Naslov izvornika Marie Louise Fischer MIT DEN AUGEN DER LIEBE Urednik IVAN KUNCA Likovna oprema IVAN BALA2EVI Marie Louise Fischer MARIE LOUISE FISCHER OIMA LJUBAVI S njemakoga prevela ANA MA2I 1981 OTOKAR KERSOVANI - RIJEKA

32>. 962 - Wigand - izgovori mlada djevojka nestrpljivo i spusti pogled na bijelu kapicu sestre koja je iz najvi eg pretinca malog pisaeg stola upravo izvukla karticu za k artoteku da bi je ispunila. - Wi-gand, s jednostavnim i. - Hvala - ree sestra Karla - a ime? - Gunhild. - Koliko vam je godina? - Devetnaest. - Zanimanje? - Studentica. - Od kojih ste bolesti do sada bolovali? - Ako mislite da li sam ve imala problema s oima.... da. Kao dijete esto sam imal a ko-njunktivitis. Zapi ite to ako vas je volja, mada ne vidim emu sve to! elim zapr avo samo da mi se prepi u naoale. Nato sestra Karla podigne glavu i pogleda Gunhild Wigand. - Mogu shvatiti da vam se sve to ini veoma ... - razmi ljala je o prikladnoj rijei - birokratskim - ree nasmije iv i se - no profesor Bergmeister je tako naredio. Uosta lom, ne zanimaju me samo va e tegobe s oima ve uope sve o va em zdravstvenom stanju. Ko je ste bolesti dosad preboljeli? Gunhild VVigand baci brz pogled na svoj uski sportski runi sat i zabaciv i jednim p okretom smee kovre s ela upita: - Zar je to doista potrebno? Miran pogled sestre Karle nije odavao ljuti-nu, ve tovi e divljenje i neku tihu zavi st. Ah, pomisli, kad bih bar jo jednom mogla biti tako mlada, tako bezbri na i puna za htjeva. - To emo zaas obaviti - rekla je osmjeh-nuv i se - ionako su dvije pacijentice pred vama, gospoice Wigand. to?! Ta ja sam..... majka me je najavila! Jo prije pet dana! A ja sam zakasnila jedva koju minutu. - Znam. Ali na onoj klinici treba biti strpljiv. Ako budete imali sree, ii e br e. Gunhild Wigand uzdahne. - Iz va ih ustiju u bo je u i, sestro! Dakle, to vas ono jo zanima? Ah, da, imala sam o spice, vodene kozice, e e anginu, a pro le su mi godine izvaeni krajnici. Sestra Karla je zapisivala, a onda upita ne podigav i pogled: - Je li to sve? - ao mi je, to je, na alost, sve. Ali, obeajem da u prije nego idui put doem k vama vakako dati da mi izvade barem slijepo crijevo. Dr Norman Hilpert je ve s vrata ekaonice prepoznao svoju iduu pacijenticu jer je pr ije toga bio bacio pogled na karton Gunhild Wigand. Meutim, Gunhild sada nipo to ni je vi e djelovala tako odre ito kao to ju je netom do ivjela sestra Karla, ve gotovo mal o zapla eno. Ustala je naglo i pri la mu, jo prije nego to ju je dr Hilpert pozvao. Kretala se gi pko i ljupko i dr Hilpert ju je s u ivanjem promatrao: vitka, dobro graena mlada dj evojka u svijetloplavim tijesnim hlaama i irokom puloveru, kratko o i ane, tamne, navlas ra upane kose, vrlo svijetli oiju, irom otvorenih kao u kratkovidnih ena koje se trude da svladaju instinktivno mirkanje. Pru io joj je ruku, a ona je po la za njim u ordinaciju u koju je kroz vrlo iroki pro zor ulazilo hladno svjetlo zimskog popodneva.

- No, konano, gospodine profesore - ree Gunhild, ali njezina veselost nije ba zvual a sasvim prirodno. - Mislila sam ve ... Dr Hilpert nije joj dao da zavr i. - Ja nisam profesor - rekao je - ve njegov asistent... dr Norman Hilpert. Pogledala ga svojim iroko otvorenim oima. - To sam mogla misliti - rekla je - vi i ne izgledate kao profesor. On se nasmije i. - No, jo ste ipak u stanju da to uoite? - Naravno! Ta nisam slijepa! - Ali su vam potrebne naoale. - Svakako. Zato sam i do la. - No, da vidimo! Poveo ju je do mjesta za ispitivanje vida, i pokazujui rukom na stolicu za pregle de, ree: - Izvolite sjesti... smjestite se udobno. Po ao je k ormaru s naoalima. - Jeste li ve ranije nosili naoale? - Da - odgovori Gunhild s osjeajem neugode. - Kada? - Kad mi je bilo dvanaest godina. Nisam vi e mogla tono vidjeti na veliku plou. Jo j e gore bilo sa zemljopisnim kartama. Majka me onda odvukla okulisti. Za utjela je. - Ali vi naoale niste nosili? - htio joj je pomoi da nastavi. - Jesam, u poetku. Meutim, nisam se mogla na njih privii. I bila sam presretna kad su se konano razbile. - Aha' razumijem! Dr Hilpert pritegne dr ae naoala za mjerenje i pa ljivo joj ih namjesti. - A kako ste se onda sna li u koli? - Zamolila sam da me stave u prvu klupu. Onda je bilo dobro. Dr Hilpert se smje kao. - No, u svakom sluaju estitam vam to ste se ipak odluili na pregled. - Iskreno govorei... da me majka nije natjerala! Ali u posljednje vrijeme postal o je i meni samoj sve to preglupo. Dodu e, na daljinu nisam nikada dobro vidjela. Ali unatrag nekoliko mjeseci pojavile su se uz to jo i neke udne sjene. - Sjene? Na oba oka? - Samo na lijevom. Smatrate li da sam oko suvi e naprezala? Morala sam prilino uiti za maturu. - Ne, ne mislim da bi to moglo biti razlogom. Dr Hilpert stavi u naoale pred lij evo oko tamnu ploicu, a pred desno konkavno sferno staklo. Zatim poka e na plou za ispitivan je koja se nalazila na udaljenosti od pet metara. - itajte sada! - E - rekla je brzo. - Vrlo dobro! - C, B! - Izvrsno! Dalje! - I tu je kraj - ree Gunhild Wigand i slegne rezignirano ramenima. - Ne smeta. Zapoeo sam najslabijim staklom. Samo as, odmah e biti bolje. Dr Hilpert je morao jo pet puta mijenjati stakla pred desnim okom Gunhild Wigand. - Tako, sada je dobro - rekla je napokon -TPCTZBDEFO! - Vrlo dobro. A ovaj red ispod toga? Gunhild se trudila. - Sve je..... jo malo iskrivljeno. - Vjerojatno se kod vas radi jo i o astigma-tizmu - ree dr Hilpert. - A to je to? - Posljedica iskrivljenja ro nice. Ali to emo odmah vidjeti. Poku ajmo malo s cilind rinim staklima..... Sada je u okvir naoala stavio drugi umetak pred njezino desno oko i upitao: - Je li sada u redu? - Da, ve je bolje. - A sada?

- Odlino! - No, sada znamo na emu smo! Dr Hilpert izvadi sferno cilindrino staklo iz okvira i umjesto toga stavi tamno o bojeno staklo koje se dosad nalazilo ispred njezina lijevog oka. - Znate, gospoice VVigand, vi ste jo jedan ivi primjer rtve koju je ena spremna podn ijeti samo radi svoje ljepote. Vi ste ve godinama vidjeli samo napola... - Ljepota je va na - promrmlja Gunhild VVigand - a naroito za djevojku. Nemojte se samo praviti da to niste znali. Nasmijao se i stavio joj staklo pred lijevo oko. - Ovaj u put zapoeti odmah s ne to veim dioptrijama. to vidite sada? - Ni ta! - odgovori Gunhild i najednom kao da je nestalo onog lakog tona kojim je do sada govorila. U njezinu se glasu osjeala panika. - Ni ta? - upita dr Hilpert iznenaeno. - Ta to nije mogue! - Ipak - odvrati ona - zaista... mislim, ne to i vidim, naravno. Ali nisam u stan ju da i ta stvarno razaberem. Sve je tako.....mutno, puno nekih sjena. Glas je izda. On izvadi staklo iz okvira i upita: - A sada? - Isto tako. Dr Hilpert je trenutak utio, a onda zapita: - Vi, dakle, lijevim okom vidite samo obrise, ako sam vas dobro razumio? Ona samo nijemo kimnu. Poku avao je jo dobrih desetak minuta fe-rinim i cilindrinim staklima. Meutim, rezulta i to ih je na taj nain postizavao bili su beznaajni. Tada joj skine naoale za mjerenje. - Dosta - ree - neu vas dalje muiti. Uinit emo sada ne to drugo. Njeno je mlado zdravo lice izgubilo svu boju. Pre la je rukom preko bolesnog oka k ao da bi time mogla izbrisati sve one sjenke. - Mo e li se tu... uope jo i ta uiniti? -upita. Nije dobila odgovor. - Da vidimo, mo emo li sada odmah do gospodina profesora - ree dr Hilpert - i prit isne dugme kunog telefona. Kad su u li, profesor Bergmeister je stajao usred prigu eno osvijetljene prostorije bez prozora. Bio je to vitak, vrlo visok pedesetogodi njak, malo pognuta dr anja, ta ko da su mu prsa ispod bijelog ogrtaa djelovala usko i gotovo upalo. Oi su mu bile skrivene iza debelih stakala naoala, 10 ali je smije ak kojim je pozdravio mladu djevojku bio toliko ljubazan da je Gunhil d odmah osjetila povjerenje prema tom ovjeku. Pru io joj je svoju usku, vrlo bijelu ruku, no stisak te ruke bio je iznenaujue sna an. - Do la sam zapravo samo da mi se prepi u naolae - ree Gunhild poku avajui se osmjeh-nu i. Ali, usne su joj drhtale. - Miopija i astigmatizam desnog oka - objasni dr Hilpert - na lijevom oku ne mo e se postii o trina vida. - No, onda emo sve to pogledati mikroskopom za pregled ro nice - ree profesor Bergm eister. - Doite, gospoice Wigand, i sjednite ovdje pred svjetiljku, polo ite bradu na oslon ac ... priekajte, mislim da to moramo malo dublje postaviti ... tako! Sjeo je nasuprot Gunhild Wigand uz stol na kojem je bio instaliran taj vrlo komp licirani instrument. - Trebate li me jo , gospodine profesore? -upita dr Hilpert. - Pa, bilo bi mi drago kad biste ostali! Profesor Bergmeister podesi osvjetljen je i poveanje te nakon nekog vremena ree: - Prednji dijelovi oka ne pokazuju nikakvih anomalija. Pogledajte malo, kolega. .. - Molim! - Dr Hilpert sjedne na profesorovo mjesto. - Izgleda da su lea i prednj a staklovina potpuno u redu. - U redu? - upita Gunhild.

- Da. Ali to, na alost, jo ni ta ne znai. Sad mo ete opet odmaknuti glavu... da, tako. Profesor Bergmeister se opet obrati dru Hil-pertu. .. 11 - Postavite, molim, Hrubvjevu leu, kulisu i svjetiljku za fiksiranje slike. Htio bih malo pogledati fundus u midrijazi. Dok je profesor Bergmeister stavljao Gunhild kapljice u oko, obavljao je dr Hilp ert neke izmjene na svjetiljci. - Gotovo, gospodine profesore - javio se nakon nekog vremena. - Mi smo takoer spremni! Molim, nagnite glavu opet prema naprijed, gledajte u ov aj otvor, ovdje na bijelom dugmetu ... uvijek u smjeru ove male arulje, da! On sjedne s druge strane stola, podesi sliku pomou poluge za upravljanje na sredi nu zjenice, usmjeri ravninu o trine na arenicu. Za prvu orijentaciju namjestio je v rlo malu jainu osvjetljenja i esterostruko poveanje. Polako i vrlo pa ljivo pomicao j e polugu za upravljanje prema naprijed, upravio ravninu o trine na onu pozadinu. Tada je ugledao! Mre nica se u donjem stra njem dijelu bila odvojila i ispupila u staklovinu poput svj etlucavog jedra. Pri svakom pokretu oka pacijentice istovremeno se pomicala i mr e nica. Ispod mjesta odvajanja mogla se vidjeti pukotina, veliine promjera glavice vidnog ivca koji se isticao svojom svjetlinom u arkocrvenoj slici. Profesor Bergmeister ustane. - Molim, kolega, pogledajte - ree. - Vidi li se ne to? - Ni ta suvi e opasna - uvjeravao ju je profesor - radi se o maloj povredi. Priekao je dok se i dr Hilpert uvjerio o nalazu one pozadine, a onda upita: - Jeste li se mo da nedavno o ne to udarili? Ili dobili kakav udarac u glavu? Uosta lom, glavu mo ete opet podignuti. Aparat emo sada iskljuiti. - Ne - ree Gunhild - udarac? Pa ne tuem se ni s kim! Jedino ... Ona zastade. - No, to ste htjeli rei? - Jedanput me lopta udarila u oko. Ali to je bilo jo prije nekoliko mjeseci. - Mo da je bilo upravo to - ree profesor Bergmeister. - Ali ne treba razbijati gla vu. Meutim, dobro bi bilo da va otac doe to prije do nas. - Tata? - Gunhild VVigand bila je sada ustala i stajala pred obojicom: vrlo mla da i vrlo lijepa, ali nipo to vi e bezbri na. - To e biti te ko. Moji su roditelji rastavljeni. 2ivim s majkom. - No, onda bih rado govorio s majkom, i to to prije. - Sutra? - upita Gunhild nesigurno. - To bi bilo vrlo dobro. Ostanimo, dakle, pri tome. Ugovorite odmah sa sestrom Karlom vrijeme dolaska kako majka ne bi morala ekati. - Stra no! - ree profesor Bergmeister, kad je Gunhild Wigand izi la. Zavukao je ruke u d epove svog bijelog ogrtaa i podigne ramena kao da mu je hladno. - Ablatio retinae. Jadno dijete! Dr Hilpert se smje kao. - No, prije svega, ona doista nije vi e dijete, a drugo ... ta do la je jo pravovrem eno. Ako se operacija odmah izvr i, mo e joj se spasiti vid. - Mo e! Tono kao to ka ete..... mo e! Profesor Bergmeister izvati iz d epa kutiju cigareta, razmisli malo pa ree: 12 13 - Doite, Normane..... idemo preko k meni! Rijetko se dogaalo da profesor Bergmeister oslovi svog asistenta imenom i uvijek bi onda dr Hilpert bio gotovo bolno svjestan injenice koliko mu taj ovjek znai... k ao uzor, stariji prijatelj, kao ovjek. - Znam, to zvui smije no - rekao je profesor Bergmeister kao da se brani od nekog predbaci-vanja, mada mu nitko nije ni ta predbacio - operirao sam tisue pacijenata ... nikad nisam ni pomislio da ih brojim. A ipak ... kad god se nalazim pred ope racijom, obuzme me ne to poput... poput tjeskobe. Mo ete li to razumjeti? Toliko tog a o tome ovisi. Mo da srea, mo da sudbina, cijeli ivot jednog ovjeka. U ao je ispred svog asistenta kroz vrata s mljenim staklom u svoju radnu sobu, veli

