Zašto sam vam lagala?

Julijana Matanović

CIPELE

Negdje sredinom četvrtog razreda pučke škole, moja prijateljica Ljilja, djevojčica

s najviše narančastih pjegica neravnomjerno raspoređenih po prćastom nosu, iznenada

je prestala dolaziti u školu. Poslije nekoliko dana njezina uplakana baka, prva naša

susjeda, koju je teta zvala gospođa Beker, a tetak samo Bekerica, i koju su svi u

mjestu poznavali po tome što je bila jedina starica koja je dvaput dnevno odlazila u

crkvu, povjerila se mojoj teti, dok je ona obrezivala tetkov lugoš, da je njezin sin, sa

svoje dvije kćeri, mojom Ljiljom i jedanaest mjeseci starijom Mirom, naglo odselio u

Ameriku. Ja sam sve prisluškivala iza poluotvorenog prozora svoje sobe, na koji sam

navukla zavjesu s uzorkom mimoza i silno sam se raţalostila kad sam vidjela kako se

prag kućice, u kojoj je rođen Ljiljin otac, trese pod bakinim jecajima. Njezina je kuća

bila najmanja u ulici, moţda čak i u cijelom našem industrijskom naselju, u kojem je

tada ţivjelo pet tisuća stanovnika, pa se stoga naša, s velikim balkonom na koji se

izlazilo samo onda kad bi se polijevalo cvijeće, uz nju doimala poput začaranoga

Snjeguljičina dvorca. Suzdrţavala sam se da ne provirim iza zavjese i da je ne upitam

je li s njima otišla i teta Đurđa, Ljiljina mama, ili je ona preselila u Taninsku četvrt k

čika Edi moleru, s kojim sam je pod ruku vidjela na sušinjaračkom pašnjaku dok sam

brala kupine za sok i tom se prigodom iz nepaţnje ubola u desni palac, ali pritom nisam

zaspala, nego, očarana zanimljivim prizorom, postala još puno budnijom. Znala sam da

bi se teta i na to moje, kao i na sva dotadašnja prisluškivanja i potpitkivanja silno

razljutila i da bi mi zbog toga, ovisno o raspoloţenju, odredila primjerenu kaznu. U

takvim mi je slučajevima najčešće zabranjivala izlazak na livadu pred kućom. Zabrana

je gotovo uvijek trajala punih mjesec dana, ali ja sam njezin oblik podnosila puno lakše

od onog drugog, što se odsluţivao obveznim odlaţenjem, uz sigurnu pratnju susjede

Bekerice, na večernju misu koju je strogi pater Celestin u tim satima sluţio bez

ministranata. A onda je njegova propovijed bivala još daleko, daleko dosadnija od one

nedjeljne, kad su hrastov oltar uveseljavali mali boţji sluţbenici, skrivajući svojim

crveno-bijelim mantijicama kvrgava i mršava, travom ozelenjena koljena. Upravo na

takvu pokoru bila sam osuđena mjesec dana prije Ljiljina odlaska. Sedmodnevnim

upućivanjem na večernjicu kaznila me teta samo zbog toga što smo buduća Amerikanka

i ja, umjesto da iz škole krenemo ravno svojim kućama, pošle u susjedno Novo Selo kod

zajedničke prijateljice Marine vidjeti kakvu je novu limuzinu na sajmu u Zagrebu kupio

njezin tata. Limuzina je bila tamnocrvena, upravo onakva kakva je bila moja harmonika

na koju sam taj dan posve zaboravila i zbog toga se još više iznenadila kad sam, ušavši

u našu kuhinju, ugledala čika Mirka, mog honorarnog učitetelja sviranja, kako za

stolom, uz gemišt, nervozno, u kariranim papučama za goste, lupka nogom i već lagano

pod gasom objašnjava mom bratiću Kreši zašto se u brojanju takta četvrta ne kaţe

četvrta, kao što se treća kaţe treća, nego samo četa. Ne znam je li teta bila ljuća

zbog toga što je već prošlo punih pola sata od Mirkova dolaska, a on je svaku minutu

uračunavao u skupu satnicu kakvu nisu imali ni školovani profesori u našičkom

glazbenom društvu Lisinski, ili zbog toga što sam ja svojim prljavim cipelama stala na

sam rub nedavno, na sindikalni kredit, kupljenog tepiha.

Sjećam se samo da mi sviranje te večeri nikako nije polazilo za rukom i da je

bratić, obučen u parhetnu drap pidţamu sa smeđim uzduţnim linijama, koja mu je bila

prepravljena od iznošene tetkove, prošao pokraj mene i u uho mi zagalamio: Nije za

guske sijeno. Potom je, stisnuvši prekidač stabilizatora, uključio rizov televizor na

čijem su se ekranu, nakon duţeg zagrijavanja, pojavili tadašnji Krešini ţivotni idoli,

miševi Pixi i Dixi.

Premda sam na bratićeve uvrede bila navikla, pa sam na njih reagirala ispuštanjem

samo još nekoliko osrednjih suza, te sam se večeri toliko rasplakala da je čika Mirko

ubrzo zaključio kako mu je tog utorka najpametnije prekinuti s glazbenim

podučavanjem. Prvo mi je objasnio da sol koja u suzama pada na harmoniku moţe

uništiti mješinu instrumenta, a potom dodao da bi to zaista bila ogromna šteta, jer je

moja harmonika, kupljena u osječkom antikvarijatu, puno kvalitetnija od mnogih drugih

kakve imaju ostali njegovi učenici, oni s kojima ću i ja nastupiti na proslavi Dikova

kombinata, ali ću, za razliku od većine njih, odsvirati samo jednu kompoziciju i to,

vjerojatno, jer će na proslavi biti i direktorov prijatelj iz bratske Slovenije, dvoglasno

Moj očka ma konjička dva. Odmah sam poslušala čika Mirka i isti tren prestala svirati.

On mi je pomogao da svoju Melodiju odloţim u kutiju, da kutiju stavim na njezino

uobičajeno mjesto, na bukovu stolicu u kutu zimske kuhinje. Kutiju sam prekrila

leakrilnim miljeom, na kojem su bili izvezeni crveni karanfili sa šatiranim zelenim

listićima. Milje sam samo nekoliko dana prije toga vratila s izloţbe ručnih radova

organizirane u prostorijama mjesne zajednice. Na završetku izloţbe predsjednik mi je

uručio priznanje za doprinos u razvoju našeg mjesta. Tetak mi je zbog toga kupio

najveću čokoladu s lješnjacima, ali mi je ipak napomenuo kako misli da sam priznanje

dobila zbog toga što sam izloţila tabletić s karanfilima, a ne onaj s pravim slavonskim

motivom koji je, prema njegovu mišljenju, premda se on u to kao muškarac ne razumije

dobro, bilo puno teţe navesti. Teta je bila uvjerena da sam nagradu osvojila

zahvaljujući njoj koja mi je kupila najkvalitetniji moline konac, čime sam uspjela

postići reljefnost motiva, dok je moja starija sestrična Mara karanfile s priznate

rukotvorine, koja se već sljedećeg dana našla u kuhinjskom kutu, usporedila s onim

ţivima kakve je njezin prijatelj Rade dobio na dan primanja u partijsku organizaciju i

poslije fotografiranja za mjesečnik kombinata, koji je izlazio najviše tri puta godišnje

i s kojim je teta i prije čitanja potpaljivala vatru u ljetnoj kuhinji, poklonio svojoj

razrednoj drugarici. Mara je voljela cvijeće, to su, uostalom, svi i znali, jer su je često

viđali s tetom u našem cvjetnjaku kako plijevi ruţe, a ni protiv Rade, koliko sam ja to

mogla zaključiti provaljivanjem u njezinu tajnu ladicu u kojoj je skrivala dnevnik, nije

imala ništa. Karanfile ipak nije donijela kući, nego ih je u parku poloţila na grob palim

borcima. Kad je teta za to saznala, a rekla joj je Bekerica, u što sam se uvjerila

naćulivši, u stavu mirno i prigušena disanja, uši iza zavjese, Mara je uzaludno teti

pokušavala dokazati kako je karanfile primila samo zbog toga da bi poslije mogla

napraviti dobro djelo.

Onda si cvijeće toga klempe trebala odnijeti na grob komš ije Bekera, jesi li

zaboravila koliko ti je puta cipele popravio besplatno, govorila joj je teta, a ova ju je

gledala skamenjeno i ponovno nije zaplakala. Po tome je bila puno različitija od mene,

koja sam svakoga dana najmanje jedanput zavlaţila oči. Teta me, čim bi to vidjela,

odmah uspoređivala s mojom mamom koja je, prema njenom pričanju, oduvijek hodala

neuredno rastegnutih rukava pod kojima je sakrivala platnene maramice u čijem je

jednom kutu roza koncem bio izvezen monogram s prva dva slova abecede. Tetina

prijateljica Olgica, koja je među prvima znala zašto se i kako se maska od bjelanjaka i

maslinovog ulja stavlja na lice, uvjeravala me da ću zbog te svoje navike dugo zadrţati

mladenački ten, u što sam kasnije, kad su moje prijateljice stale po licu dobivati bolne

pubertetske ljubičaste akne, i sama počela vjerovati. Mojoj sestrični nisu smetale

bubuljice na obrazima, ali su joj itekako smetale, po nekoliko puta popravljane, cipele

na njezinim nogama. Kad je komšija Beker umro, a bilo je to tri godine prije odlaska

njegova sina preko oceana, Mara se poradovala da će dobiti nove. Jer, samo je čika

Beker, kojemu se jedinom nije sviđalo kako je moler Edo ofarbao našu ulaznu kapiju,

mogao od poderanih cipela, kakve je sestrična nasljeđivala od naših bogatijih rođakinja

iz inozemstva, napraviti, na ţalost Marinu i na radost tetinu, gotovo nove. Međutim, te

je godine tetak kupio za desetogodišnjicu braka svojoj ţeni nove salonke boje bijele

kave koje su joj bile itekako potrebne za odlazak sestri u Italiju, pa se Mara po tko

zna koji put, znajući kako će joj izvana biti ponovno donesene nekakve iznošene,

zadovoljila tetinim crnim, dobro očuvanim baletankama.

Što se cipela tiče, ja sam imala puno više sreće. Moj je otac radio kao poslovođa

trgovine u kojoj su se prodavale one borovske proizvodnje i poslije svake sezonske

rasprodaje poslao bi mi nekoliko pari. Redovito mi je bilo iskreno ţao što su Mari sve

one bile premalene, pa sam i nju i sebe tješila da će moja noga uskoro sustići njezinu,

premda je već tada bilo jasno da nam je oblik stopala posve drukčiji; da će moje

postati usko i dugačko, a da će njezino ostati kraće i puno šire. Međutim, moje su

cipele itekako dobro odgovarale mojoj prijateljici Ljilji. Ona je bila viša od mene, noge

su joj bile duge i podsjećale su na noge onih djevojčica koje, obučene u haljinice od

tila plešu na televizijskim ekranima u novogodišnjoj noći, u onoj u kojoj sam i ja smjela

ostati budna do ponoći i u kojoj nisam morala svirati harmoniku, kao što sam morala

svirati na Badnju večer. Svirala sam tada samo boţićne pjesme i najviše griješila u

pjesmi Djetešce nam se rodilo i to redovito na samom početku, kod stiha Isuse mileni,

Boţe moj. Ĉinila sam to gledajući u note koje sam, iste godine kad me počeo

podučavati čika Mirko, našla, uoči Svetog Nikole, u svojoj čizmici naglancanoj samo za

tu prigodu i ostavljenoj na prozoru dječje sobe, dok sam drugu, prljavu, zaboravila na

stepenicama pred ulaznim vratima. Tetak je, čim bih ja zastala, udarivši za kaznu samu

sebe desnom rukom po ne pretjerano visokom čelu, opomenuo tetu da me ne ometa

svojim nervoznim ustajanjem i provjeravanjem je li prozor dobro zatvoren i ne stoji li

pod njim čika Ljubo, skladištar u tetkovu poduzeću, u svom dugom koţnom kaputu, za

koji je teta govorila, u što ja nikada nisam povjerovala, da ga sa sebe nije skinuo punih

dvadeset pet godina.

Jednog sam dana Ljilji odlučila pokloniti cipele. Odabrala sam svoje nove, zelene s

crvenim obrubom oko gleţnja, koje meni nisu dobro stajale jer su mi potkoljenicu

činile još debljom, slagavši teti da sam ih zaboravila u svlačionici fiskulturne dvorane.

Kući sam se tog dana vratila, premda je bio kraj veljače, u svojim platnenim patikama,

blatnim i mokrim, nakon čega sam dobila pristojne batine, s kojima se, na moje

zaprepaštenje, sloţio i sam tetak, a zatim visoku temperaturu, zbog čega je u moju

sobu, u kojoj je mirisalo na naranču i bijelu kavu napravljenu od prave kave, a ne divke,

došla čak i kućna posjeta. Ĉinili su je liječnik i terenska medicinska sestra koju su više

zanimali pelceri tetina sobnog cvijeća, nego moje upaljeno grlo i recept na kojemu je

doktor napisao, i podvukao crvenom olovkom, da sam alergična na penicilin. Vjerojatno

je bila presretna kad joj je teta, samo da bude što ljubaznija prema bijeloj kuti,

otkinula pola japanskog drveta za koje su tetine prijateljice vjerovale da u kuću unosi

novčani dobitak, i zamotala ga u vlaţnu kuhinjsku krpu od pravog šifona, kako se do

sestrine kuće japanac ne bi osušio.

U silnom ushićenju ţutokosa je ţena širokih kukova i na brzinu zavrnutih rukava,

zamišljajući sigurno pred sobom hrpu stodinarki kojima će si, kad cvijet dobro krene,

moći priuštiti ljetovanje u Podgori, u moju vruću, ali ipak najeţenu straţnjicu, umjesto

najobičnijeg antibiotika zabila injekciju uvoznog penicilina. Na brzinu se još jedanput

zahvalila domaćici i skupa sa svojim šefom napustila našu kuću. Za samo nekoliko

minuta moje se tijelo počelo deformirati i naglo oticati. Kapci su mi potpuno prekrili

oči, a noge se toliko povećale da mi je teta, ne mogavši na njih staviti ni moje najveće

cipele, pa čak ni kućne papuče, jednostavno navukla bakine priglavke isheklane u

najmanje trinaest neslagajućih boja i u pristojnoj muškoj veličini .

Buduće japansko drvce još je stajalo na sestrinom stolu kad je teta ljutito, sa

mnom pod rukom, otvorila vrata deţurne liječničke sobe nove zdravstvene ambulante

izgrađene mjesnim doprinosom, pred koju me na svom platonu za specijalne prilike, a

umotanu u bordo deku devine dlake, dovezao naš drugi susjed, čika Janika Kovač.

Liječnik mi je, zaprijetivši sestri disciplinskom komisijom, dao nekakav protuotrov

kojim me spasio sigurne smrti. Sve je to teta, nakon našeg povratka iz ambulante, gdje

sam morala odleţati tri sata, ispričala svom muţu kojeg smo zatekle kako u kuhinji pije

kavu i prelistavala leksikon zdravlja što ga je napisao nekakav narodni ljekar i narodni

učitelj Vaso Pelagić, po kojem je susjedno selo moje bake upravo tih dana dobivalo ime

i iz kojeg su dvadesetak godina kasnije tenkovskom granatom pogodili grob moga

djeda Fabijana i moje bake Kate, koju smo u njega poloţili tek nekoliko mjeseci prije

toga.

Moţda su to učinili isti oni s kojima je djed gradio cestu kroz njihovo selo i pozivao

ih na Sv. Iliju k sebi na dernek, pa im na odlasku poklanjao gumene opanke koje je

njegov sin, a moj otac, jeftino i ispod cijene nabavljao u svojoj prodavnici. Moja

učiteljica Dušanka bila je sretna kad je, nakon ulaska u kuću, vidjela da tetak koristi

knjigu koju mu je ona poklonila i odmah nam stala prepričavati što se u samoposluzi

priča o mojoj bolesti. Začudila se što se meni, samo prije nekoliko sati suočenoj sa

smrću, već otvorio apetit, i gotovo zanijemila kad sam umjesto ţganaca s mlijekom

poţeljela one s jako poprţenom slaninom i kiselim kupusom, kakve jede samo tetak, i to

najčešće poslije dolaska iz Vajdine gostionice. Odmah poslije učiteljice došla je i

Ljilja, čija mi je mama poslala čupavce, kolače koje moja teta nije običavala praviti jer

u kući nitko osim mene nije volio kokos. Kad sam vidjela da na sebi ima crvene

štrample, pobojala sam se da je pred ulaznim vratima ostavila one zelene cipele čija je

obrubna linija bila identična boji njezinih čarapa, ali sam se umirila kad sam kroz

prozor vidjela da odlazi u svojim crnim gumenim čizmama i istovremeno joj zavidjela

što je u njima preskakala kanal prema pašnjaku na kojem su je čekali dečki iz ulice.

Tješila sam se činjenicom da njih zanima samo Ljiljin izvještaj o prijateljičinu

zdravstvenom stanju.

Među znatiţeljnicima je bio i moj princ, sin direktora naše tvornice, jedinac i

najbolji skakač u dalj u našem razredu. Princ je bio nekoliko centimetara niţi od mene,

što meni nije smetalo, ali njemu sigurno jest, pa je zbog toga za svoju partnericu, u

redu u kojem smo čekali zvono za ulazak u razred, uvijek odabirao plavokosu Ančicu,

čiji je tata bio mjesni kinooperater, a ne mene, svoju susjedu s druma, koja sam mu

uvijek nakon povratka iz škole, capkajući kroz lokvice vode zadrţane na kaldrmi i

šutajući iz njih kamenčiće, prepričavala bajke iz knjige koju mi je njegova mama

poklonila za moj sedmi rođendan.

On nije razumio zbog čega je meni, kojoj je već tada i Pirgo bio knjiga za malu

djecu, još uvijek toliko zanimljiva Pepeljuga, pa mi se čak i smijao u suzama osvjeţeni

ten kad sam mu to pokušavala razjasniti. U trenutku kad sam ga vidjela na balkonu

našeg kina kako na nedjeljnoj matineji sjedi do Ančice i ponosno čeka da njezin tata,

koji ga je na balkon sigurno pustio besplatno, počne djecu uveseljavati crtanim filmom

na istu temu, postalo mi je jasno da on nema ništa protiv prinčeve pozicije, ali da nju

ne namjerava čuvati za mene. Nakon izlaska iz kina oglušila sam se na Ančičin poziv iza

mojih leđa i istog poslijepodneva, umjesto odlaska u šetnju, obukla crni triko i u njemu

počela vjeţbati skok u dalj. S treniranjem sam prestala poslije nekoliko mjeseci, nakon

što sam zamolila mladog studenta difovca, koji je na satu fizičkog odgoja uspješno

zamjenjivao našu učiteljicu, da mi dopusti da u dalj skačem u muškoj, a ne u ţenskoj

konkurenciji. Ponosila sam se samom sobom kad sam pretekla sve muškiće u razredu, a

među njima i mog malog princa, ostavivši ga za sobom punih pet i po centimetara,

onoliko koliko sam i rastom bila viša od njega, ne učinivši pritom, osim inatskog, ni

jedan drugi pravi doskokni prijestup.

Ali iskreno, čak da on tada i nije imao svoju plavokosu princezu, ja se ionako ne bih

mogla udati za princa. Jednostavno, za takvo što nije bilo, kako je to govor io moj

bratić Tadija, koji je odmah nakon rođenja prebolio teški meningitis i koji se sve do

rata nije micao iz svog rodnog bosanskoposavskog sela, nikakve šamse. Za neke

elemente po kojima sam već i u ono vrijeme mogla postati princezom pobrinuo se

zarana moj otac. Maćehu sam imala odmalena, premda ona nije sličila na one zločeste

iz bajki koje sam prepričavala princu. Kućni su mi poslovi išli od ruke, pa se zbog toga

još i danas zna dogoditi da moja teta zaţali što nisam završila nekakvu ugostiteljsku ili

pletiljksu školu, s kojom bih si mogla priuštiti više od jednih cipela u sezoni. Ĉak sam i

osnovne plesne korake savladala u pučkoj školi na slobodnoj aktivnosti folklorne

sekcije, na koju sam odlazila svake srijede poslijepodne, moleći noć prije toga Svetog

Antu da se na njoj pojavi i Rajko, moj plesni partner koji je od princa bio viši punih

dvadeset centimetara i sa mnom u zagrljaju činio idealan par. To su, uostalom,

posvjedočili i članovi ţirija koji su nas takvima, a ne pogledavši prije toga u Rajkove na

vrhovima izgaţene cipele, proglasili na susretu osnovnoškolskih folklornih sekcija u

Slatini. I pored svih tih elemenata, jedna bi se stvar ipak čvrsto, da se kojim slučajem

princ i pojavio u mom ţivotu, ispriječila na putu do prinčeve ruke. Ni zbog njega, ni

zbog njegovih očiju, ja nikada ne bih bila spremna te odlučne noći, točno u ponoć, kad

se kočija pretvara u bundevu, a princeza u pepeljugu, ţrtvovati jednu zlatnu cipelicu. U

strahu da je ne izgubim, ja bih usred plesa stala, pogledala svoje polusestre ravno u

njihove šarenice i pričekala da dvanaestim udarcem bata u gong zidnog sata budem

zasluţeno otkrivena. I bilo bi mi sada donekle razumljivo da je gospodična, po čijem

imenu ili nadimku u običnim vikendima obogaćenim domaćinskim poslovima sve češće

nazivam samu sebe, mogla izgubiti mašnu iz kose, šeširić s glave, da joj se u bijegu

mogao odvezati nepaţljivo stegnut korzet, ali da je mogla izgubiti cipelu i k tomu još

zlatnu, to mi jednostavno još uvijek ne ide u glavu. Što nije ni čudo, dodao bi ovdje moj

otac, kad ti je njezina površina identična onoj u tvojih ujaka, koji su nadaleko u našem

kraju bili poznati po sitnim kostima lubanje.

I što bi sve još na to, da sam kojim slučajem kao ona iz priče izgubila cipelu, rekao

isti taj čovjek, koji je cijeli svoj radni vijek potrošio na premetanje cipela i na

bezuspješno nagovaranje čaršijskih ţena da su novopristigle koţne, prave Batine

salonke sa sašivenim dţonom, upravo one koje će kao salivene stajati na njihovim

lijepim nogama. Pri tome mu je bilo jasno, što se moglo pročitati u njegovu podsmijehu,

da će njihova kupovina, i tog sajamskog dana, kao i uvijek do tada, završiti jednim

parom novih borovskih gumenih opanaka, u koje će na zimu moći, kad u grad krenu

ljekaru, ugurati i debele, od prave vune rukom spletene, čarape. Takve je plela i bakina

sestra Marija i pred svaki ih Boţić poklanjala Općinskom crvenom kriţu nadajući se da

će joj Bog zbog toga uslišiti molitve i vratiti joj jedinca Abrahama, kojeg je moj djed

Fabijan posljednji put vidio u svibnju '45., bosog, u četverorednoj koloni koju su oni iz

susjednoga sela tjerali prema Dravogradu. Moje gubljenje cipela otac bi primio kao

kćerin drzak čin upućen njemu i vjerojatno bi se zamislio nad svojim profesionalnim

postignućima kad bi mu njegova rođena curica na ulici gubila obuću. Ne bi mogao popiti

niti jednu rakijicu, pa potom kavicu i rakijicu, pa samo kavicu, a da mu netko od

njegovih jarana, koji čučeći pred izlogom čekaju tramvaj za Ilidţu, ne dobaci: Ĉuj,

bolan, Bata, ima li u tebe još onih cipela što lako silaze s nogu?

I zbog svega toga, baš je dobro što me nikada nije poţelio niti jedan, pa makar

rastom i mali, princ. A bit će još bolje ako moj osobni Bata, nakon povratka na

sedamnaesti kat svog sarajevskoga nebodera, s čijeg se prozora nekada tako dobro

moglo vidjeti što studenti noću rade u svojim sobama, nađe barem jedne od onih cipela

što ih je godinama ostavljao po sniţenjima, onako da se nađu, da ne pofali kad jednom

bude u penziji i kad ga kćeri pozovu na krstitke svojoj djeci . Ako ih tamo više i ne

bude, dio našeg zajedničkog sjećanja sačuvan je u plakaru izrađenom specijalno po

mom nacrtu i montiranom u predsoblju mog trešnjevačkog stana. Iz njega vikendom

redovito vadim sve cipele i pokušavam ih iznova sloţiti na neki bolji način. Trenutno su

poredane po godinama u kojima sam ih nosila. Prve su one svijetloplave, vrlo slične onim

malima za tek rođene bebe, u kojima sam kao trogodišnja djevojčica propješačila

punih osam kilometara, od bakina sela do ţeljezničke stanice u Gradačcu, druge su one

ispucane, lakirane, tvrđeg kalupa i nekada izrazito tamnozelene, što mi ih je sestrična

poslala iz Italije i u kojima sam prvi dan zakasni la u školu i odmah ih, čim sam sjela do

prijateljice Ljilje koja mi je sačuvala mjesto u prvom redu, ispod klupe izula. Treće su

smeđe s velikom zlatnom šnalom sa strane. Njih mi je tata donio u brčansku bolnicu,

gdje je poslije operacije ţeluca leţao njegov najstariji brat, Marin tata, koji se nakon

razvoda s njenom mamom ponovno oţenio i u novom braku dobio troje djece, pa zbog

toga svojoj najstarijoj kćeri nije nikada ni mogao, premda je znao koliko su joj

potrebne, kupiti nove cipele. Ĉetvrte su još potpuno nove, s moje prve pričesti, koje su

mi već i tada bile tijesne. Teta ih ipak ni zbog toga nikome nije ţeljela pokloniti i pri

tome me još uvjeravala, pogotovo onda kad bih ja pronašla nekoga kome su one bile, po

mom sudu, daleko potrebnije, kako će me pogled na njih jednoga dana djetinje

razveseliti. I u tome je, danas to priznajem, bila posve u pravu.

One, sloţene prema svojoj starosti, o meni, ali i meni, govore jako puno. Svojim

veličinama podsjećaju me na najsnaţnije trenutke moga odrastanja, kakav je bio i onaj

u kojem sam saznala za Ljiljin odlazak. Svojim bojama na dobre i loše godine, i zbog

toga mi je svakim danom sve jasnije zašto uvijek iznova kupujem tamne, najčešće crne

cipele, premda one često nisu najsretnije rješenje uz moju garderobu. Svojom formom

upućuju na modu prošlog vremena. Stoga su ponekad tvrde, odlučne i posve realističke,

a ponekad krhke i pretjerano ţenstvene, nekako romantične, poput onih kakve se

obuvaju na mladenačkim vjenčanjima i kakve mi je za prigodu mog prvog upisivanja u

knjigu vjenčanih poslala prijateljica iz Amerike da bi se njima revanširala za one

zelene, u kojima je, saznala sam to iz njezina pisma poslanog s broda, otputovala iz

svoje domovine. Odmah sam ih odnijela pokazati teti Đurđi, koja se nad njima

rasplakala i ispod oka pogledala čika Edu, koji je iz pletenke prelijevao komovicu u

litrene plosnate boce na kojima je svojom rukom nacrtao tamnoplave grozdove.

Ali, ja još uvijek ne znam kakve je cipele nosila moja mama kad je prvi put odlazila u

posjet momu ocu u Zenicu. Imala je tada dvadeset godina. Bio je srpanj 1958., i bio je

to njezin prvi odlazak mladom muţu poslije njihova vjenčanja, kojem su se protivili

njezini roditelji, u siječnju iste godine. Tri dana poslije svečanog čina on se vratio u

svoju sluţbu, a ona je ostala ţivjeti s njegovim roditeljima u njihovoj, tek sagrađenoj,

kući. Pričali su mi da je moj otac za specijalnu prigodu ţenina dolaska u skladištu

prodavaonice u kojoj je radio kao pomoćnik kutijama cipela Borovo sagradio pravi mali

stan. Proboravili su u njemu sretnih mjesec dana i nakon te srpanjske idile nisu se

vidjeli sve do Boţića. Tek puno godina kasnije, kad sam svom suprugu iznosila

opravdane razloge zbog kojih sam kupila nove, po njegovu sudu ponovno nepotrebne

cipele, ja sam si prvi put pojasnila kako to da sam se rodila baš u travnju 1959. Istina,

kao većina obične djece, devet mjeseci kasnije, ali, kao malen broj njih, ja sam,

zapravo, predstavljala jasan rezultat jedne obične skladišno-cipelarne ljubavne

epizode. Tim sam, njemu neprihvatljivim, podatkom ipak uspjela iznuditi muţevljevo

razumijevanje za kupovinu još jednih cipela, s debelom potpeticom i grubo zatupljenim

vrhom, koje su me mjesecima izazivale u izlogu ispod našeg stana i za koje sam bila,

već puno ranije, oslobodila jedno, površinom prostranije, mjesto u plakaru.

Pa kad me moje cipele i zaţuljaju, kao što me znaju zaţuljati odnedavno, otkad ne

ţelim priznati da mi stopalo više nije onako lijepo i usko kao do prije nekoliko godina,

ja ih i dalje ipak jako volim. Moţda ne toliko koliko su zenički ljubavnici ono ljeto

voljeli jedno drugo, ali barem toliko koliko ja još uvijek volim svoju sestričnu Maru

koju nisam vidjela od sredine kolovoza 1991. i čijim bi stopalima moje sadašnje cipele

itekako dobro pristajale. I ako se uskoro ne susretnemo, neke od njih poklonit ću

nećakinji Martini, kćeri moje godinu dana mlađe sestre, koja je i u svom ranom

djetinjstvu s puno uspjeha prekidala moje prepričavanje Pepeljuge kad god bih ja

izgovorila obiteljsku riječ cipele, i koja je bila najsretnija kad bih joj dopustila da

obuje moje prve, svijetloplave cipelice i u njima, poput male princeze koja čeka svoga

princa, zapleše, a ja je u tom njezinom plesu popratim sviranjem na harmonici.

Ne znam bi li sol sadrţana u suzama, da se kojim slučajem nađe na površini cipela,

oštetila njihov sjaj, ali sam sigurna da ću, dok god u svom predsoblju budem bdjela nad

prostorom u kojem ih čuvam, imati mladenački i svjeţ ten. Upravo onakav kakav još

uvijek, skrivajući i sada u svom raširenom rukavu maramicu s istim, moţda samo malo

izblijedjelim, monogramom, ima moja mama, i o kakvom je govorila tetina prijateljica

Olgica kad mi je, stavljajući si masku na lice, pokušavala objasniti sve prednosti mojih,

i u ovom trenutku, suznih očiju.

ČITAONA

U selu u kojem je ţivjela očeva majka gostionicu su zvali čitaona. Ne znam ni danas,

i iskreno mi je zbog toga ţao, tko ju je tako imenovao. Moţda je to učinila upravo moja

baka Kata koja se, premda sama nikada nije pročitala ni jednu knjigu i koja je sve do

svoje smrti i najvaţnije kupoprodajne ugovore potpisivala kriţićem, naslušala toliko

odlomaka iz vaţnijih knjiţevnih djela da je bila spremna u nekom natjecanju iz toga

područja pobijediti čak i najobrazovanijega seljanina. A nju je podučavao njezin sin,

moj otac Ilija, koji ju je, i nakon što se osamostalio, posjećivao svakoga vikenda i

obavezno joj pri tome priređivao kratki literarni seminar. Godinama mu je omiljena

knjiga bila Faulknerov roman Kad leţah na samrti i baka je zasigurno bila jedina

starica koja nije znala čitati, a koja je, premda nikada nije napuštala svoju kuću,

sagrađenu u šumi daleko od glavnih prometnica, mogla ispričati kako je reagirao

Faulkner kad mu je priopćeno da je upravo on dob itnik Nobelove nagrade za

knjiţevnost.

Otac nam je stizao subotom. Krenuo bi na put čim bi obračunao tjedni utrţak

nastao prodajom cipela u njegovoj, ili točnije, Borovoj prodavaonici. U gradu u kojem

je sluţbovao sredinom šezdesetih, pa i u svim ostalima, a selio se vrlo često, mještani

su ga zvali Bata. Moju majku, kao i ţene koje su naslijedile njezino mjesto, zvali su

Batinica. Baka i ja znale smo prvoga dana vikenda da će muškarac koji subotom u

gradačački autobus ulazi kao Bata, a u našem selu izlazi kao svima dragi Iljkan,

svakako doći. Jedino nismo znale treba li ga čekati na ručku, na večeri ili na ponoćnoj

molitvi. Ubrzo smo se obje navikle na njegov siguran, ali vremenski itekako rastezljiv

posjet i samo bismo prije odlaska na spavanje upalile svjetlo na čelu kuće kako se sin i

otac ne bi ponovno spotaknuo na ulasku u roditeljski dom. A on je sve češće dolaz io sve

kasnije. Baka se svojoj kćeri, mojoj teti Julijani, po kojoj su meni i dali ime, ţalila,

onda kad bi teta, onako lijepa, lijepo odjevena i s puno poklona stigla iz Slavonije, da

otac stiţe sve ranije. Meni nikako nije bilo jasno zašto govori ranije kad on nerijetko

otvara vrata naše kuhinje, u kojoj smo ga prilegavši na otoman obje budne čekale, pred

samu zoru. Cijelo smo se vrijeme, a ono je, barem meni, prolazilo nepodnošljivo sporo,

jedna pred drugom pravile kako duboko spavamo. Ĉim bi uhvatio kvaku, ja bih još

pojačala svoju glumačku rolu. Počela bih škripati zubima i izgovarati nekakve

nerazumljive riječi, činila bih sve ono što sam vidjela da čini on kad ubrzo, i ne skinuvši

se do kraja, legne na krevet na kojem je teško bolestan leţao moj djed, u onoj jedinoj

sobi s čijeg se prozora vidi rana višnja s koje sam pala na svoj peti rođendan. Danas se

tako jasno sjećam debele susjede Markovice kako, ugledavši me, počinje naricati

misleći valjda da pod višnjom leţi mrtva Ilijina prvorođena djevojčica. U panici i ne

primjećuje da se ja ubrzo diţem i u strahu pred pravim batinama ustajem, ljestvama

se penjem na tavan magaze, te ih za sobom odbacujem znajući da baka ima, jednom je

to uostalom rekla teta, strah od visine. Tek kad sam uz dovikivanje iznudila čvrsto

bakino obećanje da će mi samoinicijativni uspon na drvo, u čemu mi je, da stvar bude

još gora, pomagala dotrajala, pomalo već trula bagremova taraba, biti oprošten, i kao

rođendanski poklon zatajen pred ocem, negdje pred večer, sišla sam opijena parama i

mirisom rakije što ju je baka na tavanu, a razloge tada nisam razumjela, skrivala pred

svojim sinom. Ne znam je li moj peti rođendan bio u subotu, kad je otac došao, i jesam

li i te noći glumatala uronjenost u dječje snove pri kojima roditelji na licu djeteta

prepoznaju osobine što ih je ono naslijedilo od svojih predaka. Znam samo da mi je

moje pravljenje u takvim noćima omogućavalo pasivno sudioništvo u očevu i bakinu

razgovoru. On je uvijek, iz vikenda u vikend, započinjao istom slikom. I zatvorenih

očiju znala sam kako otac, smiješeći se i s osjećajem krivice koji mu se pred bakom

javlja, bojaţljivo otvara vrata, te umjesto pozdrava izgovara nekoliko rečenica nekog,

mislila sam njegova prijatelja, Casha.

Očeve oči svjetlucaju jer zamišlja kako ono što izgovara Cash ustvari izgovara on i

kako je riječ o našoj baki, a ne o Cashovoj mami. Moja prava baka Ilijin je nastup

uvijek ocjenjivala istom, jednostavnom rečenicom: "Opet ti iz čitaone." Zato sam ja

riječ čitaona, pa i onda kad sam već nešto saznala o riječima koje se izvode iz glagola

čitati, vezala uz moju baku i moga oca. Vjerovala sam da je baš baka bila toliko mudra,

te je, ne znajući kako se upušta u tvorbu riječi, preimenovala gostionicu u čitaonu,

osjećajući kako njezin sin svoja čitateljska iskustva najradije pokazuje tamo gdje mu

toče pravu šljivovicu i to iz boce na kojoj je nalijepljena ţuta etiketa sa slikom

Gradaščevićeve kule ispod koje latinicom piše Zmaj od Bosne. Danas sam sigurna da je

otac konobaru svaki put iznova prepričavao istoimeni Tomićev roman, kao što je to

činio i meni kad bi me nedjeljom vodio na gradačačku kulu gdje sam, u sklopu vjeţbi

pamćenja, morala odgovarati na pitanja o lijepoj Mejri i hrabrom Husein-begu. (Sada

kad poslije puno, puno godina, sređujući brdo vlastitih bilješki, rezultate mojih

priprema za pisanje rada o hrvatskom povijesnom romanu, krećem u ispovijedanje

razloga odabira takve teme, znam da postoji jedan neusporedivo čvršći i neusporedivo

ozbiljniji od ostalih, od svih onih koje nazivamo znanstvenima. Svjesna sam, međutim,

da ga je u novom kontekstu ipak pametno prešutjeti.

Ubrzo nakon što sam pala s višnje, naš ju je susjed Staško, inače bratić moje

majke, čiji sam lik već tada lagano zaboravljala, posjekao. Ne zbog toga što se jako

brinuo o svojoj rođakinji, o maloj o kojoj je jedino znao to da bi bakinu zabranu mogla

iznova prekršiti, nego zbog toga što mu je voćka zasmetala pri gradnji nove kuće.

Pozvao me jednoga dana i zapovijedio mi da mu iz čitaone, baš tako je rekao, donesem

dve pive. Moju nevoljkost odmah iscrtanu na licu, za koje će moje prijateljice trideset

godina kasnije govoriti kao o licu izdajici, Staško je protumačio lijenošću kojoj se i ne

treba čuditi ako se uzme u obzir čija sam. Pretpostavljam da sam ga ipak podsjetila,

ne bih se tome čudila, da se u dvorištu pokraj bunara igraju njegova vlastita djeca,

neka od njih starija, ali zasigurno sva snaţnija od mene.

Ne sjećam se kakvo je lice imala osoba koja mi je iz sepetića uzela dvije prazne

boce i vratila pune, čak ni to je li bio muškarac ili je bila ţena. Ne sjećam se kako sam

se, napustivši čitaonu, čiji su gosti sjedili, tu sliku ipak pamtim, u hladu četiri velika

divlja kestena, našla pokraj bunarića, izvora na koji sam svakodnevno odlazila s bakom

po vodu za piće. Ili sam jako oţednjela, ili sam htjela vidjeti zbog čega teta Julijana

često šapće baki da sam ja bistra kao voda na bunariću, ali je šteta što on, njezin brat,

dopušta da mu dijete odrasta u šumama. Zasigurno je tako mislio i Staško.

Nakon što me kasno uvečer baka pronašla kako spavam uz šum vode, dugo više nismo

išle na Staškov bunar, s kojeg smo oduvijek grabili vodu za pranje tijela i ispiranje

rublja (rublje smo lupale drvenom prakljačom i prale u kišnici i to sapunom što ga je

teta Mara slala iz Italije). Moja se Kata još dugo, i nakon što sam odselila teti u

Slavoniju, ljutila na susjeda. Ĉak mi nije dopuštala, kad sam joj dolazila u posjet, da

idem vidjeti dokle je stigao u gradnji kuće. A stvar je bila tako jednostavna. Uostalom,

da je voda iz njegova bunara bila kao voda na bunariću, on bi u čitaonu poslao svoju

djecu, a ne mene. Zbog toga se baka i nije ljutila na prvi dio priče.

