Hrvatsko katoličko sveučilište

Odjel za povijest

MODERNIZACIJSKE REFORME U RAZDOBLJU BANA IVANA MAŽURANIĆA

Seminarski rad

Kolegij: Hrvatske zemlje u 19. stoljeću

Profesorica: dr. sc. Jasna Turkalj

Studentica: Zrinka Pavković

30. travanj 2014.

Sadržaj:

Uvod.............................................................................................................................................................2

1. Reforma uprave i sudstva.........................................................................................................................3

2. Izborna reforma........................................................................................................................................5

3. Ostale reforme..........................................................................................................................................7

3.1. Modernizacija zdravstva....................................................................................................................8

3.2. Urbarijalni odnosi..............................................................................................................................8

3.3. Zakonska osnova o zadrugama..........................................................................................................9

4. Reforma pučkog školstva.........................................................................................................................9

4.1. Osnivanje Sveučilišta.....................................................................................................................11

Zaključak....................................................................................................................................................12

2

Uvod

Nakon odstupanja Kolomana Bedekovića sa banske časti 17. veljače 1872.g., banskim

namjesnikom je imenovan Antun Vakanović, koji je obnašao ovu dužnost sve do 1873. g. kada

ga je u jesen zamijenio Ivan Mažuranić. Bilo je to vrijeme nakon revizije Hrvatsko - ugarske

nagodbe, kada je hrvatska javnost težila za promjenama. Pripadnici Narodne stranke oduševljeno

su dočekali Mažuranića kao dosljednog liberala, prvog „ sina građanskog roda“ ili „ pučanina“,

od kojega se mogla očekivati sustavna suradnja sa zakonodavnim tijelom i pretpostaviti dobra

veza s vrhovima Monarhije, te je bio kao stvoren za kontinuiranu brigu o reformama.1

Mažuranić je želio provesti reforme, ali na diplomatski način, ne želeći izazvati Mađare, uvijek je

imao u vidu kako bi oni mogli reagirati, išao je taktikom da reforme ne izlaze iz okvira Nagodbe,

znao je da bi izlaženje reformi iz ovog okvira, doprinijelo jačanju hrvatske autonomije, a ovakvo

djelovanje reformi ne bi dopustila vlada Kalmana Tisze, tadašnjeg ministra – predsjednika

ugarske vlade.

Mažuranić je trebao izraditi cijeli program liberalnih reformi, nije slijedio Rauchov primjer

otpuštanja nepoćudnih činovnika, već je polagano zamijenivao činovnike – diletante

stručnjacima. Također je maknuo sve velike župane koji su se protivili njegovj djelatnosti.2

Može se reći kako je razdoblje 1873.-1875. bilo najintenzivnije razdoblje provođenja reformi u

sudstvu, upravi te različitim ekonomsko - društvenim pitanjima, kao što su seljačke zadruge i

školstvo.

No, put prema reformama bio je praćen brojnim problemima, s jedne strane je mađarska

interpretacija Hrvatsko - ugarske nagodbe, a s druge strane su brojni financijski problemi koji su

usporavali modernizacijske reforme bana Mažuranića.

Ipak ovo nije spriječilo bana u usponu Hrvatske prema modernom građanskom društvu.

1 Mirjana GROSS, Agneza SZABO, Prema hrvatskome građanskom društvu, Zagreb 1992., 370.2 Isto, 370.-371.

3

1. Reforma uprave i sudstva

Mažuranić je najprije odlučio napraviti reda u upravi i to kroz 2 cilja:

Prvim ciljem je želio odvojiti upravu od sudstva , koja je još od neoapsolutizma spojena na

najnižoj razini u kotarskim uredima, zatim u municipalnim sudovima od 1861.g. i na najvišoj

razini jer je predsjednik vrhovnog suda - Stola sedmorice bio ban.

Trebalo je izgraditi novi upravni i sudski sustav, prema europskim uzorima, u ovome slučaju,

austrijskim.

