PRAVO I MEDIJI

Sloboda medija

Među najznačajnijim pravima koja pripadaju „fondu“ temeljnih ljudskih prava i sloboda u demokratskim državama jeste pravo na slobodu izražavanja, iako se sloboda sve više razumije kao pitanje budućnosti. Sloboda kao univerzalna vrijednost danas je „veliko“ načelo,ideal u tranzicijskim zemljama. Sloboda medija je od presudnog značaja za demokratske društvene poretke i jedan od najboljih načina upoznavanja javnosti s idejama i stajalištima političkih vođa i oblikovanja mišljenja o njima.

Zakon i kodeks

Zakon je normativni akt države koji po tačno određenom postupku donosi zakonodavni organ, najčešće skupština (parlament). Zakon je nakon Ustava najviši i najvažniji pravni akt i svi drugi pravni akti u državi moraju biti s njime u skladu. Kodeks je pravilnik, skup načela o profesionalnom ponašanju.

Ujedinjeni narodi

Medijske politike temelje se na nekim društvenim normativnim teorijama o poželjnoj ulozi medija u društvu. Kako se mijenjaju stavovi o toj ulozi, mijenjaju se i politike. Primjer takvog zaokreta je i prelazak na deregulaciju u području medija medija.

Liga naroda održala je u Ženevi 1936. godine Prvu svjetsku međudržavnu konferenciju posvećenu upotrebi radiodifuzije u propagandne svrhe. Upravo je radio kao medij omogućio da se preko državnih granica određeni sadržaji komuniciraju široj publici. 26 država je potpisalo Konvenciju o upotrebi radiodifuzije u interesu mira.

UN je osnovan nakon Drugog svjetskog rata od strane pobjedničkih sila u nadi da će spriječiti buduće sukobe među narodima. Osnovno pitanje je bilo kako očuvati svjetski mir i sigurnost. Ovi ciljevi su zapisani u osnivačkoj povelji Organizacije UN-a koja je potpisana 26. 07. 1945. godine u San Franciscu, a stupila je na snagu 24. 10. 1945. godine nakon prihvaćanja od strane 51 države. Vijeće sigurnosti je najvažniji organ UN-a jer je odgovaran za očuvanje mira i sigurnosti u svijetu. Ima pet stalnih članica s pravom veta (SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina), i deset nestalnih koje bira generalna skupština. Ekonomsko i socijalno vijeće usklađuje djelatnost UN-a i djeluje na gospodarskom, socijalnom, kulturnom i drugim područjima. Međunarodni sud u Haagu osnovan je 1945. godine i čini ga 15 sudaca. Tajništvo brine o tekućem poslovanju UN-a.

Treću osnovnu dimenziju međunarodnog, a posebno europskog zakonodavastva postavila je Organizacija Ujedinjenih naroda, na svom prvom zasjedanju 1946.godine. Pitanje slobode izražavanja i informiranja čvrsto je smjestila u osnovna ljudska prava, na kojem sva druga prava počivaju. Razvijanje i unapređivanje ljudskih prava smatra se jednim od osnovnih ciljeva djelovanja Ujedinjenih naroda.

UNESCO, specijalizirana organizacija UN-a za kulturu i komunikacije također je u svom djelovanju proizvodila i formirala međunarodna stajališta o komunikacijskim medijima i slobodi informiranja. UNESCO je sredinom sedamdesetih bio centar debate i kontroverzi između zagovornika Novog svjetskog informacijskog i komunikacijskog poretka koji se zalagao za balansirani međunarodni protok informacija i zagovornika ideje o potpunoj slobodi informacijskog protoka. Za prvu ideju zalagale su se zemlje u razvoju, a za drugu zapadnoeuropske zemlje i SAD.

Kasnije, UNESCO kreira novu strategiju u području komunikacije koja je jednoglasno prihvaćena na 25. sjednici Generalne konferencije UNESCO-a u novembru 1989. godine. Ova strategija se temelji na konceptu „slobodnog protoka ideja riječju i slikom“. U skladu sa novom strategijom, aktivnosti UNESCO-a odvijaju se u području razvoja medija i demokratije, javnog emitiranja, promocije pluralnosti medija. Aktivnosti su također usmjerene u podrčju nasilja u medijskom sadržaju i pitanja pristupa žena u medijima.

Posljednji seminar o pluralnosti medija i njegovoj nezavisnosti odnosi se posebno na situaciju u srednjoj i istočnoj Europi. Neke od tema bile su profesionalna etika, novinske agencije u tranziciji, medijska nezavisnost i pluralizam. Također se govorilo o sigurnosti novinara i sprečavanju govora mržnje, a nije zaboravljeno pitanje cenzure i novih tehnologija (UNESCO 1997.).

OESS

Organizacija za europsku sigurnost i saradnju je međunarodna organizacija osnovana 1973. godine. Bavi se nizom sigurnosnih pitanja, a najznačajnija su kontrola naoružanja, diplomatija, ljudska prava i demokratizacija, nadzor privrede i zaštite okoliša. Među 56 zemalja koje sudjeluju nalaze se države iz Europe, centralne Azije i Sjeverne Amerike. BiH je postala članica 1995. godine. Bitno je spomenuti da su se zemlje zapadne Europe, Amerike i Kanade zalagale za potpuno slobodu informacijskog protoka, dok su se zemlje Istočnog bloka zalagale za to da je sloboda informacija jedno od unutarnjih pitanja svake države.

Vijece Europe

Nastalo je nakon Drugog svjetsko rata 1949. godine, a BiH u Vijeće Europe ulazi nakon posljednjeg rata. Cilj je postići bolju povezanost među svojim članovima sa svrhom očuvanja i ostvarivanja ideala i načela koja su im zajednička. Vijeće Europe ima velike kompetencije u pogledu slobode medija, u oblasti kulture i komunikacije. Najveći doseg Vijeća Europe ogleda se u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima iz 1950. godine, koja služi kao osnovni pravni dokument Europskom sudu za ljudska prava. Temeljna legislativa Vijeća Europe:

1. Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava 1950.2. Europska kulturna deklaracija 1954.3. Deklaracija o slobodi izražavanja 1982.4. Europska konvencija o TV bez granica 1989.5. Deklaracija o slobodi komuniciranja putem interneta 2003.6. Deklaracija o medijskoj distribuciji informacija u vezi s krivičnim postupcima 2003.7. Deklaracija o slobodi političke debate 2004.8. Deklaracija o slobodi izražavanja i informiranja u kontekstu borbe protiv terorizma 2005.

Cjelokupno djelovanje Vijeća Europe temelji se na zaštiti i unapređenju ljudskih prava. Uslov za članstvo je potpisivanje Europske konvencije o ljudskim pravima i zadovoljavanje tri osnovna kriterija: višestranački parlamentarni sistem, tržišna ekonomija i zaštita ljudskih prava. Dosta pažnje je posvećeno medijima i njihovoj ulozi u demokratskom društvu. Veoma je bitna Europska kulturna konvencija iz 1954. godine čiji članak 1. pozicionira osnovni cilj koji je „štititi i poticati razvoj nacionalnih doprinosa zajedničkom europskom kulturnom naslijeđu.“ Rad Vijeća Europe temelji se i na načelima ugrađenim u Deklaraciju o slobodi izražavanja i informiranja iz 1982. godine. Neka od pitanja kojima se bavi Vijeće Europe uključuje pitanja medijske koncentracije, novinskih sloboda, javnog emitiranja i slično. U okviru Vijeća Europe razvijena je grupa zakona koja štiti informacijske i medijske slobode, a doprinos ovom pitanju daje i Europski sud za ljudska prava. BiH pristupa 24. aprila 2002. godine. Vijeće Europe čine dva glavna tijela:

1. Odbor ministara2. Parlamentarna skupština

Institucije Vijeća Europe su:

1. Europski sud za ljudska prava2. Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Europe3. Komesar za ljudska prava4. Sekretarijat Vijeća Europe (glavni sekretar je Thorbjoern Jagland iz Norveške)5. Pompidou grupa – suzbijanje zloupotrebe droga6. Europsko ravnateljstvo za kvalitetu medicine7. Europski odbor za demokratiju kroz pravo – Venecijanska komisija

Temeljna načela djelovanja Vijeća Europe sadržana su u Statutu Vijeća Europe, dok se osnovni cilj temelji na Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Članak 10. ove konvencije temeljno je načelo i najviša međunarodna norma u podrčju slobode i prava informiranja. „Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišlenja, primanja i odašiljanja informacija i ideja bez miješanja vlasti i bez obzira na granice. Upražnjavanje ovih sloboda može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama koje su propisane zakonom.“

Zaštita slobode izražavanja i medija prema shvaćanju Vijeća Europe ne sastoji se samo u neinterveniranju države u smislu apstrakcije tih prava, nego i u aktivnoj ulozi države radi zaštite slobode i pluralnosti medija. Deklaracija o slobodi izražavanja i informiranja iz 1982. godine funkcionira kao „Europska medijska povelja“ kojom se teži pozitivnoj zaštiti medijskih sloboda. Uz ove temeljne dokumente, Vijeće Europe donijelo je različite druge preporuke i rezolucije koje se odnose na posebna područja mass medija. Područja koja su obuhvaćena uključuju pitanja ravnopravnosti žena i muškaraca, pitanja nasilja u medijskim programima, djece i zaštite maloljetnika u programima medija.

