Mavro Orbini

KRALJEVSTVO SLAVENA /deo/

| Slaveni ratuju s Karlom Velikim i Franakim carstvom |

| Poganski obredi baltikih Slavena |

| Popis slavenskih kneeva koji u davnini vladahu otokom Rujanom |

Slaveni ratuju s Karlom Velikim i Franakim carstvom

Dakle, s tim Luikim Sorabima car Karlo Veliki bijae gotovo neprestance u ratu, te i on osobno krenu mnogo puta u borbene pohode na

njih. Naime, prvi put, ne bi li ih pokorio, posla on (kako pie [Karlo]

Wagrienski u 2. knjizi) snanu vojsku pod zapovjednitvom ponajboljih svojih vojskovoa, no ne uspje u svom naumu jer Sorabi izaoe iz zemlje i krenue ususret neprijateljskoj vojsci, hrabro nasrnuvi na njih, te se zametnu estoka i okrutna bitka u kojoj pade mnogo plemenitih i slavnih franakih mueva. Poginu tamo i knez Slavena Soraba Lubidrag, odnosno Ljubidrag, s mnotvom svojih ljudi. Kae Wagrienski da za franako kraljevstvo to bje najpogubnija bitka, poto u njoj izgubi ivot trideset dvije tisue Franaka i oko etrnaest tisua Slavena. Bjenji no ikad, svi se Slaveni (kako pise Johannes Aventinus u 4. knjizi) ujedinie protiv Franaka, te uavi u zemlje Obodrita, danas vojvodstvo Mecklenburg, i u Sasku, poharae i spalie sve pred sobom. To nagna Karla [Velikog] da ponovno okupi vojsku, mnogo veu od prethodne, te predavi zapovjednitvo svom vojskovoi Liutprandu, upadne u zemlju Soraba. No Liutprand ne uznapredova mnogo u svom pohodu, kad bje prisiljen vratiti

se natrag. Naime, uhode mu dojavie da mu neprijatelji ujedinjeni sa Slavenima Vilcima dolaze ususret s velikom vojskom, te se on zaustavi i

ne htje krenuti dalje. Na to Slaveni opkolie Franke sa svih strana i u napadu kod rijeke Labe izvrie straan pokolj, da bi zatim upali u Sasku i Tiringiju i tamo unitili i spalili nekoliko mjesta. Primivi glase o tome, Karlo pozva k sebi trojicu svojih vojskovoa, Adelgiza posteljnika, Geilona i Vorada nadvornika. Naredi im da okupe istone Franke i Sase i da to prije krenu na Slavene Sorabe. Dok oni izvravahu careve naloge, primie vijest (kako pie Aimon u 4. knjizi, poglavlju 74.) da se Sasi bijahu pobunili i ustali na oruje protiv Karlovih ljudi. To prisili Franke da odustanu od pohoda protiv Slavena, a ovi se jo vie osokolie i ve slobodno harahu carevim zemljama. Car, uvidjevi da mu u takvim prilikama nema druge no uhvatiti se u kotac s njima, i to osobno, umjesto da alje na njih svoje vojskovoe, naredi da se u itavom carstvu okupe novi ljudi ne bi li konano pokorili Slavene. Doznavi za to, Slaveni se ujedinie kako bi im se oduprli. Monah Aimon, pripovijedajui o tom carevom ratu sa Slavenima, u 4. knjizi, poglavlju 81., kae: U Germaniji ivijedan ratoborni slavenski narod, nastanjen na obalama oceana, koji se na vlastitom jeziku naziva Veletabi, a na franakom Vilci ili Vulci. Narod taj bijae Francima vjeni neprijatelj, te nikako ne prestajae u oruanim pohodima muiti svoje susjede podlone franakom kraljevstvu ili u savezu s njim. Ne mogavi vie otrpjeti njihovu bezonost, Karlo Veliki okupi vojsku i osobno krenu na njih. Dade sagraditi dva mosta na rijeci