Ona je cijeli slučaj zasigurno pamtila po svojoj brizi i panici koju je prouzrokovao

neplanirani nastavak, moje skretanje s pravog puta i spavanje uz bunarić. Kako sam joj

mogla objasniti da sam zaspala zbog toga što sam bila neispavana, zbog toga što sam u

čitaonu išla u ponedjeljak, kad je tatin nastup u njoj bio još jako svjeţ. Nisam je

ţeljela podsjećati koliko smo dugo čekale njezina sina. Da sam to tada i učinila, ona bi,

po ne znam koji put, pomislila da me na takav odgovor nagovorila mamina familija, čijeg

sam jednog od brojnih članova morala sresti na putu, i u bijesu bi ponovno zaboravila

da nas dvije na bunarić idemo zbog bistre, a ne Staškove vode. Ali u cijeloj priči nije

bilo vaţno, barem ne meni, ništa drugo do toga što me susjed toga ljetnog dana poslao

po piće ne u gostionicu, nego u čitaonu. Jer, u trenutku kad je i Staško gostionicu

nazvao čitaona, ja sam se morala pomiriti s činjenicom da riječ čitaona, u svojoj

pomalo čudnoj funkciji, nije vlasništvo samo moje obitelji i da moţda još netko, a ta mi

je pomisao bila gotovo nepodnošljiva, osim moga oca, zna tako lijepo prepričavati ono

što je neki poznati pisac napisao. Uostalom, u gostionici sam čula kako i djed Luka pita

svoju ţenu, baku Lukinicu, što Iljkanova mala sama radi u čitaoni. Prepoznala sam tamo

i baku Jelu, za koju su već tada govorili da ima preko stotinu godinu, a da još uvijek

puši duhan iz tabakere. Ako je tada, a u to me uvjeravala njezina snaha Marta, imala

stotinu godina, baka Jela, koju još i danas pamtim po dugim sijedim pletenicama, ţutim

prstima i uskim šakama na kojima su istetovirane zvjezdice i ime njezina muţa Ive

kojeg su pobjednici odveli noću, u proljeće 1945. i bacili u bajer, ona bi ove godine

navršila stotinu trideset i jednu godinu.

Vjerojatno su njezine visoke godine u vrijeme kad mi je ona bila najzanimljivija na

bakinim večernjim sijelima bile rezultat doţivljaja što ga je ona ostavljala na svoju

snahu, čiji je muţ, a Jelin sin jedinac, godinama ţivio u inozemstvu gdje je, prema

riječima moje bake, započeo novi ţivot. Što je s njegovim novim ţivotom u ovom

trenutku, kad u Rovinju mora brinuti o nepokretnoj majci i njezinih stvarnih stotinu

godina, da li baka Jela još uvijek mota duhan, ja ne znam. Vjerojatno, da je ţiva, znala

bi moja baka, koja je o Jeli znala baš sve; pa čak i to zašto ona voli samo duhan sa

svoje njive koji joj najbolje isjecka djed Luka onda kad mu ţena ode u Grad ljekaru na

pregled, a ne onaj fini, sitno rezani, mirišljivi hercegovački, kakav je Marta kupovala

pokraj čitaone, pod šatorom što su ga postavljali jedanput godišnje, 20. srpnja, na Dan

Svetog Ilije. Baka je svakako razumjela zašto je Jela, dok su njih dvije pile kafu što ju

je poslala moja mati negdje iz Njemačke, o kupljenom duhanu govorila kao o teškom,

ţestokom i oporom, i zašto su njih dvije, istodobno, u već zaslađeni napitak morale

umakati kocke ţutog šećera.

Moga su djeda rijetko spominjale, a moţda je upravo on bio taj koji je jednu seosku

gostionicu, prvu plansku kuću, onu koja više nije bila građena od blata nego od pravih

pečenih cigala, imenovao čitaonom. Moţda je baš on i predloţio samu gradnju, i to

odmah poslije rata, kad je, kao jedini školovani mještanin, bio općinski vijećnik i kad

mu je bilo jasno da se između sve njegove djece upravo njegov Ilija izdvaja po svom

zanimanju za pričanje i prepričavanje priča. Baka Kata, koju djed nikada nije naučio

pisati, a učio je mnoge, pa čak, s puno truda i volje (znala mi je u povjerenju reći

Marta) i baku Jelu, očev je talenat nazivala izmišljanjem, dok je moja teta Julijana,

isključivo kad je njezin spomenuti brat u pitanju, isti dar pokrivala riječju laganje.

Djeda u kojeg sam, uz tetina muţa Milana, od svih muških likova u svojoj dosadašnjoj

autobiografiji (jasno, od onih o kojima mogu javno govoriti) imala najviše povjerenja, a

koji je umro prerano, o tome nisam ništa pitala.

Njegova je Kata pak, u trenutku kad me naveliko počelo zanimati porijeklo riječi,

naglo sve zaboravila. Gubila se u običnom razgovoru, pa me tako nakon mog dolaska s

maturalnog putovanja iz Dubrovnika, odakle sam joj poslala nekoliko razglednica i čije

joj je sadrţaje danima čitao moj bratić djedova imena, Fabijan, upitala jesam li baš

morala ići u Englesku. Otac danas jedini i pravi problem vidi u tome je li u čitaoni, uz

prepričavanje romana, popio više boca Zmaja od Bosne ili ispio više litara piva. Ĉim to

izgovori, on krene u opis lica koja su ga slušala i ja svaki put sve jasnije i s puno više

razumijevanja shvaćam zašto je on sve kasnije ili, kao što je govorila baka, ranije,

otvarao vrata roditeljske kuće.

U trenutku u kojem ih je morao zatvoriti posljednji put, u srpanjskoj noći 1992.,

dva dana nakon što je u čitaoni proslavio svoj imendan, ja sam pila, vjerojatno nekakav

sok, u jednom od londonskih pubova. Premda sam odavno postala punoljetnom, a čak me

i od same zrelosti ne dijeli puno godina, još nikada nisam okusila pivo. Te sam noći od

jednog zagrebačkog mladića, koji je rodni grad napustio godinu dana ranije, i kojeg

sam upoznala nakon što sam ga, ohrabrena njegovim čitanjem Barnesa u metrou,

upitala na kojoj stanici moram sići da bih stigla do najveće londonske knjiţare, čula

meni dosta vaţnu rečenicu: U Londonu nije sramota čitati knjige. Poţeljela sam,

unatoč galami polupijanih Engleza, prokomentirati njegovu tvrdnju, ali bi to

zahtijevalo, odmah sam toga postala svjesna, uključivanje vlastitih nedoumica vezanih

uz imenicu izvedenu iz glagola čitati. Poznavali smo se prekratko da bih mu spominjala

nesvakidašnje ponašanje jednog oca i da bi on uopće mogao shvatiti međusobnu vezu

jedne ovisnosti o knjiţevnom štivu s jednim otporom prema piću koje se pije u pravim

pubovima. Osjetila sam dovoljno tuge i u samom podsjećanju na činjenicu kako netko

sada ruši i moju čitaonu, i dovoljno brige za stanje moga Ilije koji bjeţi zajedno sa

svojim pričama i nema vremena zaključati vrata kuće u kojoj je namjeravao provesti

svoj umirovljenički ţivot, da se istoga trenutka ne bi h zahvalila na ugodnoj večeri i

otišla kupiti kartu za povratak. Sutradan sam, gledajući oblake ispod sebe, oţivljavala

slike očeva hvatanja za kvaku, bakina lica u trenutku kad me budi uz bunarić i Jelinih

dugih prstiju. I u svima njima nekako se prepletala riječ čitaona.

Obećala sam samoj sebi da ću, ako sretno dođem do Zagreba, i ako otac preţivi

bijeg poljskim putevima, otvoriti onu litru gradačačkog Zmaja od Bosne, što ju je djed

Fabijan kupio na dan moga rođenja, a čiji sam sadrţaj još donedavno namjeravala prvi

put okušati u trenutku rođenja nekoga čiji će me uspavani lik podsjećati na moj

vlastiti, i ispiti je do kraja. Samo jednu mogućnost nisam predvidjela. Nisam tada, u

zraku, ni u jednom trenutku pomislila da je netko, shvativši puno prije mene da je za

otvaranje boce potrebno izmisliti novi povod, bocu pronašao, otvorio je i lišio sadrţaja.

Ja i dalje, za razliku od svoga oca koji je čitanje itekako oplemenjivao, još uvijek ne

pijem pivo, a, prema svemu sudeći, ni rakiju nikada neću kušati. Kad me Ilija upita zbog

čega se ne odvajam od knjige, ja mu spomenem studente, pisce, uređivanje biblioteke i

doktorat. On se zadrţi na temi doktorske radnje i svaki me put iznova upita jesam li

bila pijana kad sam ju smišljala? Sve se završi na njegovoj tvrdnji da bi za ţenu bilo

puno bolje da radi u čitaoni. Meni tada i ne preostaje ništa drugo nego da se nasmijem,

upitam ga kad će konačno čitaonu zamijeniti hrvatskom varijantom čitaonice, ponudim

mu pivo i spremim se za slušanje novog prepričavanja. Pa i kad primijetim da je

preselio likove i događaje, a s godinama to čini sve češće, premda o postmoderni ne

zna apsolutno ništa, uspijevam sakriti grimasu na licu. Moţda ipak malo zaškripim

zubima kao što sam, oponašajući oca, škripala u onim noćima buljeći u strop bakine

kuhinje, osluškujući korake koji su stizali, odakle bi drugdje nego iz čitaone.

FOTOGRAFIJA

Na dan kad je umrla moja baka ja sam sa zida njezine spavaće sobe skinula meni još

uvijek najdraţu obiteljsku fotografiju. Na njoj smo snimljene moje dvije sestre, brat i

ja kako se smijemo, čučeći u bakinu dvorištu ispod jabuke petrovače, koju je zasadio

naš otac tjedan dana nakon što se vratio iz Skopja sa odsluţenja vojnoga roka. Upravo

se tim podacima sluţio moj djed kad je jabuku nudio mioničkim trgovcima koji su mu za

plodove nekoliko mjeseci prije Petrova izbrojavali pristojnu kaparu. Jabuke su

otkupljivali na veliko, pa ih potom na malo prodavali na gradačačkoj pijaci. Naša je

majka, ne veseleći se pretjerano sazrijevanju obične petrovke, nekoliko godina

bezuspješno uvjeravala svoga svekra kako je njegov sin jabuku zasadio baš onoga dana

kad je konačno uspio, poslije više predskopljanskih pokušaja, isprositi njezinu čistu,

djevojačku i još k tome maloljetnu ruku obećanu, prema prvoj, najvećoj i jedinoj ţelji

njezinih roditelja, dobrostojećem mladiću iz Vrdoljakove kuće, onome čiji je otac,

zajedno s njezinim, bio ranjen u borbama kod Olova.

Fotografiju je početkom lipnja 1969. snimio naš tetak Oscar, muţ očeve sestre

koja je dvadeset godina prije toga odselila u Italiju, odakle je redovito, najmanje

jedanput mjesečno, na adresu roditeljskoga doma slala paket u kojem je svatko tko se

u trenutku njegova prispijeća našao na odredišnoj točki mogao naći nešto za sebe. A

sastav ukućana na kućnom broju 104. često se mijenjao. Dok su jedni spomenutu

adresu napuštali, drugi su baš tog trenutka na istu lokaciju useljavali. Oni koji su

odlazili redovito su se vraćali, neovisno o tome kojom su jačinom i samouvjerenošću još

sasvim nedavno zatvarali vrata za sobom. Stizali su najčešće u daleko različitijim

ţivotnim kombinacijama od onih u kakvima su bili u vrijeme nekog svog prošloga

boravka na adresi koja je predstavljala jedino čvrsto mjesto njihovih biografija.

Nerijetko su dolazili samo nakratko, ali su zato na sigurnome, tako su govorili opisujući

prostor i istovremeno pravdajući svoje postupke, ostavljali svoju djecu; neke od njih

tjedan, a neke, poput mene, i više godina. Jedino su baka i djed bili oni koji su se u

istom domu budili svako jutro u isto vrijeme i odlazili u postelju slijedeći svoje

dugogodišnje navike. Zaspali bi odmah poslije odslušanih vijesti i paţljivog isključivanja

radija koji je djed, posudivši novac od mjesnoga gostioničara, kupio krajem prosinca

1959., spremajući se da sa svojim najavljenim gostima, razvedenom kćeri Julijanom i

njezinim novim zaručnikom, ledičnim i materijalno sređenim ekonomistom iz zapadnije

slavonske provincije, što veselije dočeka Novu godinu.

Dakle, djed i baka bili su među rijetkima u našoj famil iji koji nisu u svojim osobnim

kartama mijenjali mjesto prebivališta. Ostajali su na adresi kuće koju su podigli svojim

rukama sredinom pedesetih godina, preselivši se u nju iz malog naslijedjenog kućerka

sagrađenog ćerpićima prije prvoga svjetskog rata. Uvijek su bili spremni da, sjedeći na

sijelima što su se od dana preseljenja redovito odrţavala u njihovoj novoj kući, tada

najvećoj u našem zaseoku, prepoznaju glasove svoji h komšija probijene kroz guste

dimove prepletene mirisima pravoga duhana i niške Morave i odgovore na njihove

znatiţeljne upite o razlozima zbog kojih dolazi do brze izmjene stanara u kući koju,

istina je, i sami, kao i mnogi drugi seljani, rado posjećuju. I dok je baka za kućne

propuhe optuţivala isključivo one koji su vrata njezina doma otvaral i sišavši s nekog

drugog, a ne Matanovićeva obiteljskoga stabla, djed je njezine riječi potvrđivao

klimanjem glave i napeto iščekivao dovoljno dugu bakinu govornu stanku u koju će

utrčati s najsvjeţijim vijestima o povećanju mirovine. Jako je dobro znao da jedino

njima moţe odvući paţnju koncentriranih slušatelja bakina detaljnoga opisivanja

događaja koji su njemu kao glavi obitelji bili dovoljni mučni i dovoljno bolni, i zbog

kojih se, svjestan svoga definitivnoga odlaţenja, gorko rasplakao nekoliko dana prije

svoje smrti, gledajući brojnu unučad kako ga ispraća na odlasku u sarajevsku bolnicu iz

koje se na broj 104. više nikada neće vratiti .

Tetini su paketi stizali i dalje, sljedeća dva i pol desetljeća. U njima više nije bilo

mentol bombona, mirišljave pjene za brijanje, sitnih listića u koje se zamatao duhan i

debelih, tetinom rukom ispletenih, muških čarapa. Posljednji talijanski paket stigao je

tri dana nakon što smo pokopali baku. Primila ga je sama moja teta koja ga je iz Italije

i poslala petnaestak dana ranije. Zajecala je potpisujući potvrdu pred poštarom

Markom kad joj je on, ne prepoznavši količinu njezine tuge, sasvim profesionalno

izjavio da je paket trebala poslati s naznakom hitno i da bi u tom slučaju Fabijanovica

uspjela popiti strane vitamine koji bi moţda, ali tko će to sada znati, pomogli njezinu

slabom organizmu. Teta je paket odmah predala bakinoj mlađoj sestri Jeleni, što,

razumljivo, nije bilo pravo mojim drugim dvjema tetama, bakinim kćerima, pogotovo

mojoj imenjakinji koja je u tom trenutku brisala prašinu s radija, kupljenog 1959.,

objašnjavajući ostalim zainteresiranima za nasljeđivanje tog predmeta kako ona prema

njemu osjeća veću emocionalnu bliskost od bilo koga drugoga. Njih dvije još su se više

raţalostile kad su vidjele da se u paketu nalazi i nekoliko crveno-zelenih limenki crem-

caffe, za koju su tvrdile da je neusporedivo kvalitetnija od naše frankovke. Talijanska

teta razljutila se na Jelenu, koja nije mogla izdrţati da paket ne otvori odmah, pa je

sve to popratila s nekoliko brzih rečenica koje ja ne bih razumjela ni da sam kojim

slučajem završila sva četiri, a ne samo dva stupnja talijanskoga jezika. Njezin muţ

Oscar bio je puno jasniji kad se na slabom hrvatskom zgrozio nad slikom u kojoj se

Jelena, ţena koja svoje kilograme nije uspijevala izmjeriti na sobnoj vagi, silno veseli

brojnim šarenim flašicama ispunjenim vitaminima, među kojima je najveći broj onih za

povećanje apetita, i to nakon što je cijelo jutro potrošio objašnjavajući joj zašto on, u

strahu od masnoće, izbjegava doručkovati jaja sa slaninom. I sama sam mislila da je

učinjena poprilična nepravda što se posljednji paket namijenjen mojoj baki dodjeljuje,

istina, njezinoj sestri, ali osobi koja cijele dane uporno sjedi na zelenoj šamlici svoje

pokojne sestre, uz kekse, pivo, cigarete i kavu, te onako usputno prigovara da su na

zidovima bakine sobe poslije jučerašnjeg krečenja ostale masne štrafte.

Moţda sam u tom trenutku bila prema njoj i malo nepravedna. Uostalom, ako ţelim

biti iskrena, moram priznati da sam Jelenu voljela puno manje nego što sam voljela

ostale bakine sestre. Bojala sam se da ću, ako joj se samo malo više pribliţim,

naslijediti njezine kilograme, kao što sam, svima je to bilo jasno, naslijedi la njezinu

prejaku neţenstvenu kosu, zbog koje ni u niţim razredima osnovne škole nisam imala

problema prepoznati stilsku figuru poredbe, jer sam odmalena znala da je moja kosa

kao konjska griva. Jelenin muţ, a bakin šogor, djed Bono, nije vidio nikakav problem u

linijama što su probijale na zidovima. On se više brinuo, nalijevajući gradačačku šljivu u

štamplice na kojima je bio nacrtan runolist i koje sam ja poklonila baki, kupivši ih od

svoje prve srednjoškolske stipendije koja mi je, poslije nekakva testiranja, dodijeljena

u Osijeku, hoće li parok na nedjeljnoj misi, spominjući u propovijedi dobrotu pokojne

šogorice, spomenuti kako su njezine pogospođene kćeri bijelile zidove staričine sobe

nakon što nije prošla niti hefta od njezine smrti. Ukratko, mislila sam da je bakina

kava trebala biti darovana onima koje su se toliko namučile da se kuća dotjera u red,

da se na zidovima prekriju tragovi dima s višegodišnjih sijela koja su u kući nastavljena

i poslije djedove smrti i na kojima se kasnije nisu prekidale bakine zanimljive

obiteljske priče, za koje su joj njezina djeca iz godine u godinu davala sve više

dinamičkih motiva.

I poslije nekoliko strpljivih prelaţenja vapnom, na površinama su i dalje izbijale

linije koje su jasno otkrivale na kojim su mjestima ranije visile fotografije. Vidjevši o

čemu se radi, tete su odlučile ne ţivcirati se previše, jer su ionako sve stvari, a čim se

zidovi osuše, planirale vratiti na njihova stara mjesta. Međutim, jedna je fotografija

nedostajala. Ona na kojoj se smiješimo moje sestre, brat i ja, i koju je, u lijepom

talijanskom okviru, tetak Oscar poslao baki u jednom od redovitih paketa.

Pretpostavljam da je za tu prigodu odabrao upravo rođendanski. Baka je te godine,

godine u kojoj sam ja završavala treći razred osnovne škole, navršavala šezdeset i pet

godina i vjerojatno je tetak, koji se u svoje slobodno vrijeme bavio psihologijom kako

bi, upravljajući tvornicom cementa, bolje razumio nezadovoljstvo svojih radnika,

osjećao da bi staricu najviše obradovala fotografija na kojoj su uhvaćena sva djeca

njezina mlađega sina. Pogotovo što je on znao, kao što je znala i ona, da se to do tada

još nikada nije dogodilo. Poznavajući svoju baku, zaključujem kako je slutila da se ista,

ili barem slična fotografija, neće moći snimiti ni u godinama što će potom uslijediti.

I dok sam ja sa zida skinutu fotografiju skrivala među knjigama što sam ih ponijela

sa sobom, znajući da ih u danima tuge neću čitati, ali da ću se uz njih ipak osjećati

puno sigurnijom, tete su se sloţile oko toga da je fotografiju ukrao njihov tetak Bono,

koji je, pretpostavljale su, dječju sliku zguţvao i bacio u šumu, a kvalitetni okvir

prodao za litru domaće ţeste. Danas nisam sigurna, mogu samo nagađati koje sam

naslove imala uz sebe, ali sam zato nekako uvjerena da su moje tete puno manje ţalile

za nestankom smješka djece snimljene pod jabukom petrovačom, nego što su ţalile za

lijepim talijanskim ramom. On se mogao sloţiti s bojom zidova njihovih stanova i s

bojom odjeće kakvu su, na nekim drugim, meni još uvijek stranim, fotografijama nosila

njihova djeca, čiji su pogledi pred kamerama, za razliku od naših, bili ukočeni i ozbiljni,

jer su se smijali, za razliku od nas, u svakodnevnom ili, kako je moj brat Draţen

govorio, običnom ţivotu. Nakon povratka kući u Slavoniju fotografiju sam sakrila u

garaţu, na najvišu policu na kojoj je moj pravi tetak, onaj zbog kojeg je djed kupio

radio-prijemnik u prosincu godine 1959., drţao sitni alat, rezervni akumulator i kleme,

sprej za odmrzavanje kvaka na automobilu, manji limeni karnister za rezervno gorivo i,

u bijeloj borovskoj plastičnoj vrećici s plavim natpisom firme, nekoliko Hrvatskih

tjednika, preostalih nakon što je teta većinu spalila u vrtu iz kojeg se vatra vidjela i u

onom trenutku kad je policijski inspektor, muţ tetine prijateljice, pokušao otvoriti

našu do tada redovito nezaključavanu dvorišnu ulaznu kapiju.

Teta nije znala da je te 1971. tetak ipak uspio nekoliko brojeva sakriti, kao što nije

znala ni to da njezin muţ na garaţnoj polici obavezno taji i dvije boce feričanačke

frankovke, koje, mijenjajući svakodnevno prazne za pune, ulaţe u Chromosove limenke

preostale od lakiranja parketa u dnevnoj i mojoj sobi. Polica je bila još jedna tetkova i

moja tajna, kao što je bila i ona da se u njegovu radnom stolu, među nacrtima naše

kuće koju je 1958. za potrebe bogatoga stolara projektirao njemački arhitekt Rőhm,

nalazi, otipkana na ţutom papiru, presuda osječkoga suda iz rujna 1946 . kojom je

tetak upućen u lepoglavski zatvor, ustanovu iz koje nije izišao, uz sve uloţene ţalbe,

sve do svibnja godine 1951. Gotovo sam svakodnevno provjeravala je li fotografija na

istom mjestu, jesam li se od lipnja 1969. jako promijenila, kome smo svi mi postali

slični. Teta se radovala što sam spremanje garaţe preuzela na sebe. Tetak zasigurno

još puno više, ali to pred tetom nije smio pokazati. U garaţu je ulazio nekoliko puta u

istom poslijepodnevu i zadrţavao se u njoj najviše pet minuta, a, vrativši se u kuću,

otišao bi prvo u kupaonicu i oprao zube Saponijinim kalodontom s okusom jagode.

Ţivoti mojih sestara, brata i roditelja, razumijevala sam slušajući priče starijih,

sve su se više komplicirali i zbog toga je teta vrlo često spominjala kako joj je ţao što

nije uspio onaj njihov pokušaj odlaska u Kanadu. Sjećala se godine u kojoj se to

događalo, jer sam ja u njoj preboljela svoj prvi teški meningitis, ali ne i točnog

mjeseca. A ja joj nisam smjela reći kako sam sigurna da je to bilo sredinom lipnja

1969., u vrijeme kad je sazrijevala bakina jabuka petrovača, i da točan datum stoji na

poleđini fotografije na najvišoj polici naše garaţe. Tri dana prije snimanja te

fotografije teta me povela da se pozdravim sa svojima najbliţima koji sele u Kanadu i

koje će tamo ispratiti iz bakine kuće. Pamtim da smo se opraštali rano ujutro, da je

mama plakala i da joj je lice nalikovalo crvenom dţemperu što joj ga je otac kupio za

put, da su klinci čistili cipele mašući nogama po rosnoj travi i da je tata vikao da će svi

oni zakasniti na autobus do Vinkovaca ako se mama samo još jedanput vrati da mene

poljubi. Znala sam to jutro samo to da oni prvo odlaze do Italije, do grada

Milana, u kojem će ih na ţeljezničkoj stanici dočekati tatina sestra i njezin muţ

Oscar, a da će potom poći u nekakav prihvatni centar o kojem je moja učiteljica

Dušanka, kad sam joj se prije puta povjerila i zamolila da mi na nekoliko dana pred kraj

školske godine dopusti izostanak, govorila sve najgore. Opravdala mi je unaprijed

posljednji nastavni tjedan i poklonila knjigu Kozeta, u izdanju sarajevske Lastavice,

obraćajući mi se u posveti kao svojoj najboljoj učenici, nalijepivši uz svoj tekst sličicu

simpatičnoga dimnjačara. Teta i ja otputovale smo istoga dana, presjedale smo

nekoliko puta, mijenjale autobus kaubojskim vlakom, a njega šinobusom. Sutradan

ujutro moji su otputovali. Ţeljela sam se istoga trena vratiti u svoju školu, među svoje

prave prijatelje. Ĉeznula sam za velikim odmorom i jauznom s najboljim čajem na

svijetu, onim u plastičnoj šalici, puno boljim od onoga s limunom kakav se pije kod kuće,

iz tetine porculanske posudice na kojoj dolje piše i nekakav broj zbog kojeg bi bila

velika šteta šalicu razbiti, i za najboljim kruhom s paštetom, kakva postoji samo u

velikim, ali ne i u malim Gavrilovićevim narančastim limenkama. Ali teta je, kao i svaki

put, imala puno posla. Morala je oprati bakine zavjese, izribati podove, okrečiti

verandu, presaditi cvijeće, urediti djedov grob. I tko zna koliko bi tada ostala na tom

broju 104. da nije čula kako me baka, sjedeći sa mnom pod jabukom, uz jedan veći i

jedan manji fildţan, pita kad ćemo se teta i ja konačno vratiti kući u Slavoniju.

Priznala sam da bih ja najradije odmah, jer će se moji u razredu sutra, zajedno s

drugaricom, fotografirati u boji. Teta, vjerojatno više rastuţena negoli ljutita, krenula

bi odmah samo da smo imale bilo kakvo prijevozno sredstvo, i da samo nekoliko

trenutaka nakon izmirenja kćeri i mame nismo vidjele crveni fiat 101 kako se polako

penje uz bakino brdo. Što se više pribliţavao, u vozaču smo prepoznavale tetka

Oscara, u njegovu suvozaču moga oca Iliju. Nije stoga bilo teško pretpostaviti da se na

zadnjem sjedištu guraju moja mama i njezino troje preostale djece. Baka je odmah

zatraţila vodu i šećer, teta je citirala samu sebe i već prepoznatljivu rečenicu kroz

koju se jasno čita što ona misli o sposobnosti svoga brata, a još više njegove ţene koja

je, uostalom, za njega i bila najlošiji mogući izbor, a ja sam potrčala prema autu,

zaboravljajući da sam prije najviše jedan sat silno ţeljela povratak i znajući da ću

sutra morati zajedno s ostalim nenadanim povratnicima umjesto paštete jauznati sir i

kajmak. Stariji su se, čim je auto ušao u dvorište, počeli nešto prepucavati. Iz njihovih

nedorađenih rečenica shvatila sam samo to da tata u Milanu nije uspio popiti jutarnju

rakijicu pa su mu se ruke tresle toliko snaţno da ni prvi formular nije mogao ispuniti.

Moje mlađe sestre, brat i ja čučnuli smo pod jabuku i glasno se počeli smijati kad je

Mirjana, godinu dana mlađa od mene, stala govoriti neuobičajeno brzo, onako kako

govori naša sestrična iz Italije. Sestričnin otac, naš tetak Oscar, škljocnuo je baš

tada fotoaparatom. Sutradan smo kreveljenje nastavili i ja se ni u jednom trenutku

nisam sjetila da se toga dana moja klapa iz razreda, svi lijepo počešljani, namješta

pred sluţbenim, onim pravim fotografom, kumom direktora naše škole. Da sam tada

bila s njima, ja bih vjerojatno sjela pokraj svoje učiteljice, kao što sam na prvoj

pričesti sjela uz patera Celestina, obučena u prozirnu muslinsku haljinicu što mi ju je

tetak donio sa sluţbenoga puta iz Beča, drukčiju i ljepšu od svih ostalih na fotografiji,

i s vjenčićem na glavi spletenim od bijelih duplih cvjetova muškatla kakvi su uspijevali

isključivo u tetinu vrtu.

Premda me na razrednoj fotografiji nije bilo, moja je učiteljica jedan primjerak

naručila i za mene. Poklonila mi ga je na dan kad nam je dijelila svjedodţbe. Teta je

fotografiju odloţila među moje stvari, u treću ladicu hrastovog regala, onu u kojoj još

uvijek, uz mnoge druge sitnice, čuva drapkastu kutijicu s mojim mliječnim zubima. Tu

sam fotografiju 3.b. pogledala prvi put ponovno kad sam se sedam godina nakon što je

ona snimljena, ţeljela podsjetiti kako je kao desetogodišnji dječak izgledao moj

prijatelj Vlado, mladić kojemu sam se u tom trenutku spremala poći na pokop. Vlado,

koji je, kao i ja, stanovao na drumu, samo nekoliko metara prema Našicama, poginuo je

vozeći motor na opasnoj orahovačkoj cesti. Uvijek kad posjetim njegov grob ja se

sjetim zime one iste 1969., zime u kojoj sam spalila njegov jedini zimski kaputić,

stavivši ga, u najboljoj ţelji da se osuši do našeg odlaska kući, na cijev peći koju sam

taj tjedan, kao deţurna učenica, a i inače sklona Vladi, loţila drvima. Na pokopu smo

bili svi, čak i Luka koji je samo zbog toga došao iz Austrije, gdje se poslije osnovne

škole zaposlio kao fizički radnik i gdje se zaljubio u ţenu jedanaest godina stariju od

sebe. Tada sam pomislila, a mislim to još i danas, da je Luka imao najljepše oči koje

sam ikada vidjela. Plavo-zelene, zločeste, ali duboke, iskrene i pravedne, upravo onakve

kakav je bio i on sam. Stanovao je u ulici okomitoj na moju i uvijek me branio kad bi me

dečki iz razreda pokušavali gurnuti u duboki snijeg kakav je znao napadati u godinama

našega djetinjstva. Ako bi im to i uspjelo, Luka mi je pomagao da im istom mjerom

vratim, da ih bacim na leđa i zaţelim im uspješno slikanje.

Jedno sam jutro, dvije godine nakon što smo ispratili Vladu, u autobusu za Našice

čula da je Luku u Austriji ubio nekakav ljubomorni muţ. Rekao mi je u školskom

autobusu jedno jutro moj dobri prijatelj Tomo, s kojim sam, poslije cijele osnovne

škole, nastavila ići i u gimnaziju, i koji je od svih u razredu, čak i od prepotentnih

našičkih disco-jockeya, bolje prevodio glazbene svjetske hitove. Nakon povratka kući

otvorila sam treću ladicu i uvjerila se u ono na što sam odmah, čuvši za Luku, pomislila.

Luka je na fotografiji stajao do Vlade. Tomo je čučao ispod njih. Ni on danas više nije

ţiv. Umro je od srčanog udara šesnaest godina poslije Luke, i to samo tjedan dana

nakon što sam ga vidjela na pokopu moga tetka, kad mi je prišao rekavši mi da zna

koliko patim i izgovorivši mi pri tome stih iz pjesme koju smo zajedno pjevali jedne

noći vraćajući se s maturalnog putovanja i osjećajući da će odlasci iz provincije biti

puno bolniji nego što smo do tada mislili. Iz mojih je ruku tog hladnog lipanjskog

popodneva 1994. preuzeo vijenac s kalama i kad god i danas uđem u prodavaonicu

cvijeća i ugledam iste takve, ja pred sobom vidim Tomu kako u pogrebnoj povorci nosi

moje cvijeće za mog tetka i neprestano se okreće ne bi li provjerio je li sa mnom sve u

redu. Dečki s fotografije ne stoje blizu naše učiteljice. Moţda to više i nije vaţno. Ni

nje više nema. Umrla je prije njih trojice, u lipnju, kao što su u lipnju umirali mnogi oni

koje sam voljela. Dan ranije ja sam joj ispisala sve završne svjedodţbe za neke njezine

nove, mlađe učenike, među kojima, kako je sama govorila, nije bilo takvih kakvi su bili

oni iz moje generacije. Gotovo se rasplakala kad je čula da ću prvi razred gimnazije

završiti i s jednom četvorkom u knjiţici, najvjerojatnije iz fizike, i odmah je bila za to

spremna optuţiti moju, u ljubavi nesretnu, profesoricu. Tko zna gdje bih ja sjedila na

razrednoj fotografiji, bi li baš do svoje učiteljice, da je i one 1969. Bosanska Posavina

bila prometnicama bolje povezana sa Slavonijom, te da se moji roditelji nisu vratili s

puta u Kanadu. Danas se dvije fotografije međusobno nadopunjuju.

Obiteljska je skinuta s najviše garaţne police, razredna izvađena iz treće tetine

ladice i potom uramljena. Obje svojim okvirima odgovaraju boji mojih zagrebačkih

zidova i boji namještaja što mi ga je tetak kupio za vjenčanje, a ja sam ga ubrzo sama

prefarbala zamjenjujući boju pravoga hrasta bojom višnje. S fotografija redovito

brišem prašinu i svaki put zastanem pred svojim smješkom zaustavljenim na onoj

snimljenoj pod bakinom jabukom i razljutim se zbog prevelikog razmaka među gornjim

zubnim jedinicama. Za one kojima se priroda tako poigra, kao što se poigrala sa mnom,

njima neskloni komentatori znaju reći da su te osobe sklone izmišljanju najrazličitijih

priča. Sada je jasno zašto mi je drago što sam sačuvala dokazni materijal i što i na

njemu mogu provoditi analize o sloţenim odnosima ţivota i knjiţevnosti, poslije kojih se

one predloţene u ozbiljnim knjiţevnoteorijskim, najčešće prevođenim udţbenicima,

čine gotovo dječjim štivom. Samu sebe uhvatim kako bih ţeljela kompjuterski

skenirati obje fotografije i igrati se prenošenjem moga smješka i tijela s obiteljske na

razrednu. Sve češće priznajem da bih svoj lik voljela zadrţati uz tijela moja tri

prijatelja, uz one osobe za koje sam sigurna da su se iskreno veselile kad bi me vidjele

pokraj plota u mom dvorištu. Ponekad bi mi uspjelo da im kroz ukrasnu ţicu dodam nove

kemijske olovke što sam ih bez pitanja uzimala s tetkova radnoga stola. Znala sam da

će se Vlado, Luka i Tomo njima puno više veseliti nego što će se veseliti tetkovi

poslovni partneri i da će već sutradan njima u tajne rubrike školskih leksikona i

spomenara ispisivati moje ime. Jednu sam uvijek zadrţavala za sebe, da bih njome, na

papiriće istrgnute iz lipinih biljeţnica, crtala male simpatične dimnjačare, toliko slične

onome koji je ukrašavao posvetu knjige što mi ju je naša učiteljica darovala na dan

moga putovanja baki u Posavinu, u kuću na broj 104. Nju su tada, ako ne zauvijek, onda

barem na duţe vrijeme, trebali napustiti moji najbliţi, oni koje je, ako je suditi po

njihovim ţivotima, netko s puno uspjeha uvjerio da im ne pristaje odjeća na kojoj bi se

moglo sašiti barem jedno, sasvim jeftino, dugme za sreću.

IME

Ĉim sam ušla u godine u kojima sam oblačila sve tjesnije majice da bi se i kod mene,

kao i kod ostalih djevojčica u razredu, vidjelo buđenje ţenstvenosti, prestala sam s

dečkima iz ulice igrati nogomet. Oni nisu odmah razumjeli moju odluku. O optuţivali su

se međusobno traţeći onoga tko me najţešće povrijedio u nekoj od prošlih igračkih

situacija. Nije im na pamet padao pravi razlog, jer se on i nije, premda sam to proljeće

navršavala trinaestu godinu, mogao vidjeti prostim okom. Nogometne razgovore, koji

su nerijetko podsjećali na lovačke priče moga nastavnika kemije koji se '91. vratio u

rodni Plaški da bi tamo lakše nastavio svoj hobi, poţeljela sam zamijeniti onim, meni

primjerenijima, djevojačkim. Nedugo poslije raskida s mojom momčadi stupila sam,

ponekad iskreno ţaleći (ali to ne priznajući) za svojim pravim, dobrim, poslije nikada

ponovljenim driblinzima, prvi put u pravo ţensko društvo, koje od toga dana više neću

napuštati. Bila sam ponosna na svoj uspješan transfer, ali sam se ipak znala naljutiti na

prijateljice koje me još dugo nisu prestajale zvati Šekularac, tim, istina je, pošteno

zasluţenim nadimkom iz moje duge nogometne karijere, ali nadimkom koji je u skoroj

budućnosti mogao ozbiljno zaprijetiti mojim ţenskim nastojanjima. Stoga sam im

ţeljela pokazati kako Šekularac nije zaostao ni u gradivu iz predmeta ţenska pitanja,

pa sam zbog toga noću budila svoju stariju sestričnu i molila je da mi pomogne u

savladavanju osnovnih lekcija: kako se ljube muškarci, a kako ţene, moţe li se od

filmskoga poljupca ostati u drugom stanju, što je to uopće menzes i što su Ankica i

Lidija, koje već nose pravi grudnjak, mogle dobiti kad za vrijeme tjelesnog smiju

sjediti u dvorani na klupi i ne moraju u muškoj grupi, kao što moram ja, preskakati

zgrčku i raznošku preko kozlića, a nerijetko i preko konja.

Sestrična mi je, onda kad bi se saţalila nad mojom neupućenošću i kad ju je njezin

momak konačno uvjerio da je ipak puno bolje imati tanke, njezine, a ne nogometaške

noge, sve pokušavala objasniti meni jedino poznatom terminologijom. Filmski poljubac,

znala je reći, to ti je kao kad bi ti Princu zabila gol, potom sretna uletjela u mreţu i

zatim dugo ne bi iz nje izišla. Polako sam počinjala shvaćati zbog čega sam cijelo

vrijeme baš Princu najlakše zabijala golove, a sestričninog sam se glupog primjera

sjetila i onda kad sam ga, znajući da se od filmskog poljupca ne moţe ostati u

blagoslovljenom stanju, isprobala s tim oprimjerenim golmanom, i to na najboljem

mogućem mjestu, u zadnjem redu našeg provincijskog kina, za vrijeme projekcije

nekog domaćeg filma čiji naslov više nisam znala ni onda kad je na platnu tekla odjavna

špica. Sjećam se da sam tada pomislila kako je meni ipak mnogo veće zadovoljstvo

predstavljao pogodak u pravu mreţu, njezin lijevi gornji kut, Prinčevu slabu točku,

nego sam taj čin što ga s istim igračem nikada više nisam ţeljela ponoviti. Ĉuvar mreţe,

kojemu nisam rekla pravu istinu, još i danas misli da sam se ja te večeri ozbiljno

naljutila nakon što mi je on u lijevo uho šapnuo: Moja je mala nogometašica zasluţila

kesten-pire.

Istina je da sam ja tada ţeljela biti sve drugo negoli njegova osobna nogometašica,

a i iznova sam se uplašila kako se nikada neću uspjeti riješiti tog mladenačkog opisa, te

će i mene cijeloga ţivota svi mještani, ako i budem imala malo sreće pa generacija

kojoj pripadam zaboravi na Šekularca, zvati kombinacijom imena i karakterističnog

zanimanja. Ako su poznanice moje tete bile Anica-slikarica, Olgica-šumarica i Zlata-

krojačica, zašto njezina nećakinja ne bi bila Julkica-nogometašica? Uz pomoć proširka

barem bi se znalo o kome se uopće razgovara. Jer, kad god bismo došle u Vukovar, u

grad u kojem je teta provela svoje najljepše godine i u koji se sve do '91. namjeravala

ozbiljno vratiti, njezine su je prijateljice zvale Julkica. Meni je to oduvijek bilo

smiješno. Teta je, kad sam to prvi put čula, navršila već četrdeset godina i činilo mi se

da joj puno bolje odgovara gruba varijanta imena, ona bez umanjenice. Ako je već ne

zovu pravim imenom Julijana, ni umjetničkijim i nesretnijim Julija, a nije ni Mađarica,

kao naša susjeda Varginica, da bi mogla postati Juliška, zašto onda ne bude

jednostavno Julka?! A samoj mi je istodobno bilo nezamislivo da me netko, kad i ja

dođem u njezine godine, nazove isto tako. No, dogodilo se to puno ranije nego što sam i

mogla pomisliti.

