SRODNOST
uric, sitan cvjeti, skroman, tih i fin, Dre, strepi i zebe kao
da je zima, Zvoni bijele psalme snjenim zvoniima Potajno kraj vrbe,
gdje je stari mlin.
Pramaljea blagog ovaj rosni sin Najdrai je nama meu cvjetovima;
Boju i svjei miris snijega i mlijeka ima, Nevin, bijel i ist ko
edo, suza i krin.
Viega ivota otkud slutnja ta, to je kao glazba budi miris
cvijea? Gdje je tajna due, koju uric zna?
Iz urica die naa tiha srea: Miris tvoga bia, moja ljubavi, Slavi
drobni uric, cvjeti ubavi.
1910.
JESENJE VEE
Olovne i teke snove snivaju Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju, utom rijekom meu golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju Kuice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju Vrbe, crnei se crnim vranama.
Sve je mrano, hladno; u prvom sutonu Tek se slute ceste, dok ne
utonu U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem ape o ivotu mrakom gluhijem Kao
da je samac usred svemira.
1910.
DOA MUERTE
Tamo u daljini stoji stari grad, Gizdav ko Toledo, sjajan ko
Granada: Ulicama vjeni samostanski hlad, Palaama sjetnim vjeni
suton vlada.
Nigdje nikog... Samo gusar, lijep i mlad, Pod altanom eka, neemu
se nada. Ali gdje je Inez? Svuda grobni jad: Inkvizitor Velji Smrt
je vladar grada.
Gdje si, gdje si, Inez? - Junak luta, luta, Luta, luta i luta s
mislima bez puta Dok ne nae, najzad, negdje u kripti - Nju.
Gadan kostur drei u infantskoj svili, uti crv u smradu srca
trulo cvili: Od grozote lei Juan ve na tlu.
1910.
MAUHICA
Oskaru Drru
Crna kao pono, zlatna kao dan, Mauhica uti ispod rosne vaze, U
kadifi bajne boje joj se maze, Misli: usred jave procvjetao
san!
Zato je i zovu njeno "no-i-dan" Nae gospoice, kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze Ispod vedrog neba, modrog kao
lan.
Kao samrt tamna, kao ivot sjajna Mauhica cvate, ali ne mirie -
Ko ni njezin susjed, kico tulipan.
No u hladnoj nevi udan ivot die, Zagonetan, dubok, aroban ko
san, A kroz barun drhti jedne due tajna.
1907.
DJEVOJICI MJESTO IGRAKE
Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,Pa ne sluti smisla alosnih
soneta,Kesteni pred kuom duhu tvom su meta,Jo je deset karnevala do
tvog bala.
Ti se udi, duo. Smijat si se stalaOvoj ludoj prii. Tvoja dua
svetaJo ne sniva kako zbore zrela ljeta.Gleda me ko grle. Mislito
je ala.
Al e doi vee kad e, ko Elvira,Don Huana sita i lanih
kavalira,Sjetiti se sjetno njene ove strofe.
Moje e ti ime apnut moja muza,A u modrom oku jecati e suzaKo za
mrtvim clownom iza katastrofe.
MISTIAN SONET
O ponoi, kad crne rue snijevahu Uz hihot zvijezda u edrvana
pjeni, U gradu, kad me svi ismijevahu, O zlatnoj sjeni snatrih, o
dragoj eni.
O, kako udno njene oi sijevahu Kroz tajnu noi u slatkoj
uspomeni! A duom mojom, njenom harfom, pjevahu, Ja ne znam kakvi
zvuci, psalam meni.
I zemlju, oblak, nebo i planete Ko dragu gledah. Naoh je ko Boga
U suzi materije sakritoga,
Kroz zagonetku moje enje svete. Ljepota, ljubav, srea, sni i
zanosi Su Bog, misterij, to u eni zanosi.
1908.