Labi i tako prijee u zemlju neprijateljsku. Slaveni na to, kako se ne bi izloili pogibli, sklopie s carem mir. Ovdje Wagrienski dodaje da Karlo drae toliko do tog mira, da slavenskom knezu Dragovidu preda mnotvo kraljevskih darova. Drugi dio Slavena, pri emu mislim na Sorabe, upadne u Karlovo carstvo (kako pripovijeda Wagrienski), te bez imalo potovanja arie i palie njegovim zemljama. Car posla na njih iz Aachena svog sina Karla s vojskom. Carev sin se potue s neprijateljima i odnese pobjedu, a (kako pie Aimon u 4. knjizi, poglavlju 92.) Miledoh, vladar Soraba, pade u boju. No usprkos svemu tome nikad ne bijae mogue obuzdati Slavene, te oni nastavljahu pustoiti franakim kraljevstvom, drei cara gotovo neprestance pod orujem, to se vidi i iz njegova ivotopisa iz pera redovnika Einharda, koji kae da se car taj osobno dugo borae s Veletabima, najodlinijima meu Slavenima. Potvrduje to i opat Reginon

u 2. knjizi, te takoer Petri Suffridi kada kae:

Slaveni se esto hvatahu u kotac s Karlom Velikim, koji se grdno namui ne bi li neke od njih pokorio, a kad konano sklopie mir s carem, okrenue se, po svom drevnom obiaju, protiv Danske. Naime, u 3. knjizi o Venedima Nizozemac Petar Crusber pie da Slaveni ne bijahu nikada na miru, te kad ne bijahu u ratu s germanskim carevima, okretahu oruje na Dance. Stoga, sklopivi oko godine 804. mir s Karlom Velikim, stupie u rat s danskim kraljem Godifridom. Uavi sa snanom vojskom u zemlju Slavena Obodrita, Godifrid zauze nekoliko utvrda, no usprkos tome, vrati

se iz tog pohoda (kako pie Aimon u 94. poglavlju 49. knjige) uz velike gubitke u ljudstvu. Naime, premda natjera u bijeg kneza Draka, koji bijae utekao sa svog poloaja ne pouzdajui se u pomo svojih, i premda potom usmrti i vojvodu Godelaiba, ipak u tom pothvatu izgubi ponajbolje

svoje borce i neaka Reginolda, bratova sina, koji bijae izgubio ivot zajedno s mnogim dinim Dancima u napadu na jednu utvrdu. Da mu u tom ratu ne bijahu pritekli u pomo Slaveni Vilci, moda bi ak i on sam s itavom svojom vojskom naao tamo smrt. Samo zato to Vilci (kako kae Aimon), zbog drevnih svojih zavada s Obodritima, pritekoe svojevoljno da bi se zdruili s danskom vojskom, Godifrid odnese pobjedu. No nedugo potom, Drako se pomiri s Godifridom, te skupi vojsku s kojom nasrnu na svoje slavenske susjede arei i palei sve oko sebe. Poredavi ponovno svoje borce i nekolicinu Sasa, osvoji veliki grad Smelding. Plodnim tim

