POJAM I PREDMET MEDJUNARODNOG JAVNOG PRAVA

Medjunarodno javno pravo je uži pojam od medjunarodnog prava,a skupa sa medjunarodnim privatnim pravom može se reći da ono predstavlja medjunarodno pravo.

Def: Medjunarodno javno pravo je grana prava koja raguliše odnose izmedju svojih subjekata.Pod subjektima medjunarodnog javnog prava se podrazumijevaju:1.Suverene države,2.Medjunarodne organizacije,3.Oslobodilački pokreti,4.Priznate ustanike.

Oblast medjunarodnog prava posmatrano kroz pozitivna prava može se nazvati medjunarodni pravni poredak.Taj medjunarodni pravni poredak ima svoje slijedeće izvore:- ugovori na snazi,- opća i partikularna običajna pravila,- primjenjiva opća načela prava,- relevantni jednostrani akti država.

Običajno pravilo je nastalo kroz dugu primjenu dužeg vremena.Nije dovoljno samo ponavljanje,potrebno je postojanje svijesti o primjeni tog pravila.

Osnovne razlike izmedju medjunarodnog prava i unutrašnjeg prava

1.Odnosi se na subjekte jednog i drugog prava

U unutrašnjem pravu osnovni subjekt(nosilac prava i obaveza)je čovjek,a u medjunarodnom pravu osnovni subjekti su: države,medjunarodne organizacije,priznati ustanici i oslobodilački pokreti.2.Odnosi na izvore medjunarodnog i unutrašnjeg prava

U unutrašnjem pravu glavni izvori su: ustav,zakon i podzakonski akti,a u medjunarodnom pravu osnovni izvori su:ugovor,opća načela prava,običaji i neke vrste jednostranih pravnih akata.3.Odnosi se na hijerarhiju na kojoj počivaju odnosi,s jedne strane u državi,a s druge strane u medjunarodnoj zajednici.U unutrašnjem pravu odnosi su postavljeni u sistemu subordinacije(niža vlast odgovorna je višoj vlasti).U medjunarodnom pravu odnos izmedju subjekata postavljeni su po sistemu koordinacije,tj.medjusobnog sporazumijevanja i dogovaranja.4.Odnosi se na organe unutrašnjeg i organe medjunarodnog prava.

U unutrašnjem pravu postoje centralni i dr.izvršni organi,sudovi nižeg i višeg ranga,parlament i predtsvanička tijela.U medjunarodnom pravu takvih

1

organa nema,odnosno ne postoje organi koji izvršavaju pravila medjunarodnog prava niti postoje sudovi sa obaveznom nadležnošću za subjekte medjunarodnog prava.

Pravila medjunarodnog prava

Za razliku od unutrašnjeg prava medjunarodno pravo nema hijerarhiju normi niti hijerarhiju pravnih akata kakva postoje u unutrašnjem pravu.U medjunarodnom pravu norme su postavljene tako da je mp stvorilo posebne pravne ovlasti koje su uredjene posebnim pravilima,tako imamo ugovorno medjunarodno pravo,ratno humanitarno pravo,saobraćajno pravo,krivično pravo,svemirsko pravo,pomorsko,pravo država i medjunarodnih organizacija.

Osnovna podjela pravila mp je slijedeća:1.Običajno i ugovorno pravo,2.Opće i posebno pravo,3.Obavezno i dispozitivno pravo,4.Ratno i mirnodobsko pravo.

Pravila općeg mp su pravila koja je prihvatila uglavnog čitava medjunarodna zajednica.Posebna se odnose na pravila partikularnog mp.To su pravila koja su prostorno ograničena izmedju pojedinih država.Proizilaze iz ugovora,a takodje i iz pravila partikularnog običajnog prava.

Obavezna i dispozitivna pravila – obavezna pravila još se zovu i imperativna pravila-ius cogens,a zasnivaju se na normama od kojih nije dozvoljeno nikakvo odstupanje.Sve što je suprotno sa imperativnom normom je zabranjeno i sve je neobavezujuće.

Norme dispozitivne prirode(ius dispozitivum)su oni ugovori i sva pravila medjunarodnog prava koja se mogu primjeniti.Sloboda ugovaranja dozvoljava da se zaključi svaki ugovor i sve ono što je dozvoljeno izmedju država.S obzirom na formu ili oblik u kojem se pravila mogu donositi u mp postoje pravila u pisanom obliku ili pisana pravila i pravila u nekom drugom obliku,a najčešće se smatra da su to usmena pravna pravila.

Što se ugovora tiče oni su izraz slobodne volje,izražene izmedju subjekata mp.Oni mogu biti u pisanom obliku,a mogu se zaključiti i usmeno. Pravila općeg mp po kojima su se države dužne ponašati predstavljaju temelj subjektivnih prava i obaveza(dužnosti država) . Subjektivna prava neke države proizilaze iz općeg mp,iz ugovora kao i jednostranih akata država.

Država se u načelu ne može jednostrano riješiti svojih obaveza.Dužnosti države mogu prestati izmjenama kao i razvojem pravila općeg mp,a u svakom slučaju prestaju ispunjenjem obaveze iz ugovora,te u nekim slučajevima nastupanjem zastarjelosti.

2

Odnos unutrašnjeg i medjunarodnog prava

Pitanje odnosa mp i unutrašenjeg prava može se razumjeti kroz dvije teorije koje je postavila pravna nauka.

Dualistička teorija smatra da su unutrašnje i mp dva različita nezavisna pravna sistema,dok monistička teorija smatra da unutrašnje medjunarodno pravo predstavlja sastavne dijelove jednog istog pravnog poredka.Bez obzira što danas mp ima veoma velik uticaj na unutrašnje pravo,ipak norme mp automatski ne ukidaju norme unutrašnjeg prava.

Što se tiče odnosa medjunarodnog i unutrašnjeg prava očekivati je da u budućnosti mp ostvari primat nad unutrašnjim pravom.Odnos unutrašnjeg i mp treba razumjeti kao davanje prednosti ili prioriteta jednom ili drugom pravu.

IZVORI MEDJUNARODNOG PRAVA

Opća načela prava

Svi izvori medjunarodnog prava u formalnom smislu nabrojani su u članu 38.Statuta medjunarodnog suda pravde.Prema njemu izvor mp su:1. Medjunarodne konvencije kao pravila koja su priznata od strana u

sporu.2. Medjunarodni običaji-on je dokaz opće prakse koja je prihvaćena kao

pravo,3. Opća pravna načela-to su pravila koja su prihvaćena od strane najvećeg

broja država,4. Sudske odluke i pravna doktrina(učenje pravnih stručnjaka).

Prva tri su glavni izvor a četvrti je pomoćni izvor.Pravna pravila koja proizilaze iz pobrojanih izvora ne sprečavaju sud da

odredjene sporove rješavaju izvan prava na osnovu pravičnosti primjenjujući pravno pravilo ex equo ex bono.

Običaji u medjunarodnom pravu

Medjunarodno običajno pravo predstavlja skup pravnih pravila koja su nastala putem ponavljanog ponašanja subjekata medjunarodnog prava u njihovim medjusobnim odnosima,tim da ti subjekti imaju pravnu svijest o obavznosti tog ponašanja.Prema članu 38.stav 1.tačka b) Statuta medj.suda pravde običajno pravo predstavlja pravni sistem sastavljen od medjun.običaja koji su kao dokaz opće prakse prihvaćeni kao pravo- čine izvor mp.Iz tog

3

razloga pravilo medj.obič.prava obavezno je za njegove subjekte isto toliko kao obaveza iz ugovora.To znači da njegovo nepoštivanje predstavlja delikt po mp.

Zavisno od toga da li običajna pravna pravila važe izmedju svih država ili samo nekih od njih razlikujemo opće običajno pravo i posebno(regionalno) običajno mp.

Pravna pravila sadržana u članu 38.Statuta medjun.suda upućuju na dva elementa koja su značajna za nastanak običajnog pravnog pravila.Prvi je materijalni(objektivni)element je sadržan u općoj praksi odnosno u ponašanju koje se svodi na ponavljano vršenje.

Drugi element je subjektivne prirode-svodi se na praksu prihvaćenu kao pravo,nazivamo ga OPINIO IURIS SIVE NECESITATIS,to znači da praksa sama po sebi nije dovoljna.Pored nje mora postojati svijest o postojanju obaveze postupanja po pravnom pravilu.Dakle opinium iuris se javlja kao svijest o pravnoj obavezi običajnog pravila za razliku od prostih običaja koji predstavljaju pravila zasnovana na tradiciji i kurtoaziji.

Običaj u mp obavezuje i njegovo pravno pravilo se nikad ne pretpostavlja,već je ispoljeno kroz ponašanje država u odnosu na ugovor.Običajna pravna pravila imaju odredjene pravne prednosti ,dugotrajni su,elastični,medjutim imaju odredjene slabosti jer nisu precizni i teško je dokazati njihovu općenitost i praksu.Istina običaj se može primijeniti čak i u sistuaciji kada se preko njega mijenja i ugovor.Običajna pravna pravila partikularnog karaktera mogu biti: lokalna,regionalna i specijalna.

Materijalna i dokumentirana sredstva običajnog procesa

Uglavnom tu se radi o aktima u pisanom obliku.U čl.38.stav 1.tačka d) Statuta medj.suda navode se sudske odluke,doktrina i pravna nauka kao pomoćno sredstvo koje se upotrebljava prilikom utvrdjivanja pravnih pravila.

To pomoćno sredstvo odnosi se na običajni proces utvrdjivanja pravnih pravila običajnog karaktera.Ta pravila nastaju na različite načine,a najčešće prilikom sudjelovanja u sklapanju nekog ugovora,prilikom glasanja za neku deklaraciju opće ili generalne skupštine.Deklaracija je rezolucija u kojoj se izražavaju opća načela prava.

Od materijalnih i dokumentiranih sredstava običajnog procesa treba spomenuti:1. Ugovore kao izvor prava - to je najznačajniji izvor partikularnog i

medjun.prava,Konvencije o kodifikaciji neke grane mp-sadrže pravila u obliku

inpersonalnih (bezličnih) pravnih normi.Ta pravila se odnose na sve države.2. Zaključci medjun.organizacije-to su najčešće završni ili finalni akti neke

konferencije na kojoj je učestvovao veliki broj država.Ovakvi akti nisu obični ugovori niti proste preporuke.Oni najčešće predstavljaju kodifikaciju i

4

vrlo autoritativno i autentično tumačenje načela općeg mp od strane sudionica-država te konferencije.

3. Deklaracija političkih organa medjunarodne organizacije-ona predstavlja izjavu i kao takva je u stvari jednostrani pravni akt,donosi se po utvrdjenom postupku kao izraz volje medjun.org. i njenih država članica,

4. Zaključci šefova država i vlada-ovi zaključci su važno sredstvo običajnog procesa iz razloga što oni obavezuju države prema općem mp.

5. Jednostrani akti država – oni se sastoje od prakse kao obaveznog ponašanja i od uzdržavanja od ponašanja.Oni se mogu očitovati usmeno i pismeno,a mogu poticati od zakonodavne,izvršne,sudske i vojne vlasti.Stoga predstavljaju samostalan izvor prava.

6. Medjunarodna sudska i arbitražna praksa- tu spadaju sudske i arbitražne odluke(presude i savjetodavna mišljenja)donesene od strane stalnog suda medjunarodnog prava,medjunarodnog suda pravde,presude stalnih i ad hoc medj.sudova,zatim presude arbitražnih sudova,presude sudova država.Iako je presuda obavezna samo za stranke ipak volja države se u njima ispoljava kao odlučujuća u običajnom procesu.

7. Nauka medjunarodnog prava- prema čl.38.stav 1.tačka d.nauka i pravna doktrina imaju veliki doprinos na kodifikaciji medjunarodnog prava iako su stavovi doktrine često neobjektivni.Ovom sredstvu običajnog procesa od naročitog značaja su institucije medjunarod.prava,a posebno: Komisija za medjunarodno pravo kao organ skupštine,institut za medjunarod.pravo kao nevladino tijelo i društvo za medjun.pravo kao nevladino tijelo.

Uslovi nastanka i donašaj općih običajnih pravila

Običajno pravilo općeg karaktera može nastati kroz odredjeni proces, stoga je nastanak opć.običaj.pravila konstruktivne a ne deklarativne prirode.

To znači da se kroz proces stvaraju pravna pravila općeg običajnog karaktera,a ne da se ona kontinuiranim ponašanjem uz svijest o postojanju obaveze ponašanja koja je potvrdjena kao pravo,samo potvrde(deklarativna priroda).

U tom smislu opći običajni proces je proces nastanka,zatim izmjene i prestanka pravila općeg mp.Nastanak običajnih pravila uvijek je vezan za prećutnu saglasnost država i drugih subjekata u njihovom nastanku(pactum tacitum).To znači da bez postojanja volje države novo medj.opće obič.pravilo ne može nastati.Da bi se spriječio nastanak nekog novog pravila dovoljno je da se država suprostavi na neki od načina koji poznaje mp.kaošto su: izražavanje protesta,činjenja(nečinjenja).

Kao što je i u unutrašnjem pravu i u medjunarodnom pravu se zahtijeva da se sporazumi zaključuju saglasnom izjavom volja. Prema pozitivističkom (voluntarističkom) shvatanju nijedna država ne može biti obavezna da se ponaša po nekom pravilu medjun. prava ukoliko na njega nije dala svoj pristanak.

5

U tom smislu izričiti pristanak na ponašanje države daje se putem ugovora, a prešutni se daje nastankom običajnog pravnog pravila.S tim u vezi pozitivističko učenje smatra da se opće običajno medjun. pravo isključivo zasniva na prećutnom pristanku (tacitum concensus).Ovakvo učenje ne može se prihvatiti kao ispravno jer ne bi mogla biti moguća pravila općeg obič. prava.Zato neki pravni teoretičari smatraju da je prećutni pristanak pravna fikcija,istina u nekim slučajevima je nastanak pravila op.obič.prava.Npr: ukoliko dodje do tumačenja nekog ugovora od strane odredjenog broja država(jedne ili više),a ukoliko se druge države takvom tumačenju ne protive smatra se da je to tumačenje prihvaćeno.Treba imati u vidu da kada nastaje opće uvjerenje o pravnoj obavezi ponavljanje prakse o nekom ponašanju,tada se ta praksa pretvara u novo pravilo koje obavezuje i one države koje nisu učestvovale u njegovom stvaranju.To iz razloga što se druge države nisu ni suprostavile stvaranju tog pravila.U medjun. pravu pasivnost se posmatra kao podrazumijevan pristanak.

Izraz potpune volje vezan je za one činjenice koje subjekti posebnim sporazumom nisu uredili ali koje su po svojoj prirodi nesporne.Ovo se pravilo odnosi kada subjekti kod stvaranje obič. pravila primjenjuju dispozitivne norme i oni su tada potpuno slobodni u nastanku običaj. procesa.S druge strane potpuno su ograničeni kada se radi o obaveznim normama medjun. prava ius cogens.

Veoma je bitno napomenuti da teret dokazivanja o postojanju opć.običaj. pravila pada na stranku koja se na njega poziva.Sasvim je nesporna situacija ukoliko se radi o obaveznom pravilu.Tada se ta pravila ne moraju dokazivati na sudu.Stranka koja tvrdi da neko pravilo nije postalo općeg obič. karaktera mora dokazati da praksa ponavljanja ponašanja nije općenita odnosno da se ne primjenjuje svugdje,da se samo povremeno primjenjuje,te da nije jednoobrazna i kontinuirana.

Kodifikacija,progresivni razvoj,legislacija

Definiranje kodifikacijaProizlazi iz dva osnovna mišljenja.Prema prvom mišljenju kodifikacija

je akt ili proces unošenja običajnih pravila koja nastaju iz odluka sudova u konvencije ili statute sa veoma malim izmjenama.

Prema drugom mišljenju kodifikacija sadrži proces osiguranja savjesnosti izmedju država i drugih subjekata o odredjenim najvažnijim pitanjima mp.To se osigurava preko općih konvencija.

Iz ova dva navedena mišljenja mogli bismo zaključiti da kodifikacija mp predstavlja stvaranje sistema pravnih normi u odredjenoj oblasti mp polazeći pri tome od pravila mp.Ova opća definicija može predstavljati osnovu kada je u pitanju kodifikacija opć. običaj. prava koja bi se mogla

6

definirati kao stvaranje sistema normi općeg običajnog prava polazeći od običajnog pravila.

Progresivni razvoj medjunarodnog prava

Predstavlja ponašanje koje dovodi do nastajanja konvencija o onim pitanjima koja još nisu uredjena mp.Ta pitanja obično nisu razvijena u praksi.S druge strane kodifikacija obuhvata sintetiziranje onih pitanja o kojima već postoji saglasnost ili postoji praksa država odnosno presedani i dokumentirana gledišta.

U tekstovima konvencija moguće je da postoje 4 vrste pravila.Od toga se tri prve vrste stipuliraju u obliku inpersonalnih normi i za sve su države bez ikakvog izuzetka,dok se četvrta odnosi samo na države koje su stranke konvencija.

Ugovorni propisi o čistoj kodifikaciji

To su oni propisi koji su ranije postali opće običajno pravo.Kod njih ugovorni tekst samo služi kao dokaz o postojanju i sadržini općeg običajnog prava koje je važeće.Zatim slijede propisi koji čine progresivni razvoj mp.Njima se postojeća praksa nastoji pretvoriti u nova običajna prava.Ta pravila su u pravilu lex ferenda.

