno anonimnim licima koja su se uoavala samo kao lica: bez teine, bez trajanja; lica koja upravo gube svoja imena; lica zaboravljene stvari. Netko govori o smrti blinjega nainom koji odaje olakanje. Netko primljenu obavijest jedva da je zapamtio. Netko postaje upravo svjestan da su mu izbrojani dani. Biraju se rijei poput novanica koje se pruaju blagajnici na izlazu iz samoposluge: rijei koje ne oznaavaju predmete, ve rutinsku radnju bez stvarnog sudjelovanja. Radnju potpuno nedefiniranih odnosa. Ono to je pri tom zaista vano, ostavlja se nedirnuto u sebi: postaje vremenom beskorisno, postaje neeljeni viak, ak tegoda koja se ipak mora nositi dalje.

Noas sam se iznenada probudio i osjeao kao netko drugi. Strah, mora, uas koji ritualno postavlja na posebno odabrano mjesto... bilo je to zaista osjeanje koje se eli odagnati u prostor drugoga, prostor koji ne elimo dijeliti. Onda se vlastiti doivljaji prebacuju

iz prvog lica jednine u bilo koje drugo. Onda kad se to eli iskazati, kad se nastoji liiti egzistencijalnog balasta, kad se vlastita sudbina pretvara u zamjenjivu robu, kad se, jednostavno, u rijeima vidi jedini izlaz da se iskoi iz vlastite koe koja stjenjuje do bolne neizdrivosti. Ali, odjednom sam poelio otrpjeti to stanje, otrpjeti kao svaku bolest s gotovo dirljivim samopouzdanjem. Moda vjerom da je to neminovan nain koji nam pomae da se osjeamo vie svojima. I to je trajalo i postalo munom navikom. Ustajao sam iz kreveta, poinjao je novi dan koji nije obeavao nita drugo osim da ga treba nekako preivjeti. Bez elje, bez prohtjeva, bez opiranja. Vrijeme je svakog jutra bilo nadmono i nepobjedivo. Svakog se jutra inilo da kia moe pasti svaki tren. Mogla je pasti, ali se uvijek zadravala na prijetnji. I svakog jutra neizdriva bol koja je iz glave tjerala sve, koja se irila i u kratkotrajnim trzajima napinjala lubanju iznutra, postajala teka tako da se mogla osjetiti kao neto ivo prisutno, neto to ima volju, trai smisao, neto to bezuvjetno nastoji gospodariti. I svako jutro ista povraanja, uvijek isti osjeaj da tijelom upravljaju potpuno nejasne sile koje naviru, pa se povuku dajui do znanja da nisu iezle zauvijek. Zatim hodanje, traenje, nenalaenje, bezuspjeno nastojanje da se odagna vrijeme.

Kupovanje novina samo zato da bi se kupile novine koje se odmah zatim bacaju u prvi ko.

Trenutano zadovoljstvo to se moe rei proveo sam deset minuta na klupi u parku.

Svaki se um, svaki glas lijepio za kou i tu ostajao trajno prisutan.

Pomisao na ljubav, na kratke, letimine elje za pranjenjem, izazivala je tek gaenje.

Nita, nita, nita.... otrpjeti to duboko Nita s potpuno bistrom svijeu.

Ne traiti opsjene, varljivu sreu koja golica izvana, iznutra, koja struji krvotokom.

Negdje na klupi sjedi ena i upravo odlae runu torbicu s uzdahom: pomicanje ustranu neeg to se naziva posjedovano. Negdje, malo dalje, starica hoda sa tapom drei u ruci remen o koji je privezan pas. I to se naziva vieno. Ne umiljajmo da smo netko drugi, rekao je netko potpuno nepoznat. I to sam, jednom ranije, zapisao u svoju biljenicu s ponosom. Ponovno iskrsava ta reenica, sada kao istrgnuti komadi novina s oglasima. Negdje, - u Zagrebu? prolazi vrijeme kojemu ne pripadam, a toliko bih ga elio posjedovati. Negdje, - na otocima? uz obalu? u Dalmaciji? ve je procvjetala brnistra iju utu i zagasito zelenu boju osjeam kao jednom vieno. Kao istrgnuto sjeanje, jednom je rekao netko ne trepnuvi okom. Nostalgija nimalo glupa i vrijeme puno sveane kolebljivosti.