Kad sam u rujnu 1974., u novoj kariranoj mini-suknji, modelu koji mi je još samo

tada donekle podnošljivo stajao, došla pred oglasnu ploču našičke gimnazije, smještene

u parku Pejačevićeva ljetnikovca, začudila sam se što svoje i me i prezime nisam

pronašla na popisu primljenih učenika prvoga razreda. Nije me bilo ni među učenicima

dopodnevne, putničke smjene kojoj sam trebala pripasti, ali ni one popodnevne,

rezervirane za prave mještane i za njihov san koji se, za razliku od našega, iz okolnih

mjesta, nije morao prekidati u pet ujutro. Znala sam da je sigurno netko pogriješio, da

se jednostavno ne moţe dogoditi da ja s najvišim prosjekom ne uđem u odabrano

društvo. Putničko mi je bilo draţe. Moţda bih se i pomirila s činjenicom neupisivanja u

gimnaziju i otišla u srednju ekonomsku, da nisam ţeljela pokazati kolegici Lidiji kako ću

i u gimnaziji, po mogućnosti u istom razredu, biti bolja učenica od nje. Nisam joj još

mogla zaboraviti što me dvije godine, svakog prvog utorka i četvrtka u mjesecu, mučila

svojim šepurenjem na vjeţbaoničkoj klupi, ali, priznajem, ni to što je prije osam

godina, na kraju prvog razreda, 1967. uspjela u jednoj minuti pročitati šezdeset

devet, a ja samo šezdeset četiri riječi. Pokucala sam ravno na vrata direktorove sobe i

zamolila objašnjenje.

Ne znam ni sada odakle mi u tom trenutku toliko hrabrosti, hrabrosti koja mi se u

takvom obliku nije javila nikada prije, ali ni ikada kasnije, premda su rivalstva što su mi

se potom u ţivotu nametala bila puno ozbiljnija, puno ţešća i nerijetko za mene puno

bolnija od onih osnovnoškolskih. Drug direktor, koji se na svakoj proslavi godišnjice

mature 4.a šk. god. 1977/78. sjeti toga događaja, odmah me nakon ulaska zamolio da

se ja prvo sama odlučim kako se zovem, a tek onda pokušam upisati gimnaziju kakva je

ova njegova. Nisam odmah razumjela o čemu govori. Mogla sam svoje ime i prezime

izreći i poslije snaţnog udarca lopte u glavu (uostalom, tako smo na igralištu i

provjeravali jesmo li prolupali), a kako ne bih znala u trenutku koji odlučuje o mojoj

sudbini! Učenica koja se zove Julijana, rekao je, i koja je ove godine proglašena

najboljom učenicom osnovne škole u Mederovcu, nije ista ona osoba koja je rođena u

Gradačcu, u bolnici, 6. travnja 1959., od oca Ilije i majke Anđele rođene Blaţević. I ne

samo to, ona uopće i nije rođena u Gradačcu, nego u malom katoličkom selu na cesti

Gradačac-Pelagićevo. Shvatila sam, podaci na upisnim dokumentima, na svjedodţbama i

matičnom listu, nisu bili identični. Znala sam da na svjedodţbi završnog razreda, i na

svim pohvalnicama, stoji ime Julijana i očevo prezime, ali nisam ni slutila da u izvodu iz

knjige rođenih pod mojim pravim imenom piše ona gruba njegova varijanta, ime koje

sam priţeljkivala svojoj teti samo da bismo se nas dvije nekako razlikovale.

Izvod, naime, nisam ni vidjela, jer ga je otac poštom poslao na adresu gimnazije i to

nakon što ga je konačno dobio poslije višednevnih uzaludnih pokušaja da pronađe

matičara Ćamila nanjegovu radnom mjestu, u matičnom uredu muslimanske kasabice

Mionica, kamo su krajem travnja 1959. prenesene knjige spašene u vatri koja je u

potpunosti uništila gradačačku bolnicu. Da bih se mogla upisati u prvi razred, morala

sam za početak učiniti nešto sa svojim imenom: ili prihvatiti zapis iz matične knjige i

promijeniti ime na svjedodţbama iz osnovne škole, u čiji me prvi razred teta upisala,

dakako kao Julijanu, tek u listopadu 1966. preko svoje poznate, a poznata je u nju

imala prilično povjerenja, ili podnijeti zahtjev za promjenu imena. Prva mi se

mogućnost nije nimalo sviđala, a za drugu sam predosjećala da će izazvati velike i

neţeljene komplikacije. Kako nisam bila punoljetna, Narodnim se novinama mogao

obratiti samo moj otac, koji se, nakon što sam ga to zamolila, pismom, dakako, toj ideji

odmah, vjerojatno bez imalo razmišljanja, suprotstavio, optuţujući me da sam se u

Hrvatskoj, na odgoju tetina muţa Slavonca zagorskoga podrijetla, pogospodila i za

kaznu mi sljedeće godine vratio razglednicu što sam mu je poslala s ljetovanja u

Opatiji. Primila sam je u plavoj omotnici, na gimnazijsku adresu, s podcrtanim

mioničkim imenom i s naznakom retur, odmah prepoznavši rukopis koji sam godinama

uvjeţbavala da bi i moj postao isti takav, potpuno nalik njegovu. Tata moţda ipak nije

čuo da ja već godinu dana i sluţbeno nosim ime koje je toplije i meni primjerenije i pod

kojim me, uostalom, odavno prepoznaju moji prijatelji.

Ti moraš ostati Julijana, govorili su svi upućeni u moj problem, pa i općinska

sluţbenica kojoj me tetak odveo krajem rujna 1974., da bih pred njom potpisala svoj

pristanak na tetinu i tetkovu odluku oko mog posvojenja. Ne vjerujem da sam se tom

činu radovala zbog nekog drugog razloga osim onog da će netko sada u moje ime moći,

ali i htjeti, sluţbenim organima podnijeti zahtjev za promjenu imena i ne vjerujem da

bi se moji novi skrbnici, da se na tatu po tom pitanju moglo računati, uopće u to

upustili. Nisam sačuvala kopiju molbe koju smo poslali u Narodne novine i ne sjećam se

razloga koje je tetak u njoj naveo, ali se sjećam tetkova lica kad me došao izvući sa

sata matematike, i to baš u trenutku kad sam svima, pa i Lidiji, objašnjavala tranzitnu

funkciju, da me obavijesti o pozitivnom ishodu cijeloga slučaja. U učionicu, u kojoj sam

i sjedila samo zbog starateljeva obećanja da će do kraja prvoga polugodišta s imenom

sve biti u redu, vratila sam se kao osoba sigurna da s imenom, pa i prezimenom, nikada

više neću imati nikakvih problema. Teta nije komentirala postupke svoga brata, i krivca

za moje traume i obiteljsku gnjavaţu oko moga imena pronašla je u dubljoj prošlosti, u

liku moje pijane kume, mamine strine Jelene, koja je na putu od kuće do bolnice

uspjela zaboraviti pod kojim je imenom prijatelj Fabijan, tatin i tetin otac, a moj djed,

zapovijedio da se dijete mora prijaviti. Kumin grijeh bio je još veći jer je ona, ustvari,

zaboravila kako se zove Fabijanova kćer, ona koja se najbolje snašla, a koja još uvijek

nema svoje djece i za koju bi bilo dobro da prihvati barem jedno dijete svoga mlađega

brata.

Ocu nikada nisam zamjerila što se onoliko ţestoko opirao mojoj promjeni imena.

Nisam to učinila ni onda kad sam, poslije mnogo godina, saznala da se ozbiljno naljutio

na matičara u Brčkom koji je moga brata upisao pod imenom Draţen, a on je ţelio da

se njegov prvi i jedini sin zove Draţan, sa a, po sjajnom Dinamovu nogometašu

Jerkoviću. I nastavila sam ga opterećivati učestalim potraţivanjima izvoda za neke

svoje nove ţivotne prigode. Pričao mi je jedno ljeto, kad smo se za vikend susreli kod

bake na selu, da je Ćamilu dovoljno, naravno, kad ga pronađe na radnom mjestu, reći da

je došao zbog one koja je mijenjala ime. I matičar, koji se svaki put iznova iščuđivao

nad još nezapamćenim slučajem, odmah je znao da mora uzeti knjigu sa slovom M, ali

da mu, i bez čitanja, neće biti teško prepoznati pravu stranicu jer je ona, nakon što je

na nju paţljivo prepisao ćitabu pristiglu iz Slavonije, gotovo sva popunjena. Na

popunjenost stranice upozorio me i sam otac kad sam ga u jesen 1988., već pomalo

stidljivo, zamolila da mi još samo taj put, obećavši da će biti i posljednji, pošalje novi

matični list i da pripazi jesu li unesene sve prethodne izmjene vezane sada ne više uz

imena, nego uz prezimena koja sam, zaključivši mladenačku dob, prečesto olako

prihvaćala, i tek uz njihovu blizinu ubrzo shvaćala svu ljepotu i sve prednosti

roditeljskoga, premda sam nove potpise uvjeţbavala oponašajući redovito smireni

tetkov, a ne više strastveni tatin rukopis. I odista je posljednji moj izvod iz mioničke

knjige rođenih, stigao uz poruku: Ĉestitam ponovno. Pazi što radiš. Ćamil kaţe da više

nema mjesta ni da upiše datum tvoje smrti. Ilija.

Više se ne brinem, nemam čak ni osjećaj krivice što sam zavrzlamama oko svojih

imena i prezimena ostvarila rekord u popunjenosti stranica knjiga rođenih čuvanih u

posavskom selu, danas bismo rekli Bošnjačke Federacije, te postignutim uspjehom

zadala glavobolje ne samo seoskom biljeţniku, nego i ljudima čija je imena on upisivao

uz svaki moj novi zahtjev za izmjenama. Nakon što sam saznala da su na početku rata

istu sudbinu doţivjele sve stranice čuvane u mom matičnom uredu, neovisno o tome

koliko su i kakvim tekstom bile ispunjene, i svjesna da se na zgarištu i pepelu, koliko

god bi to za nekoga bilo poetično, ne mogu ispisati nova, ali ni stara imena, odlučila

sam pronaći onaj prvi matični list, onaj s grubom varijantom moga imena, pristigao '74.

izravno na adresu našičke gimnazije. Ĉuvam ga u ladici svoga radnog stola i ako

slučajno na njega naiđem, a kako godine prolaze nailazim sve češće, upitam se kojim će

me imenom dozivati netko u posljednjem trenutku moga ţivota, kad me bude još

jednom pokušao vratiti iz stanja koje mi je otac, šaljući mi izvod u jesen 1988. i

citirajući pri tome Envera, spominjao. No, nerijetko se čujem kako izgovaram: je li to

pitanje uopće ono pravo, i ne treba li si konačno priznati da bi bilo daleko ljepše znati

tko će uopće posljednji, za moga ţivota, izreći moje ime. Kad bih ga u ovom času znala

i smjela prepoznati, ili kad bih samo bi la sigurna da će on za taj čin skupiti dovoljno

snage, vjerojatno bi mi bilo svejedno koja će mu varijanta moga imena pasti na pamet.

I moţda bi mu već unaprijed oprostila ako je to naumio učiniti nogometaškim nadimkom

kojim će mi se, i u samom završnom činu, osvetiti zbog mojih nepopravljivo prejakih

listova na nogama.

JOSIP

Danas mi je pomalo neugodno priznati da sam mnoge odluke, među kojima su

nerijetko bile i one za moj budući ţivot itekako vaţne, donosila nekomu u inat. Ne mogu

to izgovoriti čak ni teti, čije mi je staračko razumijevanje, upućeno nekim mojim

novim, a još uvijek nedovoljno opreznim postupcima, sve teţe povezati s onim strogim

promišljanjima koja su usmjeravala godine moga odrastanja i ţenskoga sazrijevanja.

Jer, prijateljima u inat naučila sam, nakon što sam savladala već i rimu, sva štampana i

pisana slova u dva tjedna. U inat svom ocu pročitala sam Faulknerovu Legendu, i to na

ćirilici, za samo deset dana nakon što mi ju je otac, zamotanu u naopako okrenut

borovski papir, poslao za moj petnaesti rođendan. Potom sam mu, u inat, odaslala

vlastito mišljenje o pristiglom štivu, napisano na onom istom papiru, onom borovskom s

plavim slovima, u kakav je on inače pakirao gumene opanke i crne zepe, obuću koja se

tada, a vjerojatno i puno godina kasnije, najbolje prodavala u njegovoj baščaršijskoj

poslovnici velikog drţavnog kombinata. Ranokritičarski sud sročen latinicom priloţila

sam svojoj čestitki za očev četrdeseti rođendan i sve to uputila na sluţbenu, točnije

prodavaoničku adresu, jer otac, premda je već tada bio u zrelim godinama, još uvijek

nije imao vlastiti poštanski sandučić, pa se uz njegovo ime i prezime obavezno moralo

ispisivati ili prezime stroge gazdarice s kojom je nekoliko godina dijelio zajedničku

kuhinju ili, u nešto sretnijim njegovim danima, prezime plahog nosioca stanarskoga

prava koji je u svoju garsonijeru bez grijanja dolazio samo jedanput mjesečno da bi

pokupio stanarinu za koju je otac, iz mjeseca u mjesec, morao uzimati akontaciju od

sljedeće plaće.

Moja je teta bila uvjerena da reţim otvara sluţbena pisma, a takvima je shvaćala

sva ona koja su stizala na adresu firme, pa je stoga radije, najčešće kad bi brata

morala obavijestiti o nekoj novoj neprihvatljivoj nepodopštini njegove kćeri, o čijem je

odgoju ona savjesno brinula, obavijest o tomu slala na očevu podstanarsku adresu.

Takva pošiljka nije mogla ni u kojem slučaju biti poslana a da na sebi, u prostoru

obavijesti o primaocu, nije imala ispisanu riječ kod, riječ kojom se ime moga oca

razdvajalo od imena meni nekakve nepoznate osobe. A ja za njezino ispisivanje,

premda se radilo o samo tri slova, nisam nikada, kad su moji stariji bili u pitanju,

uspijevala skupiti dovoljno snage. Moţda se u ovom slučaju i nije radilo o inatu. Gotovo

sam uvjerena da je to bilo zbog toga što sam godinama bivala zaokupljena maštanjem o

nekoj budućoj kući za koju će posvema nevaţno biti u kojem je gradu sagrađena i

kakve cipele sebi mogu priuštiti njezini stanovnici. Trebao je to jednostavno biti dom

čija će dvorišna vrata poštar uvijek, bude li traţio nekoga od članova moje obitelji,

zatvarati zadovoljan i obavljena posla.

Sanjam o tome još i danas, premda sam se već jako davno pomirila s činjenicom da

na osobnim kartama moje obitelji ne mogu, na linijama koje otkrivaju mjesto stalnog

boravka, pisati isti, pa čak ni zemljopisno bliski prostori. Toj je spoznaji ipak najviše

pomogla moja majka, čiju smo fizičku razdvojenost nakon njezina odlaska mi preostali

izračunavali troznamenkastom brojkom dodajući joj oznaku kilometar. Ali, ne vjerujem

da je samo udaljenost bila jedini razlog zbog kojeg sam mamu prvi put posjetila tek u

proljeće 1991., u danima u kojima su njezini prijatelji, većinom njezini zemljaci, po

stablima maloga, arhitekturom meni nezanimljivog gradića, lijepili naljepnice za pomoć

drţavi o čijoj su me unutrašnjopolitičkoj situaciji upitali odmah nakon slijetanja na

frankfurtski aerodrom, premda nisu zaboravili naglasiti da su me u tako velikom broju

dočekali samo zbog toga što su se brinuli za reakciju njima drage ţene koja svoju

kćer, likom tako joj sličnu, nije vidjela godinama. Potom su te dvije teme iznova

započinjali redovito uz poslijepodnevnu kavu skuhanu u mašini, onu koja je, kako su me

ţeljeli podučiti, manje štetna za zdravlje od one kakvu mi tamo još uvijek pijemo. Ja

sam im sigurno svojim uvijek iznova neukusnim i svakako pretjerano tvrdoglavim i

isključivim narudţbama samo i jedino prave turske kave dovodila pred oči slike

njihovih starih štednjaka na drva, onakvih uz kakve su i oni sami nekada nestrpljivo

cupkali očekajući da voda u dţezvi zavri što prije. Oţivljavala sam im atmosferu

siromašnih kuhinja u kojima su oni, sve do kraja šezdesetih i do odlaska u bolje,

ugošćivali komšiluk na jutarnjim kavama. Kad su mi poslije nekoliko dana, u kojima me

unatoč silnom trudu nisu uspjeli nagovoriti da im se pridruţim u ispijanju crnog napitka

bez soca, poklonili aparat za espresso kavu ( kakav ja sebi sigurno, bili su uvjereni, ne

mogu priuštiti), i njemu priloţili nekoliko kilograma vakumirane, najbolje jakopsice, te

specijalno mlijeko koje se, čuvano u hladnjaku, mora obavezno u nju doliti, ja sam tek

tada shvatila da su oni moje neskriveno uţivanje u turskoj varijanti upriličeno pred

njihovim očima primili samo kao neupućenost fakultetski obrazovane osobe u rezultate

zdravstvenih istraţivanja, ili čak kao znak lošeg materijalnog poloţaja inteligencije u

zemlji koju su oni, srećom, zajedno sa svojom odabranom djecom, na vrijeme napustili.

U svojoj dobronamjernosti, ili čak prije u novostečenoj neosjetljivosti, ugošćujući me

u iznajmljenim tijesnim potkrovljima, oni nisu na mom licu htjeli pročitati inat, osjećaj

zbog kojeg sam samu sebe prezirala kao nikada do tada i zbog kojeg sam se iskreno

stidjela, ali mu se nisam uspijevala oduprijeti. Ţeljela sam njime u svima njima

probuditi barem sitan osjećaj krivice zbog činjenice da su svi oni tamo, odakle i ja

dolazim, nekoga ostavili.

Inat me drţao i onda kad sam, napustivši njihova skromna prebivališta i uţivajući u

smirenosti crnogoričnog drvoreda što je podsjećao na tišinu tetina prednjeg vrta,

šetala prema kući gdje je moja majka ţivjela s jednim pristojnim gospodinom. Slutila

sam da će to stanje kulminirati upravo u trenutku kad otvorim vrata njihova dnevnog

boravka i osjetim miris sirnice, onaj jedini što ga pamtim iz roditeljskoga doma i koji

sam, kao i toliko drugih stvari u ţivotu, s puno truda uspjela potisnuti. I zbog tog

oţivljenog okusa u ustima ja u inat svojoj majci još do danas, a od tada je prošlo već

punih pet godina, nisam ni pokušala protumačiti njezin san koji joj se, govorila je tada

pazeći usput da ponovno uspjelu pitu što ljepše izreţe, ponavlja gotovo svake noći. U

tom snu ona, kao trogodišnja djevojčica, trči livadom i u njezinu neobičnom spletu

zelenih i ţutih tonova prepoznaje boje svoga djetinjstva. Potom se preznojena, umorna

i preplašena budi, i to baš u trenutku kad je ugledala kriţ na kojemu nije bio razapet

Isus, nego njegova mati. Nisam joj čak, ponovno u inat, ţeljela odgovoriti ni na dva

pitanje koje je odmah potom postavila, i dalje strpljivo odmjeravajući veličinu svakog

izrezanog komada sirnice planirane za večeru meni i pristojnom gospodinu, i koja ona,

osjećala sam, nije dovodila ni u kakvu vezu s prethodnom pričom uporno ponavljanom u

njezinim snovima. Ne znam jesam li uopće i bila dovoljno drska kad sam, umjesto samo

dvije brojke koje su se od mene kao odgovor na pitanja zahtijevale, glasno ustvrdila da

bi ona sama, kao ţena koja me rodila, mogla konačno i bez moje pomoći izračunati

koliko sam ja, njezina najstarija kći, rođena u travnju 1959., imala točno godina kad

me njezina šogorica u svibnju 1962. odvela k sebi u Slavoniju, i koliko to godina uopće

imam u trenutku kad mi se majčinom rukom razvučeno tijesto i vrući sir, a sve zbog

moje nepopravljive pohlepe, lijepe za nepce, i peku me na onaj isti način kao prije

punih trideset godina. Samo što sada tu bol, taj rezultat opekotina, i to baš u trenutku

kad se od mene, između ostalog, očekuje da vlastitu mamu podsjetim da sam i ja, kao i

onaj koji je nepredviđeno izostao iz njezina sna, ušla u tridesettreću, ne ţelim

pokazati jer jednostavno ne mogu iznova čuti kako svoje ponašanje naslijeđeno od oca

nisam napustila, vjerojatno nekomu u inat, ni u prvim danima zrelosti. I stoga sam,

nastavljajući na isti način i dalje, ubrzo nakon povratka u zemlju čiji su se stanovnici

blago i s nadom smiješili kad sam im prepričavala sadrţaj skromnih letaka lijepljenih,

unatoč mjesnim zabranama, na drvorede zapadnoeuropskih provincija, samo u inat

jednom muškarcu, prepoznavši u dubini njegove bore nerazumljivu i stoga meni

nepodnošljivu slabost, izrekla laţ zbog koje mi je još uvijek, premda sam svjesna da

sam tim činom mnoge stvari učinila puno jednostavnijima, iskreno ţao. Najčešće onda

kad ga s njegovom od mene puno vitkijom i dotjeranijom suprugom, koja mu je to bila i

u trenutku kad sam mu uspješno zatajila uzroke svojih, u našim susretima uvijek iznova

oznojenih dlanova, izdaleka ugledam na osječkoj trţnici, onako strpljivog u redu za tek

pristiglu svjeţu morsku ribu. Upravo onakvu kakvu je on nekoliko godina ranije punih

sedam lipanjskih dana redovito, nagovarajući na isti čin i mene, nastojao izbjeći na

jelovniku osrednje udobnog porečkog hotela, objašnjavajući pri tome ljubaznom

konobaru, koji me tako podsjećao na mog tada već mrtvog strica Josipa, zašto nas

dvoje iz dana u dan dajemo prednost kontinentalnoj, po mogućnosti ravničarskoj hrani .

Posluţitelj se svaki put, poslušavši razloge, samo lagano, uvijek na isti način,

osmjehnuo u kutu svoje desne, lijepo oblikovane usne. Ĉinio je to baš onako kako je

činio i moj stric kad bi, vidjevši s kolikom je količinom tvrdoglavosti suočen, odlučio

odustati od svake daljnje polemike sa mnom, nerijetko pozivajući u pomoć, uz još

značajniji smješak, svoju stariju sestru pred kojom sam ja, njezina brbljava nećakinja,

istog časa započinjala, a za tetu uvijek spremnu, glumačku rolu neuspješne polaznice

niţeg razreda specijalne škole koja odmalena, uz probleme razumijevanja stvari, ima i

većih poteškoća u svakodnevnoj komunikaciji. Međutim, inspiracije za dovoljno snaţan

odgovor svom stricu nikada mi nije ponestajalo. Jedne sam zime tako u kantu punu

hladne vode, na kojoj se već bio uhvatio tanak sloj leda, baš u inat svom Josipu, kojeg

su svi od milja, pa i ja sama, zvali Jozo, bacila njegove nove koţne kaubojske čizme,

što ih je kupio u Trstu reskirajući za njih cijelu prvu samostalno zarađenu plaću. Kad

sam ga spazila ljutitog, s podignutom desnom rukom koja je sjekla zrak i prilazila mom

najeţenom licu, pokušala sam se opravdati uvjeravajući ga kako su đonovi, ali i rubovi

uz njih, ako se dobro pogleda, bili nedopustivo prljavi, te sam ih ja samo htjela oprati i

time njega ugodno iznenaditi, ali su mi obje čizme iskliznule iz mojih promrzlih i,

dodala sam kroz nos, još premalih, ruku. Stric je bio ljutit gotovo kao i njegov stariji

brat, moj otac, u trenutku kad je čuo kako se taj balavac po inozemstvu nepotrebno

razbacuje ne baš lako zarađenim novcima, ne znajući da su naše čizmice, a u to je otac

bio uvjeren sve do svoga umirovljenja, posebno one na kojima je ispisana marka

Borovo, neusporedivo kvalitetnije, dakle izdrţljivije, od onih koje nose obični

talijanski šminkeri. Ne ulazeći dublje u problem, o kojem je uskoro bila obaviještena i

moja baka, koja je Josipu opraštala i puno krupnije uţitke, a kako ne bi ovu sitnicu, ja

sam bila svjesna da sam ih potopila samo zbog toga da moj stric ne bi imao što obuti

kad po njega to poslijepodne dođe susjeda Zorica i pozove ga u kino, objašnjavajući

usputno meni da i ovaj novi film, kao i svi dosadašnji, nisu za djecu. Pri tome je mislila

na mene koja sam, za razliku od nje, i sa sedam godina znala, jer mi je to rekao stric,

da ista vozačka dozvola ne vrijedi za upravljanje njezinim fićom, zbog kojeg se hvalila

u cijelom mjestu, i stričevim plavim autobusom marke mercedes, i da čak i stara prva

pomoć, kakvom smo djeda odvezli u bolnicu, ima prednost pred njezinim ispod čekića

izašlim svijetlozelenim automobilčićem, čak i onda kad ona ide glavnim drumom prema

Našicama, a limuzina sa znakom crvenog kriţa izlazi s našeg ličkog puteljka. Svašta me

naučio moj stric Josip za kojeg su i druge djevojke, puno ljepše od Zorice, pa čak i

nastavnice iz moje osnovne škole, govorile da je pametan, zgodan i lijep. Govorile su da

ih njegov prosjedi pramen podsjeća na onaj, kakav, uz njega, na cijelom svijetu ima još

samo Indira Gandi, i zaključivale da njemu stoji puno bolje, jer se skladnije slaţe, baš

je tako rekla nastavnica likovnog, s bojom njegovih očiju i tamnoputim mladenačkim

tenom, premda se meni činilo da spomenuta Indira, koju mi je tetak jednom pokazao u

vijestima, ljutit što djecu od ranog djetinjstva truju programskim idejama

nesvrstanih, ima puno tamniju koţu od mog strica.

Bila sam ponosna što se baš nekoga moga uspoređuje s nekim koga moţemo vidjeti

na televiziji. Samo sam se bojala da će se on uskoro, prije negoli ja uopće stignem do

viših razreda, negdje na putu oţeniti i da će meni, njegovoj nećakinji, njegova

nekadašnja privlačnost postati dodatni teret. Najviše me toga bi lo strah kad bi me na

školskom dvorištu zaustavila crvenokosa iz kemije i domaćinstva, o kojoj su svi stariji

dečki s pašnjaka govorili da je stara cura, a njihove su riječi za mene bile ravne onima

koje su nam nedjeljom bile upućivane s propovjedaonice, samo da me upita kad će se

Jozo vratiti s puta. Obavezno mu je upućivala srdačan i topao pozdrav i gotovo me

vičući upozoravala, vidjevši kako mi pogled odlutava prema slobodnom štriku za

preskakanje, da to ne smijem, kao obično, zaboraviti. Josipu sam pozdrave, jasno , one

koji su odoljeli oštrini mojih kriterija, najradije uručivala pred bakom, koja je u to

vrijeme, samo da bi vidjela svog najmlađeg, često dolazila k nama u Slavoniju. Ponosna

starica, dugih sijedih pletenica spletenih u pundţu, paleći tko zna već koju cigaretu

filter Ibra, prokomentirala bi ljepotu svog ljubimca podsjećajući me, uvijek s istom

dragošću na usnama, koju je Josip od nje i naslijedio, da je on sa samo pet godina

dobio nagradu za najnaprednije, znači i najljepše dijete u čitavom kotaru, o čemu

moţe posvjedočiti fotografija na zidu njezine spavaće sobe, uslikana tom prigodom,

kad je i njoj kao majci uručena nagrada, poklon u vidu pet

Unrinih paketa koje je odmah morala podijeliti sa svojim sestrama. One su joj samo

zbog te dareţljivosti pristale oprostiti što je svoga Jozu za natjecanje obukla u novi

zeleni kaputić s koţnom kragnicom pristiglim specijalno za tu prigodu u tetinom paketu

iz Italije, u kojem je bilo i pisamce s imenom dječaka čiji su imućni roditelji, inače

vlasnici tvornice cementa, svom jedincu, o kojemu se isključivo brinula dadilja, za

rođendan kupili premalen broj. Kaputić je tako lijepo pristajao Josipovim na hladnoći

zacrvenjenim obrazima, i baka je bila svjesna da će njegovom ljepotom osigurati svom

sinu još nekoliko dodatnih bodova, onih o kojima su njezine sestre, skupa s njihovom

djecom na čijim su se zimskim rukavićima uočavale velike šarene zakrpe bitno drukčije

od osnovne podloge, mogle samo sanjati.

Kad današnje ţene ne bi bile toliko slobodne i kad ne bi navlačile muškarce u krevet.

Dţaba im, sinko, škola, kad ih matere nisu naučile ponašanju, bile su, dok je Josip još

povezivao ime pošiljateljice pozdrava s mojim iscrpnim opisom njezina lika i stasa,

obavezne bakine popratne rečenice, od kojih sam ja usvojila dio one vezane uz

obrazovanje, pa ga još i danas znam izrecitirati svojim prijateljicama, ali sve češće i

one meni, kad god ih ţelim upozoriti na neki njihov pogrešan potez, ako ja o takvima

uopće imam pravo prosuđivati. I zaista, moj se stric, nakon što je sa Zoricom odgledao

nekoliko filmova u večernjem terminu, s jedne od svojih redovitih autobusnih ruta

vratio oţenjen.

Meni je bilo drago što je sebična susjeda, za koju sam i ja, oponašajući tetin govor,

tvrdila da nije nikakva prilika našem Jozi, ostala bez svog kino-partnera, ali mi nije bilo

drago što je to učinio prije nego što mi je ispunio obećanje dano one večeri dok su mu

se čizme sušile uz kaljevu peć tetine dnevne sobe i dok je Zorica, sva u ţalosti što je

kolegice neće ponovno vidjeti s najzgodnijim vozačem našeg domaćeg autobusnog

voznog parka, u svojoj novoj legovanoj suknji, kupljenoj u osječkoj Nami, zaspala u

fotelji koju je sama pribliţila izvoru topline. Duboko je u snu, iz nekih viših sfera,

pokazivala Josipu, i to pred ţivim i zainteresiranim svjedokom, kakvi bi ga sve zvukovi

mogli snaći u noćnoj postelji u trenucima kad se on bude pokušavao odmarati od

napornog posla i nastojao pritom zaboraviti neugodne sirene s europskih auto-cesta,

baš onakve na kakve je Zoričino snovito zavijanje toliko podsjećalo.

A obećao mi je da će me, ako na kraju prvog razreda budem imala sve petice,

misleći pritom i na ocjenu iz glazbenog odgoja, povesti sa sobom na put do Italije, da

će mi u autobusu rezervirati stolicu odmah iza svoje vozačke, da će kontroloru koji bi

mogao ući u Sloveniji reći da ja nemam kartu zbog toga što sam njegova najmilija

nećakinja, a samo se takve smiju voziti besplatno, i da će mi na velikoj pijaci u Trstu

kupiti lutku moje visine, onu koja, kad je pravilno drţiš, izgovara svoje ime, i ima

pletenice od prave kose koje joj vise do okrugle guze, guze vrlo slične mojoj. Pletenice

je usporedio sa Zoričinima, na što sam ga podsjetila da je takve nosila i moja mama, ali

ih je, čula sam kad je baka govorila teti, odrezala u inat mom ocu, premda je on

njezinu kosu jako volio.

Umjesto obećanog puta, dva mjeseca kasnije, Josip je s puta stvarno donio lutku,

ali ona je bila ţiva i nisam je uopće morala pridrţati kad mi je pruţila ruku i u stavu

mirno izgovorila ime Ivanka, i zatim krenula prema meni pripremajući usne za poljubac,

na što sam se ja ljutito odmaknula i upitala pomalo zbunjenog strica: Tko ti je to? U

odgovoru mi je odmah spremno ponudio da te večeri s njim i njegovom suprugom

pođem u kino. Zbog toga sam Ivanki, u drugom njezinu pokušaju, dopustila da me

poljubi u šiške i da pohvali njihovu ţivost. Već za samo nekoliko minuta, s usnama

razvučenim od uha do uha, upitala sam je mogu li joj sjesti u krilo, što je ona ljubazno

dopustila, premda je bila svjesna, a i meni je to bilo jasno, da će joj se suknja,

legovana na isti način kao i ona Zoričina ali puno ukusnijih kara, isti čas izguţvati.

Dugo nisam mogla oprostiti Josipu što je poslije nepunih šest mjeseci zaključio da

je on stasom previsok za Ivanku i da Ivanka, koja je odrasla u Novoj Gradiški, ne

razumije dobro zašto on za Ilinje baš mora otići u svoje rodno bosanskoposavsko selo i

tamo hladnim nikšićkim pivom, samo da bi pokazao kako se dobro snašao u zapadnijoj

republici, počastiti odreda sve goste krcate čitaone. Ivanku više nije dovodio k nama.

Ona se vratila roditeljima koji su, za razliku od mojih, i na njenu sreću, imali stalnu

adresu. Jedanput sam joj napisala pismo u kojem sam joj opisala Jozino drugo

vjenčanje, ali sam ga, na vrijemeshvativši da joj se ljepota moje nove

sedamnaestogodišnje strine ne bi svidjela koliko i meni, bacila u onaj kamin koji, i

inače u ţivotu moga strica, nije bio samo predmet koji je učinkovito štitio od hladnoće.

Ako on kao muškarac to i nije razumio, Zorica, i danas još uvijek neudana, zasigurno

jest. Postala je toga potpuno svjesna onda kad joj je mama

Milka prepričavala kako ja, oponašajući njezinu jedinicu uronjenu u dubok san,

zabavljam komšinice koje se ujutro oko devet skupe u redu pred pekarovom kućom,

očekujući da pjegavi i uvijek pospani šegrt počne iz peći vaditi vruće crne okrugle

trokilaše. Ivanki bi se moţda svidjelo da je znala da sam se ja na svadbenoj večeri , u

stanci koju je ţiva glazba koristila za svoj prvi objed, ubacila u program kao aktivna

sudionica i na posuđenoj bendovskoj harmonici, koja je imala dvadeset basova više

nego moja vlastita, odsvirala bez gledanja u note pjesmu Dok palme njišu grane. Tetak

je tom mojom hrabrom i svima neočekivanom odlukom bio zadovoljan, jer je na djelu

vidio da njegov novac što odlazi za mog učitelja harmonike nije posve propala

investicija, kako je to voljela reći moja učiteljica iz glazbenog. A mladoţenja Josip,

zbog kojeg sam se izloţila kritici svih gostiju, dobro je znao da ga svojim izborom,

premda sam kompoziciju Nono, dobri moj nono svirala puno bolje, ţelim podsjetiti da

je mjesec maj, o kojemu se pjeva u pjesmi, bio i onda kad se on prvi put ţenio. Da je

sve primio onako kako sam ja ţeljela i kako sam planirala, vidjela sam mu po smješku u

desnom kutu njegove usne, smješku kojim mi je htio navijestiti da će mi, kao i uvijek

do tada, na moje inaćenje odgovoriti zasluţenom mjerom. I kad sam već pomislila da se

i on, u godinama što su uslijedile, promijenio jednako kao i ja koja sam shvatila da moji

inati puno jače bole mene nego osobe zbog kojih sam ih smišljala, stric mi je vratio

takvom ţestinom koja je inat trajno pretvorila u neprolazan osjećaj krivice. Prepoznat

sredinom kolovoza 1986. ili tada moţda samo prvi put jasno u meni imenovan, osjećaj

krivice izborio je, i vjerujem da će tako biti još puno godina, čelno mjesto u mom

ţivotu.

Bilo je ljeto poput svih dotadašnjih. U inat čovjeku koji, po mom sudu, nije dovoljno

odgovorno shvatio svu ozbiljnost zajedničkog preseljenja u novi i to vlastiti stan,

kupljen nepovoljnim kreditima čije su se visoke rate skidale s moje početničke

bibliotekarske plaće, odlučila sam ustrajati u svojoj odluci i selidbu, unatoč

muškarčevim ţeljama za odgodom cijele stvari, provesti u onom danu s kojim se i on

sam, i ne tako davno, sloţio. Učinila sam to uz pomoć svojih prijatelja, upravo onako

kako sam to činila uvijek do tada i kako ću, pokazalo se kasnije, činiti i ubuduće.

Odbila sam čak i vozačke i sve druge ponude svoga sposobnoga strica Josipa, koji je u

gradu moga novog prebivališta imao dobre veze i mnoge je stvari vezane uz tehničke

stvari ţivota mogao učiniti puno jednostavnijima. Premda se taj četvrtak oslobodio

svih profesionalnih duţnosti da bi, makar kao čvrsta ruka, nadzirao mladost i svoju, na

prvi pogled još uvijek, kao i u vrijeme njegovih ţenidbi, razigranu nećakinju, čiju novu

ulogu vlasnice stana, znao je, nitko neće shvaćati ozbiljno, ja sam mu i u posljednjem

telefonskom pozivu večer ranije ponovila kako ga oslobađam svih sutrašnjih briga i

obaveza. Nekoliko sam mu puta naglasila da mi čak nije potreban ni za prevoţenje

kristala i porculanskih servisa, jer ja, kao mlada domaćica, takve stvari još nisam

uspjela nabaviti. Time sam ga zasigurno dodatno zbunila jer je Josip još uvijek pamtio

naš zajednički put do Ĉehoslovačke na kojem mi je, i to po mom izboru, kupio skupi

špajz-servis za vjenčani poklon.

Nakon uspješno okončane selidbe, u kojoj su razbijena samo jedna vrata

skupocjena hrastovog ormara, i nakon što su moji pomoćnici popili dva sanduka piva,

onakvog kakvo je volio moj stric i kakvo sam kupila vjerujući da će Josip, unatoč mojoj

odlučnosti, ipak navratiti, kasno u noći začula sam prvo zvono na svojim vratima.

Pomislila sam kako je to lik s kojim ću do starosti dijeliti taj isti ţivotni prostor i koji

će me još na pragu, ako me već nije prenio preko njega, zamoliti za ispriku ističući, po

tko zna koji put, svoju organizacijsku neosjetljivost, ali ipak neće odoljeti

prokomentirati nedovoljnu količinu moje paţnje koja je u transportu bila posvećena

njegovoj Panasonic glazbenoj liniji. Međutim, na vratima je stajao policajac, prijatelj

moga, u tom trenutku već pokojnoga, strica Josipa. Josip me, sama sam sebi

objašnjavala, konačno htio opametiti. U inat meni, osjetila sam, koja sam ga uvijek kad

bi se stvari ozbiljno zakomplicirale, ipak znala nazvati, odustao je te večeri od

deţuranja uz telefon, spravu koja je, iskustvo mu je govorilo, mogla svaki čas

zazvrčati i otkriti moj usplahireni glas koji na upit Kako si?, uvijek jednako laţe

Dobro sam i pri tome dodaje rečenicu koja započinje veznikom ali. Samo zbog toga

što je vjerovao da će morati podići slušalicu i ponovno mi popustiti, odvezao se na

kartašku partiju prijatelju u Đakovo. U noći, na povratku kući, na cesti prema Osijeku,

zasigurno misleći kako će, kad se vrati, na svom kuhinjskom stolu naći papirić na kojem

mu je njegova ţena, ili jedna od triju kćeri, zabiljeţila moju poruku, i smiješeći se zbog

toga u desnom kutu svojih usana, poginuo je. Na njegovu je stranu prešao stojadin čiji

se vozač, odradivši drugu smjenu u osječkoj Saponiji, vraćao u svoju Vuku. Ĉim mi je

čovjek u uniformi to izgovorio, zgrabila sam, još uvijek ne shvaćajući o čemu se zaista

radi, nekoliko šalica češkog servisa i bacila ih o tek svjeţe obijeljen zid, urlajući pri

tome kako je njihov poklonitelj umro samo zato da bi me kaznio zbog mog inata. I

htjela sam mu, dakako, u inat i u znak osvete, popiti one dvije boce piva što sam ih od

svojih pomoćnika sakrila na balkon da bih ih nekako sačuvala za njega, htjela sam mu

priznati da mi je selidba bez njegove pomoći bila previše teška i zamoliti ga da ne ide

tom prijatelju, jer ja uskoro neću, bude li se i dalje ponašao kao večeras, biti dovoljno

hrabra da s osmjehom na licu popratim iznošenje glazbene linije, a slutim taj skori

događaj, kroz ova ista vrata. Ţeljela sam mu reći ono što sam priznala kasnije samo

sebi, da sam mu, kojim slučajem, dopustila da mi pomogne i tog četvrtka, kao što sam

to činila i puno četvrtaka ranije, moţda bi mi on svojim iskustvom, za razliku od sviju

ostalih oko mene, znao savjetovati kojom je čvrstinom pametno, poslije nečijeg

odlaska, zaključati ulaznu bravu. Posebno onda kad iza njega, u unutrašnjosti stana,

ostanu još brojne sitnice po koje se onaj koji je otišao ţeli vratiti, ali među njih ne ţeli

ubrojiti i domaćicu, uvijek dobro raspoloţenu u njezinoj crveno-bijeloj kuhinji i bez

imalo ruţičastih fleka na licu u trenutku kad je prijateljice na popodnevnoj pravoj kavi

pretjerano glasno upozoravaju kako joj se pod noktima naziru ostaci osušenog tijesta.