Legislacija medjunarodnog prava putem konvencija

To su potpuno nova rješenja do kojih tek treba doći.Ona se ne mogu potkrijepiti nikakvom dotadašnjom praksom.Njihova svrha jeste da se transformiraju u nova običajna pravila.Stoga ona imaju karakter pravila kojima se stvara pravilo.Kada se ona stipuliraju u neku konvenciju koju tek treba donijeti tada je potrebno da ta konvencija bude otvorena za pristup svima državana svijeta.Očigledno legislacija putem konvencija najčešće se provodi učešćem na diplomat.konvencijama.

Kontraktualni propisi

Iz ovog teksta se može vidjeti namjera stvaranja prava i dužnosti isključivo za stranke ugovora.Tu najčešće spadaju završne odredbe o propisivanju,ratifikaciji,pristupanju i stupanju na snagu konvencije,mogućnosti ulaganja rezervi na konvenciju itd.,takodjer u rješavanju sporova.

Partikularna običajna pravila

Za razliku od općih običajnih pravila partikularna običajna pravila su takva pravila koja ne važe izmedju svih subjekata medjunarodnog prava,već

7

samo izmedju odredjenog broja subjekata i u okviru odredjenog geografskog područja.

Partikularno običaj. pravilo slično je ugovoru,ali za razliku od njega ovo pravilo je nastalo kontin. ponavljanjem i postojanjem opinio iuris najčešće prećutnim putem.Često se dogadja da ova pravila nastaju izmedju dviju država kao lokalni običaj.To se posebno dogadja kada stranke nekog ugovora,a najčešće susjedne države,prilikom njegovog izvršenja istupaju od onog što je u ugovoru navedeno,ali se tome ne protivi ni jedna od stranaka ugovora.

Takva pravila vremenom postaju specijalni običaj u ugovornim odnosima.Zato je partikularno običajno pravilo pactum factum slično ugovorima u nepisanom obliku.Ono prema trećim ugovorima djeluje res inter alius acta,odnosno nema dejstva u odnosu na treće države.Pratikularno običaj. pravo nije izričito sadržano u čl.38.stav 1 tačka b.Statuta koji istina spominje medjun. običaj kao dokaz opće prakse.Primjer za postanak lokalnog običaja koji predstavlja partikularno običajno pravilo imamo u presudi Medjun. suda iz 1960.godine,koji se odnosi na pravo prolaska,a spor je izmedju Portugala i Indije.

Lokalna običajna pravila mogu biti kontraktualna,a da pri tom predvidjaju prava samo za jednu stranku.

Takodjer moguće je i da nastanu regionalni običaji s tim da sama pripadnost države tom regionu ne znači da te države obavezuju region. običajna pravila.

Specijalni običaj nastaje u ugovornom odnosu i tiče se odstupanja od propisa koji su navedeni.

UGOVOR KAO IZVOR MEDJUNARODNOG PRAVA

Pravo medjunarodnog ugovora(ius contrahend)

Predstavlja atribut suvereniteta država.U tom smislu medjunarodni ugovor je pravni akt kojim se izražava volja subjekata medjunarodnog prava u medjusobnim odnosima.On je proizvod suglasnosti volja najmanje dva ili više subjekata.Ta volja se izražava preko nadležnog organa,a organ za sklapanje ugovora uvijek je šef države,predsjednik vlade,ministar vanj. poslova i ambasador ,ali samo o pitanjima kojima se regulišu odnosi izmedju države koju predstavlja i države u kojoj je akreditiran.Medjun.ugovorima se uredjuju odnosi po principu reciprociteta.

Pod ugovorom možemo podrazumijevati različit naziv koji ima isti smisao.Tako postoji:

- Povelja ,je ugovor koji se odnosi na akte koje osnivaju medjun.orghan. i kojima one nastaju,povelja UN je akt kojim su stvoreni UN.,

8

- Statut u medjunarod.pravu ima konstitutivni karakter kojim se osnivaju medjun.org.,

- Pakt je ugovor o osnivanju saveza,- Ustav je takodjer ugovor medjunarod.organiziranja,- Konvencija je ugovor kojim su regulisani ekonomski,politički,kulturni i

drugi odnosi,- Protokol je ugovor o odnosima pristupanja konvenciji,- Konkordat je ugovor koji zaključuje Sveta stolica,- Kompromis je zaključivanje kompromisne klauzule,vrsta ugovora kojim se

države obavezuju na arbitražu,- Modus divendi.Ugovor se zaključuje na kraće vrijeme,- Memorandum o sporazumijevanju,ugovor kojim države regulišu pitanje

nekog općeg karaktera,- Kartel,ugovor koji zaključuju komadanti najčešće zaraćenih strana,- Deklaracija,ugovori kojim se

Pravo medjunarodnog ugovora,je grana općeg medjunarodnog prava kojim se propisuju pravila koja se odnose na sklapanje ugovora,stupanje na pravnu snagu,na rezerve primjene,tumačenje ugovora,ništavost,postojanje,prestanak ugovora itd.

Ova grana medjun.prava uredjena je Bečkom konvencijom koja je potpisana 23.05.1969.,a stupila je na snagu 27.01.1980.

POJAM MEDJUNARODNIH UGOVORA I VRSTE

U osnovi medj.ugovori kao i ugovori unutrašnjeg prava su dvostrani ili višestrani pravni akti izmedju subjekata medjun.prava(država)kojima se regulišu medjusob.odnosi.U tim odnosima ugovorne strane imaju prava i dužnosti.

Prema broju subjekata ugovaranja ugovori mogu biti:- dvostrani (bilateralni) i- višestrani (multilateralni)

Prema načinu sklapanja ugovora:- ugovori koji su sastavljeni u jednoj ispravi,- ugovori koji su sastavljeni u više isprava

Prema formi:- pisani,- neki drugi oblik:usmeno,konkludentnim radnjama,znacima i td.

Postoje pravno nedopustivi ugovori,to su ugovori koji se ne mogu izvršiti kao i oni ugovori koji su u sukobu sa normama imperativnog karaktera mp.

9

Da bi ugovor mogao ostvariti učinak koji se njim može postići mora se ispuniti nekoliko uslova:1.Njegove stranke moraju biti subjekti medjunarodnog prava,2.Da ugovor nije suprotan imperativnim normama,3.Izražena volja mora odgovarati stvarnoj volji,4.Medjunarodni ugovor nema posebnu formu,

Iz ovog prvog pravila zaključujemo da ugovor može biti sklopljen izmedju država,medjunarodnih org.,država i medj.organizacija.U tom smislu zavisno od sadržaja i cilja koji se njime želi postići postoje:

1.Legislativni ugovori,(ugovori zakona),2.Kontraktualni (ugovori pogodbe).

Ugovori zakona sastoje se od volje ugovornih strana koje su usmjerene ka istom cilju.Radi se o jedinstvenom ugovoru u kojem se izražava jedinstvena voklja svih stranaka ugovora.Ovim ugovorom sve stranke imaju ista prava i iste obaveze,stoga ugovori zakona mogu biti osnovani za kodifikaciju,kao i razvoj općih običajnih pravila.

Za razliku od ugovora zakona kontraktualni ugovori,odnosno ugovori pogodbe izražavaju takodjer volju stranaka ali je ta volja usmjerena na različit saobraćaj s tim što je konačni cilj ugovaranja istovjetan.

Ugovori pogodbe nisu izvori mp.U medjun.pravu oni predstavljaju samo pravne poslove.Ovu tvrdnju ne treba čvrsto shvatiti iz razloga što se ovim ugovorima stvaraju medjunarodne obaveze i dok god obaveze postoje ovi ugovori su izvor prava.Tek ispunjenjem obaveze ugovor prestaje.

Važnije od same podjele je legislativna i kontraktualna primjena pojedinih odredbi nekog ugovora,zatim slijede ugovori ustava ili medjun.organiz.za države članice medjunarod.organizacije.Oni se sklapaju bez ograničenog vijeka trajanja.Na njima nastaju medjun.org.i u pravilu oni ne sadrže mogućnost ulaganja rezervi.

Zatim imamo političke sporazume,iako ih mnogi osporavaju oduzimajući im pravni karakter.Ipak oni jesu vrsta ugovora medjun.prava iz razloga što u slučaju nastanka štete stranka ima pravo nadoknade bez obzira na formu koja je navedena u instrumentu ugovora.

Sposobnost sklapanja ugovora

Sposobnost sklapanja ugovora priznaje se:1.Suverenim državama-suverene države su one koje imaju vlast i koje nisu podredjene niti jednoj vlasti,

10

2.Složene države(federacije).U takvoj državi sposobnost sklapanja ugovora pripada federalnim jedinicama ali samo ako su zato ovlaštene federalnim ustavom,3.Država Vatikanskog grada,4.Oslobodilački pokreti i priznati(legitimni)ustanici-imaju sposobnost zaključivanja ugovora sa državama koje ih priznaju ali te države snose rizik i odg.za neispunjenje ugovora.

Poslije države najznačajnija sposobnost sklapanja ugovora pripada medjun.organizacijama.Medjutim i najmanja država u medjun.zajednici ima veću sposobnost sklapanja ugovora i od najveće organizacije.Treba imati u vidu da sklapanje ugovora od strane medjun.org.znači obavezu za nju samu,a ne za njene države članice.Tu ne treba miješati obaveze koje države članice imaju prema ustavu-statutu medjunarod.org.

Postupak sklapanja ugovora

Taj postupak je uredjen Bečkom konvencijom o ugovornom pravu iz 1969.godine.

Prva faza u postupcima sklapanja ugovora jeste pregovaranje.U osnovi postoje dva osnovna postupka u sklapanju ugovora:1.Jednostavni postupak-taj postupak odvija se tako što se volja subjekata ugovaranja izraze kroz razmjenu pisama,odnosno nota ili isprava.Dovoljno je da jedna država dostavi drugoj državi potpisanu notu kojom prihvata odredjeni ugovor,a da druga država vrati prvoj takodjer potpisan tekst ugovora.2.Složeni postupak-on se sastoji od više faza.

Prva faza započinje pregovaranjem.Da bi se ova prva faza mogla sprovesti neophodno da u njoj učestvuju ovlašteni predstavnici država.Ovlaštenje se izražava u punomoći kojom država ovlašćuje svog predstavnika da može u ime nje učestvovati u pregovaranju uključujući usvajanje teksta ugovora,njegovu autentičnost,zatim slijedi davanje suglasnosti odnosno pristanak stranaka da budu obvezane ili vezane ugovorom.Pristanak na ugovor vrši se potpisivanjem ugovora,zatim odobrenjem ugovora,ratifikacijom ugovora,a može se jednostrano obaviti razmjenom pisama o pristanku na ugovor.U posljednoj fazi potpisani ugovor se nakon razmjene polaže i deponuje na odredjeno mjesto,a to mjesto kada su u pitanju ugovori država i medjun.org.deponuje se kod glavnog tajnika UN.

Ovlašteni predstavnik države dužan je podnijeti punomoć na uvid predstavniku druge države iz razloga što je bez pravnog učinka onaj ugovor koji je neovlašteno potpisan.Nisu obavezni podnositi punomoć slijedećei predstavnici država:šefovi država,ministri vlade,ministri vanjskih poslova,šefovi dipl.misija ukoliko se radi o potpisivanju ugovora izmedju država.

11

Zatim punomoć ne mogu imati akreditirani državnici koji učestvuju na medjunarodnoj konferenciji.

Ukoliko se zaključi ugovor za koji nije podnešena punomoć u tom slučaju taj ugovor može opstati na snazi ukoliko se naknadno podnese punomoć od strane države koja je subjekt ugovaranja.Ukoliko se radi o ugovorima izmedju više država u tom slučaju potreban je pristanak svih država koje učestvuju u pregovorima.

Što se tiče autentifikacije teksta ugovora ona se vrši nakon što je tekst ugovora izmedju država usvojen,nakon čega se vrši ovjeravanje teksta pri čemu se potvrdjuje da je on vjerodostojan i konačan.

Imamo slučaj da se ugovor potpiše od strane ovlaštenog predstavnika ali da takav ugovor ne može stupiti na pravnu snagu ukoliko se ne ratifikuje.Radi se o potpisivanju ugovora ad referendum.U tom slučaju ovlašteni predstavnik izražava suglasnost sa tekstom ugovora ali on smatra da nema dovoljno ovlaštenja da predmetnim ugovorom obaveže svoju vladu pa čak i ukoliko je neophodna ratifikacija tog ugovora.Što se tiče pristanka država da budu ugovorom vezane pristanak se može dati: ratifikacijom,prihvatom ili odobrenjem.

Ratifikaciju obično vrši šef države ili parlament nakon što se ugovor razmotri na tijelima vlade.Može se dogoditi da ugovor tada bude osporen i da nikad ne stupi na pravnu snagu.Pristanak na ugovor putem ratifikacije je u neku ruku svečani čin,medjutim pristanak se može dati potpisom i taj vid pristanka daje se u slučajevima:- Ako je to ugovorom predvidjeno.- Ako su države u pregovorima istakle da ćepotpisivanje biti način

pristanka,- Ukoliko je prihvatanje ugovora potpisivanjem sadržano u punomoći

predstavnika države koja je učestvovala u pregovorima.

Može se dogoditi da strankom ugovora postane i država koja nije učestvovala ni u jednoj njenoj fazi.Taj vid pristupanja ugovoru naziva se akcesija.Akcesija nastaje na način što država pristupa ugovoru ako ugovor to sadrži kao mogućnost,ako je u pregovorima takva mogućnost utvrdjena,ako su se sve stranke u tome naknadno dogovorile.

Ugovori stupaju na snagu onog dana koji je naveden u njihovim odredbama.Ako se radi o višestranim ugovorima(zakonima,konvencije)one u svojim odredbama predvidjaju da ugovori stupaju na snagu onog dana kada se kod depozitara položi onoliko isprava koliko je ugovorom predvidjeno.

Rezerve na ugovor

Prema Bečkoj konvenciji o ugovornom pravu iz 1969.godine izraz rezerva označava jednostranu izjavu volje bez obzira kako je sastavljena koju daje

12

država prilikom potpisivanja ugovora,ratifikovanja ugovora,prihvatanja ugovora, ,odobravanja ugovora ili potpisivanja ugovora,kojom izjavom želi izmjeniti pravno dejstvo primjene odredbi ugovora na tu državu.

Glavna svrha rezerve je dakle isključenje ili izmjena pravnih učinaka ugovora u odnosu na državu koja je stavila rezervu na ugovor.

Neki teoretičari smatraju da rezerva nije jednostrana izjava.To misle iz razloga što se isticanjem rezerve na ugovor ne ostvaruje njen potpuni učinak zbog toga što rezervu moraju odobriti sve stranke ugovora.Poznato je da se jednostranom izjavom volje postiže potpuni učinak bez obzira na druge učesnike nekog odnosa.Takva jednostrana izjava je odreknuće.

Uglavnom ugovori sadržavaju odredbe o reviziji iako one nisu obavezne.Te odredbe izostanu ako države u pogledu rezervi nisu postigle sporazum.Rezerva koja je sadržana u ugovoru kao mogućnost podnošenja u slučaju isticanja od strane neke od ugovornica ne mora biti i prihvaćena-

Bečka konvecija razlikuje tri vrste prihvaćenih rezervi i primjedbi na rezerve:

1.Ako je broj država ograničen,u tom slučaju zavisno od predmeta i cilja ugovora koji se postigne na pregovorima da ih ugovor veže,u tom slučaju rezervu trebaju da prihvate sve države članice,

2.Odnosi se na ugovor koji je ustavni akt medjunarodne organizacije,u tom slučaju rezerva zahtijeva prihvatanje tog akta od svih članica koja se izvršava od strane nadležnog organa organizacije.

3.Odnosi se na sve ostale ugovore u kojima država koja uloži rezervu ulazi u ugovorni odnos samo sa onim državama koje njenu rezervu izričito prihvate ili na nju ne stave prigovor u roku 12 mj.od prijema ratifikacije rezerve.

Od rezerve treba razlikovati interpretativnu izjavu koja predstavlja jednostranu izjavu kojom neka država članica nekog ugovora nastoji za sebe lično pojasniti značenje ili domašaj dijelova ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.Takvo pojašnjenje ima politički karakter,ali mu se cilj ne razlikuje od obične rezerve.

U slučaju da neka država svojim posebnim tumačenjem nastoji univerzalnošću pristupa ostvariti tumačenje nekog ugovora takva rezerva ne može toj državi osigurati posebna prava u odnosu na one države kojima takva rezerva nije ratificirana.Pa iako se dogodi da stavljanjem rezerve na ugovore država koja ju je stavila ostvari neki interes ili olakšicu ona ne može drugim državama koje s njom stupe u ugovorni odnos uskratiti iste olakšice koje je ona ostvarila sklapanjem rezervi.

Tumačenje ugovora

Svako pravno pravilo zbog svoje općenistosti tumači se onog momenta kada se primjenjuje.U tom slučaju opće pravilo o tumačenju ugovora predvidja da se ugovori tumače bona fides(u dobroj namjeri)prema

13

uobičajenom smislu.Taj smisao je takav da proizilazi iz samog ugovora i da je sadržan u njegovom tekstu,te da se odnosi na predmet ugovora i cilj koji se želio ugovorom postići.U cilju tumačenja ugovora Bečka konvencija u članu 31.navodi da se tumačenjem treba obuhvatiti osim teksta ugovora,uvoda i priloga uz ugovor,svaki sporazum ugovornih strana koji je vezan za ugovor kao i instrumenti ugovora koji se tiču njegovog prihvata,ratifikacije itd.