(Ime)

M I M O

Otvorio sam vrata i, zastavi na pragu, opazio kako svoje male pomake doivljavam kao neto savreno klisko, neto lieno odluka, lieno pristajanja. Vani je protjecalo vrijeme koje sam sasvim jasno prepoznavao kao gomilice dogaaja, neeg meni stranog, nepoznatog i nedohvatljivog. Ali isto tako i neprieljkivanog. Vieno sam prisvajao tek u odbljescima: bez prohtjeva. Odbljescima upuenim nekom drugom koji bi trebao biti ja, ali to nikako ne moe niti to eli. Nedefinirana svijest o vlastitoj praznini pojavljivala se puna samodopadnosti. Ono ispred, ono to se jasno moglo vidjeti s mojeg praga, bila je tek neeljena daljina, drugi pol jednog istog vremena koje protjee zastajkujui. Jedan kratak trzaj dovoljan je da glatka opna stvarnog naprsne, a iz finih pukotina da nahrupi strah taj jedini pravi osjeaj koji povezuje vieno s onim koji vidi. Ali ne: nastoji se zadrati mir, nastoji se ne remetiti tako dobro iskonstruiran odnos pun dubokog nepripadanja. Okreem se i ne vidim nikoga iza sebe kome bi bile upuene ljeskave krhotine koje mi prolaze kroz oi. Netko pokazuje rukom na nekog tko prolazi. Netko se zaustavlja u elji da se nekome obrati i, kad to ne uspije, svom licu nametne izraz priglupe kominosti. Netko, tko samo poskakuje u mjestu, zaklonjen je sluajnom utjehom. Netko, potpuno sluajan, potpuno sluajno otkrije davno prikriveni prezir. Iz nijemog uenja polako izbija zbunjenost. To prije svega. Zatim neoekivana radost to se moe stvarno luiti od izmiljotina.

Zatim sumnja u ispravnost takvog kategoriziranja. Zatim opet panina bojazan da je sce ipak nedokuivo. Onda mirenje, onda tupo predavanje, onda se opna iznova skruuje i stvari postaju daleke, daleke... Dvije zone nalik magnetskim poljima bez snage privlaenja; dva svijeta koja ak niti ne protuslove. Dva bia koja su odavno iskusila vlastitu prolaznost. Dva dogaaja koja se uvijek opredjeljuju za poziciju mimo. Ni povrh, ni nasuprot. Ba tako: biti na poziciji mimo. Ba tako: biti na poziciji mimo To nije iznova napisana reenica. To nije reenica. To je biti mimo svega napisanog. To je biti i nesvjesno etko nepoznat i sebi i drugima. To je reenica neko napisana. To je samo reenica. I to je, i to bi bilo, moda, tek ono to se navikava razlikovati. Izdvojeno u okviru vrata. Izdvojeno na ulici koja se vidi s vrata. Usredsreeno na svoje male sakupljake strasti koje netko imenuje stvarima to teku kroz vrijeme. Stvarima koje bi se migle mimoii. Stvarima koje se polako tope, koje se bez sjeanja uvlae u rijei. U rijei pune mirnog pribojavanja.

(Ime)