svojim uspjesima postignu da svi oni koji se bijahu pobunili protiv njega

ponovno sklope s njim savez. Nedugo nakon toga, zatekavi se u trgovitu Rerik, bje muki ubijen od izdajnike ruke Godifridovih ljudi. Nakon njegove smrti Obodriti napadoe utvrdu Hochbuch na rijeci Labi, u kojoj tada prebivae poklisar cara Karla i istonih Sasa. Kad je konano i osvojie, potpuno je unitie. U prolosti se uhvatie u kotac i s danskim kraljem Sirardom. Zametnuvi boj s njim, potukoe ga kod Fionije. No on se, okupivi ponovno vojsku, sukobi s neprijateljima u pokrajini Juciji, no i tamo osta poraenim i natjeran u bijeg. Zagospodarivi Jucijom, Slaveni proirie svoje carstvo. U tom ratu (kako izvjeuje Albert Krantz u 1. knjizi, poglavlju 13. o Vandaliji) zarobie Jarmerika, sina Sirardova, zajedno s dvije njegove sestre; jednu od njih prodae norvekom kralju, a drugu dadoe Germanima s kojima nakon Karlove smrti Slaveni mnogo puta ratovahu. Naslijedivi oko godine 818. oca na prijestolju, Ludovik Poboni se naime sukobi sa Slavenima, te (kako itamo u Karla iz Wagriena u 6. knjizi) bje u boju poraen, a mnogo njegovih ljudi poginu. Aimon, priajui o tim dogaajima u 5. knjizi, poglavlju 11., kae da Slaveni nakon prelaska rijeke Labe harahu Saskom, te da Ludovik odasla

na njih dostatan broj ratnika i natjera ih da odustanu od tog pothvata. No

oni potom godine 839. ustae na oruje protiv dotinog cara, koji bje prisiljen neprekidno tijekom dviju godina osobno se boriti protiv njih, da

bi na koncu u tom ratu pretrpio velike tete od Slavena. Ratovahu oni takoer i s njegovim sinom Ludovikom, drugim carem tog imena. Naime godine 869. Slaveni, to nastavahu krajeve nasuprot Sasima, upadoe u Sasku i nanijee velike tete. Udruivi se dakle sa Sasima, Ludovik osobno krenu na njih, te zametnuvi boj odnese tek uvjetnu pobjedu, utoliko to bitka (kae Aimon u 5. knjizi, poglavlju 23.) bjee krvava i s

obje strane pade velik broj boraca.

Slaveni ipak ne odustajahu od stalnih napada na njegovo carstvo. U

sukobu s njima 874. godine Ludovikov se sin Karlo zateknu u takvoj

nevolji da njegovu ocu poruie kako bi ne pritekne li to prije u pomo sinu, mogao i ne vidjeti ga vie. Ludovik osobno krenu na put i, oslobodivi sina, posla izaslanike Slavenima koji bijahu podloni raznim kneevima, te (kae Aimon u petoj knjizi, poglavlju 31.) sklopi s njima mir kako najbolje mogae. Straan i dug bijae meutim Ludovikov rat s Radikom ili (kako ga zove opat Reginon u 2. knjizi) Rastitom, knezom

slavenskim. Ne mogavi ga nikako drukije svladati, stupi u tajne pregovore s njegovim neakom ne bi li ga se doepao. Kad zahvaljujui izdaji to i ostvari, dade mu iskopati oi i zatvoriti ga u samostan. Nakon tog se uspjeha silno uzoholi, htijui da ga tuju jo vie nego prije. Pa iako mu uspje svladati Slavena Radika, svejedno nikad ne uzmognu sprijeiti puk slavenski da hara njegovim kraljevstvom nanosei velike tete. Pie Karlo iz Wagriena u 4. knjizi 0 Venedima da se taj car i brat njegov

Karlman esto sukobljavahu sa Slavenima, a da medu svim njihovim okrajima tri bijahu najvea: onaj kod Goringena u Tiringiji, drugi u Rodvichu u Saskoj, a trei izmedu rijeka Fulde i Weser. U tim bitkama Franci izgubie mnoge svoje vojskovoe i vie od pedeset tisua boraca, uz zanemarive gubitke protivnika svojih Slavena. Za vladavine te dvojice

careva (prema tvrdnjama nekih autora) dio Slavena, odnosno oni to nastavahu baltike obale, skupie snanu flotu i krenue u napad na Englesku, zadavi strane muke tamonjem kralju Heresperu. No Heresper na koncu izae iz jednog okraja kao pobjednik i zarobi Raa ili (kako ga zove Alessandro Sculteto) Rasta, kralja Slavena, te ga oslijepi. Preostali se