Do tumačenja najčešće dolazi kada nastane spor.Stalni sud medjunarodne pravde pod tumačenjem ugovora je podrazumijevao davanje takvog pokazatelja, smisla i domašaja onog što se ugovorom tumači.

U nauci i doktrini mp postoji nekoliko načina tumačenja ugovora.Prema jednom općem načelu rimskog prava koje glasi “ cuius est interpretari cuius est condere”-stranke nekog ugovora ovlaštene su same tumačiti svoj ugovor,one su takodjer ovlaštene dopunjavati ugovor,mijenjati ga,poništavati.Ovakvo tumačenje ugovora naziva se autentično.

Postoje tri metode tumačenja:1.Subjektivni metod tumačenja,ovaj metod polazi od prvobitne namjere

strana ugovornica,2.Tekstualna metoda tumačenja,prema ovom metodu tekst ugovora su

riječi koje su sadržane u ugovoru.Slabosti ovog metoda jeste što tekst ugovora može biti nerazuman.

3.Funkcionalni (teološki) metod,za ovaj metod je karakteristično da se ne uzimaju u obzir promijenjene okolnosti,ne osvrće se na prvobitnu namjeru stranaka i tumači ugovor s obzirom na predmet i cilj koji se želio postići u momentu kad se vršilo tumačenje.

Medjunarodna sudska i arbitražna tijela ne ostvaruju pravo već primjenjuju pravo.Primjenjivanje prava često zavisi od tumačenja ugovora,a tumačenje može biti otežano ili dovedeno u pitanje iz razloga što se ugovori sačinjavaju na više jezika pa je onda značenje riječi različito na pojedinim jezicima.Može se dogoditi da tumačenje ugovora pred medjunarodnim ili arbitražnim tijelima primjenom načela pravičnosti “ex equo et bono”odnosno contra lege-suprotno zakonu.

U slučaju praznine može se pribjeći funkcionalnoj metodi.U svim drugim slučajevima primjenjuje se tekstualna metoda,a tekst može biti sačinjen na bilo kojem jeziku na kojem se dogovori.

Poštivanje i primjena ugovora

Svaki ugovor koji je na snazi vezuje njegove stranke i one ga trebaju dobronamjerno izvršavati.U tom smislu ugovor ima svoju obaveznu stranu,a njegova obaveznost počiva na načelu “pacta sunt servanda”.To je najvažnije pravilo mp.Ono je opće običajno pravilo mp.Postoje tri momenta koja upućuju na ovo načelo:

14

1. Da se ugovori izvršavaju u dobroj vjeri,2. Da vezuju stranke ugovora,3. Da se radilo o ugovoru koji je na snazi odnosno koji je važeći.

Svaki od ova tri momenta ograničava načelo pacta sunt servanda.Radi se o drugim načelima kao što je načelo bona fides(dobre vjere).

Navodjenje da ugovor vezuje njegove stranke podrazumijeva da su treće države u odnosu na ugovor res inter alias acta.Države koje su članice nekog ugovora u slučaju njegovog neizvršavanja ne mogu se pozivati na svoje unutrašnje pravo po pitanju primjene i učinka ugovora izmedju njegovih stranaka u vremenu i prostoru kao i načinu osiguranja njegova izvršenja.

Postoje opća pravna pravila a ona su slijedeća:1. Da ugovor nema retroaktivno dejstvo,to znači da njegova primjena

važi samo od momenta zaključenja ugovora.Medjutim i po tom pitanju dozvoljeno je da stranke posebno ugovore dejstvo ugovora prije njegova sklapanja.

2. Teritorijalno dejstvo ugovora.U tom smislu ugovor izmedju država odnosi se na čitavu teritoriju države,tj.on obuhvata kopnene površine,morske prostore i zračni prostor iznad njih,

3. Pravilo osiguranja ugovora,odnosi se na izvršenje ugovora.Iz načela pacta sunt servanda vidljivo je da postoji obavezna snaga izvršenja ugovora,a u slučaju da se on ne izvrši ugovorna strana koja je odgovorna za neizvršenje podliježe medjunarod.odg.Ta odgovornost podrazumijeva naknadu štete i omogućuje oštećenoj državi preduzimanje dozvoljenih represalija kako bi država kršiteljica bila natjerana da izvrši svoju obavezu.Najčešći način obaveznosti izvršenja ugovora počiva na stipuliranju

odredbe ugovora kojom se predvidja obavezna nadležnost nekog stalnog sudskog ili arbitražnog tijela.Prema članu 26.BK(bečke konvencije)učesnici ugovora su odredjeni kao ratione personae odnosno vezuju se za stranku ugovora,dok je u članu 28.utvrdjena nepovratna snaga ugovora u pogledu njegove primjene kao ratione temporis.Često se na ovo načelo u medjun.sud.praksi pozivaju sudovi i arbitražni tribunali npr.u parnici izmedju BiH i Jugoslavije koja se vodi pred medjun.sudom pravde u Hagu o primjeni Konvencije o genocidu iz 1948.godine,sud je odbio tvrdnje Jugoslavije da bi prihvatanje nadležnosti suda značilo retroaktivnu primjenu člana 9.Konvencije.Da ugovori djeluju unaprijed vidljivo je iz prakse Evropskog suda za

zaštitu ljudskih prava koji u primjeni konvencije uglavnom cijeni da li je njeno kršenje posljedica djela koje je učinjeno prije nego je njegova država postala stranka ugovora.

15

Ugovori i treće države

Ugovor stvara prava i obaveze izmedju svojih stranaka što znači da ugovor bez pristanka trećih država da budu njim vezane u odnosu na njih nema nikakvo dejstvo.Takava ugovor je za treće države”res inter alius acka”što znači da ono što je ugovoreno izmedju dvije strane ne može trećim državama niti škoditi niti koristiti.

Obaveza može nastati samo onda ukoliko se stranke ugovora sporazumiju da obavežu treću državu i da treća država tu obavezu pismenim putem prihvati.S obzirom da je ugovor isključiv izvor partikularnog običajnog prava on obavezuje njegove strane da prema načelu pacta terus nec nocent nec prosunt.

Medjutim u odnosu na ovo pravilo postoje brojni izuzeci.Najvažniji je onaj koji se tiče situacije kada je stranka nekog ugovora stekla prava i obaveze što ih je druga stranka preuzela nekim drugim ugovorom u odnosu na neku treću državu,tada se radi o klauzuli najvišeg ovlaštenja.

Pristanak treće države na ugovor znači namjeru da ta država iz tog ugovora ima odredjena prava i obaveze.Prema članu 36.BK o pravu ugovora iz 1963.ukoliko članice nekog ugovora namjeravaju trećoj državi dati neko pravo ili obaveze onda je to moguće ukoliko treća država na to pristane.

Uspostavljeni koncesualni odnos izmedju treće države i stranaka ugovora nije sporan ukoliko se želi ostvariti isti cilj koji je npr.prisutan kod ugovora pogodbi kakav je npr.ugovor o kupoprodaji.Taj izuzetak od općeg pravila da ugovor obavezuje samo njegove stranke predstavlja pravilo koje mora biti sadržano u tom ugovoru,a da bi bilo obavezno za treću državu ono mora biti odredjeno kao običajno pravilo mp.

Propisi koji su sadržani u konvencijama,odnosno ugovorima zakonima nastoje stvoriti novo običajno pravilo i po običajnoj osnovi biti izvor medjun.prava i predstavljati prava i dužnosti za sve subjekte koji mogu biti stranke ugovora i na koje se mogu primijeniti.

Postoji još situacija koja se odnosi na ugovore koji stvaraju objektivne režime.Ti režimi djeluju erga omnes(prema svima)pa prema tome i oni predstavljaju izuzetak od općeg pravila da ugovor stvara prava i obaveze samo za njegove stranke.U praksi postoji slučaj da je objektivni učinak erga omnes bio priznat,kao što se dogodilo na Bečkom kongresu 1815.kada je trajnu neutralnost Švicarske potvrdilo svega 6 država

Klauzula najvećeg povlaštenja da bi ostvarila dejstvo mora biti izričito stipulirana u nekom ugovoru.Samo tako za svaku stranu tog ugovora predvidjaju se prava koja je druga stranka iz istog ugovora priznala trećim državama i njihovim gradjanima u nekom drugom ugovoru.Ova klauzula se odnosi na prava iz postojećih ugovora kao i ona koja će se tek zaključiti.Dakle u pogledu klauzule imamo osnovni ugovor koji predvidja tu klauzulu,a s druge strane imamo ugovore svake njegove stranke koju ona zaključi sa trećim

16

državama.U tom slučaju za svaku stranu osnovnog ugovora ugovori druge njegove stranke s trećim državama prestaju biti res inter alius acta,oni dakle postaju izvor prava za tu državu.Ova klauzula se najčešće ugovara u dvostranim trgovinskim odnosima posebno u pogledu carina te pravnog položaja gradjana jedne države u drugoj državi.U tom smislu svrha klauzule jeste da u svakoj od država stranci koji su gradjani druge države kao stranke ugovora ne budu diskriminirani u odnosu na strance koji su gradjani bilo koje treće države.Ovo pravilo se najčešće primjenjuje pod uslovom uzajamnosti ili reciprotiteta.

Izmjena i revizija ugovora

Ugovor može biti izmjenjen i dopunjen sporazumom izmedju njegovih stranaka.Takvu mogućnost daje i BK,ona daje razliku izmedju izmjene i revizije ugovora.Postoji nekoliko pravila koja se primjenjuju na izmjenu ili reviziju ugovora:

Prvo je pravilo ono u kojem se stranke pojavljuju kao domini negoti jednog ugovora.To pravilo je moguće samo kod dvostranih ugovora dok kod višestranih ugovora stranke teško da mogu postići takav sporazum.Dvostrani ugovori se mogu i okončati sporazumom njegovih stranaka dok višestrani ne mogu biti okončani ukoliko stranke nekog ugovora žele nastaviti njegovo djelovanje.Kod višestranih ugovora u nedostatku koncensusa za izmjenu i reviziju ugovora primjenjuju se njegove odredbe koje tretiraju to pitanje.Ako se radi o medjun.org.kada ustav te org.predvidja neku kvalificiranu većinu za njegove izmjene,tada izmijenjeni tekst ustava obavezuje i one članice koje nisu glasale za njegovu izmjenu.Postoji situacija kod višestranih ugovora koji ne sadrže odredbe o izmjenama i kod njih se ne može postići jednoglasnost da svaki prijedlog u pogledu izmjene mora biti dostavljen svakoj državi članici.Svaka ta država ima mogućnost da se izjasni u vezi s prijedlogom i da učestvuje u pregovorima.Medjutim sporazum o izmjeni ne vezuje države koje su već članice ugovora a koje ne postaju članice ponudjenog sporazuma.To znači da će se postojeći ugovor održati na snazi izmedju država koje su ranije bile njegove članice,a koje nisu prihvatile izmjene po osnovu sporazuma.

S, druge strane izmijenjeni ugovor vezivat će samo države koje su prihvatile sporazum.Svaka država koja postane članica ugovora poslije stupanja na snagu sporazuma o izmjenama smatra se članicom izmijenjenog ugovora odnosno članicom neizmjenjenog ugovora u odnosu na svaku članicu koja nije vezana sporazumom o izmjenama.Sporazumi koji imaju za cilj da izmjene višestrane ugovore samo u pogledu njihovih uzajamnih odnosa nego čak i u pogledu sklapanja nekog novog ugovora o istom predmetu,bilo da se s njim dokida već postojeći ugovor ili on i dalje ostaje na snazi,počivaju na pravilima koja su propisana BK i koja se odnose na sukob o istom predmetu.Ta pravila su slijedeća:

17

1. Pravilo imperativne norme medjunarodnog prava koje je sadržano u nekom ugovoru čini ništavim svaki drugi ugovor koji je u sukobu s njim u momentu njegovog sklapanja,

2. Drugo pravilo vezano je za povrede povelje UN prema kojem pravila iz povelje imaju prednost u odnosu na sva pravila bilo kojeg ugovora.

3. Ako neki ugovor odredjuje da su njegove odredbe u nesuglasnosti sa nekim prethodnim ugovorom onda odredbe drugog ugovora imaju prioritet u primjeni.

Ništavost ugovora

Pravila BK koja se odnose na ništavost ugovora.Prema članu 65.BK svaka stranka konvencije koja se pozove na slučaj

manjkavosti da bude vezana nekim ugovorom ili da ugovor ospori ili da ugovor prestane ili da se povuče iz ugovora,odnosno ako nastoji obustaviti primjenu njegovih odredbi ona mora svoju namjeru dati na znanje ostalim članicama ugovora.U tom smislu stranka mora saopštiti namjeru koju želi ostvariti i mora navesti razloge zbog kojih traži osporavanje nekog ugovora.U roku koji ne može biti kraći od tri mjeseca ako ni jedna članica ugovora ne stavi svoj prigovor na osporavanje članice koja je obavijestila druge stranke ugovora,ta stranka može preduzeti mjeru koju je planirala.

Traži se pismena komunikacija,to znači da svaki akt kojim se proglašava ništavost ugovora,okončanje,izvršenje povlačenja iz ugovora,obustavljanje njegove primjene na osnovu njegovih odredama treba da bude navedeno u notifikaciji koja se dostavlja ostalim članicama ugovora.U svakom slučaju instrument obaviještenja mora biti potpisan i pokriven punomoćjem,a oni mogu biti poništeni prije nego što stupe na snagu.Ukoliko država kojoj je upućena notifikacija o osporavanju ugovora prigovori,tada ne postoji prešutna saglasnost o najavljenoj mjeri izmedju države koja je uputila saopštenje ili instrument i drugih država članica ugovora.

Sporovi koji po ovom pitanju eventualno nastaju nakon stavljanja prigovora moraju se riješiti u roku od godine dana u skladu sa čl.33.PoveljeUN (pregovorima, anketama, posredovanjem, mirenjem, arbitražom, sudskim rješavanjem, obraćanjem regionalnim organizacijama i dr. instrumentima prema izboru stranaka).

U slučaju da stranke zaključe ništavan ugovor njegove su odredbe bez pravne snage od momenta njegovog sklapanja ( ab initio ).Dvostrani ugovor je u cijelosti ništavan ukoliko je jedna od njegovih stranaka pristala da bude njime vezana u slučaju da je ugovor zaključen manjkavim disponiranjem stranaka pa iz ugovora proizilazi prevara,korupcija,prisila,tada stranka može od svake druge stranke tražiti povrat u predjašnje stanje (restitutio in integrum).

Konvencija izričito predvidja razloge ništavosti,a ona ih navodi kao mane pri očitovanju volje i kao narušavanje općih načela prava.Svi uzroci ništavosti

18

mogu se podijeliti na dvije osnovne grupe: apsolutni uzroci ništavosti i relativni uzroci ništavosti.1.Apsolutni uzroci ništavosti su oni uzroci koji se ne mogu naknadno otkloniti.Prema BK apsolutni uzroci ništavosti se odnose: - Na sukob ugovora sa ius cogensom (imperativnim normama),- Prisila izvršena nad predstavnikom države,- Prisila nad državom ili medjunarod.org.prijetnjom ili upotrebom sile,

2.Relativni uzroci ništavosti su svi ostali uzroci koji se odnose na manjkavost prilikom sklapanja ugovora,a u njih spadaju:- Korupcija predstavnika države ili medjun.org.,- Prevarom,odnosno obmanjujućim postupkom,- Zabludom,- Odredbama unutrašnjeg prava koje se tiču zaključivanja

medjunarod.ugov.,- Kao i posebnim ograničenjima ovlaštenja da se izvrši pristanak države ili

medjunarodne organizacije na zaključenje odredjenog ugovora.Ukoliko se država pozove na neki od uzroka relativne ništavosti ona može

staviti takav ugovor van snage ali je potrebno da to učini u odredjenom roku i da za vrijeme protesta ne primjenjuje ugovor.Medjutim ako se ona pridržava odredbi ugovora koje smatra relativno ništavim ona gubi mogućnost osporavanja takvog ugovora pa se smatra da je ona pristala na to te da je takav ugovor valjan.

Suspenzija primjenjivanja,prestanak i povlačenje iz ugovora

Prmjena ugovora može prestati u skladu sa BK.U tom slučaju oslobadjaju se obaveza po ugovoru one članice izmedju kojih je primjena ugovora obustavljena ali se primjenjivanjem ovih odredbi ne utiče na odnos izmedju članica koje su obuhvaćene ugovorom.

Moramo razlikovati suspenziju primjene odredbi nekog ugovora i prestanak ugovora.Suspenzija je privremeno stanje i izvršenje nekog ugovora kojim se oslobadjaju stranke nekog ugovora,izmedju kojih je njegova primjena suspendirana,u pogledu njegovog izvršenja za odredjeni vremenski period.

To znači kada postoji takva mogućnost u ugovoru ili su se sve stranke ugovora o tome usaglasile ili su samo neke stranke o tome postigle sporazum,one mogu suspendirati njegovu primjenu samo njihovim uzajamnim odnosom.Uslov je dakle:

1. Da je takva mogućnost predvidjena ugovorom,2. Da nije ugovorom zabranjena,3. Da ne utiče na prava ostalih članica ugovora,4. Da nije u suprotnosti sa ciljem i predmetom ugovora.

19

Pri tome je važno da se za vrijeme trajanja suspenzije stranke moraju suzdržavati od svih akata koji bi bili smetnja ponovljenoj primjeni ugovora.Na to upućuje pravilo pacta sunt servanda da se stranke ponašaju prema onim odredbama čija je obaveznost primjene ostala,te u skladu sa načelom ponašanja u dobroj vjeri kako ne bi spriječili ponovnu primjenu.