Drugim ciljem je želio ustvrditi banovu odgovornost Saboru za ustavnost i zakonitost vladarskih

akata koji pripadaju njegovom djelokrugu.3

Stoga je Mažuranić u prosincu 1873. g. predložio nacrt zakona o odgovornosti bana i triju

odjelnih predstojnika Sabora, a Ministarsko vijeće ga je odbilo.

Prema zakonu od 10. siječnja 1874.g. samo su ban i njegov zamjenik odgovorni Saboru.4

Time ban više nije feudni dostojanstvenik, nego odgovorni izvršilac složne volje kralja i naroda.

Zakon o sudačkoj vlasti uvodi kompetentnost i nezavisnost sudaca od političkih oblasti i

spriječava njihovo otpuštanje iz političkih razloga, a suci su bili imenovani od kralja.

Novim načelima valjalo je ukinuti municipalno sudstvo pa su gradski, županijski i kotarski

sudovi, zamijenjeni kraljevskim, odijeljenima od uprave.

Zakon o kaznenom postupku , izrađen dijelom po francuskom uzoru, potvrđen je od kralja

17. kolovoza 1875. se temeljio na slijedećim načelima:

a) načelu oficijelnosti, progon počinitelja kaznenih djela pridržan državi, a progone ih zato

ovlašteni državni organi.

b) načelo akuzatornosti, tj. odvajanju funkcije optužbe od suđenja, optužba je u rukama glavnog

državnog tužitelja s točno određenom procesnom nalogu.

c) načelo usmenosti i neposrednosti

d) načelo javnosti - glavna rasprava mora biti javna,osim iznimnih tajnih slučajeva

3 Mirjana GROSS, Agneza SZABO, n. dj., 373. - 374.4 Isto, 374.

4

e) načelo materijalne istine – dužnost suda da na osnovi provedenog postupka i kritičkom

ocjenom dokaza utvrdi stvarnu ili materijalnu istinu po slobodnom uvjerenju sudaca koji donose

odluku.5

U kaznenom postupku iz 1875. g. postojale su dvije vrste preventivnog zatvora za

vrijeme privremenog postupka: predbježni pritvor i redoviti istražni zatvor.6

Zakonik o kaznenom postupku obvezivao je organe što su sudjelovali u pripremnom postupku

paziti na to da preventivni zatvor traje što kraće.

Zakon je predvidio i puštanje zatvorenika na slobodu uz jamstvo. Unatoč ograničenim pravima,

okrivljenik je imao pravo na branitelja.

Negativna strana zakona iz 1875. g. je uvođenje izvanrednih sudova, tj. ustanova tzv. Prijekog

suda, koji je mogao biti proglašen za određeno područje na kojem bukne buna ili javno nasilje.

Prijeki sud je proglašavao ban, nakon savjetovanja s predsjednikom Stola sedmorice.

Za izricanje smrtne presude okrivljenog bila je potrebna jednoglasnost svih sudaca.7

Protiv presude se nije mogla uložiti žalba, a smrtna kazna se morala izvršiti u roku od 2 sata.

Kaznenu praksu temeljito mijenjaju zakoni o ukinuću kazni „bijenja“ te okova i o uvjetnom

dopustu kažnjenika, a Zakon o ukidanju tjelesne kazne je prvi „ slobodoumni“ zakon

Mažuranićeve vlade.8

Uprava kaznionica je izdvojena iz vladinog unutrašnjeg odijela i stavljena pod upravu

pravosudnog odjela. Ove reforme su bile popraćene nedostatkom financija, što je usporavalo i

dijelom onemogućavalo njihovo napredovanje i rad.

2. Izborna reforma

5 Anto MILUŠIĆ,“ Mažuranićeve reforme u hrvatskom sudstvu i modernizacija sudskog procesnog prava“, Pravni vjesnik, 10, 1994., 1.- 4., 49.6 Isto, 50.7 Isto, 51.8 Mirjana GROSS, Agneza SZABO, n. dj., 377.