I od tada, od sredine kolovoza 1986., ja svakoga tjedna, najmanje jadanput, na

ulicama kojima prolazim, u vlakovima kojima putujem prema Slavoniji, na filmskim

platnima zagrebačkih kino-dvorana i u hotelskim restoranima, viđam muškarce koji me

podsjećaju, ili likom ili neobičnom gestom, na mog strica. Baka mi je, koja se od dana

smrti svoga ljubimca pa sve do svoje smrti u oţujku 1990. molila Sv. Anti da i nju što

prije uzme k sebi, savjetovala da svaki dan zapalim svijeću za spas Jozine, ali i svoje

grešne duše. Premda to činim, i premda svakodnevno pronalazim stotinu razloga kojima

bih samoj sebi opravdala svoj kolovoški inat, ja ljude slične mom stricu susrećem i

dalje. Vjerojatno kao opomenu za sve one stvari koje se danas ne bi svidjele Josipu. A

ne bi mu se svidjelo, jer on bi razumio sve nijanse, to što sam odnedavo i sama počela

razvlačiti tijesto za sirnicu, što često mijenjam adrese stanovanja i time se dovodim u

situacije da i na pošiljkama upućenima meni moram pročitati toliko mi mrsku riječ kod,

što svaki put kad iz velikog grada vikendom doputujem u Osijek, unatoč obiteljskoj

ljubaznosti i udobnosti prostora koji mi se kao gošći nudi, nastojim prespavati u svom

stanu na čijem jednom, od ukupno samo dva prozora, još uvijek stoji crveno-bijela

karirana zavjesa tako dobro pogođena uz boju moga kuhinjskog namještaja. On bi

jedini shvatio da ja to činim samo zbog toga da mogu subotom popodne stati na balkon,

kako bi me na njemu primijetio onaj muškarac koji ispred mog prozora prolazi u svojoj

redovitoj šetnji, ne mijenjajući svoje navike ni poslije moga preseljenja, i pri svakom

pokušaju da iz grla iskašlje zalutalu riblju koščicu lagano zastane, a ja se u svojoj

uvijek iznova pojačanoj tuzi poradujem, moţda čak i ne iz inata, da je njegova

trenutačna nelagoda barem donekle slična mom osjećaju koji ne prestaje godinama i

zbog kojeg pred drugim ljudima, za koje vjerujem da me vole, skrivam svoje oznojene

dlanove i imam snaţan osjećaj krivice. Ne znam moţe li se on uspoređivati s osjećajem

koji se javio mojoj majci nakon mog uzlijetanja s frankfurtskog aerodroma u ono

proljeće 1991., ali, kako starim, sve češće pomišljam da je i ta ţena sve bitnije odluke

u svom ţivotu donosila iz inata. Moţda je stvarno i ona iz inata upućenog čovjeku

kojega je voljela ostavila, pred vratima njegove prodavaonice, i to u jednoj dubokoj

zimi, troje njihove zajedničke djece, skrativši prije toga iznova kosu, da b i negdje u

svijetu, sama i bez svjedodţbe osnovne škole, ubrzo pristala okus turske kave

zamijeniti onim pripremljenim u mašini. Ako je to imalo tako, onda je doista u pravu

moja prijateljica, profesorica psihologije, koja me uvijek, prepozna li u desnom kutu

mojih usana inatski grč, podsjeti na poštapalicu moje bake Dţaba ti, sinko, škola i

potom iznova, vjerojatno u nekom strahu, uputi pretjeranu pohvalu mojoj tek

spletenoj pletenici.

KESTEN

U oţujku 1974. usnula sam priču koju pamtim još i danas. Oţivljava mi se vrlo često

i nikada ne dolazi sama, izdvojena iz dana što je snu prethodio. Još se uvijek točno

sjećam koji je dan u tjednu bio, kakve su mu bile meteorološke prilike, koga sam u

njemu sve srela, a koga sam ţeljela sresti, čak i to što su dečki iz razreda rekli o mom

novom, tek ispletenom dţemperu. I kad se prisjetim samo jednog jedinog dnevnog

detalja, postajem svjesna da je prisjećanje tek prva faza, bolje reći priprema za

toliko puta u mom pamćenju reprizirani tekst na čiji nastup, uvijek iznova, reagiram

onim gorkim okusom u ustima; okusom kakav mi se javio te iste večeri, odmah nakon

što sam pojela kolač o čijoj su ukusnosti moji ukućani razgovarali kad god bih ja, toga

dana, u stanci svojih školskih i izvannastavnih aktivnosti (tako je govorio moj

razrednik, nastavnik biologije) znala dotrčati kući. Teta koja se nakon rata zaljubila u

Talijana i otišla s njim ţivjeti u Trento donijela je kolač u malom plastičnom hladnjaku,

s nacrtanim akvarelnim cvjetovima ivančica. Objasnila mi je da se njegova hladnoća

odrţava ulaganjem zaleđenih crnih uloţaka. Nazivala ih je pingvinima. Meni je kolač bio

vrijedan divljenja samo zbog činjenice da se netko toliko trudi da ga, s prilične

udaljenosti, donese svjeţeg, ali on me sam, iskreno rečeno, podsjećao na običan

sladoled od kestena napravljen u našoj slasti u centru. Moţda je toga bila svjesna i

moja prava teta, očeva sestra kod koje sam odrastala, pa je, posluţujući ga, na svaku

odrezanu kocku stavljala nekoliko ţlica šlaga što ga je sama pripremala skupljajući

danima gornji, masni sloj mlijeka, po koje sam odlazila rano ujutro kod naše susjede

tete Nade. Da ne uvrijedim gošću, za čiji smo se dolazak pripremali tjednima, a bez

imalo osjećaja gladi, pojela sam posljednji dio kolača, čuvanog i pred obiteljskim

ljubimcem, mojim bratićem Krešom, tri godine mlađim od mene, koji je nekoliko dana

ranije u istoj školskoj godini prelazio u viši razred osnovne škole i o čijem su uspjehu i

nadarenosti raspravljale, izvještavao nas je susjed Janoš, čak i radnice noćne smjene

u mjesnoj tvornici furnira. Kad sam, zadrţavši dah, progutala kolač, vjerojatno samo

bratiću u inat, osjetila sam gorčinu, o čemu sam panično obavijestila sve prisutne u

sobi. Prekinula sam ih u gledanju TV-dnevnika čija je slika do njih dolazila kroz

trobojni filter, zbog čega sam se svima u školi hvalila kako mi jedini u cijelom mjestu,

a moţda među rijetkima i u Federativnoj Republici, imamo televizor u boji. Teta

Julijana skočila je zabrinuta, teta iz Italije našla se uvrijeđena, dok se tetak Milan

razljutio što zbog mene,po tko zna koji put, nije čuo kamo će to ovaj put drug Tito

ţeljeti otputovati. Krešo se bezobrazno počeo smijati, a moja je najstarija sestrična

Mara, očekujući da opere i posljednji tanjur te večeri i zatim krene vjeţbati tehničko

crtanje u nadi da će ispraviti zacementiranu jedinicu, na sve to, pogledavši Krešu, a

znajući za moju ljubomoru izazvanu naglim bratićevim uspjehom, samo rekla: Našoj je

princezi gorko zbog nečega drugoga.

Odmah sam ih uvrijeđena, snaţno zalupivši vrata svoje sobe, sve napustila. Prvo

stoga da na miru smislim način na koji ću se osvetiti Mari, njoj, koja ni gimnaziju,

premda su svi znali čija je, nije uspjela upisati, da bih potom legla u krevet, stavila

tiho novu ploču Bijelog dugmeta na svoj plastični narančasti Trubadur gramofon i

krenula zamišljati zelene livade. A na njima nije bilo mjesta ni za talentiranog Krešu, ni

za formule iz kemije, ni za svakodnevni strah pred tetom za koju znam da me voli,

premda me rijetko stavlja u krilo i ljubi u kosu, a ni za brigu oko tetkova odnedavnoga

ispijanja konjaka u medicinske svrhe, nakon što mu je liječnik, inače njegov

dugogodišnji prijatelj, pročitao nalaze. Pokazivali su nešto slabiju cirkulaciju krvi.

Sestričnu sam odlučila kazniti tako što ću se u iduću nedjelju, dakle za samo tri

dana, još jače razboljeti i neću poći s njom u večernju šetnju. Bila sam sigurna da je

teta neće pustiti bez moje pratnje. Mogla sam biti i zločestija pa odmah, još te

večeri, priznati teti da je istina ono što su u ponedjeljak u frizeraju pričale gospođa

Olgica, njezina vjenčana kuma i nekadašnja cimerica iz borovskoga internata, i gospođa

Finika, naša apotekarica, čija će se kćer uskoro udati za pravog pisca, da se mala

spetljala s trinaest godina starijim Perom, šefom smjene u tvornici strojeva našeg

Kombinata. I dodati tome da sam ja svjedok, jer uvijek moram, kad se vraćamo s

korza, straţariti na početku Radničke ulice, dok se njih dvoje ljube u tami kestenova

drvoreda i najčešće ogovoraju nju i njezino nerazumijevanje njihove ljubavi.

Ali ja za to nisam imala vremena. Ili moţda ipak nisam bila spremna strogoj teti

otkriti da sam u isto vrijeme, pazeći na eventualni ulazak poznatih lica u ulicu - o čemu

sam zaljubljene na vrijeme obavještavala - gutala čokoladu koju mi je sestrična, i to

isti čas nakon što ju je dobila od Pere, poklanjala uz prijetnju da ne smijem baciti

omot na kojem je uvijek pisalo Volim te -Zvečevo. Jer, ona je omote skupljala, paţljivo

slagala u kutiju od mojih cipela, ne primjećujući, dok joj to nisam jasno i dovoljno

glasno rekla, da su baš sve čokolade obogaćene okusom višnje. Kad mi je, poslije

nekoliko mjeseci, prigovorila zašto je na to nisam na vrijeme upozorila, podsjetila sam

je da sam to učinila odmah nakon prve, ali je ona to tada pojasnila mojom

razmaţenošću i mrţnjom prema višnjama, iskoristivši priliku da me podsjeti i na

princezinu obavezu sudjelovanja u predstojećoj berbi višanja za otkup. Značilo je to, u

skladu s mojom tadašnjom tjelesnom konstrukcijom i nemalim penjačkim iskustvom,

prisilno osvajanje samog vrha, gdje su višnje oduvijek najbolje rađale, ubiranje plodova

u kanticu za mlijeko, potom punjenje velikih kanti od vode i njihovo odvoţenje, na

biciklu, u Zadrugu. Najbolniji trenutak bio je predavanje zarađenih novaca teti. Ona

nam je svake godine, nakon obavljena posla, kupovala poklone. Najčešće nešto od

neophodne odjeće za prve jesenje dane. Međutim, meni je te godine obećala, nekoliko

mjeseci ranije, kupiti novu knjigu iz biblioteke Jelen. Dobit ćeš jednu po svom izboru,

rekla mi je nakon što sam se rasplakala vidjevši da su mi Mara i Krešo za imendan, u

veljači, poklonili knjigu, istina je, iz moje biblioteke (znali su da najviše volim Jelene),

ali nekih meni tada dosadnih priča, pod naslovom Hrvatski bog Mars, o kojima mi čak ni

tata nikada nije govorio. Mara ništa nije slutila o novim tetinim planovima, pa i nije

mogla razumjeti zašto se ja ovaj put sazrijevanju višanja toliko radujem.

Te se večeri, nakon pojedena kolača, ipak nisam upustila u obračun sa sestričnom

Marom. Očekivala sam svoje snove i samo sam se plašila da ujutro, kad se probudim,

prvo ne pogledam kroz prozor, jer ću istog trenutka san zaboraviti. Ako se pogledom

kroz prozor san zaboravi, onda sam sigurna, sudeći po jasnoći i trajnosti onoga što sam

tada usnula i čiji mi sadrţaj i sada odvlači paţnju, da je nekakva čarobnica pred jutro

moj prozor zazidala.

Uostalom, uopće nije nemoguće da netko sazida prozor noću, kroz plač je govorila

moja mati kad ju je otac molio da se konačno prisjeti zašto se u vrijeme poţara jedino

ona, i to s njegovom kćeri u naručju, za razliku od svih ostalih bolesnika, našla u

podrumu, a nije krenula zajedno s njima prema izlazu. Sjećam se, premda su to bile

godine mog vrlo ranog djetinjstva, da je mama odgovarala onako kao što bih ja

odgovarala očevoj majci nakon što bi me ljutita stavila pred sebe traţeći objašnjenje

za moja uporna, lipanjska traţenja i samostalna provjeravanja zrelosti lubenica na

našoj, a nerijetko i susjedovoj njivi. I mama je kretala od, po njihovoj prosudbi,

nebitnih činjenica; kao najvaţniju stvar spominjala je prozor kroz koji je, nakon

mladenačkoga, ali ipak teškog poroda, prvo ugledala prolistalo lišće divljeg kestena.

Ĉim je buknula vatra na prvom katu, uzela je mene, staru punih šest dana, i

namjeravala poći najkraćim putem. Baka i tata su shvatili da je ţeljela iskočiti kroz

prozor, a ja sam nekako osjećala da je mama ţeljela pobjeći prema kestenu. Bolnica je

istoga dana posvema izgorjela i nikada kasnije nisam mogla provjeriti je li prozor

postojao ili nije. Znam samo da je bila, jer to sam vidjela svojim očima, sagrađena u

parku divljih kestena. Na njezinu je mjestu u vrijeme kad sam krenula u traganje za

izvorištem svoje osobne priče bila već sagrađena nova, ali mi rekoše da je građena po

najsuvremenijim nacrtima. Saznala sam to u kasnu jesen godine u kojoj sam krenula u

prvi razred gimnazije, boraveći već deset godina daleko od prostora u kojem sam

rođena, onda kad sam, iscrpljena višemjesečnim obilascima liječnika i razočarana

njihovim uporno pogrešnim dijagnozama, odlučila sama potraţiti razloge svojim

dosadnim glavoboljama.

Javljale su se dva puta godišnje. Prvi je ciklus započinjao sredinom oţujka i trajao

sve do kraja svibnja, dok bi drugi startao sredinom listopada i završavao krajem

studenoga, negdje oko blagdana Svete Kate. Teta je govorila da sam to sigurno

naslijedila od mamine strane, kao što sam naslijedila sitno lice i predug vrat i, ono

najgore, prevelike i preširoke usne za jednu finu ţenu, ali me ipak, vidjevši da su mi

glavobolje te jeseni jače nego ikada do tada, natjerala liječnicima. Ja sam im,

opisujući porijeklo boli i iznoseći svoje viđenje razloga naglog pogoršanja stanja za

koje su oni koristili riječ bolest, prešutjela onaj san iz oţujka iste godine, premda su

mi se njegove slike javljale pri svakom ulasku u ordinaciju, istodobno s hvatanjem

kvake. U jednom sam im posjetu, kad mi je ponestalo drugih objašnjenja, spomenula

kolač kao trenutak koji bih ja označila početkom bolnije faze, na što se onaj isti

liječnik koji je tetku ubrzo za cirkulaciju počeo preporučivati lakša pića, samo

nasmijao. Poslije mu je iskomentirao, uz čašicu špricera Kod Medera, što mi je tetak

nakon dolaska kući odmah prenio, da su to obične pubertetsk e poteškoće koje će

prestati onoga dana kad moj godinu dana stariji susjed, sin tete Nade, konačno shvati

zbog čega mi nije teško, premda sam poznata kao spavalica, svakoga jutra prije

školskog autobusa otići kod njih po mlijeko. Tetak, kojemu mladi susjed, inače njegov

imenjak, pa čak i rođen u znaku škorpiona kao i on, nikada nije bio pretjerano

simpatičan, samo zbog toga - barem se meni tako činilo - što svira harmoniku puno

bolje od mene - nije htio razumjeti liječnikovu poruku, pa je za moje loše stanje počeo

optuţivati svoju ţenu, moju tetu Julijanu i njezinu sestru, pristiglu sa Zapada. Prvu

zbog toga što joj je uopće palo na pamet praviti šlag od njihovog mlijeka, a drugu što

se usudila djetetu pred spavanje ponuditi svoju inozemnu umotvorinu.

Deset godina kasnije dijete, naviknuto na glavobolje koje mu nisu dopuštale da, kao

i mnogi drugi, uţiva u pogledu na izmaglicu nadvijenu nad Dravom i da crnim prstima

otima i posljednji kesten iz novinske vrećice koju drţi mladić do njega, znalo je i samo

napraviti kolač nalik onom donesenom iz Italije (zbog kojeg je, prema tetkovu

tumačenju, usnulo mučan san, san s kojim je sve krenulo naopako). Obrada kestena,

glavnog sastojka kolača, pojačavala bi glavobolju, i u mojim odlukama za pravljenje baš

te slastice teta je ponovno prepoznavala tvrdoglavost mamina obiteljskoga stabla.

Nisam joj se usudila reći da je to, ako se uopće o tome radi, posljedica mog, ali i

njezinoga, horoskopskoga znaka, te da bi barem ona mogla znati kako se mora ponašati

jedan ţenski ovan kad ţeli, ili mora, ispuniti rođendansku ţelju muškoga škorpiona.

Kolač, posvema identičan onom talijanskom, ali sa šlagom pripremljenim iz vrećice

(mladi susjed oţenio se vrlo rano mojom najboljom prijateljicom) odnijela sam, u onom

istom hladnjaku čije su se ivančice još samo stidljivo nazirale, u hotelsku sobu

petrovaradinske tvrđave. Slavljenika sam, uz pratnju njegovih roditelja i bake, izvadila

iz kasarne i kao mlada supruga ostvarila pravo na vojnikovo izbivanje preko noći. Soba

u potkrovlju hotela, s pogledom na lijeni Dunav, učinila mi se dovoljno velikom za dvoje

još uvijek zaljubljenih mladih osoba, ali premalom i pretoplom za rođendansku proslavu

u kojoj će sudjelovati tri generacije. Dok se sin, unuk i mladi suprug, slaveći sa svojima

najbliţima dvadeset i sedmi rođendan, mučio grizući bakine tvrde kolače s orasima,

sušene i bez imalo brašna, šlag s kesten-kocaka pretvarao se u bijelu tekućinu što je

ozbiljno prijetila izlijevanjem i novom flekom na hotelskom tepisonu, čija se boja

ionako više nije mogla odrediti. Shvatila sam da je vrijeme da svoj prilog slavlju vratim

među ivančice i da baku zamolim za recept. Učinila sam to rečenicom čiji zavisni dio

Budući da do sada nikada nije pojeo niti jedan kolač s orasima, a vidim da ih je naglo

zavolio pamtim više zbog drskosti u intonaciji , nego zbog bezobrazluka samog

sadrţaja.

Među svojim receptima čuvam i taj petrovaradinski . Papir na kojem je ispisan, s

preciznom mjestom i vremenom nastajanja, potpuno je čist. Ako je doista točno, a

mislim da jest, da se korisnost svakog pojedinog recepta moţe pročitati iz broja mrlja

što na njemu ostaju kao posljedica konzultiranja uz miksanje, onda taj orahni o sebi, a

vjerojatno i o meni, govori sve. Stoga sam, odloţivši ga u smočnicu i shvativši, konačno,

da postoje područja zbog kojih je nepotrebno pojačavati ionako već prejaku

glavobolju, odlučila nakratko prestati peći kolače. Ĉitanje recepata zamijenila sam

čitanjem tuđih ţivotnih priča. Ili sam samo krenula u potragu za određenom, onom

mojom, u kojoj će jedan od motiva, makar i sporednih, biti vezan uz imenicu kesten.

Moţda ću njome, nadala sam se, uspjeti objasniti neku čudesnu vezu moje boli s tom

biljkom; stablom, njegovim cvijetom i njegovim plodom, neovisno o tome javlja li se u

pitomom ili divljem obliku. Danas mi se čini kako o svojoj tzv. bolesti znam sve. Da je

moj tetak ţiv, a umro je na dan kad su ponovno uvedene hrvatske kune, naljutio bi se

što upotrebljavam opisni pridjev tzv. Podsjetio bi ga on iznova na nepravdu učinjenu u

povijesnim udţbenicima prema jednoj drţavi koja je trajala od '41. do '45. To je bila

prava, a nikakva tzv. drţava, govorio je čak i na dan mog odlaska u Beograd, gdje sam u

sastavu pionirske delegacije, a kao predstavnica Slavonije i Baranje, uručila tadašnjem

Predsjedniku malu štafetu. Veţući mi crvenu maramu, a u silnom strahu da se ipak

moţe dogoditi da u glavnom gradu ne budem najljepša i da drugarica Jovanka, a tako

će se zvati i očeva druga ţena, ne primijeti pletenicu nalik njezinoj dok se kao mlada

partizanka zaljubljivala u velikog sina naših naroda, teta je samo prošaptala: Barem

nekad šuti. Kad odraste, ona će sama sve shvatiti.

Ne znam je li pletenica primijećena, ali znam da mi ju je teta, nakon mog povratka

iz Beograda, premda na putu nisam nimalo narasla, odlučila odrezati . Bivši domobranski

narednik, moj tetak Milan, umro je u lipnju 1994., pet mjeseci prije svoga rođendana

za koji sam mu planirala prvi put nakon dvadeset godina odsvirati njegovu omiljenu

pjesmu i konačno mu otkriti, sada kad definitivno više nisam njegova razmaţena

princeza, svoj san star toliko godina koliko je bilo staro i moje nesviranje harmonike, a

čiju je teţinu osjećao, premda o sadrţaju, što sam ga tajila i pred drugima, nije znao

ništa. On bi razumio bolje od svih ostalih; bolje od mojih tetaka, bolje od moje

sestrične Mare, bistrog bratića Kreše, pa čak i od petrovaradinskoga slavljenika, moju

noćnu priču iz neke druge zbilje, priču iz oţujka 1974., u kojoj se šumska čarobnica

zaljubljuje u stablo ponosnoga oraha i tim činom izaziva kestenovu ljubomoru i osvetu.

I ne bi se naljutio što je kolač namijenjen proslavi njegova rođendana spravljen i bez

kestena, ali i bez imalo oraha. Uţivao bi i, hvaleći prhkost tijesta, gledao TV-dnevnik, a

ja bih zasigurno šutjela vidjevši ga radosnog dok mu novinar, u lijepoj kravati, čita

vijest o sutrašnjem predsjednikovu neodgodivom putu. Pila bih, makar i vodu, samo da

mu ne ponudim na razmišljanje mogućnost da je sadašnja, puno bolja slika, donekle i

rezultat toga što ona sada dolazi preko pravog TV-a u boji, a ne preko trobojnog

filtera.

LUSTER

Još kao posve malena djevojčica znala sam se vrlo često upitati koje bi zanimanje

odabrala moja teta da joj je njezin otac dopustio da, unatoč tomu što je ţensko

dijete, nastavi školovanje i nakon završenoga posljednjeg razreda osnovne škole. Jer

je ona, kojoj su svi u familiji s podosta nevoljkosti morali ipak priznati mnoge

kvalitete, mogla u samo jednom danu obaviti toliko različitog posla kao rijetko tko

koga sam poznavala i u čijoj sam se blizini našla poslije odlaska iz njezina doma. Mogla

je od ranog jutra do šesnaest sati poslijepodne ne samo oličiti dnevnu i spavaću sobu,

te oprati podove i ispolirati namještaj, nego joj je čak uspijevalo mnogim stvarima

pronaći novo, puno bolje mjesto. Vjerujem da ju je upravo interijerna selidba najviše

radovala i da je itekako bila usko povezana s njezinim doţivljajem nečistoće zidova

koji se javljao redovito jedanput, a u slučaju nekih specijalnih prigoda, i dvaput

godišnje. Ĉinila je to bez posustajanja i u ţurbi u kojoj nije bilo vremena ni za ispijanje

jedne kave, i sve to takvim tempom samo zbog toga da njezin muţ poslijepodne, nakon

povratka s odgovorne duţnosti u susjednom općinskom mjestu, ne bi bio dodatno

iţivciran, za njega uvijek nepotrebnim, radovima po kući. On nije ni primjećivao da su

zidovi naglo promijenili boju i da se kauč na kojem će uskoro zaspati nalazi u

suprotnom kutu od onoga u kojem je dočekao jutro. Moţda je za tetkovu lošu

percepciju ipak bila kriva moja teta, ţena koja nije ţeljela ostaviti baš nikakve

ličilačke tragove, i koja je svoga bračnog druga, unatoč napornom poslu, i u takvim

pretjerano radnim danima, kao i, uostalom, svakog običnog, dočekivala s kompletnim

ručkom posluţenim na bijelom uštirkanom stolnjaku. Budno je pazila da pribor za jelo

ne bude stavljen na pogrešnu stranu dubokog i obavezno plitkoga tanjura i da tetkova

čaša za špricer ne bude premalena.

Na serviranje je sigurno naučio u Lepoglavi, ţalila se teta svojoj mlađoj rodici,

odgojenoj u duhu omladinskih radnih akcija, kojoj nikako nisu bili simpatični, makar

dolazili i iz kruga uţe obitelji, oni koji poslije '45. nisu objeručke prihvatili novu vlast.

Premda joj očito nije bilo pretjerano drago uţivljavati se u ulogu hotelske servirke,

moja je teta i dalje svoga muţa, a činit će to sve do njegove smrti, dočekivala na isti

način. Ĉim sam postala dovoljno odraslom, a takvom sam samu sebe počela shvaćati

nakon prve uspješno pročitane riječi, ponudila sam teti da dio dnevnih poslova vezanih

uz tetkov poslijepodnevni dolazak kući preuzmem na sebe. Ona je moju ponudu

objeručke prihvatila, a ni sam tetak nije imao ništa protiv. Nije se ljutio čak ni kad

sam mu prvog dana umjesto velike, zabunom, na stol stavila malu čašu za piće. Da me

ne uvrijedi, tako sam si tada umišljala, on je čašu ostavljao na stolu, u nju usipavao

ţestoko, da bi tek poslije objeda ipak oprezno upozorio kako mu nedostaje ona prava

iz koje će konačno nešto popiti.

Moja je teta i najljepše plela. Bio je to razlog zbog kojeg su nam vrlo često u

posjete dolazile viđenije gospođe kad ne bi uspijevale odgonetnuti mustru veste

naslikane u najnovijem ţurnalu Vuna, i uvijek baš samo te koja im se najviše svidjela. U

takvim sam se prilikama, sjedeći na svojoj narančastoj šamlici (jasno da ju je ofarbala

teta), štrikajući najčešće šal svojoj krpenoj lutki (jasno da ju je sašila teta) i upijajući

pri tome svaku izgovorenu riječ, ponosila svojom tetom, a kako i ne bih, kad se nikada

nije dogodilo da im ona nije uspjela, i to odmah po njihovoj mjeri, započeti pletivo.

Nije mi poslije toga jedino bilo jasno zašto moja teta onda nije postala direktor škole

(oni moraju zasigurno biti najpametniji), kad i od mojih nastavnica, a upravo su nam

one najčešće dolazile, zna puno bolje pročitati uzorke, posebno one čipkaste, i iscrtati

krojne arke iz časopisa koje su joj one za tu priliku posuđivale, jer teta nije imala

novaca da ih sama sebi kupi.

Lako je tamo gdje oboje rade i gdje i ţena donese plaću u kuću, kakvu-takvu, znao

je često tetak prošaptati svom bratu Ivi, čija je ţena Katarina radila kao kuharica u

zagrebačkom Chromosu i koja je pravilno razumjela zašto je njezina šogorica dala

otkaz na mjesto blagajnice u trgovini mješovitom robom samo dva mjeseca nakon što

je k sebi, a jasno i njemu (naivnom šogoru), na odgoj dovela zločestu naćakinju

nenaučenu lijepom ponašanju, za koju se iznenadila kad je od svoje svekrve čula da je

uopće djevojčica, a ne dječak. Zato gospođa Katarina i nije ţalila ţenu muţevljeva

brata, moju tetu, što ona duboko u noć sjedi i plete komplicirane stvari gorima od

sebe. No, čim bi njih dvije ostale same, Katarina joj je priznavala da se takva izrada

ne moţe naći ni u gradu kao što je jedan Zagreb i laskala joj da se unatoč

neprospavanim noćima sve to ne vidi na njezinu licu bez ijedne bore, licu koje je u

potpunosti naslijedila i njezina slatka nećakinja, čije ju usne, nju, Katarinu, već sada

podsjećaju na usne pjevačice Zdenke Vučković. To što je u tom trenutku bila uvjerena

da su moje usne sličnije onima Ive Robića, to se teti nikada nije usudila priznati.

A umijeće je pletenja, u sklopu vjeţbi iz djevojačkog odgoja - sklona sam kasnije

bila takvu tumačenju - teta prenijela i na mene. Danas su mi donekle razumljivi razlozi

zbog kojih je voditeljica mederovačkoga vrtića oprezno savjetovala tetku, nakon što

sam s djecom iz grupe provela šest dana, da bi moţda bilo bolje da se nakon dolaska iz

drukčije sredine prvo malo adaptiram u obitelji, ali mi je gotovo neshvatljivo da sam

ja, startajući na samom početku toliko neţenstveno, kao gimnazijalka odlazila na

ljetovanja noseći obavezno sa sobom ili vunu i igle, ili platno, konce i komplicirane, i

dalje posuđivane, sheme. S mora, na kojem sam boravila preko tetkove firme, vraćala

sam se sa zgotovljenim dţemperom za jesen, izrađenim tako da su mi na njemu morali

pozavidjeti čak i oni čiji su si roditelji mogli priuštiti ljetni skok do Trsta. Kad je na

red dolazila sezona veza, teti bih za dar sa svoga godišnjeg odmora donosila novi

stolnjak kojim je ona odmah, nakon mog povratka, prekrivala najveći stol u našoj kući.

Palila je svjetlo, neovisno o dobu dana, samo da prekontrolira da li mi se u vezenju

potkrala pokoja pogreška. Luster, prema kojem je teta imala nekakav osobit odnos,

snaţno bi osvijetlio sobu i pokazao prema meni, po tko zna koji put, svoj izdajnički

odnos i svoju netrpeljivost. O pročitanim ljetnim lektirama teta me nije ništa pitala.

Moţda je slutila da će te razgovore sa mnom obaviti moj otac, kad se gospodin brat

odluči konačno doći vidjeti svoju najstariju kćer i donijeti joj nove cipele drţeći se,

ako ne pravila roditeljskoga ponašanja, onda barem reklamnog slogana poduzeća u

kojem zarađuje kruh: U novi razred u novim cipelama. Borovo.

Bila sam, ukratko, sigurna da je mojoj sposobnoj teti učinjena velika nepravda kad

ju je otac ispisao iz škole i poslao s njezinih petnaest godina na posao u najveći

Jugoslavenski kombinat gume i obuće, odakle je novac zarađen štepanjem gornjih

dijelova muške koţne obuće slala roditeljima kao pomoć u školovanju ostale, ne tako

malobrojne djece. Teta se vjerojatno ne bi sloţila s mojom ocjenom djedova postupka,

jer bi se odmah prisjetila da je u Borovu upoznala svoju prvu, veliku i jedinu pravu

ljubav, mladića njemačkoga prezimena, za kojeg se ubrzo i udala. Napustila je potom

posao u tvornici, u Bati, kako je govorila, i zaposlila se u istoimenoj prodavaonici u

kojoj je dotični mladi muţ bio poslovođa, i kod kojeg će svoje šegrtovanje odsluţiti i

moj otac.

Moja je teta mogla biti i uspješna modna kreatorica. Šila je, i to bez kroja, svima u

našoj uţoj i široj obitelji, ali se ipak, prema njezinu svjedočenju sada kad zbog godina

to čini rjeđe, najviše namučila sa mnom, s mojom neobičnom građom i sa ţeljama koje

su bile vrlo neskromne i vrlo često u neskladu s obujmom kojem su se trebale

prilagoditi. Ipak, razgovor o modi još uvijek završava tetinom tvrdnjom da sam

najbolje obučena bila dok se ona o tome brinula i dok nije dopuštala nikakve ludosti

kojima sam teţila već odmalena. A mogla je biti i frizerka, specijalizirana za kratke

frizure. I dok je djecu iz ulice šišala najviše pola sata, uz smješak na svom i njihovu

licu, moje je sjedenje na hoklici pokraj koje je stajao lavor s vodom, jer je teta šišala

na vlaţno, redovito bilo popraćeno suzama i trajalo je satima, toliko da mi se kosa

nekoliko puta uspijevala iznova osušiti. Pomalo tupim trimerom teta je na mojoj glavi

nastojala napraviti savršenu mušku frizuricu (onako kako ju je ona shvaćala), što se

meni, pogotovo onda kad sam se već počela zaljubljivati u srednjoškolce, nije nimalo

sviđalo. Cijeli je proces završavao bespomoćnim jecanjem korisnice usluge i tetinim

upitom na koga sam se takva umetnula. Završni čin uvijek je bila pomirba. Osobna me

frizerka uspjela svaki put iznova uvjeriti, čak i onda kad me specijalno dotjerivala za

dolazak školskoga fotografa, da ću imati najslađu kosicu u razredu. Noću sam sanjala

svoju pletenicu iz djetinjstva, koju mi je teta odrezala jednog ljeta ubrzo nakon što

sam došla ţivjeti k njoj, i poslije čega još puno, puno vremena neću smoći snage pustiti

kosu da izraste ponovno tako dugom. Usudit ću se to učiniti došavši u godine u kojima

ţene najčešće već skraćuju svoje frizure i zaboravljaju osjećaj što im je u tijelu budio

prolazak nečijih prstiju kroz kosu. Pri svakom odlasku k teti ja veţem niski konjski

rep. Ĉinim to zbog toga da joj i dalje sličim na onu njezinu pravu nećakinju.

Uzaludno se nadam da će barem jedanput prešutjeti onu ohrabrujuću rečenicu:

Samo se izdovolji, uskoro ćeš i tako u klimaks, a onda duga kosa više stvarno nema

smisla. Teta je mogla biti i najbolji vrtlar, i najbolji cvjećar. Uţivala je kad su je

mještani zaustavljali na ulici i hvalili njezino cvijeće i male parkove oko kuće. I tetku bi

bilo drago kad bi kroz prozor vidio kako se prolaznici zaustavljaju i pogledavaju u

ruţe, u stabla nesvakidašnjeg zimzelenog drveća, uredno podšišanu zelenu ţivicu i

svjeţe pokošenu travu, premda je vrlo često, onda kad bi svoju ţenu namjeravao

najjače uvrijediti, znao reći da ona i ne radi ništa drugo, osim što zalijeva cvijeće. I

meni je vrt bio lijep. Voljela sam i ja naše rundele, obijeljeno kamenje, patuljke,

šljunčane stazice, brezu što ju je teta presadila iz šume svojih roditelja, bijele

smreke i prave borove, vrbu pod kojom me kasnije isprosila majka moga prvog muţa

(tetak je za brzi neuspješan ishod cijelog događaja bio sklon optuţiti tetu kojoj je

palo na pamet kavu servirati baš na tom mjestu), ali sam ipak zavidjela mom komšiji

koji sve te ukrase nije imao, ali je u svom dvorištu smio igrati glavomet, voziti bicikl i

vjeţbati skok uvis.

Loše strane ljepote koju su u susjednom naselju ipak redom oponašali, pa su gotovo

sve nove kuće izgrađene na tvorničkim parcelama imale cvjetnjake kao naš, uvidjela

sam jednog dana u svibnju 1970., pred završetak četvrtog razreda osnovne škole. Tada

sam se sama ponudila svojoj učiteljici da bih mogla kod kuće podučavati učenike koji

imaju jedinicu iz matematike i tako im pomoći da do kraja školske godine isprave

negativnu ocjenu. Dogovorile smo se da će u sljedeću subotu drugoredaši doći k meni.

Ne znam razloge zbog kojih su trebali doći samo dečki: ili sam se s njima bolje slagala

ili su mi dodijeljeni oni koji su stanovali blizu moje kuće (a bili su to samo dečki) ili je,

jednostavno, ţenama matematika išla puno bolje nego muškarcima, te one i nisu imale

jedinica, ali znam da je u dolaznoj grupi bio i moj prijatelj Mićo, koji je ţivio u selu

prema kojem je vodio puteljak presijecajući livadu ispred naše kuće. Mićo mi je za

moje učiteljske vjeţbe i bio najveći izazov, jer ni sama drugarica Dušanka nije

vjerovala da se s njegovom matematikom još nešto moţe učiniti. Samo dan prije moje

ponude, vrijedne svake pionirske pohvale, Mićo je svojim odgovorom na učiteljičino

pitanje izazvao uţasno glasan smijeh nas učenika. Vidjevši potom njegove suze, a one

nikako nisu potekle samo zbog još jedne novoprimljene jedinice iz matematike,

postidjela sam se svog ponašanja i sa svojim suzama istrčala iz učionice. Sutradan

sam, priopćivši drugarici odluku do koje sam razmišljajući stigla prethodne noći, pošla u

iskupljenje vlastitog grijeha. A pozvati u tetin vrt, ili u jednu od tetinih soba,

sedmoricu stranaca, pa čak i zbog toga da bih im kao najbolja u razredu pokazala

jednadţbe i objasnila zašto se u zagradi sve mijenja ako ispred nje stoji minus,

predstavljalo je odista pokoru dostojnu počinjenom grijehu.

Subota ujutro je stigla, a da još, premda je bilo proteklo četiri dana od trenutka

kad je dogovor pao, nisam smogla dovoljno hrabrosti reći teti da mi u podne stiţu moji

učenici. Od utorka sam samo pogledavala nebo moleći se Sv. Anti da ne pošalje kišu,

jer sam znala da će teti ipak manje smetati ako joj izgazimo travu, nego da joj dečki

svojim, zasigurno nedovoljno čistim, čarapama isprljaju tepih. I premda mi se još u

petak oko ponoći nebo činilo zvjezdanim, u subotu ujutro ono se naoblačilo, bila sam

sigurna, kao nikada do tada u Slavoniji, zacrnjelo se baš onako kako se zacrni ljeti nad

bakinim brdima u Sjevernoj Bosni. Nije mi preostalo ništa drugo nego, poput osobe

okrivljene za veći prijestup, smoći malo snage, stati pred tetu i obavijestiti je o

skorim posjetima. Ne ţelim se sjetiti što mi je teta na to rekla. Priznat ću samo da

sam zaţalila što sam prije deset dana pobijedila na općinskom natjecanju iz

matematike i da bih dala sve na svijetu da sam u tom času mogla biti u Mićinoj, a ne u

svojoj koţi, pa makar i ja u ponedjeljak, na zaprepaštenje cijeloga razreda, odgovorila

da ću, ako sada imam četiri godine, a moja sestra dvije, i za deset godina biti još

uvijek duplo starija od nje.

Kad bih sada rekla da je moja teta mogla biti sve osim odgajateljice, onda bi moţda

netko mogao posumnjati u moj loš odgoj, a to nipošto, kad je o razdoblju tetina

utjecaja na mene riječ, ne bi bilo istina. To što nas je sve istjerala na kišu nakon što

je, pošto smo upalili svjetlo, eksplodirala ţarulja i razbila jedan od staklenih visuljaka

na lusteru, vjerojatno je rezultat njezine ljubavi prema starim stvarima (a luster je

već tada bio dugoga vijeka), negoli znak pomanjkanja razumijevanja za dječju psihu.