Raovi ljudi tada vratie kui. Opremivi ponovno flotu, napadoe Fioniju, najvaniji otok u Baltikom moru. Nanesoe tamo takve tete i izvrie takav pokolj tamonjeg puanstva, da bi otok, da se to jo jednom dogodilo, bio ostao potpuno pust i bez ijednog jedinog stanovnika, kako

izvjeuje Saxo Grammaticus u 14. knjizi. Isto to pripovijeda i Wagrienski u 4. knjizi, no glede vremena zbivanja ne slae se u potpunosti sa Saxom. Slaveni ratovahu zatim i drahu dugo pod orujem i Henrika Saksonca...

Poganski obredi baltikih Slavena

Glavni grad Rujanaca, imenom Arkona, kojega se danas ni ruevine ne vide, bijae smjeten (po miljenju nekolicine) na visokom rtu ije obale s istoka i s juga oplakuje inore, opasanom tako visokim zidinaina da bi

strijela odapeta iz luka jedva dosegla vrh njihov. Sa zapada grad bijae zatien velikom i snanom utvrdom. Saxo Grammaticus meutim smjeta Arkonu na drugi jedan otok, zvan Vitora, udaljen od Rujane za irinu rijeke, a kojeg unitie Harald, kralj Gota, i Heming, kralj Danaca. Abraham Ortell tvrdi da na mjestu Arkone u davnini bijae smjeten slavenski grad Vineta, a bijae to grad (kako pie Helmold) najvei od svih europskih gradova i najpoznatiji po trgovini izmedu raznih naroda.

Bijae nastanjen Slavenima koji primahu i druge narode, kojima meutim,

za njihova boravka u gradu, ne doputahu ivjeti prema kranskim zakonima. Sve do konanoga svog unitenja, taj grad dakle ustraja u neznabotvu. No ne bje ljudi estitijih obiaja ni vee gostoljubivosti i dobroudnosti od Slavena to nastavahu Vinetu.

Helmold smjeta drugdje taj grad, naime izmeu ua rijeke Odre i grada Kammina, gdje se jo i dandanas vide njegovi ostaci. Uzrokom propasti Vinete ne bje nita drugo doli nesloga meu njezinim gradanima, ime potaknut kralj danski, u elji da oplijeni tako bogat grad, sastavi veliku flotu s kojom nasrnu na grad, zauze ga, opljaka i sravni sa zemljom. Rujanci, stanovnici otoka Rujane, imahu brodovlja u velikom broju, te

krstarei onim obalama priinjahu velike tete, a ponajvie danskim kraljevima s kojima se esto sukobljavahu. Witikind Nizozemac u 3. knjizi pie da Rujanci ljeta Gospodnjega 809., sastavivi flotu od 830 laa, napadoe kraljevinu Dansku i istonu Friziju, a uz ostala zla koja tamo poinie, zauzee i spalie gradove Oldenburg i Niessen, te odnesoe ogroman plijen u domovinu svoju Rujanu. Bje to razlog s kojeg se Karlo

Veliki oko godine 810. mai oruja protiv njih, te ih u dva estoka i krvava okraja nadjaa i privede Kristu. Pokorivi ih (kako pie Witikind) zahvaljujui njihovoj razjedinjenosti vie no vojsci franakoj, naredi da svi postanu kranima i sljedbenicima rimskog obreda, te da zajedno sa Sasima, koje neto prije toga bijae preobratio na vjeru Kristovu, plaaju danak i iskazuju posebno tovanje svetom Vidu, koji u to doba bijae meu onim pukom nadasve tovan. Rujanci plaahu danak sve dok poivje Karlo Veliki, no nakon njegove smrti odbie plaati danak i pridravati se vjere kranske. Sagradie u svom gradu Arkoni hram u koji postavie kip Svatovita ili (kako ga naziva Krantz) Zvantovika, koji nije drugo doli sveti Vid, te svake godine mukarci i ene donaahu u taj hram danak odjednog dinara po glavi. Kad bi ih susjedi pitali za danak,

odgovarahu da im u domu njihovu dostaju Vid i danak njegov.