5

Zbog sve učestalijeg miješanja ugarske vlade u hrvatske poslove, preko zajedničkog

ministarstva u Budimpešti, neki modernizacijski zakoni su bili osporavani ili nisu bili donešeni

pravovremeno kako je Hrvatski sabor želio. U toj grupi zakona su zakon o lokalnoj upravi, koji

se odnosi na gradove, zakon o seoskim općinama te izborni zakoni.

Sabor je 1870. g. doneo Izborni zakon, bio je to prvi izborni propis koji je u Hrvatskoj donijet

redovitim ustavnim putem, na prijedlog Zemaljske vlade, a nadovezao se na oktroirani Izborni

red iz 1867.g. u koji su dodatno bili ugrađeni elementi, koji su trebali osigurati prevlast vlade.9

Izravno pravo glasa u gradu i selu imali su točno naznačena intelektualna zanimanja i

zemljoposjednici koji su plaćali 50 forinti godišnjeg poreza, zatim obrtnici, trgovci i gospodarski

činovnici koji su plaćali 30 forinti, dok su mali posjednici plaćali 5 forinti godišnje i imali

posredno pravo glasa kao „birači“, njih 50 je biralo jednog „izbornika“.10

Središnje izborne odbore imenovao je veliki župan, a ti odbori su imali pravo određivanja

izbornih jedinica, čime je vlada de facto dobila neposredne mogućnosti „ krojenja izbora“.

Prema izbornom zakonu iz 1870. g. bili su provedeni izbori 1871. g., na kojima su unionisti

doživjeli poraz. Sazivanje Sabora odgađano je do siječnja 1872. g.11

Na izborima iste godine banski namjesnik Antun Vakanović nastojao je osigurati pobjedu

unionista, ali je pobjedila Narodna stranka, zahvaljujući oporbenom činovništvu.

Aktualni zakon iz 1870. g. morao je doći na izmjenu.

Pitanje Izbornog zakona na red je došlo prije Mažuranićeva preuzimanja banske časti.

Vakanovićeva vlada je 25. kolovoza 1873. g. Saboru podnijela prijedlog Osnove zakona o

preinaci, odnosno dopuni zakonskog čl. III. 1870. g.12

Izmjena se sastojala u povećanju broja zastupnika u Saboru od 66 na 77 zastupnika i raspored

zastupnika na nove županije i gradove.

Ova osnova je na dnevni red Sabora došla nakon preuzimanja vlasti 16. listopada 1873. g., a

gotovo bez rasprave je usvojena dan kasnije.

Osnovu o izmjeni Izbornog zakona podnio je Saboru 6.siječnja 1875.g. Mirko Hrvat, a

usvajanje je teklo po ubrzanom postupku.13

9 Dalibor ČEPULO, „Izborna reforma u Hrvatskoj 1875. – liberalizam, antidemokratizam i hrvatska autonomija,“ Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 3.- 4., Zagreb, 2002.,673.10 Mirjana GROSS, Agneza SZABO, n. dj., 383.11 Dalibor ČEPULO, n. dj. 674.12 Isto, 676.13 Dalibor ČEPULO, n. dj., 677.

6

Osnova je utvrđivala da se središnji odbori biraju u županijama i gradovima,a izborne deputacije

u podžupanijama i gradovima.

Opći uvjet za izborno pravo bilo je rođenje ili primitak u općinsku zavičajnost u Kraljevini

Hrvatskoj i Slavoniji, dob od 24 godine, samostalnost i časnost, odnosno nepostojanje zapreka,

primjerice stečaj, osuđivanost zbog kaznenih djela, te stalno prebivanje na području Kraljevine

Hrvatske i Slavonije te ispunjavanje pretpostavki za neposredno i posredno glasovanje.14

Mrazović zatim predlaže sniženje izbornog cenzusa od 50 na 30 forinti u korist malih posjednika.