ku prostoriju posve nalik sobi dra Hilperta. Samo su sagovi i zastori bili malo skupocjeniji, pisai stol ne to dekorativniji, a u uglu je stajao nizak stol s dubok im naslonjaima, kojih nije bilo u sobi dra Hilperta. Profesor Bergmeister pripali cigaretu, a zatim pru i kutiju svom asistentu. - Stvar je u tome to ste vi pravi lijenik, gospodine profesore - ree dr Hilpert ma lo promuklo jer se stidio uzbuenja to su ga u njemu izazvale profesorove rijei. - V i ne vidite samo bolesni organ ve cijeloga ovjeka. - Uzeo je ibicu, pripalio cigare tu i duboko povukao dim. - Vjerojatno i sami objektivno vrlo dobro znate da su s ve va e bojazni neosnovane. Nema boljeg onog kirurga od vas ... takav jednostavno ne postoji. Profesor Bergmeister stane uz iroki prozor i leima okrenut prema sobi ree, gotovo k ao da govori sam sebi: 14 - Onaj strah da bi ruka mogla zadrhtati! Jedan neznatni krivi pokret... - Vama se to nikada nee dogoditi, gospodine profesore - odvrati dr Hilpert poseb no to istiui. - Uostalom, smijem li ne to predlo iti? - Ali molim, kolega! Ostavite se tog okoli anja. Inae u jo sam sebe smatrati neuviavn im tiraninom. Dr Hilpert se nehotino uspravi. - Mo da bi upravo ovaj sluaj bio prikladan za primjenu fotokoagulacije. Mislim - n astavi urno prije nego to ga je profesor Bergmeister mogao prekinuti - da smo ovu metodu ve dovoljno temeljito ispitali. Tri godine obavljali smo pokuse na psima . .. kad ka em obavljali smo mislim zapravo samo vas, gospodine profesore, ja sam vam jedino mogao biti pomonik u radu ... A k tome ste vi jo i cijeli niz pokusa izvr il i na samom sebi... Sada mu profesor Bergmeister upadne u rije. - Nekoliko pokusa, to bi bilo tonije reeno. Taj niz pokusa o kojemu govorite jo ni po to nije zakljuen. - Vi dakle, elite, dalje ... eksperimentirati? - Svakako. - Gospodine profesore ... - Znam, znam, vi me elite upozoriti na opasnosti. To ste ve dovoljno esto inili, dr agi moj! Zar ne mo ete konano uvidjeti da je to to ja inim samo moja du nost? Dr Hilpert je utio. Profesor Bergmeister mu pristupi. - Poslu ajte me sad malo, Hilperte. Ta obojica smo se slo ili u tome da koagulacija svjetlosti, ukoliko je bude mogue primjenjivati bez opasnosti za pacijenta, pred stavlja ogroman napredak u onoj kururgiji, zar ne? Umjesto no em mo e15 mo tada raditi pomou svjetlosti... pomou ... da tako ka emo ... svjetlosti u snopovi ma, koncentrirane svjetlosti, moi emo izazvati ak sterilnu upalu, kao mo da kod ablac ije retine, a sve to bez operativnog zahvata koji nam sada tek omoguuje pristup s tra njem dijelu oka! Znate i sami da nam to uvijek iznova zadaje posebne pote koe. - Da, gospodine profesore - odvrati dr Hil-pert - i upravo zato smatram ... Profesor Bergmeister mu nije dopustio da zavr i. - Upravo je zato neophodno da se ova nova metoda potpuno usavr i. U tu svrhu potr ebno mi je ljudsko oko. Od kojeg bih ovjeka mogao zahtijevati da mi bude pokusni kuni? Jedino od samog sebe. - To nije tono, gospodine profesore - suprotstavi se dr Hilpert - vi vrlo dobro znate da ja sam... - Znam da biste vi to uinili. Jer ste dobar mladi. Mo da i mene radi. Ili zato jer se ne elite pokazati kukavicom. Ali ja ne mogu i neu primiti va u ponudu. Vi ste vrl o sposoban lijenik, mlad ovjek na poetku karijere. Va e je oko va najvredniji instrume nt. Ne, nemojte mi sad opet doi s tim prijedlogom. To jest i ostaje potpuno isklj ueno. - Profesor ugasi cigaretu. - A va prijedlog da metodu koja jo nije potpuno is ku ana primijenimo upravo na tom stvorenju u cvijetu mladosti bio je vjerojatno sa mo ala. Na mojoj klinici ova se metoda svakako nee primjenjivati prije nego to bude m potpuno siguran ... stopostotno siguran da nee uslijediti popratno tetno djelova nje! I time smo, vjerujem, ovu temu zakljuili. Zahvaljujem vam, gospodine dok

tore. Posvetimo se opet svojim pacijentima. Dr Hilpert se okrene i ode. Osjeao se ukorenim poput aeta. Nije bio ni ljut, niti p ostien, ve jedino duboko zabrinut. Znao je da bi opasnost kojoj se izlagao profesor Bergmeister mogla imati nesagle dive posljedice. Spavaa soba dra Hilperta nalazila se na najvi em katu one klinike; bila je to vrlo j ednostavno namje tena prostorija kojoj je on poku ao dati ne to ugodniju atmosferu nek im svojim osobnim predmetima: te kim ko natim naslonjaem u kojem bi naveer pu io svoju p osljednju lulu, arenim, rukom vezenim sagom iz Lime s udesnim likovima iz bajki ko je su mu postavljale stalno nove zagonetke, zatim nekoliko alica, pepeljara, stol nih garniturica i jastuia to su mu ih darovale zahvalne pacijentice. Kao to je to inio svake veeri, tako se i veeras, nakon posljednjeg obilaska privatno g i opeg odjela, popeo u svoju sobu, skinuo bijeli ogrta, oprao ruke i etkom zaglad io gustu, tamnu kosu. Upravo se spremao izai... kad netko zakuca. Zastade i oklij evajui, ree glasno: - Slobodno! Vrata su se otvarala prema hodniku i tako je pro lo nekoliko sekundi dok nije u po sjetiocu prepoznao Gabrijelu Zerling. Gabrijela Zerling bila je nje na i ljupka dj evojka, studentica medicine osmog semestra, a sada je hospitirala na onoj klinici profesora Bergmeistera. Ugledav i je, lice dra Hilperta se razvedri. - Halo! - rekao je iznenaeno. - Lijepo od vas da ste me posjetili. Smijem li vam ponuditi jedan konjak? Po ao je prema ormaru. 16 2 - Oima ljubavi 17 - Hvala, ne - ree Gabrijela. - Moram s vama razgovarati, doktore Hilpert... hit no je! - Ali, molim, bez daljega. Uite samo ... - Ne ovdje - odvrati ona. Dr ei ve bocu u rukama, on podi e pogled i tek onda primijeti da ona jo uvijek stoji u otvorenim vratima. - No, to je? - upita. - Predrasude? Ali, to ne bi bilo nalik na vas. - To nema nikakve veze s predrasudama -odvrati Gabrijela naglo - no, vi i sami znate kolikih govorkanja ima na klinici. Ne bih voljela da i ja budem predmet og ovaranja. - U redu, govorite, molim! Mada ne smatram ba osobito ugodnim voditi razgovore p ri otvorenim vratima i jo k tome stojei. No, i bez obzira na to, upravo sam se spr emao sii na veeru. Bilo je to prvi put da se Gabrijela smela. - Mislila sam - rekla je oklijevajui - da bismo mogli vani ne to pojesti... Pogleda ga upitno. Dr Hilpert je u ivao u njenoj smetenosti, trudio se da djeluje zami ljeno. - Mislim, naravno, ukoliko nemate kakav drugi plan - brzo je dodala. On nije vi e mogao ustrajati u svojoj ozbiljnosti. - Pa da i imam sastanak sa samom engleskom kraljicom - odvrati - bilo bi mi i s uvi e te ko odbiti tako armantnu kolegicu. Spremio je bocu s konjakom, izvadio svoj lagani sportski ogrta iz ormara i dok se oblaio ree: - Doite, djevojice, po urimo ... inae e nas na koncu jo uhvatiti sestra Hilda i pri iliti da pojedemo onu njenu dosadnu salatu. Spustili su se liftom, dr Hilpert izmijeni na brzinu jo nekoliko rijei s doktorom Boninge-rom, de urnim lijenikom, dok je Gabrijela obukla svoj kaput od devine dlake . Iza li su kroz iroki portal one klinike u prednje dvori te. Pomalo je snije ilo: tanke, spore pahuljice rastapale bi se im bi dodirnule tlo. Dr Hilpert je uhvatio Gabrijelu ispod ruke da bi je poveo do ve e. Ali ona se opir ala. - Povezimo se radije - rekla je - preko su moja kola. On zastane i ree uzdignutih obrva:

- Ah, potpuno sam zaboravio da imam pred sobom ker kapitaliste. No, Gabrijela mu spremno odvrati: - Smatrate li mo da da je bogatstvo sramota? Bila je veoma ljupka pri blijedom sjaju svjetiljke na ulaznim vratima, dok su pa huljice, jedna za drugom, padale na njezinu tamnu, glatku kosu. U tom trenutku d r Hilpert nije bio ni najmanje raspolo en za prepirku. - Jasno da ne mislim tako - rekao je pomirljivo. Meutim, nije ba bilo tako jednostavno umiriti Gabrijelu. - Ja se nipo to ne stidim to je moj otac stekao milijune - rekla je izazovno. A za tim, okre-nuv i se i prekapajui po svojoj studentskoj torbici da bi na la kljueve auto mobila, doda prkosno: - Ne stidim se ni toga to je moja majka bila radnica ... posve obina radnica u staroj tvornici prije nego to ju je o enio. Pogledao je njen nje ni, malo prkosni profil i nije mogao odoljeti elji da je izazi va. - Pa to je sve vrlo zanimljivo, moja draga gospoice Zerling - odvratio je dobroh otno - ali, ako , ;: 18 19 dopustite jedno pitanje... je li to bio razlog e elje da razgovarate sa mnom? Da mi ispripovijedate povijest svoje obitelji? U meuvremenu bili su u li u kola i ukljuili se u rijedak promet predgraa. - Oprostite to sam vam dosaivala - rekla je hladno - to se vi e nee dogoditi. - Nema ni govora o dosaivanju. To to ste, eto, gotovo udarili o stablo, bilo je o tprilike ne to najuzbudljivije to sam do ivio u posljednje vrijeme. Ona nije htjela prihvatiti taj ton zadirkivanja. - Zaista moram s vama razgovarati - ree, i kako je on nije ni ta upitao, doda nako n male stanke - o profesoru Bergmeisteru. - Ah - bilo je sve to je izustio. - Vi znate o emu se radi... - Ne, doista ne znam. Nemam pojma. - Mo da ja o svemu tome ne bih trebala ni ta znati... moram vam odmah i rei da vam neu odati odakle to znam. Ali ovi pokusi s foto-koagulacijom to ih profesor obavl ja na samome sebi po mom su mi ljenju upravo ubitani! - A za to vi to meni pripovijedate? - I jo pitate? Vi to ne smijete dopustiti, vi to morate sprijeiti! - Moja draga gospoice Zerling, kako vi to zami ljate? - Va a je stvar kako ete to izvesti... no, u svakom sluaju on mora s tim prestati. Ako su pokusi zaista prijeko potrebni, za to si ne odabere druge objekte za to? Bo lesnike, na primjer! Da, to bi bila ideja! Neizljeive bolesnike. - Ne bi to bilo dobro rje enje, ak kad bi se oni sami dobrovoljno ponudili - rekao je dr Hil-pert umorno. - Nije li vam palo na pamet da i ja s tim ve mjesecima ra zbijam glavu? 20 - Zar i vi? - A to ste mislili? Upravo sam mu se jutros ponudio za pokuse. - Ne! - uzvikne Gabrijela u asnuto. Dr Hilpert je s uenjem pogleda. - Molim, pribli ite kola malo rubu plonika... da, tako! A sada zaustavite. to ste o no bili rekli? Mislio sam da vam je stalo do toga da za titite vid profesora Bergm eistera? - Da, svakako. - Gledala je mimo njega, njene su se ruke nervozno grile. - Samo ... ako biste vi... ta time se ne bi ni ta postiglo. - Pa, ipak. Moje su oi zdrave, mlai sam ... rizik kojemu se time izla em bio bi sva kako znatno manji. Gabrijela podigne glavu i pogleda ga, oi su joj plamtjele od uzbuenja. - Zaklinjem vas ... nemojte to initi! Molim, molim vas ... nemojte! On se nagne nad nju, zagrli je i poljubi. Ljubio ju je dugo, pomamno i sa sve vei m uzbuenjem. Kad se konano odvojio od nje, osmjehivao se, ali mu je glas zvuao promuklo: - Odavno sam to elio, Gabrijela! Ona nije bila zbunjena!