Vijeće Europe bavi se i pitanjima radiodifuzije s posebnim interesom za lokalno i regionalno emitiranje i za emitiranje u smislu javne usluge. Vijeće Europe zalaže se za potporu javnom emitiranju koje se u medijskoj politici povezuje sa samim konceptom demokratije. Medijska politika Vijeća Europe razvija se i tijekom sastanka na ministarskoj razini.Prva konferencija o medijskoj politici održana je 1986. godine radi formuliranja i provođenja koherentne politike u području mass medija.

Osnovna konvencija u području medija je Konvencija o prekograničnoj TV koja je stupila na snagu 1993. godine. Osnovna intencija i cilj konvencije je osiguranje neometanog protoka TV programa i usluga. Jedan od ciljeva konvencije je kulturne naravi, tj. očekuje se da većina programa koji se emitira bude europskog porijekla.Europska unija

Medijska politika EU nije usmjerena pravim temama medijske politike, nego je više sastavni dio ukupnih ekonomskih ciljeva Unije. Audiovizuelni sektor ima jednu od ključnih uloga u razvoju EU zbog svog kulturnog efekta u najširem smislu i njegove izrazite integrativne uloge. Pod utjecajem tehnološkog razvoja, donedavno razdvojene aktivnosti kao što su film,video, radiodifuzija i elektronička industrija prerastaju u ono što se danas naziva audiovizualnim sektorom.

Ovakvo shvaćanje ugrađeno je i u Ugovor iz Maastrichta 1992. godine u kojem je kultura postala jedno od područja u nadležnosti europskih tijela odlučivanja. U članku 128. u kulturnu se proizvodnju ubraja i audivizuelna produkcija.

Intervencije u području kulture bile su moguće i prije, a temeljile su se na člancima iz Rimskih ugovora (1957.) ili Jedinstvenog europskog akta iz 1986. godine. Najčešće su to bili članci koji govore o slobodnom protoku roba, što uključuje i audivizualne proizvode (članci 9, 12, 30 i 31), pravilima konkurencije (85, 86) i slično. Jedna od najvećih intervencija u razvoju audiovizualnog područja (program MEDIA) temeljena je na članku 235. Rimskih ugovora, a odnosi se na mjere zajednice u onim područjima koja nisu izričito spomenuta u Rimskim ugovorima.

Zelena knjiga o „TV bez granica“ objavljena je 1984. godine i njena osnovna tema bila je omogućavanje pravne podloge nesmetanoj cirkulaciji televizijskih programa u okviru zajednice. Ovaj opsežni dokument daje pregled cjelokupnog radiodifuznog područja zemalja Europske unije i to s tehničkog, kulturnog, društvenog, ekonomskog i pravnog stanovišta. Posebna pažnja posvećena je harmonizaciji zakonodavstva u područjima kao što su reklamiranje, javna sigurnost, pravno na odgovor, zaštita maloljetnika, autorsko pravo i sl.

Nakon 1989. godine u Zajednici je razvijena koherentna audiovizualna politika koja se temelji na tri komplementarna elementa: slobodnoj cirkulaciji programa koji se ostvaruke direktivom „TV bez granica“, programskoj industriji koja podupire europsko stvaralaštvo program MEDIA i tehnologija budućnosti odnosno televizija visoke rezolucije HDTV.

Direktiva o TV bez granica stupila je na snagu 3. oktobra 1991. godine. Ova direktiva može se smatrati zakonom o TV difuziji na području Zajednice. Uređuje područja promocije, distribucije i produkcije TV programa u okviru koje se zemlje članice obavezuju težiti k tome da barem 30% emitiranja bude posvećeno europskim programima.

Pitanje regulacije programskih sadržaja naglašeno je pogotovo u 1996. godini i to u dva komplementarna dokumenta:

1. Zelena knjiga o zaštiti maloljetnika i ljudskog digniteta u kontekstu novih elektronskih usluga2. Komunikacija o štetnom i protuzakonitom korištenju interneta

1. Međunarodna konferencija o upotrebi radiodifuzije u propagandne svrhe 1936.

Ovu konferenciju je održala Liga naroda 1936. godine u Ženevi s ciljem otvaranja procesa izgradnje međunarodnog zakonodavstva za ovu oblast. Poveljom UN-a iz 1945. godine pokrenuta je potreba za afirmacijom ljudskih prava, za njegovom zaštitom što je vodilo ka donošenju Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i slobodama iz 1948. godine, ali konsenzus na planu informiranja i potpune zaštite slobode izražavanja nije postignut.

2. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i slobodama 1948.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima donesena je 1948. godine. Ona jamči slobodu izražavanja i mišljenja. Potrebno je naglasiti da je nakon II svjetskog rata 1956. godine organizacija UN pitanja o slobodi izražavanja locirala u domen ljudskih prava. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima na najdirektniji način ističe pravo na mišljenje i izražavanje; Član 19. "Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja bez miješanja prava traženja, primanja i širenja nepristrasnih informacija putem svih medija i bez obzira na granice."

3. Helsinški završni akt 1975.

Sasvim je poznato da je proces kontinuiteta u radu Konferencije o sigurnosti i suradnji u Evropi od 1954 (prvi sastanak u Kopenhagenu) do 1975 kada je usaglasen i potpisan Helsinski zavrsni akt rezultirao pokretanjem cijelog niza pitanja koja su bila od znacaja za ublazavanje Hladnim ratom podijeljenog svijeta i Evrope. Naglasava se pitanje saradnje na planu razmjene informacija, pa i poboljsanja uvjeta za rad novinara. Time se ustvari upozorilo na put prevladavanja otpora komunistickih vlasti pruzanju informacija koje ukazuju na stanje ljudskih prava. Poštivanje ljudskih prava ima veliku važnost u sprečavanju mogućeg sukoba. Bitan je član 7. „Poštivanje ljudskih prava i opštih sloboda misli, savjesti, vjeroispovijesti i stanja.“

4. Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i univerzalnih sloboda 1950.

Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda još poznata kao Evropska konvencija o ljudskim pravima je pravni akt Savjeta Evrope o zaštiti sloboda i prava, donijet u Rimu 4. novembra 1950. godine. Originalna verzija, sastavljena na engleskom i francuskom jeziku i objavljena pod nazivom Konvencija za zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, stupila je na snagu 3. septembra 1953. godine. Prve potpisnice Konvencije bile su: Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Irska, Italija, Island, Luksemburg, Holandija, Norveška, Turska i Velika Britanija.U periodu od 1950. do 2004. godine, Konvenciju je potpisalo 46 zemalja. Potpisivanje je označilo prihvatanje obaveze poštovanja prava i sloboda, kao i priznavanje nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u Francuskoj koji je ustanovljen Evrposkom konvencijom. Sud za ljudska prava djeluje nakon iscrpljenih pravnih sredstava u državama članicama.

5. Zelena knjiga o zaštiti maloljetnika i ljudskog digniteta u kontekstu elektronskih usluga

Ovaj dokument otvara osjetljivo pitanje ogranicenjea slobode u informativnom prostoru. U ovoj knjizi pitanje slobode nikad nije pojmljeno apsolutno, nego je u odnosu sa potrebom i zastitom od privatnosti, ogranicena potrebom zastite zdravlja,morala i sprjecavanja kriminala.Pitanja provodjenja zastite maloljetnika i ljudskog dostojanstva susrecu se s razlicitim problemima u vezi s novim komunikacijskim tehnologijama.Za efikasno provodjenje kontrole i zastite navodi se potreba bolje saradnje sa zemljama clanicama u podrucju sudstva i unutarnjih poslova, te izmedju nacionalnih administracija. Zelena knjiga je identificirala osnovne probleme i dileme oko regulacije ovog podrucja u Uniji. Takodjer se bavi i pitanjima zastite maloljetnika u tv i drugi medijskim sadrzajima, te se zalazu da drzave clanice EU promoviraju nediskriminaciju prema spolovima,posebno u odnosu na tv reklamiranje.

6. Dokumenti moskovskog sastanka 1991.

Zakljuceno je da je dostupnost informacije kljucna za uklanjanje opasnosti za sigurnost. Sadrzaj upozorava da su nezavisni mediji veoma znacajni za obezbjedjivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda.Učesnici ove konferencije suočeni sa porastom etničke, nacionalne i vjerske mržnje zaključili su da je dostupnost informacija ključ sprječavanja sukoba. U dokumentu se između ostalog kaže: "Države učesnice ove konferencije potvrđuju pravo na slobodu izražavanja, koje uključuje pravo na komunikacije i pravo medija da prime, traže i šire informacije, vijesti i mišljenja. Bilo kakvo ograničavanje ovog prava bit će utvrđeno zakonom i u skladu sa međunarodnim standardima."

7. Sofijski seminar 1997.

Na ovom seminaru razmatrano je pitanje stanja medija i sloboda u istočnoj i srednjoj Europi, sa posebnim akcentom na potrebu informativne samoregulacije.