Prema njemu, zakonskom se osnovom oduzima neposredno izborno pravo maloposjednicima, a

koje je pogubno za Hrvatski Sabor15.

Mažuranićeva vlada je pokazala rezervu prema toj zakonskoj osnovi, a podban Živković je

upozorio na vladine rezerve prema zakonskoj osnovi jer ona nema smisla prije sjedinjenja

Krajine i Provincijala.

Ministarsko vijeće je zbog promjene mađarske vlade, o zakonskoj osnovi raspravljalo u svibnju

1875. g. te nije htjelo dopustiti da Rijeka bira zastupnike u Hrvatski Sabor niti da pravo glasa ima

samo onaj tko stanuje u Hrvatskoj i Slavoniji jer bi veleposjednici koji stanuju u Ugarskoj ostali

bez prava glasa.

Izborna novela, potvrđena 6. srpnja 1875. g. određuje prema nalogu Ministarskog vijeća da grad

Rijeka s kotarom ubuduće bira dva zastupnika u Sabor.16

3. Ostale reforme

14 Isto, 678.15 Mirjana GROSS, Agneza SZABO, n. dj., 384.16 Isto, 384.

7

Među zakonima Mažuranićeva razdoblja koji su bitno pridonijeli ubrzanju modernizacije,

ističe se zakon o slobodi tiska i uvođenju porote u tiskovnim parnicama iz rujna 1874. g., zatim

osnova o pravu na okupljanje iz 1875.g., kao i zakon o ravnopravnosti Židova iz rujna 1873. g.

Poznato nam je da su seljaci bili obvezani na tlaku za javne gradnje, primjerice popravak cesta i

ostalih javnih zgrada. Za vrijeme neoapsolutističkog režima, vlastela je morala slati sluge, a

umjesto rabote bio je moguć i otkup.17

Pred Saborom je 1865. g. iznesena zakonska osnova u vezi s javnim radovima, a Sabor je 1869.,

1871. i 1872. g. pozvao vladu da regulira to pitanje.

U proljeće 1873. g. Vakanovićeva vlada je pripremila osnovu, koja je došla na red u listopadu iste

godine, na početku Mažuranićeve vladavine.18

Ukidanje rabote nije se moglo zamijeniti financiranjem javnih radnji iz skučenog budžeta, a

nedostajala su sredstva za izgradnju prometnica.

Saborski odbor nije mogao predložiti niti novi prirez jer to prema Nagodbi pripada zajedničkim

poslovima, stoga osnova proglašava obvezni „odkup“ ručnih i voznih težaka za sve državljane.

Ovaj otkup primoravao je sve muškarce nakon navršene 18. god. života na plaćanje.

¾ otkupa se upotrebljavalo za zemaljske i kotarske ceste, a ¼ za općinske, dok bi se kod elementarnih nepogoda primjenjivao besplatni rad.19

3.1. Modernizacija zdravstva

Na red je došla ova reforma, budući da stanovništvo, uglavnom seljačko, u pravilu nije

imalo liječničku pomoć.

U jesen 1874. g. pred Saborom se pojavila osnova koja regulira medicinsku i veterinarsku

službu.20

Trebalo je još mnogo zdravstvenog prosvjećivanja jer puk nije prihvaćao stručno liječenje,

budući da je bilo prisutno nadriliječništvo, kao što je puštanje krvi uz odlazak u toplice.

3.2. Urbarijalni odnosi

17 Mirjana GROSS, Agneza SZABO, n. dj., 397.18 Isto, 397.19 Isto, 397.20 Isto, 401.

8

Zakonska osnova iz 1870. g. o razrješenju urbarijalnih odnosa nije dobila odobrenje

mađarske vlade jer je obuhvaćala predmete iz zajedničkih poslova.