Luster je vjerojatno bio jedini predmet u kući koji se nikada nije, pa ni i u najvećim

adaptacijama, zamjenjivao novim, nije čak ni promijenio svoje početno mjesto.

Bakreni, čipkasti obruč nalik najljepšem tetinu pletivu krasile su, do tada šezdeset i

četiri, viseće uske staklene cjevčice. Brisala sam ih vlaţnom krpom, prije toga

obavezno isključivši osigurač, svake subote ujutro. Obavljala sam to temeljito, znajući

da će cjelokupni velikospremački subotnji angaţman biti ocijenjen visinom postignuta

sjaja na tetinu lusteru. Moţda će samo još pogledati listove aspidistre (da na njima

nije ostalo zrnce prašine), te čistoću crne tepsije u kojoj nam je petkom navečer

obavezno pekla gibanicu sa sirom i tvrdila, kad bi se netko od ukućana dosjetio

pohvaliti njezin trud, da je ukus rezultat pripreme u tepsiji koju ne mogu zamijeniti ni

one sjajne u kakvima peče njezina sestra udana u Italiju.

Teta je vrlo često, namjeravajući objasniti zbog čega se tako jako naljutila na

cijelu matematičku ekipu, pokušavala ispričati njezinu vezu s lusterom. Ali je, u

svakom novom pokušaju, odustajala već na samom početku. Vjerojatno je po mom

izrazu lica vidjela da me njezina sjećanja, kad imam dovoljno i svojih nerješivih

problema, kao što je npr. preseljenje moje razredne simpatije Draţena u Osijek, i ne

zanimaju previše. Iz nekoliko uzaludnih početaka ipak sam uspjela zapamtiti da joj je

luster kao vjenčani dar poklonila njezina vukovarska gazdarica kod koje je stanovala

dok je radila u Borovu. Da sam tada imala, kao što imam danas, barem malo više

strpljenja slušati osobe čija ih zrelost vraća u doba djetinjstva i mladosti i da sam

tada barem malo razumjela ljepotu tih priča, ja bih sada znala je li joj gospođa Bereš,

tako se zvala njezina gazdarica (prezimena sam oduvijek pamtila dobro) poklonila i

cvijet koji, i poslije pedeset godina, napreduje dobro i svake godine obogaćuje tetin

vrt novim pelcerima, pa čak i onu tepsiju koju ne mogu ugroziti nikakva tehnička

dostignuća rođena u posljednjih pola stoljaća. Mogla bih je danas sve to upitati, ali je

ne ţelim iznova podsjećati na svoje mladenačke propuste, posebno ne na onu jesen iste

one, meni pamtljive matematičke godine, kad me odvela u jednu siromašnu ulicu u

Vukovaru da mi pokaţe kuću i sobu koju je luster osvjetljavao prije nego što je počeo

prokazivati pogreške u mojim ručnim radovima.

Ulica je bila neobična naziva, činilo mi se da joj je naziv švapski, kao, uostalom, i

prezime tetina prvoga muţa s kojim je tamo ţivjela, a koji ju je nakon trinaest godina

braka ostavio zbog ţene daleko manje sposobne od moje tete, ali koja je s njim ostala

u drugom stanju i za samo nekoliko dana poslije sluţbenog razvoda rodila mu zdravu,

ali, po tetinu pričanju, i ne pretjerano lijepu djevojčicu. Ja i tada nisam pokazivala

pretjerano veliko oduševljenje, ni za kuću, ni za mjesto na kojem su nekakvi ljudi,

ponovno meni neobičnoga naziva, kolima i konjima naletjeli na moga oca kad je on kao

dvanaestogodišnjak došao u posjet svojoj tek udanoj sestri, i skoro ga usmrtili, ni za

dvorište u kojem je stanovala još jedna moja teta udana za Srbina Marka iz Trpinje.

Htjela sam obilazak učiniti što kraćim samo da se što prije vratim u stan tetine

prijateljice Anice, koju smo posjetili došavši k njoj iz nešto zapadnijeg slavonskoga

mjesta (kamo se teta preselila poslije razvoda, gdje se udala za mog tetka i ubrzo

dovela i mene), i s njenom kćerki Helicom odem na korzo, s kojeg ćemo već morati otići

kad se vukovarski gimnazijalci, pa i Heličin susjed Tomislav, budu vraćali sa svoga

posljednjega sata.

Sigurna sam da mi je teta sve to oprostila, kao što sam ja njoj oprostila moja rana

ustajanja u dane krečenja, pretjerana sitničarenja oko izvezenih stolnjaka, preširoke

haljine u kojima se nisu mogle isticati moje mladenačke grudi, što je za posljedicu

imalo opće mišljenje kako ih i nemam, muške frizure zbog kojih u prav im godinama

nisam osjetila čar noćnoga raspletanja pletenica, strah od pogaţene trave i, uostalom,

sve nelagode u koje me, ne osjećajući njihovu teţinu, godinama dovodila. Danas mi

priznaje da joj je ţao što je i u drugom braku nastavila svoju pretjeranu brigu za

tehničke stvari ţivota, i što mi nije, u strahu da ne izgubim vid, dopustila čitati koliko

sam ţeljela, jer je konačno u starosti postala svjesna da ja razumijem jedino stvari

opisane u knjigama. Shvatila je to onoga trenutka kad sam joj počela dopuštati da naše

sve kraće susrete u cijelosti iskoristi za stare priče o jednom gradu i jednoj ulici iz

svoje mladosti, u koju se, prema svemu sudeći, više nikada neće moći vratiti. I dok sam

je slušala, pa se nerijetko i uključivala u razgovor pokazujući popriličnu upućenost u

temu, ona se blago smiješila vjerujući da sam sve one godine ipak bila daleko

koncentriranija na njezino pričanje nego što se to njoj tada činilo. Kad sam joj za

njezin sedamdeset prvi rođendan, godine 1995., poklonila knjigu čiji naslov sadrţi

samo jednu imenicu, naziv ulice iz koje potječe njezin luster, ona je bila svjesna da je

moje razumijevanje rezultat pisanog teksta, a ne njezinih višegodišnjih govornih vjeţbi

na temu sjećanja.

Tetak bi se zasigurno začudio što je teta, unatoč silnim obavezama pred kojima još

uvijek ne posustaje, prvi put konačno jednu knjigu pročitala do kraja. Ne bi prihvatio

da se na kraju ona, koja je svoje osjećaje oduvijek uspijevala sakriti, gorko rasplakala.

Jedino bi vjerovao da je cijelo vrijeme gorio njezin luster i vjerojatno bi, kao i ja,

razumio odakle je njegova ţena godinama crpila energiju za svoje molerske, kuharske,

šnajderske, frizerske, vrtlarske i mnoge druge poslove. Njemu bi ta spoznaja

zasigurno bila bolna. Morao bi se pomiriti s činjenicom da je grad u kojem je ţivjela

ranije bio grad njezine sudbine i da joj je dvorište u Šapudlu bilo ljepše od svih

njezinih đurđenovačkih cvjetnjaka. Meni pak, koja sam se, saznavši odakle dolazi,

konačno pomirila sa stropnim ukrasom, isto je to saznanje bilo jako korisno. Otada

jedino slutim da će se jednoga dana tetin luster ipak preseliti .

Sretna sam dok noću, na svom jastuku koji bolje od mene same čuva moje najveće

tajne, zamišljam kako mi luster u kasnu jesenju večer osvjetljava vlastitu radnu sobu u

jednom stanu smještenom na središnjem trgu osječke Tvrđe. Svjetlo ne gasim ni onda

kad ustajem i odlazim u kuhinju provjeriti je li gibanica sa sirom, što se priprema u

crnoj limenoj tepsiji, ispečena do kraja. A moju nećakinju, bratovu kćer Anđelu, koja

već danas dobro zna, prema pričanju svoga oca, da joj je najstarija teta dosta

sposobna, ali malo čudna, ţivciraju priče o mojim mladenačkim šetnjama uz Dravu.

Donekle joj je milije kad prijeđem na ispovijedanje razloga zbog kojih sam se u punoj

zrelosti vratila gradu za kojim sam čeznula sve vrijeme dok sam iz njega izbivala. Iako

mi je, zbog ponavljanja slične i donekle već viđene obiteljske situacije, jasno da se

mala veći dio vremena dosađuje, nestrpljivo očekujući svoju prijateljicu Iris da što

prije pođu u šetnju Promenadom, ja ipak vodim računa da ona u mojim pričama

prepozna sreću, ono što ja nikada nisam uspjela prepoznati u pričama svoje tete, i da

me, u trenutku povratka svojim roditeljima, na rastanku ne upita zašto taj luster u

radnoj sobi svijetli čak i onda kad se još sasvim pristojno vidi pod običnim, danjim

svjetlom.

RIMA

Svako poslijepodne, nakon što je odspavao redovitih tridesetak minuta na udobnom

trosjedu izrađenom po specijalnoj narudţbi u osječkoj Mobiliji, moj je tetak, neovisno

o vremenskim prilikama, prošetao našim lugošem zasađenim bijelom i crnom nojom.

Prije toga samo bi paţljivo popravio narančasti čupavac kojim smo prekrivali leţaj i

potom na njega sloţio dvije manje deke ambasadorice kojima je čak i ljeti umotavao

noge kako ga u vrijeme spavanja ne bi uhvatili grčevi. Drap deku stavljao je uvijek

iznad smeđe, jer se ona puno bolje slagala s bojama Ivekovićeve oleografije koja je

ukrašavala velik dio zida, točnije, s bojom stepenica niz koje je silazio junak Zrinski i

na kojima je posljednji put ljubio svoju zaplakanu, u tamnoplavu baršunastu haljinu

odjevenu Katarinu, čiji je krzneni paspul na jakni bio jedva primjetno tamniji od

podloge na kojoj je vjerna ţena ostajala.

Bol u nogama mom se tetku prvi put javila u kasnu jesen 1944., šest mjeseci poslije

prehodavanja Save kod Bosanskog Šamca. Od tada ga, prema njegovim riječima, nije

napuštala. Vjerujem čak da je s njim bila i punih pedeset godina kasnije, u onom

posljednjem trenutku tetkova ţivota kad sam mu se, svjesna da ga tada doista gubim,

prvi i jedini put, premda mi se za taj čin ukazivala mogućnost svih onih dvadeset

godina, koliko sam ţivjela u njegovu domu, obratila riječju oče. Ona mu, po rječniku

rodbinskih odnosa, u relaciji prema meni nije pripadala, ali on se uporno i strpljivo

borio za pravo na njezino korištenje, bivajući svojim ponašanjem prisiljen cijela dva

desetljeća dokazivati sebi, svojoj brojnoj familiji, prijateljima i poznanicima, ali ipak

najčešće meni i mojim nerijetkim pubertetskim krizama, kako je u potpunosti spreman

odgovoriti izazovima i zahtjevima za većinu drugih ljudi posvema obične imenice.

Osjećala sam da mi prašta što nikada nisam imala dovoljno hrabrosti da mu uputim

samo jedan njezin njeţni vokativ i znala sam da se on s tom činjenicom pomirio još

onog davnog proljeća kad je u tamnoplavom šuškavcu stajao na ţeljezničkoj postaji i

veselio se povratku svoje lijepe supruge, koja mu je iz posjeta svojim roditeljima,

umjesto naručene male pletenke domaće bosanskoposavske šljive, neočekivano i bez

prethodnih konzultacija, donijela svoju trogodišnju nećakinju tajeći mu pri tome da

poklon prati i ona, svakomu primatelju ionako poznata, izreka Što se da to se više ne

vraća.

Znam da ću još dugo, vjerojatno do samoga svoga kraja, o kojem pomislim samo

onda kad se zabrinem da bi me mogao zateći u nekakvoj ovisničkoj i pri tome za mene

poniţavajućoj situaciji, nositi u svom pamćenju sliku ponosa na tetkovu licu kad se pred

njegovim bolničkim krevetom, i to pred svim ostalim bolesnicima, deţurnom liječniku

obraćam s ti i molim ga da učini sve što moţe za moga tatu. Sjećat ću se tetkove

zahvalnosti kojom je samo očima, jer već danima nije mogao ništa govoriti, popratio

izgovaranje, moţda je bolje reći mucanje, moje najveće ţivotne laţi. Vjerovala sam

tada da ću mu jedanput objasniti da sam liječniku, čije sam znanstvene tekstove

redovito lektorirala, slagala zbog toga da bi on kao pacijent imao bolji tretman, ali

nisam pretpostavljala da za ispriku neću imati vremena.

Bila sam preslaba suočiti se s činjenicom da će za samo nekoliko minuta započeti

ono doba moga ţivota u kojemu više nikoga neće zanimati zašto se ja uvijek, čim

sjednem u nečiji auto, upitam, a činim to još i danas, koja je osoba u njemu

najvoljenija. Jer, samo sam se tetku usudila, još davno, priznati zbog čega toliko jako

ne volim kad s nama, osim tete, u našem starozlatnom stojadinu putuje i moj bratić

Krešo. Teta je, osjećala sam, više voljela Krešu, sina svoje mlađe sestre, a ja nisam bila

sigurna voli li tetak mene barem malo, malo više, makar jedan milimetar što stane

između palca i kaţiprsta, nego što ona voli svoga nestašnog nećaka. Da sam to tada

mogla procijeniti, moţda si više nikada poslije ne bih postavljala slična pitanja i moţda

bih shvatila da ista osoba moţe, na posvema različite načine, voljeti dvoje djece,

dvoje nećaka, mamu i tatu, tetu i tetka, dvoje prijatelja, pa čak i ţenu i ljubavnicu, a

da se pri tome ni jedno od tih dvoje ne osjeća gubitnikom.

Moja je laţ bila posljednje što je tetak čuo. Na licu mu se zadrţala blagost kakvu

imaju samo oni koji znaju da se svako čekanje, ako je pravedno, kao što je bilo njegovo

koje se godinama nadalo samo jednoj običnoj riječi što je djevojčice najčešće

izgovaraju kao svoju prvu, na kraju ipak isplati. Njegova mirnoća bila je poput one

kakvu sam na njemu prepoznala u ljeto '68. kad je on u mojoj štednoj knjiţici, što sam

je dobila za poklon u tek novootvorenoj poslovnici Slavonske banke, u rubrici

zanimanje roditelja ili staratelja, uz svoje ime pročitao riječ knjiţevnik. Jer, dok su

druga djeca priznavala da su im očevi bačvari, tapetari, stolari, parketari ili, u

najboljem slučaju, šefovi prijepodnevne smjene u tvornici tanina, ja sam si dopustila

da i po zanimanju, a ne samo po rodbinskom odnosu vlasnika i opunomoćenika, budem

drukčija od svih ostalih. Tetak-knjiţevnik, to mi je zvučalo tako otmjeno, nešto što

drugima po logici stvari mora biti strano i nedokučivo, kao što su meni bile nedokučive

tetkove lijepe i stare knjige koje nisam mogla dohvatiti ni sa najviše stolice u kući, a

koje su u visine naše dnevne sobe dospjele nakon što sam iz one tri najljepše, one na

kojima je pisalo pakao, raj i čistilište, izrezala sve sličice i podijelila ih svojim

prijateljima za vrijeme nedjeljne mise. Ĉin darivanja upriličila sam dok je pater

Celestin s ministrantima hodao kroz crkvu i pričešćivao bakice iz naše ulice koje će

nam već sljedećeg dana, kad im lopta mog promašenog jedanaesterca doleti među tek

pokoljenu rasadu paradajza i paprike, a one u znak odmazde kamenom pogode barem

jedno, po mogućnosti tetino najnaprednije pile, opsovati sve najznačajnije svece.

Našavši komadiće starih stranica u donjoj ladici štednjaka, u onoj u kojoj je stajao

šmirgl papir kojim se svakodnevno ribala platna do usijanja, teta nije imala snage ni za

najbezazleniju psovku, čak ni za onu u kojoj se redovito spominjala nekakva moja, meni

nepoznata, strina. Kad me nakon povraka s mise ugledala na dvorišnoj kapiji, krenula mi

je u susret, zgrabila za ruku i ljutito uvela u dnevnu sobu. Na stolu su, umjesto našeg

najskupocjenijeg porculanskog špajz-servisa iz kojeg smo jeli samo nedjeljom i

blagdanom, stajale obrađene knjige. Tetak je sjedio na svom trosjedu, ali pred sobom

nije, kao obično nedjeljom, imao dnevne novine koje su mu se nagomilale preko tjedna i

koje nisu na istom mjestu smjele dočekati novi ponedjeljak. Samo je Katarina u

secesijskom okviru nepromijenjeno plakala u zagrljaju svoga Petra i sada se i svojim

osjećajima, a ne samo vanjskim dekorom, itekako dobro uklapala u atmosferu našeg

interijera.

Nakon poduţe neugodne stanke i povelike količine mojih isplakanih suza, tetina

prva, vrlo kratka i stoga kristalno jasna rečenica Ubit ću te samo me još više zbliţila s

rastuţenim ljubavnicima, točnije, sa samim Petrom, čiju sam tamnu dugu kosu redovito

uzimala kao primjer onda kad bi me netko, premda je moje mišljenje već i tada samo

rijetkima bilo zanimljivo, upitao što ja to uopće podrazumijevam pod pojmom lijepe

frizure. U strahu da bi teta svoju prijetnju mogla ispuniti, a opet posvema svjesna

vlastite krivice i bez ikakva jakog argumenta kojim bih se mogla obraniti i opravdati

svoj postupak - onaj da sam to učinila zbog toga da bi me prijatelji još više voljeli teta

ne bi prihvatila, kao što, uostalom, slična objašnjenja nije prihvaćala ni nikada prije

toga - odlučila sam, jecajući, podsjetiti je na sasvim poznatu činjenicu, izgovorivši joj

Draga moja, rat je davno prošao, više se svijet ne ubija. Mene je na to svakodnevno,

neovisno o tome je li nastavni sat namijenjen matematici, prirodi i društvu ili fizičkom

odgoju, podsjećala moja učiteljica Dušanka, koja me često poslije škole znala otpratiti

kući kako bi svojoj najboljoj prijateljici, mojoj teti, iz prve ruke podnijela izvještaj o

mojim dnevnim uspjesima ostvarenim na školskim satima, ali i o nedoličnom i djevojčici

u bijelim pamučnim štramplama neoprostivom ponašanju za vrijeme velikog odmora.

Premda ju je teta redovito ţeljela ugostiti u našoj primaćoj sobi, pogotovo odonda

kad smo nabavili novi hrastov Admiral regal, učiteljica je isto tako redovito iz

predsoblja skretala u čajnu kuhinju. Premda to nisam smjela izgovoriti glasno, ja sam

nekako znala da moju učiteljicu nervira slika iznad tetkova trosjeda, i zbog toga sam

teti i predlagala da za proslavu moga rođendana, na koju sam pozvala i svoju učiteljicu

i njezina sina, umjesto nje na zid stavi onu na kojoj je uljem naslikana šuma Đergaj i

koju je teta, u istom paketu s jako starim lusterom, paţljivo umotanim u lanene plahte

tkane na bakinu tkalačkom stolu, donijela iz jednog drugog grada, za koji je govorila

da je najljepše mjesto na čitavoj kugli zemaljskoj. Na meni upućenu tetinu prijetnju

tetak se samo nasmijao i zamolio me da odem u kupaonicu te da se dobro umijem, dok

je njegova ţena dodala da bi bilo pametno da ovaj put, za promjenu, ruke dobro

operem sapunom. Obećala sam im da ću odsada štedjeti za novi pakao, novi raj i novo

čistilište, što sam odista i činila, stavljajući sitniš u štednu keramičku kasicu koju sam

ubrzo s guštom, ne imajući dovoljno strpljenja da među svojim neuredno čuvanim

stvarima pronađem ključić, razbila i potom svu ušteđevinu uloţila na poklonjenu štednu

knjiţicu.

Ne znam samo zbog čega je punašni i proćelavi sluţbenik koji je knjiţicu ručno

ispunjavao i koji je s mojim tetkom polagao mnoge ispite na ekonomiji, što ja,

odgovarajući na njegove upite za vrijeme otvaranja štednog računa, nisam znala,

pristao upisati ono što sam mu izrekla kao odgovor na pitanje vezano uz zanimanje

moga staratelja. Moţda ga je zanimalo kako ću reagirati kad ga to isto poslijepodne

ugledam ugodno zavaljenog u hladu našeg lugoša, kamo ga je njegov kolega s fakulteta

pozvao da bi mu se vjerojatno pohvalio svojim ţivotnim uspjesima, među kojima je

visoko mjesto zauzimala i moja teta s plavim očima i tamnom prirodno kuštravom

kosom, a još više s domaćinskim vještinama i mnogim specijalitetima kuće, od kojih su

meni ipak najdraţe bile čokoladne kocke s kremom od pečenih jabuka. Moţda je

jednostavno pretpostavio, kad mi je pod mišicom vidio nekoliko Vjeveričinih knjiga, i

kad je osjetio s koliko treme izgovaram to izmišljeno tetkovo zanimanje, da će meni

riječ knjiţevnik postati nešto vrijedno najvećeg divljenja, nešto što ne tolerira ni

najsitniji nagovještaj tuđeg podsmjeha. Sjećam se samo da mi je krema moga

omiljenog kolača, koji je teta spravljala uvijek kad bi se nekome ţeljela posebno

svidjeti, u trenutku kad mi je bankar rekao da mu je milo što me ponovno vidi, naglo

postala prekisela, te da sam na kolač istresla dvije velike ţlice osječkog šećera, inače

puno slađeg od virovitičkoga. Teta me odmah, ne znajući ništa o razlozima mog

neobičnog postupka, obavijestila da je krema napravljena od slatkih, a ne kiselih

jabuka, i samo me blago upozorila da bi uskoro, ako tako nastavim, mogla izgledati kao

jedna od mojih najboljih prijateljica. Mislila je, ali to nije htjela reći pred gostom, na

Svetlanu iz susjedne ulice, na sedmogodišnju djevojčicu kojoj je kućna haljina moje

tete, ona ţuta s kratkim rukavima, inače samoj vlasnici suviše komotna, bila pretijesna.

U to smo se mnogi uvjerili kad ju je teta, za vrijeme berbe lugoša, ponudila Svetlani

kako ona ne bi uprljala svoju, vjerojatno jedinu haljinu, onu u kojoj je odlazila i na

nedjeljnu misu, ali u kojoj je isto tako sjedila i na rezervnoj klupi na našem pašnjačkom

nogometnom stadionu, ţeljno iščekujući svaku moju fizičku povredu.

Lugoš je bio jedini dio vrta i dvorišta o kojem je brigu vodio isključivo tetak i na

kojem je on, čovjek kojeg ni danas, dvije godine poslije njegove smrti, ne mogu opisati

kao sitničavoga, uočavao i najsitnije promjene. Moja je teta za vrijeme muţevljeva

poslijepodnevnog odmaranja, onda kad bi to meteorološki uvjeti dopuštali, sjedila u

hladu loze, i najčešće sa svojom vjenčanom kumom, tetom Olgicom, koju je upoznala

još u Vukovaru, pila tursku kavu, pripremljenu u bakrenoj dţezvi, najmanje jedanput

tjedno glancanu sidol-pastom, koju je kupila na sarajevskoj Baš-čaršiji kad je prvi put

posjetila moga oca i u njegovom malom iznajmljenom stanu našla mene u, za ţivot

opasnoj, vrućici. U govornim stankama, kad su dvije kume nakratko odlučivale hoće li

poslije izmjenjivanja recepata prijeći na toliko puta obrađivanu, ali uvijek zahvalnu

temu odnosa ljepuškastih snaha i nenjegovanih svekrva, ili na iskazivanje brige za

svoje poslom uvijek preopterećene i bolesne majke, teta bi nerijetko ustala i vrtnim

škarama koje su uvijek bile pri ruci odrezala jednu od mladih grančica vinove loze, onu

koja je, po njezinu sudu, remetila klasicistički red kakvom je moja teta, a o tome i

sada mogu posvjedočiti njezine sestre i braća, još odmalena teţila. Jednostavno ne

mogu odgonetnuti kako joj je uvijek uspijevalo odrezati upravo onu mladicu u koju je

tetak polagao najviše vjere, o čijim je pupoljcima brinuo, paţljivo ih naslanjao na ţicu i

sasvim ih lagano povezivao tankim likom da se kojim slučajem ne bi oštetile. Zbog

takvih je mladih lugoških nada u ljeto 1966. i naručio novu hrastovu bačvu kod

najboljeg majstora u mjestu, našeg susjeda djeda Miška koji je, sigurna sam, u to

vrijeme imao najveće i najjače, ali meni i najljepše šake na svijetu, s nekakvom finom

snagom i jasno naglašenim ţilama kojih se sjetim i tridesetak godina kasnije, kad god

moje prijateljice započnu razgovor na temu pravih muških ruku. Takvima je čika Miško

iste godine izradio i moje prve drvene saonice koje sam, uz Kanditov poklon-paket,

našla pod boţićnom jelkom, zbog koje smo svake godine na Badnjak tetkov trosjed

premještali u našu spavaću sobu. Na sanjkama smo se djedov unuk i ja spuštali u

zaleđeni

Bajer blizu pruge, što naši stariji, naravno, nisu smjeli znati i zbog kojih smo se

pravili vaţni pred ostalom djecom jer smo, za razliku od njih, na saonicama imali i dva

mala pernata jastučića, plavi i crveni. Kući smo ih morali donijeti suhe kako bismo

potvrdili da smo se sanjkali mirno i da nismo namjerno prevrtali jedno drugo. I odista

smo ih takvima vraćali, ali smo ih prije dolaska sušili u kuhinji debelog Zvonka, mog

prijatelja iz razreda. Jastučiće smo stavljali na hoklicu u blizini gusanog štednjaka, u

čije je loţište Zvonko ubacivao otpatke dikovog parketa. Kao odgovor na Zvonkovu

dobrotu, ja sam mu morala obećati da ću mu sljedećeg dana prepustiti svoju školsku

jauznu. To sam i činila, jer je debeljko bio sklon osveti i moglo se dogoditi da na

povratku iz škole, iznevjerim li obećanje, svrati mojoj teti, prvo pohvali njezino

čišćenje snijega na nogostupu ispred kuće i okvalificira ga kao primjer ostalima, a

potom, onako usput, upita jesu li jastučići bili dovoljno osušeni. Zvonko me u svojoj

siromašnoj kućici, u kojoj je ţivio sa samohranom majkom zaposlenom u tvornici

hrastovog namještaja, naučio da ću i sitnu tuđu uslugu, pogotovo ako ona bude

povezana i s najmanjim mojim uţitkom, morati odmah platiti.

Vjerojatno se zbog toga još uvijek u rijetkim trenuci ma svoje sreće ne mogu

posvema predati nenadanom raspoloţenju, kad znam da će mi na svaki lijepo doţivljeni

detalj, i to vrlo skoro, biti odgovoreno lavinom boli koja će uspjeti poništiti prethodno

sretno stanje. Ali meni je Zvonko ipak bio simpatičan. Imao je prednje gornje zube

razmaknute kao i ja, kosa mu je stršala kao i meni, znao je dobro hvatati punoglavce u

kanalu koji je presijecao livadu ispred naših kuća i samo je on po broju uhvaćenih

mogao biti moj ravnopravan protivnik. Znao je, za razliku od ostalih dječaka s druma,

zašto se djevojčičine promrzle ruke ne smiju grijati na peći i zašto se mlada princeza

razveseli kad joj se pokloni masnim bojama na hamer-papiru nacrtani zec. A Zvonko je

najviše volio crtati zeca na skijama, istog onakvog kakvog je vidio jednom u nekakvom

crtanom filmu u Njemačkoj, u kojoj je boravio puna četiri dana u gostima kod svoga

oca i njegove mlade supruge. Ona mu je za dar kupila pravo kaubojsko odijelo i

plastični revolver s opasačem koji je čika Miško odmah nakon Zvonkova povratka sa

Zapada morao, zbog širine Zvonkova struka, nadoštiklati punih deset centimetara.

Teta Ljiljana, tako se naime zvala Zvonkova maćeha, poslala je njegovim prijateljima i

veliku vrećicu voćnih bombona, što je njezin proţdrljivi pastorak zatajio, a počinjeni

nam grijeh priznao tek nekoliko mjeseci kasnije, kad je aromatizirani voćni okus već

zaboravio, ali kad mu je izgovaranje jedne tajne predstavljalo ulaznicu u bratsku

uličnu klapu, nazvanu prema narodnom heroju Klapa Ivo Lola Ribar. Učlanjivanje u

društvo podrazumijevalo je pristajanje na nesebično podrţavanje svih članova, na

međusobno prepisivanje domaćih zadaća, netrpeljivost prema svima onima koji nisu

naši, fizičke obračune s neistomišljenicima, pomaganje u većim domaćinskim poslovima,

kao što je berba groţđa ili nošenje vode za vrijeme kopanja kukuruza, sportske timske

pobjede i nadasve bolje ocjene iz matematike, što je u našoj ulici bio dokaz posebne

pameti. Zvonkova je iskrenost umalo zaprijetila cijelom projektu, što nikako nisam

mogla dopustiti, jer je Klapa Proleterske brigade iz susjedne ulice bila već dobrano

uigrana, na što su me podsjećale i bolne masnice na mojoj desnoj nadlaktici, koje je

trebalo što prije zajednički osvetiti. Lolašima sam prvo obećala da ću tetka zamoliti da

iz Kandita donese bombone najsličnije njemačkima, koje ćemo jesti pred Zvonkom i u

koje će on, barem je to jasno, moći samo gledati, a potom ih krenula nagovarati na

oprost našem nepromišljenom, ali ne i zločestom prijatelju. Podsjetila sam ih na onaj

događaj, u koji su svi oni bili itekako dobro upućeni, kad je Zvonko pred svima u

razredu, na prvom satu razredne zajednice, učiteljici prepričao događaj s berbe

groţđa u tetkovu lugošu, zbog čega sam se još godinama crvenjela i čega ću se sjetiti

uvijek kad netko izgovori riječ rima.

Bio je rujan 1966. Zvonko, Svetlana i ja krenuli smo u školu. Bili smo prvi b, premda

nitko od nas troje nije znao zašto baš naš razred, od ukupno tri početnička, mora na

ulasku u školu stajati u srednjem redu, ali smo bili ljuti na one proleterce koji su nas

troje odmah prozvali bekavcima. Nismo znali ni zašto se oni ispred nas, dakle prvi u

redu, zovu onim istim slovom kojim mi zimi zavijamo doktoru Fricu dok nam

nekakvom daščicom, sličnom onoj kakve Zvonko loţi u svojoj peći, pregledava

bolesno grlo, a oni iza nas po vitaminu kojeg ima u limunu ili u bombonima od kojih se

moţe visoko pjevati i kakvih je sasvim sigurno bilo puno u vrećici što ju je Zvonko

ispraznio umjesto nas. Iskreno, nas troje nije znalo abecedu. Nismo uopće znali slova,

premda je meni tetak ranije kupio nekoliko slovarica iz kojih sam do polaska u školu, a

imala sam više od sedam godina, uspjela naučiti samo da slovo O liči na onaj napuhani

šlauf bez kojeg ne smijemo ljeti poći na kupanje na ribnjak, a da igla kakvom vezem

jastučić na kojem spavam još i danas sliči slovu I. Za razliku od mene, Zvonko i

Svetlana znali su barem slovkati. I dok smo nas troje, susjedi i članovi Klape Ivo Lola

Ribar, u bačvama gazili ubrano groţđe, moj raspoloţeni tetak, znajući da će za

nekoliko sati s tog istog mjesta poteći pravi mošt, smišljao je kako da i nas ostale

dovede u stanje slično svome. Svetlana je, u haljini koju joj je moja teta podigla i

zaheftala špenadlama, skakutala sama u jednoj bačvi, onoj u koju su berači usipavali

samo svijetlu noju, a Zvonko i ja, oboje u fiskulturnim šorcevima, on u plavom a ja u

crvenom, u drugoj, puno široj, onoj novoj koju je čika Miško izvana i ukrasio,

izrezbarivši na njoj grančicu slavonskoga hrasta s plodovima ţira.

Tetak je odlučio igrati se učitelja i ispitivati nas slovkanje, izgovarati slovo po

slovo, između njih umetati poduţe stanke, zahtijevajući potom od nas pogađanje

islovkane riječi. Svetlana je odmah znala da zbroj slova l+u+g+o+š daje riječ lugoš,

Zvonko je pogodio da se izgovaranjem slova v+i+n+o+g+r+a+d dobiva imenica vinograd,

na što je teta poprijeko pogledala tetka i promrmljala riječ koju tada nisam razumjela,

ali danas mogu pretpostaviti da se radilo o riječi podsvijest, a ja sam, na

zaprepaštenje sviju, a pogledavši prije odgovora na tetinu kumu iz Vukovara koja je

pohala piletinu na peći u dvorištu samo da se miris ne bi uvukao u tetine nove talijanske

zavjese u ljetnoj kuhinji, u najlakše postavljenom zadatku, jer njih je postavljao moj, a

ne nečiji tuđi tetak, u spajanju slova s+t+o+l+i+c+a, čula ne jednu, nego dvije riječi:

teta Olgica. Što su se Zvonko i Svetlana više smijali, ja sam sve više plakala i sve

snaţnije gacala po groţđu ljuteći se na bobice koje su zaostajale između mojih noţnih

prstiju. U stanju nemalog poniţenja, odlučila sam da ću vrlo brzo, njima svima u inat,

sama naučiti čitati knjige i da ću jednoga dana, kao i čika Anto koji radi u Dikovoj

Bijeloj kući, a ne u tvorničkim halama, pisati pjesme i čitati ih djeci na početku

školske godine, kao što je i on prije nekoliko dana čitao nama, a mojoj će vlastitoj

djeci zbog toga netko zavidjeti kao što ja zavidim Meliti kad njezinom tati, čika Anti

pjesniku, naša učiteljica kaţe Hvala Vam, druţe knjiţevniče, na prekrasnom susretu s

našim pionirima. Premda sam Zvonku prepustila svoj malo zagorio pileći batak, što mi

nije bilo teško jer mi je odista svega bilo dosta, on je ipak sutradan cijeli događaj,

rimu i mene kao njezina skladatelja, citirao pred svima u razredu, zaboravivši da u

našem b razredu ima nekoliko klupskih protivnika, što me razbjesnilo više od hihotanja

onih koji u cijeloj priči nisu prepoznavali začetak mog pjesničkog talenta. Učiteljica

Dušanka nije mogla vjerovati svojim ušima da netko s punih sedam godina moţe u

jednoj riječi čuti dvije, pa me je i toga dana, kao što će činiti i u kasnijim godinama,

odlučila otpratiti kući.

U hodu je neprestano isticala svoje zaprepaštenje nad činjenicom da ja nisam

naslijedila ni trunak talenta svoga oca, za kojeg je i sama čula ne samo da je razveden

kao i ona i da je za svoje godine dobro izgledajući drug, nego da je, također kao ona,

čovjek izvrsnog pamćenja koji cijele romane, i to one koji nisu iz školske lektire, moţe,

ako je dobro raspoloţen, izgovoriti naizust. Dok smo nas dvije hodale prema drumu,

Zvonko i još nekoliko dječaka, jer je priča uskoro probila granice našega razreda,

vikali su za mnom: Julkice, kaţi stolica, na što je debela Svetlana, koja čak ni

jučerašnje špenadle nije izvadila iz svoje haljine, znajući da će pokraj mene ţive

trajno ostati sjediti na klupi za rezervne igrače, dobacila teta Olgica. Tetak se

sigurno zbog svega osjećao pomalo krivim, pa mi je u isti taj ponedjeljak sa sluţbenog

puta iz Osijeka donio Andersenove Bajke i praline bombone s okusom jagode, premda

su meni puno draţe bile one s okusom ruma. Ĉak me za ručkom nije ni opomenuo da sam

ponovno sjela na njegovu, a ne na svoju stolicu, ne ţeleći me vjerojatno podsjećati na

moju jučerašnju sramotu. Kad je poslije nekoliko dana odlučio isprobati prvi reski

mošt, on je na degustaciju pozvao i našu kumu iz Vukovara, ne izgovorivši cijelo vrijeme

ni jedanput njezino krsno ime.

Sljedeće godine lugoš smo obrali bez ičije pomoći. Tetak mi se pridruţio u gacanju

groţđa i navečer je, leţeći na svom trosjedu, osjećajući vjerojatno nadolazeće grčeve,

zatraţio od tete još jednu deku da bi njome umotao noge dok leţi i gleda večernje

vijesti. Ja sam čitala neku novu priču i jedva čekala jutro kako bih je za vrijeme

vjeronauka, dok časna Zlata bude ispitivala što je pater propovijedao na jučerašnjoj

misi, tiho došaptavala Zvonku. Tome nisam mogla odoljeti, premda sam znala da će mi

razljućena časna iznova zaprijetiti odlaskom u čistilište, pa čak i u pakao, samo ako je

krenem uvjeravati, kao puno puta do tada, da ja sa šumovima u sakristiji, u kojoj se

vjeronauk odigravao, nemam nikakve veze. Kao što je to uostalom učinila i nekoliko

dana ranije, kad sam joj na njezinu molbu da joj za bolesnu vjernicu Ilonku donesem

nekoliko grozdova naše crne noje, o čijoj joj je kvaliteti govorio i gospodin Miško,

slagala da nam groţđe te godine, unatoč tetkovu prskanju modrom galicom i tetinu

briţnom obrezivanju mladica, uopće nije, a na našu obiteljsku ţalost, rodilo. Da li zbog

toga, ili zbog posve drugih razloga, iste te jeseni, nekoliko dana poslije berbe, naš se

lugoš naglo, i stručnjacima neobjašnjivo, osušio. Tetak je bačve sloţio u jedan kut

veršteta i prekrio tetinim starim vukovarskim plahtama. Vino je kupovao u

feričanačkom podrumu i od njega su ga sve češće hvatali grčevi u nogama. Ja sam u

mojoj osnovnoj školi ostala primjer za glasovno podudaranje na kraju stiha i samo sam

se bojala da će se s istom praksom nastaviti i dalje i da će me jednoga dana profesor

teorije knjiţevnosti, za kojeg su stariji studenti tvrdili da je pjesnik po svom osjećaju

svijeta, upitati što je to uopće rima. Imala sam sreću što mi nije bio pretjerano sklon,

pa ga je, kad sam ja bila u pitanju, puno više zanimala sloţenost metafore, što sam

jedva dočekala, pokazavši upućenost u ispitivačev stihotvorni opus.

Ne znam što bi rekla moja časna Zlata da je kojim slučajem čula kako sam u

osječkoj bolnici tetka liječniku predstavila kao svoga oca. Moţda bi mi ponovno

zaprijetila odlaskom u pakao, ili bi mi moţda ipak oprostila kad bi čula moje

objašnjenje: da sam na tu laţ, za razliku od mnogih drugih, itekako ponosna. Naime,

sigurna sam da bi mi oprostila, kao što su mi do tada opraštali mnogi koji su znal i da im

laţem zbog toga što im samo kroz priču mogu priznati s kim sam ja to, a ne gdje sam

to, cijeli svoj dosadašnji ţivot ţeljela ţivjeti. Znaju to i oni koji još uvijek negdje u

svojim ladicama čuvaju sličice pakla, raja i čistilišta, izrezane iz tetkovih vrijednih

knjiga, one koje mi nisu, premda sam ih na to uporno nagovarala, ţeljeli vratiti, pa su

na moje suze uvijek spremno odgovarali, kako drukčije negoli, poput pravih

knjiţevnika, rimom, Što se da, to se više ne vraća.