- To ti ak i vjerujem - rekla je i pre la rukom preko svoje kratko o i ane glatke kose - a ipak bih se mogla kladiti da e mi jednog dana predbaciti da sam te ja do toga dovela. - Pa onda? Ili mo da nije tako? - Bezobraznie! - odvrati Gabrijela i radosno se nasmije. Michael Bergmeister se lijeno podigne iz dubokog, ko om presvuenog naslonjaa; bio je to vitak mladi, visok i pomalo nespretnih kretnji, a 21 kratka poput etke pod i ana kosa jo je pojaavala njegov djeaki izgled. - Dopustite mi sada da se udaljim - ree, na-kloniv i se lako i nespretno svojoj mae hi. Sjedjeli su poslije veere u salonu uz alicu kave, profesor Bergmeister, Vera, njeg ova ena i njegov dvadesetdvogodi nji sin, student medicine estog semestra. - Zar mora ii? - Vera nije mogla prikriti svoje razoaranje. - Upravo danas kad je na programu zanimljiva televizijska drama. Pogledao ju je, osmjehujui se. - Da, moram. A ne bih ak mogao ustvrditi da mi je ao zbog toga. Ti zna dobro da ni sam prijatelj unaprijed pro vakanih u itaka. - Michael! - zazove ga njegov otac prijekorno. Michaelov smije ak pre ao je u cerekanje. - Zao mi je, stari moj, to mi se samo izmaklo. Nisam htio povrijediti va e osjeaje . - E, ba si nas utje io! - Profesor Bergmeister pripali cigaretu. - Bio netko i uvj eren da je jedino njegov vlastiti nain ivota onaj pravi, ne bi pritom nikada smio zaboraviti na po tovanje to ga duguje mi ljenju ljudi oko sebe. - Bacio je ibicu u pep eljaru. - Uostalom, ako mora raditi, to ti je dovoljna isprika. - ak ni to - priznao je Michael - danas se u studentskom klubu opet prireuje vee d e za... - Je li to doista toliko va no? - zapita Vera. - Pa, jasno. Ta, ne mogu drugove ostaviti na cjedilu. Bez mene se oni se mogu n i maknuti. Nakon Michaelova odlaska kao da je mali salon najednom postao neobino tih. utnju j e prekinuo profesor Bergmeister. 22 - Ne misli li - upita - da se Michael u posljednje vrijeme ne to mnogo zadr ava iz van kue? Jedva da ga i vidim za vrijeme obroka, pa ak ni tada redovito. Vera slegne svojim punakim, okruglim ramenima. - Mlad je, poduzetan. Ne udi me to se s nama dosauje. - Mo da ima pravo. Ali meni se katkad ini... kao da me upravo izbjegava. - To si ti samo umi lja ... Vera ustane, istrese pepeo iz punih pepeljara u jednu, stavi prazne alice za kavu , kutiju za eer i posudicu za slatko vrhnje na areni lakirani poslu avnik. - Nisam siguran da si ba u pravu. - Ako Michael zaista nekoga izbjegava, tada sam to ja. On me ne prihvaa. Vjeroja tno ga moja prisutnost tjera od kue. - Zar to misli ozbiljno? Ta smatrao sam uvijek da se vas dvoje dobro razumijete ... - Reci radije da je uvijek samo pravio lijepo lice! Kad sam do la u kuu, bilo mu j e dvanaest godina... vrlo samosvjestan momi. Ve je tada znao kontrolirati svoje osj eaje. Dodu e, nije se nikada prema meni odnosio neprijateljski ili grubo, ako misli na to ... Jednako tako mi se nikada nije obraao drugaije nego zovui me samo imenom. Profesor Bergmeister se smje kao. - No, ti bi tada bila vjerojatno mlada majka za dvanaestogodi njaka... pa i dan as jo . Kad vas se promatra jedno kraj drugoga moglo bi vas se prije smatrati braom ! - Ti si kratkovidan. Inae ti tako ne to nikada ne bi palo na pamet! 23 Ali usprkos onome to je rekla, Vera uspravi svoje mladenako, puna no tijelo, te ljep ota njena stasa u tijesnoj kunoj haljini doe do punog izra aja. Bila je to lijepa ena , kosih zelenih oiju, besprijekorne nje ne puti, svijetloplave svilenkaste kose koj

u je veeras poe ljala tako da joj je slobodno padala na ramena. On se sve vi e osmjehivao. - U mome je zvanju bitno da se o tro vidi, a ja te uvjeravam da ti ak ni na jkritiniji promatra ne bi ni danas dao vi e od ... no, recimo ... dvadeset i dvije godine. Sada vi e nije mogla prikriti da je njegov kompliment raduje. - Poku avam, eto, da se odr im u formi -odvrati bez pretjerane skromnosti. Najednom profesor Bergmeister pomisli kako ona za to ima i dovoljno vremena, i p rilike, i novaca ... Meutim, nikada si ne bi dopustio da takvu misao glasno izrek ne. Vera odlo i poslu avnik na stoli i poe prema prozoru. Uz put baci pogled na svoj mali, bri-ljantima optoen runi sat, poklon supruga za de-setogodi njicu braka. - Vjerojatno vijesti jo nisu zavr ene, ali ja bih ipak ve ... On joj upadne u rije. - Vera! - Da, molim? - Zar bi ti to bila velika rtva kad veeras ne bismo gledali televizijsku dramu? N emoj me, molim te, sada gledati tako kao da zahtijevam ne to stra no ... Radi se jed nostavno o tome da bih danas umjesto toga mnogo radije popio bocu vina i malo br bljao s tobom. Napuila je usne. - Pa ti dobro zna koliko sam se veselila upravo ovoj inscenaciji! - Da, znam. Oprosti, molim te, to sam predlo io ne to tako glupo. Ako ti je toliko s talo do toga, onda to u miru pogledaj... - Profesor Bergmeister ustane. - Samo t e molim, nemoj se ljutiti ako se povuem u svoju sobu. Njene zelene oi zabljesnu. - Ostavit e me samu? On joj htjede rukom podii bradu, no ona se trgne. - Ta nee biti sama. Bit u u susjednoj sobi... Osim toga, sama e drama, nadajmo s e, biti toliko zabavna da ti ja uope neu nedostajati. - Za to, ta za to si takav? Pa ti dobro zna da nemam ni ta od ivota ... ni ta, ba ni ta dim tu i ekam da doe kui, a onda ... onda ... Za utjela je. - Zar doista ne mo e shvatiti da nakon dugog napornog dana ne elim suvi e naprezati oi . - Suvi e naprezati!? - gotovo je kriknula. -Sad znam to se s tobom dogaa... sada to znam. Opet jedan od onih tvojih groznih pokusa na samome sebi! Nemoj mi lagat i! Znam to! On se okrenu u namjeri da bez rijei napusti sobu, ali ona stane pred njega. - Ne mo e me samo tako ostaviti! Ja sam tvoja ena i imam pravo ... - Molim te, Vera - ree on, preklinjui... -molim te! Ta neemo valjda na ovaj nain ra zgovarati. Ona prigu i glas, ali i sada, dok je govorila tiho, rijei joj nisu zvuale manje uzne mireno. - Ne radi se samo o tvojem zdravlju o koje se ogre uje ... Nije to tvoja privatna stvar, sve ono Jfe. 24 25 to ti radi ! Ti ima obaveza prema meni. Da, da, znam, sve ti to radi za znanost, za d obro ovjeanstva koje pati... ve naizust znam sve te fraze! Ja sam ovjek koji bi ti m orao biti najbli i, ja, tvoja ena. Za to bar jedanput, jedan jedincati put, nema obzir a prema meni? - Ti kao da ima potpuno krivu predod bu ... Ona mu upadne u rije. - Ne, time me nee obrlatiti. Nisam glupa guska koju se mo e zavaravati. Mo e li mi se zakleti da pokusi ni u kojem pogledu ne tete tvojim oima? - Vera, ja... - Dakle, ne mo e . A mora mi priznati da e morati prestati s radom kad ni s najjaim na oalima ne bude vi e mogao vidjeti. Bilo, pa pro lo. Svakako, tvoja djelatnost kirurga.

Da, mo da e ... mo da... svoju profesuru jo moi zadr ati. Bar izvjesno vrijeme. Dok se poka e da mlade ljude vi e ne mo e dr ati dovoljno vrsto u svojim rukama. Tada e te eme irati. To fino zvui. Ali ne znai ni ta drugo do injenice da ostajemo samo na jednoj b ijednoj penziji. Zavr eno je tada s privatnim pacijentima, honorarima ... Michael e morati prekinuti studij... Sada mu je konano uspjelo da je prekine. - Ali, Vera, pa to je besmislica! Ta to ti je odjednom? Sve su to silna pretjera vanja koja... Ali ona je uporno nastavljala. - A ja - ree, dok se njezino lijepo tijelo treslo od jecaja - ja sam sve za tebe rtvovala ... svoju karijeru glumice, sve! Uinila sam to iz ljubavi. Da sam samo s lutila da ti je toliko malo stalo do mene... 26 On je zagrli i usprkos njezinu opiranju dr ao ju je vrsto zagrljenu. - Ta ja te volim, Vera ... volim te danas kao prvoga dana! Za to ne eli uvidjeti da za mu karca postoje du nosti koje ... Jednim se pokretom otrgla od njega. - Ako tako misli - ree izobliena glasa -kako si se usudio vezati uza se enu poput mene... 27 2. Operacija mre nice Gunhild Wigand bila je zakazana za devet sati prije podne. Vee p rije toga dobila je jako sredstvo za spavanje. Malo prije no to su je odvezli u o peracijsku dvoranu dr Hesse, anestetiar one klinike, dao joj je injekciju za umire nje koja je vrlo brzo poelo djelovati. Gunhild je bila potpuno sabrana. Kad je na kolicima pro la kraj svoje majke, elega ntne, ne to previtke dame koja je ekala ispred operacijske dvorane, smogla je ak i s lab osmijeh koji je gospoa Wigand grevito uzvratila. Tada su je odvezli u prostori ju za pripremu i dvokrilna vrata su se zatvorila. Sestra Ethel, punaka, vrlo mirna ena, bri ljivo joj je dezinficirala dio lica oko li jevog oka, vrstom vrpcom joj je povezala kovre, a glavu pokrila bijelom sterilnom maramom s okruglim izrezom, koji je ostavljao otkrivenim samo dio lica oko lijev og oka. Zajedno sa sestrom Gerdom, koja je pomagala pri operaciji, odvezla je pa cijenticu u dvoranu za operacije. Sestra Gerda polo ila ju je na operacijski stol, i to tako da joj je glava opu teno le ala na osloncu. Dvorana je bila jarko osvijet ljena. Dr Hesse ue ve potpuno odjeven za operaciju, u bijelom ogrtau, s bijelom kapom i za t itnom gazom na ustima. Primijetiv i strah u Gun-hildinom otvorenom oku, nastojao j e da je umiri. 28 - Ne treba se bojati... Uvjeravam vas da neete ni ta osjetiti. - On uzme trcaljku z a injekcije koju mu je pru ila sestra Ethel te zabode igu brzo i vje to desno od oka . Nakon to je ne to omam-ljujue tekuine isteklo, izvue iglu i zabode je jo jedanput li evo ispod oka. U trcaljki je bila mje avina novokaina, sredstva za omamljivanje, i cor-basila, sredstva za su avanje krvnih ila i smanjenje priliva krvi. - To je bilo sve - ree umirujui je - gore od toga nee biti. - Priekao je jo pet minu ta kako bi se uvjerio da je osjetljivost oka ve vrlo smanjena, a onda uzme drugu injekciju. Ovoga puta zabode iglu iznad oka, tono u onu spojnicu. Dok su se obavljale sve te pripreme za operaciju, profesor Bergmeister i njegov asistent dr Hilpert ve-su bili u li u prostoriju za umivanje i sterilizaciju. Opral i su ruke tekuinom za dezinfekciju. Nakon propisanih pet minuta pru ila im je sestr a Ethel sterilne runike, a zatim pomogla najprije profesoru, pa onda doktoru Hilp ertu da obuku haljetke za operaciju koji su se straga vezivali. vrsto su namjesti li svoje kape, a na usta vezali za titne gaze. Na jedan znak profesora donijela je sestra Gerda jo jedanput na uvid sliku ablati o retinae, na kojoj je kamerom za snimanje one pozadine snimljeno oko pacijentice . Mjesto pukotine mre nice bilo je utvreno tono na milimetar. Dr Hesse ue u umivaonicu. - Sve pripreme obavljene, gospodine profesore - javio je - supkonjunktivalne in jekcije primijenjene prije pet minuta. Djelovanje potpuno.