Vrativsi se tako neznabotvu, oboavahu kuinira tog Svatovita, koji bijae izraen od drva i velik poput diva, a imae, kao i Jan u nekih drugih naroda, etiri glave, kako bi ulazei s bilo koje strane hrama ovjek mogao vidjeti i uivati u pogledu na kumirov obraz. Idol taj bijae golobrad, a duga mu kosa bijae sa svih strana dobro podrezana, te se injae (kako kae Saxo Grammaticus) kao da oponaa slavenske navike u podrezivanju kose. Bijae zaodjeven u halje dugake sve do poda, u desnici drae kovani rog, a u taj rog sveenik jedini koji medu Slavenima noae bradu, uz brojne sveane obrede ulijevae vino. Vino bi ostalo u rogu do sljedeeg dana, te prema tome da li bi ostalo na istoj razini ili pak opalo, sveenici bi prosudili kakva e biti sljedea godina, tumaei opadanje razine kao oskudicu, a njezinu postojanost kao obilje. Ljevicu drae Svatovit oslonjenu o bok, a nedaleko se od njega mogahu vidjeti uzde i

sedlo njegova konja, te velik i bogato ukraen ma. Taj se i takav kumir nalaae u kapeli s etiri luka smjetenoj u velikom hramu, premda bez ikakva oslonca o zidove hrama, a sa svih strana kapela bijae okruena zavjesama od bogato ukraene grimizne tkanine. U kapelu bijae zabranjen pristup svima osim sveeniku, a ni njemu uvijek i kad god mu se prohtije, nego samo u predblagdanske dane kako bi sve poistio i

ulatio. Pa ni samom sveeniku ne bijae doputeno disati unutar zatvorenih zavjesa, nego kad bi htio uzeti dah, potrao bi na vrata i promolio glavu kako dah smrtnika ne bi ni na koji nain dodirnuo boanstvo, jer smatrahu to prevelikim grijehom. Svom idolu davahu uvijek treinu ratnog i svakoga drugog plijena, a imae Svatovit i svojih 300 konja i osobnu strau od 300 ljudi koji iahu u rat za njega i svu dobit predavahu sveeniku, da bi zatim bila pohranjena u riznicu iz kojeju nije bilo doputeno iznijeti ni na koji nain i ni iz kojeg razloga. Pie Saxo Grammaticus da istog tog idola oboavahu ne samo Slaveni, nego da ga darivahu takoder stranci i kraljevi susjednih zemalja. Meu ovima posljednjima bijae i danski kralj Samo, koji mu posla na dar zlatni pehar vrhunske izradbe, za to primi i nagradu. Ne proe, naime, mnogo vremena, a kralj Samo umre bijednom i okrutnom smru i Svatovit mu ne bje ni od kakve pomoi. Idolu bijae posveen i jedan bijeli konj krupna stasa, kojem nitko osim sveenika ne smje upati dlaku iz repa ili grive, niti jahati ga ili kititi jer Slaveni bijahu vrsto uvjereni kako ga Svatovit jae u svojim pohodima na neprijatelje kadgod mu se prohtije. Vjerovahu kakoje dokaz tome to, ostavivi naveer konja u uobiajenom njegovu stanu, istimarenoga, istog i vezanog, esto ga sljedeeg jutra nalaahu blatnjavog i potnog, kao da te noi bijae prevalio dug put. Po hodu tog konja proricahu uspjeh ili neuspjeh zapoetih ratova, a elei doznati to prije no to se ostvari, pribjegavahu sljedeem postupku: U zemlju pred hramom zabijahu uspravno est motki u parovima jedna pred drugom i na jednakom razmaku. Zatim bi preko tih parova privezali poprijeko jo jednu motku, tako blizu tlu da konj moe sasvim lako prijei prijeko, a da ne skoi. Na dan uglavljen za taj dogadaj, sveenik bi nakon dugih i velianstvenih molitava poveo sveanim korakom konja za uzde, sve do one tri prepone od motki; ako bi konj uredno, jednu za drugom, prekoraio sve tri prepone, uvijek desnim kopitom i ne zamijenivi nijednom desnu s lijevom stranom, Slaveni bi bili sigurni u pobjedu, a ako bi konj uinio suprotno od toga, oduzeo bi im vjeru u pobjedu. Svake godine nakon etve rtvovahu svom idolu velik broj ivotinja, a kadikad bi sveenik uzeo i kojeg kranina i smaknuo ga za rtvu, tvrdei da je krv kranska bogovima i te kako ugodna. Nakon toga bi pred vratima hrama upriliili sveanu gozbu i donijeli na stol okruglu pogau pripremljenu od komine a tako veliku, da bi se iza nje mogao sakriti odrastao ovjek. Sveenik bi uistinu stao iza pogae, te se sakrio pokrivajui se njome, pa upitao mogu li ga vidjeti. Kad bi mu svi uglas nijeno odgovorili, stao bi moliti svog idola da im dade da ga se sljedee godine jo manje vidi. Rujanci ustrajahu u tim svojim zabludama gotovo punih tristo pedeset godina, a za to