Prestanak ugovora

Ako prestanak nije utvrdjen ugovorom ili ako se stranke o tome ne dogovore ugovor prestaje na osnovu njegovih odredbi po pitanju cilja koji se ugovorom želio postići odnosno ispunjenjem.

Pravne posljedice prestanka ugovora oslobadjaju njegove stranke u pogledu daljeg izvršavanja.Sam prestanak ugovora razlikuje se od ništavosti ugovora jer ništavost nema pravnog dejstva i on ne obavezuje stranke,dok prestanak ugovora nema pravno dejstvo na stranke ugovornog odnosa nakon njegovog prestanka.

Ništav ugovor nema pravno dejstvo na stranke od njegovog sklapanja.Prestanak ugovora nema pravno dejstvo na stranke u pogledu da one

mogu pobijati stanje uspostavljeno prestankom ugovora iz razloga što prestanak ugovora nije na štetu ugovornih stranaka iz razloga što su stranke željele njegovo ispunjenje.

Ugovor može biti suspendiran i može prestati na osnovu 4 razloga:1. Sporazumom izmedju njegovih stranaka(mutus disensus),2. Prmjenom njegovih vlastitih odredaba,3. Kao posljedica naknadne mogućnosti njegovog izvršenja koju stranke

nisu predvidjele,4. Pod posebnim okolnostima koje su predvidjene u BK a koje se odnose

kao posljedice kršenja njegovih odredbi.1.1.Mutus disensus-ugovor prestaje sporazumom njegovih stranaka jer je svaka stranka ugovora domini negoti.2.2.Najveći broj ugovora prestaje primjenom njegovih vlastitih odredbi.

To je najčešće na rok od 5-10 godina koji se uzima kao rok na koji je ugovor zaključen.Istekom tog roka ugovor prestaje,a može prestati i prije roka ukoliko su se stranke o tome dogovorile.Svi ugovori koji se zaključuju prema vlastitim propisima ostaju na snazi dok ih neka od stranaka jednostavno ne otkaže.Otkaz najčešće stupa na snagu 6 ili 12 mjeseci nakon njegove notifikacije drugim strankama.Ako po isteku roka na koji je ugovor zaključen on ne bude otkazan tada se automatski produžava za isti period na koji je bio prvobitno zaključen.Osim roka na koji se ugovor zaključuje a čijim istekom ugovor može prestati ugovori mogu biti zaključeni uglavljivanjem odredbi o nekom uslovu koji može dovesti do prestanka ugovora.Uslov može biti vezan za nastupanje nekog dogadjaja.Takodjer mnogostrani ugovori mogu sadržavati odredjene odredbe kojima se uslovljava prestanak ugovora.

20

Te se odredbe mogu odnositi na broj stranaka nekog ugovora u smislu da ukoliko broj stranaka padne ispod odredjenog broja tada ugovor prestaje da važi.3.3. Prestanak ugovora kao posljedica naknadne nemogućnosti njegovog izvršenja,uvjetovan je nastankom nemogućnosti izvršenja ugovora zbog nestanka ili uništenja predmeta za izvršenje tog ugovora.Ukoliko je nemogućnost izvršenja privremenog karaktera tada se može navesti neizvršenje ugovora kao privremeno obustavljanje njegove primjene.Nema mogućnosti da stranka izbjegne odgovornost pozivajući se na nemogućnost izvršenja ukoliko je svojim radnjama dovela do uništenja ili nestanka predmeta ugovora.4.4. Prestanak ugovora zbog posebnih uslova koji su posljedica njegovog kršenja-postoji u dvostranim i višestranim ugovorima.Stranka dvostranog ugovora ovlaštena je da se pozove na kršenje odredama ugovora kao razloga njegovog prestanka.Kršenje ugovora podrazumijeva odbacivanje ugovora koje nije predvidjeno BK,to znači i kršenje odredbi bitnih za ostvarivanja cilja ugovora i predmeta ugovora.

SUKCESIJA DRŽAVA U ODNOSU NA UGOVORE

Sukcesija predstavlja zamjenu jedne države drugom državom u pogledu odgovornosti za medjunarodne odnose jedne teritorije.Sukcesija država je stanje koje je nastalo teritorijalnim promjenama na koje se primjenjuju pravila medjunarodnog prava.

Prilikom svake teritorijalne promjene moguće je ustanoviti državu prethodnicu i jednu ili više država sljednica.

Postoji niz načina da dodje do teritorijalnih promjena.One mogu nastati kao rezultat eventualnih procesa koji dovode do cijepanja država,raspada složenih država,njihove disolucije,secesije ili odvajanja.Za pitanja sukcesije države koja je vezana za ugovore, bitno je pored države prethodnice ustanoviti postojanje identiteta i kontinuiteta države koja je pretrpjela teritorijalne promjene,upravo zavisno od toga zavisit će provedba sukcesija u odnosu na ugovore koje je zaključila država predhodnica.U tom smislu nas će zanimati odnosi država sljednica kao i teritorija na kojoj će se ti ugovori protezati.Kontinuitet jedne države znači da ona nastavlja svoje postojanje i da promjene koje je ona pretrpjela neće dovesti u pitanje njene odnose u medjun.zajed.u smislu članstva u medjun.org.

Pravilo je BK o sukcesiji država u odnosu na ugovore prema članu 11.da sukcesija država ne ulazi u pitanje granica koje su utvrdjene ugovorom u odnosu na ostale teritorijalne režime. Prema članu 12.BK sukcesija ne utiče na obaveze korištenja neke teritorije kao i prava ustanovljena ugovorom u korist neke teritorije.

U svrhu konvencije država sve ostale medjunarodne ugovore koje je zaključila država prethodnica možemo podijeliti u tri grupe:

21

1. Mnogostrani ugovori koji su otvoreni svim državama svijeta,2. Višestrani zatvoreni ugovori,pristup trećih država uslovljen je s

pristankom svih stranaka ugovora,3. Dvostrani ugovori.

1.1.Ako je identitet države prethodnice doveden u pitanje ili joj je kontinuitet priznat,takva država ostaje stranka svih ugovora.Svi postojeći ugovori primjenjuju se u njenim novim granicama osim u slučaju ako je neki raniji ugovor sklopljen isključivo za područje na kojem je nastala nova država,tad država prethodnica prestaje biti stranka tog ugovora.U svim drugim slučajevima sve države sljednice koje su nastale iz teritorijalnih promjena države prethodnice potpuno su nove države.

Mnogostrane otvorene konvencije automatski se primjenjuju kada se jedan ili više dijelova teritorije neke države od nje odvaja kako bi oobrazovalo vlastitu državu,tad svaki ugovor koji je bio na snazi na dan nastanka teritorijalnih promjena ostaje na snazi u odnosu na novonastalu državu sukcesora ili na više država.

Novonastalim nezavisnim državama BK je učinila odredjeni ustupak tako što im omogućava da notofikacijom uspostavi članstvo u svakom višestranom ugovoru.Novonastale države mogu depozitaru notificirati(dostaviti)sukcesiju ako to žele.Izuzetak je jedino napravljen nakon teritorijalnih promjena koje su nastale 90-tih godina kada je glavni tajnik UN prvo sačekao prijem u UN nove države a zatim je tražio da notifikacijom te države postanu strankama konvencija koje žele.2.2. Višestrane zatvorene konvencije

Nakon sukcesije nove države ne mogu postati stranke ovih konvencija notifikacijom nego moraju ostvariti pregovore sa svakom pojedinom članicom.Prmjer je za to beogradsko-danska konvencija iz 1948.koja ne omogućava pristup novim državama koje su nastale teritorijalnim promjenama.3.3. Dvostrani ugovori.

Uobičajena je praksa da se dvostrani ugovori primjenjuju izmedju stranaka ugovora i trećih država ako se stranke ugovora o tome ne protive.Moguće je da ugovori ostaju na snazi izmedju dvije države od kojih je jedna prethodnica te da u tom ugovoru učestvuju i nove države kao sljednice prethodne države.Nakon što teritorijelne promjene dovedu do sukcesije raniji ugovor sa državom prethodnicom može se okončati odnosno ugovorni odnosi sa novim državama mogu nastati i takvi ugovori djeluju samo za ubuduće-ex nunc.

Jednostrani akti kao izvor prava

Prema članu 38.Statuta medjun.suda jednostrani akti nisu izvor prava no oni u medjunarodnom pravu imaju odredjeni značaj.Mogu se smatrati izvorima partikularnog običajnog prava.Neki teoretičari smatraju da su jednostrani akti

22

pravni poslovi bez obzira kako se oni zovu da li kao notifikacija(saopštenje),priznanje,protest,obećanje ili odreknuće.

U svakom slučaju neki od ovih akata nisu izvor prava iako su svi oni izraz jednostrane volje.Notifikacija je izražavanje volje jedne države drugoj državi,ona je formalnog karaktera i izražava se u pisanom obliku u vidu činjenice,zahtjeva ili neke tvrdnje.Problem je što ona jednostrano ne stvara posljedicu jer posljedica nastaje tek kao reakcija na notifikaciju.

Država kojoj je notifikacija upućena može istu osporiti.Ako notifikacija nema pravnog osnova ona ne može nikako ostvariti svoje djelovanje.Slično notifikaciji jeste svaka konkludentna radnja kojom se država neformalno obraća drugoj državi izražavajući prema njoj odredjenu namjeru.Pored notifikacije postoji priznanje i protest kao jednostrano izražavanje volje ali oni nisu izvor prava iz razloga što se uvijek javljaju kao reakcija na notifikaciju.

S druge strane u jednostrane akte kao izvore partikularnog mp treba ubrojiti:1. Obećanje, kao akt kojim država jednostranim izražavanjem volje preuzima

nove medjunarodne obaveze,2. Odreknuće,kao jednostrani akt kojim neka država napušta svoje subjektivno

pravo,3. Okupacija,sticanje područja putem istorijskih nalova i zastava,to su neki

akti sadržani u pravu mora, kao jednostrani akt kojim država stiče neka nova prava,

Da bi jednostrani akt bio validan mora da ispuni nekoliko uslova:1. Adresant akta mora biti država ili drugi subjekat mp,2. Predmet akta mora biti potpuno dopustiv.Pravno nedopustiv predmet je

onaj koji je zabranjen imperativnom normom mp kao i onaj koji se ne može materijalno izvršiti,

3. Volja u jednostranom aktu mora biti stvarna.

Obećanje

Obećanje znači preuzimanje obaveze u korist drugog subjekta mp ili prema svima (erga omnes).Da bi obećanje po mp imalo puno dejstvo ono mora biti dato od osoba iz okvira njihove nadležnosti.U mp obećanje proizvodi dejstvo ako je dato od šefa države, predsjednika vlade ministra vanjskih poslova kao i zakonodavsnih tijela.Obećanje mora biti jasno a može biti dato u usmenoj i pismenoj formi.Pravni osnov obećanja proizilazi iz pravnog pravila bona fides.

Odreknuće

23

Odreknuće predstavlja jednostrano izražavanje volje kojim slobodno disponira svaka država u pogledu svojih subjektivnih prava i pravno zaštićenih interesa.

Ono mora biti dato na izričit način i ne može se pretpostavljati na osnovu pasivnog odnosa(presuda iz slučaja Lotus 1927.).

Da bi se neko odreknuće izdalo moraju se ispuniti odredjeni uslovi,a oni su:1. Da se radi o pravu koje je sadržano općim mp,2. Da se tako stečeno pravo neprestano uživa,

Akt koji je preduzet suprotno ovim uslovima je akt ultra vides-bez pravnog osnova.

Što se tiče ostalih jednostranih akata kojim se stiču subjektivna prava u najvažnije spadaju:

1.Okupacija (ničije zemlje). Da bi okupacija bila pravno zaštićena potrebno je postojanje njenog

legitimnog sticaja.Titular zaposjednutog područja ne može se osporiti protestom niti potpada pod priznanje ili uzdržavanje.2.Drugi su istorijski naslovi i zastare,kao jednostrani akti kojim se stiču subjektivna prava na područjima kojim je držalac raspolagao u dužem vremenskom periodu a da pri tome nije bio osporen u posjedu.Mogući su i danas ovakvi načini sticanja,a najčešće su prisutni prilikom povlačenja vanjskih horizontalnih linija,povlačenja linija kod arhipelaških voda kao i prilikom produžavanja područja korištenja voda od obale.,3.Jednostrani način sticanja obalne države prema pravu obalnog mora.Najčešće se ostvaruju kroz jurisdikciju.Takva država koja na dijelovima mora u produžetku svoje obale zaposjedne područje može jednostrano steći prava nad odgovarajućim dijelovima morske obale,mora i podzemlja.

DRŽAVA KAO SUBJEKT MEDJUNARODNOG PRAVA

Najstarije teorije mp prave osnovnu podjelu u pogledu nastanka države prema kojoj postoje dva načina,jedan je originarni a drugi derivativni način nastanka.1.Originarni način podrazumijeva nastanak države na čijem području nije postojala nikakva druga država,2.Derivativni (izvedeni) je nastanak države na području na kojem je već ranije postojala neka država.

U slučaju originarnog nastanka nema sukcesije iz razloga što nema države prethodnice,a kod derivativnog uvijek se može odrediti prethodnica.Prema derivativnom načinu sticanja područja država može nastati ustupanjem područja(ustup ili cesija),a da pri tome država prethodnica i dalje

24

postoji,disolucijom(raspadom)države prethodnice i nastankom novih država bilo da postoji država prethodnica ili da je i ona nastala teritorijalnim promjenama.

Nova država može nastati odlukom unutrašnjeg ili nekog spoljnjeg organa kao i na osnovu ugovora.

Za postojanje neke države neophodno je ispunjenje tri uvjeta a to su slijedeći:1.Postojanje teritorije,2.Stanovništvo,3.Suverena vlast(efektivna vlast) kojoj je podvrgnuto stanovništvo na nekoj teritoriji.

Gubitkom jednog od ova tri elementa država bi prestala biti subjekat medjunarodnog prava.Za nastanak država potrebno je da se ispune sva tri uslova ali se jedino može dogoditi da država izgubi konstituvni elemenat suvereniteta.

Što se tiče stanovništva ono kao elemenat ne može nestati,a teritorijalne promjene u odnosu prema stanovništvu ne mogu dovesti do nestanka država osim u slučaju postizanja dogovora.Za nestanak države dovoljan je gubitak samo jednog elementa,a taj elemenat obično je suverenitet.

Na osnovu jedne deklaracije opšte skupštine UN iz 1979.pravo na samoodredjenje jednog naroda u pogledu stvaranja samostalne države ili ujedinjenja sa drugom državom je moguće ali samo kao izraz slobodne volje.Mišljenjem arbitražne komisije br.8 od 4.jula 1992.godine raspad države je definiran kao njena sposobnost da vrši odnose prema mp.Prestanak te sposobnosti onemogućuje postojanje te države.

TEMELJNA PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA

Prava i dužnosti država u medjunarodnoj zajednici

Prava i dužnosti država u medjun.zajednici kao subjekta mp dijele se na: Osnovna prava, Ugovorna prava

Ugovorna prava proizilaze iz kontraktualnih propisa odnosno ugovora.Osnovna prava država stiče ipso iure od momenta svog postojanja.Taj momenat se najčešće vezuje za momenat medjun.priznanja iz razloga što se smatra da činom priznanja država dobija svoj subjektivitet.Bilo je pokušaja od strane nekih država da povelja pretrpi izmjene u smislu da se u njoj taksativno navedu prava i dužnosti država.

Medjutim shodno odredbama člana 2.Povelje UN razvila su se doktrinarna shvatanja po kojima države imaju 4 osnovna prava:1.Pravo na suverenitet i na nezavisnost,

25

2.Pravo na samoodržanje,3.Pravo na jednakost,4.Pravo na medjusobno poštivanje i komunikaciju.

Zahvaljujući ovim shvatanjima došlo je do definiranja 7 osnovnih prava i dužnosti država kao subjekata mp.Ona su sadržana u Deklaraciji UN o načelima mp o prijateljskim odnosima i saradnji izmedju država u skladu sa Poveljom UN(Deklaracija 7 načela iz 1970.).Ova deklaracija je ustanovila odredjene principe koji se mogu smatrati progresivnim razvojem i kodifikacijom u mp.

Polazilo se prije svega od toga da teritorija bilo koje države prema Povelji UN ne može biti predmet bilo kakvih prisvajanja niti prijetnje(upotrebe sile).

Ovih 7 načela deklaracija je prihvatila na način što ne ostavlja bilo kakve uslove dokazivanja što znači da su principi proizašli iz povelje i samo njihovo postojanje može se smatrati općim običajnim pravnim pravilom.

Oni su slijedeće:1.Načelo zabrane sile,to je princip koji isključuje oružanu silu i prijetnju iz odnosa u medjun.zajed.Nastao je i razvijao se iz Brijan Kelovog pakta iz 1928.godine.Tek nakon drugog svj.rata povelja je isključila silu u svim odnosima bilo protiv teritor.integ.neke države ili nezavisnosti.2.Načelo mirnog rješavanja medjunarodnih sporova.

Ovaj princip predstavlja osnovnu dužnost svake države da medj.sporove rješavaju mirnim sred.i to tako da medj.mir i sigurnost kao i pravda ne budu dovedeni u pitanje.3.Načelo neintervencije.

Zabranjuje se miješanje u unutrašnje stvari bilo koje države.Predstavlja dužnost da se interveniše u poslove koji spadaju u nacionalnu nadležnost neke države.4.Dužnost država da medjusobno saradjuju u skladu sa poveljom(odredbama).5.Princip ravnopravnosti i načelo samoopredjeljenja naroda.