- Puls? - Zadovoljavajui. inilo se da profesor Bergmeister oklijeva djeli sekunde, no tada ree: 29 - Dakle ... mislim da mo emo zapoeti. Sestra Gerda, molim eono povealo. Jedan za drugim u li su u operacijsku dvoranu. Dr Hilpert se nagne nad pacijenticu te namjesti aparat za otvaranje vjea koji mu je pru ila sestra Ethel. Oko pacijentice bilo je sada irom otvoreno, a svako trepta nje ili trzanje onemogueno. - Molim, pogledajte sada prema gore - zamoli dr Hilpert -jo vi e, ako je mogue ... tako, da. Hvala! Bile su to posljednje rijei koje e biti izgovorene do kraja operacije. Radilo se u potpunoj ti ini jer je pacijentica primila samo lokalnu anesteziju te je ipak bil a donekle pri svijesti, iako ne potpuno. Profesor Bergmeister, dr Hesse, dr Hilp ert i sestra Ethel bili su dobro uigrani tim. Dovoljan je bio samo jedan mig ili tek mala kretnja da bi se sporazumjeli. Svi su radili golim rukama kako bi ouval i punu osjetljivost. Sestra Gerda pru ila je doktoru Hilpertu tanku sterilnu iglu s perlonskom niti. S dva-tri uboda u spojnicu privrstio je dr Hilpert nit i tako fiksirao oko. Kraj ni ti zadr ao je za sve vrijeme operacije u ruci. Profesor Bergmeister pogleda upitno anestetiara koji je dr ao prst na bilu pacijentice. Dr Hesse neprimjetno kimne. Dr ei u desnoj ruci vrlo tanak i vrlo o tar skalpel, nagnuo se profesor Bergmeister n ad otkriveno oko pacijentice. Bez oklijevanja zarezao je i nainio vrlo fini rez k roz spojnicu. Istoga je asa, neoekivano, oko poelo jako krvariti. Skalpel je bio za hvatio malu ilicu. Dr Hilpert podigne glavu i upre pogled u anestetiara. Zar je mog ue da je zaboravio injicirati corbasil za spreavanje krvarenja? Ali dr Hesse stajao je potpuno mirno, tek gotovo neprimjetno slegne ramenima. Ne ekajui na znak profesora, sestra Ethel ve mu je pru ila siu nu srebrnu tipaljku. Svi su netremice gledali u uske, pokretljive ruke profesora, i s olak anjem vidjeli kako je prona ao prerezane krajeve ile, te ih jeda n za drugim odvojio tipaljkom. Zatim je oba kraja povezao pomou niti te uklonio tip aljku. Prvi je rez sada le ao pred njim, otvoren i bez krvarenja. Dr Hilpert s divljenjem utvrdi kako bri ljivo profesor Bergmeister prodire kroz or bita no tkivo i one mi ie sve do mjesta gdje je do lo do odvajanja. Tada profesor odlui a primijeni skle-ralnu eksciziju, uzme dijatermijsku iglu i stavi u pogon no ni pr ekida. Sitnim ubodima op io je pukotinu izvana i iznutra i time je blokirao, tako d a se ne mo e dalje iriti. Pri tome je krajnjim oprezom nastojao izbjei da pincetom d otakne mre nicu koja je izvanredno osjetljiva. Znao je da e mre nica sama od sebe ope t prilegnuti. Kako bi mre nica koja je sada slobodno le ala poslije dobro prilegla, uinio je oko pukotine niz sitnih uboda i tako izazvao upalna ari ta. Trebalo bi da n a taj nain mre nica sraste s podlogom. Na njegov znak sestra Ethel mu ponovo doda tanki skalpel. Dugim, brzim rezom izv r io je sr-pastu eksciziju sklere. Ovoga je puta do lo samo do slabog krvarenja koje je odmah prestalo. Profesor Bergmeister odstrani pincetom izvaeni djeli usmine. S estra Ethel mu pru i vrlo tanku iglu u koju je bila udjenuta sterilna vlas enske ko se. Sada je profesor laganim ubodima sa io oba mjesta reza na usmini i tako skrati o bulbus. Smanjivanjem one jabuice trebalo bi oslabiti napetost kojoj je bila izlo e na mre nica. 30 31 ^k/vap*-*1" Profesor odstrani niti kojima je bio povezao prerezanu ilicu, a zatim se uspravi odahnuv i. Svi su znali da je operacija zavr ena. Profesor Bergmeister se okrenu i bez rijei n apusti operacijsku dvoranu. Nekoliko je trenutaka dr Hilpert gledao za njim: inio mu se jo pognutijim nego inae ... uska pojava prignuta pod bremenom odgovornosti. Dr Hilpert se sada okrene pacijentici, nje no joj iz spojnice izvadi nit kojom je bio fiksirao oko u njegovu neprirodnom polo aju i ukloni dr a vjea. Pacijentica promrm

lja ne to nerazumljivo, malo trepnu i zatvori oko. ulo se jo samo njeno duboko disan je. - Zaspala je - ustanovi dr Hesse - puls je zadovoljavajui. - Izvrsno! - Dr Hilpert prieka jo trenutak, promatrajui kako sestra Ethel skida st erilnu maramu s glave pacijentice. Pojavilo se Gunhildino opu teno, sada u snu got ovo djeje lice. Sestra koja je asistirala pri operaciji stavila je spretnim pokre tima tanak pamuni zavoj preko operiranog oka. - Mislim da je sada mo emo prenijeti gore -ree dr Hesse - ali netko mora ostati kr aj nje dok se ne probudi. - Naravno, gospodine doktore! - odvrati sestra Ethel ne trudei se da sakrije kak o tu napomenu upuenu njoj, iskusnoj sestri, smatra potpuno suvi nom. Dr Hilpert poe u umivaonicu gdje je sestra Gerda upravo pomagala profesoru Bergme isteru da skine ogrta. Profesor je izgledao vrlo umorno. Skinuo je naoale s eonim povealom i pre ao rukom pr eko oiju. Obrati se doktoru Hilpertu. 32 - Koliko mi je poznato, danas vas oekuju jo dva zahvata? - upita profesor. - Da, gospodine profesore. Jedno vaenje truna i jedan glaukom. - Rado bih s vama razgovarao ... Dr Hilpert i nehotice pogleda na veliki bijeli sat u udubljenju zidnih ploica. - Ne sada - doda brzo profesor Bergmeister - ne bih vas nikako htio zadr avati. - Nadam se da u biti gotov poslije jedanaest sati. Ako vam to odgovara ... - Da, naravno - odgovori profesor osmje-hnuv i se blago - oekujem vas u svojoj rad noj sobi. Malo zatim i dr Hilpert krupnim koracima napusti prostoriju. U sobi za sestre mlada sestra Gerda ve mu je pripravila alicu kave. - Konano, gospodine doktore - nestrpljivo e sestra Gerda - imate svega jo pet minu ta od ekstrakcije. - Smje kala se dok mu je ulijevala kavu. - Tako vam bar kava ni je prevrua. Dr Hilpert pripali cigaretu. - Kako je lijepo gledati vas dok se smje kate - ree. - Vi ste svijetla toka mog ivota! Ona malo porumeni i odvrati: - Ne biste se trebali tako aliti, doktore ... Jednoga dana mogla bih va e rijei shv atiti ozbiljno, a onda bih vam utjerala lijepi strah! - Mislite?! To znai da ste me potpuno krivo ocijenili! - ree i podraga je po poti ljku. - Oprostite ... ao mi je ako smetam! - ree Gabrijela Zerling o tro. Bila je gurnula pritvorena vrata i u la u prostoriju. - Ali ne, nipo to - odgovori dr Hilpert i otpi gutljaj kave. 3 - Oima ljubavi 33 Sestra Gerda porumenje jo jae, brzo promrmlja da mora hitno u operacijsku salu i i zie. - Dakle, zato ti se toliko urilo! - Gabrijela e ironino. - 0, da! A kad i ti jednom postane prava lijenica, shvatit e da je i lijeniku katkad a potrebna mala okrepa. - Flert? - Ne, tek alica dobre kave ... Ali, uostalom taj tvoj mali ljubomorni ispad upra vo je dra es-tan. - Ah, nemoj si samo umi ljati nekakve slabosti - odvrati mu bijesno i okrene se. - Kamo tako urno - uzviknu on - sada kad si mi ve i onako potjerala sestru Gerdu, o h, svu moju sreu, mo e mirne du e jo malo ostati. - Zar me ba uvijek mora ljutiti?! On se nasmije: - Pa, ne ba uvijek. Ali katkada je to pravo osvje enje! - Ah, ti! - najednom pobijedi njen smisao za alu, morala se nasmijati. - Ti si najarobnija ena koju sam ikada sreo - ree on ozbiljno. - Tako bih te rado sada poljubio ... Ali, na alost... - ugasi cigaretu i nadu ak ispije ostatak kave na alost, du nost zove.

Dva sata kasnije sjedili su profesor Bergmeis-ter i njegov asistent za niskim st olom u profesorovoj svijetloj radnoj sobi. Profesor je sebi i svom mladom kolegi natoio a icu konjaka, a zatim izvadio cigaretu iz srebrom okovane kutije. Dr Hil-pe rt po uri da mu pripali cigaretu. 34 - Moram znati istinu - odluno ree profesor Bergmeister. - Nemojte me niega po tedjeti... elim potpunu istinu, razumijete li me?! - Da, gospodine profesore - odvrati dr Hil-pert oklijevajui. Nije mogao sakriti svoju nelagodnost. Profesor Bergmeister ga pogleda kroz plavi-astu koprenu dima sa smije kom punim raz umijevanja. - Znam da vas postavljam pred veoma te ak i neugodan zadatak, Normane! - ree - Ali , kome bih se drugome i mogao obratiti ako ne vama? - Ako doista elite da vas pregledam - odvrati dr Hilpert nastojei da svlada uzbuen je - ja sam, naravno, spreman. - Nije mi toliko stalo do samog pregleda koliko do tone i iskrene dijagnoze. Dak le, zaponi-mo odmah. Htio bih se toga rije iti. - Profesor Bergmeister ugasi svoju tek maloas pripaljenu cigaretu i ustade. I dr Hilpert ustane. - Jeste li u posljednje vrijeme imali nekih tegoba, gospodine profesore? - upit a. - Bolove u oima, da. Danas, nakon one operacije mre nice, ponovo sam ih naroito jak o osjetio. No, vi e me zbunjuje injenica da sam u posljednjih est mjeseci dva puta m orao pojaati dioptrije svojih naoala. Dr Hilpert je utio. - Pretpostavljam da vam to nije izmaklo -doda profesor Bergmeister pomalo gorko . - Kako li se samo duboko moram nagnuti nad pacijenta pri operiranju ... Dr Hilpert je osjeao potrebu da ka e ne to umirujue ... - Siguran sam, gospodine profesore, da su va a strahovanja u najmanju ruku pretje rana. 35. - No, vidjet emo - ree profesor sa smije kom kojemu se njegov asistent morao upravo diviti. Jedan za drugim u li su kroz vrata s mljenim staklom, u tamnu komoru s optikim apara tima. - Mislim da bismo si prije svega mogli u tedjeti svjetiljku - rekao je profesor B ergmeister -bio bi dovoljan oftalmoskop - i sjedne u stolicu za preglede. - Mo emo zapoeti, kolega. Aparat je spreman. Dr Hilpert privue svoju stolicu sasvim blizu stolici svog prominentnog pacijenta, uzme ogledalo za pregledavanje oiju i pritiskom dugmeta ukljui osvjetljenje. - Molim, skinite naoale! - ree. - No, tako ne to! - profesor se nervozno nasmije. - Sto puta sam to ve rekao svoji m pacijentima, a kad je ovjek sam na redu, onda to potpuno zaboravlja. - On skine naoale i polo i ih na ormari s lijenikim instrumentima koji mu je bio na dohvat ruke. Dio njegova lica, oko oiju, djelovao je sada, bez naoala, upalo. U sumraku radne sobe inio se sada mnogo starijim. Dr Hilpert je najprije pomou ogledala pregledao lijevo oko. - Mre nica prilino tanka - ree - ali inae nema nikakvih bolesnih promjena. - Iz njeg ova glasa moglo se razabrati koliko se on sam, ustanoviv i to, osjeao olak anim. - Izvrsno! - Profesor Bergmeister je govorio kao da se ne radi o njemu samome. - Moglo se i oekivati da e se mre nica pri mojoj jakoj kratkovidnosti vremenom izliz ati. Budui da je bul-bus du i, to je, na alost, mre nica stalno izlo ena prejakom razvla nju. - Dobro poznat simptom - potvrdi dr Hilpert. 36 - Dakle, nikakav tjelesni napor - nastavi profesor - ukoliko elim izbjei opasnost da se mre nica razdere. - Tiho se nasmije. - No, to me nee stajati mnogo svladavan ja. Sporta nisam nikada bio. Dr Hilpert je pre ao na pregled desnog oka. Dugo, bri ljivo je pregledavao pomou ogle dala ne govorei ni ta.