8. Direktiva za zaštitu privatnosti i elektronskih komunikacija 2002.

Nalaze se zastita elementarnih prava i sloboda, posebno prava na privatnost u pogledu obrade licnih podataka u elektronskom komunikacionom sektoru, osiguranje slobode kretanja takvih podataka. Definicije direktive: korisnik-podrazumijeva osobu koja koristi javno raspolozive komunikacione usluge u privatne ili poslovne svrhe, protok podataka – protok podataka podrazumijeva bilo koje podatke koji se obradjuju u svrhu prenosenja komunikacije putem elektronske komunikacione mreze, komunikacija – podrazumijeva svaku informaciju razmijenjenu izmedju ogranicenog broja lica posredstvom javno raspolozive elektronske komunikacione usluge, elektronska posta – svaka poruka u vidu teksta, glasa, zvuka ili lika poslana putem javne komunikacione mreze.

9. Deklaracija o slobodi komuniciranja putem interneta 2003.

Komitet ministarstva vijeća Evrope 2003. godine donosi deklaraciju o slobodi komuniciranja putem Interneta, zahtijevajući da se u zemljama članicama VE izrade i dopune zakoni iz ovog područja tj. da se osigura sloboda komuniciranja. Iz ove deklaracije posebno izdvajamo princip 5. koji se odnosi na slobodu pružanja usluga putem interneta i koji glasi: "Pružanje usluga putem interneta ne treba biti predmet shema posebnog ovlaštenja po osnovu sredstava transmisije koji se koriste. Zemlje članice VE trebaju osiguravati mjere kojima se garantira promocija pluralističke ponude putem Interneta kako bi se mogle zadovoljiti potrebe različitih korisnika kao pripadnika različitih socijalnih grupa." Iz ove deklaracije izdvajamo 4 bitna elementa:

1. relativiziranje posebnog ovlaštenja po osnovu sredstava transmisije2. zahtjev za promociju pluralističke ponude putem Interneta3. pružanje mogućnosti za uslugu različitim korisnicima i socijalnim slojevima4. nediskriminirajući pristup nacionalnim i telekomunikacijskim mrežama

10. Amsterdamske preporuke OSCE-a o slobodi medija i interneta 2003.

Konferencija je posvećena slobodi medija i interneta koja je održana 13. i 14. juna 2003. godine. OSCE upozorava na protuzakonito korištenje interneta i ulogu nacionalnih zakona u zaštiti interneta i njegovih korisnika od nelegalnog sadržaja i kontrola sadržaja. OSCE insistira na donošenju zakona kako bi se spriječili ovi sadržaji. Također se naglašava i važnost poštivanja profesionalnih standarda kod svih autora čiji se sadržaj plasira na Internet. Preambula:

1. osnovna ustavna vrijednost slobode ne smije biti dovedena u pitanje2. zabrinutost zbog cenzure koja se nameće internetu3. u obzir je uzeta Deklaracija Vijeća Europe o slobodi komuniciranja na internetu

11. Deklaracija o slobodi politicke debate u medijima 2004.

• U preambuli se naglašava potreba zaštite slobode izražavanja i informisanja koja je naglašena u konvenciji o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Naglašava se i to da sloboda izražavanja ne obuhvata slobodu iznošenja rasističkih stavova kojima se potiče mržnja, nasilje, ksenofobija i drugi vidovi netolerancije. Sloboda političke debate kao sistem predizbornog procesa je osigurana ako postoji sloboda izražavanja. U preambuli ove deklaracije se upozorava koliko na korektno ponašanje učesnika na političkoj debati, toliko i na korektan odnos novinara koji tu debatu prenose u javnost.

• Najvažniji dijelovi ove deklaracije su: sloboda izražavanja i informisanja, sloboda kritike države i javnih televizija, debate, nadzor javnosti nad javnim funkcionerima i političkim ličnostima, sloboda satire, ugled političkih ličnosti i javnih funkcionera, privatnost političkih ličnosti i javnih funkcionera i na kraju pravna sredstva protiv kršenja prava od strane medija.

• S obzirom na istaknuto značajna su tri pitanja:

a. pravo kritike državeb. privatnost i ugled političkih ličnosti i javnih funkcionera

c. pravna sredstva protiv kršenja prava od strane medija.

• Naglasak da država i drugi organi vlasti ne bi trebali imati zaštitu krivičnog zakona; političke ličnosti i javni funkcioneri ne bi trebali da uživaju veću zaštitu svog ugleda nego što je to slučaj sa drugim pojedincima.

• Stavljanje političkih ličnosti u sferu jednakih prava sa svim građanima predstavlja normu demokratije.

• Posljednji stav kaže da političke ličnosti i javni funkcioneri trebaju imati pristup istim onim pravnim sredstvima koja imaju ostali građani u slučaju kada su ugrožena njihova prava.

12. Zajednicka deklaracija posvecena slobodi pristupa informacijama specijalnog izvjestaca UN-a 2004.

U svrhu potpore ostvarenju slobode pristupa informacijama donesena je Zajednicka deklaracija specijalnog izvjestaca UN za pitanje slobode misljenja, predstavnika OSCE-a za pitanja medija i specijalnog izvjestaca OAS za pitanja slobode izrazavanja. Dolazi do potrebe da se na drzavnom nivou zakonom regulise pravo na pristup informacijama. Deklaracijom se sugerise obaveza postovanja prava na pristup informacijama, njome se istice i zahtjev javnim organima vlasti da objavljuju bez obzira da li to neko trazi sirok dijapazon informacija znacajnih za javnost. Utaja informacija je pokazatelj nedemokratske vladavine. Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi pocela se baviti BiH na osnovu Dejtonskog mirovnog sporazuma (anex 3) koliko zbog same BiH toliko i zbog evropskog mira. Okoncanjem rata u BiH medjunarodna zajednica, a u njenom sastavu OSCE, intenzivno radi koliko na uspostavi mira u BiH toliko i na ozivljavanju funkcija civilne vlasti. Prva zadaca OSCE-a odnosila se na donosenje i provedbu programa slobodnih i pravednih izbora i afirmaciju slobode izrazavanja. To znaci da je Misija OSCE-a u BiH imala vaznu ulogu na polju ljudskih prava. Pored pomoci u proceduri donosenja Stalnog izbornog zakona, Zakona o radio-televiziji FBiH, OSCE je po ovlastenju OHR-a asistirao u kreiranju teksta Zakona o slobodi pristupa informacijama.

13. Beogradska deklaracija 2004.

Održana je na međunarodni dan slobode štampe 3. maja 2004. godine. Pozivaju se na član 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i slobodama. Smatraju da postizanje demokratije i opstanak mira zavisi od poštivanja međunarodnih ljudskih prava. Sloboda izražavanja zahtjeva postojanje nezavisnih i pluralističkih medija. Najveći prioritet treba dati bezbjednosti novinara. Državna ili vladina radiodifuzna preduzeća treba da se transformišu u javne radiodifuzne servise. Treba da se utvrdi sistem izolovan od političkog i komercijalnog uplitanja.TAČKA 1: postizanje demokratije i opstanka mira, zavisice od poštovanja međunarodnih ljudskih prava, naročito prava na slobodu izrazavanja, kao sto je utvrđeno u Članu 19.; slobda izrazavanja zahtjeva postojanje nezavisnih i pluralistickih medija, koji su u stanju da izvještavaju nezavisno od vlada, politicke ili ekonomske kontrole. 2- vlasti treba da prave razliku između nezavisnih informacija i propagande koja poziva na nasilje; TAČKA 11: „Podjednako je od suštinske važnosti da se promoviše svijest o ljudskim pravima, a naročito o slobodi izražavanja, slobodi štampe i međunarodnom humanitarnom pravu među javnim zvaničnicima i u civilnom društvu;

14. Deklaracija o slobodi izražavanja i informisanja u medijima u kontekstu borbe protiv terorizma 2005.

• U deklaraciji se kaže: "Pozivamo države članice VE da ne uvode nove restrikcije u pogledu slobode izražavanja i informisanja u medijima, osim kad je to striktno potrebno i proporcionalno u demokratskom društvu, te da ih ne uvode prije nego što sagledaju da li su postojeći zakoni i mjere dovoljni."II stav: "Postoje brojni primjeri nepoštivanja temeljnih konvencija, a ovadefinicija naglašava potrebu poštivanja temeljnih konvencija, deklaracija izakona, odnosno ona upozorava na potrebu promjena političkih sistema kojisvojim neliberalnim konfliktima uzrokuju nasilje i terorizam."III stav: "Pozivamo države članice VE da osiguraju pristup ažurniminformacijama javnosti uspostavljanjem glasnogovornika i organizirajući pres-konferencije u skladu sa državnom legislativom."

• U IV stavu deklaracije zahtijeva se nesmetan pristup novinara i medija mjestu terorističkog čina. Također se kaže da se pristup može ograničiti u slučaju potrebe zaštite sigurnosti žrtava i snaga koje provode zakon kada vlasti donesu odluku o ograničavanju. Sve dok ona postoji oni moraju obavještavati javnost o onome što se dešava.

• V i VI stav deklaracije karakteristični su po tome što naglašavaju obavezu poštivanja prava na praćenje suđenja, troškova, izvještavanje novina uz pretpostavku uvažavanja prava na privatnost, na praćenje provođenja presude itd.