vrijeme (prema izvjeima Witikinda Nizozemca u treoj knjizi i Petra Crusbera u estoj) povedoe bezbroj ratova s mnogim narodima, harajui ne samo primorjem i priobalnim gradovima, nego prodirui sve do u unutranjost Germanije i zadajui velike muke ondanjim kraljevima i carevima. No Bog, ije su nam namjere skrivene, ne htje da puk taj ratoborni ostane u mraku neznabotva, te osokoli kralja danskog Valdemara da ustane orujem na njih. Valdemar skupi snanu vojsku u nakani da ih pokori, no uvidjevi kako same njegove snage nisu dostatne, udrui se s pomeranskim kneevima Kazimirom i Boguslavom, te s Pribislavom, vladarom Slavena Obodrita. Krenuvi zajedno s njima u

pohod, Valdemar godine 1167. nadjaa srane Rujance. Nakon pobjede, dade Svatovitovu kipu svezati omu oko vrata, te ga vojnici potezahu tlom u nazonosti Slavena. Na koncu raspilie kip na komade i javno ga spalie, da bi potom unitili hram i sve u njemu i opljakali riznicu. Po Valdemarovoj zapovijedi svi se morahu odrei idolopoklonstva i prigrliti vjeru u jedinoga i istinskoga Boga, a danski kralj ih nastavi neprekidno

potpomagati u tome, te o svom troku sagradi dvanaest crkava u zemlji nekad Rujanaca, a sad njegovoj.

Usprkos svemu tome, praznovjerje u Svatovita ruganskog osta na snazi i

dugo se odra medu esima, sve dok blaeni Vjenceslav, knez eki, ne preda svom narodu moi svetog Vida koje bijae dobio od cara Otona, kako bi im javno iskazivali tovanje. Istinu govorei, ni na taj nain ne izbrisa esima sasvim iz sjeanja spomen na Svatovita, jer naime i dandanas nema u ekoj sveanijeg ni rasprostranjenijeg pozdrava od onoga koji priziva njegovo ime. Kad primaju kakvoga gosta ili prijatelja