- Dakle, to je? - upita profesor Bergmeister nestrpljivo. - Da, na alost - odvrati dr Hilpert oklijevajui - ovdje je stanje ve lo ije. - to to znai? Ne biste li se, molim, tonije izrazili? - plane profesor. - Oprostit e - doda ti e - ali morate shvatiti da sam ipak malo nervozan. Dakle, o emu se radi ? Dr Hilpert iskljui svjetlo u ogledalu i ukloni aparat. - Gospodine profesore ... - Bez okoli anja! Hou potpunu istinu! to ste otkrili? - profesor Bergmeister nestrp ljivo, nervoznom kretnjom, potra i svoje naoale i opet ih stavi. - Neznatno krvarenje u mre nici i... dege-nerativno ari te u podruju makule. Profesor Bergmeister ustane tako naglo kao da odjednom vi e nije u stanju podnijet i prisustvo svog asistenta. I dr Hilpert je ustao i gledao kako profesor krupnim koracima hoda po polumranoj prostoriji. - Dakle, ipak je tako kao to sam mislio -ree profesor Bergmeister konano i njegov glas je ponovo zvuao potpuno smireno. - Naeta je, dakle, makula, mjesto najo trijeg vida. To znai... osljepljenje. Prije ili kasnije. - Smijao se bez 37 vedrine. - Ipak, imam barem to zadovoljstvo da sam dobar dijagnostiar. - Mo da bismo mogli proces usporiti, zaustaviti ... - poku ao je dr Hilpert potaknu ti profesora na razmi ljanje. - Vitaminom A? Kapljicama priscola? Repla-serolom? - Da. - Oh, bilo bi pravo udo kad bi to pomoglo! Ali, naravno, imate pravo. Poku at u. Profesor Bergmeister zastade tik pred dr Hilpertom. - Zahvalan sam vam to ste mi rekli istinu, kolega. - Neizmjerno mi je ao to ta istina nije bila povoljnija. - Tako? Doista vam je ao? Ili... ne smatrate li mo da i vi da sam sam kriv za to o boljenje? Dr Hilpert je bio doista zapanjen: - Ali kako uope dolazite na tu pomisao, gospodine profesore?! - No, zar me niste upravo vi stalno odvraali od tih pokusa s koagulacijom svjetl osti? I upozoravali me na opasnost kojoj se izla em? Pa, valjda neete rei da to ne s matrate uzrokom mog os-ljepljenja? Dr Hilpert nije mogao odmah nai odgovor. Nakon to je nekoliko trenutaka oklijevao, ree: - Smatram moguim ... ak i vjerojatnim da su ti pokusi tetno djelovali na va u mre nicu , ili bolje reeno da su upravo oni pospje ili taj dege-nerativni proces. No, ni u k ojem sluaju ne smatram to jedinim razlogom. Sigurno je ve i ranije postojala stano vita predispozicija. - Smatrate, dakle, teoretski moguim da bi stanje mojih oiju i bez utjecaja fotoko agulacije razvilo na isti nain? - Sto se toga tie, gospodine profesore, ne bih se usudio iznijeti bilo kakvo mi lj enje. Meu38 tim, kao va lijenik, va uenik i va suradnik moram svakako osobito naglasiti... Vi, ap solutno, morate smjesta prestati s tim pokusima! - Tako? Zar bih to morao uiniti? Mo da ste i u pravu u svemu to ste dosada rekli, m eutim, ja ipak jo nipo to ne mogu prekinuti s pokusima. Nedostaje mi svega jo jedan j edini pokus. Najva niji. - Iskapio je a icu nadu ak. - Poku at u izazvati upalno ari te sve odreenom, tono fiksiranom mjestu, u onoj pozadini. Ali, obeavam vam da u se u tu svrhu poslu iti svojim intaktnim, zdravim okom. - A ako pri tom i to oko bude povrijeeno? Ako i ono zataji? Gospodine profesore, jeste li potpuno svjesni to bi to znailo? - Da. Znailo bi da se fotokoagulacija uope ne smije primjenjivati ili da ju je mo gue primjenjivati samo u ogranienoj mjeri. - Da, svakako. Meutim, ne mislim na to. Naime, sve dokle god bar jedno oko mo e u dovoljnoj mjeri ispunjavati funkciju mo ete raditi kao oni kirurg, bar jo nekoliko g odina ... Meutim, ako i to oko zataji... - ... tada ste jo uvijek vi ovdje da nastavite moj rad. A onda, tu je jo i Michae

l. Dovoljno je da izdr im tako dugo dok on zavr i studij. - Ako stavite na kocku i svoje drugo oko, sumnjam da e vam to uspjeti, gospodine profesore ... Profesor Bergmeister nije svom asistentu dao da zavr i: - Vi biste kao lijenik morali shvatiti od kolike je ogromne va nosti da li u uspjet i zavr iti ovu seriju pokusa ... i s kakvim rezultatom ... I od kojeg je to znaenja za sve one bolesnike ... A to onda znai, u usporedbi s tim, sudbina jednog pojedin ca kao to sam ja?! 39 Michael Bergmeister preuo je u prvi as lako kucanje na vratima svoje sobe. Sjedio je prekri enih nogu, nasred saga, s gramofonom ispred sebe, slu ajui s punom pa njom kr atku, ali vrlo efektno instrumentiranu melodiju. Tek kad se kucanje ponovilo, po digao je glavu, naglom kretnjom zaustavio gramofon i viknuo: - Slobodno! U la je njegova maeha i Michael je polako ustao, ne skidajui pogleda s nje. Bila je privlana, kao i uvijek, u haljini od zelenog d erseja koja je jo vi e isticala udesnu b oju njenih kosih oiju. Svoju svilenkastu i sjajnu plavu kosu uvila je na tjemenu. - Zao mi je ako smetam - ree i naglo ue u malu prostoriju - ali moram svakako s t obom govoriti. I nehotice Michael ustuknu ... - Da, izvoli? - upita nesigurno. - Ta sjedni! - nestrpljivo e Vera. - to stoji tako bez veze! - Sjela je na rub nje gova pisaeg stola i prekri ila lijepe vitke noge. On privue stolicu, opkorai je i sjede oslo-niv i bradu i ruke o naslon. Netremice je gledao u nju. - No, ni ta ne pita ? - ree ona nervozno. -Zar te nimalo ne zanima to hou od tebe? - Da, zanima me. ak me i neobino zanima - odgovori s osmijehom, koji je najednom podsjeao na njegova oca - ali pretpostavljam da e mi i sama rei. Dakle, to eli ? - Razgovarati o tvom ocu! - Ah! - Michael podigne svoje tamne, izra ajne obrve. - Sto je u tome tako neobino? - upita ona uzrujano. - Pa, ako ba eli da budem potpuno iskren, smatram da si prisvaja i suvi e prava ... - Prisvajam si suvi e prava? Ta ja sam njegova ena, a ti njegov sin i mislim da ob oje imamo potpuno pravo ... - ... da se upliemo u oeve najintimnije stvari? - Pa ti ak jo uope i ne zna o emu imam namjeru govoriti! Zna li ti da je tvoj otac n najboljem putu da upropasti samog sebe?! Naravno, to vjerojatno jo nisi ni primi jetio ... Uostalom, to me ne bi ni zaudilo. Ta ti ve odavno ne mari ni za to u ovoj kui... Ali njegov vid se doista iz dana u dan pogor ava. On, naravno, poku ava da to predamnom sakrije ... i ne samo preda-mnom, ve pred svima ... ali kako dugo e j o u tome uspijevati? Onoga asa kad njegovi pacijenti to primijete, gotovo je s nji m. - Slabo poznaje oca - ree Michael mirno. -Kad on vi e ne bude u stanju da operira, sam e se toga odrei. On jo nikada, u cijelom svom ivotu, nije uinio ni ta neodgovorna. - Ali u tome nema ba nikakve razlike! - gotovo je viknula Vera. - Oti ao on dobrov oljno ili ga netko prisilio da to uini... rezultat ostaje uvijek isti! S njim je gotovo. - Pretjeruje ! Nitko mu zbog toga ne bi oduzeo profesuru ... a ja ti osobno mogu jamiti da ga na faksu svi veoma cijene. - Kakva korist od toga - odvrati Vera puna gorine. - Ta to misli kako bismo ivjeli s jednom profesorskom plaom? - Ti bi svakako morala ivjeti malo tedljivije - ree on malo podrugljivo. - Znam, t o bi, naravno, bilo grozno za tebe ... - Da budem tedljivija? Kad bi to bar bilo sve! - uzviknu Vera bijesno. - Zar si zaista ne mof'J 40 41 e predstaviti to bi za nas sve ... to bi za njega samog znailo kad vi e ne bi mogao vi jeti? Tek sada prvi put, Michael obori pogled.

- Da. Naravno. U pravu si - izusti. - To bi doista bilo u asno. - Konano! - Vera se spusti s pisaeg stola, poravna suknju. - Dakle, i ti se sla e sa mnom da do toga ne bi smjelo doi. Razgovaraj s njim o svemu tome ... objasni mu ... - 0 emu da razgovaram s njim? - upita Michael ne shvaajui. - Da konano prestane s tim prokletim pokusima! Ta ti zna o emu se radi... Ona fot o-koagulacija ili kako se to ve zove! To je ono to mu upropa tava oi. Ti ga mora uvjer iti da prestane s tim. Michael je skoio sa stolice i zabiv i ruke u d epove izlizanih traperica koraao po sob i gore--dolje. - Ne mogu, Vera - ree i prijee rukom preko svoje kratko pod i ane kose - i uz najbolj u volju ... to je nemogue. Ona stane pred njega. - A za to, ako smijem pitati? - Poslu aj me malo, Vera ... Ta ti zna kako otac sa mnom uvijek postupa. Otkako je majka umrla, ostavio mi je potpunu slobodu. Uvijek je smatrao da svatko mora poi niti izvjesne gluposti u ivotu kako bi sam prona ao svoj ivotni put... ali emu ti ja to sve priam! Ta ti sve to i sama vrlo dobro zna ! - Pa ta? Ne razumijem kakve veze sve to ima s ovom situacijom. - Prestani, molim te, da izigrava . Ta zakljuak je bar jasan. Otac koji svom sinu daje slobodu da sam odluuje o svemu to se tie njegova vlastita ivota ... takav otac mo e oekivati da e sin u najmanju ruku to isto pravo prizna ti njemu. - Ti mi, dakle, nee pomoi? Izbjegavajui odgovor, Michael nastavi svoja prea nja razmi ljanja: - Gledaj, na primjer ... Kad mi je bilo deset godina htio sam pod svaku cijenu uiti glasovir. Dobio sam glasovir. Kad mi je bilo petnaest godina, bilo mi je gla sovira navrh glave i otac me oslobodio te gnjava e. Sa sedamnaest godina arko sam el io saksofon. Dobio sam ga. Pa i onda kad sam poeo svirati u studentskom d ez-orkest ru, on se i s tim slo io ... - Ali, Michael, molim te - prekine ga ona nestrpljivo - emu sve to? Ta sve su to beznaajne stvari! Otac ... Ovaj put upadne joj on u rije: - Ti, dakle, moju glazbu smatra potpuno beznaajnom? - Ali ne, Michael, nisam tako mislila. - Nisi? A ipak si mislila tono onako kao to si to i rekla. I vjerojatno bi bila s ilno iznenaena kad bi saznala da ima ljudi, strunjaka, koji su posve drugog mi ljenj a. - Tako? A koji su to ljudi? - Pa, na primjer, gospodin Winterstein, ef proizvodnje jedne poznate diskografsk e kue. - Pa da - odvrati Vera ne mogav i sakriti osmijeh - takvi ljudi puni su hvale sve dok ih to ni ta ne ko ta. - Ali njega to stoji novaca. Snimio je sa mnom jednu plou. to ka e na to? Vera nije mogla prikriti iznenaenje. - Zar zaista? - A sada se udi , ha? - djeaki se nasmijao. - eli li je uti? ali se? # 42 43 - Ne, uope se ne alim. Upravo sam slu ao tu plou kad si u la. Sjeo je na pod, nagnuo se nad gramofon i pa ljivo spustio iglu na plou. Zaula se tem peramentna muzika nabijena ritmom. - to je to? - upita Vera. - Twist? - Ma ni govora, madison. Slu aj, sad dolazim ja! Gotovo istoga asa zauo se s ploe glas Michaela Bergmeistera, glas stran, a opet tak o poznat... muzikalan, neusiljen, gotovo opor glas. Vera je slu ala. Tekst je bio banalan. Hvalospjev pomodnom plesu madisonu, svuda p rihvaenom; u skija koj kolibi, u hotelu, na pla i, na svadbenoj sveanosti. udei se samo

sebi, Vera osjeti da je se ta muzika na neki neobian nain doimlje... I ona osjeti da ta muzika budi u njoj sjeanja na ne to lijepo, davno, gotovo zaboravljeno ... Posve neoekivano, drugu je strofu pjevao topao djevojaki glas. Vera se naglo trgnu iz svog snatrenja. - Tko je to? - upita. Melodija se odjednom prekinu. Michael je bio iskljuio gramofon. Ustao je i rekao gotovo odbojno: - Jedna kolegica. Monika Ebers. - Zar i ona pjeva? On slegnu ramenima i ree podrugljivo: - Pa, ini se da je tako. - Zar ba stalno moram trpjeti te tvoje drske ispade? - povie Vera bijesno i krenu prema vratima. No, zastav i na pragu jo mu dobaci: - Oekujem, dakle, da razgovara sa svojim ocem! - Gospode! - Michael se uhvati za glavu. - A ja sam mislio da sam ti potpuno ja sno dao do zna44 nja da to niti mogu, niti elim. Ta zar ti nikako ne ide u glavu da je otac sam po tpuno sposoban da odluuje o svojim postupcima?! Vera izie, tresnuv i vratima. Michael se baci na kau i zabaciv i ruke iznad glave zagleda se u strop. vrsto stisnu usne... Pogled mu je potamnio od boli. Od samog poetka braka profesor Bergmeis-ter i njegova mlada ena spavali su u odvoj enim sobama. Vera je ujutro voljela dugo le kariti, do-rukovati u krevetu i bilo jo j je mnogo stalo do toga da se pred svojim mu em uvijek pojavi besprijekorno dotje rana i lijepa. Profesoru Bergmeis-teru je u poetku bilo ao to sa svojom mladom supr ugom ne dijeli istu spavau sobu, no u meuvremenu se ve sasvim s tim pomirio, dapae, bilo mu je ugodno to u kui ima svoj kutak, jednu sobu u kojoj je potpuno nesmetan. Ve godinama je lo e spavao i ne bi mu bilo drago da smeta Veri svojim nemirnim sno m. Katkad bi ustajao ve u est, pa i u pet sati i odlazio dolje, u svoju biblioteku , da bi se pripravio za predavanja ili za operacije. U tim ranim jutarnjim satima obavljao je i pokuse koje je uzalud poku avao dr ati u tajnosti. Aparat za fotokoagulaciju nalazio se u malenoj prostoriji, nekada njoj tamnoj komo ri koju je uvijek bri ljivo zakljuavao. Bio ga je konstruirao sam, u suradnji s teh nikim efom jednog poduzea optikih aparata, ugraujui stalno nova konstrukcijska rje en Bio je to njegov pronalazak, njegovo dijete, aparat koji treba da poslu i ovjeastvu. 45 I tog jutra, dok je pode avao aparat za posljednji pokus, dodir s tim sitnim vijci ma i polugama ispunjavao ga je nekim posebnim uzbuenjem, gotovo uzvi enim osjeajem. Nije bilo ba jednostavno namjestiti aparat tako da svjetlo u snopovima pada uprav o na ono mjesto u pozadini njegova lijevog oka koje je on bio odredio. Bilo bi m u mnogo lak e da je bar taj dio posla prepustio asistentu. Ali, bio je odluio jo od samog poetka da radi potpuno sam, jer nije elio doktora Hil perta opteretiti odgovorno u. Sna ao se tako da je po njegovu nactru konstruiran spec ifian oslonac za glavu, poput metalne polumaske s ovalnim otvorima u visini oiju. U lijevi otvor polo io je sad profesor Bergmeister plastinu kuglu veliine one jabuice koja je propu tala svjetlo, a slu ila mu je kao model za pode avanje. Trebalo mu je do sta vremena da upravi zrake svjetlosti tako da se sastaju u jednoj posve maloj, poput vr ka igle sitnoj toki na tono fiksiranom mjestu u onoj pozadini. Kad mu je to konano uspjelo, srce mu je ludo udaralo od uzbuenja, od tjeskobe, od ponosa... Malena prostorija u kojoj se nalazio, bila je bez prozora, zrak u asno z agu ljiv. Profesor izvadi kuglu iz upljine maske, iskljui optiki aparat i sjedne polo iv i bradu na oslonac za glavu. Njegove su oi sada bile tono u visini otvora na maski. U ruci je dr ao sklopku na produ nom kablu i aktivirao je. Svjetiljka zasja. Snop zraka ud ari u njegovo lijevo oko. Zaslijepljen, i nehotice stisne oi. Zatim se prisili da ih opet irom otvori. Gleda o je ukoeno u toku koju je na optikom aparatu bio oznaio bijelom kredom. Oko je dr ao rom otvoreno 46