• Ova deklaracija je značajna iz dva razloga:

1. Vlasti su u svom odnosu prema određenim grupama vođeni diskriminirajućim stavovima što uzrokuje nasilje i terorizam.2. Postoje brojni primjeri nepoštivanja temeljnih konvencija, a ova deklaracija upravo naglašava potrebu njihovog poštivanja i upozorava na potrebu promjene političkih sistema koji svojim neliberalnim konceptom uzrokuju nasilje pa i terorizam. /

15. Konferencija u Dakaru 2005.

Ona je razmatrala pitanje odnosa medija i dobrog upravljanja. Deklaracija nalaze drzavama clanicama UNESCO-a i OUN-a da njihovi organi vlasti u svom radu postuju principe transparentnosti, pouzdanosti i pristupa javnosti informacijama. U sredistu deklaracije je zahtjev za promjenom ponasanja vlasti prema medijima i otvaranjem nedostupnog segmenta loseg vladanja javnosti na uvid, a u cilju poticanja modela demokratskog razvoja. Postavljeni su i određeni standardi: poštivanje etičkih standarda, vlasnička transparentnost, promoviranje ekonomske udruživosti i zaštita slobodnog rada novinara.

16. Konferencija u Kijevu 2005.

Ona je posvecena masovnim medijima s posebnim osvrtom na ulogu novinara u vrijeme kriza. Na konferenciji su raspravljana i pitanja o tome kako zastiti pluralizam medija i kulturnu razlicitost u vrijeme globalizacije tj kako stititi ljudska prava u savremenom informatickom drustvu. Donesena je Politicka deklaracija u cijem sastavu su 3 rezolucije: Rezolucija br. 1 (odnosi se na slobodu izrazavanja i informisanja u kriznim vremenima i donesena je u vrijeme kraja rata u BiH), br. 2 (potice se postivanje i razvoj kulturne

razlicitosti i medijskog pluralizma i posebno naglasava kulturna razlicitost i medijski pluralizam u vrijeme globalizacije) br. 3 (obuhvacena su pitanja koja se ticu ljudskih prava i regulacije medija i novih komunikacionih servisa u infromatickom drustvu) i Plan aktivnosti (rijec je o angazmanu eksperata i profesionalaca u ovom podrucju ciji nalazi trebaju odgovoriti na pitanje o postivanju i provodjenju naloga iz rezolucije. U tom smislu veoma je karakteristicno opredjeljenje za osnivanje pan-evropskog foruma za razmjenu informacija i provodjenje rezolucija u Evropi, te pracenje medija u tranzicijskim zemljama kako bi se osigurao medijski pluralizam.). Naglasena je odlucnost u zastiti fundamentalnih evropskih vrijednosti posebno ljudskih prava, demokratije, slobode izrazavanja i informisanja te vaznost uloge u oblasti medija koju vrsi Vijece Evrope kao jedina pan-evropska organizacija kao i nezavisnost i sloboda medija bez utjecaja i mijesanja u njihov rad politickih mocnika.

17. Deklaracija o samoregulaciji medija Južni Kavkaz 2007.

Učesnici na konferenici: Azerbejdžan, Armenija, Gruzija. Konferencija je održana pod pokroviteljstvom OSCE-a a mjesto održavanja konferencije: su bili: Tbilisi, Gruzija. Vrijeme održavanja konferencije: 19. i 20. novembar 2009.Na konferenciji su učestvovali medijski stručnjaci i vladini dužnosnici iz tri zemlje (Azerbejdžan, Armenija, Gruzija). Takodjer, još su učestvovali i predstavnici Fakulteta novinarstva, članovi iz nacionalnih i međunarodnih organizacija i stručnjaci, koji su raspravljali o najnovijim zbivanjima u medijima Južnog Kavkaza. Akcent ovogodišnje konferencije bio je usmjeren na novinarsko obrazovanje. Učesnici su raspravljali o ulozi novinarstva u modernom društvu, postojećem stanju u obrazovanju, raspravljali o najboljim mogućnostima novinarske edukacije i razmjeni iskustava. Šesta južno-kavkaska konferencija o medijima organizovana je pod pokroviteljstvom OSCE-ovog Ureda za slobodu medija i u saradnji sa Uredom OSCE-a u Bakuu i Jerevanu. O slobodi medija, konferencija1. Poziva sve tri vlade na poticanje pluralizma i suzdržavanje od uznemiravanja imonopolizacije medija2. Poziva regulatorna tijela iz sve tri zemlje da ulože napore u aktivnostima depolitizacije i transparentnosti, i da izdaju dozvole medijima koji predstavljaju sve strane političkog života kako bi osigurao pluralizam medija.3. Predlaže da vlasništvo nad medijima bude transparentno, i poziva sve tri zemlje da kreiraju i usvoje zakone u ovoj oblasti, jer je pluralizam vlasništva preduvjet za pluralizam sadržaja4. Zahtjeva trenutačno osobađanje zatočenih novinara, kao i prestanak hapšenja (novinara) u Azerbejdžanu5. Pozdravlja predanost azerbajdžanskih vlasti na dekriminalizaciji klevete6. Pozdravlja nedavne pozitivne pomake u Gruziji koji su potaknuli pluralizam medija i njihovu neovisnost, uključujući i pristup satelitu koji je odobren opozicionom kanalu Maestro TV, pripreme na pokretanju kanala za prenos sjednica parlamenta u februaru 2010. godine, i sve veći broj poziva političkim subjektima da govore u emisijama na privatnim medijima

18. Deklaracija iz Dohe 2009.

3. maja 2009. godine povodom Svjetskog dana slobode štampe održana je konferencija u Dohi (Qatar) pod nazivom: Dijalog, uzajamno razumijevanje i pomirenje. Ovoj konferenciji prisustvovalo je oko 250 medijskih profesionalaca. Učesnici ove deklaracije su su pozvali na član 19 Opće deklaracije o ljudskim pravima: Svako ima pravo na slobodu izžražavanja i mišljenja, ovo pravo uključuje slobodu mišljenja bez miješanja, kao i pravo na traženje, dobijanje i davanje nepristrasnih informacija i ideja preko svih medija, bez obzira na granice.

Također, pozivaju se na UNESCO-ovu Opću deklaraciju o kulturnim raznolikostima, ističući da su neovisni pluralistički mediji neophodni za osiguravanje transparentnosti, odgovornosti i sudjelovanja kao osnovnih elemenata dobre uprave i ljudskih prava. Pozivaju sei na Međonardoni pakt o građanski i političkim pravima tačnije na član 20, koji traži od država članica da zakonski zabrane zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koja predstavlja podsticanje na diskriminaciju ili neprijateljstvo. Ovom deklaracijom upućena su tri poziva , apela:• Poziv medijima i profesionalnim udruženjima: kojima se apelira da se posvete : poboljšanju stučnosti novinra, odnosno prefosionalizma novinara, uključujući i podršku nezavisnim udruženjima, organizacijama i sindikatima, te dobrovoljnim, samoregulacionim kodeksima i tijelima tako gdje to odgovara, zatim snažano apeluju na novinare da se pridržavaju visokih etičkih standarda u svom radu, da utječe na podizanje svijesti javnosti o kršenju ljudskih prava • Poziv upućen svim držvama članicama: da uspostave pravni okvir u skladu sa međunarodnim normama koje jamče slobodu izražavanja, zatim da osiguraju novinarima, medijima i medijskim stručnjacima da rade svoje posao slobodno i sigurno bez zastrašivanja. Da poduzmu potrebne mjere kako bi se osigurale rigorozne istrage i kazneni progoni u slučajevima uznemiravanja i nasilja nad novinarima i blogerima, poziv državama da uklone zakon o kleveti Da se zalažu za razvoj kulture transparentnosti, uključujući i zakonske mjere kojima se osigurava pristup i širenje inrfomacija kako bi se poboljšao dijalog i sudjelovanje svik aktera u društvu, olakšao pristup medijima za sve članove društav, posebno za žene, invalide i ranjive skupine. Da pormovisu dijalog izmedđu različitih kultura i religija, promovisanje medija, medijske pismenosti koja omogućava ljudima da kritički razmišljaju i koriste medije za svoje potrebe. POZIV ZA UNESCO-Nastavak sličnih aktivnosti kako bi vlade, zakonodavci i javne ustanove postale svjesne važnosti slobode izražavanja, uključujući slobodu pristupa, proizvodnju, širenje i dijeljenje informacija.

19. Zaštita dostojanstva, sigurnosti i privatnosti djece na internetu 2008.

Usvojena je na 1018. sjednici od strane Komiteta ministara 20. februara 2008. godine. Pozivaju se na član 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda i na Konvenciju UN-a o pravima djeteta iz 1989. godine. Internet je važan alat za svakodnevne dječije aktivnosti, ali on može dovesti do njihovog eksponiranja kriminalnim aktivnostima, kao što je traženje djece za seksualne svrhe. Zbog ovoga treba razvijati njihovu informatičnu pismenost, a države članice se pozivaju da uklone neprikladan sadržaj u što kraćem vremenskom periodu.