NAOIGLED

Sjedim ovdje i znam: ove stvari to ih gledam uvlae se u mene poput straha. Rua je u zelenoj ai, djevojica, koja je maloas poskakivala, dri ue i bezglasno pomie usne. Mrvice eera na tanjuriu, opuak, kamenii uspomene s ljetovanja... to od sveg toga prerasta u mrnju? Jutros sam jo uio voljeti vjerujui kako stvarima dajem privid potpunosti. Moje hladno postojanje sada je samo krhka opna to me izdvaja iz okoline. Vidjeti sebe ne znai podijeliti prazninu s nekim tko se sluajno naginje nad stol, tko nepokretno zuri u nedotaknuto nita, tko iz progonjenog postaje progonitelj. Htio bih se zaloiti za neto, osjetiti vrijeme koje nije tek boleivo gaenje. Moda me sada vie i nema u pogledu drugog, moda upravo iezavam poput krila galeba s razglednice koja neproitana lei na stolu. Negdje nasuprot daju se poljupci koji nedvosmisleno pozivaju na izgaranje, na predaju bez ustezanja, bez zapamenog uloga. Bio sam drveni tornji na naslonu stolice. Tanjur s nagnjilim voe. Bio sam disk koji je probijao upljinu prostora. Stoga sve mogu motriti mirno, ne osjeati pri tom tvrdou vlastita pogleda. Bio sam stvari koje izgovaraju neka trea lica, zapamene slike koje naoigled mijenjaju svoje obrise,

njeni drhtaj na godnjoj usni ene. Sada mirno nabrajam to to sam neko bio ni najmanje zaokupljen vlastitim nasljeem. Sada sam neija ila kucavica to poput amajlije blijeti s bijele plohe: primitivna naprava koja neeljeno preobraava u neku vrst zatitne aure, a udnju u jedva ujno doaptavanje. Boli me vlastita odsutnost. Nisam li to ve jednom rekao? Nisam li ve zaloio ovo vrijeme koje mi neprimjetno izmie iz oiju, iz grla, ispod nokta. ini mi se da tek sada shvaam: ljudska samoa nema nita osim vlastite slobode. I to je, dakle, ono tiho zujanje to dopire iz daljine traei i najsitniju esticu u zraku da bi postalo glasom, zatim govorom, zatim jasno artikuliranom reenicom. Prie su odavno dokrajile svaku uspomenu.

(Toka bijega)

DRUGDJE

Nijeme stvari! Tko je govorio o njima? Tko ih je natapao enjom, tko ih je prezirao vie od mene! Bile su mi isprva strane, nisam im nalazio znaenja, inile su se tako beskorisne. Kao da su nahrupile iz nekog tueg vremena. Osipale su se i pri najmanjem dodiru naliile zaboravljenom, nestalom strahu koji je gmizao po njihovoj koi i ja sam onda osjeao svrab. Boljelo me je do neizdrivosti. Moja bi se ovisnost o njima mogla svakako tumaiti. Nita nisam poduzimao da se toga liim, da izaem na svjetlo dana osloboen i siguran. Bio sam vrsto uvjeren da sve to inim, inim za svoje dobro. To prije svega. Ali dio te dobrote osjeao sam da dijelim, da je rasipam okolo poput zraka, poput tjelesne topline koja se osjea pri neposrednom dodiru. Znojio sam se i tresao kao u groznici kad bih osjetio sluajnu ravnodunost. Dogaale su se promjene koje nisam mogao tumaiti drukije osim kao splanjavanje zanosa. Terapija je bila u vjeri, nadi kako sve nije niti moe biti jedina ansa. Sjedim bosonog na pragu, nonim prstima pomiem kamike to su ovdje ostali nakon popodnevne oluje. Negdje leti muha i ujem njeno zujanje. Stolica, neproitane novine, knjige otvorene na sluajno odabranoj stranici koja se nikad nije itala vie od polovice, limenke porazbacane po stolu i plastine ae s davno osuenim kapljicama. U susjedstvu je zvonio telefon, na nebu su se skupljali oblaci i zakrilili zvijezde koje sam samo malo ranije vidio kao zbroj bljeskavih zrnaca.