kako bi svjetlo kroz zjenicu moglo prodrijeti u onu pozadinu. Mune sekunde sporo su prolazile ... Odjednom, u grudima osjeti nepoznat pritisak, te ak poput olova. Polako je postaja o svjestan bolne, jasne, ak i suvi e jasne predod be da on, upravo sada, izla e svoje oi nemilosrdnim zrakama, zrakama koje e mu uni titi vid. Sve dosada, kad god bi ga njegova ena ili njegov asistent upozoravali na tu opasn ost, osjeao bi se nadmoan, gotovo herojski... A sad? Sada, odjednom suoen s tom opa sno u, on shvati da mu sve do ovog trenutka nije bilo jasno da si zapravo i nije mo gao predoiti to mu prijeti ... Osljepljenje ... Osljepljenje ... bila je to sudbin a, koja je mogla zadesiti nekog drugog ... svakog, ali nikad njega samoga. Zapra vo, sve to vrijeme varao je samog sebe! Opasnost je bila tu. Pred njim. Osjeao ju je. Bila je opipljiva, ekala ga je ... Bio joj je izlo en. Bespomoan ... uhvaen kao vlastita rtva u zamku koju si je sam is-pleo. I sada, ta okrutna, hladna svjetlos t nemilosrdno je prodirala u jabuicu njegova oka ...! - Ne! Profesor Bergmeister se kasnije vi e nije mogao prisjetiti da li je doista viknuo ili je taj bolni usklik ugu io jo u sebi. Htio je iskljuiti taj mlaz svjetlosti, ali vi e nije mogao vladati prstima ... A onda, tek silnim naporom, poe mu za rukom istrgnuti kabel! Svjetla nestade. Obavila ga je tama. Spasonosna tama. Uzdahne olak ano i pritisnu ake na bolne oi. Za tim spusti ruke i poku a oima prodrijeti kroz tamu ... Uzalud. Obuze ga u as ...! Oko njega mrak je bio potpun. 47 Razum mu je grozniavo radio ... Kako je to mogue? Pa inae, kad bi iskljuivao aparat, mala bi prostorija ostajala prigu eno osvijetljena ... Kako je onda mogue ... ? Nije bio u stanju da do kraja slijedi svoju misao ... Odjednom, postao je svjestan u asne injenice: oslijepio je! 3. - Stidim se - prizna profesor Bergmeister. Glave oslonjene na ruku, sjedio je z a svojim pisaim stolom nasuprot doktoru Hilpertu. Ispostavilo se, naime, da ona tama to ga je bila toliko upla ila nije bila posljedi ca zatajenja njegovih oiju, nego tek banalan tehniki kvar. Jer kad je istrgnuo ele ktrini kabel iz fotokoagu-lacijskog aparata, do lo je do kratkog spoja koji je prou zroio nestanak struje na cijelom katu. Skinuo je ruku s oiju i pogledao doktora Hilperta. - Ne, nije me stid pred vama, Normane. Ne stidim se iz ta tine... Stidim se sam oga sebe. ini mi se da sam se ponio poput generala koji svoje ljude tjera u heroj sku smrt a da ni okom ne trepne ... a tek mu u trenutku stvarne opasnosti dopre u svijest spoznaja da je on sam kukavica. - Oprostite, gospodine profesore, ali... Profesor Bergmeister umorno odmahnu ru kom. - Ne, ne, kolega, nemojte ni poku avati diskutirati sa mnom o neem to sam ipak samo ja sam do ivio. Ja sada znam to to znai biti slijep. Kad bi mi prije dolazio kakav pacijent, za kojeg sam bio siguran da mu se vid vi e ne mo e spasiti, govorio sam se bi: Pa dobro, on vi e nee moi vidjeti... To je alosno, ali ipak podno ljivo sve dok se o mo e uti, govoriti, osjeati, hodati, do48 4 - Oima ljubavi 49 dirivati. - Profesor Bergmeister gurne svoju stolicu i naglo ustane. - Ali nije t o tako, Hilperte ... To je posve, posve drugaije! Biti slijep, znai... ah, da mi j e bar nai rijei kojima bih vam to objasnio. Biti izlo en na milost i nemilost... D a, tako je. Upravo tako. Imati osjeaj da vas je netko stavio u prazan prostor pos ve sama, u tmini... mraku, beskrajnom kao svemir. Dr Hilpert se naka lja i upita, pomalo nesigurna glasa: - Zar ne mislite, gospodine profesore, da je ovaj osjeaj tako sna an mo da samo u pr vom trenutku oka? Da se ovjek uskoro naui snalaziti se i bez vida? Da se ovjek privi kne na stanje sljepoe? - Privii se? Da, mo da. Ali ja ne bih elio da se moram na to privikavati... ne elim

oslijepiti, Hilperte ... Ja to neu! - Vi ste, dakle, spremni da svoje pokuse ... - Zavr eni su, kolega. To jest, ukoliko je ovaj posljednji uspio. - A ako nije? Profesor Bergmeister je utio. - To je pitanje na koje sada ne bih elio odgovoriti. Danas ne. - On se lagano os mjehnu. -Vjerujem da razumijete kako trenutno nisam u stanju donositi meritorne odluke. Biste li me jo jedanput pregledali? Samo desno oko. Lijevo oko, mo da, u ov om trenutku, ne bi... - Naravno, gospodine profesore. - U redu. Izvrsno. Znate, kolega, zanimalo bi me kako je dosad djelovala konzer vativna terapija priscolom i drugim lijekovima ... Mislim, da li je uope djeloval a? Dr Hilpert je po ao za profesorom u tamnu komoru s optikim aparatima. 50 - Kada smo ono zapoeli? Pred otprilike tjedan dana, zar ne? Prema tome, bilo bi prerano raunati s potpunim uspjehom. Profesor i njegov asistent sjednu. Dr Hilpert uzme oftalmoskop u ruke, upali svj etlo i zapone pregled lijevog oka zrcalom. U tamnoj komori bilo je tako tiho da se moglo uti nervozno disanje obojice. / - Kao to sam i pretpostavljao - ree napokon dr Hilpert - nepromijenjeno. - Zar nema pobolj anja u krvarenju mre nice? - Ne - odgovori dr Hilpert oklijevajui. - Dakle, pogor anje? - glas profesora Berg-meistera zvuao je posve sabrano. Ne, ne bih rekao ... No, naravno, ne mogu to sa sigurno u ustvrditi. Mo da bi bilo do bro uiniti snimku s kamerom za snimanje one pozadine? - Snimku? emu? Kakvog bi to uope smisla imalo? Znate li koliko sam takvih snimaka sam uinio za sve vrijeme mojih pokusa? Bezbroj! Ta morao sam to uraditi kako bi moji eksperimenti uope imali smisla. Dr Hilpert pogleda asak profesora zaprepa teno, a onda lupi dlanom o elo. - Naravno! Pa to je potpuno jasno ... a ja se toga nisam sjetio. - Udahne dubok o. - Ali... ta vi ste to onda znali? Jo i prije no to sam vas prvi puta pregledao? - Da, znao sam. Ali nisam htio sam sebi priznati da je tako. Mo da sam se bio ve i suvi e priviknuo na to da snimanja oiju smatram neim to se mene ne tie, neim to uop a veze sa mnom. Gotovo neim to je od interesa samo za znanost i nema prave realnos ti... nema svrhe. - Shvaam. 51 Profesor Bergmeister ustane. - Ali, eto, postoje istine pred kojima se ovjek ne mo e sakriti. Pa, budui da konze rvativna terapija ne daje nikakve efekte ... kako po svemu izgleda... Dobro sam vas razumio, kolega. Da. Niste mi ak sa sigurno u mogli rei niti da li je razvoj bole sti stagnirao... Sada bih poku ao s otopinom kuhinjske soli. Supkonjunktivalno. to vi mislite o tome? - Pa, kako nam dosad jo nije poznata nikakva efikasna terapija za ovu vrst degen erativnih promjena... - Veoma ispravno ... Mo emo, dakle, poku ati gotovo sa svakim sredstvom, htjeli ste rei. Smijem li vas, dakle, zamoliti za tu injekciju? Mogao bih to, dodu e, uiniti i sam, ali... - Ma jasno, to u ja uraditi. Kad je u devet sati zapoela vizita, na profesoru Bergmeisteru nije se moglo primi jetiti ni traga one strahote koju je tog jutra pro ivio. Djelovao je mirno i stalo e no, kao i uvijek. Samo je Gabrijela Zerling primijetila da je ne to bljei no inae. I dok je zajedno s ostalim lijenicima koraala za profesorom dugim bolnikim hodnicima , tiho zapita doktora Hilperta: - Normane, to se dogodilo s profesorom? On odgovori i ne pogledav i je: - Ni ta. uti! U prvi mah pozlijedio ju je ton kojim joj je odgovorio, i ve joj je na jeziku bio o tar odgovor, no kad je podigla glavu i ugledala njegov profil koji je djelovao napeto, na neki udan nain ozbiljno i gotovo tragino, pobijedio je u njoj razbor.

- Oprosti, molim te! - pro aputa. 52 On je pogleda, zauen tom neoekivanom krotko u. - Dobra si ti djevojica - promrmlja. Ljutila se na samu sebe to joj je ta opora p ohvala natjerala rumenilo u obraze. Stigli su pred vrata sobe u kojoj je le ala Gun-hild Wigand. - Gospodine profesore - ree glavna sestra Hilda - pacijentica oekuje da ete joj da nas dozvoliti da prvi put poku a gledati. Dr Hilpert stane pred profesora. - Da, gospodine profesore. Juer sam izvadio niti. - Pa? - Izvana, kao da je sve u redu. Profesor Bergmeister je oklijevao, dr ei ve ruku na kvaki. - No, poku ajmo onda - ree, svladavajui se, i otvori vrata. Cijela svita lijenika, sestara i hospitanata u la je za njim u sobu i okru ila krevet pacijentice. Gunhild se uspravi na jastucima i iskljui tranzistor na nonom ormariu. Djelovala je veoma dra esno i njegovano u svijetloplavoj spavai-ci ukra enoj ipkama. Njena kratko o i ana kosa bila je lijepo zae ljana, a usne blago narumenje-ne. Jedino je tanki zavoj na lijevom oku ometao taj sklad. - elim vam dobro i lijepo jutro, gospoice Wigand - pozdravi je profesor Bergmeist er i pru i joj svoju usku, hladnu ruku - vas bar, vidim, ne moram pitati kako ste ... Izgledate sjajno! - Ah, zapravo si to ne mogu predstaviti odvrati Gunhild drhtavim, lakim smije k om. - to se mene tie, osjeam se grozno! - Jeste li lo e spavali? 53 - Nisam ni oka stisnula! - Pacijentica je sino dobila dva pra ka za spavanje - izvijesti glavna sestra. Kretnjom ruke dao je profesor Bergmeister glavnoj sestri znak da uti; bila je to suvi e energina, ali vrlo vrijedna i stoga gotovo nezamjenljiva ena. - Ima situacija - ree i blago uzme pacijentici ruku da joj izmjeri puls - kad ni najjai lijekovi vi e ne poma u. Za du evne patnje nema lijeka. Zdravo oko Gunhild Wigand zasuzi. - Kako vi to dobro razumijete, gospodine profesore! - Pa, ne treba biti osobito pametan da bi se shvatilo koliko vas je strah ovog trenutka koji je pred vama. - Profesor Bergmeister privue stolicu do ruba postelj e. - Sestro Gerda, molim vas, poravnajte malo jastuke pacijentici kako bi joj bi lo lak e uspravno sjedjeti. A vi, glavna sestro, skinite, molim, zavoj... - Okrenu v i se prema Gunhild profesor nastavi: - Zatvorite, molim, oba oka. Da, oba, sve d ok vam ne ka em da ih otvorite. I nemojte se upla iti, ako mo da operiranim okom budet e ispoetka samo nejasno vidjeli. To ni ta ne znai. Sestra Gerda poe prema prozoru i navue zlatno ute zavjese. U bolesnikoj sobi bio je s ad polumrak. Glavna je sestra zapoela vrlo polako i bri ljivo odmatati tanki zavoj s glave pacijentice. Gunhild zagriznu donju usnu ... vidjelo se na njoj kako str epi, sva napeta u tom trenutku. - kare! - ree o tro dr Hilpert. Glavna sestra ga je samo naas pogledala kao da bi se htjela suprotstaviti, ali se onda pokori naredbi, uzme velike kare koje joj je pru ila sestra Gerda i jednom kr etnjom prereze sve slojeve za54 voja. Zatim skine tampon od gaze, koji je do sada prekrivao oko. - Trenutak! - profesor Bergmeister umiruju-e polo i ruku na drhtave prste pacijent ice. - Jeste li zamijetili kakvu razliku kad vam je skinut zavoj? - upita. - Da. Postalo je svjetlije. A mo da mi se samo inilo da je tako ... Profesor Bergmeister izmijeni brz pogled sa svojim asistentom koji je stajao kra j njega. - Sada, molim, otvorite oba oka... istovremeno i sasvim polako - zamoli dr Hilp ert. Pacijentica ga poslu a. Ali tek to je napola otvorila oi, u asnuta, odmah ponovo spust