Pravo na samopredjeljenje naroda predstavlja princip prema kojem narodi unutar države uživaju sva kolektivna prava i to predstavlja imperativnu normu.Na taj način moguće je stvaranje samostalne suverene države ili udruživanje s nekom drugom državom.Ukoliko su ta prava uskraćena zahtjev koji bi se istakao u tom smislu predstavlja za taj narod način primjene prava na samoodredjenje naroda.

To znači da se secesija od jedne države i odvajanje teritorije radi pripajanja drugoj državi mogu biti legitiman čin izražavanja prava na samoodredjenje naroda ukoliko taj narod ne uživa kolektivna prava zagarantovana poveljom.Izraz narod treba shvatiti u smislu cjelokupnog stanovništva nekog nesamoupravnog područja.6.Princip suverene jednakosti država.Ovdje se radi o dva pravna načela,prvo je suverenost,a drugo jednakost.

26

7.Princip da države savjesno ispunjavaju obaveze u skladu s poveljom.

Sukcesija država

Pojam sukcesija datira iz rimskog prava i odnosi se na privatno pravo.Sama riječ potiče od lat.riječi sukcesio-naslijedjivanje.Institut sukcesija razvio se na način što se poistovjećivao sa naslijedjivanjem imovine nekog lica nakon smrti nekog lica od strane nasljednika.

U odnosu na države,prava koja proističu iz sukcesije prenose se na sukcesore,a to je država ili više njih koja je došla na mjesto države prethodnice.Sam pojam sukcesija država označava pojam teritorijalne promjene odnosno zamjene jedne države drugom u odgovornosti za medjunarod.odnose jedne teritorije.Dakle sukcesija se odnosi na promjenu teritorijalnog režima države,suvereniteta preko kojeg država stiče teritorij kao država sukcesor i ta država ulazi u izvjesne pravne odnose sa državom čija je ta teritorija ranije bila.

Za nastanak sukcesije je najvažnije postojanje pravnog osnova odnosno da su posljedice zbog kojih je došlo do sukcesije nastalo u skladu sa mp.

Kod sukcesije se radi o naslijedjivanju prava i obaveza prethodne države.Do sukcesije ne može doći u slučaju polit.promjena u jednoj državi koji

dovode do promjene vlasti ili promjene društv.pol.uredjenja.Na nastanak sukcesije utiču teritorijalne promjene kao što su:

1.Ustup(cesija).Ona nastaje kada država prethodnica ili postojeća država ustupi dio svoje

tereitorije nekoj postojećoj državi.Ovaj oblik teritorijalnih promjena ne dovodi do prestanka države prethodnice niti do nastanka države sljednice već dovodi do proširenja teritorije države sljednice.2.Prisajedinjenje ili asimilacija ili pripajanje.

Kod ovog oblika sukcesije država prethodnica postaje dio već postojeće države.Država prethodnica tako prestaje postojati a država sljednica uvećava svoju teritoriju npr.pripajanje DDR Njemačke,SR Njemačkoj.3.Ujedinjenje-država prethodnika se ujedinjuje u novu državu sljednicu.Na taj način ujedinjene države gube svoju prethodnu samostalnost a nova država kao sljednica država koje su prestale postojati nastaje kao novi subjekt mp.4.Secesija ili odvajanje.

To je slučaj kad država prethodnica i dalje postoji a na teritoriji koja se odvojila od nje nastaje jedna ili više država sljednica.5.Raspad ili disolucija.U slučaju raspada države, prethodnica prestaje postojati a na njenoj teritoriji nastaju nove države sljednice(npr.SFRJ),6.Podjela teritorije.

Što se tiče sukcesije odnosno nasljedjivanja, nasljedivanje se odnosi na slijedeće: državljanstvo,penzijska i mirovinska prava,vlasnička prava,državni arhivi,državnu imovinu,državne dugove i članstvo u medj.org.

27

Teritorijalne promjene ne utiču na državljanstvo,svaka osoba nakon teritorijalnih promjena mora steći državljanstvo jer je ono jedno od temeljnih prava.

Vlasnička prava ne mogu prestati promjenom teritorije.Državne arhive moraju ostati dostupne svim državama sljednicama.

Raspodjela državne imovine države prethodnice podrazumijeva onu imovinu kojom je raspolagala država prethodnica na dan nastanka teritorijalnih promjena.Pravni osnov je sadržan u unutrašnjem pravu prema čl.8.BK iz 1983.

Nije predmet sukcesije državne imovine slijedeća imovina: Imovina republika, Imovina općina, Imovina gradova kao i sva privatna imovina.

Ukupna imovina koja je predmet sukcesije dijeli se na pokretnu i nepokretnu,a raspodjeljuje se tako što nepokretna imovina ostaje državama sljednicama osim u slučaju ukoliko se radi o neravnomjerno rasporedjenoj imovini.

Pokretna imovina država sljednica ostaje državama sljednicama uz mogućnost pravičnih kompenzacija.

Što se tiče državnih dugova teritorijalne promjene ne gase dugove država sljednica u odnosu na one koje je zaključila država prethodnica.

Državni dugovi se rasporedjuju na 2 načina,na alocirane i locirane.Ukoliko su dugovi nastali od strane države prethodnice kao njena obaveza koja je nakog teritorijalnih promjena ostala na strani sljednice,onda sljednica vraća dug u postpunosti čije je zaduženje ostvarila država prethodnica.Ako dug nije lociran na državu sljednicu tada dug države prethodnice preuzimaju sve novonastale države.

Državni dugovi u teritorijalnim promjenama predstavljaju svaku finansijsku obavezu u odnosu na druge države koja je nastala u skladu sa mp.

Dug koji je podigla neka bivša članica države prethodnice,kao i dug koji su podizali gradovi i općine,kao i dug koji je nastao davanjem garancija države prethodnice ukoliko je u cijelosti potrošen na teritoriji države sljednice predstavlja njenu obavezu u pogledu vraćanja.

S druge strane opći nelocirani ugovori(zaduženje radi monetarne stabilnosti zemlje)zajednički je dug i dijeli se na sve države sljednice.

Teritorijalne promjene u odnosu na članstvo u medjun.org.podrazumijevaju da članice svakog ugovora koji je ustavni akt neke medjun.org.postaju države sljednice nakon teritorijalnih podjela na osnovu svoje političke volje.

SLOŽENE DRŽAVE

Sve države možemo podijeliti u dvije velike grupe:

28

Na proste države,(centralističke,unitarne), Složene.

Proste države se razlikuju od složenih država po tome što je u njima vlast uspostavljena tako da pokriva čitavu teritoriju države.Vlast te države se ispoljava u medjun.odnosima kao njen legitimni faktor i ona nije sastavljena iz bilo kakvih dijelova već je organiz.sa jednog nivoa(npr.Hrvatska i Francuska).Takve države imaju razvijenu lokalnu samoupravu a mogu imati i regionalne oblike povezivanja.

Što se tiče složenih država u mp postoje slijedeći oblici:federacija,konfederacija,realna i personalna unija.

Karakteristika složenih država je u tome što kod njih postoje tzv.zajednički organi koji se odnose na centralnu državu kao i posebni organi država članica,te države sa njihovom isključivom nadležnošću.

Postoje dvije vrste unija. Realna unija – je zajednica dviju država na čijem čelu je vladar.Ona nastaje

poklapanjem nasljednog reda vladajućih dinastija.To je zajednica dvije ili više država koje su potpuno odvojene a koje vezuje samo ličnost vadara.Vladar jedne države dolazio je na čelo i druge države na dva načina:nasljedjivanjem,pod uslovom da se poklope nasljedni redovi u drugoj državi i izborom u drugoj državi.Na isti način personalna unija je prestajala postojati.Personalna unija nije bila subjekt medjunarodnog prava. Najčešće je to bila zajednica monarhija.Za njen nastanak bila je neophodna saglasnost država članica unije.

Realna unija je zajednica vladara dviju ili više država ali se za razliku od personalne unije osim zajedničkog vladara u njoj su postojali i drugi zajednički organi kao što su: zajednička vlada,zajednička ministarstva,parlament itd.Ovakva unija je bila subjekt mp.I ona je bila moguća izmedju monarhija ali su za raliku od personalne unije to bile ustavne monarhije nastale na osnovu personalnog ugovora.Realne unije po svojoj konstituciji bliže su federaciji nego konfederaciji.

Konfederacija je složena država koja predstavlja državni savez i osniva se ugovorom.

Federacija kao oblik složene države za razliku od konfederacije nije savez država nego je savezna država.Ona ima stanovništvo teritoriju i zajedničku suverenu vlast.Njen temeljni akt nije medjunarodni ugovor kao kod konfederacije nego je ustav.Ustavom države članice prenose znatan dio svog suvereniteta na federaciju.One i dalje zadržavaju visok stepen učešća u donošenju saveznih zakona i u radu saveznih organa.Članice federacije nisu samostalni pravni subjekti i ne mogu nastupati u medjun.odnosima kao samostalne države,to znači ne mogu biti članice medjun.org.,ne mogu zaključiti medjun.saveze sa dr.državama,ne mogu zaklj.medjun.ugovore osim u slučaju da im savezni ustav to dopušta.Ukoliko neka država sa članicom federacije zaključi sporazum koji je suprotan federalnom

29

ustavu,tada bi ponašanje te države prema mp bilo okarekterisano kao oblik mješanja u unut.stvari suverene države.

Stalno neutralne države

U odnosu na nezavisne države,neutralnost je viši pojam iz razloga što tim državama osigurava viša prava nego što ih imaju nezavisne države iz razloga što nezavisnost nikada nije apsolutna i potpuna.

Postoji trajna i privremena neutralnost.Trajna neutralnost podrazumijeva pravno i političko stanje u nekoj državi koje joj zabranjuje da se miješa u bilo koji oblik oružanog sukoba.Trajno neutralna država gubi nešto od svoje nezavisnosti iz razloga što pristaje na izvjesna ograničenja svoga suverenitena.Medjutim ovakva tvrdnja mogla je postojati samo dok je rat bio dozvoljen medjunarodnim pravom.Tada se naime neutralna država odricala prava na vodjenje napadačkog rada.Kada je rat postao zabranjen mp tada trajne neutralne države ne gube dio svog suvereniteta iz raloga što sadrže pravo na samoodbranu.

U odnosu na neutralne države treće države se pojavljuju kao garant i obavezuju se da će se vojno angažirati na stranu trajno neutralne države ukoliko bude ugrožen njen medjunarod.subjektivitet.Da bi neka država uživala trajnu neutralnost nije dovoljan izraz njene jednostrane volje već je neophodno da njen položaj bude priznat od strane drugih država.To se čini medjun.sporazumom.Taj sporazum ima karakter formalnog akta koji osigurava pravo i obavezu u pogledu država koje su ga potpisale.Zavisno od sporazuma postoji faktička i pravna neutralnost.Danas postoje samo tri neutralne države i to Austrija,Švicarska i Država Vatikanskog grada.Trajna neutralnost neke države može biti garantirana ili samo priznata.Garantirana neutralnost nameće obavezu za državu garanta da brani teritoriju neutralne države.

PRIZNANJE DRŽAVA I VLADA

Prinanje država i vlada može biti konstitutivno i deklarativno.Država može biti priznata kao nova država koja nije ranije postojala i kao država koja je postojala nepriznata u dužem vremenskom periodu.Priznanje vlade može se odnositi na onu vladu koja je stvorila državu kao i vladu koja je došla na vlast u već postojećoj i priznatoj državi.Promjene vlade u postojećoj državi ne zahtijevaju njeno priznanje.To se odnosi na ustavne promjene odnosno one koje su izvršene demokkratskim putem.Medjutim nasilne promjene vlasti mogu dovesti do davanja priznanja ili uskraćivanja.

Konstitutivni učinci priznanja država

30

Poznato je da državu konstituišu tri elementa: stanovništvo,teritorija i suverenost.Dok u starijoj doktrini mp konstitutivni učinci medjunarodnog priznanja država uzimaju u obzir i četvrti element-davanje ili uskraćivanje priznanja.Država koja ranije nije postojala prema ovom gledištu smatra se da postaje subjekt mp onda kada dobije medjun.priznanje.Npr.konstitutivni učinci priznanja država dolazili su u 19. stoljeću kada je i stvoren najveći broj novih država.U tom smislu posebno je značajna tzv.Tobarova doktrina iz 1907.godine,njen tvorac je Karlos Tobar koji je prvi iznio stav po kojem država koja nije legalna,čija je vlada došla na vlast neustavnim putem ili nasilnim sredstvima ne može biti priznata.Ovu doktrinu prihvatile su neke države J.Američkog kontinenta pa su u tom smislu zaključeni i neki ugovori.Uglavnom se radilo o ugovoru o miru (Urugvaj,Nikaragva,Ekvador.).

Deklarativna teorija medjunarodnog priznanja država

Za razliku od konstitutivnih učinaka medjun.priznanja deklarativna teorija ima potpuno suprotno stajalište i po njoj samo priznanje ima samo deklarativan učinak.Postojanje države prema ovoj teoriji je faktičko pitanje,odnosno tiče se činjenica i uopće ne zavisi od toga da li je država priznata ili ne.Prznanje je politički i diskrecioni čin države koja ga daje.Priznanje nije ovisno od toga da li je dato i u kojoj formi.Posljedice nedavanja priznanja nisu takve da dovode u pitanje postojanje države.

Nepriznata država koja u dužem vremenskom intervalu uspije opstati ne zahtijeva priznanje.Smatra se da ga je ona stekla prećutnim putem.Tako efektivnost postojanja države uspijeva nadvladati političke i ideološke razloge uskraćivanja priznanja.Npr.nedavanje priznanja od strane Republike Njemačke DDR Njemačkoj nakon drugog svj.rata pa sve do 1974.Postojanje nepriznate države onemogućava kršenje svih prava koja ima i priznata država (brodovi nepriznate države koji plove na otvorenom moru ne mogu se smatrati piratskim brodovima).

Deklarativna teorija priznanja potvrdjena je mišljenjima Arbitražne komisije koju je EZ formirala u krizi u Jugoslaviji.Prema mišljenju priznanje novih država je čisto deklarativne prirode jer se odnosi na pitanje činjenica i zavisno je samo od postojanja triju elemenata.Nestankom bilo koja od ta tri elementa država može nestati.Priznanje se može dati u različitim formama kao što je: usmeno,pismeno,prešutno,slanjem dipl.pred.,zaključ.ugovora odnosno može se dati direktno i implicitno.

Priznanje nove vlade

Kada u državi dodje do smjene vlasti ustavnim putem tada druge države nemaju pravo postavljati pitanje promjena koje su nastale.Medjutim kada do promjena dodje nasilnim putem tada priznanje nove vlade može

31

izostati.Promjene vlasti mogu izazvati takvo stanje u državi da se tim promjenama pored jedne stvore i druge vlasti,kao što je ostajanje dijela prethodne vlasti u državi,djelovanja ranije vlasti u egzili (nekoj drugoj državi).U svakom slučaju za priznanje nove vlasti u medjun.odnosima bitna je doktrina efektivnosti.Ona uzima u obzir faktičko stanje bez obzira da li vlast djeluje u državi ili izvan nje.Prema mp samo nove činjenice stvaraju pravo.Iz tog raloga priznanje nove države kao i priznanje vlade može biti de iure i de facto.S, tim što je pravno priznanje konačno i djeluje retroaktivno,ono priznaje vladu od njenog dolaska na vlast.S druge strane priznanje de facto ima privremeni karakter i priznaje vlast u toj mjeri dok se ona ne ustali na čitavoj teritoriji.

Po ugledu na Tobarevu doktrinu u savremenim medjunarodnim odnosima priznanje nove vlade ima konstitutivne učinke kod nekih država koje ga daju,npr.SAD 1977.god.,V.Britanija 1980,a njih su slijedile Australija i Kanada uskraćujući priznanje novim vladama koje su na vlast došle neustavnim putem.

Priznanje vlade i priznanje države u osnovi znači da država koja daje priznanje prihvata ličnost nove države sa svim pravima i dužnostima koje mp priznaje drugim državama.Bez obzira na to politička egzistencija države je nezavisna od priznanja.Ona podrazumijeva da država i prije sticanja priznanja ima pravo braniti svoj integritet i nezavisnost što znači da ima pravo upravljati svojim službana i definirati jurisdikciju i nadležnost svih svojih organa.Priznanje dato državi i vladi olakšava njeno postojanje u medjun.zajednici iz razloga što joj omogućava zaključivanje ugovora,uspostavljanje trgovinske saradnje,članstva u medjun.org.i tako dalje.

Ustanici i oslobodilački pokreti

Ustanici i oslobodilački pokreti ne uživaju onaj značaj kakav imaju ostala dva subjekta mp.Po pitanju objektivne odgovornosti za medjun.obaveze ustanici i oslobod.pokreti ne ostvaruju svoje djelovanje erga omnes,nego samo prema onima koji su im ga dali.Priznanje koje se daje najčešće je prelaznog i privremenog karaktera.