SAN

Kako prolaze godine, ja sve češće ne mogu sa sigurnošću potvrditi što mi se u

djetinjstvu odista dogodilo, a što sam samo odsanjala u krevetu s glavom uronjenom

duboko pod pernati jastuk na čijoj je šlinganoj jastučnici bilo izvezeno prvo slovo

moga imena. Teta, koja me nikako nije mogla odučiti od te njoj nerazumljive navike,

strahovala je da ću se jedne noći jednostavno ugušiti. Zbog toga se oko ponoći, i bez

navijanja sata, redovito ustajala samo da bi stala nekoliko minuta uz mene i svojim se

očima uvjerila kako se pokrivač, kojim me tri sata ranije pokrila i za koji je tvrdila da

je najkvalitetniji, premda je bio najstariji od svih ostalih koje smo tada imali, u ritmu

moga disanja, lagano diţe i spušta. Gledajući u vuneni jorgan, koji joj je, po njezinoj

narudţbi krajem četrdesetih na ruke izradila nekakva, po tom poslu nadaleko poznata,

gospođa iz Vukovara, obučen u presvlaku s kockom kroz koju se pod prirodnim

svjetlom vidjela njegova fina ruţičasta nijansa, i kojim se i sama pokrivala u svojim

najljepšim godinama, teta se sigurno pitala tko to još, osim mene, u našoj familiji spava

na isti način. Nakon što sam, uvlačeći se noću u sobe svojih rođaka kojima su me teta i

tetak odvodili u goste, postala sigurna da sam i po tome jedinstven slučaj, zaključila

sam kako je moguće da je na taj način spavao nekakav smotani junak iz onih dječjih

priča što sam ih pročitala posudivši ih, na sestričninu iskaznicu, u mjesnoj radničkoj

knjiţnici. U knjiţnici naše škole mogle su se u to vrijeme nabaviti samo knjige za

lektiru, a one su, tako su osim mene mislili i moji prijatelji, bile puno dosadnije od onih

koje smo mogli pronaći na hrastovim policama u onoj velikoj prostoriji mederovačke

vile s kojih su dikovi radnici i učenici Šup-a knjige posuđivali besplatno.

Ponekad se uplašim da sam velik dio događaja za koje sada mislim da ih pamtim iz

zbilje preuzela sa stranica meni dragih knjiga, među kojima visoko mjesto zauzima i

onaj roman čiji glavni junak, pri samom kraju, priznaje da je ţivot lijepa stvar, ali da

on više voli čitanje, i prihvatila ih, kako to redovito govore osposobljeni čitatelji, kao

komadiće svoje autobiografije. Ili su oni stvarni, oni zaozbiljski, čije sam posljedice

davno osjetila na vlastitoj, medicinski laboranti koje sve česte posjećujem mogu

potvrditi kako se uopće ne radi o debeloj, koţi toliko nevjerojatni da mi se ovoga

trenutka, kad o njima mogu govoriti sa smješkom, doimaju nadasve literarnima. Ipak,

još uvijek sam uvjerena kako sam odsanjala da sesta, brat i ja, u jedno rano, nadasve

hladno oţujsko jutro, stojimo uz zaleđen prozor i gledamo kako se naš tata , uz pratnju

uličnih svirača, vraća kući. Zastaje na ulaznim vratima i pogledava česmu na čijoj

slavini visi zamrznuta ledenica. I dok mu pratnja cvili zadnje taktove sevdalinke, on iz

svog naručja ispušta dvije male, vjerojatno od nas mlađe, cigančice koje svaka, jedna u

lijevoj, a druga u desnoj ruci, drţe gipsane talijanske bebe obučene u duge haljinice,

pa ih svaku još jedanput, stavljajući već šaku na kvaku, ljubi u čelo. Svirači odlaze u

jednom, a klinke, sa svojim lutkama, kakve smo mlađa sestra i ja spominjale djedu

Fabijanu koji je u naše ime pisao pismo pravom Djeda Mrazu, ali nam on na njega

nikada nije odgovorio, u suprotnom smjeru ulice. Ne znam jesam li se probudila zbog

toga što sam u snu čula sestrin smijeh nakon što je ona, još uvijek u istoj priči, vidjela

da se jedna od njih, ona za nekoliko centimetara niţa, koju je otac prvu poljubio,

pokliznula na ledenu stazu koju smo nas troje večer prije isklizali, pa potom pala i

razbila bebinu, ali i svoju glavu. Ili se sestra stvarno smijala, a ja stvarno, s njom i

bratom, buljila kroz zaleđen prozor, svakih nekoliko minuta hučući u staklo samo da b i

nam slika barem malko postala jasnijom. Za razliku od te priče, u čije podrijetlo nisam

bila sigurna ni puno godina ranije, jednoj drugoj, stavljanjem ruke na knjigu, mogu

svoju postelju i svoj san proglasiti mjestom njezina rođenja.

Ne sjećam se točno godine u kojoj sam ga odsanjala. Bilo je to negdje krajem

šezdesetih, i bilo je ljeto. Znam da sam se u njemu pojavila na livadi ispred kuće u

kojoj sam odrastala i u istoj starosnoj dobi u kojoj sam tada i bila. Na sebi sam imala

haljinu kakvu sam vidjela na fotografiji što ju je jedna naša susjeda dobila iz Kanade i

na kojoj se usiljeno smiješila njezina nećakinja. Djevojčica mojih godina rukama je

odmakla haljinu od svoga tijela i podigla je, uz lagano savijanje lijevog koljena, do

visine struka, da bi njena teta i tetino veliko susjedstvo što bolje mogli vidjeti brojne

volane, sašivene od kričavo ţute čipke, kakve na našoj televiziji u to vrijeme nisu imale

ni prave pravcate spikerice. Mjesecima sam, čim bih legla u krevet, zamišljala sebe

odjevenu u haljinu istoga kroja, uvijek u nekoj drugoj, ali nikada u ţutoj boji, kako

nedjeljom idem na pjevanu misu i to onim glavnim ulicama, a ne uobičajenom rutom

zvanom preko bašča. Preko bašča značilo je preko luka, paradajza, graha i kupusa,

paprike, jagoda i maka i mnogih drugih uredno okopanih i, voćem i povrćem posađenih

gredica, koje su stanovnici radničke kolonije briţno obrađivali i kroz koje smo mi klinci

s druma gazili samo da bismo skratili put do crkve i dobili na vremenu. Tako nam je

prije mise ostajalo nekoliko minuta za jednu partiju klikera iza svećenikova doma,

odakle nas vjernici, koji su u tom trenutku ulazili na glavna vrata, nisu mogli vidjeti. A

u snu, u istoj takvoj kanadskoj haljini i obuvena, u ni manje ni više nego zlatne cipelice,

našla sam se na livadi, koju sam inače vidjela sa svog prozora, u središtu nogometne

akcije. Uspijevala sam se, unatoč silnim volanima, itekako dobro nositi s nogometnim

trikovima dječaka iz komšiluka, koji nisu ni primijetili moju haljinu jer im ljeti ništa

drugo, osim klikera i nogometne lopte i nije moglo pasti na pamet.

Voljela sam ujutro, uz ruski čaj s limunom, kakav i ovih godina svakodnevno pijem,

prepričavati teti svoje snove. Ona je u to vrijeme pila kavu i, samo da ne bi gubila

vrijeme, štrikala. Ja bih po tome je li ostavila pletivo ili je još ubrzala nametanje i

skidanje očica s igala mogla zaključiti koliko je moja priča zanimljiva i vjeruje li ona

uopće u to što joj ja izgovaram svojim rečenicama kojima su, prema njezinu sudu ,

redovito nedostajale točke i zarezi. Pretpostavljam da joj taj modno-sportski san

nisam spominjala. Znala sam da se teti nije svidjela haljina s fotografije, ne zbog boje,

jer je teta voljela ţutu, nego zbog kroja za koji je ona mislila da ne odgovara

djevojčici mojih godina, a i nisam ţeljela da me ponovno podsjeti da sam ja jedina

curica na svijetu koja zna što je korner, jedanaesterac i faul, ali zato još uvijek nema

pojma zašto se haljina prije šivanja mora sheftati, zašto se pasica mora štrikati iglama

manjeg broja i kako se vade krojevi iz njemačke Burde. Ali ja nisam vidjela ništa loše u

tome što mogu, bez puno muke, i onda kad sudi naš susjed kojeg su pozivali čak i na

prosuđivanje seoskih nogometnih turnira na kojima je pobjednička ekipa nagrađivana s

reš pečenim prasetom i gajbom hladnog piva, uhodanim trikom preuzeti loptu i,

driblajući, dovesti je do protivničkoga gola. Ipak, san u čijem je središnjem dijelu bila

jedna takva akcija sa zaključnim ispucavanjem u zlatnim cipelicama, popraćenim

talasanjem, čini mi se, roskaste čipke, ja sam uskoro zaboravila.

Prisjetila sam ga se tek mnogo godina kasnije. Kao gošću jedne uţivo radijske

emisije, na temu odnosa jačeg i slabijeg spola, silno su me ţivcirale obje zaraćene

strane. Prema voditeljičinoj zamisli, muškarci su sjedili nasuprot ţenama i svi su se

promatrali s toliko mrţnje s koliko se mi nogometaški protivnici, zbrojimo li sve godine

provedene na mederovačkoj tratini, nikada nismo pogledali. Ja nisam, naime, imala baš

ništa protiv mladog gospodina koji je, odjeven u lijepo ispleten dţemp er s kojeg bi

moja teta, da je kojim slučajem bila u istom studiju odmah skinula mustru, sjedio meni

prekoputa. Ĉak mi se u jednom trenutku, kad je jedna od govornica spomenula da ona

ne pada na jeftine kavalirske štoseve neusporedivo nesposobnijeg spola, učinilo kako

se je uopće ne bih bunila da me taj, s čijim sam se koljenima mogla dodirnuti ispod

uskoga stola, poslije odjave špice pozove na piće, upita me podnosim li dobro danima

prenisku temperaturu i šteti li ona koţi moga lica, pa mi potom pomogne skinuti kaput,

odmakne stolicu od stola kako bih lakše sjela, te na odlasku plati cijeli ceh. Svaki

prilog mojoj diskusiji, i onaj u kojem sam im priznala da me ne privlače muškarci koji

na radnom mjestu izmjenjuju kuhinjske recepte i ţure kući da ih što prije isprobaju, i

onaj kroz koji su se mogle uvjeriti da, kad je knjiţevnost u pitanju, ne vjerujem ni za

nijansu više ţenskom nego muškom govoru, moje kolegice po spolu tumačile su kao

namjerno miniranje naše zajedničke stvari. A nakon što mi se naglo, dok je neka od

slušateljica bila na liniji, u sjećanje vratio onaj moj san i nakon što sam ga, bez imalo

razmišljanja, prepričala, analiza odnosa naprosto se uţarila. Muškim likovima, čak i

onom prekoputa, za kojeg sam bila sigurna da je, prema gradji svoga tijela, mogao

postati odlično desno krilo, nije nikako bilo jasno kako su me dečki s mederovačkoga

druma uopće primili, makar je to bilo i prije dvadeset godina, u svoj nogometni sastav,

a ţene su u mojim cipelama, kakve se mogu vidjeti samo u bajkama i u snovima,

prepoznale buduću Pepeljugu. Nisam im, ali to mi danas nije ni ţao, uspjela ponoviti

kako sam im prepričala samo jedan običan san iz kojeg bi bilo neozbiljno donositi

ozbiljne zaključke o temi do koje svi oni drţe puno više od mene same. Moţda sam

trebala biti ponosna što je još jednim osvrtom na tu ţ ivotnu situaciju u kojoj su se

spojili izrazito muški i izrazito ţenski kvalifikativi u jednoj pojavnoj strukturi

(vjerojatno se pod tim terminom mislilo na mene) cijela emisija, čije se predviđeno

trajanje od jednoga sata u hodu produţilo na dva i pol, zaključena. Međutim, osjećala

sam se pomalo glupo zbog još nekoliko sati uzaludno izgubljenoga vremena, o kojemu

sam i inače vodila sve manje računa, pa čak i pomalo nesretno kad sam, hodajući prema

svom stanu koji se u vrijeme moga izbivanja ohladio, osjetila kako me hladnoća štipa po

licu i kako me ispucale usnice peku na vjetru. Boljele su i lagano krvarile onako kao i

onda u djetinjstvu, kad bih se mokra, poslije nekoliko slikanja, ostavljenih u snijegu

protiv moje volje, vraćala kući i oblizivala ih, a u kuhinji bi me na štednjaku čekao

kupus i grah, jelo koje je moj tetak zimi najviše volio. Premda sam voljela sve što i on,

odnos prema tom čudnom spoju dviju vrsta povrća, od kojih ja nisam voljela ni jednu i

koje sam s uţitkom pronalazila i gazila u kolonijinim baščama, bilo je ono jedino po

čemu smo se razlikovali. Iza svake kašike morala sam, jer me kiselina neizdrţivo pekla,

vlaţiti usnice, a one su svakim trenutkom postajale sve crvenije, sve ispucanije i, što je

najvaţnije, sve bolnije.

Emisijski sugovornici, koji su u studio ušli kao ţestoki protivnici i za koje sam bila

sigurna da će se poslije izlaska iz dobro dihtovane prostorije i fizički obračunati,

vjerojatno su u restoranu, prema kojem su se zajednički uputili u meni neshvatljivom

prijateljskom raspoloţenju, naručili nešto puno finije, puno lakše i puno blaţe, nešto

što ne nagriza površinu usana i od čega one ne peku tako jako i tako dugo. Ako i nisam

bila najsretnija što sam radijsku postaju napustila kao najcitiranija osoba, ipak sam se

osjećala nekako dobro, čak i onda kad sam u stanu samoj sebi, prekinuvši čitanje

knjige, priznala da me je malo pogodilo kad je desno krilo uhvatilo voditeljičinu bundu,

a ne moj kaput i kad je njoj, a ne meni, ponudilo svoju sigurnu figuru kao stup za koji

se voditeljica moţe pridrţati ako joj se zaleđeno tlo, u hodu prema otmjenoj

zalogajnici Rendez-vous, počne gubiti pod nogama. Prišla sam hladnoćom zamagljenom

prozoru i zločesto poţeljela da šefica emisije naiđe na jednu dobro isklizanu stazu,

pokrivenu slojem novog snijega, na onakvu kakva je bila u priči za koju ponovno nisam

bila sigurna je li došla iz zbilje ili samo iz još jednog od onih mojih brojnih upamćenih

snova. I da se na nju ispruţi skupa sa svojim lutkom, u istoj pojavnoj strukturi, na onaj

isti način na koji je to učinila cigančica grleći talijansku bebu koju bi joj, da se ipak

nije radilo o snu, kupio, u to sam nekako uvjerena, moj otac.

Prepoznavši u sebi školski primjer ljubomore, ugrizla sam se za usnicu na onom

raspucanom dijelu i vratila romanu, koji nije bio na popisu lektire ni u jednoj zemlji na

svijetu i za koji bih, da sam kojim slučajem postala knjiţevni kritičar, znala da je

zanimljiv zbog toga što je napisan, kako su to govorili oni čije sam osvrte čitala po

novinama, u dominantnom autobiografskom trendu, koji na pojedinim mjestima svjesno

briše granicu između zbilje i fikcije. Bez te profesionalne opremljenosti bila sam

spremna samo za najobičnije uţivanje u priči u kojoj sam se, premda su mi se prsti

grčili od hladnoće i premda je knjigu napisao muškarac, na mnogim mjesti ma

prepoznala. Štoviše, ona je donekle davala smisao ne samo mojoj potrebi za sve ranijim

odlaskom na spavanje, nego i mojim, sve čudnijim, snovima. U njima se, premda često

pod drugim imenom, i dalje pojavljujem samo kao glavni, i to, da ne bi bilo zabune,

posve prosječan ţenski lik. Moţda mi je upravo zbog toga i bilo donekle ţao što moje

sugovornice nisu razumjele da sam ja jako sretna što one noći u dječjem krevetu,

zaronjena lica, nisam sebe sanjala kao dječaka. Onog koji, u ogromnim zlatnim

cipelama i u ruţičastim volanima, preskače, u ritmu popularnog šlagera, preko

rastegnute gume, ukradene iz majčine kutije za šivaći pribor u kojoj je ma jka, uz

ostale sitnice, drţala i konce kojima je zimi, očekujući muţevljev povratak kući , vezla

vitičaste monograme na dječakovu posteljinu i nerijetko ustajala kako bi provjerila je

li ponovno usnuo s nogama uvučenim u kvadratičasti otvor jorganske navlake i glavom

stavljenom duboko pod pernati jastuk.

SAN

Kako prolaze godine, ja sve češće ne mogu sa sigurnošću potvrditi što mi se u

djetinjstvu odista dogodilo, a što sam samo odsanjala u krevetu s glavom uronjenom

duboko pod pernati jastuk na čijoj je šlinganoj jastučnici bilo izvezeno prvo slovo

moga imena. Teta, koja me nikako nije mogla odučiti od te njoj nerazumljive navike,

strahovala je da ću se jedne noći jednostavno ugušiti. Zbog toga se oko ponoći, i bez

navijanja sata, redovito ustajala samo da bi stala nekoliko minuta uz mene i svojim se

očima uvjerila kako se pokrivač, kojim me tri sata ranije pokrila i za koji je tvrdila da

je najkvalitetniji, premda je bio najstariji od svih ostalih koje smo tada imali, u ritmu

moga disanja, lagano diţe i spušta. Gledajući u vuneni jorgan, koji joj je, po njezinoj

narudţbi krajem četrdesetih na ruke izradila nekakva, po tom poslu nadaleko poznata,

gospođa iz Vukovara, obučen u presvlaku s kockom kroz koju se pod prirodnim

svjetlom vidjela njegova fina ruţičasta nijansa, i kojim se i sama pokrivala u svojim

najljepšim godinama, teta se sigurno pitala tko to još, osim mene, u našoj familiji spava

na isti način. Nakon što sam, uvlačeći se noću u sobe svojih rođaka kojima su me teta i

tetak odvodili u goste, postala sigurna da sam i po tome jedinstven slučaj, zaključila

sam kako je moguće da je na taj način spavao nekakav smotani junak iz onih dječjih

priča što sam ih pročitala posudivši ih, na sestričninu iskaznicu, u mjesnoj radničkoj

knjiţnici. U knjiţnici naše škole mogle su se u to vrijeme nabaviti samo knjige za

lektiru, a one su, tako su osim mene mislili i moji prijatelji, bile puno dosadnije od onih

koje smo mogli pronaći na hrastovim policama u onoj velikoj prostoriji mederovačke

vile s kojih su dikovi radnici i učenici Šup-a knjige posuđivali besplatno.

Ponekad se uplašim da sam velik dio događaja za koje sada mislim da i h pamtim iz

zbilje preuzela sa stranica meni dragih knjiga, među kojima visoko mjesto zauzima i

onaj roman čiji glavni junak, pri samom kraju, priznaje da je ţivot lijepa stvar, ali da

on više voli čitanje, i prihvatila ih, kako to redovito govore osposobljeni čitatelji, kao

komadiće svoje autobiografije. Ili su oni stvarni, oni zaozbiljski, čije sam posljedice

davno osjetila na vlastitoj, medicinski laboranti koje sve česte posjećujem mogu

potvrditi kako se uopće ne radi o debeloj, koţi toliko nevjerojatni da mi se ovoga

trenutka, kad o njima mogu govoriti sa smješkom, doimaju nadasve literarnima. Ipak,

još uvijek sam uvjerena kako sam odsanjala da sesta, brat i ja, u jedno rano, nadasve

hladno oţujsko jutro, stojimo uz zaleđen prozor i gledamo kako se naš tata, uz pratnju

uličnih svirača, vraća kući. Zastaje na ulaznim vratima i pogledava česmu na čijoj

slavini visi zamrznuta ledenica. I dok mu pratnja cvili zadnje taktove sevdalinke, on iz

svog naručja ispušta dvije male, vjerojatno od nas mlađe, cigančice koje svaka, jedna u

lijevoj, a druga u desnoj ruci, drţe gipsane talijanske bebe obučene u duge haljinice,

pa ih svaku još jedanput, stavljajući već šaku na kvaku, ljubi u čelo. Svirači odlaze u

jednom, a klinke, sa svojim lutkama, kakve smo mlađa sestra i ja spominjale djedu

Fabijanu koji je u naše ime pisao pismo pravom Djeda Mrazu, ali nam on na njega

nikada nije odgovorio, u suprotnom smjeru ulice. Ne znam jesam li se probudila zbog

toga što sam u snu čula sestrin smijeh nakon što je ona, još uvijek u istoj priči, vidjela

da se jedna od njih, ona za nekoliko centimetara niţa, koju je otac prvu poljubio,

pokliznula na ledenu stazu koju smo nas troje večer prije isklizali, pa potom pala i

razbila bebinu, ali i svoju glavu. Ili se sestra stvarno smijala, a ja stvarno, s njom i

bratom, buljila kroz zaleđen prozor, svakih nekoliko minuta hučući u staklo samo da bi

nam slika barem malko postala jasnijom. Za razliku od te priče, u čije podrijetlo nisam

bila sigurna ni puno godina ranije, jednoj drugoj, stavljanjem ruke na knjigu, mogu

svoju postelju i svoj san proglasiti mjestom njezina rođenja.

Ne sjećam se točno godine u kojoj sam ga odsanjala. Bilo je to negdje krajem

šezdesetih, i bilo je ljeto. Znam da sam se u njemu pojavila na livadi ispred kuće u

kojoj sam odrastala i u istoj starosnoj dobi u kojoj sam tada i bila. Na sebi sam imala

haljinu kakvu sam vidjela na fotografiji što ju je jedna naša susjeda dobila iz Kanade i

na kojoj se usiljeno smiješila njezina nećakinja. Djevojčica mojih godina rukama je

odmakla haljinu od svoga tijela i podigla je, uz lagano savijanje lijevog koljena, do

visine struka, da bi njena teta i tetino veliko susjedstvo što bolje mogli vidjeti brojne

volane, sašivene od kričavo ţute čipke, kakve na našoj televiziji u to vrijeme nisu imale

ni prave pravcate spikerice. Mjesecima sam, čim bih legla u krevet, zamišljala sebe

odjevenu u haljinu istoga kroja, uvijek u nekoj drugoj, ali nikada u ţutoj boji, kako

nedjeljom idem na pjevanu misu i to onim glavnim ulicama, a ne uobičajenom rutom

zvanom preko bašča. Preko bašča značilo je preko luka, paradajza, graha i kupusa,

paprike, jagoda i maka i mnogih drugih uredno okopanih i, voćem i povrćem posađenih

gredica, koje su stanovnici radničke kolonije briţno obrađivali i kroz koje smo mi klinci

s druma gazili samo da bismo skratili put do crkve i dobili na vremenu. Tako nam je

prije mise ostajalo nekoliko minuta za jednu partiju klikera iza svećenikova doma,

odakle nas vjernici, koji su u tom trenutku ulazili na glavna vrata, nisu mogli vidjeti. A

u snu, u istoj takvoj kanadskoj haljini i obuvena, u ni manje ni više nego zlatne cipelice,

našla sam se na livadi, koju sam inače vidjela sa svog prozora, u središtu nogometne

akcije. Uspijevala sam se, unatoč silnim volanima, itekako dobro nositi s nogometnim

trikovima dječaka iz komšiluka, koji nisu ni primijetili moju haljinu jer im ljeti ništa

drugo, osim klikera i nogometne lopte i nije moglo pasti na pamet.

Voljela sam ujutro, uz ruski čaj s limunom, kakav i ovih godina svakodnevno pijem,

prepričavati teti svoje snove. Ona je u to vrijeme pila kavu i, samo da ne bi gubila

vrijeme, štrikala. Ja bih po tome je li ostavila pletivo ili je još ubrzala nametanje i

skidanje očica s igala mogla zaključiti koliko je moja priča zanimljiva i vjeruje li ona

uopće u to što joj ja izgovaram svojim rečenicama kojima su, prema njezinu sudu ,

redovito nedostajale točke i zarezi. Pretpostavljam da joj taj modno-sportski san

nisam spominjala. Znala sam da se teti nije svidjela haljina s fotografije, ne zbog boje,

jer je teta voljela ţutu, nego zbog kroja za koji je ona mislila da ne odgovara

djevojčici mojih godina, a i nisam ţeljela da me ponovno podsjeti da sam ja jedina

curica na svijetu koja zna što je korner, jedanaesterac i faul, ali zato još uvijek nema

pojma zašto se haljina prije šivanja mora sheftati, zašto se pasica mora štrikati iglama

manjeg broja i kako se vade krojevi iz njemačke Burde. Ali ja nisam vidjela ništa loše u

tome što mogu, bez puno muke, i onda kad sudi naš susjed kojeg su pozivali čak i na

prosuđivanje seoskih nogometnih turnira na kojima je pobjednička ekipa nagrađivana s

reš pečenim prasetom i gajbom hladnog piva, uhodanim trikom preuzeti loptu i,

driblajući, dovesti je do protivničkoga gola. Ipak, san u čijem je središnjem dijelu bila

jedna takva akcija sa zaključnim ispucavanjem u zlatnim cipelicama, popraćenim

talasanjem, čini mi se, roskaste čipke, ja sam uskoro zaboravila.

Prisjetila sam ga se tek mnogo godina kasnije. Kao gošću jedne uţivo radijske

emisije, na temu odnosa jačeg i slabijeg spola, silno su me ţivcirale obje zaraćene

strane. Prema voditeljičinoj zamisli, muškarci su sjedili nasuprot ţenama i svi su se

promatrali s toliko mrţnje s koliko se mi nogometaški protivnici, zbrojimo li sve godine

provedene na mederovačkoj tratini, nikada nismo pogledali. Ja nisam, naime, imala baš

ništa protiv mladog gospodina koji je, odjeven u lijepo ispleten dţemp er s kojeg bi

moja teta, da je kojim slučajem bila u istom studiju odmah skinula mustru, sjedio meni

prekoputa. Ĉak mi se u jednom trenutku, kad je jedna od govornica spomenula da ona

ne pada na jeftine kavalirske štoseve neusporedivo nesposobnijeg spola, učinilo kako

se je uopće ne bih bunila da me taj, s čijim sam se koljenima mogla dodirnuti ispod

uskoga stola, poslije odjave špice pozove na piće, upita me podnosim li dobro danima

prenisku temperaturu i šteti li ona koţi moga lica, pa mi potom pomogne skinuti kaput,

odmakne stolicu od stola kako bih lakše sjela, te na odlasku plati cijeli ceh. Svaki

prilog mojoj diskusiji, i onaj u kojem sam im priznala da me ne privlače muškarci koji

na radnom mjestu izmjenjuju kuhinjske recepte i ţure kući da ih što prije isprobaju, i

onaj kroz koji su se mogle uvjeriti da, kad je knjiţevnost u pitanju, ne vjerujem ni za

nijansu više ţenskom nego muškom govoru, moje kolegice po spolu tumačile su kao

namjerno miniranje naše zajedničke stvari. A nakon što mi se naglo, dok je neka od

slušateljica bila na liniji, u sjećanje vratio onaj moj san i nakon što sam ga, bez imalo

razmišljanja, prepričala, analiza odnosa naprosto se uţarila. Muškim likovima, čak i

onom prekoputa, za kojeg sam bila sigurna da je, prema građi svoga tijela, mogao

postati odlično desno krilo, nije nikako bilo jasno kako su me dečki s mederovačkoga

druma uopće primili, makar je to bilo i prije dvadeset godina, u svoj nogometni sastav,

a ţene su u mojim cipelama, kakve se mogu vidjeti samo u bajkama i u snovima,

prepoznale buduću Pepeljugu. Nisam im, ali to mi danas nije ni ţao, uspjela ponoviti

kako sam im prepričala samo jedan običan san iz kojeg bi bilo neozbiljno donositi

ozbiljne zaključke o temi do koje svi oni drţe puno više od mene same. Moţda sam

trebala biti ponosna što je još jednim osvrtom na tu ţ ivotnu situaciju u kojoj su se

spojili izrazito muški i izrazito ţenski kvalifikativi u jednoj pojavnoj strukturi

(vjerojatno se pod tim terminom mislilo na mene) cijela emisija, čije se predviđeno

trajanje od jednoga sata u hodu produţilo na dva i pol, zaključena. Međutim, osjećala

sam se pomalo glupo zbog još nekoliko sati uzaludno izgubljenoga vremena, o kojemu

sam i inače vodila sve manje računa, pa čak i pomalo nesretno kad sam, hodajući prema

svom stanu koji se u vrijeme moga izbivanja ohladio, osjetila kako me hladnoća štipa po

licu i kako me ispucale usnice peku na vjetru. Boljele su i lagano krvarile onako kao i

onda u djetinjstvu, kad bih se mokra, poslije nekoliko slikanja, ostavljenih u snijegu

protiv moje volje, vraćala kući i oblizivala ih, a u kuhinji bi me na štednjaku čekao

kupus i grah, jelo koje je moj tetak zimi najviše volio. Premda sam voljela sve što i on,

odnos prema tom čudnom spoju dviju vrsta povrća, od kojih ja nisam voljela ni jednu i

koje sam s uţitkom pronalazila i gazila u kolonijinim baščama, bilo je ono jedino po

čemu smo se razlikovali. Iza svake kašike morala sam, jer me kiselina neizdrţivo pekla,

vlaţiti usnice, a one su svakim trenutkom postajale sve crvenije, sve ispucanije i, što je

najvaţnije, sve bolnije.

Emisijski sugovornici, koji su u studio ušli kao ţestoki protivnici i za koje sam bila

sigurna da će se poslije izlaska iz dobro dihtovane prostorije i fizički obračunati,

vjerojatno su u restoranu, prema kojem su se zajednički uputili u meni neshvatljivom

prijateljskom raspoloţenju, naručili nešto puno finije, puno lakše i puno blaţe, nešto

što ne nagriza površinu usana i od čega one ne peku tako jako i tako dugo. Ako i nisam

bila najsretnija što sam radijsku postaju napustila kao najcitiranija osoba, ipak sam se

osjećala nekako dobro, čak i onda kad sam u stanu samoj sebi, prekinuvši čitanje

knjige, priznala da me je malo pogodilo kad je desno krilo uhvatilo voditeljičinu bundu,

a ne moj kaput i kad je njoj, a ne meni, ponudilo svoju sigurnu figuru kao stup za koji

se voditeljica moţe pridrţati ako joj se zaleđeno tlo, u hodu prema otmjenoj

zalogajnici Rendez-vous, počne gubiti pod nogama. Prišla sam hladnoćom zamagljenom

prozoru i zločesto poţeljela da šefica emisije naiđe na jednu dobro isklizanu stazu,

pokrivenu slojem novog snijega, na onakvu kakva je bila u priči za koju ponovno nisam

bila sigurna je li došla iz zbilje ili samo iz još jednog od onih mojih brojnih upamćenih

snova. I da se na nju ispruţi skupa sa svojim lutkom, u istoj pojavnoj strukturi, na onaj

isti način na koji je to učinila cigančica grleći talijansku bebu koju bi joj, da se ipak

nije radilo o snu, kupio, u to sam nekako uvjerena, moj otac.

Prepoznavši u sebi školski primjer ljubomore, ugrizla sam se za usnicu na onom

raspucanom dijelu i vratila romanu, koji nije bio na popisu lektire ni u jednoj zemlji na

svijetu i za koji bih, da sam kojim slučajem postala knjiţevni kritičar, znala da je

zanimljiv zbog toga što je napisan, kako su to govorili oni čije sam osvrte čitala po

novinama, u dominantnom autobiografskom trendu, koji na pojedinim mjestima svjesno

briše granicu između zbilje i fikcije. Bez te profesionalne opremljenosti bila sam

spremna samo za najobičnije uţivanje u priči u kojoj sam se, premda su mi se prsti

grčili od hladnoće i premda je knjigu napisao muškarac, na mnogim mjesti ma

prepoznala. Štoviše, ona je donekle davala smisao ne samo mojoj potrebi za sve ranijim

odlaskom na spavanje, nego i mojim, sve čudnijim, snovima. U njima se, premda često

pod drugim imenom, i dalje pojavljujem samo kao glavni, i to, da ne bi bilo zabune,

posve prosječan ţenski lik. Moţda mi je upravo zbog toga i bilo donekle ţao što moje

sugovornice nisu razumjele da sam ja jako sretna što one noći u dječjem krevetu,

zaronjena lica, nisam sebe sanjala kao dječaka. Onog koji, u ogromnim zlatnim

cipelama i u ruţičastim volanima, preskače, u ritmu popularnog šlagera, preko

rastegnute gume, ukradene iz majčine kutije za šivaći pribor u kojoj je majka, uz

ostale sitnice, drţala i konce kojima je zimi, očekujući muţevljev povratak kući , vezla

vitičaste monograme na dječakovu posteljinu i nerijetko ustajala kako bi provjerila je

li ponovno usnuo s nogama uvučenim u kvadratičasti otvor jorganske navlake i glavom

stavljenom duboko pod pernati jastuk.

ŠUŠKAVAC

Negdje potkraj sedamdesetih u jednom sam milanskom iz logu muške konfekcije

zapazila tamnoplavi šuškavac. Bio je leţerno pričvršćen na staklenu površinu, na njemu

nije bilo naljepnice s cijenom, što sam odmah primijetila opsjednuta računanjem koliko

si čega moja tamošnja familija moţe kupiti za jednu mjesečnu plaću. Ispod njega je

pisalo nekoliko meni, koja sam tek počela učiti talijanski, nerazumljivih riječi. Moja

talijanska sestrična, koju jedinu od svih ostalih kćeri mojih tetaka i stričeva (ujakove

kćeri još uvijek ne poznajem) nisam zvala imenom, jer se i po svemu drugome

razlikovala od nas ostalih s druge strane granice, začudila se što zastajem baš pred

tim, inače za njihove modne kriterije poprilično neuglednim dućanom, i to samo

nekoliko sekundi nakon što me obavijestila da se trgovine ţenskih cipela zatvaraju za

petnaest minuta, a još nismo stigle do one, za mene najvaţnije, u kojoj se mogu pronaći

modeli rađeni po kalupima koji čine stopala puno ţenstvenijima nego što ona u stvari

jesu. Saţaljivo me pogledavala u noge sugerirajući izrazom svoga lica da me poţuruje

zbog mene same, a ne zbog nje osobno koja si, ruku na srce, cipele uspijeva pronaći i u

najobičnijoj trgovini dječje obuće. A kad sam je, ne mičući se s mjesta, upitala moţe li

mi reći od kada, od koje svoje godine, pamti odjevne predmete, one što ih je sama

nosila, ili koje je viđala na drugima, čudno me pogledala, zasigurno prvo pomislivši da

sam, po tko zna koji put, upotrijebila pogrešnu riječ (sporazumijevanje na jeziku

njezine domovine bilo je uvjet koji mi je, za moje dobro, postavljala prije svakoga

odlaska u grad). Ĉim sam isto pitanje ponovila na jeziku kojim je ona morala govoriti sa

svojom majkom, sestrom moga oca, talijanska se sestrična, inače profesorica

sociologije na sveučilištu u Trentu, zabrinula nad sustavom vrijednosti izgrađenim kod

brucošice humanističkoga fakulteta u susjednoj komunističkoj zemlji.

Vjerojatno je ona od mene, polaznice prve godine knjiţevnosti, očekivala da ću

makar zastati pred najvećom knjiţarom, da ću je eventualno upitati koju je prvu knjigu

pročitala, ili barem to, kad me već ne moţe nagovoriti da se pomaknem od tog ruţnog

izloga s još ruţnijim ogrtačem protiv kiše i vjetra, kako se zvao junak klasičnog

talijanskog romana koji je pri samom kraju svoje ljubavne priče odlučio obući

tamnoplavi šuškavac, taj odjevni predmet, gledano sa njezina sociološkoga gledišta,

dostupan svim slojevima stanovništva, neovisno o tome u kojem društvenom poretku to

stanovništvo danas ţivi i djeluje. No, ja sam, vidjevši šuškavac, talijanskoj sestrični

postavila samo jedno od onih mojih uobičajenih pitanja, ali s tom razlikom što sam ga

taj put, kao nikada do tada, postavila nekome drugome, a ne sebi samoj. Vjerovala sam

da će osoba koja je čitavoj mojoj obiteljskoj generacijskoj grani bila nametana kao

uzor skromnosti, moralnosti, ljepote, odgovornosti i pameti, ne samo odmah biti

spremna izgovoriti jednu imenicu od velikog broja njih koje dolaze iz prostora

odijevanja, nego se i malo više zainteresirati za nekoga tko uopće takva pitanja

postavlja. Jer, djevojke mojih godina, po pitanjima rednoga broja jedan, tako je

barem kod nas bilo, zanimale su se drugim, puno ozbiljnijim temama.

Običavale smo razgovarati, na zajedničkim ţenskim druţenjima koja smo kao

gimnazijalke najčešće organizirale dan uoči pisanja školske zadaće iz matematike, s

kim su se prvi put zaozbiljski poljubile, tko im je prvi put i kada otkopčao grudnjak, s

kim su prvi put spavale. One iskrenije, ili samo hrabrije, znale su još dublje ući u

problematiku pa su opisivale i kako im je prvi put bilo, a jedna nam je čak, mislim da je

to bilo na pripremama za maturu, priznala s kojim je tipom prvi put prevarila svog

stalnog, inače prvog dečka u ţivotu. Mene su takvih pitanja pošteđivale; ili sam im bila

dosadna zbog svoje dugogodišnje veze s njima nezanimljivim mladićem, ili su se bojale

da ću se ja, koju su i pozivale samo zbog toga da me u ispovjednim stankama mogu

nešto upitati o izračunavanju površina krugova i kvadrata, naljutiti i otići ne

odgovorivši na matematičke zagonetke. A moţda su, čitajući moje grimase za vrijeme

vlastitih nastupa, zaključile da bi to pitanje za mene bilo teţe od svih algebarskih i

geometrijskih formula i da im i ne bih mogla reći ništa zvučnije osim toga da se cijelo

moje iskustvo u tim, istina pristojnim, godinama moţe okupiti oko nekoliko, ne baš

oskarovskih, filmskih poljubaca.

Premda su me poštedjele pitanja vezanih uz moje ljubavne prvijence, ja bih, unatoč

tome, kući odlazila ljuta na one koji će ponovno htjeti znati gdje sam do tada bila, je li

istina da cure iz moga razreda ne znaju same učiti, kod koga sam izguţvala novi šos,

sašiven od iznošene tetine suknje pravog engleskog štofa, jesam li nešto jela u tuđoj

kući u kojoj se suđe pere tko zna kako, a sigurno da jesam kad ne mogu večerati s

njima koji su, očekujući mene, već naveliko pregladnjeli, pa im sada specijalitet, rađen

po receptu iz najnovije Burde, neće dovoljno prijati. Znajući unaprijed kako je svaki

pokušaj izvačenja bez iscrpnih odgovora unaprijed osuđen na neuspjeh, obećavala sam

nagraditi samu sebe za izdrţljivost i to tako što ću čim sutra ujutro uđem u autobus

za Našice, jasno, ako preţivim unakrsna obiteljska ispitivanja, zamoliti onog svog

stalnog, finog građanskog dečka, studenta građevine, da si pronađe drugu djevojku

koju će do crkvenog vjenčanja briţno voditi za ruku i pritom uvjeravati u sve ljepote

poslijepodnevne slavonske šetnje, posebice one u trenutku zalaska sunca nad Papukom,

i koja će mu, za razliku od mene, povjerovati kako je za mladu djevojku i njen prirodan

izgled najvaţniji dug, uredan i kvalitetan san, a on se, svi to znaju, moţe osvariti jedino

neometanim spavanjem. Danas moram priznati, premda pomalo nevoljko, da sam

zahvalna uspješnom građevinskom poduzetniku u provinciji što me uspijevao pune

četiri godine, uvijek iznova i u samo nekoliko minuta, koliko je trajala voţnja od

Đurđenovca do moje gimnazije, uvjeravati kako je za ţenu i muškarca puno bitniji

dubinski odnos koji su izgradili, nego onaj koji se temelji na fizičkoj privlačnosti i o

kakvom vjerojatno govore moje glupe prijateljice koje sve odreda, za razliku od mene

koja sam još uvijek djevojčica, izgledaju kao ţene koje su rodile najmanje dvoje djece.