i vje-e. - Ja kiljim! - povika oajno. - Ni ta vi e pravo ne vidim ... stra no kiljim! Profesor Bergmeister se nasmije. - Dobar znak, draga moja djevojice. Vrlo dobar znak! To je nama dokaz da i operi ranim okom opet vidite. Vi e od tjedan dana bili ste naviknuti gledati samo jednim okom i sad morate opet nauiti da koordinirate slike oba oka. - Poku ajte jo jedanput, bez straha - ohrabri je doktor Hilpert. Pacijentica ponovo otvori oba oka i pogleda po sobi. Bilo je oigledno da se obje one jabuice jo ne pomiu u istom smjeru. - kiljim - ponovi Gunhild tiho - ja ... - Ali tad zastane usred reenice i njeno m lado lice zablista ... - Ja vidim! Opet je sve dobro! - kliknu presretna. - Opet mogu dobro vidjeti! - No, sjajno! - ree profesor Bergmeister. -Dakle, znai da je operacija uspjela. - Ogledalo - zamoli Gunhild i obrati se sestri Gerdi - da li bih mo da mogla ... 55 Sestra Gerda joj pru i runo ogledalo s nonog ormaria. Gunhild Wigand promatrala se sv a zapanjena... - Ali, pa to je... - Spustila je ogledalo i gledala sad profesora Bergmeistera, sad doktora Hil-perta ... - Pa uope se ni ta ne primjeuje! Zar ste me doista operir ali? Profesor Bergmeister je ustao i osmjehnuo joj se kimnuv i glavom. - Pa to je neshvatljivo! - uzviknu Gunhild. -Poludjet u! A kad je profesor ve bio stigao do vratiju, Gunhild, sva zanesena, doda tiho: - Mislim da jo nikad u ivotu nisam bila tako sretna... mo da zbog toga to sam do sad smatrala da je tako prirodno da sve uvijek bude u redu ... Vani, na hodniku, profesor Bergmeister ree doktoru Hilpertu: - To su oni trenuci zbog kojih toliko volimo svoje zvanje, zar ne? Ponovo podar iti nekome vid, svjetlo ... zar to nije udesno! Mladi Michael Bergmeister upravo je izlazio s grupom svojih kolega iz dvorane za seciranje kad ugleda Moniku Ebers. Potrala je k njemu. Crvene kovre lepr ale su joj oko glave, obrazi za-rumenjeli od uzbuenja. - Mike - viknula je ve izdaleka - konano! Tra im te ve cijeloga dana! Ta gdje si bio ? Michaelovi prijatelji su se nasmijali, a i on se veselo nasmije io. - Bio sam s le evima - odgovori. - teta to i ti nisi bila s nama. Bio je danas meu n jima jedan osobito lijep. Dodu e, ve malo u raspadanju, ali inae ... 56 - Prestani s tim! - vikne Monika i udari nogom o pod. - Tvoje prie iz dvorane za seciranje me uope ne zanimaju. Bilo vi ve vrijeme da to shvati . Konano, ja sam filo log, a ne jedna od va ih otupjelih medicinarki! - Ljutito ga osinu svojim modrim, neobino tamnim, gotovo ljubiastim oima. - teta! - ree Michael. - Pa, onda mogu ii. - On pogleda na svoj sportski runi sat. - Za deset minuta imam fiziologiju. - Ti me ba uvijek mora ljutiti... a zna i suvi e dobro da elim s tobom razgovarati. - Za to to nisi odmah rekla? - Michael Bergmeister se okrenu svojim kolegama koji su s oitim zadovoljstvom pratili ovu malu prepirku. -Poite samo bez mene ... Vidi te da imam jo posla. - On uhvati Moniku za ruku i povue je u jednu od irokih ni a. No, to je, makice? - upita. - to veli na ugovor? - izlanu Monika. On zaueno podi e obrve. - Nemam pojma o emu govori ... - Ali... ugovor! Ma nemoj se pretvarati! Ta sigurno si ga i ti dobio! - Uzbueno je poku avala otvoriti patentni zatvara svoje tanke studentske torbice. - Stigao je po tom. S pismom od Gram-mole. VVinterstein pi e da ... - konano uspije otvoriti tor bicu, izvadi omotnicu, pridr i nogama torbicu i izvue pismo iz omotnice - prodaja n a e ploe ide, zaudo, tako dobro ... Neobino dobro, pi e VVinterstein .. .pa je odlu ti s nama ugovor. No, da bismo stekli sigurnost nastupa na pozornici, morali bis mo najprije poi malo na turneju po Njemakoj. - Ona pru i Michaelu pismo i pogleda ga sva ozarena. - Imam osjeaj da je netko ispao iz njegova programa ... Ali to je n a a srea! Sad smo mi u li u program. 57

Michael Bergmeister je itao pismo. Pritom je instinktivno nabrao elo. - A ugovor? - zapita napokon. - Ostavila sam ga u svojoj sobici. Zna , tako lako gubim stvari. Upravo uvijek on o to je osobito va no. - Pa, dobro - ree Michael i vrati joj pismo. - Vjerojatno u doma nai isto takvo pismo i isti ugovor. Oti ao sam ve u osam sati od kue. - Moramo to prije odmagliti - ree Monika. - Jo veeras u telefonirati svojim starcima. Naravno, na njihov raun. On je pogleda. - Ti si stvarno odluila ... - Pa jasno! To je na a ivotna ansa! Zamisli samo... tisuu maraka garantirano! Uz to jo i tro kovi, a i s ploama emo, naravno, jo zaraditi. - Ne znam - odvrati on. - Mene sve to ba osobito ne privlai. Pjevati lagere ... Da se bar radi o d ezu ... - Pa d ez emo jednostavno prokrijumariti - ree ona uvjerljivo. - ekaj samo dok postanemo slavni... tada emo snimati ono to eli mo. - Samo da se ti tu ne prevari ? Ne, makice, ao mi je to te moram razoarati. U to se n e elim upu tati. - Ti nee ? - povie ona razoarano. - Zar samo zato to se ne radi o d ezu? - Ne, ne samo zato - odgovori Michael. - Da budem iskren ... Ja volim muziku. ak je upravo prokleto volim! A osobito volim svirati s tobom. Ti stvarno ima ne to u sebi, ali unato svemu tome sve je to za mene ipak uvijek bio samo hobi. I mislim da je bolje da tako i ostane. Ona se nije mogla tako lako s tim pomiriti: - Ali za to zapravo? - Zato jer se spremam za jedno zvanje. Razborito zvanje. Ako pak ti svoj studij ne uzima ozbiljno ... - Nemoj to rei. Dobro zna da sam prilino marljiva. Ali ima toliko djevojaka koje b i u najmanju ruku mogle postati isto tako dobre uiteljice kao i ja... a i kod teb e se radi o istoj stvari. tovi e, uiteljica ima premalo, a lijenika i previ e. Tako se bar uvijek ka e ... Ali, reci mi, za to si se ba zaina-tio i tako olako sasvim odbaci o tu ansu? - To ti ne mo e shvatiti. - Oh, ipak! - povie Monika i jednim pokretom glave zabaci svoje sjajne kovre s ela . - Mo da ak i bolje no to bi ti bilo drago! Jer je tvoj otac primarius, jer ti mo e u tabati sve puteve, jer su ti svi putevi otvoreni, jer ... - Sada mi je dosta! - u Michaelovu se glasu odjednom osjeti opasan prizvuk. - N e dopu ta li si ti malo suvi e? No, ali ako eli ba znati... da, bit u lijenik jer je tac lijenik, jer je to bio i moj djed, i jer od malena nisam nikad ni pomi ljao da bih mogao postati ne to drugo. Da, to je istina, odgovaralo to tebi ili ne. - A za tim doda ne to bla e: - Ali sve to, naravno, ne bi smjelo tebe sprijeiti da prihvati p onudu tog gramofond ije. Njene lijepe oi bile su pune suza. Zagrcnu se. - Bez tebe? - izusti napokon. - A za to ne? Winterstein e sigurno lako nai drugog partnera za tebe. Gledala ga je sva u suzama ... otvori usta kao da bi ne to htjela rei, ali onda vrst o stisnu usne, okrenu se i odjuri. Michael je gledao za njom, malo smeten i ni ta ne shvaajui. Zatim, baciv i pogled na svoj runi sat, brzim koracima poe prema predavao nici za fiziologiju. 58 59 - Ovo stanje je jednostavno nepodno ljivo! -Direktor Oskar Binagel, stisnuv i mesna tu ruku u pesnicu, udarao je nestrpljivo o koljeno. Bio je to sna an mu karac irokih ramena i da nije nosio naoale s crnim staklom na jednom oku, reklo bi se da puca od zdravlja. Profesor Bergmeister nije reagirao na taj nervozni ispad. - Naravno da dobro znam da takva izrazita kljenutna kiljavost nije ba naroito ugod na -ree mirno.

- Ni ta vi ne znate! - iroko se elo direktora Binagela zacrveni. - Inae biste ve odav no ne to poduzeli... bilo to! - Bilo to poduzeti ne bi ba imalo mnogo smisla. Ipak moramo uiniti upravo ono to e v as izlijeiti, zar ne? - Ta uinite to ve jednom! Ve su pro la tri mjeseca od one proklete automobilske nezg ode, i meni je sada dosta, potpuno dosta da me se i dalje tje i i zavarava iz dana u dan. Pa to je odvratno! Ako elim itati... ako samo elim bilo to vidjeti, moram bo lesno oko stisnuti. O vo nji automobilom nema ni govora! Pa kako vi uope zami ljate d a obavljam svoj posao? Ili mo da da poem u mirovinu? S etrdeset i tri godine?! - Dragi moj direktore Binagel - ree profesor Bergmeister dok mu je glas zvuao mir no, gotovo hladno - morate mi vjerovati da je i meni veoma stalo da vas po tedim s vih tih tegoba. Meutim, nisam mogao preuzeti odgovornost da se odluim za operaciju prije no to budem potpuno siguran da je kirur ki zahvat neizbje an. Sve do sada mogl i smo se jo uvijek nadati da e se kli-jenut onih mi ia mo da sama od sebe ispraviti... li ako sam vas dobro razumio, dosad niste primijetili nikakvih znakova pobolj anja ? - Eto, ta pogledajte sami! - direktor Binagel naglo skine naoale i izazovno se z agleda u profesora. - ak i kad gledam ravno preda se, vidim sve dvostruko! Profesor Bergmeister je pa ljivo promatrao svog pacijenta. - Pogledajte, molim, malo ulijevo ... - Direktor Binagel poslu a. - Sada polako p rema sredini... - Binagel poku a, ali je u tome uspio samo lijevim okom. Desno se oko nije ni pomaklo. - Dalje ulijevo ... - Zjenica lijevog oka okrenula se do kr ajnjeg kuta vjea, dok je desno oko samo nepomino zurilo preda se. - Hvala, to je d ovoljno -ree profesor. - Mo ete opet staviti naoale. - Hoete li me sad konano operirati? - nestrpljivo upita pacijent. - Morat ete, naravno, nekoliko tjedana ostati na klinici. - To mi je ba svejedno! - I gotovo u istom dahu doda: - No, nije mi ba potpuno sv ejedno, ali to mora, neka bude. Dakle, kad mogu doi? - Povezat u se zaas s glavnom sestrom da vidim da li je koja privatna soba slobod na. - Profesor Bergmeister je ve dr ao slu alicu kunog telefona u ruci: - Mislim, da s te sporazumni s tim da vas operira moj prvi asistent dr Norman Hil-pert. Odlian j e kirurg! Direktor Binagel namr ti elo. - Ali ja sam vjerovao da ete vi osobno ... - Nadam se da to neete ba uporno zahtijevati - profesor Bergmeister se osmjehnu, ispriavajui se. - Naime, upravo danas sam odluio da do daljega operiram samo u posv e izuzetnim sluajevima, jer se moram posvetiti jednom znanstvenom radu. - Primije tiv i zlovolju na licu direktora Binagela, doda brzo: - Uostalom, ne bih vam prepo ruio dr Hilperta da nisam potpuno 60 61 uvjeren da e tu operaciju izvr iti isto tako uspje no kao i ja... mo da ak i bolje! Te veeri donio je profesor Bergmeister svojoj eni dvanaest prekrasnih utih ru a. Dao je zaustaviti auto pred cvjearnicom i sam ih je odabrao. Meutim, Vera se nije ak ni nasmije ila kad ih joj je pru io. - Hvala - rekla je samo i pozvonila djevojci. - Zar je istina da e tvoj asistent operirati direktora Binagela? - Odakle to zna ? - upita profesor zateen. - Edith Binagel me nazvala. Njenom mu u uinilo se tvoje pona anje prilino neobinim. Ht jela je znati o emu se radi. - Djevojka se pojavi, a Vera joj u ruke utisnu ru e i ne pogledav i ih. - Molim vas, stavite ih u vazu, Gitta. - Gdje je Michael? - upita profesor Bergmeister i, zavaliv i se u svoj najdra i nas lonja, otvori dnevne novine. - U jednom od svojih klubova - odgovori Vera nehajno. Priekala je da djevojka iz nese cvijee, a onda upita: - to se dogodilo, Klaus? Molim te, nemoj izbjegavati od govor... On je pogleda preko ruba novina. - Otkada te moj posao toliko zanima? - Je li to predbacivanje? Profesor je ve ponovo sakrio glavu iza novi-