koji im dolazi iz dalekih zemalja, ponavljajui kau vitei, vitei, u znak radosti zbog sauvana zdravlja, kao da je to zasluga Svatovitova. Janimar, mu plemenit i brat Tetislavov, uloi sve svoje snage ne bi li iskorjenio praznovjerni kult Svatovita. Kralj Tetislav, koji vladae Rujanima u vrijeme njihova poraza, tek to bijae poduen vjeri katolikoj s velikom ivou i spremnou pristupi svetom krtenju, te naloi i svima svojima da potrae duhovnu svoju obnovu u toj svetoj krstionici. Ni nakon toga ne presta nigda propovijedima jaati njihovu vjeru u Krista, te se injae gotovo novim svetim Pavlom Apostolom poslanim od Krista. Obnaajui dakle slubu vjerovjesniku, djelomice lijepim rijeima i nagovorima, a djelomice prijetnjama, pokrtavae puk suroviji i okrutniji od ikoje zvijeri i k tome u pokuaju preobraenja tvrdokorniji od svih drugih baltikih Slavena. Kako se mijenjahu vremena, tako se izmjenjivahu i kneevi puka ruganskog, a koji se nalaze nie popisani.

Popis slavenskih kneeva koji u davnini vladahu otokom Rujanom

Vitislav vladae Rujanom ljeta Gospodnjega 938., a nakon svoje smrti ostavi dva sina, Tetislava i Jaromira. Od njih dvojice, Jaromir stupi na

prijestolje kraljevine Danske i prigrli kranski nauk, te utemelji biskupije Sundi, Eldenami, Kaschildi.

Krin bijae gospodarom Rujane u vrijeme cara Konrada, oca Henrika III. Krin imae dva sina, Lubemira ili Ljubimira, te Kritona. Njegovu sinu Ljubimiru grad Lubeck duguje ime.

Kriton pobijedi u boju Gottschalka, knezaVerla, te zarobi njegove sinove

Henrika i Butuea, za vladavine cara Henrika IV.

Svantopolk, sin Jaromira, kralja Danske koji (kako je reeno) kao knez ruganski bijae stupio na dansko prijestolje, naslijedi od oca vlast nad

Rujancima ljeta Gospodnjega 1217.

Vitislav, brat Svantopolkov, naslijedi kneevsku ast na Rujani, budui da brat njegov bijae umro bez nasljednika. On pak ostavi iza sebe tri sina, Vitislava III, Jaromira II i Borislava.

Borislav nakon oeve smrti zavlada Rujanom oko godine 1250. Preminu bez nasljednika.

Barnim, trei sin Jaromira I., nakon smrti sve svoje brae i neaka, preuze vlast na Rujani. Nakon smrti ostavi iza sebe dva sina, Ivana i Djebislava.

Ovaj posljednji godine 1260. utemelji samostan u Kampu.

Jaromir, drugi vladar tog imena i sin kneza Vitislava, dugo vremena

ivljae daleko od vladarskog poloaja. No budui da bijahu izumrli svi njegova roda, naslijedi on vlast nad Rujanom oko godine 1300. Nakon

smrti ostavi iza sebe dva sina, Jaromira III i Vitislava III, a ovaj posljednji

proiri kranstvo sve do Livonije.

Vitislav, trei knez tog imena, koji (kakoje reeno) proiri kranstvo sve do Livonije, naslijedi oca na prijestolju Rujane. Imae tri sina, Jaromira IV, Vitislava IV, kojeg ubie Sudenesi, te Sambora, a k tome i ker Anu, koja posta enom Bogoslava, vojvode od Stetina.

Jaromir IV, budui da braa njegova bijahu umrla bez nasljednika, sam vladae Rujanom. No i on umre bez muke djece, te Vratislav, vojvoda od Stetina i Pomeranije, sin Ane, sestre Vitislava i Jaromira IV, naslijedi

rugansko prijestolje po zakonu krvnoga srodstva. Stoga i dandanas

pomeranski kneevi nose takoer i naslov vladara Rujane. A otok taj Rujana bijae gotovo pravi rasadnik idolopoklonstva meu slavenskim pukom uz Baltiko more.