20. Minhenska deklaracija o pravima i obavezama novinara 1971.

Pripremljena je za potrebe EZ i ima regionalno znacenje. Usvojena je u Minhenu 1971 god na sastanku predstavnika sindikata novinara 6 zemalja clanica EZ. Temeljena je cl 19 Univ dekl o ljud prav i cl 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima koji naglasava „svako ima pravo na slobodu izrazavanja. Ovo pravo ukljucuje slobodu vlastitog misljenja, primanja i saopstavanja informacija i ideja bez mijesanja javne vlasti bez obzira na granice”. Sastoji se iz 2 dijela. Prvi dio se tice duznosti i drugi dio koje se odnosi na prava. Razlika je sto se prvog dijela tice samo u tome sto se u clanu 10 medju duznosti stavlja duznost otpora pritisku. U drugom dijelu koji se odnosi na prava novinara izlozena su prava na slobodu pristupa info

preko prava novinara da odbije potcinjavanje, prisilu, do prava da bude konsultiran prije donosenja odredjene redakcijske odluke i prava na individualni ugovor s poslodavcem.

21. Deklaracija iz Euskalduna – novinarstvo, rat i građanska prava 2005.

Ima karakter izjave ucesnika „medjunarodne debate o prijetnji demokratiji od rata”. Ako se pogleda vrijeme odrzavanja konferencije u Bilbau 2005 postaje jasno zasto je debata bila posvecena ratu kao najekstremnijem obliku potiranja ljudskih prava i sloboda protivno svim zakonima i obicajima ratovanja. To je i vrijeme ratova u Aziji i Africi iz kojih su poruke vrlo tragicne, ali u kojima se i odnos novinara prema ratnim dogadjajima i odnos vlada i vojski koje su vodile rat prema novinarima i medijima odvijao suprotno zakonima kodeksima i obicajima. Karakteristicne su vojne intervencije u Afganistanu, Iraku, prijetnje Koreji. Zato se u deklaraciji kaze da „sada vise nego ikad mediji trebaju biti aktivni u nadziranju djelovanja vlada” kao i da „vitalna uloga neovisnog novinarstva u istrazivanju i razotkrivanju impakta promjena u politici nacionalne i globalne sigurnosti na drustvo je krucijalna za buducnosst demokratskog drustva”. Eticki kodeksi islamskih i katolickih novinara - Islamska povelja o mass medijima usvojena je na Prvoj medjunarodnoj konferenciji o islamskim masovnim medijima u Dzakarti 1-3.09.1980 i sastavni je dio Deklaracije iz Dzakarte. I Etika novinarskog zvanja Svjetskog saveza katolickih novinara (Boston 1998). Ove dokumente karakterisu 2 momenta: prvi koji se tice temeljnih naloga covjeku sadrzanih u Bozijoj objavi i drugi koji se tice temeljnih nacela etike novinarske profesije. Islamska povelja, shodno kur’anskom nalogu vjere u jednog Boga i obavezi sprovodjenja islamskog zakona, dok se u dr dijelu gotovo i ne razlikuju. U oba kodeksa naznacena je uloga medija u raspoznavanju opasnosti po islamski i katolicki svijet, kao i potreba za nespornim i slobodnim upraznjavanjem i sirenjem vjere. Medjunarodne asocijacije novinara – eticke normative medjunarodnog karakter pripremaju i donose medjunarodne novinarske asocijacije. Najutjecajnije su Medjunarodna federacija novinara IFJ, Svjetski savez katolickih novinara i dr. U medjunarodne asocijacije ubrajaju se i one regionalnog tipa kao Evropska federacija novinara EFJ, Latinoamerička federacija novinara FELAP, Savez arapskih novinara, Unija africkih novinara, Konfederacija azijskih novinara i dr.

22. Konacna deklaracija :mediji i dobro upravljanje 2006.;

Odrzana u Senegalu 1-3 Maja 2005 u povodu obiljezavanja svjetskog dana stampe pod pokroviteljstvom UNESCO-a. Donijeli su je ucesnici predstavnici drzavai njeni stavovi su obavezujuci. Razmatrana su pitanja odnosa medija i dobrog upravljanja. Imaju dva dijela dekralacije.I dio deklaracije : STAV 1: deklaracija iz Dakara nalaze drzavama članicama UNESCO-a da njihovi organi vlasti u svom radu poštuju principe transparentnosti, pouzdanosti i pristupa javnosti informacija te funkciju novosti kao esencijalnog faktoru dobrog upravljanja.STAV 2: U ovom dijelu deklaracije ponovljeni su standardi :profesionalizam, neovisnost, moderizacija rada, otvorenost za medije, profesionalno pokrivanje izbora, zastita povjerljivosti izvora, sloboda rada novinara.

II dio deklaracije: predstavlja poziv medijima i profesionalnim asocijacijama da djeluju u skladu s profesionalnim standardima, a u cilju otvaranja medija i država za javnost. Rijec je o pouivu medijima i novinarima da :STAV 1: fer i profesionalno izvještavanje

STAV 2 : obaveza upoznavanja javnosti o korupciji i krsenju ljudskih prava i drugih slučajeva zloupotrebe oblasti.STAV 3 i 4 : brane slobodu štampe , uvazavaju i jacaju profesionalne i etičke standarde.STAV 5: obezbjede transparetnost u domenu vlasnistva, da promoviraju ekonomsku održivost medija i da olakšaju neovisnost novinara.STAV 6 i 7: osiguraju rad novinara od opasnosti.

23. Deklaracija novinarsko obrazovanje, poboljsanje kvaliteta obrazovanja i novih tehnologija 2009. Tbilisi;

Konferencija održana pod pokroviteljstvom OSCE-a 19. I 20 novembra 2009. Učesnici su: Azerbejdžan, Armenija, Gruzija. Akcent usmjeren na novinarsko obrazovanje.

24. Deklaracija o slobodi izrazavanja i informisanja 1982.;

Usvojio Komitet ministara 29. aprila 1982. Imajući u vidu da načela istinske demokratije, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava predstavljaju osnovu njihove saradnje i da je sloboda izražavanja i informisanja osnovni element ovih načela; Imajući u vidu da je ova sloboda proklamovana državnim ustavima i međunarodnim instrumentima, a posebno članom 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i članom 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima; Saopštavaju da u domenu informisanja i masovnih medija nastoje da ostvare sledeće ciljeve:

1. zaštitu prava svakog pojedinca

2. odsustvo cenzure ili bilo kakve samovoljne kontrole ili ograničavanja aktivnosti učesnika u informativnom procesu

3. sprovođenje otvorene informativne politike u javnom sektoru

4. pristup infrastrukturi za emitiranje

5. promocija međunarodne suradnje, preko javnih i privatnih emitera.

25. Evropska konvencija o zastiti ljudskih prava i temeljnih sloboda 1953.;

Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda je pravni akt Savjeta Evrope (1949) o zaštiti sloboda i prava, donijet u Rimu 4. novembra 1950. godine. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, stupila je na snagu 3. septembra 1953. godine. Prve potpisnice Konvencije bile su: Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Irska, Italija, Island, Luksemburg, Holandija, Norveška, Turska i Velika Britanija.U periodu od 1950. do 2004. godine, Konvenciju je potpisalo 46 zemalja. Potpisivanje je označilo prihvatanje obaveze poštovanja prava i sloboda, kao i priznavanje nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u Francuskoj koji je ustanovljen Evrposkom konvencijom. Sud za ljudska prava djeluje nakon iscrpljenih pravnih sredstava u državama članicama. Svaka osoba koja smatra da su joj narušena njena ljudska prava može se obratiti sudu. Naknadnim pravnim dopunama iz protokola 1, 4, 6, 7, 12 i 13, unaprijeđena je prvobitna zaštita prava i sloboda iz 1950. godine. Poseban značaj ima Protokol 11, koji je

1998. godine u evropsku pravnu praksu uveo stalnu pravosudnu instituciju - Evropski sud za ljudska prava i mogućnost učešća pojedinca u međunarodnom pravnom postupku.

Protokol 1: jamci pravo na vlasnistvo, skolovanje, organizaciju izbora...

Protokol 4: sloboda kretanja

Protokol 6: ukidanje smrtne kazne

PRotokol 7: strancima se garantuje pravican sudski postupak, supruznici se izjednacavaju u svojim pravima

26. Evropska konvencija o televiziji bez granica 1989.;

Direktiva o televiziji bez granica (Television without Frontiers—TWF) je kamen temeljac

audiovizualne politike u Europskoj zajednici. Prihvaćena 1989. i proširena 1997. godine.

Direktiva slijedi dva osnovna načela:

• slobodno kretanje europskih televizijskih programa unutar unutarnjeg tržišta:

• zahtjev prema TV kanalima da rezerviraju, kad god je moguće, više od polovine vremena

prijenosa za europska djela (»kvote emitiranja«).

Usporedno s tim osnovnim načelima. Direktiva o televiziji bez granica podvrgnuta je procesu

revizije. U tom smislu Europska komisija treba objaviti plan rada kojim se definiraju teme za

raspravu kao i odgovarajući vremenski rokovi.