Ustanici i oslobodilački pokreti se bore za vlast na cijelom području teritorije ili na jednom njegovom dijelu u namjeri da se izdvoje iz postojeće države i da stvore novu vladu.Njima priznanje može dati bilo koja treća država ili postojeća država.Za one države koje ne priznaju ustaničke i oslobodilačke pokrete ta činjenica nije od bilo kakvog značaja i za njih oni nisu subjekti mp.Medjutim one države koje priznaju ove pokrete priznanje ima konstitutivne učinke.Radi se o historijskim tvorevinama ali nije isključeno da i danas takvi pokreti nastanu i da dobiju svoju legitimnost.Posebno je to moguće u nedemokratskim sistemima.U kojem obliku bi se to moglo dogoditi ne može se tačno reći ali historijski razvoj ustaničkih i oslobodilač.pokreta posebno onih koji su nastali početkom 19.st.,podrazumijeva da bi to moglo biti:

32

1. Zaraćenost u nekom gradjanskom ratu,2. Priznanje pobunjenika u užem smislu,3. Priznanje naroda,4. Priznanje oslobodilačkih pokreta.Sve su ovo historijske tvorevine ali se ne isključuje da u nekom sličnom

obliku mogu nastati i u budućnosti.Kad u nekoj državi izbije gradjanski rat tada ta država ima legitimno

pravo da uguši otpor legalnoj vlasti.MP nameće trećim državama izvjesne obaveze u odnosu na vladu koja se bori sa ustanicima.Treće države ne smiju ometati mjere koje priznata država preduzima radi ponovnog uspostavljanja unutrašnjeg mira.Kada gradj.rat potraje a ustanici uspiju uspostaviti efektivnu vlast na čitavom području ili na dijelu teritorije,tada treće države mogu preduzimati priznanje prema ustanicima i davati im svojstvo zaraćene strane.Osnovni uslov koji se zahtijeva jeste da ustanici poštuju pravila ratnog a posebno humanitarnog prava kao i da imaju organizirano zapovjedništvo.Priznanje ustanika je uglavnom inspirirano humanitarnim razlozima.Postoje tu i skriveni razlozi i oni se odnose na zaštitu onih materijalnih dobara i interesa koje su ustanici stavili pod svoju kontrolu.Priznanje dato ustanicima može se i povući,povlačenje nema retroaktivno dejstvo.Tokom 1.svj.rata zabilježen je slučaj priznanja naroda iako narod nije subjekt MP.To su učinile Francuska i Engleska kada su 1917.priznale čehoslovački i poljski narod.Medjutim takvo priznanje osporio je 1919.godine Stalni sud medjunarodne pravde u presudi o nekim “ njemačkim interesima “u Poljskoj,Gornjoj Šleskoj 1929.godine.Radilo se o pokušaju Poljske da od Njemačke naplati reparacije ili ratne štete.Sud je ustanovio da Njemačka nije priznala poljsku vojsku.

Što se tiče narod.oslob.pok.oni su nastali i razvijali se nakon 2-svj.rata naročito u područjima u kojima je otpočeo proces dekolonizacije.Svojom borbom ovi pokreti su uspjeli da steknu priznanje.Ono se odnosilo na dobijanje statusa posmatrača u raznim tijelima UN i u specijalnim misijama.

Zavisni teritoriji kao poseban subjekt medjunarodnog prava

Zavisni teritoriji nisu subjekti MP i nisu poznati u MP.Zavisne teritorije dijelimo na:1. Vazalitet,2. Protektorat,3. Sistem mandata lige naroda,4. Starateljski sistemi UN,5. Nesamoupravna područja prema Povelji UN,6. Zavisne teritorije i7. Područje pod posebnim medjun.položajem.

33

VAZALITET- je odnos podredjenosti i nadredjenosti vazala i sizerena u odnosu na teritoriju u jednoj državi.MP toga vremena smatralo je da priznati vazalitet postoji jedino ukoliko država sizeren preuzme neke ugovorene obaveze i ograničenja u korist vazalne države u odnosu na treće države.Smatralo se da ako takvog ugovora nema da odnos izmedju sizerena i vazala ne izlazi iz nadležnosti sizerena.Poznat je vazalitet koji je u ulozi sizerena V.Britanije bio uspostavljen u odnosu na indijske države.Te države u odnosu na Krunu nisu uživale pravo poslanstva ali su ipak imale predstavnike u Londonu.Vazalni odnos obavezivao je vazalnu državu na plaćanje odredjenih pristojbi sizerenu i to je bilo uredjeno ugovorom.

PROTEKTORAT – značenje riječi podrazumijeva dužnost neke jače države da štiti slabiju državu u medjun.odnosima prema trećim državama.Zaštita se nije samo odnosila na odbranu nego je obuhvatala i vanjsko zastupanje.Često su države zaštitnice,odnosno protektori uzimale sebi za pravo da se miješaju u unutrašnje poslove zaštićene države.Država protektor zaštićenoj državi je nametala protektorat ugovorom prema pozitivnom MP posebno na osnovu člana 51 i 52.Bečke konvencije iz 1969.Takvi ugovori bi se danas smatrali nepostojećim,apsolutno ništavim jer je čl.78.Povelje UN nemoguće uspostaviti takav odnos iz razloga što bi se narušilo načelo jednakosti država.U historiji postoje neke činjenice da su neke države nametale pojedinim vladarima prethodno protektorate a nakon toga su vršili njihovu aneksiju.SISTEM MANDATA LIGE NARODA – Ovi mandati su uspostavljeni 1919.godine tzv.Pactom lige naroda.U pitanju je bila nemogućnost podjele teritorije izmedju država pobjednica,pa su velika područja carstava poražene Turske i Njemačke zahtijevale stavljanje pod nadzor.To je trebala biti privremena ustanova kojom se tobože trebalo pomoći narodima koji zbog druge tudjinske vlasti nisu bili sposobni da sami sobom upravljaju.Blagostanje tih naroda nazvano je “svetom misom civilizacije”.STARATELJSKI SISTEM UN – Već je Atlanskom poveljom 1941.godine ustanovljena odredjena politička afirmacija prava naroda na samoodredjenje.Prijeratni sistem mandata zamijenio je sistem starateljstva.Glavom 12 i 13.Povelje UN ustanovljeno je Starateljsko vijeće.Uspostavljeno je upravljanje i nadzor nad svim teritorijama pod starateljstvom,a Starateljsko vijeće je postalo jedno od 6 glavnih organa UN.NESAMOUPRAVNA PODRUČJA PREMA POVELJI UN – Slično starateljskim mandatima uspostavljena je glavom 9.Povelje, medjunarodna ekonomska i socijalna saradnja u interesu stanovnika odredjenih područja u kojima nije bio uspostavljen sistem samouprave,a ta samouprava još uvijek nije značila nezavisnost tih država.ZAVISNI TERITORIJI – su bili subjekti MP na samom početku njihova nastajanja ali su oni kasnije postali nezavisne države.PODRUČJA POD POSEBNIM MEDJUNARODNIM POLOŽAJEM – kao internacionalizirana područja danas uopšte ne postoje.

34

SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA

Rimokatolici čine oko 17% svj.populacije,a sam izraz potiče od grčke riječi katolikas-univerzalni.Katolička crkva je strogo centralizirana i hijerarhijski postavljena organizacija sa univerzalnim poglavarom papom na čelu i biskupima koji svoju nadležnost dobijaju direktno od pape.Ostale religije kao što su islam,pravoslavlje,budizam,protenstatizam,anglikanska crkva su religije nacionalno postavljene i nemaju svog vrhovnog svjetskog poglavara.Istorijski posmatrano katolička crkva je svoj položaj jačala još od Rimske imperije,a najveći nivo dostigla je u feudalizmu koji je bio i najsnažniji period božanskog autoriteta pape.Od 8.stoljeća pa do 1870.papa je bio vrhovni poglavar Papske države koja je imala teritorij stanovništvo i vlast.Najsnažniji udarac Papskoj državi i papi zadala je francuska burž.revolucija 1791.i od tada počinje slabiti njegov uticaj.Papa je osudio Deklaraciju o pravima čovjeka i gradjanina,a nakon toga pokret za ujedinjenje Italije srušio je Papsku državu i uticaj pape je bitno promjenjen.1871.godine donesen je Zakon o garancijama po kojem je papa sveden u zidine Vatikana.Prema ovom zakonu papina ličnost je bila sveta i nepovrediva,a Papska država imala je pravo na godišnji budžet kao i uživanje svih objekata.Takvo stanje je potrajalo do 1929.godine,kada je Papska država sklopila sporazum sa fašističkom Italijom,nazvanim Lateranski sporazum.Ovim je sporazumom riješeno tzv.rimsko pitanje.Lateranskim sporazumom Svetoj stolici je garantovana suverenost i na medjunarodnom planu, a u gradu Vatikanu osigurana je teritorija sa isključivom i apsolutnom vlašću suverene jurisdikcije.

Iako je teritorija jako mala (oko 0,5 km2),iako ne postoji stalno stanovništvo suverenitet Vatikanskog grada je legalistički ustanovljen.Vlast je duhovna i papa je vrši u odnosu na sve katoličke zemlje,a teritorijalna vlast je samo simbolična.

U državi vatikanskog grada postoji vatikansko državljanstvo.Medjun.odnosi koje je uspostavila Sveta stolica podrazumijeva diplomatske odnose sa preko 140 država,kao i posmatračku misiju u UN od 1964.,članstvo u Medjun.organiz.,te članstvo u mnogim konvencijama.

Dvostrane ugovore koje zaključuje Sveta stolica nazivamo konkordatima,a oni svoj osnov nalaze u BK iz 1969.Najčešće se konkordatima uredjuju pitanja koja se tiču položaja katoličke crkve u nekoj državi.

Sveta stolica je centralni upravni organ katoličke crkve i on se sastoji od Zbora kardinala,Državnog sekretara centralnih organa koji upravlja čitavom crkvom.Lateranskim ugovorom predvidjeno je priznanje Papskoj državi svih prava suverene države,a papi ista prava kao i italijanskom kralju.Papa raspolaže zakonodavnom,izvršnom i sudskom vlasti.Vatikan ima svoju policiju i on je trajno neutralna država.Papa ima aktivno i pasivno pravo poslanstva,a odnosi izmedju Svete stolice i Vatikanskog grada mogao bi se uporediti sa odnosom

35

vlade i države.Sam položaj Papske države kao subjekta MP najsličniji je medjun.organiz.,u pitanju je pseudodržavnost.

ORGANI DRŽAVA U MEDJUNARODNIM ODNOSIMA

Kao i sve druge pravne osobe koje da bi nastupale u medjun.odnosima u ostvarivanju prava i izvršavanju obaveza moraju imati ovlaštene osobe za zastupanje.Organ koji zastupa državu je šef države i on je najviši dužnosnik.Da bi on mogao predstavljati državu mora biti zvanično priznat.On nije subjekt MP,medjutim on posredno jeste subjekat MP iz razloga što raspolaže imunitetom i privilegijama kada se nadje na teritoriji druge države.Njegov položaj u monarhijama bio je uredjen počastima,zatim neprikosnovenosti njegove ličnosti i eksteritorijalnosti.Danas su počasti koje se daju šefu države ceremonijalnog karaktera i uglavnom su iskazane kroz vojne počasti.Njegova neprikosnovenost danas se ogleda u imunitetu od sudbenosti,zatim izuzimanju od plaćanja poreza i taksa.Što se eksteritorijalnosti tiče ona se ogleda u tome da je šef države izuzet od domaćih zakona ukoliko on na to sam ne pristane.U inostranstvu njemu je zagarantirana eksteritorijalnost.Nekada su se privilegije davale i regentima kao osobama koje su vršile vlast šefa države u ime živog ali nesposobnog ili čak maloljetnog monarha(kralj Petar).

Prema nauci MP organi države u medjunarodnim odnosima mogu se podijeliti na organe za vodjenje i na organe za održavanje medjunarodnih odnosa kao i na unutrašnje i spoljne organe.

Unutrašnji organi su: 1. Šef države,2. Predsjednik vlade,3. Ministar vanjskih poslova.

U spoljne organe spadaju:1. Stalne diplomatske misije,2. Specijalne misije,3. Konzularna predstavništva.

U medjunarodnom pravu uloga vlade znatno je povećana,postoje 3 vrste vladinih organa kao pravnih predstavnika države:1. Vlada kao cjelina,2. Predsjednik vlade (sve njegove izjave smatraju se aktima vlade),3. Ministra vanjskih poslova(ovlašteni predstavnik vlade).

Akti ministra vanjskih poslova iz domena medjunarodnih odnosa imaju obavezujući karakter.MVP(min.vanj.poslova) ima nadležnost u najvišim

36

pitanjima kao što su: priznanje država i vlada,priznanje suvereniteta na odredjenoj teritoriji,priznanje suverenog statusa neke države ili njenog šefa,objavljivanje početka ili završetka rata u nekoj državi,objavljivanje rata u nekoj drugoj državi,priznavanje sankcija i priznavanje diplomatskog statusa.

Diplomatski zastupnici

Svaka država ima tzv.pravo legacije,to pravo joj omogućava da prima strane predstavnike što znači da je ono poslovno pravo.Medjutim s obzirom da u medjun.odnosima princip reciprociteta ima izuzetno veliki značaj za medjunarodne odnose samim tim nameće se pravo aktivnog poslanstva da država šalje svoje predstavnike u drugu državu.

Pravo poslanstva počiva na slijedećim pravilima:1. Svaka država može slati svoje predstavnike u drugu državu,2. Država ne mora slati svoje predstavnike u drugu državu,3. Svaka država može primati strane predstavnike,4. Država ne mora primati strane predstavnike..

Sve ovo znači da vršenje prava poslanstva isključivo zavisi od medjusob.sporazuma dviju ili više država.

Ključno pitanje je: Kome pripada pravo poslanstva?Šef države ili država nameću nam se kao ključne osobe koje mogu raspolagati ovim pravom.U proteklom historij.razvoju pravo poslanstva pripadalo je šefu države kao apsolutnom monarhu.Danas šef države ovlašten je da nominira diplomatske zastupnike kojima predaje akreditive koje oni predaju takodje šefu države,ali šef države to svoje ovlaštenje ne ostvaruje za sebe nego isključivo za državu.

Treba imati u vidu razliku izmedju diplomat.i konzul.predstavnika iz razloga što se te dvije uloge poistovjećuju.Diplomat.zastupnici su osobe sa naglašenim političkim kredibilitetom.Ne postoji nikakva dužnost država da stupaju u medjun.diplomat.odnose,mada na te odnose upućuje Povelja UN radi rješavanja sporova mirnim putem.Pitanje diplomat.odnosa regulirano je BK o diplom.odnosima iz 1961.godine.U članu 2.doslovce stoji”Uspostavljanje diplomat.odnosa izmedju država i slanje stalnih diplomat.misija vrši se na osnovu obostrane suglasnosti.

Država nije dužna za svaku pojedinu državu imati opunomoćenog predstavnika.Ona svoju misiju može imati i za više država a funkcije te misije su slijedeće:1. Predstavljanju misije,2. U zaštiti interesa države i njenih državljanja,3. Pregovaranje s vladom države u kojoj se misija nalazi,4. Sakupljanje obavještenja svim dozvoljenim sredstvima o stanju i razvoju

dogadjaja u državi u kojoj se misija nalazi,

37

5. Razvijanje prijatelj.odnosa i saradnje u svim oblastima.

Diplomatski predstavnik (Šef misije)

Šefovi misije dijele se na tri klase:1. Ambasadori (nunciji) – akreditirani kod šefova država,2. Poslanici,ministri ili internunciji – akreditirani kod šefova država,3. Odpravnici poslova – akreditirani kod ministarstva inostranih poslova.

Šefovi misija dobivaju rang u klasi prema danu i satu kada su preuzeli funkciju,a to je momenat kada on podnese akreditovana pisma.Svi šefovi misija u jednoj državi skupa čine diplomat.zbor na čijem čelu se nalazi doaen(doajen).Šef misije nije potpuno slobodan u pogledu akreditacije u državi u koju dolazi.Tu mislimo da njemu može biti uskraćeno pravo preuzimanja dužnosti zbog negativnog stava države primateljice.On može biti persona non grata.

Dužnost šefa misije može prestati opozivom od strane države koja ga je akreditirala,a razlozi mogu biti:1. Istekom roka na koji je imenovan,2. Radi odlaska u penziju,3. Ostavkom,4. Smrću,5. Lošem obavljanju posla.

Drugi razlog je ukoliko ga država u kojoj je akreditiran proglasi personom non grata.Takodjer šef misije može prestati privremeno obavljati svoju dužnost zbog pogoršanja političkih odnosa izmedju svoje države i države u kojoj je akreditiran.Kada pod normalnim okolnostima napušta svoju dužnost tada se za šefa misije organizira u svečanoj audijenciji predaja tvz.odazivnog pisma šefu države (ministra vanjskih poslova).Misija i njen šef imaju pravo isticanja zastave,grba države koju predstavljaju ,kao na rezidenciju tako i na službena vozila.

Ostalo diplomatsko osoblje

Prema BK iz 1961.godine ostalo diplomat.osoblje misije svrstava se u 4 grupe:1. Šef misije,2. Diplomatsko osoblje,3. Administrativno i tehničko osoblje,4. Poslužno osoblje.

Prve dvije grupe osoba su državljani države čija je misija,a ostali mogu biti i državljani države primateljice.Članovi diplomatskog osoblja (prve dvije

38

grupe) razvrstane su zvanjima koje je odredila država misije a ta zvanja su slijedeća:1. Opunomoćeni ministar savjetnik,2. Savjetnik,3. Prvi sekretar,4. Drugi sekretar,5. Treći sekretar,6. Ataše,7. Diplomatski pripravnik,

Specijalne misije

One predstavljaju ad hoc diplomatiju.To su ustvari posjete koje učine diplomatski predstavnici jedne države u drugoj državi.Njih mogu sačinjavati šef države sa pratnjom,predsjednik vlade,ministar vanj.poslova i pojedini ministri,posjete se organiziraju radi unapredjenja medjusob.saradnje na političkoj,kulturnoj i dr.osnovi.Spec.misije mogu biti upućene i u medjun.organiz.