Ne traim izlaz, ne eznem za nekim sirovim osjeajem iji bi me nedostatak nekad ispunjavao oajem. Hvatam se za rebra i osjeam potpuno stanjenu kou koja je zatvarala beskrajnu upljinu. Mogao bih otii do drugog dijela sobe, uputiti se prema spavaonici ili vratima koja vode na stubite. Mogao bih otvoriti vrata i kriknuti. Mogao bih u pomaku, u kriku, u umu vode iz zahodskog kotlia prepoznati znamenja koja se nazivaju udesnima. Mogao bih. Televizor je svijetlio blijedom zrnastom svjetlou, a um to je iz njega dolazio osjeao sam rascjepkanim. udei se rijei koju sam pronaao, svukao sam se. Potpuno gol sjeo sam na stolicu, zatim ispruenom nogom nastojao pomaknuti televizor pomiljajui na Taxi-driver. Srce mi je tuklo kao pri oprotaju, elio sam vikati, zatim sam se uputio do telefona i ne podigavi slualicu okrenuo po koji put ve dobro poznati broj. mirio sam upijajui mirise, zvukove to dopiru iz daleka. Slike su se poele javljati dopunjene utanjem. Izgovarao sam poetak molitve i nikako se nisam mogao sjetiti ostalih reenica. Kao sipa, kao visoko stablo, kao toranj jednom gdje? kada? viene crkve, kao zrnce netom ohlaenog olova koje se hvata s dva vrka prstiju. Kao zebnja, porculanska lutka, istegnuta tetiva na nozi, uarena kruna koju stavljaju svrgnutom kralju na glavu. Nepomini lik, to sam ga vidio u

jureem vlaku i pomiljao na ubojstvo, sada se strmoglavljuje niz padinu. Tijesno je. U podrumu je polumrak, a naslagana je drva ispilio ovjek koji je roen gluhonijem. Netko je izvadio au iz kuhinjskog ormara, netko se ispruio na krevetu uivajui u svojim tjelesnim sokovima. Netko je primijetio kako svanjuje dok je nadlanicom trljao oi, a vlak je klizio. U daljini su se vidjela gotovo sasvim gola brda i otri mlazovi vode koja je padala s visine postajui vodopad. Mali pravokutnici ispod bili su uredno obraeni vrtovi i vinogradi. I to se onda prepoznavalo kao vicarska. Ja ne spavam. Osjeam svoje noge, svoj trbuh i ruke koje ga obavijaju. Ja sam mala ivotinja koja je ispala iz kaveza. Nebo je crno, crno... Moje su oi smee i lijepe dok nepomino zure ispred, dok munjevito izbacuju poglede pune ispitivake elje. Okus u ustimami je gorak, a usne crne kao otrovne bobice. to ja to vidim? to osjeam? Nisam raspoznavao stvari. Nikoga nisam gurnuo s litice, nikome nisam govorio o simptomima bezizlaznog oaja, niemu nisam traio uzroke, potiskivao sam zapameno duboko u sebe. Iz straha, iz ravnodunosti putao sam da sve to buja, zatim nastojao sve pretvoriti u beskrajno tanano tkanje koje je vijorilo na otrom vjetru. Vidio sam. uo sam. Vidim i ujem.

Svoje tijelo prepoznajem u dirljivoj snazi, krhkoj ljepoti koja zrai kroz iskidane obrise. Zatim to nazivam znakovima raspoznavanja, signalima koji upozoravaju: Panja! Nepostojanost! Neije ruke uzimaju no, reu ukastu veknu kruha na tanke nite; slau to zatim u koaricu. Kruh je boja dobrota. Njegove se mrvice ne bacaju po podu ve ih se paljivo skuplja i daruje pticama. I ptice nebeske nisu nita drugo nego due umrlih koje blude kozmosom traei nadomjestak za prokockanu sreu. Otvorio sam vrata hladnjaka i svjetlost zbog hladnoe nazivam plaviastom. Jogurt je takoer boja hrana utisnuta u male bijele aice. Srem tu hranu, tu beskrajnu dareljivost koju ne mogu razumjeti. Ispred kue proao je automobil i farovima isjekao sobu na krike, tako da prostor doivljavam kao skuenost, kao neizrecivu tjeskobu koju bih ugurao u jantar i tako preobrazio u opipljivu vjenost. Mrak je natopljen beutnim uenjem; iziritiran postaje gotovo zlokoban. Pesnica, teina lica, srce koje tue u odsjajima... xe tutto un cazzo! Likovi s reklama, pjesmice koje garantiraju Sreu, Ljepotu, Najbolje polako sve prerasta u odjek koji jo mogu dohvatiti. Bez uenja, bez iluzija preputam se rijeima koje e me na kraju progutati.