Mažuranić je dao izraditi novu osnovu, a pripremljene su i osnove o komasaciji zemljišta,

segregaciji pašnjaka i šuma te otkupu i regulaciji regalnih prava.21

Zakonska osnova o konačnom rasterećenju izvanselišnih zemalja, dobila je predsankciju i našla

se tek ujesen 1875.g. pred Saborom.

Zakonska je osnova likvidirala sustav “naravi feudalne“ i primorala plemićke zemljoposjednike

koji su svoj prihod još uvijek crpili velikim dijelom od daća, da ih se odreknu i da se konačno

prilagode modernom gospodarenju na svojim imanjima.22

Zakon je potvrđen 10. siječnja 1876. g. te je ubrzao konačnu likvidaciju urbarijalnih odnosa.23

3.3. Zakonska osnova o zadrugama

Ova osnova prihvaćena je 14 mjeseci nakon što ju je Sabor izglasao u rujnu 1870. g.24

Uoči pretresa nove zakonske osnove, Mažuranić je izjavio da ne stoji iza nje, jer je izrađena prije

njegova banovanja.

Osnovna tendencija zakonske osnove je postepeno ukidanje zadruga, odnosno nastojanje da se

običajno pučko pravo zajedničkog vlasništva što bezbolnije pretvori u građansko pravo osobnog

vlasništva ili suvlasništva, a zadrugama se zabranilo primanje novih članova.25

Zakonska osnova o zadrugama je na dnevni red sabora došla u lipnju 1876. g., na prijedlog

Zemaljske vlade.

Mažuranićeva vlada je pokušala srediti imovinsko stanje zadruga nakon njihove diobe revizijom

gruntovničkih uložaka, što su ih dotada sastavljali neuki ljudi, a sada ispitani suci.26

4. Reforma pučkog školstva

21 Mirjana GROSS, Agneza SZABO, n. dj., 395.22 Isto, 395.23 Isto, 396.24 Isto, 388.25 Isto, 389.26 Isto, 391.

9

Mažuranićevu je vladu dočekalo opće nezadovoljstvo neefikasnošću, nestručno vođenih

katoličkih pučkih škola, atmosfera sukoba učitelja i ravnatelja župnika te protivnika i

zagovornika konfesionalnog školstva.27 Stoga je odlučio provesti liberalne reforme i u ovom

segmentu ljudskog društva.

Mažuranićev i krajiški školski zakon, inspirirali su se austrijskim prosinačkim ustavom 1867.g., u

kojem se , uz ostala liberalna načela, određuje da država, a ne više crkva ima vrhovni nadzor nad

nastavom i odgojem.28 Ovo je naišlo na žestok otpor katoličkog i pravoslavnog svećenstva, koje

je do tada „držalo konce u rukama“ nad školstvom. Zakon o reformi školstva, stupio je na snagu

1875. g.29 Zakonom se umjesto konfesionalnih škola, uvelo obvezno školovanje i državne škole.

On je ipak zadržao religiozne elemente naobrazbe, učitelj je trebao biti iste vjere kao i većina

djece u školi, a škola je imala zadaću da religiozno i ćudoredno odgaja djecu. Također je

dopuštao i osnivanje privatnih škola sa pravom javnosti u crkvenim općinama.30 Zakon nastoji

osigurati bitan preduvjet modernoga školstva: obuhvaćanje sve muške i ženske djece dorasle za

školu, odredbom da svako naselje koje ima 40 - ero djece mora imati opću pučku školu.

Mažuranićev zakon o školstvu je, unatoč negodovanju svećenstva, kao i financijskim

preprekama u prvih 10 godina svoje primjene omogućio povećanje broja djece obuhvaćene

obrazovanjem, kvalitetniju nastavu te opadanje broja nepismenosti.