Da nije bilo tako i da sam se s curama koje su meni bile prekrasne sa svim svojim

ţenskim kvalifikativima mogla uključiti u generacijski razgovor ravnopravnih, ja se

zasigurno ne bih građevinara sjetila kad god bih kasnije u zrcalu vidjela svoje lice,

čije bore brojem blago zaostaju za brojem mojih godina. I da sam tada mogla

predstavljati autoritet ne samo matematičkim nego i ţivotnim iskustvom, moja pitanja

na temu rednog broja jedan nikada ne bi nalikovala sljedećim: čije sam ruke prve

upamtila ili čijeg se lika prvog najjasnije sjećam. Među takvim prvijenačkim upitima

visoko je mjesto oduvijek zauzimao i onaj vezan uz odjevni predmet, postavljen prvi

put, kao i svi ostali, u jednoj od onih mučnih noći kakve su redovito pratile večeri

poslije matematičkih okupljanja. Ne vjerujem da je njihovo postavljanje bila moja

ontološka replika svima zrelijima od mene, ali vjerujem da sam njima popunjavala

prostore vlastite nemoći i da je otkrivena forma samokomunikacije bila jedino što sam

u tim trenucima, pa i onima koji će uslijediti i nakon što teško naučeni zakoni

matematičkih vjerojatnosti budu odavno zaboravljeni, mogla učiniti za sebe samu.

Pred milanskim izlogom bila sam sigurna da će mi netko b iti zahvalan što upravo

njemu, tj. njoj, prvi put povjeravam svoje ţenske nelagode koje itekako imaju puno

dodirnih točaka s kašnjenjem u prodavaonicu cipela rađenih po specijalnim kalupima.

Talijanska sestrična, gledajući moj pogled zakočen na šuškavcu, vjerojatno je mislila

da sam ja u tom trenutku zaslijepljena njihovom modom i vjerojatno je bila sigurna da

ću svakoga trenutka utrčati u prodavaonicu, upitati koliko šuškavac košta, a potom se

vratiti k njoj i ustvrditi da bismo si ga mogli priuštiti i mi koji dolazimo iz nešto

istočnijih krajeva, krajeva nenaviknutih na bljesak i šarenilo izloga, iz onih u kojima

ţive ljudi čak skromniji i od sestrične same. A baš od šuškavca, muškog, tamnoplavog,

onakvog kakav je bio taj u talijanskom izlogu, jedino moţda s malo većim gornjim

lijevim dţepom, počinje moje odjevno pamćenje. Znam tko je šuškavac imao na sebi i

kojom prigodom, znam koji je bio dan, koji mjesec i koja godina. Sjećam se, dakle, svih

nebitnih podataka, ali sam isto tako svjesna da iz iste priče nisam upamtila i lik muške

osobe koja je šuškavac nosila. Sada bih mogla napraviti sjećajuću montaţu, o kojoj su

mi govorili neki teoretičari knjiţevnosti, i opisati kakvo je lice moga tetka bilo tog

svibanjskog poslijepodneva, drugog dana Praznika rada godine 1962., ali to ne ţelim

učiniti, kao što nisam ţeljela ni lagati prijateljicama o svojim ljubavničkim iskustvima

premda sam o tome, moţda čak puno bolje od njih, mogla govoriti na temelju pročitane

neobavezne, proširene lektire. Tetkov ću lik početi pamtiti od dana kasnije, tek nakon

što mi s posla donese Kanditovu narančastu čokoladu na čijoj je lijevoj strani bila

nacrtana ţena u narodnoj nošnji neke od naših bratskih republika.

Tog drugog svibnja sišla sam iz šinobusa na đurđenovačkoj ţeljezničkoj postaji,

skupa sa svojom tetom, i s navršene tri godine. Moj doţivljaj prve voţnje vlakom i

sreću što sam upravo ja odabrana za odlazak u goste tamo gdje voda teče iz zidova, a

ne mora se po nju ići na dubok susjedov bunar, pokvario je tamnoplavi šuškavac. Teta

mi ga je pokazala dok je vlak još ulazio i ja sam odmah vidjela da je ozbiljan i nekako

previše strog. Ĉim me poslije nekoliko trenutaka podigao, proizveo je nekakav čudan

šum, sličan onome koji se javljao u djedovoj šumi rano ujutro poslije kiše, kad smo djed

i ja odlazili u berbu gljiva. A djed, onako pomalo savijen u svojoj mršavosti, pogađa

koja bi se to ţivotinjica mogla šuljati oko njegovih mladih hrastića i ja se smijem

glasno kad mi priznaje da sam to ustvari ja, a ne mala lisica na koju je prvo pomislio.

Ne sjećam se da me do tada itko tako lako doveo u visine kao što je to na kolodvoru

učinio šuškavac. Djed i nije mogao, jer se poslije operacije pluća nikada više nije

posvema oporavio. Mama je, koliko me pamćenje sluţi, u to vrijeme imala itekako

stabilne odnose sa svim rodama doletjelima iz juţnih krajeva na prostore Bosanske

Posavine. Baka je ujutro rano odlazila u polje i vraćala se kući previše umorna, a moj

otac nije ţivio s nama. Prodavao je cipele u Gradu, i kad bi vikendom došao svojima,

redovito je imao vaţnijih briga i puno pametnijeg posla. Istina je da sam se šuškavca

uplašila, ali ne smijem zatajiti da je isti čas iznudio moje veliko poštovanje, a čak se

moglo odmah govoriti i o povjerenju. Bio je dugačak, gotovo do zemlje, puno duţi od

smeđih čojanih kaputića moga djeda Fabijana. Imao je ušivene dţepove, a ne male

vreće nakeljene, kako je baka govorila, na prednjice. Ovratnik je bio pravi pravcati

muški i vidjelo se, sve u svemu, da je šuškavac sašio ozbiljan majstor, ne sigurno onakav

šarlatan kakvom je, samo jedanput, i nikada više, otišao mamin tata, moj drugi djed, da

mu napravi odijelo za odlazak sinu u Slavoniju, kojem je uspjelo nedaleko od Vinkovaca

sagraditi veliku plansku kuću, sličnu seoskoj čitaoni. Ne znam je li se djed Tadija

naljutio više na površnog krojača ili na svoju kćer, moju mamu, koja mu je pantole

skratila umjesto suzila, a djed joj je, dok je još bila djevojka, na ime miraza plaćao

šivački tečaj kod najčuvenije šnajderske firme u cijeloj drţavi .

Na šuškavcu su ipak najljepša bila dugmad. Sva odreda sjajna i ukrašena nekakvim

crnim listićima. Upravo onakva kakvu je baka dobivala u paketima iz Italije i prodavala

ih, uz sav pristigli špeceraj iz iste pošiljke, na gradačačkoj pijaci. Ukućani su tu

njezinu djelatnost morali tajiti pred djedom, na isti način na koji sam ja morala tajiti

pred tom istom preprodavačicom da njezin najmlađi sin, i meni najljepši od svih mojih

stričeva, stric Josip, krade sapune iz drvenog sobnog kovčega (vidjela sam to kroz

ključanicu) i odnosi ih komšinici Petri (u što sam se uvjerila slijedivši ga) koja ih onda

sakriva pred svojim dosta starijim čovjekom, što i nije bio nekakav poseban grijeh kad

se stari (što sam čula skrivajući se iza širokog stabla zezrelije) običavao oprati samo

pred Uskrs, ali ne i pred Boţić, jer mu je o Badnjaku redovito bilo prehladno. Šuškavac

je, ukratko, već na svojoj premijernoj predstavi savršeno odigrao ulogu ulaznice u moj

novi svijet, svijet koji je obećavao da s onim u čijem sam gledalištu do tada sjedila

neće imati previše zajedničkih tema. I stoga nije čudno da se često sjetim

kolodvorske rečenice što ju je moja teta izrekla svom muţu, s kojim je do mog dolaska

bila u braku tek dvije godine i od kojeg je nakon silaska iz vlaka primila poljubac u

desni obraz: To ti je, Milane, Iljkanova mala, preslaba je za svoje godine i Fabijan me

zamolio (svoga je oca zvala imenom) da je malo dotjeramo u red. Da, upravo je tako

rekla, dotjeramo u red.

Da je talijanska sestrična pred onim izlogom pokazala imalo više razumijevanja za

moja pitanja, ja bih njoj, pametnijoj i starijoj od sebe, moţda prvoj priznala i to kako

se brinem da sam bolesna jer niti jednu prvu sliku ne pamtim u cijelosti. Kao što ne

pamtim tetka s našeg prvog susreta na ţeljezničkoj postaji (pamtim samo njegov

šuškavac), tako ne pamtim kako je djed Fabijan izgledao kad sam ga prvi put vidjela.

Ĉim se to upitam, spomenuvši redni broj jedan, ja i sad vidim njegove ruke od lakta

naniţe, njegovu šaku koja je uspješno prikrivala da su se njome nekada obavljali vrlo

teški poslovi na cesti i ţute prste obojene duhanom na koje će upozoravati i liječnik u

Sarajevu nekoliko dana prije djedove smrti, u studenom, u godini u kojoj sam krenula u

školu i u kojoj je pala konačna odluka o Slavoniji kao prostoru mog budućeg stalnog, a

ne više privremenog boravka. Moj je Fabijan umirao od raka na plućima i nije mi uspio

pokazati je li razumio kad sam mu tog posljednjeg dana njegova ţivota objašnjavala da

ja već znam kako se pišu prva pisana slova abecede, ali da ipak više volim matematiku

koju ne moram učiti, a još više fiskulturu jer se tamo igramo graničara i moja ekipa

uvijek pobijedi. Iz te sam neprozračene bolničke sobe ponijela strah od duhana koji

se pojačava uvijek kad preda mnom cigaretu zapali netko do koga mi je stalo i za koga

mi se čini da bi iza sebe ostavio prazninu nalik onoj koju sam naslutila zatvoriši vrata

djedove bolesničke sobe i čuvši na hodniku, drţeći za lakat mladu medicinsku sestru

duge plave pletenice, bolan tetin jauk što je dopirao iz prostorije koju sam upravo

morala napustiti.

Ni prvi ţenski lik ne pamtim u njegovoj punini. Znam sigurno da to nije ni lik ţene

koja me rodila, ni lik moje bake, premda sam s njima dvjema ţivjela sve do ulaska u

četvrtu godinu, a potom još nekoliko godina, kako su one običavale reći, s prijekidima.

Lik je to moje tete. Pamtim poluprofil koji ne vidim posvema jasno, ali osjećam da je,

kao što su pričale bakine prijateljice na sijelima, nesvakidašnje lijep. Ali i sada, kad

zatvorim oči i pokušam oţivjeti njezino lice viđeno mojim očima prvi put, ja vidim samo

njezinu crnu bogatu pundţu, u polumraku sagnutu glavu koja, gotovo da čujem, nekome

nešto uporno pokušava objasniti. Sigurna sam da je u tom trenutku zapovijedala djedu

da mora prestati pušiti i istovremeno se protivila njegovim prijedlozima vezanim uz

pruţanje još jedne mogućnosti, davanje šanse još jednoj mojoj ponovljenoj adaptaciji u

uskom roditeljskom krugu. Teta je oduvijek govorila glasno, jasno i odlučno, kao

nekakav pravi šef kojem je dopušteno naredjivati brojnim radnicima u ogromnim

tvorničkim halama.

A moj je šuškavac, podmitivši me sa samo nekoliko čokolada, dobio svoje novo,

postojano ime - moj tetak. Ne znam koliko je tih istih slatkih stvari morao kupiti taj

moj tetak zaposlenima u svom uredu ( vjerojatno puno, ali ih je sigurno, kao jedan od

glavnih u poslovnici osječkoga Kandita, dobivao po niţim cijenama), kad su ga svi oni, a i

brojni drugi mještani, zvali šefe. Zvali su ga tako i u gostionici kod čika Vajde, kamo je

tetak odlazio svaku veče da bi, u fušu, napravio dnevni obračun poslovanja. Mnogima je

bio šef, i mojoj strogoj učiteljici koja se redu naučila u sirotištu, ostavši poslije rata

negdje na Kordunu bez oba roditelja, i našem treneru nogometnog kluba Sloga, koji se

poslije aktivnog treniranja toliko udebljao da je juniore podučavao sjedeći pod

suncobranom na kojem se reklamiralo tetkovo poduzeće, a i generalnom direktoru

drvnoga kombinata čiji je sin nastavio igrati šah i onda kad su njegovi roditelji mislili

da se u Zagrebu naveliko udubio u tajne medicinske znanosti. Šef nije bio samo mojoj

teti, koja ga je uvijek nakon dolaska od Vajde propitivala hoće li mu baš cijeli honorar

biti isplaćen u špricerima. Ja bih u tom trenutku gotovo uvijek završavala pisanje

domaće zadaće i mučnu situaciju tetkove šutnje prekidala njemu upućenom molbom da

mi, ako ima vremena, pročita sastav i prekontrolira ima li u njemu pravopisnih

pogrešaka. Pazila bih da mi pri dodavanju biljeţnice s koljena ne padne nekoliko rebara

čokolade s brojem jedan. Takve su bile najveće, i ja sam ih, pogotovo one s cijelim

lješnjacima, najviše voljela, puno više od onih običnih mliječnih u ţućkastom omotu, na

kojima se crvenim pisanim slovima isticao naziv proizvođača, i puno više od svih onih na

kojima su, na poleđini, stajali ostali brojevi, od dvojke do petice. Ĉokolada petica bila

je najmanja, teţila je samo pet deka, i nju sam morala, kao i sve ostale (najmanje sam

voljela okus broja četiri), jesti u većim količinama kako bih, izrezanim brojevnim

markicama, popunila nagradni album i preko tetkove tajnice već sutradan dobila

poklon-paket. Moji su prijatelji s nogometa na istu stvar morali čekati više od mjesec

dana, ali mi nisu smjeli zavidjeli na protekciji, budući da su znali da će, ako ne bude

pobune, sve četvorke koje do mene stignu, pogotovo one ljubičaste, u budućnosti

postati njihove. Bilo mi je ţao tetka kada mu je teta prigovarala zbog odlazaka na

dodatni posao, jer je onim svojim honorarima sigurno plaćao i velike količine mojih

slatkiša, zbog čega sam ubrzo, nakon one tetine svibanjske izjave o meni kao sitnoj

koju treba dotjerati u red, obujmom vlastitog tijela mogla svoju ostavljenu familiju

uvjeriti u sve blagodati mog novog slavonskog ţivota. Istovremeno sam razumjela i

tetkovu ljubav prema špricerima i uspoređivala je s mojom ljubavlju prema čokoladi s

brojem jedan.

Takvu sam se poredbu usudila napraviti čak i pred uglednim doktorom Langom,

jedne jeseni, na samom početku sedamdesetih, kad smo teta i ja, u sklopu projekta

obiteljskog liječenja od alkoholizma, polazile seminar u jednoj zagrebačkoj bolnici do

koje smo s kolodvora dolazile tramvajem broj šest. Tetak je već nakon prve sesije

ostavljen na liječenju, a nas smo dvije sljedeća tri mjeseca dolazile svakog četvrtka

ranim jutarnjim vlakom samo zbog toga da bi nam cijeli liječnički tim opisivao stanja u

kojima se moţe naći jedan ovisnik, o čemu smo mi obje, godinama bliske uč ilu, znale

barem toliko koliko su znali naši predavači. Šef bi nas, neovisno o izvanjskoj

temperaturi, dočekivao na klupi ispred odjela. Njegov bi mi se tamnoplavi, i pokraj

desetogodišnjeg staţa još uvijek dobro uščuvani šuškavac, svakim mojim posjetom

činio sve tamnjim, sve manje ozbiljnim i sve manje strogim. Vlasnik ga je ponio sa

sobom da bi se njime zaštitio od hladnim sljemenskih vjetrova, na čiju jačinu ravničari

nisu naviknuti. Od svih svojih starih karakteristika, uočenih u prvom našem susretu,

kad je šuškavac svojom pojavom zasjenio i osobu koja je njime bila odjenuta, on je na

bolničkoj klupi zadrţao samo jednu, za mene tada i za moj budući ţivot dragocjenu

osobinu: poštovanje koje je, i u trenucima svojih najvećih padova, neuspjeha i

društvenih osuda, mogao u meni pobuditi.

Nedavno sam ponovno posjetila Milano. Moj talijanski nije ništa bolji od onoga prije

dvadesetak godina i ne znam jesam li dobro razumjela tamnoputu prodavačicu koja mi

je rekla da je dućan prekoputa, s čijih polica mame najrazličitijii čokoladni proizvodi,

nekada bio jedino mjesto u cijeloj Italiji gdje su se mogli nabaviti odista neobični,

unikatnih dijelovi muške konfekcije izrađeni od starih, trajnih, ipak jeftinijih

materijala, što obični kupci najčešće nisu uspijevali prepoznavati. U isto vr ijeme dok

sam ja, omjeravajući rukama širinu vlastitog struka, skupljala snagu za neprelazak

ceste i neulazak u slatku trgovinu, moja je talijanska sestrična, u nekom kampu u

blizini nostalgičnog mjestašca Riva na jezeru Lago di Garda, brinula za novopristigle

izbjeglice iz Sjeverne Bosne, među kojima je bilo i nekoliko naših daljih rođaka.

Zasigurno je prevodila, između dvije tablete za olakšavanje teškoća klimaksa, puno

teţa pitanja od onoga moga kamo je nestao izlog u kojem sam nekada, krajem

sedamdesetih, vidjela, barem se meni tako čini, tamnoplavi šuškavac, nepopravljivo

sličan šuškavcu moga tetka. Onaj koji je bio dostupan svima, koji je istovremeno

skroman i otmjen, leţeran, strog i, a to i jest najvaţnije, otporan na najrazličitije

klimatske nedaće, posebno na one koje su izazvane naglim promjenama, promjenama

kao što su bile one, ako ih poslije tetkove smrti još netko uopće osim mene pamti,

primijećene na đurđenovačkoj ţeljezničkoj postaji u svibnju godine 1962 .

I čim osjetim, a s godinama osjećam sve češće, miris oluje što mi se pribliţava i čiji

smjer dolaska sve teţe uspijevam otkriti, ja potrčim u svoju radnu sobu, otvorim

drveni kovčeg što sam ga naslijedila od bake, iz kojeg u tim trenucima začujem

talijanski sapun, samo da provjerim je li tetkov tamnoplavi šuškavac na svom mjestu.

Njime ću se ogrnuti prvi put kad budem posvema sigurna da se pribliţava ona

najsnaţnija ciklona, ona koja prijeti rušenjem okoliša, i osjećat ću se dobro, kao što

sam se dobro osjećala kad me je moj tetak vodio za ruku, a gospodin nam Ignac, glavni

u našem Vatrogasnom društvu, sa svoga sluţbenoga balkona dovikivao: Kako je danas

šefova ljubimica? Imat ću tada hrabrosti da se prisjetim i metoda zahvaljujući kojima

je šef redovito uspijevao pronaći pred njim sakrivenu Badelovu bocu i moţda ću,

slijedivši njih, u posljednjem trenutku svoje ovisničke krize stići do čokolada. Među

njima, a zbog prestanka proizvodnje, najvjerojatnije više neću ugledati onu s brojem

jedan. No, unatoč tomu, jasno predosjećam da ću je jednoga dana ipak otkriti u

muškom dijelu garderobnog plakara vlastite spavaonice, pod lijepim, kvalitetnim i

briţljivo odrţavanim odijelima na kojima, svima odreda, stoji oznaka Boss, oznaka koja

sa šefovskom pozicijom moga tetka nema apsolutno nikakve bliţe veze. Potom ću je

čitavu, ne obazirući se na njezin davno istekao rok trajanja, progutati u samo nekoliko

sekundi. I dok budem očekivala kaznu u obliku bolnih ţelučanih grčeva, ja ću i tada

pokušati razmišljati kako bi izgledao moj današnji ţivot da se početkom svibnja 1962.

nisam našla u zagrljaju tamnoplavog šuškavca. Vjerujem da će se i osvetoljubivi grčevi

uplašiti već nakon samo nekoliko rasvijetljenih mogućnosti, te pobjeći od mene onima

koji nisu imali toliko sreće da sa samo tri godine osjete svoje tijelo podignuto u

neslućene visine.

DŢEMPER

Odmah poslije Boţića uselila sam u sobu Ljubice M., učenice drugog razreda

tekstilne škole. U molbi za smještaj u srednjoškolski đački dom, koju sam napisala na

tetkovoj crnoj Eriki, naglasila sam svoju veliku marljivost, polaţenje brojnih

izvannastavnih aktivnosti i sudjelovanje na mnogim općinskim natjecanjima, s kojih sam

se gotovo redovito vraćala s osvojenim prvim mjestom. Fotokopije svih pobjedničk ih

priznanja priloţila sam kao dokazni materijal, premda sam, ţelim li biti iskrena,

najponosnija bila, što jasno, nisam spomenula, na svoje drugo mjesto zauzeto na

natjecanju iz fizike odrţanom u Feričancima. Ne sjećam se imena djevojčice koja je

na njemu, za samo pola boda više od mene, pobijedila, ali dobro pamtim da je mršavi

plavokosi Boris, inače po mišljenju mnogih naš razredni ekspert za rješavanje

jednadţbi iz istog znanstvenog područja, a po mojoj prosudbi samo nesretni junak

ruskog romana o kakvom nam je govorila naša profesorica knjiţevnosti, bio čak tri

stepenice iza mene. Svoju budućnost, ali i budućnost šireg zavičaja s glavnim gradom u

naslovu ispisanim prebacivanjem pisaće trake na crveno, dovodila sam u pitanje, što je

svatko mogao pročitati iz ogromne količine sebeljubivih pridjeva, ako prosudbena

komisija hitno ne pronađe jedan krevet za mene, dolje potpisanu. Leţaj je mogao biti

bilo kakav, ali je soba morala biti, što sam i podcrtala, mirna i okrenuta prema jugu.

Vjerovala sam da ću, budem li kod učenja tijelo i nadalje, usprkos naglo promijenjenim

obiteljskim okolnostima, drţala u istom zemljopisnom smjeru kao što sam činila

godinama u sobi u kojoj sam odrastala, uspjeti i četvrti razred gimnazije, kao i sve

dotadašnje, završiti s najvišim prosjekom ocjena i potom upisati studij zbog kojeg mi

više nitko neće moći reći kako noću, upijajući priče sa stranica posuđenih romana,

besciljno trošim mladost i namjerno, točnije, u inat domaćici, koricama koje sam

ponovno zaboravila uviti u čisti papir, prljam uštirkanu šlinganu posteljinu.

Ako je ravnatelj doma i bio površan u čitanju rečenica koje su upućivale na moju

školsku uzornost, sigurna sam da nije mogao tako olako prijeći preko činjenica vezanih

uz moja visoka pionirska i omladinska odličja, među kojima jedino nije bilo onih s

radnih akcija, na koje me teta, oglušujući se na sve moje argumente za, uporno nije

ţeljela pustiti. Uspoređivala je moje prijateljice, koje su, za razliku od mene, imale

puno tolerantnije roditelje, s običnim partizankama svoje mladosti s kojima ona, čak ni

onda kad su poslije oslobođenja morali poći na dobrovoljni rad, nije htjela, unatoč

silnoj ţeđi kakva se moţe javiti samo u sparna ljetna podneva na pruzi pruţenoj kroz

ravnicu, piti vodu iz iste flaše. Nakon samo šest dana stajala sam sa svojim ţutim

plastičnim koferom pred drvenom kapijom doma u Radićevoj ulici. Buduća cimerica

uvela me u našu sobu. Prozor je odista gledao u juţna secesijska dvorišta u kojima su

bila pobacana polusuha boţićna drvca. Dva ţeljezna leţaja, jedan nasuprot drugom,

kakve sam viđala samo po siromašnim bolničkim odjelima na kojima su se liječili članovi

moje obitelji, bila su prekrivena trošnim ciglastim pokrivačima. Na jednom je stajao i

šareni jastučić spleten vjerojatno od ostataka najrazličitijih vunenih niti. Na sve moje

upite, kojima već tada nisam oskudijevala, a bili su vezani uz kućni red, kakvoću

ishrane, pedagogijsku i psihologijsku obrazovanost uposlenih i specifične navike

djevojaka s kojima ću ţivjeti pod istim krovom, cimerica je odgovarala krnjim

rečenicama, ako već za to nije uspjela pronaći jednosloţnu riječ. Jasno mi je davala do

znanja, a toliko sam i sama naučila o sociologiji ponašanja, da od našeg sustanarskog

prijateljstva, onakvog kakvo sam si ja zamišljala upoznavajući slične situacije kroz

omladinska štiva, neće biti ništa. Nekome, kao što je to slučaj sa mnom, odmah naplate

počinjeni grijeh, izrekla sam poluglasno već drugoga dana, zaţalivši za onim

pretjeranim, na mjestima čak i neistinitim, kako to uostalom i biva s većinom pisanih

dokumenata, kićenjem vlastite biografije. Toliko mira i tišine nije bilo potrebno čak ni

za ispunjenje mojih štreberskih ambicija. Sama sam sljedeće nedjelje upravo takvu

ocjenu izrekla u ispovjedaonici Kapucinske crkve i zbog veličine pokore, što me iskreno

začudilo, jer je svećenik bio mlad i građom sličan najzgodnijim momcima u mom

razredu, zakasnila na svoj prvi nedjeljni domski ručak, na kojem me dočekalo

mrzovoljno lice deţurne kuharice, jedno hladno pileće pohano krilo, nekoliko pečenih,

već lagano pozelenjelih krumpira i objašnjenje kako su štrudlu s jabukama, uspjelu kao

rijetko kad, dobili samo oni koji poštuju kućni red.

A moja je Ljubica uporno šutjela i još upornije plela. Plela je ujutro prije nastave,

potom prije ručka, u vrijeme poslijepodnevnog odmora koji je većina djevojaka

koristila za lakiranje noktiju i pranje kose novom trţišnom izmišljotinom nazvanom

kolor-šampon, plela je poslije učenja i navečer sve do gašenja svjetla, kad bi

odgajateljica naglo otvorila vrata, pogledala u krevet i ispod njega i vojničkom nam

disciplinom poţeljela lijep san. Ljubica je u grad izlazila, a pod izlascima se nisu

računali odlasci u školu, samo jedanput tjedno, i to redovito subotom dopodne. Poslije

gotovo nepuna tri mjeseca našeg zajedničkoga stanovanja, parajući strpljivo već

zgotovljen rukav muškog sivog dţempera, moja je cimerica sasvim nenadano prekinula

šutnju upitom Kada ti je rođendan? Neupućeni promatrač mogao je pomisliti kako

Ljubica, ne skidajući pogled s predmeta koji nestaje pod njezinim jednoličnim

pokretima, razgovara upravo s njim. Leţeći na leđima, s rukama pod glavom, u novim

hlačama od kuhanog trapera koje mi je stric Josip donio iz Grčke, shvatila sam da se

cimerica obraća meni i za to odmah našla moguće objašnjenje.

Pomislih kako sam joj potrebna za namatanje vunenih niti koje leţerno padaju na

pod, čine sve veću hrpu i prijete ozbiljnim zamrsivanjem. Pretpostavljajući da je ja,

uvijek zaokupljena školskim programima, nisam uopće čula, Ljubica je pomalo ljutito

podigla glavu, zabacila crvenkastim, visoko podignutim repom, okrenula se prema meni i

u vidu opomene izgovorila: Tebi govorim, ţenska glavo. Spremno sam izračunala točan

broj dana; do mog rođendana bilo je, naime, ostalo nešto manje od mjeseca, nakon

čega mi je spremno ponudila da mi za tu prigodu isplete dţemper. Nije zaboravila

napomenuti, poprativši riječi nekakvom čudnom grimasom, kako ona inače plete

isključivo muške stvari, ali da joj pletenje mog dţempera neće predstavljati problem

jer ja imam građu fizički jačeg spola, kakvu nema ni jedna prava ţena koju je ona, u

ovom dijelu svijeta, uspjela upoznati. Dţemper mi je nadasve bio potreban. Zbog toga

nisam ni pomislila da bi Ljubičin opis moga tijela mogla primiti kao neki oblik uvrede.

Ona mi je, uostalom, time i objasnila razloge one nepravedno propisane pokore na koju

pomislim i danas, kad god sretnem sada već prosijedog i lumbagom povijenoga

svećenika na ulici ispred njegove crkve i upitam se sliče li dečki iz mog gimnazijskog

razreda još uvijek na njega. Svojoj sam cimerici čak zatajila da sam i sama isplela puno

dţempera i da su svi oni, prema sudu moje brojne familije koja se u njih s ponosom

odijevala, bili solidno urađeni, neki čak i puno pristojnije od njenih, na kojima sam

nerijetko znala uočiti pogrešku, premda sam o tome ponizno šutjela. A bila sam i

prelijena da bih do vlastitog rođendana isplela još jedan. Uostalom, pletenje za samu

sebe nije me nikada pretjerano radovalo. Odmah sam stoga, zahvalivši na ponudi,

pomislila na boju kakvu ću odabrati. Zelenilo objednog priloga nije mi se one nedjelje u

kojoj sam zakasnila na ručak nimalo svidjelo, jer jednostavno nije bilo primjereno

predmetu na kojem sam ga vidjela, ali sam osjećala da protiv tog istog tona ne bih

imala ništa kad bi se našao odmah ispod mojih očiju, za koje su svi tada pogrešno

mislili, a misle tako još i danas, da su potpuno nalik očima moga oca; nekako nemirne, ali

istodobno s laganom smeđom smirenošću, kakvu nemaju baš svi putnički karakteri.

Ljubica je nastavila govoriti i dalje, i njezine su rečenice bivale sve sloţenije.

Obavijestila me da vunu moţemo kupiti u Zadruzi, u Mlinskoj ulici, priznala mi je da

ona tamo odlazi svake subote dopodne i da je to pravi dan jer je subotom rasprodaja,

da, istina, zna biti velika guţva, ali da se jako isplati... Spominjala je da to čini u

vrijeme dok mi ostale u velikoj čitaonici ispijamo kave i glupo vjerujemo da je baš

svako u socu viđeno pismo ujedno i sretna vijest. Htjela sam je, poslije veće stanke,

upitati za koga to plete tolike dţempere, trebaju li joj uzorci, jer ih moja teta

godinama čuva na istom mjestu i meni ih ne bi bilo teško za nju potraţiti, čini li sve

krojeve iz glave, ili koristi modne časopise, bole li ju ponekad oči, i farba li i ona svoju

kosu kolor-šamponima. Međutim, ona mi je svojim drţanjem, a već i bojom posljednjih

riječi, dala do znanja da je razgovor sa mnom zgotovila i da je zbog škrtosti obavijesti

koje o sebi daje drugima puno različitija od mene, u čije su razloge preseljenja u dom

bili upućeni svi osim debele kuharice koja mi je uporno, na radost nekih mojih

razrednih muških simpatija, smanjivala nedjeljne apetite.

Sljedeće smo subote pošle u Mlinsku. Ĉim smo ušle u prodavaonicu, skromnu Ljubicu

više nisam mogla prepoznati. S prodavačicama je razgovarala o novim pošiljkama

upravo pristiglim iz Italije, kupcima, među kojima su bile isključivo ţene, na kakve je

Ljubica vjerojatno mislila onda kad me uspoređivala s muškim dijelom njoj poznatog

svijeta, objašnjavala je zašto je moher nezahvalniji od buklea, iznosila je razloge zbog

kojih je najidealniji sastav za odrţavanje onaj u kojem je pola vuna-pola sintetika.

Jedna joj je donijela ispletene dijelove dţempera i traţila savjet kako da ih najbolje

spoji a da se pri tome ne vide šavovi, drugu je zanimalo koliko očica mora nametnuti za

rukav veste, treću pak kako se za šal-kapu naštrikani šal proširuje u kapu, četvrta nije

znala treba li haljinu plesti iz jednog ili dva dijela. Ljubica je, uţivljena u svoju

učiteljsku ulogu, spremno odgovarala na pitanja, ali je i bez imalo suzdrţavanja

ukazivala na, po njenom sudu, nedopustive pogreške, među kojima je bilo i onakvih

kakve je znala i sama načiniti, a na koje joj nikada nisam ţeljela pokazati svojim

cimerskim prstom. Prigovarala je i odabiru broja igala, debljini niti, odnosu boje i

mustre, iglama izvlačila ispuštene očice i izgovarala čitave male pletačke traktate.

Nekoliko njezinih rečenica pamtim još i danas. Pamtim ih kao najbolje naučenu

osnovnoškolsku recitaciju ili čak kao definiciju grčke tragedije uporno ponavljanu na

seminaru iz teorije knjiţevnosti. Moţda zbog toga što ih je Ljubica samo toga dana

ponovila desetak puta, recitativnim stilom, praveći stanke uvijek na istom mjestu i po

strogim pravilima najboljeg govorništva, ne mijenjajući izraz svoga lica ni onda kad je

pred njom bila debeljuškasta starija gospođa pristigla s ranojutarnje sivo-plave

ondulacije, ali ni onda kad je njezin govor bio upućen suhonjavoj visokoj djevojci po

čijoj se odjeći moglo zaključiti da je u Zadrugu na konzultacije s mojom cimericom

Ljubicom došla iz nekog susjednog sela kroz čiju glavnu ulicu još nije prošao asfalt.

Niskim osobama ne pristaje dţemper ispleten samo pravo, bilo bi puno bolje da ste

pleli pravo-krivo, a svaki peti red krivo, jer ti štapići izduţuju. Punašnima pak najbolje

je samo krivo, bez uzorka, moţe jedna lagana pletenica, ali sasvim uska lijevo.

Mršavima sam sklona plesti riţu ili kocke. Dakle, deset očica pravo, jedna očica krivo i

poslije desetoga reda sve krivo. Ušiveni rukavi su za uske, a rantglan za široka ramena.

Raznobojne slikarije što ih neke moderne pletačice upleću u posljednje vrijeme

bacanje je novaca, a bome i uništavanje ţivaca. Time pletenje gubi svoju osnovnu i

najbitniju svrhu.

Svoj sam dţemper već vidjela; bukle, pravo-krivo, svaki peti red samo očice krivo.

Ljubica je, na moj nagovor, pristala na svijetlozelenu, ali je uz nju kupila i jedno klupko

crvene, jedno tamno zelene i jedno smeđe boje. Poradovala sam se da će mi, unatoč

protivljenju izrečenom u svom govoru, ipak ubaciti nekakvu malenu slikariju, makar

samo na prednjici, romboidnu, sličnu onoj kakvu imaju tek pristigli, inače stranjski

dţemperi u novootvorenoj trgovini u Ruţinoj ulici. Odakle su oni bili uvezeni, nikada

nisam uspjela saznati, jer je roba uskoro, zbog poslovođinog neposjedovanja pravih

papira, zaplijenjena, a markice s unutrašnjih strana leđa otkinute, o čemu je mogao

posvjedočiti i dţemper jednog mog poznanika, sina uglednog općinskog trţnog

inspektora koji je za svoje zasluge u otkrivanju kriminala dobio i nekoliko drţavnih

priznanja. Oko vrata ću ti staviti crvenu kragnu, dobro će pristajati uz tvoju

bljedoliku facu, pasica će biti smeđa da te malko suzi dolje, a mandţetne zelene da ti

produţe te tvoje kratke ruke.

Tim je riječima Ljubica predstavila svoj budući unikatni rad. Grubljeg modnog

objašnjenja, priznajem, nisam do tada čula. Sve me pomalo podsjećalo na opisivačke

zalete moga oca kad mu je moja majka jedne godine, ne sjećam se je li baš za tu

prigodu odabrala Badnjak, priznala da bi joj bilo puno bolje da je poslušala svoga oca i

udala se za onog zelenookog mladića koji je ostao sretno ţivjeti u njihovu selu.

Razljućeni muţ tada je spominjao ţenine kratke ruke, i iste takve noge, male grudi i

predug vrat kakav imaju svi u njezinoj familiji. Neke je dijelove tijela ipak uspio

preskočiti i ja sam poslije uvjeravala rasplakanu mamu, tako mi je ona o mojim

postupcima svjedočila tridesetak godina kasnije, da mu se ono što je na njoj zaboravio

spomenuti sigurno jako sviđa, ali on to ne ţeli priznati, kao što djed nikada ne ţeli

priznati baki da je njezina pita zeljanica puno bolja od one koju ponekad na sijelo

donese udovica Jela.

Na korzu sam u to rano proljeće počela prepoznavati Ljubičine dţempere; sive,

zelene, bordo, tamnoplave. Nosili su ih najčešće učenici njezine škole i točno po

njezinim zakonima: oni deblji samo krivo, a mršavi riţu. Za razliku od svih prethodnih,

izrada moga dţempera slabo je napredovala. Bilo mi je jasno da je bukle napornije

plesti, da se nit na igli često moţe učiniti kao nova očica, ali se ipak nisam mogla

oduprijeti osjećaju kako joj do izrade dara nije stalo toliko koliko se meni u prvi mah

činilo. Rođendan se bliţio, moje je nestrpljenje raslo, a pletivo iz kojeg se sporo rađao

zamišljeni predmet sve je češće leţalo na radijatoru. Desetak dana do dana d budući

dţemper imao je samo leđa, za mene suviše velika, prava nogometaška. To da sam

nekada provodila puno sati uţivajući s dečkima baš u igranju nogometa predstavljalo je

još tada, barem sam ja u to bila uvjerena, moju strogo čuvanu tajnu. Vjerovala sam da

Ljubica za nju nije saznala, te stoga izrađenu veličinu nisam primila kao novu

usmjerenu podvalu. Dţemper je trebao biti njezin poklon meni i bio je to dovoljno jak

razlog zbog kojeg bi svako moje poţurivanje bilo nepristojno.

Sve je završavalo na tihom gunđanju kojem sam se prepuštala samo onda kad sam

ostajala sama u sobi. Ljubica je skratila svoje subotnje izbivanje i u dom se vraćala

već oko jedanaest sati i samo s jednim klupkom vune, uvijek druge boje. Subotnjim je

izlascima, međutim, dodala i obavezno odlaţenje u gradsku knjiţnicu ponedjeljkom i

petkom poslijepodne. Na zaprepaštenje mene, njezine cimerice, ali i na čuđenje naših

odgajateljica koje su imale uvid čak i u naše članske knjiţice, ona je redovito

posuđivala isti tip romana, ljubavnih s povijesnom podlogom. Znala sam i tada da

Valentinu iz roda Frankopana, Pavlu Gregorijancu, Ivanu Pravdiću, Stjepku Kalničkom i

Mirku Draţiću nisu baš dţemperi bili neizostavnim dijelom njihove junačke garderobe.

Stoga mi je njezino zamjenjivanje stvarnog pletenja s onim pripovjedačkim i najčešće,

čak i onda kad su prava imena uvedena u priču, izmišljenim, iz dana u dan bilo sve

nerazumljivije. Štoviše, jer je moj dţemper bio u pitanju, moglo se reći, i moralno

neprihvatljivije.

I ubrzo, jedne obične večeri, gotovo sam zanijemila kad sam, vrativši se iz

prizemne učionice negdje oko 22 sata, našla našu sobu praznu. Moje noćno ostajanje u

namjenskoj prostoriji i prekomjerno trošenje svjetla odobrio je sam ravnatelj doma,

koji je bio upućen u moje intenzivne pripreme za veliko matematičko proljetno

natjecanje slavonskih maturanata. U to je vrijeme Ljubica redovito leţala u svom

krevetu, nekoliko dana ranije, sjedeći prekriţenih nogu i naslonjena na zid, sa

štrikaćim iglama u rukama, a ovih posljednjih, u leţećem poloţaju, sa šarenim

jastučićem pod glavom i s knjigom pred sobom. Priupitati nekoga je li ju moţda vidio

bilo je preopasno, jer su se domska vrata radnim danom zaključavala u 21 sat, a samo

subotom i nedjeljom sat kasnije. Poslije zaključavanja odgajateljica je znala još

jedanput obići sobe. Pretpostavljala sam da se Ljubica iz sobe iskrala nekoliko minuta

prije moga ulaska. Spustila sam se u spavaćici u podrumske prostorije, bojala sam se

što ću odgovoriti ako me zaustavi deţurna i upita kamo idem bez kućnog ogrtača, kad

nas kroz prozor mogu vidjeti znatiţeljni prolaznici.

Prošla sam neopaţena, barem što se unutrašnjih likova tiče, i u svojoj detektivskoj

akciji otkrila da je prozorčić kroz koji smo se subotom tajno, nazivajući ga nuţnim

prozorom u svijet, izvlačile na plesnjake, što je svaki put iznova izazivalo Ljubičino

zgraţanje, tek lagano privučen. Cimerica je, dakle, bila negdje izvan zgrade. Ponovilo

se to i sljedeće večeri. Ja sam, nakon njezina povratka oko ponoći, samo snaţnije

zatvarala oči i glavu gurala dublje u sintetički jastuk na koji sam prije spavanja

istresala nekoliko kapi nekakvog svijetloplavog osvjeţivača samo da bih donekle

ublaţila miris plijesni koji je noću preplavljivao našu juţnu sobicu. Njezini bijegovi

prolazili su neopaţeno, jer u ponašanje sitne, skromne i vrijedne učenice tekstilne

škole nitko nije mogao posumnjati. A ja sam šutjela, onako kako je Ljubica šutjela u

našim prvim zajedničkim tjednima. Samo je moj razlog bio puno konkretniji i mogao se

pokriti jednom riječju, riječju dţemper.