(Toka bijega)

PISMO

Malo je nedostajalo pa da prva rije koju elim napisati bude neko. Takvim pomakom u neodreenu prolost mogao bih lako pogrijeiti. Ostati bez pokreta, osloboen onog pucketanja trenutaka koji tijela ispunjavaju toplom strpljivou. Bez blaenog smijeka to dozrijeva polagano. Koji tlapnju obre u glatku ljepotu. Koji se moe posrkati s usana, zatim usisati kao utvaru to daruje neki drugi ishod. Kasno je. Od prozora do vrata samo je nekoliko koraka. Kad zastanem, obuzima me panika, osjeam kako nadire prazno vrijeme: s poda, kroz pukotine zida u uglovima, kako se poinju rojiti greke kojih ranije nisam bio svjestan. Pri pomisli na proputeno, hvata me drhtavica. to osjeam? to pruam? to mogu primiti? Piem svojim tijelom, rekoh. Biti bez obzira, lagano cupkajui osvajati prazninu. Napokon, zamahnuo sam glavom, napokon, mogu se prisjeati. Nisam povikao, nisam uzdahnuo, nisam rukama mahao. Sjedio sam. Tupo zurei nastojao sam dohvatiti preostale sitnice. Pisai stol shvaao sam kao stroj za brisanje zaborava, a fini sloj praine na njemu kao otisak vremena. S jedne fotografije dopire klicanje, razdraganost uhvaena u prolazu. Hou ukrotiti ono to bi se moglo nazvati nedokuivim,

zatim to pretopiti u pismo oekivano, primljeno, zametnuto, zauvijek izgubljeno.

to eka? povikah, ini mi se, zaprepateno. U zgodnom trenutku mogu poskoiti, tijelo imikati kao krpu i zauvijek biti lien elje. Erotizirajue estice to su nas dijelile i spajale sada su tek talog koji nam moe iskliznuti zauvijek. Hoe li? Mogao bih se ponovno uputiti do prozora, u granama prepoznati istu onu agresiju koja je zraila s koe to sam je neko milovao, koe koje se sada jedva sjeam. Ne mogu spavati. Gledati, gledati nijemo, bez rijei ostati, bez uenja. Oslukivati zvukove koji ne predstavljaju savreno nita. Da su barem rijei, da ih mogu prisvojiti, usisati u svoje tijelo i onda spokojno odolijevati nespretnostima. Dok udaram u tipke, osjeam besciljno vrludanje u vrcima prstiju. Piem li zaista svojim tijelom? Ili je to enja to izbija van, pohotljivo traei mjesto na stranici papira? Ili je to jednostavno Nita, Praznina, Mra. Odluka izmrvljena u sitna zrnca, nerastopljeni kristali eera zalutali na gornjoj usni.

Dohvatio sam kare za papir

i s ukrasnog drveta poeo izrezivati vrhove na listovima. Odjednom sam otkrio beskorisnost koja je preko listova curila u tankim mlazovima postajui samo hrpa praha. Polizat u taj prah, ugurati ga u nosnice, preobraziti se zatim u neto to se njie i na najslabijem vjetru. Uputit u se moda van, prepustiti se nepoznatim nagonima tek navla upisanim u arenicu oka i mirkati traei neku otru pukotinu na obzoru. Ili u ostati za pisaim stolom, s vremena na vrijeme zadrhtati od iznova otkrivenog zadovoljstva, pa glasno uzdahnuvi napisati reenicu koje sam se ranije klonio

Neko, kad sam svaku greku shvaao kao poraz, vjerovao sam kako je voljeti veoma lako.

(Toka bijega)

POMAK, POMACI...