27 Mirjana GROSS, Agneza SZABO, n. dj., 403.28 Isto, 403.29 Isto, 406.30 Isto, 406.

10

4.1. Osnivanje Sveučilišta

Inicijativa biskupa Strossmayera za osnivanjem Jugoslavenske akademije i

jugoslavenskog sveučilišta bitan je dio velikih reformnih zadaća koje ih je namjeravao izvršiti

Sabor 1861.g.31

Smatrao je da su one bitan preduvjet da se „naš narod ubuduće može natjecati s najobrazovanijim

narodima svijeta.“ Ono bi osiguralo oružje duha naobrazbe i dopunilo te prevladalo dotadašnji

temelj za opravdanje političke samostalnosti.

Sabor je 1861.g. izglasao zakonsku osnovu o jugoslavenskom sveučilištu, ali je vladar nije

potvrdio. Sabor se 1865. g. ponovno bavi ovim pitanjem, koje je i dalje ostalo otvoreno.

Kada se Mažuranić predstavio kao novi ban, izglasana je zakonska osnova o sveučilištu, a vladar

je sankcionirao obje zakonske osnove 5. siječnja 1874. g.32

Sveučilište se smatralo pitanjem nacionalne časti pa su bile intenzivne pripreme te su imenovani

prvi profesori, a svečano otvorenje je uslijedilo 19. listopada 1874. g. Otvoreno je Sveučilište sa

tri fakulteta: teološkim, pravnim i filozofskim, a prvi rektor Matija Mesić izjavio je kako

osnivanjem Sveučilišta počinje novo, sretnije vrijeme u kulturnoj povijesti Hrvata, jer je to vrh

piramide u izgradnji moderne hrvatske kulture na kraju 19. st.33

31 Isto, 415.32 Isto, 417.33 Isto, 418.

11

Zaključak

Europa u 19.stoljeću doživljava brojne društvene promjene, Engleska je uredila svoje

društvo čak nešto ranije, a francuska revolucija je odjeknula diljem Europe, a na Bečkom

kongresu 1814. g. raspravljalo se o restauraciji. Bilo je to burno razdoblje, iz čijeg vrtloga se nije

mogla izvući ni Hrvatska, koja je u sastavu Austro - Ugarske Monarhije. Od vladavine bana

Jelačića, zatim do samovoljnog vladanja bana Levina Raucha za čije je vladavine sklopljena

Hrvatsko - ugarska nagodba, svojevrsno sredstvo još većeg podjarmljivanja hrvatskog naroda

Ugarskoj, pomoću koje se žestoko provodila mađarizacija na našim prostorima. Nakon revizije

Nagodbe, na vlast u jesen 1873. dolazi Ivan Mažuranić, tzv. ban pučanin, koji je odlučio provesti

reforme na cjelokupnom društvenom, političkom i ekonomskom životu. Opća ideologijska

podloga njegovih reformi je bila liberalna, stavio je značaj na prosvjećivanje i odbacivanje

nazadnjaštva, poglavito u školstvu, koje dekonfelizirao. Kao primarni cilj odlučio je urediti

sudstvo, na način da ga odvoji od uprave i to po uzoru na austrijski zakon, kao i većina ostalih

reformi. Nestručno osoblje je postupno zamijenio onim kompetentnijim, u školama su dotadašnji

ravnatelji svećenici bili zamijenjeni stručnim kadrom, a smjena se odvijala diljem ostalih javnih

službi, u upravi i sudstvu.

Može se reći kako su prve 3 godine Mažuranićevog provođenja reformi bile najplodonosnije,

kada nakon 1860. g. dolazi do lagane stagnacije. Većina ovih reformi bit će povučena nakon

njegova odstupanja sa banske časti 1880.g., a napose za banovanja Khuena Hedervarya, koji će

opet sustavno zatirati hrvatska prava.

Ipak može se reći kako je ban Ivan Mažuranić dao značajan doprinos hrvatskom usponu prema

građanskom društvu.

12

13