27. Deklaracija o zaštiti dostojanstva, sigurnosti i privatnosti djece na internetu, 2008.;

Deklaracija je usvojena 20. Februara 2008. Pozivajući se na fundamentalno pravo na slobodu

izražavanja izraženo u članu 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava I temeljnih

sloboda, Konvenciju UN-a o pravima djeteta iz 1989. te Deklaraciju Komiteta ministara o

slobodi komuniciranja na Internetu iz 2003., Deklaracija o zaštiti dostojanstva, sigurnosti I

privatnosti djece na Internetu insistira da ne treba postojati fajl sa trajnim pristupom

sadržaju koji su djeca kreirala na Internetu a koji pobija njihovo dostojanstvo, sigurnost I

privatnost, ili ih na bilo koji način čini ranjivim sada ili u kasnijoj fazi života. Ovom

Deklaracijom VE poziva države članice da zajedno, tamo gdje je prikladno, sa drugim

relevantnim vlasnicima udjela, istraže provodivost uklanjanja ili brisanja takvog sadržaja,

uključujući tragove (zapise, fajlove I procesuiranje) u opravdano kratkom vremenskom

periodu.

28. Europska kulturna konvencija, 1954.

29. Politicka deklaracija i tri rezolucije, 2003, Rejkjavik

Slobodni nezavnisni mediji kljucni su za demokratsko drustvo. Norme se ticu obaveza i odgovornosti, a njihova relevantnost traje do danas. Rezolucija 1Zadaca medija je da sire informacije, komentare i misljenja, njihovi osnovni ciljevi su da pruze informacije, novosti, ali i da promoviraju vrijednosti. Vazan faktor za osiguranje pristupa povjerenim informacijama, neovisan javni RTV servis. Zemlje clanice Vijeca Europe trenutno ne nude usluge svojih javnih RTV servisa kojima mogu privuci paznju svih segmenata drustva i osigurati sudjelovanje u politickom i kulturnom zivotu zajednice. Naglasava se vaznost zastite autorskih prava, te upozorava na rizike koji proizlaze iz snazne koncentracije medija, vaznost osiguranja multikulturalnog dijaloga.Rezolucija 3Svaki covjek ima pravo biti informisan o teroristickim napadima i djelovanju vlasti u borbi protiv terorizma. U cilju zastite i sigurnosti zrtve trebaju se postivati profesionalni standardi.

30. Direktiva o pružanju audiovizualnih medijskih usluga 10. mart 2010.

* - Audiovizuelna medijska usluga koja je pod uredničkom odgovornošću pružatelja medijskih usluga i glavni cilj joj se ogleda u informisanju, zabavljanju i educiranju šire javnosti putem elektronskih komunikacijskih mreža.

* Program znači skup pokretnih slika sa ili bez zvuka čineći pojedinačnu stavku unutar rasporeda/plana ili kataloga utvrđenog od strane urednika i oblik i sadržaj koji su usporedivi s oblikom i sadržajem televizijskog emitiranja. Primjeri programa uključuju dugometražne filmove, sportske događaje, komične situacije , dokumentarne, dječje programe i izvorne drame;

* Audiovizualna komercijalna komunikacija označava slike sa ili bez zvuka koje su dizajnirane za promicanje, izravno ili neizravno, robu, usluge ili promovisanje neke fizičke ili pravne osobe koje obavljaju neku ekonomsku djelatnost. Takve slike prate ili su uključene u program u zamjenu za plaćanje ili sličnu naknadu ili za samopromotivne svrhe. Oblici audiovizualne komercijalne komunikacije, između ostalog uključuju, televizijsko oglašavanje, sponzorstva, teletrgovinu i plasman proizvoda;

* -Televizijsko oglašavanje znači svaki oblik najave emitera u zamjenu za plaćanje ili emitiranje za samopromotivne svrhe od javnog ili privatnog poduzetnika, fizička lica u vezi s trgovinom, posao koji obavljaju, poslovnice ili struke u cilju promicanja usluga, naravno oglašavanje koje se plaća.

* -Skrivena audiovizualna komercijalna komunikacija označava zastupljenost pojedine osobe, firme, subjekta oglašavanja, u riječima ili slikama, usluga, imena, zaštitnog znaka ili

djelatnosti proizvođača robe ili usluga u programima, oglašavanje koje je naizgled skriveno iza kadra, u pozadini (background) znak ili logo firme npr. Takva zastupljenost je uglavnom namjerna, ako je to učinjeno u zamjenu za plaćanje ili slično;

-Sponzorstvo oznacava financiranje određenih medijskih usluga u zamjenu za oglašavanje datog sponzora, bedža, loga, naziva kompanije, vlasnika, nazovimo to kompromisom između date osobe i jednog od medija

* Čl. 2.1. Svaka država članica će osigurati da sve audiovizualne medijske usluge koje prenosi medijski servis pod njenom nadležnošću, u skladu sa pravilima pravnog sistema primjenjuje na audiovizualne medijske usluge namijenjene javnosti u toj državi članici.

* Čl. 2.3. U svrhu ove direktive davatelji medijskih usluga bit će smatrani ustanovljenima od strane države u sljedećim slučajevima:

* A) Davatelj medijskih usluga uredničke odluke o audiovizuelnim medijima donose se uglavnom u uredu države

* B) Ako davatelj usluga svoje sjedište ima u jednoj državi a uredničke odluke o audiovizuelnom medijskom servise se donose u drugoj, smatra se da je uspostavljena u onoj državi u kojoj je značajan dio radne snage uključene u obavljanje audiovizuelnih medijskih aktivnosti.

Odredbe koje se primjenjuju na audiovizualne medijske servise

* Čl.5.: Države članice su trebaju osigurati da će daovaoci audiovizuelnih medija pod njihovom nadležnošću recipijentima servisa učiniti lahko, direktno i trajno dostupnim najmanje slijedeće informacije:

* ime medijskog davaoca usluga;

* adresu na kojoj se nalazi medijski davalac usluga;

* podatke o medijskom davaocu usluga, uključujući e-mail adresu ili web stranicu koji omogućuju kontakt na direktan i efikasan način;

* nadležna regulatorna i nadzorna tijela (gdje je moguće).

* Čl. 6: Države članice će na odgovarajući način osigurati da audiovizuelne medijske usluge koje pružaju medijski davaoci usluga pod njihovom nadležnošću, ne sadrže bilo kakvo poticanje na mržnju baziranu na temelju rase, spola, religije ili nacionalnosti

* Čl. 10.1: Audiovizuelni medijski servisi ili sponzorirani programi trebaju biti upoznati sa slijedećim zahtjevima:

* (a) njihov sadržaj i, u slučaju emitiranja televizijskih kanala, njihovo raspoređivanje ni u kojim okolnostima ne smije biti pod utjecajem na način da utječu na odgovornost i uredničku nezavisnost od medijskog davaoca usluga;

* (b) ne smiju direktno poticati na kupovinu ili iznajmljivanje proizvoda ili usluga, naročito pravljenjem posebnih promotivnih preporuka za te proizvode ili usluge;

* (c) gledaoci trebaju biti jasno informirani o postojanju sponzorskog ugovora. Sponzorirani programi trebaju biti jasno identificirani imenom, logom i/ili nekim drugim simbolom sponzora kao što je upućivanje na njegov proizvod(e) ili uslugu(e), ili karakterističnim znakom istog na početku, tokom i/ili na kraju programa.

* Čl.11.3: Programi koji sadrže plasiranje proizvoda trebaju biti upoznati sa svim slijedećim zahtjevima:

* (a) njihov sadržaj i, u slučaju emitiranja televizijskih kanala, njihovo raspoređivanje ni u kojim okolnostima ne smiju biti pod utjecajem, na način da utječu na odgovornost i uredničku nezavisnost od medijskog davaoca usluga;

* Čl.11.4. Programi ni u kom slučaju ne smiju sadržavati plasiranje slijedećih proizvoda:

* (a) duhanskih proizvoda ili cigareta, ili plasiranje proizvoda od sponzora čija je glavna djelatnost proizvodnja ili prodaja cigareta i drugih duhanskih proizvoda;

(b) posebnih medicinskih proizvoda i medicinskog liječenja dostupnih samo na recept u državi članici pod čiju nadležnost medijski davlac usluga potpada

Odredbe primjenjive samo na zahtjev audiovizualnih medijskih servisa

* Čl.12: Države članice trebaju poduzeti odgovarajuće mjere da osiguraju da audiovizuelne medijske usluge koje pružaju medijski davaoci usluga pod njihovom nadležnošću koje mogu ozbiljno narušiti fizički, mentalni i moralni razvoj maloljetnika će biti dostupne samo na način da maloljetnici neće uobičajeno čuti ili vidjeti.

* Čl.13.1: Države članice trebaju osigurati da medijski davaoci usluga pod njihovom nadležnošću promoviraju, gdje je to moguće i na odgovarajući način, proizvodnju i pristup evropskim djelima. Promocija bi se, između ostalog, mogla odnositi na financijski doprinos servisa kakvi su oni za proizvodnju i stjecanje prava na evropskie radove, ili udio i/ili značaj evropskih radova u katalogu programa koji nude .