Misije država u medjunarodnim organizacijama

Povelja UN ne predvidja stalna diplomatska predstavništva,medjutim Savjet sigurnosti mora svajkodnevno rješavati svoje zadatke i sazivati hitne sjednice zbog čega još od 1950,god.,ima stalne predstavnike da bi 1975.BK o predstavljanju država u medjun.org.utvrdjila posebne odredbe o misijama pri medjun.org.Slobodna je volja država da imaju spec.misije,a organizacija u tom smislu ne daje nikakav pristanak.Država u kojoj je sjedište organizacije takodjer ne može spriječiti osnivanje stalne misije ali je država koja otvara misiju dužna notificirati državi domaćinu u kojoj se nalazi misija svoju namjeru prije otvaranja.Ove misije nemaju redovne odnose sa državom domaćinom nego sa organizacijom,a protokolarno prvenstvo uredjeno je prema abecednom redu.

Diplomatski privilegiji i imuniteti

Riječ imunitet potiče od lat.riječi imunita što znači oslobodjen od javnih obaveza,medjutim u dipl.pravu značenje ove riječi vezano je za oslobadjanje od jusrisdikcije terirorijalne države u kojoj je smještena misija.S druge strane privilegije podrazumijevaju razne vrste povlastica,najčešće su to fiskalne povlastice koje uživaju diplomat.predtavnici u državi misije.

Teško je napraviti razliku izmedju privilegija i imuniteta.Odnos priovilegija i imuniteta u velikoj mjeri vezan je za reciprocitet,ali treba imati u vidu da su mnoga pravila o privilegijama i imunitetima proistekla iz običajnog prava ili su nastala prećutnim sporazumom.U svakom slučaju radi se o

39

historijskim tvorevinama.Savremeno MP uvažavajući naprijed navedeno privilegije i imunitete vezuje za karakter dipl.misije,na taj način nastao je i razvio se karakter neprikosnovenosti diplomat.predstavnika.

BK iz 1961.kodificirala je pravila diplomatskog prava,a presuda medjun.suda pravde iz 1961.još više ih je ustanovila kao opća pravila MP.Dilomatske povlastice priznaju se:1. Diplomatskim misijama i stanovima diplomat.osoblja,2. Arhivima,3. Dokumentima i imovini diplomatskih misija kao i osobama diplomat.agenata

te članovima njihovih porodica

Odredjena ograničena prava na zaštitu uživa i administrativno i tehničko osoblje pa čak i privatna posluga članova misije.

Nepovredivost diplomatskih misija prema presudi Medjun.suda pravde iz 1980.u sporu SAD i Iran oko talaca potvrdjena je i neprikosnovenost ličnosti članova diplomatske misije.Oni uživaju neprikosnovenu slobodu ali su dužni poštovati zakone države u kojoj su akreditirani.Država u kojoj se misija nalazi,putem svojih organa,može ući u prostorije misije samo ukoliko to traži šef misije,a izuzetno ukoliko se radi oneposrednoj opasnosti.Arhivi i dokumenti misije su nepovredivi,a država u kojoj se misija nalazi dužna je osigurati slobodnu u komunikaciju misije u službene svrhe.Misija može upotrijebiti sva sredstva komunikacije,uključujući diplomatskog kurira,a radio vezu može imati samo uz pristanak države u kojoj je misija.Diplomatski kurir je nepovrediv i on je opskrbljen službenim dokumentom kojim se potvrdjuje njegovo svojstvo i kojim se označava broj paketa koji čine diplomatsku valizu.Valiza ne smije biti otvarana niti zadržavana.

Konzularno pravo

Konzuli su institut iz srednjeg vijeka i u prvo vrijeme bili su predstavnici tegovačkih udruženja,a ustanova potiče iz Italije,Španije i Francuske.Savremeno MP je uredilo konzularne odnose putem BK o konzularlnim odnosima iz 1963.Prema toj konvenciji uspostavljanje konz.odnosa vrši se na osnovu sporazuma izmedju zainteresiranih strana.Postavljanje konzula u nekoj državi je unutrašnja stvar države koja ga odredjuje.Šefa konzulata kao generalnog konzula najčešće postavlja šef države ili predsjednik vlade,dok konzule imenuje ministar vanjskih poslova.Konzulat ili konzularni ured može se otvoriti na području druge države samo uz njen pristanak.Konzul predstavlja svoju državu u medjun.odnosima izmedju države koja ga šalje i države u kojoj se obavljaju konzularne funkcije.Konzularne funkcije mogu obavljati diplomatske misije.

Konzularne funkcije sastoje se u slijedećem:1. Zaštita interesa u državi prijema državljanja kao i fizičkih i pravnih lica koji

pridaju državi konzulata,

40

2. Razvoj tehničkih,ekonomskih,kulturnih,naučnih odnosa itd..3. Dopušteno je da se vrši obaviještavanje svim dozvoljenim sredstvima o

stanju države destinacije,4. Izdavanje pasoša i dr.vidova pomoći vl.državljanima,5. Djelovanje konzulata sa nadležnostima javnog bilježnika i matičara,6. Zaštita interesa državljana i maloljetnih osoba.

Šefovi konzularnog ureda svrstavaju se u 4 grupe:1. Generalni konzul,2. Konzuli,3. Vicekonzuli.4. Konzularni agenti.

Šef konzulata dobija od države u kojoj je akreditiran saglasnost za rad u misiji,nakon što mu matična država izda patentno pismo ili notifikaciju o imenovanju (provizorno pismo).Država imenovanja obično diplomatskom poštom dostavlja patentno pismo vladi države u kojoj se nalazi konzulat.Ukoliko ta država prihvati pismo,u tom slučaju dozvoljava se šefu konzulata da vrši svoje funkcije,kada od države prijema dobije ovlaštenje koje se naziva egzekvatura.Država koja odbije egzekvaturu nije dužna da daje nikakva objašnjenja za to.Šefovi konzularnih ureda u jednom gradu čine konzularni zbor i njega na ceremonijama predstavlja doajen(najstariji).Konzularni funkcioneri su najčešće državljani države koja ih šalje,a mogu biti birani iz reda države prijema samo uz njenu saglasnost.Država prijema može proglasiti nekog konzularnog funkcionera persona non grata(nepodobnom osobom) a da nije dužna navoditi razloge.Tada prestaju funkcije šefa konzularnog ureda,a pored toga one mogu prestati: notifikacijom,povlačenjem egzekvature i notifikacijom kojom primateljica obaviještava šaljiteljicu o prestanku obavljanja funcije.

Nadalje konzuli se dijele:1. Konzuli po zvanju,to su profesionalni konzuli,2. Počasni konzuli,to su najčešće volonteri.

Rang konzula odredjuje se prema kategoriji kojoj pripadaju,kao i prema datumu izdavanja egzekvature.Konzuli po zvanju su najčešće osobe kojima je to zanimanje.Oni su prema klasičnom konzularnom pravu konzuli misije,s dtruge strane počasni konzuli najčešće su osobe slobodnih profesija kojima obavljanje konzularnih funkcija nije glavno zanimanje.Oni mogu,a i ne moraju imati naknadu,uživaju manji obim privilegija i imuniteta nego što ih imaju konzuli po zvanju.Članovi porodica počasnih konzula ne uživaju nikakve povlastice.

Kao i kod diplomatskih prava konzularne prostorija,arhivi i dokumenti nepovredivi su a upotreba zastave i grba i obilježja na vozilima takodjer se

41

mogu isticati.Konzularni funkcioneri i službenici ne podliježu nadležnosti sudskih i upravnih organa za djela koja su izvršena u obavljanju konzularnih funkcija osim u slučaju gradjanskog postupka.

Imunitet države od sudjenja i sredstava izvršenja

Još od rimske države postoji načelo koje glasi “ par in paren non habet iuditio”da se nijedna država nije dužna podvrgnuti nadležnosti organa druge države.

U vrijeme dok je postojao apsolutni suverenitet,dok je ličnost vladara personificirala državu,ona nije priznavala nikakvu višu vlast kojoj bi bila podvrgnuta.Nakon 19.st.započeo je proces podjele suvereniteta unutar medjun.zajednice a neke teorije smatraju kako je vanjski suverenitet podijeljen slično unutrašnjem,izvodeći tezu da unutrašnji suverenitet počiva na društvenom ugovoru kao kolektivnoj volji gradjana da žive u jednoj državi i samim tim izvršavaju njene zahtijeve (Žan Lok).

U 20.st.države su prihvatile da u odredjenim stvarima koje se tiču neke države nadležnost u rješavanju može pripadati drugoj državi,takvo što je moguće samo uz saglasnost države koja je u pitanju.Medjutim pitanje imuniteta,odnosno izuzeća od sudjenja i izvršenja, uredjeno je prilično skromno i počiva na Evrop.konvenciji o imunitetu država iz 1972.god.,koja je usvojena u Bazelu kao i prijedlogu Pravila Komisije za MP UN a o kojima konvencija nije usvojena.

Pitanje imuniteta neke države u odnosu na sudsku nadležnost u postupanju druge države podrazumijeva pristanak tužene države da bude stranka u parnici.Bez njenog pristanka druga država ne može voditi nikakav postupak.Imunitet podrazumijeva izuzeće iz sudskog postupka i izuzeće od donošenja odluke u meritumu.Imunitet se cijeni u odnosu na imovinu koju država posjeduje u državi foruma,odnosno u onoj državi u kojoj bi se vodio postupak protiv tužene države.To iz razloga što sama ta imovina je dostupna državi koja vodi postupak i samo se na njoj može provesti izvršenje.Sudski imunitet država predstavlja jedno od najsloženijih pitanja MP.

Imunitet od sudjenja

Doktrina o ograničenom imunitetu razvila se početkom 20.st.iz teorije razlikovanja akata javne vlasti (iure imperi) i akata iure gestionis kao akata koji nastaju iz prava i obaveza svake konkretne države.Akti javne vlasti ni danas nisu sporni i svaka ih država može donositi bez izuzeća u skladu sa svojim ustavom.Ona te akte provodi u svojim granicama i prema svojimdržavljanima,dok akte iure gestionis ona donosi kao rezultat prava i obaveza ili dužnosti u odnosima sa drugim državama.

42

Razlikujemo nekoliko vrsta imuniteta,bez obzira o kojoj se vrsti radi uvijek se on odnosi na stranu državu.U nekim slučajevima prava i obaveze mogu nastati kao rezultat djelovanja pojedinca,a da za ta djelovanja bude odgovorna država.Sudovi priznaju ili ne priznaju imunitet neke države ali ne mogu voditi postupak protiv nje ukoliko se ona n ije odrekla svog imuniteta.

Imunitet u odnosu na državu nazivamo imunitet ratione persone,pri čemu je država,bila prosta ili složena,skup različitih organa koji su ovlašteni donositi akte kojima se izražava suverenost neke države.Ako država ne priznaje druge akte države tada ni sud neće priznati imunitet te druge države.Najčešće se radi o diplomatskim odnosima izmedju država.Iz tog razloga sud će uvijek kada odlučuje o imunitetu druge države ukoliko nije upoznat zatražiti mišljenje Ministarstva vanjskih poslova.Tek na osnovu toga može donijeti svoj stav.Koliki će taj imunitet biti zavisi od obima u kojem je izražen odnos države prema nekom pitanju koje se ispoljilo kroz imunitet druge države.Za sudski imunitet potrebno je da postoji stav o svim pitanjima u kojima država nastupa po načelu iure gestionis.

Evrop.konven.iz 1972.navela je sve slučajeve u kojima domaći sudovi moraju poštivati imunitet stranih država kao i slučajeve u kojima je strana država podvrgnuta sudjenju.Kada strana država ima pravo na imunitet tada su domaći sudovi dužni pridržavati se pravila kojima se poštiva taj imunitet.Sudski postupci smatraju se započetim onda kada je strana država navedena kao parnična stranka kao i onda kada nije navedena kao stranka u postupku ukoliko je postupak usmjeren na njenu imovinu.Stoga se nameće zaključak da imunitet nije jasna kategorija osim u slučajevima kada se država izričito odrekne imuniteta,kada je neka država priznala sudsku nadležnost u postupanju druge države.To priznanje može biti dato u formi nekog ugovora kojeg je država stranka.Može biti dato u izričito pismenom obliku kao i prilikom započinjanja postupka u kojem se tužena država očituje nekim podneskom.Takodje i u slučaju ukoliko tužena država preduzme neku intervenciju u parnici kojom na bilo koji način izražava svoj stav o meritumu spora.

Imunitet od sredstava izvršenja

Slično kao i u unutrašnjem pravu postavljeni su imuniteti i u MP,oni se odnose na sudjenje ali se odnose i na izvršenje.Imunitet u odnosu na izvršenje postavljen je šire nego što je to u pogledu vodjenja sudskog postupka.To je učinjeno iz razloga što pitanje izvršenja može dovesti u pitanje suverenitet država.Suverenitet je jedan od elemenata koji čine državu.On bi se zaista mogao dovesti u pitanje ukoliko bi npr.izvršenje na imovinu neke države bilo sprovedeno u toj mjeri da opstanak država bude doveden u pitanje na taj način što država ostaje bez sredstava za obavljanje svojih osnovnih funkcija.Iz tog razloga imunitetu podliježe ona imovina koja nije namijenjena u komercijalne svrhe.Da bi se odredjena presuda izvršila na imovini neke države

43

neophodno je da se ta država odrekne suvereniteta nad tom imovinom.Na taj način neće postojati imunitet od izvršenja na imovini koja je presudom obuhvaćena.

Medjutim treba imati u vidu da kada se država odrekne imuniteta od sudjenja ona se na taj način nije automatski odrekla imuniteta od izvršenja na toj imovini koja se nalazi u državi koja izvršava svoju presudu.Izvršenikova imovina na kojoj je potrebno provesti izvršenje ne mora biti komercijalnog karaktera.Ona može biti od slijedećih stvari koje nisu namijenjene prodaji.Radi se o imovini sa bankovnih računa ali ne o onoj imovini koja je namijenjena za funkcioniranja dipl.konz.predstavništava.Takodjer ne i na imovinu vojnog karaktera,imovinu kulturno historijskih sadržaja.Sva ta imovina je izuzeta od izvršenja i predstavlja res extra comercium.Ona ne podliježe pljenidbi,stavljanju pod sekvestar,hipoteku ili na drugi način osim ukoliko tužena država nije dala na to svoj pristanak.

Poseban pristanak država dužnik može dati na jedan od slijedećih načina:1. Na osnovu medjun.ugovora,2. Arbitražnim kompromisom,3. Izjavom datom sudu.

Takodjer ta imovina ali i druge vrste imovine ne može biti predmetom izvršenja ukoliko je u odnosu na imovinu donesena pravomoćna sudska presuda u korist fizičkih ili pravnih lica.

ODGOVORNOST U MEDJUNARODNOM PRAVU

Prema općem načelu prava protupravno djelo povlači odg.onoga ko je djelo učinio,a takodjer i obavezu počinioca da nadoknadi štetu.

U unutrašnjem pravu jasno je razgraničena krivična od gradjanske odgovornosti s tim što gradjanska odgovornost ima za cilj naknadu štete dok krivična odgovornost ima za cilj kažnjavanje počinioca.Postoji treća vrsta odg.u krivičnom pravu a to je politička odgovornost npr.odgovornost vlade pred parlamentom.

U odnosu na MP i ove tri različite odgovornosti samo je gradj.odg.identično postavljena kao u unutrašnjem pravu i ona ima za cilj nadoknadu štete.U MP postoji krivič.odg.države u odnosu na delikte koje počini ona ili njeni pojedinci ali je taj vid odg.veoma različito postavljen.Ako podjemo od toga da bez vinosti nema krivice a znamo da je vinost individualno odredjeno onda se ispostavlja da nije logično da kolektivitet odgovara krivično za radnje države.Kršenje medjun.normi predstavlja pravni osnov za pitanje odg.neke države.To kršenje mora imati za posljedicu kolektivnu osudu subjekata MP.Sankcija za delikt po MP može u konačnici biti i vojna intervencija UN.

44

Iz svega navedenog očigledno je da pitanje odg.u MP nije pitanje sudskog postupanja nego se radi o političkom postupanju koje sadrži mnogo pravnih elemenata.Zbog toga je potrebno sagledati pitanje protivpravnog akta u odnosu na to da li je taj protupravni akt takve prirode da je njim počinjen medjun.zločin ili je samo u pitanju kršenje ugovorne obaveze.Uz to može biti i kršenje nekog subjektivnog prava.Zavisno od toga o kakvom se protupravnom aktu radi možemo govoriti o gradjan.odg.,političkoj i političko pravnoj odg.

Ukoliko se radi o političkoj i polit.-pravnoj odg.tada se postupak vodi u medjun.organizaciji,a ukoliko se radi o gradj.odg.bez obzira da li je ona kontraktualna ili je deliktna,postupak se vodi izmedju država u nekom sudskom tijelu bez obzira kako ga zvali (sud,tribunal,arbitražni sud,ad hoc tribunal itd.)

U svakom slučaju medjun.protupravno djelovanje kumulativno čine slijedeće radnje:1. Ponašanje koje se sastoji u činjenju(nečinjenju)a koje se pripisuje državi,2. Ponašanje koje čini povredu medjun.obaveze neke države.