Vani, negdje sasvim blizu, prolazio je netko nepoznat. Moglo ga se uti kako kripi, kako zavija, kako se pribliava precizno odabranom mjestu. Sve je postalo drukije: tama se uvukla u meso istiskujui iz njega slatke glasove. Ljeskava plava svjetlost curila je iz meko stisnutih pesnica. Preobraavala se zatim u pojmove, kao: nadmo, bezoblino, umno-prisutno. Pojmovi su se postupno pretvarali u slike. Slike su postajale dogaaji. Dogaaji glasovi. Glasovi tijela koja ih izgocaraju. Tijela su bila samo usne. Usne su govorile: Sve se deava samo sada. Bio sam samo svijest koja osjea, koja ne uspijeva razlikovati. Bio sam neko posjedovana stvar. Lebdio sam. Okolo, sve to se zbivalo okolo, nisam mogao dohvatiti jer sam stijenjen unutar fino ispredene mree. Tonije stisnut sam u prozirnu opnu iza koje sam mogao tek prislukivati. Rijei su bile bezbrina proizvoljnost. Netko ih je govorio i taj netko bio mi je nedokuiv. Znao sam: rijei nisu upuene meni. Sricao sam ih samo zato da ih zapamtim. Bolove u grlu doivljavao sam kao znakove stigmatizacije. Oajavanje je postalo gotovo primamljivo. ekao sam trenutak kad u nepovezana znaenja moi prevoditi u smislene reenice. Svaki sam trag elio zabiljeiti, strpljivo slagati u neprekinutu nit. mirio sam i elio da se ovo nastavi u beskonanost. U svakoj rijei bio je djeli mene. Svi moji proli dogaaji zbrinuti su jednom za svagda. Ali bilo je to samo prieljkivanje, pokuaj da svoj egoizam podignem

na nezaslueni pijedestal. ponosio sam se sobom. Oboavao sam se. Slutio sam kako se polako izdvajama iz neeljenog, kako postajem bie ispunjeno boanskim mirom, a mir su bile rijei koje su nesputano navirale, koje su se ravnomjerno fiksirale na mojoj koi. Gledao sam u njih i prepoznavao se. Prestao sam se bojati predosjeaja kako u se jednom uguiti od prevelike elje za samopotvrivanjem. Iz malih, skrivenih uglova mog ahurastog obitavalita zraila je nada, pomisao da treba zabiljeiti svaki um, svaku brzu sliku koja se zarije u svijest. Stranice su postale gusto pletivo straha i udnje. Tople brzice presijecale su polje koje se prostiralo u nedogled. Jesam li ptica koja e sve nadletjeti, sve upiti u svoja dva area oka? Mogao sam jo sve vidjeti. Jo mogu imenovati injenice koje e se pretvoriti u prethodnu reenicu. Zemlja se vrti mimo mene. Posjedujem svoje zakone gravitacije, svoju vlastitu putanju, mjesto u izmiljenom poretku stvari. Veer je, ili mi se samo tako ini. Ispruio sam se osjeajui tjelesnu lakou kao nikad ranije. Zvuk vjetra uvlai se u stranice knjige, zatim se skrutne u ljepilu na hrptu, zatim s primjerenom znatieljom pokuavam odgonetnuti gotovo sasvim uobliene prie. Ali, stvari su bile mimo mene. To sam ve ranije osjetio i kad sam se toga iznova sjetio, dolo mi je da zaplaem. Saaljevao sam se ne osjeajui pri tom ni najmanje gaenje. Ljudi se izjednauju sa svojim sjenama i tom se porivu odaju krajnje nesebino. Nisam svoja sjena. Prije da sam glas,

da sam slika, da sam pokret. Znak koji izlazi iz tijela poput sjemene tenosti. Koji oplouje vrijeme dajui nam mogunost da prepoznamo svoju nenapisanu povijest. Zablistajmo, konano, u svojoj krljavoj srei, prepustimo se napastima. Stopimo se prianjajui vrsto jedno uz drugo, gutajui neizreene reenice koje izbijaju iz oiju. Ponos nije sinonim za strast, a strast nikako eljena brutalnost koja brie razlike. Izmrvio sam granice, jedva uoljive razmake koji stvar dijeli od stvari, tijelo od drugog tijela, a rije od rijei. Evo nas, dakle, tu smo. Pomaci se deavaju samo vani, a vani neka netko drugi oslukuje kripu koju sam neko prepoznao kao strah. U krotkim koracima nepoznatih prolaznika nema posebnih elja, nema naih prohtjeva. To su, moda, samo nagovjetaji - preueni, zatajeni, zapeaeni ostavljeni za neku sljedeu reenicu.