Odredbe o ekskluzivnim pravima i kratkim vijestima u televizijskim operaterima

* Čl.15.1:. Zemlje članice moraju osigurati da u svrhu kratkih vijesti, svaki emiter osnovan u Uniji ima pristup na fer, odgovornoj i nediskriminirajućoj osnovi svim događajima visokog interesa za javnost koji su emitovani na bazi ekskluzivnih prava od strane emitera pod njihovom nadležnošću.

* Čl 15.2:Ako je emiter, osnovan u istoj zemlji članici kao i emiter koji traži prava prijenosa, stekao ekskluzivno pravo prijenosa događaja od velikog značaja za javnost, pravo na prijenos će se traažiti od tog emitera.

* Čl.15.3:Zemlje članice moraju osigurati da je takav pristup garantovan tako što će dozvoliti emiterima da slobodno biraju kratke isječke od emitera koji emituje signal, osim ako iz praktičnih razloga nije moguće, sa barem identificiranjem njihovog izvora.

Zakon o distribuciji i proizvodnji TV programa

Čl.16: Države članice moraju osigurati odgovarajućim sredstvima i tamo gdje je moguće, da emiteri rezerviraju za europski rad većinski dio svog prijenosnog vremena, isključujući vrijeme koje je predviđeno za informativne vijesti, sportska dešavanja, oglašavanja, igre i usluge teleteksta i

teleshoppinga. Taj postotak, uzimajući u obzir emiterske informativne, obrazovne, kulturne i zabavne odgovornosti prema svojim gledateljima, treba postići postepeno, na temelju odgovarajućih kriterija

* Čl.17: Države članice moraju osigurati, gdje je to moguće i prema odgovarajućim sredstvima, da emiteri rezerviraju najmanje 10% njihovog prijenosa, osim vremena predviđenog za vijesti, sportske događaje, igre, oglašavanje, teletekst i teleshopping. I po odluci države članice, najmanje 10% njihovog programskog proračuna, za europske radove nastale od strane proizvođača koji su neovisni od emitera.

TV oglašavanje i teleshoping

Član 19:

* 1.: Televizijsko oglašavanje i teleshopping će biti lako prepoznatljivi i različiti od uredničkog sadržaja. Ne dovodeći u pitanje upotrebu novih tehnika oglašavanja, televizijsko oglašavanje i kupovina moraju se potpuno razlikovati optički (akustički) i prostorno od drugog programa.

* 2. Izdvojeni spotovi oglašavanja i teleshoppinga, osim u prenosima sportskih događaja, ostaju iznimka.

Član 20:

* 1. Države članice će osigurati, kada su televizijsko oglašavanje ili telešoping ubačeni za vrijeme programa, da integritet programa, uzimajući u obzir prirodne stanke u programu i prirodno trajanje programa, te prava nositelja prava nisu povrijeđeni.

* 2. Prikazivanje filmova namjenjenih za televiziju (izuzimajući serije, serijale i dokumentarce), kinematografska djela i vijesti mogu biti prekinuti televizijskim oglašavanjem i/ili teleshoppingom jednom za svaki planirani program najmanje 30 minuta. Prijenos dječijeg programa može se prekinuti televizijskim oglašavanjem i/ili teleshoppingom jednom za svaki planirani program najmanje 30 minuta, pod uslovom da je predviđeno trajanje programa veće od 30 minuta. Televizijsko oglašavanje ili teleshopping neće biti emitovani za vrijeme vjerskih programa

Član 23:

* 1. Udio televizijskih reklamnih spotova i teleshopping spotova unutar određenih sat vremena ne smije prelaziti 20%.

2. Stavak 1. ne primjenjuje se na najavama emitera u svezi s njegovim vlastitim programima i pratećih proizvoda izravno izvedenih iz tih programa, najave sponzorstava i proizvoda

Zaštita maloljetnika u emitiranju televizijskog sadržaja

Čl. 27:

* 1. Države članice će preduzeti prikladne mjere kako bi osigurale da emitirani televizijski sadržaj od strane emitera koji su pod njihovom jurisdikcijom, ne sadrži programe koji bi ozbiljno mogli poremetiti fizički, psihički ili moralni razvoj maloljetnika, pogotovo oni programi koji u sebi sadrže pornografiju ili nepotrebno nasilje.

* 2. Mjere predviđene paragrafom 1 će se proširiti i na druge sadržaje, za koje se smatra da će najvjerovatnije moći poremetiti fizički, psihički ili moralni razvoj maloljetnika, osim u slučaju kada je izborom vremena emitiranja ili tehničkih mjera osigurano da maloljetnici, koji se nalaze u području prijenosa, neće biti u mogućnosti da čuju ili vide takve sadržaje.

* 3. Nadalje, kada su takvi programi emitirani u neenkodiranoj formi, zemlje članice će osigurati da ti sadržaji budu preduhitreni sa akustičnim upozorenjem ili označeni sa vizualnim simbolom kroz čitavo trajanje tog programa.

Član 28:

* 1. Bez predrasuda prema odredbama usvojenim od strane zemalja članica u sklopu civilnog, administrativnog ili krivičnog prava, svako fizičko ili pravno lice (bez obzira na nacionalnost), čiji su legitimni interesi, pogotovo reputacija i dobro ime, oštećeni netačnim tvrdnjama datim u televizijskom programu, mora dobiti pravo na odgovor ili jednaku šansu za iznošenje svoje strane priče. Zemlje članice će osigurati da postupak prava na odgovor i jednaku šansu ne bude ometan nametanjem nerazumnih odredbi i uvjeta.

4. Aplikacija za ostvarivanje prava na odgovor može biti odbijena, ako je odgovor neopravdan na osnovu uvjeta naznačenih u paragrafu 1, ukoliko bi to bilo kažnjivo djelo, ukoliko se pokaže da je emiter podložan civilnom zakonu ili ukoliko bi se prekršili standardi javne pristojnosti

Odbor za kontakt

Član 29:

* 1. Odbor za kontakt je uspostavljen pod pokroviteljstvom Komisije. Biće sastavljen od predstavnika, koji su kompetentni autoriteti zemalja članica. Ulogu predsjedavajućeg će vršiti predstavnik Komisije i sastajat će se ili na osnovu vlastite inicijative ili na zahtjeve delegacije zemlje članice

Pravo i mediji

Na čemu se zasniva ‘nova’ strategija u području komunikacija I medija koju je kreirao UNESCO 1989. godine?

Nakon propasti Novog svjetskog informacijskog I komunikacijskog poretka oko kojeg se raspravljalo 70ih godina, u kojem su se UNESCO I zemlje Istočnog bloka zalagali za balansiran međunarodni protok informacija, a zemlje Zapadne Evrope za potpunu slobodu informacija, UNESCO je 1989 kreirao strategiju koja se zasniva na slobodnom protoku ideja I informacija riječju I slikom. Strategija je podloga aktivnostima kojima je cilj podupiranje slobodnog protoka informacija na nacionalnom I međunarodnom planu. UNESCO svoju strategiju I dalje razvija na svojim generalnim konferencijama, kao I na seminarima koje organizira.

Koji su dokumenti usvojeni na Četvrtoj ministarskoj konferenciji održanoj 1994. godine?

Na Četvrtoj ministarskoj konferenciji održanoj 1994 godine posvećenoj medijskoj politici u Evropi, usvojena je Deklaracija o medijima u demokratskom društvu, koja je naglasila obavezu država članica VE da brane I unaprijeđuju medijske slobodei medijski pluralizam. Kao temeljni dokumenti medijske politike usvojeni su Plan akcije o strategijama za promociju medija u demokratskom društvu I dvije rezolucije. Prva se odnosi na potrebu podupiranja javnih radiodifuznih modela, dok se druga, koja je usvojena kao temeljni politički dokument, odnosi na novinarske slobode I ljudska prava, a u kojoj su usvojeni temeljni principi novinarske etike I postupanja država radi zaštite novinarskih sloboda.

Šta se u Deklaraciji o slobodi političke debate u medijima (VE) nalaže medijima kada je riječ o ugledu političkih ličnosti I javnih funkcionera?

Političke ličnosti ne bi trebalo da uživaju veću zaštitu ugleda I drugih prava nego drugi pojedinci I stoga nacionalno pravo ne bi trebalo da predviđa izricanje strožijih sankcija medijima kada kritikuju političke ličnosti. Ova uputa odnosi se na slobodan odnos medija prema ocjeni javnog rada političke ličnosti, što je također I norma demokracije. Ovaj stav upozorava na jednakost političara I građana.

Navedite zadatke Komiteta direktora za medije masovne komunikacije koji egzistira u okviru Vijeća Europe.

Aktinosti Komiteta direktora za medije masovne komunikacije (CDMM) uglavnom se izvode iz člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima I temeljnim slobodama. CDMM zadužen je za provođenje programa u području masovnih medija, s mandatom razvijanja saradnje između zemalja članica VE u području masovnih medija radi razvijanja slobode izražavanja I informiranja u pluralističkom demokratskom društvu, kao I slobodnog protoka informacija I ideja, te podupiranja pluraliteta nezavisnih I autonomnih medija koji odražavaju različitost stavova I kultura. Nakon 1993, Komitet ministara VE I CDMM posebnu pažnju poklonili su razvoju pravila funkcioniranja prekogranične televizije, te uređenju prava I obaveza zemalja članica na tom planu.