Uostalom, do mog je rođendana bilo preostalo još punih tjedan dana i po pravilima

Ljubičina ranijeg poslovanja on je mogao, ako Ljubica tako odluči, do povijesnoga

napada na Beograd, ili do oslobođenja grada Sarajeva one 1945., b iti ispleten, spojen,

pa čak i opheklan. Treće sam večeri ipak odlučila krenuti za njom. Skupila sam se u

tami i vlazi jedne od naših zajedničkih kupaonica i čim je Ljubica izašla kroz prozor,

pošla sam i ja. Slijedila sam je do njezina cilja. Bio je to izlog novootvorene

prodavaonice odjevnih predmeta, s posebnom ponudom inozemnih, pravih runskih

vunenih dţempera. Ljubica je na mali blokić, koji sam joj poklonila za 8. mart,

precrtavala uzorak šarenog dţempera na romboide, u puno različitih boja, među kojima

su prevladavale nijanse bordo i tamnozelene, upravo onakve kakve je Ljubica, klupko po

klupko, donosila subotom iz Zadruge. Odmicala se od izloga, iznova mu se primicala,

odabirala različite kutove svoga gledanja, prstima prolazila po staklu, zastajala i

brojala, pa sve to onda zapisivala. Ukratko, ponašala se kao ţena koja je konačno

uspjela vidjeti original reprodukcije što ju je nekada davno krišom izrezala iz skromne

likovne monografije, nalijepila na zid vlastite djevojačke sobe u kojoj je, u istim

tonovima, odsanjala svoj prvi mladenački ljubavni san i kojoj se poslije vraćala kad god

bi se pred njenim očima pojavila neka nova nada.

Poslije toga moja cimerica više nije izlazila. Nikada nisam saznala je li me moţda

vidjela kako je slijedim. Nisam saznala ni tko je bio taj koji joj je rekao da sam ljetne

praznike, sve do polaska u gimnaziju, provodila na mederovačkom pašnjaku igrajući

nogomet. Kad sam se te večeri vratila u sobu, sa zbirkom zadataka pod rukom i

pripremljenim govorom u kojem sam, ako bude potrebno, mogla spremno tematizirati

svoju iscrpljenost matematičkim jednadţbama, Ljubica je parala leđa moga budućeg

dţempera, a bukle se, kao ni jedna vuna do tada, nepopravljivo mrsio na flekavom

parketu. Ipak bi ti bila prevelika. Dobit ćeš dar za rođendan, kako sam i obećala, ali

ćeš me zato odvesti na svilansko polje. Stigao je ringišpil, isti onakav kakav je na

Josipovo dolazio u moje selo. Izgovorila je to u jednom dahu, ne skidajući pogled sa

svojih prstiju, a ja sam sjela do nje i bez ikakva pitanja počela rasplitati niti s poda.

I sve je bilo zgotovljeno na vrijeme i prema prvotno zamiš ljenom nacrtu: kragna

crvena - refleks za blijede obraze, pasica smeđa - smanjenje kukova, mandţetne

zelene - produţivanje ruku, a središnji dio - svijetlozeleni bukle, bez ijednoga

romboida precrtanog iz izloga Ruţine prodavaonice. Kod Svilane se te srijede, šestoga

u travnju, skupila sva srednjoškolska populacija. Jasno, ne meni u čast, premda ni tada

ne bih imala ništa protiv da je netko skup ţelio protumačiti na taj način. Jedni su igrali

stolni nogomet i nogama ljutito udarali ladice iz kojih su, redovito zapinjući, izlazile

male nogometne loptice, drugi, ili oni smireniji, gađali ruţe napravljene od krep papira i

poklanjali ih svojim simpatijama, a treći polumrtvi izlazili iz tunela straha i pri tome

govorili kako je prolaz bio obična ljiga koja ni ovaj put nije mogla uznemiriti njihove

cool-čelične ţivce. Najuporniji su čekali svoje mjesto na ringišpilu. A uhvatiti ga bilo

je te večeri umijeće veće od zabijanja gola iz lijevog kornera. K tomu, trebalo je još

zgrabiti stolicu do nedodirljivog frajera iz susjednog 4.b., za kojeg sam znala samo da

se zove Jakov, onako kako će se zvati jedan moj sin, da je najzgodniji tip na našoj školi

i da piše pjesme u kojima skriva svoje prave osjećaje, pa na mjestima gdje bi htio reći

koliko je zaljubljen crta krugove i ispisuje najrazličitije crtice. I u trenutku kad se

baš ispred njega pojavila oslobođena stolica, potrčale smo obje, i moja cimerica i ja.

Stigla sam prije nje i tek sam puno kasnije shvatila da je ona, moţda s pravom,

očekivala kako ću mjesto prepustiti njoj. Ali, rođendan je bio moj i ja jednostavno

nisam mogla dopustiti da se na taj dan ne upoznam s dečkom na kojeg sam mislila čak i

u trenucima dok mi je mladić, koji se svima predstavljao kao moj budući zaručnik,

pokazivao nacrte kuće koju je, po američkim nacrtima, namjeravao izgraditi samo za

nas.

Na početku leta još sam je vidjela. Stajala je na istom mjestu. Potom je glazba

postala glasnija, ubrzanje jače, a Jakovljevo odbacivanje i dočekivanje moje stolice

sve dramatičnije. Ljudi koje smo nas dvoje ostavili na zemlji bili su sve dalji i nama sve

sitniji. Jakovljevu borbu s mojom sjedalicom primala sam kao junakovu borbu sa

ţenskim srcem za koje on još ne zna, kao što to uostalom nisu znali ni oni na čije je

sudbine Ljubica nailazila u svojim romanima, da ga je davno osvojio. Pomislila sam kako

sam mu o svojim osjećajima ipak trebala nešto reći dan ranije, dok smo stajali u istom

redu za kino-ulaznice, jer za to više nikada neću imati prilike. Bila sam, naime, uvjerena

kako neću ţiva dotaknuti tlo na kojemu sam prije samo nekoliko minuta tako čvrsto

stajala. I dok sam prizivala svece ljubavi i obećavala im poboţnost veću od

Mandalijenine, moj bukle dţemper upustio se u ţestoku polemiku s čavlom Jakovljeve

stolice. Ţeljezni nasilnik upoznavao je dţemperov dubinski ustroj i parao ga brzinom na

kojoj bi mu čak i sama

Ljubica, da se sve zbivalo u drukčijim okolnostima, mogla pozavidjeti. Kad smo ipak

sretno sišli s ringišpila, nje više nije bilo. Pretpostavljala sam kako nije mogla podnijeti

način na koji je netko u visinama i s lakoćom uništavao njezin osmodnevni trud. Kragne

više nije bilo, desni dio leđa i dio rukava bili su isparani, a na nekoliko mjesta vidjele su

se praznine ispod kojih je probijala muška tamnoplava potkošulja moga tetka. Jakov me

te večeri otpratio do ulaza u dom. Stavljanje svoje desne ruke na moje desno rame

objasnio je neodgodivom potrebom da se prolaznici ne bi naslađivali mojom nesrećom.

Ja sam se prije spavanja ţeljela ispričati svojoj cimerici, ali ona je, kao, uostalom, i ja

u sličnim situacijma, glumila dubok san. Glavu je prekrivala pokrivačem, zbog čega sam

ja ranije, kad god bi se to dogodilo, a sve dok i mene ne bi svladao san, ustajala svakih

nekoliko minuta i provjeravala Ljubičino disanje. Te sam večeri na to posvema

zaboravila. Mislila sam o Jakovu i o tome ima li uopće smisla sina nazvati imenom

njegova rođenoga oca.

Stoga i nisam mogla primijetiti da se tijelo moje cimerice, skupljeno pod ciglastim

pokrivačem, grči u pravilnom ritmu gorkoga plača. Krajem svibnja odlučila sam Ljubicu

upoznati s Jakovom. Njemu sam ispripovijedala sve o njezinoj dţemperskoj strasti.

Stoga je i on za tu posebnu prigodu odlučio obući jedan posvema novi. Pojavio se u

onom s uzorkom bordo-zelenih romboida i time nam objema odgovorio na pitanje zbog

čega odnedavno isti takav, onaj što ga je Ljubica noću krišom preslikavala u svoj blokić

i po kojem je redovito subotom kupovala kanjurice i slagala ih na najvišu policu našeg

tijesnog plakara, više ne krasi izlog u Ruţinoj ulici. Ljubica se predstavila, izmucala

rečenicu iz koje se moglo razumjeti da ne govori istinu kad kaţe da joj je drago što su

se i njih dvoje konačno upoznali, zaustavila svoj pogled na dţemperu, okrenula se

potom i otišla u suprotnom smjeru. Od toga dana sa mnom nije progovorila niti jedne

riječi. Patila sam za njezinim makar krnjim rečenicama, za uvredama što mi ih je

nekada upućivala, a kojih nije bila svjesna, i sve sam teţe podnosila njezinu šutnju i

prezir, kojima sam sve jasnije naslućivala pravi uzrok. Ona se vratila svom

jednobojnom pletenju, produţila je izlaske subotom u Mlinsku i ispisala se iz knjiţnice.

Sljedeće se jeseni, a to mi je rekao ravnatelj kojemu sam se u listopadu došla

pohvaliti rezultatima svoga prijemnog fakultetskog ispita, nije pojavila u domu, premda

je za nju rezervirao onu istu, juţnu sobu. Tek sam tada shvatila da o njoj, a zbog

svojih sebičnjačkih pohoda na dţemper u kojemu sam se samo ţeljela svidjeti Jakovu,

nisam saznala gotovo ništa. Nisam znala zbog čega ona vikendom nikada nije odlazi la

kući, zbog čega nije, poput većine ostalih, dobila uskrsni paket, zbog čega je nitko

nikada nije nazvao telefonom na čemu sam joj ponekad i zavidjela, jer je svojim

briţnim pozivima nisu budili u rana nedjeljna jutra. Nisam čak znala ni to zbog čega je

i posljednje ljetne praznike jedina provela u domu.

Poslije deset godina, u kojima sam završila fakultet, odradila pripravnički staţ u

mederovačkoj osnovnoj školi, a potom konačno uspjela uvjeriti svoje nekadašnje

fakultetske profesore kako bih im ja bila idealni suradnik, na stolu moje kabinetske

sobe, koju sam tada dijelila s budućim, po mišljenju mnogih ţena najšarmantnijim

nacionalnim političarem, našla sam poziv za proslavu desetogodišnjice mature. Rukom

je bila dopisana pomalo neobična napomena. Sudionici proslave zamoljeni su da na feštu

dođu obučeni u nešto od onoga što su običavali odijevati u završnom razredu gimnazije.

Drugim je rukopisom, posve različitim od prvog, čija su slova bila sitna, uska i ispisana

crnom tintom, krumpirastim štampanim, a zelenim flomasterom gotovo iscrtanim

slovima, i uz veliki jedan uskličnik, naglašeno da se gimnazijska garderoba, u slučaju da

ona više ne stane na isto tijelo, slobodno moţe ponijeti u vrećici . I svi smo poslušali,

premda su se i drugi, vjerojatno, bojali kao i ja da na ostalim pozivima ne piše isti

tekst i da su samo neki od nas odabrani za humoristički dio maturalnog programa.

Ali, nasjeli smo baš svi i baš svi smo stigli bez vrećica. Htjeli smo jedni drugima

pokazati kako deset proteklih godina, unatoč rađanjima, vojničkim ishranama,

nedjeljnim ručkovima zaljubljenih punica i roštiljima kakve na početku ozakonjenih

brakova uspijeva pripremiti samo muţevljev otac svojoj mladoj snahi, nije ostavilo baš

nikakve tragove na našem fizičkom izgledu. Mi ţene svoje smo odebljale bokove

ugurale u tijesne škotske suknjice kakve smo najčešće nosile u gimbi, odabravši uz njih

čarape u jednoj od kockinih boja. Dečki su navukli svoje nekada leţerne dţempere, u

kojima smo na maturalnom putovanju s puno muke pronalazile njihova ramena, na svoja

otrbušena tijela koja su pamtila već desetke poslovnih ručkova, onih na kojima su se

sklapali unosni ugovori od čega su, prema njihovim riječima, koristi imali čak i obični

fizički radnici.

Tako se i Sinišin bordo-zeleni dţemper na njemu rastezao, šavovi lagano razdvajali,

i tek se paţljivim gledanjem mogao na njemu prepoznati uzorak romboida kroz koje su

probijale nategnute očice. Dţemper je već bio i izblijedio, ali je itekako podsjećao na

Jakovljev u kojem se one večeri pojavio pred Ljubicom i pred kojim je moja cimerica,

o kojoj više ništa nisam čula, jednostavno zanijemila. I dok mi je kasnije u plesu Siniša

pričao o svom uspješnom poduzeću, o nekakvoj odjevnoj tvrki koju bih ja kao napredna

ţena trebala poznavati, a koju će on, čim se za to ukaţu političke prilike, odmah

privatizirati i sam je otkupiti, dok je s puno manje ţara spominjao svoju prirodno

crvenokosu suprugu koja razumije njegove potrebe za privremenim izvanbračnim

izletima u kojima dolazi do izraţaja njegova cjelokupna osobnost, a zatim prelazio na

opis svojih dviju kćeri koje će, kako se stvari razvijaju, s najviše šesnaest godina

osvojiti Wimbledon, a njemu je kao ocu sasvim svejedno koja će od njih dviju biti

pobjednica sestrinskog finalnog meča, ja sam strpljivo proučavala pletački bod na

njegovu dţemperu.

Bilo je sasvim jasno da je dţemper ručne izrade i da su tonovi bordo i tamnozelene

prije deset godina bili identični bojama klupka koje je Ljubica skrivala u našem

zajedničkom plakaru. Osjetila sam da Siniša, izgovorivši svoj moţda za tu prigodu

posebno pripremljen tekst očekuje moje divljenje, a moţda sam se uistinu i trebala,

kao posvema prosječna sveučilišna asistentica, a ne prevelika znanstvena nada ,

ponositi uspjesima razrednog kolege. Međutim, ja sam u tom trenutku bila spremna

izgovoriti samo jednu rečenicu: Krasan ti je taj tvoj dţemper, nakon koje sam uskoro

dobila objašnjenje za kojim sam tragala sve od odlaska iz juţne domske sobice. Nije

loše, nije loše. Njega mi je prodala, bud-zašto, jedna crvenokosa djevojčica, s dignutim

repom, mala je gazila tekstilnu školu. Zamolila me, zamisli, da ga ne nosim u školu. Zbog

toga ga je i dala ispod cijene, a ja sam već i kao klinac poštivao ţensku ćud, u što si se i

sama mogla uvjeriti da si bila pametna, ali tebi su se sviđale poete, oni koji ne vide

svijet običnim očima, nego preko debelih očala.

Nastavio je mljeti kako je ta djevojčica, ubrzo ju je zvao djevojkom, bila

siromašna, spomenuo je da su joj roditelji stradali u prometnoj nezgodi baš te godine

kad je upisala gimnaziju pa se, zbog kruha u ruci, morala prebaciti u tekstilnu. Plela je

dţempere i sama se uzdrţavala, a onda se nesretno zaljubila u nekakvog intelektualca,

moţda je i taj bio stihoklepac, za kojeg je krišom plela baš ovaj, njegov dţemper.

Skidala je mustru noću s izloga, a tog je tipa pokupila neka glupača, ne sjeća se je li

mu rekla da joj je bila cimerica, ili su samo stanovale u istom domu. I kako priča

završava?, pomalo uplašena prekinula sam Sinišin govornički mlaz koji mi je prijetio

poput velike sante na kojoj piše moje vlastito ime i koja se pribliţava svom cilju, prema

kojem se spuštala svih proteklih deset godina. Siniša, srećom, nije primijetio trzaje na

mom licu i igranje lijevog očnog ţivca, pa je, poslušavši upit, nastavio istim tonom: E,

nakon nekoliko godina nalazi ta djeva svoga princa, koji njezin urođeni talenat pretvara

u biznis neslućenih mogućnosti. Osjetila sam da sam pozvana da ja okončam priču.

Stoga sam i izgovorila završne rečenice: A, istovremeno, ona ima razumijevanja i za

njegove izvanbračne izlete jer sama nije u stanju shvatiti puninu njegove osobnosti.

Moj razredni kolega začudio se što sam uspjela pogoditi pravi, istinit kraj. Ĉudio se

onako kako se čudio naš razrednik kad je iste te večeri, nekoliko minuta kasnije, čuo

da je Siniša uspio u samo četiri i po godine završiti više ekonomsku školu na kojoj je u

vrijeme Sinišina studiranja dekanicom bila rođena sestra njegova oca. Pokušala sam mu

objasniti da mi je čitanje priča, koje često podsjećaju na nečije prave ţivote, posao,

ali sam iz njegova pogleda razumjela da on, ako mu uskoro i uspje postati privatnim

poduzetnikom, neće svoj glas dati za veće porezno izdvajanje u korist znanosti. Bilo mi

je ţao što Ljubica nije našla nekoga poput onih junaka u čije se ljubavne priče

intenzivno uţivljavala jedno rano proljeće i što je i sama vidjela kako se i ljubavi, baš

kao i dţemperi, sasvim lako mogu oparati. Premda mogu, pomalo načete i pomalo

neupotrebljive, trajati godinama, poput onog mog svijetlozelenog bukle dţempera što

mi ga je sama isplela za moj rođendan.

S njega paţljivo otjerujem moljce. Netko će, znajući kako je prošao njegov

promotivni izlazak, prvo pomisliti kako je to jako smiješno. Jer, jedno nagriţenje više

ili manje, i tako se više ne moţe obući i pokazivati drugima. Tako je mi slio i moj suprug

Jakov i nije primjećivao kako ja godinama ne prilazim svom dţemperu s onom

ljubavnom tremom s kakvom sam mu prilazila na početku, kad sam se još radovala što

me on u potpunosti moţe podsjetiti na moju travanjsku mladenačku i nespretnu

zaljubljenost. Jakov nije ni one večeri, kad je točno u ponoć došao po mene, vjerojatno

u strahu da njegova princeza pred svojim maturalnim kolegama ne izgubi cipelicu,

razumio zašto sam ga u autu zamolila da me ujutro podsjeti da na trţnici kupim

lavandino ulje. Njemu je još i tada dobro stajao njegov romboidasti dţemper kupljen

prije deset godina i moţda je zbog toga imao pravo što je s laganim gađenjem pogledao

na moju škotsku suknjicu i izrekao brojku koja se ticala mojih suvišnih kilograma. Za

razliku od moje cimerice Ljubice, ja nisam imala razumijevanja za Jakovljeva

izvanbračna potvrđivanja kao što je ona imala za Sinišina, i to je bilo itekako korisno

za fizički izgled moga muţa. Kad mu je on poslije nekoliko godina postao manje vaţan i

kad se, umjesto njime, mogao pohvaliti svojim članstvom u Društvu hrvatskih

knjiţevnika, moj suprug je spremno otišao. Samo je svoj dţemper ostavio. Bilo je to

sve što sam, nakon Jakovljeva odlaska, rekla svojim prijateljicama. A one nisu shvaćale

na koje je sve to načine kod mene riječ dţemper povezana s riječju šutnja. Znale su

samo da bi bilo pametno jedan običan odjevni predmet osloboditi krivnje i zbog toga

su mi za moj odlazak na razvodnu parnicu kupile tamnozeleni pulover. Dobro je

pristajao boji mojih očiju, što je priznao i sam Jakov nakon što je naliv-perom, koje

sam mu poklonila za petogodišnjicu našeg braka, bez imalo zastajanja na papiru

potpisao ponuđeni formular, pa me potom zamolio da učinim isto.

Priznao mi je da je sve do tada mislio kako ja imam smeđe očeve, a ne mamine

zelene oči i zbog tog sam mu priznanja bila iskreno zahvalna. Nakon toga izvadila sam

iz svoje torbice debeli ljubičasti flomaster i posljednji se put, sigurno i bez ţaljenja,

potpisala njegovim lijepim i nekako čudno otmjenim prezimenom. I dok je Jakovljev

otac već pripremao drva za novi roštilj u svom dvorištu, ja sam provjeravala znam li još

uvijek, bez stanke, ponoviti onu definiciju naučenu na seminaru iz teorije knjiţevnosti

i sve se više hrabrila spoznajom da me na juţnom zidu jedne provincijske kuće još

uvijek čeka reprodukcija Turnerovih Ţena u procesiji.

PODRAVKA EXPRESS

Ĉini mi se kako i danas točno mogu opisati onaj osjećaj k oji me obuzeo kad sam

otvorila paket što ga je teta negdje krajem kolovoza 1969. unijela u moju sobu. Među

knjigama za novu školsku godinu, uz udţbenik Moj dom i uţi zavičaj, stajala je i prava

zemljopisna karta Slavonije i Baranje. Bila je otiskana u istim bojama kakve su bile i

one u tetkovoj knjizi Sveznadar, u koju je on sve češće pogledavao nakon što su kćer i

sin njegova mlađeg brata u rano proljeće te iste godine odselili, i to samo sa svojom

mamom, u Australiju. Knjigu, iz koje se moglo saznati svašta i o predsjednicima drugih

drţava, a ne samo o našem, i u kojoj sam pronašla kako se zvao tip koji je otkrio zemlju

u koju je otišla ţivjeti moja najbolja prijateljica Ljilja, tetak je poslije čitanja

stavljao uvijek na drugo mjesto. Bilo je to pomalo neobično za njega koji se kao mladi

domobranski narednik pedantnosti naučio još u ratu, zapovijedajući mnogim vojnicima

u Bosni, među kojima je bio i otac moje mame, djed Tadija. Dva su se borca, koja su o

svojim ratnim uspjesima šutjeli svaki u mjestu svoga stanovanja (udaljenom jednim od

drugoga stotinupedeset kilometara), prvi put susrela dvadeset jednu godinu nakon

završetka ratnih operacija. Prepoznali su se na pokopu moga drugog djeda, očeva oca

Fabijana. Tek nakon što su se, šaptanjem na uho, podsjetili na hladnu olovsku zimu u

kojoj su mnogi njihovi ranjeni, i nakon što se djed ponovno zahvalio svom

pretpostavljenom što ga je u rano proljeće '44. pustio na sedmodnevni dopust, unatoč

protivljenju mnogih suboraca, na krštenje tek rođenom sinu, mog djeda su počeli

zanimati i razlozi zbog kojih je poštovani narednik došao ispratiti na vječni počinak

prijatelja Fabijana. Kad sam, vrativši se u školu, svojoj učiteljici, koju je najviše

zanimalo je li na pokopu bio i svećenik, ispričala da su otac moje mame i moj tetak, kod

kojeg ţivim od svoje treće godine, bili zajedno u ratu, i to ni manje ni više nego u

partizanima, učiteljica mi je rekla da ću ja jednoga dana sigurno, premda sam slova

naučila poslije mnogih drugih učenika iz razreda, postati pravi pisac. Povjerovala je

tek mojoj teti, koja joj je u miru i uz kavu, poprţenu u šišu, pojasnila moje rodoslovno

stablo, s kojeg se jasno vidjelo da je moj otac, tetin brat, oţenjen za kćer Tadije

Blaţevića, i iz kojeg se moglo pretpostaviti da je ujak Milan, najmlađi djedov sin,

rođen krajem oţujka '44., dobio ime po mom tetku. Teta joj ipak nije mogla razjasniti

kako to da je tek na pokopu drug Tadija otkrio da se o odgoju njegove unuke već četiri

godine brine njegov ratni komandir.

Učiteljica je bila toliko zbunjena da je i zaboravila pitati jesmo li mi onda moţda u

nekom rodu s političarem istog prezimena kad sam joj ja, za koju se sada osvjedočila

da je govorila istinu, rekla da mi je djed bio na pravoj strani . Vjerujem da je djedu,

koji je znao da sam ja '62. premještena kod zetove sestre u Slavoniju, ali nije znao

tko je taj fini čovjek o kojem mu je govorio prijatelj Fabijan nedjeljom u čitaoni, tada

bilo puno lakše i da je osjećao da ću se ja u tom novom domu naučiti, ako ničemu

drugome, onda barem redu po kojem je domobranski narednik Milan bio poznat među

svojim vojnicima. I upravo me zbog toga čudilo što tetak nije svoju knjigu, kupljenu u

Zagrebu na dan izlaska iz Lepoglave, stavljao uvijek na isto mjesto. Moţda se bojao da

ću i iz nje poţeljeti izrezati poneku sličicu, ili mu je bila nepodnošljiva misao da netko

vidi kako se papir nad kartom Australije nekako čudno zguţvao, kao što se znala

zguţvati moja biljeţnica u kojoj sam, onda kad me teta zbog nekog mog prijestupa nije

puštala na nogomet, izračunavala dodatne matematičke zadatke čiji su mi se razlomci,

utopljeni u suze, maglili pred očima. Da sam kojim slučajem do Sveznadara mogla doći,

danas nisam sigurna da tada ne bih iz njega izrezala kartu Jugoslavije, ali slutim da

bih sada, da sam to učinila, zasigurno bila uspješna profesorica matematike u jednoj

od osječkih gimnazija i da bi me učenici zbog mojih visokih kriterija i ogromnih

vodenih očiju međusobno posprdno zvali buljata. Ali, ja bih s kartom Jugoslavije u

dţepu znala koliko je naš Mederovac uopće vaţan, je li napisan istim slovima kao i moj

rodni Gradačac, ili barem malko, malko većima, moţda baš onakvima kakvima je napisan

grad u kojem ţivi moj prijatelj Jordan, i je li nam bliţi Beograd ili Zagreb. To me

moţda najviše zanimalo, jer se oko tog pitanja moj tetak posvađao s trgovcem kod

kojeg smo došli kupiti čavle da bi njima čika Ptiček, uz moju šegrtsku pomoć, pribio

letve na novim krovnim gredama nakon što je grom pogodio dimnjak naše dvorišne

zgrade, u kojoj smo boravili ljeti. Tamnoputi trgovac s jakim crnim brkovima, zbog

kojih su ga zvali Cigo, preporučio nam je poslije pregledavanja svih drvenih pretinaca

obojenih sivom temeljnom farbom i donesenog zaključka da takvih eksera u njima

nema, da ih potraţimo direktno u beogradskoj tvornici, na što je tetak odgovorio da će

onda, ako već mora putovati, za čavlima, a ne ekserima, tragati po Zagrebu. Cigo je,

spominjući pritom sto gromova, na što sam se ja najeţila jer je meni sasvim dovoljan

bio i onaj jedan čijeg se zvuka sjetim kad god preplašena ugledam zacrnjelo nebo,

izvadio iz ladice geografsku kartu, poderanu na mjestima na kojima se presavijala,

raširio je po cijelom pultu, pronašao naše mjesto ispisano najsitnijim slovima, pa

prstom pokazao udaljenost prvo prema Beogradu, a potom prema Zagrebu, iz čega se

moglo zaključiti da nam je Beograd zaista nekoliko kilometara bliţi. Mrzila sam

situacije iz kojih moj tetak nije izlazio kao pobjednik, pa sam stoga voljela njegova

pojašnjenja kojima se preda mnom pomalo djetinjasto pravdao. I tog mi je dana,

zalupivši vrata Cigine trgovine, izgovorio rečenicu Nas dvojica nismo govorili istim

jezikom, rečenicu koju u tom trenutku nisam razumjela, ali je još i danas, kad god je

čujem i u njoj prepoznam pokriće za nečije meni neprihvatljive postupke, pripisujem u

vlasništvo moga tetka. Ali, moj nemir ni poslije toga nije prestao, a glavobolju mi je još

snaţnije pojačalo pitanje: zašto je Mederovac i na tako velikoj karti, kakvu ja do tada

nisam vidjela, i koja je stotinu puta veća od one iz našeg Sveznadara, napisan manjim i

od svih najmanjih slova?

Na pitanje ţivi li netko u malom ili velikom, za širu zajednicu značajnom ili manje

vaţnom gradu, ţivi li moţda u selu ili u industrijskom naselju, moţe se, pisalo je u mom

udţbeniku iz prirode i društva, odgovoriti različitim pokazateljima: sastavom

stanovnika, površinom na kojoj se mjesto prostire, nabrajanjem njegovih

srednjoškolskih ustanova, postojanjem kazališnih i koncertnih dvorana, te visinom i

brojem tvorničkih dimnjaka. I u njemu nigdje nije pisalo, jer moţda autori nisu rođeni

i još k tomu nisu imali nikakve rodbine u Vinkovcima, ništa o vlakovima. A da baš oni

mogu biti itekako značajni u procesu izrađivanja mjesne samosvijesti pokazala je

jedna peticija koju su stanovnici Mederovca potpisivali u proljeće '70., u vrijeme u

kojem sam ja završavala četvrti razred i kad sam o svom domu i uţem zavičaju znala

gotovo sve, pa i to da se naše industrijsko naselje nalazi na glavnoj pruzi na relaciji

Osijek-Zagreb. Tek uveden poslovni vlak Podravka express, po prijedlogu

jugoslavenskih ţeljeznica i prema njihovom voznom redu, nije trebao stajati na stanici

iz čijeg se prometnog ureda vidjela ogromna tvornička, iz Njemačke dovezena,

dizalica koju smo nekoliko puta crtali na satu likovnog odgoja. Stajao je onako svjeţe

ţut među smeđim hrastovim trupcima, od kakvih su stranci u prošlosti, i to je pisalo u

knjizi, gradili svoje prijestolnice. U ovo se naše vrijeme proizvodi, govorio je direktor

Kombinata kad smo mu mi pioniri odlazili čestitati Novu godinu, a on nas sa sendvičima

u pravim ţemljama i sokovima iz bočica dočekivao u zgradi sagrađenoj izvan

tvorničkog kruga, koju su radnici, premda je bila siva, zvali bijela kuća, jedan od

najkvalitetnijih namještaja na Balkanu. Tekst peticije, za koji sam bila sigurna da ga je

sastavio pisac čika Anto, pjesnički je govorio o značenju naše drvne industrije i o svim

nedaćama koje će pogoditi i jugoslavensko drţavno gospodarstvo ako se i ubuduće

nastavi s takvom prometnom politikom, pa naši poslovni partneri budu lišeni mogućnosti

da na poslovne sastanke dolaze poslovnim vlakovima kako bi obavili bitne poslovne

razgovore. Meni se nije sviđalo što se u peticiji toliko puta ponavlja ista riječ, ali je

tetak i za to našao objašnjenje u nekakvoj latinskoj izreci za koju sam tek kasnije, kad

sam se upisala u literarnu sekciju, saznala kako se njome ţeli reći da pjesnici imaju

veću slobodu od ostalih radnika u DIK-u. Prosvjed je uspio i za samo nekoliko tjedana

prva je Podravka stala i na našoj stanici, koju smo od tada ponosno nazivali

ţeljezničkim kolodvorom. Ne znam koliko se time uspjela unaprijediti drvna

proizvodnja i trgovina regalima izrađenima od punoga drveta, ali znam da se od tada

nismo stidjeli pred građanima Našica i da je njima upravo tim činom izbijen glavni adut

po kojem bi oni, u našim zemljopisnim prostorima, trebali biti vaţniji od nas.

Istina je, mi nismo imali gimnaziju kao oni, ali smo imali školu učenika u privredi s

čak dva usmjerenja, drvnim, u koji su išli oni slabiji iz algebre i geometrije, i

metalskim, koji je polazila moja sestrična, premda je i ona bila među onima koji su na

kraju svakog tromjesječja odlazili na matematičke instrukcije kod jednog zgodnog

studenta elektrotehnike. On im je pokušavao pribliţiti razlomke tako što im je zadavao

brzinu običnog putničkog i teretnog vlaka, uz podatak koliko trećina, četvrtina ili

petina njihove brzine stane u Podravkinu, pa onda od njih zahtijevao da izračunaju

koliko kilometara na sat postiţe novi poslovni vlak. Od onih malo naprednijih, koji su

kod njega dolazili da bi samo povećali postojeću ocjenu, očekivao je da znaju koliko će

se brzina povećati ako u smjeru vlaka puše vjetar iste brzine, a kol iko smanjiti ako

puhanje dolazi iz suprotnog pravca.

To sam ljeto, '70., nakon uvođenja Podravke, s nestrpljenjem iščekivala Jordanov

dolazak. Poslovnjak je kasnio desetak minuta i vani je zaista bilo nekakvo za kraj lipnja

neobično strujanje zraka koje je, shvatila sam to kad sam navlaţila prst pljuvačkom i

podigla ruku u zrak, dolazilo sa zapada. Kuća Jordanove bake bila je nedaleko od naše i

on bi, došavši iz svoga Borova Naselja, cijelo ljeto provodio s očevom majkom, premda

baka nije imala takav osjećaj, jer je njezin unuk, dvije godine stariji od mene,

neprestano, od ranog jutra do izlaska prvih šišmiša koje smo gađali praćkama, boravio

na livadi ispred kuće. Livada je završavala prugom i naša glavna razonoda toga ljeta bilo

je čekanje munjevite Podravke, koja je na svojim vagonima imala nacrtano pravo

Podravka srce. Jordan se uvijek hvalio kako je Kombinat Borovo, u kojem je njegov

tata radio kao majstor u gumari, puno veća i značajnija tvornica od našega DIK-a, ali

se nije mogao pohvaliti vlakom takve kakvoće, koji bi, prema redu voţnje, morao stati

baš u njegovu naselju. Podravkinu savršenost i sama sam preuveličavala govoreći njemu

i ostalim dečkima iz ulice kako sam i ja putovala njome, i to čak do Zagreba, a oni koji

idu do glavnoga grada Republike imaju pravo sjediti, uz malu nadoplatu, u vagon-

restoranu u kojem im, uz pjesmu Kad se sa srcem kuha, sluţe kokošju juhu napravljenu

od mesnih kockica, s okusom prave domaće. Opisivala sam im i stolnjake na kojima su

nacrtana srceta i konobarice na čijim su pregačama izvezeni pijetlovi, što momke nije

previše zadivilo, premda nisu zaboravili upitati jesu li im pregače bile barem tri

milimetra duţe od suknjica. Premda je to bilo pomalo neshvatljivo, meni se ipak činilo

da su oni u moju priču povjerovali. Moţda zbog toga što su već do tada i sami odgledali

puno vestern-filmova u kojima su takvi vagoni, jasno, bez naših domaćih pijetlova, bili

normalna stvar, ili zbog toga što su znali da moja teta i ja svakog četvrtka odlazimo k

liječniku u Zagreb. Uostalom, ja i nisam činila prevelik grijeh, pa ga nikada i nisam

ispovijedila našem pateru, jer sam naše putovanje drugim razredom neusporedivo

jeftinijeg, putničkog vlaka, kojim su se polupijani umorni radnici vraćali iz noćnih

smjena i kakvim ću i ja četiri godine svakoga dana redovito putovati na fakultetska

predavanja u Osijek, samo u svojoj mašti mijenjala za luksuznu Podravku.

A kad sam postala puno starija, i kad sam u Podravku, sredinom osamdesetih,

počela sjedati u mjestu njezina jutarnjeg odlaska prema velikom gradu u kojem sam

poslije diplomiranja polagala još nekakve dodatne ispite, vidjela sam svojim očima da

Podravka zaista nema onakav restoran o kakvom sam govorila svojim dečkima. Jordan

se tih godina zaposlio u Borovo kombinatu i za jednu partiju nogometa na

mederovačkom pašnjaku, barem u onakvom sastavu, postali smo svi preozbiljni.

Poslovne dikovce, zbog kojih se u proljeće '70. potpisivala peticija, zamjećivala sam

kroz prozor svoga vagona kako dotjerani ulaze u vlak. Znala sam da će, čim pronađu

svoje mjesto naznačeno na obaveznoj rezervaciji, raširiti radne materijale i upustiti

se, sve do ulaska u zagrebački kolodvor, u ţestok razgovor vođen po naučenim

zakonima poslovnog komuniciranja. Nakon povratka, dok bih ja prelistavala knjige

kupljene u antikvarijatu, moţda u onom istom u kojem je tetak toliko godina ranije

kupio svoj Sveznadar, oni su se već razvezanih kravata, zaboravivši na kamatne stope,

izvoz i uvoz, kontakt i suradnju, opasnost od konkurencije, upuštali u ocjenu janjetine i

luka iz restorana Vinodol, pomalo očajavajući što su zbog dosadnih političkih glavonja

imali premalo vremena za pravi gastronomski uţitak. Ujutro krcata Podravka u

povratku se činila polupraznom. Zagrebački poslovni dogovori morali su se na kraju

zaliti i u vagon-restoranu u kojem se, jasno, ni tada, premda bi to za poslovnjake i

njihove supruge bilo itekako korisno, nije sluţila Podravkina juha u kocki .

Uskoro je na Podravkinim vagonima nestalo Podravkina srca. Moţda ga je nestalo i

puno ranije, ali ja sam to primijetila tek onda kad sam na nju počela, ranih

devedesetih, ulaziti u onoj stanici koja mi je nekada bila dolazna. Ona i dalje svako

poslijepodne, godinama u isto vrijeme, iz Zagreba kreće prema Osijeku i meni se

uvijek iznova učini, posebno zimi, kako joj u voţnji vjetar šiba u lice i usporava brzinu.

Onda se uplašim da će se moji prijatelji, očekujući me na posljednjoj postaji, zbog

njezina zakašnjenja razboljeti, pa neće sa mnom moći obići sva planirana mjesta i

izgovoriti sve pripremljene priče o onima drugima, nama toliko različitima. I, što je

najvaţnije, neće imati dovoljno snage kojom će primiti količinu moje tuge, o kojoj sam

mom najboljem prijatelju Delimiru, koji nije igrao nogomet tako dobro kao Jordan, ali

mi je bolje od svih drugih pomogao da promijenim svoje dotadašnje shvaćanje

pjesničke slobode, govorila u svibnju '92. u skloništu hotela Osijek, kad sam ga ţeljela

uvjeriti kako će grad, iako je njegovo ime na zemljopisnoj karti ispisano puno manjim

slovima nego ime onoga u koji odlazim, zauvijek ostati grad moje sudbine. I premda je

nebo bilo vedro, vani je grmilo stotinu Ciginih gromova, čije je polazište bilo u onim

sitnim selima mog uţeg zavičaja, a ulazna vrata podrumskih prostorija otvarala su se

onako automatski i onako priglupo za svakim tko je do njih dotrčao s nekada sretnih

osječkih ulica.

Ĉini mi se da ja do tada nisam ni u što bila toliko sigurna koliko sam od tada postala

sigurna u riječ zauvijek i odlučila sam nikada je ne iznevjeriti. Mislila sam o njoj i onda

kad je vlak, na povratku, prolazio pokraj mederovačke l ivade i kad su u moje pamćenje

dolazile smiješne epizode s finalnih nogometnih utakmica, priče o jedenju juhe u

vagon-restoranu istog vlaka i uspomene vezane uz subotnja spremanja kuće, koja u

tom trenutku ostaje na desnoj strani, s pronalaţenjem Sveznadara ili ispod tetina

svečanog bešteka, ili između uredno sloţene posteljine. Nisam na nju zaboravila ni

onda kad sam od jednog mederovačkog poznanika, koji je ušao u isti kupe, čula priču o

mom prijatelju Jordanu, branitelju Borova Naselja, za kojeg više nikada neću moći

provjeriti, iako smo nas dvoje govorili istim jezikom, je li se odista zvao Jordan, ili je

to bila samo njegova Podravkina kocka-juha u Podravci.

Moţda ću jednoga dana, u svojim zrelijim godinama, negdje nenadano upoznati

mladića neobičnog imena, rođenog u kasnu jesen '91., čiji će mi otac, gospodin mojih

godina, s ponosom reći kako ga je dao krstiti ne, kako to mnogi misle, imenom jedne

rijeke, nego imenom svog poginulog ratnog zapovjednika.