(Toka bijega)

INFINITIV

Kad se stvari pomaknu, ostanu samo sjene. utnja iz prinude, hladan zrak. Rekao sam ti da sam rua, daak noi to dopire do nosnica. Rekao sam: stvari, dobro usklaeni odnosi. Rekao sam: sjene, viak ljubavi koja neko bijae tek nepoznata udnja. Mali, nedodirljivi plamenovi dotiu moje srce bez prestanka, bez jasnog razloga. Kao opala latica, kao netko zagledan u krijesnicu mirisne lipanjske noi, kao neujna praznina iza vrsto stisnutih usana. U vlanom pogledu to se uljuljkuju nai slabo prikriveni dokazi, nae jedva jo nade, jedva preutne izdaje. Blaeni dodiri koji su sada tek puko trajanje. Meu sjenama skrivaju se druge sjene. Pomak e lako iznuditi drugi pomak. Ja sam utnja: skrivena slova oblau moje elo.

(Toka bijega)

GLASOVI

Stojei uza zid, mogao sam jo prepoznati uas to se sputa niz stepenice. Rukom zaklanja svijeu, suzdrano se osmjehuje nudei tek sigurnu neizvjesnost. Netko se zatim pomakao. To je disanje koe koja izdrava svu snagu mojeg pogleda. Dotiem rame i zrak se raspruje. Nema obeanja, opreza niti nade. Drugi sam. Onaj koji izranja iz tjeskobe, koji se uvlai u sjeanje.

Znam barem neke stvari: reenicama se odupiremo o djeli naeg zajednikog vremena. Na hod to je put kojemu prinosimo nejasne glasove. kaem: svirajte slae smrt je maestro iz Hrvatske i imam stisnutu pesnicu zarivenu u dep. Imam strah koji me premauje, strah koji skruuje srce. Ide li mu ususuret? To je barem neto to se osjea, to hvatamo dokazujui se. Batrgamo se meu rijeima kao znakovi interpunkcije i ne znaimo gotovo nita. A ipak tako pouzdano obiljeavamo nae zlaano prostranstvo.

Tvoje tijelo je vrt: enja, obeani grob, nebeski mir. Tvoje tijelo je ono to jasno izvikuje: gledaj, to ja jesam. Krhki smo meu stvarima to se rne, osipaju poput pjeana vremena. Gutam tvoju tiinu. Tiinu prevodim u zebnju, zebnju u ruke koje povezuju udaljenosti.

Srce nastanjuju uvijek drugaiji glasovi, a meu njima samo je jedan to opominje: isto beznae. Trajati bez dokaza, opravdavati se u ljepoti drugog, onog koji izdie. Vie smrt. Vie glasnije. Utapamo se u njemu, a on vie Sjaj sam. Rasulo. Moj je pogled onaj to ne posustaje. U meteu pronalazi pojedinano i hucka na njega pse. Kaem: bio sam. Zadrao sam se na tvom licu poput sjene. Nedodirljiv sam. Nou jo ponavljam: bio sam. Isto tako kaem: jesam.