na. - Ne, samo se udim tvom pitanju - promrmlja. - Klaus! - naglim pokretom istrgne mu novine iz ruku. - Nemoj itati dok s tobom razgovaram! Profesor Bergmeister se sagnu da bi sakupio listove novina s poda. - Ne vjerujem da bi bilo kakav razgovor imao smisla sve dok si tako uzrujan a - izjavi mirno. - Uzrujana? Bijesna sam! Da, sva sam izvan sebe! Za to ne eli operirati direktora B inagela? Dobro zna da je Binagel bogata . Kad bi samo htio mogao bi ovom operacijom zaraditi more novaca! A umjesto toga... - ona zajeca i pritisnu svoj bijeli rupi od batista na oi. - Vera - ree profesor. - Molim te, Vera, du o moja! Ta ni ta se nije dogodilo ... ba ni ta! - On ustane, poe k njoj, zagrli je i ona mu se prepusti bez opiranja. - Ti dobro zna kakva je blebetu a Edith Binagel - jecala je. - Ona e pro iriti najbes misleni-je glasine o tebi. Svi e se zapitati: to je to s profesorom Bergmeisterom? Zar odjednom misli da mu vi e nije nu no operirati? Ili je izgubio povjerenje u seb e? Ili se mo da vi e ne pouzdaje u sebe? - Ali, ljubavi moja, sve je to besmislica - odvrati profesor. - Dr Hilpert e doi sta isto tako dobro operirati Binagela kao to bih to ja uinio. Njena zabrinutost je opet pre la u oajanje. - Ta ne radi se o tom! - povie gu ei se u suzama. - Radi se o neem posve drugom! Za to si uope odbio da operira Binagela? - Ma, zapravo, uope i nisam odbio. Ja sam mu samo preporuio da to uradi dr Hilper t. A ako ba eli tono znati za to... ta zar si ve sasvim zaboravila kako se esto tu i m premalo vremena za tebe? Da si cijeloga dana, itave veeri ponaje e sama? Ti bi se sa d zapravo morala radovati... Ona ga prekine: - Zbog mene? Ti si to zaista uinio radi mene? 62 63 ,,# - Radi nas, Vera - rekao je ozbiljno. - Preda mnom stoji te ak znanstveni rad, mo j rad o foto-koagulaciji. Zavr io sam sada s nizom pokusa ... Ona mu se naglim pokretom istrgne iz zagrljaja. - Ti si, dakle, unato svemu nastavio s tim eksperimentima? Iako sam te toliko molila ... iako sam te zaklinjala da to vi e ne ini ?! - Odjednom je nestalo njenih suza, lice joj je poprimilo izgled ukoene maske. Profesor Bergmeister spusti ruke. - Morao sam tako postupiti, Vera. Ja sam znanstvenik. Ti si znala za koga se ud aje , zar ne? - Za znanstvenika, da. Ali ne i za samoubojicu! - Vera! - Mo e li mi se zakleti da ovi pokusi nisu kodili tvojim oima? Mo e li mi se zakleti? On je utio. - Znala sam to - ree ona muklo. - Znala sam, od samog poetka. Sad je, dakle, gotovo. Zbog toga si i zazirao od Binagelove operacije ... Jer tvoje oi za kazuju! Oh, gospode! Ta ne dr i se tako ... pogledaj me ...! On udahne duboko. - Pa ak i kad bi ti bila u pravu, Vera, jesi li zaboravila na to si mi se zaklela ? Da e biti uza me u dobru i zlu, i u dobrim i u te kim danima ... A ja sam ti vjero vao. - Da je tvoja sudbina bila da oslijepi - ree Vera nemilosrdno - ne bih ni trepnul a. Tje ila bih te, njegovala. Pomirila bih se s tim da do kraja svog ivota budem ve zana uz... uz slijepca. Ali to nije tako. To nije isto. Ti si svoj vid uni tio iz puke obijesti! Neprestano sam te upozoravala na opasnost ... A to e sada biti sa m nom? Ah, prema tome, ti si bio i ostaje posve ravnodu an. - Ja te volim, Vera. - Ne, to nije istina! Ti voli samo sebe, svoje pacijente, svoj rad. Pru io je ruku za njom, ali se ona odmaknu kao da pred sobom ima kakvog odvratnog gmaza. - Ne, ne dodiruj me! - vikala je histerino. -Nikad vi e!

- Zar to znai da me eli napustiti? - Pa da cijeli grad upire prstom u mene? Ne, nee tek tako lako proi. Morat e me jo n ko vrijeme podnositi. Ali, voljela bih ... doista bih voljela da nikad nisam pri stala da se udam za tebe! Michael Bergmeister vratio se kui usred noi. Sve do ponoi svirao je u studentskom d e z-or-kestru u kojem je Monika Ebers pjevala. Poslije toga su lanovi orkestra popi li jo nekoliko a a piva jer je i ovoga puta vruina u studentskom klubu bila nesnosna. Michael je bio veoma dobro raspolo en dok se pribli avao kui svog oca. Zvi dao je Bodv and Soul, pjesmu koju je te veeri morao tri puta otpjevati. Kad je otvorio vrtna vrata, primijeti da u velikoj dnevnoj sobi jo gori svjetlo. Bio je iznenaen. Dogaal o bi se vrlo rijetko da su njegovi roditelji bili na nogama u to kasno doba. Raz mi ljao je kako mu ne preostaje ni ta drugo no da im za eli laku no. U trijemu zastade trenutak oslu kujui, ali ne zauje ni glasa iz sobe. Otvori vrata i ugleda Veru. Sjedjela je pred poluugaslim kaminom, rukama je obuhvatila koljena i zurila u po sljednje pla-mike. Tek kad joj se pribli io, ona podigne glavu i pogleda ga. Njene velike, zelene oi bile su oteene i crvene od suza, a njena srebrnastoplava kosa vi sjela je u pramenovima. On je stajao zurei 64 5 - Oima ljubavi 65 u nju. Jo nikada je nije vidio takvu. Taj prizor ga se duboko dojmio. - Ako eli govoriti s ocem - ree Vera, a i glas joj je bio nekako stran, slomljen, kao napu-kao... - on je ve oti ao na spavanje. Tek sad je konano uspio ne to izustiti: - Vera, to se dogodilo s tobom? - zapita i zatim doda vrlo nesigurno. - Jeste li se svaali? Ona se nasmije. Bio je to smijeh bez radosti, pun oaja. - Pa, moglo bi se to i tako nazvati... - Zar mi ne eli rei to se dogodilo? Ona slegnu svojim punakim ramenima. - A za to i ne bih? Svaa, kako ti to naziva sastoji se u tome da je rezultat... jed nostavno ... moj ivot je razoren. Nikad se nisam smjela udati za tvog oca. Michaelu srce jae zakuca. - A ja sam mislio ... da ga voli ? - Ljubav! Ljubav! to je ljubav? Ta moji osjeaji nisu va ni. Ni za koga, a ponajmanj e za tvog oca. Ta to sam ja njemu znaila? Za sve te godine... Lijepa lutka koju se mo e maziti... koja se dovoljno elegantno oblai... dobro izgleda za pokazivanje. I od koje se oekuje da se smje ka... uvijek samo smje ka, smje ka, smje ka. - Vera - izusti s mukom Michael - siguran sam da si nepravedna prema mom ocu. Ona ga pogleda, gotovo s mr njom. - Upravo sam ove rijei od tebe i oekivala. Ti i tvoj otac! Ta bili ste uvijek slo n i. Tebi znaim isto tako malo kao i njemu. A toliko sam se trudila da steknem tvoj e prijateljstvo ... Otkako sam stupila u ovu kuu, borila sam se za tvoju ljubav! Ali ti... ti mi nisi nikada i ao ususret. Nikada u meni nisi gledao majku. - Majku? - ree Michael. - Zar si to ozbiljno mogla oekivati? - Da, da - ree ona estoko i naglo ustane -toliko sam eljela da ti ne to znaim. Sada s i odrastao ... i to se dogaa? Danas si ti za mene jo vei tuinac no ikada. Zar misli d ne primjeujem da me izbjegava ? Pa to sam ja to tebi uinila? - Ni ta - ree Michael promuklim glasom -ba ni ta ... Stajala je sasvim blizu njega, tako blizu da je mogao vidjeti tragove suza na nj enim obrazima. Odjednom se vi e nije mogao svladati. Naglo je zagrli. - Vera - mucao je prigu eno - volim ... volim te! Zar to doista nisi znala? Volim te ludo! 66 67 4. Idueg jutra, odmah poslije osam, zazvonio je Michael Bergmeister na kunim vratima obitelji Pielsticker, u ijem je skromnom stanu Monika Ebers iznajmila sobu. Otvorila mu je mala djevojica, zaueno se u njega zagledala i, prije no to je Michael uspio ne to rei, potrala je natrag u stan zazivajui: - Mama, mama! Jedan ovjek!

Odmah zatim pojavila se iz kuhinje gospoa Pielsticker. Kad je ugledala sina profe sora Berg-meistera odmah joj se inae mrzovoljno lice razvedrilo. - Ah, gospodin doktor - ree. - Ali, ne znam ... gospoica Ebers jo spava. - Onda je, molim vas, probudite. Michael se ugurao u malo predsoblje u kojem se osjeao miris vla nih pelena, luka i jeftine kave. - Ali, doista ne znam ... Gospoa Pielsticker nervozno je cupkala svoj areni kuni haljetak i bilo je oito da jo j je vrlo neugodno to se jo nije uredila. - Va no je, milostiva gospoo, veoma je va no! Moram odmah govoriti s gospoicom Ebers ... sad odmah! Prije no to je gospoa Pielsticker stigla i ta odgovoriti, otvore se jedna vrata i Mo nika Ebers pomoli svoje pospano li e. 68 - Zar si to stvarno ti, Mike? - zaudi se Monika i protrlja oi. - Ve sam bila pomis lila da sanjam ... priekaj trenutak, odmah dolazim! Gospoa Pielsticker povede gosta u dnevnu sobu. - Zao mi je, gospodine doktore - ispriavala se - nisam jo stigla pospremiti... Ona namjesti stolice oko stola, podigne jedan par rukavica s poda ... - A jo nism o ni nalo ili sobu. Ali, sad u ja odmah ... - Nemojte se truditi - stade je uvjeravati Michael - ja u se ionako zadr ati svega nekoliko minuta! Tada se pojavi Monika. Na nogama je imala izga ene papue, pamuna kuna haljina nije dj elovala ba isto, ovratnik pid ame joj je bio raskopan, a njene crvene kovre ra upane k da je samo prstima pro la kroz kosu. No, unato svemu bila je veoma dra esna sa svojim tamnopla-vim oima, nje nom puti i svje im mladim li em. Ali, Michael Bergmeister i ne z amijeti svu tu ljupkost. - Slu aj, Monika ... - zapone. - Zar se ne to dogodilo? Nije gledao u nju dok joj je odgovarao: - Zapravo ni ta od onoga to misli . Samo sam jo jednom razmislio o svemu tom ... ta z na , o ponudi Grammole. I do ao do zakljuka da to zapravo i nije ba tako ... tako lo e. Ona iskolai oi. - Nije lo e? - Ne. Potpisao sam. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati tu neoekivanu novost. - Mike, ovjee! - uzviknu tad odu evljeno. -Pa to je fantastino! Tek sad se odva io da je pogleda. 69 - Dakle, sla e se? - Da li se sla em? Ta nemam rijei! Presretna sam! Sva je srea da jo nisam Winterstei nu javila da odbijam tu sjajnu ponudu. - Pa, onda je sve u redu. Eto, to je sve. to se mene tie, ja jo danas odlazim. - P o ao je prema vratima. Ona potri za njim i uhvati ga za rukav. - Mike - ree bez daha - kako to ... mislim, jo neki dan bio si tako odluno protiv toga...? - Pa, predomislio sam se - odvrati tvrdoglavo. Monika ga ispitivaki pogleda. - Da se nisi s nekim posvadio? - Glupost! - A zatim, kako nije skidala pogled s njega, doda izmijenjenim glaso m: - Ako ba hoe tono znati... da. Jesam. - S ocem? - S Verom, kad ve insistira - odvrati gorko - s mojom maehom. Monika namr ti elo. - Ah! - Nadam se da nee tra iti od mene da ti svu tu... neprijatnu priu ispripovijedam ... injenica jest da vi e ne mogu ostati kod kue. A ne mogu ni dopustiti da me otac dal je izdr ava.

- Shvaam - ree Monika, a da nij