Ko prema deklaraciji o samoregulaciji medija iz Juznog Kavkaza (OSCE, 2007) moze biti clan samoregulatornog tijela?

Prema preporukama Deklaracije o samoregulaciji medija iz Južnog Kavkaza (Tadžikistan, novembar 2007., OSCE) samoregulatorna tijela su Vijeće za štampu, ombudsmeni I Regulatorna agencija za medije. Vlade se ne smiju miješati u formiranje samoregulatornih mehanizama, dakle samoregulatorna tijela nezavisna su od vladinih interesa. Članovi samoregulatornih tijela mogu biti novinari, urednici, vlasnici medija i javnost, tj tri-partite predstavnici. Samoregulacija medija ima za cilj promociju nezavisnih I odgovornih medija, a urednička nezavisnost je preduslov etici I kvalitetu medija.

Zasto je prema deklaraciji iz Dohe (Katar 2009) vazno uspostaviti pravni okvir koji jamci slobodu izrazavanja?

Deklaracija iz Dohe, koja je donesena na UNESCOvoj konferenciji povodom Dana slobode medija, 3.maja 2009., u svom drugom dijelu poziva zemlje članice da uspostave pravni okvir koji garantuje slobodu izražavanja u cilju da se osigura slobodan I siguran rad medija bez zastrašivanja. Ovom Deklaracijom nalaže se I osiguranje adekvatnih I efektivnih garancija slobode misli, savjesti I vjeroispovijesti kroz pravne sisteme zemalja članica, a u skladu sa međunarodnim standardima. U Deklaraciji je upućen I poziv UNESCO- u da nastavi kreirati svijest kod vlada, političkih I javnih institucija o važnosti slobode izražavanja, uključujući slobodu pristupa, proizvodnje, diseminacije I dijeljenja informacija. Deklaracija nosi naziv “Dijalog, uzajamno razumijevanje I pomirenje”, a u cilju razvijanja dijaloga potrebno je uspostaviti pravne okvire koji će jamčiti slobodu izražavanja naglašenu članom 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, na koji se I ovaj dokument poziva. Važno je uspostaviti pravni okvir koji jamči slobodu izražavanja kako bi se osigurao slobodan I siguran rad medija što bi doprinijelo uzajamnom razumijevanju I pomirenju. Deklaracija iz Dohe uputila je apele kako državama članicama I UNESCO-u, tako I medijima I profesionalnim udruženjima.

Kako se prema deklaraciji o samoregulaciji medija iz Juznog Kavkaza (2007) osigurava efektivno funkcioniranje samoregulatornih tijela?

Prema Deklaraciji o samoregulaciji medija, samoregulatorna tijela trebaju se formirati kroz potpuno savjetodavan I inkluzivan process. Samoregulatorna tijela trebaju uključivati što više tri- partite predstavnika, koji trebaju biti izabrani demokratski I transparentno, kako bi efektivno funkcionisala. Građansko pravo najbolje će pomoći medijima kroz kreiranje zakonskog okvira koji grantira slobodu izražavanja I pluralizam tokom kontrole sadržaja medija. Ukoliko nije kreiran pravilnik o regulaciji, novinarske organizacije trebaju organizovati sastanak s ciljem uspostavljanja etičkih okvira. Prebacivanjem svih pitanja vezanih za medije iz krivičnog u građansko pravo, te osiguranjem nezavisnosti od vladinih interesa osigurava se efektivno funkcioniranje samoregulatornih tijela.

Koju ulogu ima samoregulacija prema direktivi o audiovizualnim medijskim uslugama iz 2007. god.?

Strategija razvoja audiovizuelne politike odnosi se na 4 glavna područja: a) regulatorni okvir, b) mehanizme potpore, c) mjere kojima se jača distribucija internet programa I d) vanjske mjere. Direktiva o audivizuelnim medijskim uslugama iz 2007. godine dokument je Evropske unije koji jača pravo na slobodu informiranja. Direktiva proširuje domen sadržaja koji su

obuhvaćeni regulatornim mjerama na Internet, TV na zahtjev I mobilnu telefoniju. Također, Direktivom se dodatno preciziraju komercijalni propisi o reklamiranju I sponzorstvu.

Kako se tretira razvoj audiovizuelnog sektora (EU) nakon 1988. god.?

Razvoj audiovizuelnog sektora nakon 1988 tretira se kao prioritet u području kulturnih aktivnosti. Iste godine Komisija je podnijela Vijeću ministara na usvajanje odluku o televiziji visoke rezolucije (HDTV), smatrajući da je ona od strateškog interesa za evropsku industriju. 1989. Zajednica razvija koherentnu audiovizuelnu politiku koja se temelji na slobodnoj cirkulaciji programa, programskoj industriji koja podupire evropsko stvaralaštvo I tehnologiji budućnosti. Može se reći da je 1986. godina prelomna za današnju audiovizuelnu politiku Unije u onom dijelu koji se odnosi na programsku potporu I razvoj. Naime, program MEDIA, koji je integralni dio audiovizuelne politike EU, kreiran je 1986., a aktivnosti iz ovog programa započele su 1988. Do 1990. godine trajala je eksperimentalna faza programa, nakon čega je uslijedio petogodišnji plan aktivnosti MEDIA 95. Ovaj program bio je usmjeren najviše na unaprijeđivanje programske industrije, te ojačavanje nacionalnih televizijskih I filmskih sektora. Nakon 1996 nastavljeno je sa programom MEDIA II, koji je do 2000. djelovao u sinergiji sa programom EUREKA I programom EUROIMAGES Vijeća Evrope.

Sta je prema Beogradskoj deklaraciji o slobodi medija (2004) nuzno osigurati da bi se drzavna radiodifuzna preduzeca transformisala u javne servise?

Prema članu 8 Beogradske deklaracije o slobodi medija državna ili vladina radiodifuzna preduzeća treba da se transformišu u javne radiodifuzne servise, zbog čega treba da se utvrdi sistem za dodjelu dozvola za emitovanej I frekvencija, izolovan od političkog I komercijalnog uplitanja. Dalje se naglašava da je potrebno osigurati medijski pluralizam I poduzeti mjere kako bi se osiguralo okruženje u kome vlada lojalna konkurencija I jednaki ekonomski uslovi rada.

5. Navedite slobode koje su naglasene u preambuli deklaracije o slobodi politicke debate u medijima (2004)?

U preambuli Deklaracije o slobodi političke debate, koja je dokument Vijeća Evrope, te je opsežnija od same deklaracije, izložena su polazišta donosioca koja su oslonjena na slobode, prava I dužnosti date u cijelom nizu dokumenata kojima se garantiraju ljudska prava I slobode, posebno sloboda izražavanja I informiranja, I naglašava se da sloboda političke debate ne obuhvata slobodu izražavanja rasističkih stavova koji podstiču mržnju, ksenofobiju, antisemitizam I sve oblike netolerancije. Čestim ponavljanjem člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima VE insistira na obavezi evropskih zemalja da osiguraju realizaciju tog prava. Deklaracija svojom preambulo također upozorava na korektan I profesionalan angažman medija u prenošenju političke debate javnosti.

U cemu je znacaj odluke (visokog predstavnika) o restruktuiranju RTV sistema u BiH iz 1999.god.?

Odluka visokog predstavnika o restruktuiranju RTV sistema u BiH potvrdila je nespremnost bh vlasti da izvrše promjene I nalože restruktuiranje. Sadržaj Odluke predstavlja vid zakonskog akta kojim se regulira promjena, uređuje dalji način rada, te osamostaljuju dijelovi RTV sistema od javnih sistema Srbije I Hrvatske. Dakle, ovom odlukom političkim opcijama

se uzima pravo da same uređuju po svom interesu I separatnim težnjama ovu oblast, nalaže se distanciranje od politike Srbije I Hrvatske I zabranjuje njihovo miješanje u unutarnje stvari suverene BiH, te se nameće obaveza vlastima BiH I njenim entitetima da svoje procedure reguliranja medija I njihove politike usklade s važećim evropskim standardima djelovanja medija I njihovih djelatnika. Riječ je o drugoj fazi restrukturacije kojom je utvrđena shema uređenja I funkcioniranja javnog sistema na sljedećim nivoima:a) Uspostavljen je javni RTV servisb) Njega čine:- Privremena korporacija za prenos programa ITC- Agent visokog predstavnika za RTV system- Javna RTV služba BiH I RTV FBiH (član 2.2)- Javno preduzeće RTV RS-a (član 2.3)Novost u ovoj odluci jeste zajednički emitter za sve građane FBiH. Sporenja oko podjele imovine zgrade RTV servisa, te oko uređenja prava na koncepciju programa, raspodjelu kanala, distribucije utjecaja na uređivačku politiku I sl., dovela su do toga da Zakon o osnovama RTV sistema I o javnom RTV servisu (maj 2002) bude nametnut umjesto donesen u redovnoj procedure. Slijedeći potrebu primjene novijeg modela, visoki predstavnik nametnuo je zakon I televizija je ušla u transformaciju.