(Toka bijega)

PRIBLIAVANJE

U ruci skrivam toplinu. Tvoje tijelo prebacujem iz dlana u dlan, s uzvienom popustljivou obrem ti kljune kosti. udim se pri tom jasnoi koja me proima. Htio bih to svakako izrei naglas, tako da u rijeima otkrijem tisue i tisue malih lica koja se bespomono ude. U tisuama i tisuama oiju da prepoznam svoju vlastitu energiju, naboj koji bljeti do usijanja i koji me preobraava u novo bie - nalik anelu. Pogled anela ne skriva udnju, ne raspiruje prazninu, iskljuuje aljenje, brie neskladnosti. Pogled anela to je pogled neprestanog rasta. Slobodan sam. Mogu dakle voljeti bez straha i naprezanja. Lice uz lice. Vrat uz vrat. Glagol uz imenicu. Pridjev preuzet iz nekog navla prepoznatog osjeaja. Ruka raspoznaje uenje i preuzima odgovornost: to je ruka koja je samo malo ranije bila predmet za hvatanje, predmet koji se mogao imenovati tek da se nae ako zatreba.

Ne znam jesam li ve rekao: moje tijelo ne uobraava ba nita. Ono se rasplinjuje u utnju: potpuno jasno lui duboku elju od letiminih prohtijeva. Barem je ovaj put tako. Mjerim udaljenosti, ustvari zrak koji nas dijeli i zatim zaj in doivljavam kao oitovanje nakane. Hou i mogu. Hoe i moe. Bez poniznosti, bez snebivanja,

bez iznuenih odluka razmnoavamo se ubrzano ne umanjujui si pri tom tjelesa. Njihova gipkost nalii razlivenom srebru, a ono to je najvanije, jest injenica da se podudarnosti zatiru, pomiu u sretno izabrano prolo vrijeme.

Zamalo da te ne ispustim iz ruku, iz jednog dlana dok te stavljam u drugi. Rekao sam neto potpuno neshvatljivo udei se odakle naviru rijei, odakle iznenadni osjeaj gubitka. Nije vrijeme krivo to je protutnjalo mimo, u tko zna kakve zaturene prostore koje nikada neemo dokuiti. Potpuno je besmisleno brojati izgubljene bliskosti, velike doivljaje. Vlastitu nesposobnost shvaati kao izigranu ansu - jednom zauvijek. Ljubim te. Hou onda prstima hvatati dio po dio tvog tijela. Izdvojiti izabrano u dobro oblikovane hrpice. Rei zatim svakoj od njih: to si ti. Tvoj strah je iezao u upljinu mog oka. Dok te gledam, utiskujem u tebe svoje sitne brige, svoje skrivene elje, njenost svoje due. Svoja zanimanja pretaem iz sadanjosti u budunost, iz prolosti u sadanjost. Gubim li snagu? Prerasta li udnja u aljenje, u bezizlazno kretanje od do?

Skini mi s lica sve to je postalo kruto, to ga pretvara u fino uoblienu prazninu. Nastoj proniknuti u sasvim prepoznatljivo zadovoljstvo koje se namee kao zaklon. Ne iziskuje to mnogo. Evo, mogue je to uiniti sada dok me hvata za rame,

dok me prebacuje iz dlana u dlan, s uzvienom popustljivou dok mi obre kljune kosti. Neka te ne udi jasnoa koja proima. Tako, izreci to naglas. Otkrit e u rijeima tisue i tisue malih lica koja se bespomono ude. U tisuama i tisuama oiju prepoznat e vlastitu energiju, naboj koji bljeti do usijanja i koji nas preobraava u dva potpuno nova bia - nalik anelima.

Izabrali smo odlazak kao luksuz. Kao rad, kao neminovnost. Neto to istodobno obeava i uitak i prijetnju. to tee bez zalaganja, to se vraa samo sretnim sluajem. Tjelesna prepoznavanja ne prerastaju u stvarno zadovoljstvo. Viak samotnosti moe nas sasvim sigurno odbaciti u propast, u neeljenu koloteinu bez obveza, u neto to e nas sasvim sigurno unakaziti, pretvoriti u trone stvari, u trivijalnosti bez elje za uljepavanjem. Ono to razdvaja i sabire zbijeno je u vagone; none vlakove u kojima se sanja vlastita smrt uklijetena za rame, u vrat, u kotanu sr koja se moe posrkati, u krik i naglo boenje, u strah koji se postupno pretvara u utnju. U nekom pokretu, u sasvim izvjesnim reenicama, otkrivaju se fragmenti to pulsiraj