Nije ni od kakva uticaja da li je to protupravno djelo delikt prema unutraš.pravu.Važno je jedino da je medjun.obaveza bila na snazi u trenutku kada je izvršena njena povreda.Odgovornost za protupravne akte kojima je počinjena šteta može proizaći iz bilo kojeg njenog organa.Štetu mogu počiniti izvršni,sudski,zakonodavni organi.Pri tome je bitno da oštećeno lice (osoba) ili država ne ulaze u parnicu neposredno odgovorni za štetu koja je nastala.Oni to mogu jedino preko države bez obzira koji je njen organ prouzrokovao štetu.Samo je država odgovorna za djelatnost svojih organa npr.zakonodavni organ može prouzrokovati štetu drugoj državi ili medjun.orga.,tako što može donijeti zakon koji je suprotan medjun.pravnoj obavezi države,a takodjer da ne donese zakon koji je trebalo donijeti kako bi se medjun.pravna obaveza države izvršila.

Po pitanju sudova i odg.države za njihove propuste odg.može nastati na 2 načina:1. Nepružanjem sudske zaštite strancu,2. Nezakonitim vodjenjem postupka,

Što se izvršnih organa tiče oni odgovaraju za nezakonit rad svojih službenika ukoliko se rad pojedinaca nalazi u sferi javne djelatnosti.Izuzetak predstavlja krivično djelo koje počini pojedinac u vršenju djelatnosti.U tom slučaju deliktnu odgovornost nema država.

U slučaju pobune ili gradj.rata država ne snosi odg.za štetu koju pretrpe stranci ili druge države.

Povreda nekog materijalnog dobra povlači obavezu za nadoknadu štete koja se može sastojati iz slijedećih faza:

Povraćaj u predjašnje stanje,

45

Nadoknade u novcu ili drugim predmetima ukoliko je to moguće ekvivalentno nadoknaditi.Pri tome postoje okolnosti koje isključuju okolnost protupravnog djela(viša sila).

Odgovornost za štetu u medjunarodnom pravu

Odgovornost za štetu u MP može snositi svaki subjekat MP.Subjekt MP u odnosu na nastanak štete istu može počiniti medjunarodnim protupravnim aktom,može pretrpjeti štetu odnosno biti oštećena strana.Tada taj subjekat ima pravo podnošenja aktio popularis(tužbe za nadoknadu štete).

Subjekt MP može ostvariti pravo na ispravljanje štete.U odnosu na medjun.org.kao subjekte MP oštećeni ima pravo da sam odluči hoće li odštetni zahtjev uputiti organizaciji ili državama članicama.To mu omogućava solidarna odgovornost prema Ustavu medjun.org.S druge strane supsidijarna odg.podrazumijeva pravo neke države da od država članica medjun.org.traži naknadu štete samo onda ukoliko štetu ne isplati organizaciji.Štetu koju subjekt MP počini nekom fizičkom licu ili pravnom licu iz neke druge države smatra se štetom pričinjenoj toj državi.

Štetu možemo podijeliti na direktnu ili indirektnu.Direktna šteta proizilazi iz medjun.protup.djela kao njegova posljedica.Kao i u unutrašnjem pravu deliktna odgov.za nastanak štete podrazumijeva postojanje cause (uzročne veze)izmedju radnje činjenja i posljedice koja je nastupila.U vidu naknade štete MP priznaje materijalnu i nematerijalnu štetu,nematerijalna šteta se nadoknadjuje davanjem zadovoljština.

Da bi se šteta mogla namiriti neophodno je utvrditi štetnika.Često je veoma teško pasivno legitimirati državljanstvo pravne osobe koja je počinila štetu(brod koji je ispustio naftu u more).

Da bi se pasivno legitimirao pravni subjek neophodno je poći od nekoliko kriterija:1. Kriterij sjedišta pravnog lica,2. Mjesto upisa u sudski registar,3. Kriterij državljanstva većinskih dioničara.

Kad ne bi postojao uslov prema kojem se diplomatska zaštita fizičkoj ili pravnoj osobi za pružanje pomoći za pokretanje sudskog ili arbitražnog postupka protiv države koja je počinila protupravno djelo,tada bi stranci bili povlašteni u odnosu na domaće gradjane.Stoga uvijek oštećena osoba mora iscrpiti sva pravna sredstva koja joj stoje na raspolaganju u državi koja je počinila medjun.protupravni delikt.Ovo pravilo ima karakter općeg običajnog prava i važeće je čak i kad nije izričito ugovoreno.Domaći zakoni obavezuju stranca kao i domaćeg državljana.Država čiji je stranac državljanin ovlaštena je da uzme u zaštitu svoga gradjanina.Ona to čini diplomatskom akcijom ili pokretanjem medjun.sud.postupka.U nekim slučajevima ugovori

46

koji su zaključeni izmedju fizičkih i pravnih osoba iz jedne i druge države ili su izmedju istih osoba sklopljeni s drugom državom,sadrže tzv.salvo klauzulu prema kojoj se stranac unaprijed odriče prava da u slučaju nastanka spora zatraži diplomatsku zaštitu države.Povrijedjena država ima pravo da od države koja je počinila medjun.delikt traži potpuno ispravljanje koje se naziva integralna reparacija.

Ispravljanje štete može imati slijedeće oblike:1. Restitutio in integrum,2. Indemnizacija (novčano obeštećenje),3. Satisfakcija(zadovoljština),4. Osiguranje ili jemstvo da se djela neće ponoviti.

Koji će način ispravno biti odredjen zavisi od toga da li je medjun.protup.akt izvršen nehatom ili voljnom radnjom.

Povrijedjena država ima pravo od države štetnika zahtijevati povrat u predjašnje stanje putem materijalne restitucije u cilju uspostavljanja stanja kakvo je ranije postojalo.Što se indemnizacije tiče ona se provodi isplatom novčanih sredstava,dok se zadovoljština uglavnom odnosi na nematerijalnu štetu.Ona je historijska kategorija koja se danas uglavnom ne upotrebljava kao što je to ranije činjeno na neki od načina koji su imali za cilj da državu štetnika posebno istaknu ili ponize.To se činilo davanjem izvinjenja od predstavnika države štetnika,isplatom simboličnih nadoknada,podizanjem spomenika ili preduzimanjem mjera koje su predvidjene unutrašnjim pravom protiv fizičkih osoba koje su počinile štetu.

Država koja je pretrpjela štetu ima pravo njenog isticanja,u tom smislu kontakti izmedju države štetnika i povrijedjene države uspostavljaju se najčešće diplomatskim putem i pokušajima da se spor riješi neposrednim pregovorima.U tom smislu sklapanje sporazuma izmedju stranaka u sporu ima snagu izvršne isprave.Ukoliko spor ne bude riješen na ovakav način država ima pravo pokrenuti postupak rješavanja spora kroz institucionalne oblike mirenja,arbirtraže,sudskog rješavanja.

Pod odredjenim uslovima kada ne postoji način da spor rješi država koja je pretrpjela štetu ima pravo na dozvoljene represalije prema državi štetniku.Represalije su usmjerene na državu štetnika s ciljem da se on primora na ispunjenje svojih obaveza.Država može preduzeti i protumjere ukoliko mjere koje je ranije preduzela nisu postigle rezultat,a u svakom slučaju prije preduzimanja protumjera oštećena država je dužna štetniku ponuditi pregovore.

Zabranjene protumjere su:1. Sila,suprotno povelji UN,2. Politički-ekonomski pritisci kojima se ugrožava teritorijalni integritet države

štetnika,3. Ponašanje suprotno diplomatskom i konzularnom pravu,4. Ponašanja kojima se krše temeljna osnovna prava čovjeka,

47

5. Ponašanja kojima se krše imperativne norme općeg medjunarod.prava.

Odgovornost države za medjunarodne zločine

Medjunarodni zločin predstavlja protupravno djelo koje proizilazi iz povrede neke države koja predstavlja njenu obavezu koja je toliko bitna za zaštitu temeljnih interesa za medjun.zajednicu.Ova definicija sadržana je u članu 19.nacrta pravila koje je predložila Komisija za medjun.pravo i u skladu je sa članom 51.BK o ugovornom pravu iz 1969.

U zločine države u MP spadaju :1. Teške povrede neke medjunarodne obaveze koje su bitne za održanje

medjunarodnog mira,2. Teške povrede medjun.obaveze koje se odnose na pravo naroda na

samoodredjenje,3. Teške povrede koje se odnose na ličnost i koje su važne za zaštitu ljudske

osobe,a vezane su za robstvo,aparthejd,nasilno raseljavanje,genocid itd.,4. Medjunarod.povrede koje se odnose na zaštitu ljudske okoline,tu spada

posebno zaštita mora i atmosverskog prostora.

Iz svega proizilazi da zločin države prema medjun. pravu obuhvata: agresiju, nasilnu kolonijalnu dominaciju, genocid, robstvo i aparthejd.

Može se općenito zaključiti da je medjun.zločin ono protup.djelo koje proizilazi iz kršenja obaveze erga omnes,a koje je toliko važno za zaštitu temeljnih interesa medjun.zajed.da ga je ono priznalo kao zločin prema MP.

Za medjunarod.zločin ne postoji poseban sud koji bi sudio samo državama koje su ga počinile.Stoga medjun.zajednica ima obavezu da u slučaju počinjenja medjun.zločina:1. Ne prizna stanje koje je zločinom stvoreno,2. Da ne podržava državu koja je zločin počinila,3. Da saradjuje sa svim državama u sprečavanju nastanka zločina,4. Da saradjuje sa državom radi otklanjanja posljedica zločina.

Pravna pitanja zaštite okoline

Zaštita,očuvanje i unapredjenje čovjekove okoline predstavlja dužnost medjunarodne zajednice.Svi subjekti su dužni u tom smislu uskladiti svoju politiku prema očuvanju životne okoline.Oni moraju svoja nacionalna zakonodavstva u ovoj oblasti uskladiti sa medjun.normama jer je životni prostor nedjeljiv.Države i medjun.org.moraju osigurati da djelatnost unutar njihove jurisdikcije ne nanese štetu životne sredine druge države.Stoga sve države trebaju suradjivati na planu sredjivanja medjun.propisa koji se tiču zaštite životne okoline.Na taj način se sužava polje nacionalnog suvereniteta.

48

Države izvan svojih gradjana ne mogu se ponašati potpuno slobodno u vezi sa životnom okolinom iz razloga što negativan uticaj na okolinu djeluje erga omnes.Veliki značaj normativnom uredjenja pitanja životne okoline dala je Konvecija o pravu mora iz 1982.Tom konvencijom se zahtijeva da države moraju preduzimati mjere kako bi se spriječilo,umanjilo i kontroliralo onečišćenje okoline.Odgovornost za štetu koja može nastati odnosom države prema životnom prostoru predstavlja medjun.odg.da bi joj država podlegla moraju se ispuniti 2 uvjeta : postojanje štetnika i nastanak stvarne štete ili barem škodljivih posljedica.Šteta mora biti ili materijalna ili nematerijalna.Najveći problem jeste ona šteta koja se nanese prirodi a koju nije moguće izraziti u materijalnom obliku.Nacionalna zakonodavstva ovo pitanje moraju urediti u smislu da utvrde postojanje gradjanske odgovornosti fizičkih i pravnih lica na način što će kao normalan standard utvrditi postojanje objektivne odhovornosti.

MEDJUNARODNE ORGANIZACIJE

Medjunarodni pravni sistem je postavljen tako da djeluje preko dva organizaciona oblika društva.

To su : države i medjunarodne organizacije.Početni oblici organizacija nastali su krajem 19.st.(poštanska i telegrafska unija).Pa se zbog toga može reći da u najširem smislu medjun.org.predstavljaju institucionalne oblike medjun.odnosa koji se zasnivaju na dobrovoljnoj osnovi.

U užem smislu medjun.org.predtavljaju institucionalizioran i trajniji oblik saradnje država članica medjunarodne organizacije u izvršavanju postavljenih ciljeva.

Organizaciona struktura medjun.org.sastavljena je tako da svaka organiz.ima jedan ili više stalnih organa.Stalni organi mogu biti sastavljeni od predstavnika država i djelovati politički,a takodje i kontinuirano izvršavati svoju izvršnu funkciju preko izabranih predstavnika država.Svaka medjun.org.temelji se na Ustavu organizacije.Organizacija obavezno ima jedan plenarni organ.To je najčešće skupština ili konferencija.U tom organu su države članice zastupljene sa najmanje jednim predstavnikom.

Medjun.org.osnivaju se ugovorom i taj Ugovor je ustvari ustavni akt.Ugovor je istovremeno i temeljni pravni akt.

Proceduralno posmatrano medjun.org.nastaju:1. Na osnovu suglasnosti volja suverenih država,2. Na osnovu zajedničkog cilja,3. Na osnovu sopstvene volje,4. Na osnovu saranje,5. Na osnovu finansiranja.

49

Medjutim pravo medjun.org.nije zasnovano samo na njenom ustavu.Pored njega postoje drugi pravni propisi na kojima org.temelji svoju aktivnost.Tu spadaju: Poslovnici stalnih i privremenih organa,Odluke nadležnih tijela koje se odnose na pristupanje organiz.i financiranje članstva,Zaključci općih organa organizacije.Ti zaključci mogu biti u vidu preporuka i još se mogu javiti autentična tumačenja pojedinih pravnih pravila.Uz to otrganizacija primjenjuje i običajna pravna pravila kod kojih je prevladala svijest opravnoj obavezi(opinio iuris).Običajna pravna pravila u primjeni od strane medjun.organizacije uvijek imaju supsidijaran karakter odnosno tek kad se postojeća pravila ne mogu primijeniti.Stoga je pravo svake medjun.org.partikularne naravi.Ono obavezuje organizaciju ,države članice i organe medjunarodne org.

Medjun.organizacije možemo podijeliti u 2 osnovne grupe:1. Vladine ili medjudržavne organizacije ,2. Nevladine medjun.org.

Vladine medjun.org.osnivaju isključivo države i one su njihovi jedini pravi članovi.Nevladine medjun.org.razlikuju se od vladinih org.po subjektima osnivanja i prostoru djelovanja.Najvažnije je istaći da ih ne osnivaju države niti se države učlanjuju u medjunarod.nevladine org.Osnivači medjun.nevladinih org.su ili ljudi kao pojedinci iz više država ili su to nacionalna društva i udruženja iz više država.U pogledu djelovanja medjun.nevlad.org.važno je imati u vidu da njihov prostor djelovanja obavezno izlazi iz okvira jedne države.Za razliku od vladinih medjun.org.,nevladine medjun.org.nisu subjekti medjun.prava,to znači da one ne mogu imati sposobnost da budu nosioci medjunarodnih prava i obaveza.

Prema prostornom važenju kao i prema članstvu medjun.org.,te djelatnosti koju one vrše sve medjun.organiz.mogu se podijeliti na: 1. Univerzalne,2. Regionalne medjunarodne organizacije.

Medjunarodne organizacije kao subjekti medjunarodnog prava

Subjektima MP možemo definirati svakog onog ko u medjun.poredku ima pravnu i poslovnu sposobnost.Da bi mogli odrediti subjektivitet medjun.org.neophodno je znati da njihovo djelovanje ne može izlaziti iz okvira medjun.zajednice,a medjun.zajednicu možemo posmatrati na više načina:1. Kao zajednicu povezanu procesima koji tvore materijalni osnov društva i

koji omogućavaju razvoj država,2. Prostor u kojem djeluju materijalna pravila MP,odnosno kao teritorijalno

važenje MP.

50

Medjun.org.nastaju slobodnom izjavom volja država članica i bez obzira što su dobrovoljne tvorevine država one mogu postojati kao nezavisne osobe.Stoga ih ne trebamo posmatrati kao produžene ruke države.One se osnivaju da bi djelovale u vlastito ime,a ne u ime neke države članice.Kao nosioci prava i obaveza medjun.org.se pojavljuju sa odgovornošću koja je postavljena tako da same odgovaraju za preuzete obaveze,medjutim njihov autoritet izveden je iz država članica.

Subjektivitet medjun.org.dokazuje se prema ugovoru o njihovom osnivanju.Države članice medjun.org.ne odgovaraju solidarno ili supsidijarno za stvorene obaveze.Jedini izuzetak je Organizacija medjun.crvenog križa.

Privilegiji i imuniteti medjunarodnih organizacija i njihovih djelatnika

Jedna od karakteristika medjun.org.jeste da one ne vrše teritorijalnu nadležnost.Iz tog razloga privilegiji i imuniteti medjun.org.ne mogu se zasnivati na principu eksteritorijalnosti koja je uslovno shvaćena i kao termin ne upotrebljava se više ni u diplomatskom riječniku.Prvi princip zaštite diplomatskih imuniteta i konzul.privilegija bio je i ostao princip reciprociteta.

U pogledu medjun.org.,privilegije i imunitete možemo podijeliti na slijedeće grupe:1. Privilegiji i imuniteti od sudjenja,2. Privilegiji i imuniteti u odnosu na nepovredivost prostorije i arhive,3. Fiskalne i valutne privilegije i imuniteti,4. Sloboda općenja i komuniciranja,5. Pravo na izdavanje putnih isprava.

Ugovornim propisima koje usvaja sama medjun.organiz.utvrdjen je njen imunitet u odnosu na ljude i sredstva bez obzira gdje se nalaze.Organiz.se može odreći svoga imuniteta.U pogledu imovine treba navesti da je ona izuzeta od pretresa,rekvizicije,konfiskacije,eksproprijacije i svih drugih oblika izvršenja bilo koje vlasti i bilo kojeg organa vlasti države u kojoj medjun.org.djeluje.Pravo uživanja utočišta(azila) ugovori medjunarodnih org.zabranjuju.Što se tiče slobode općenja i komuniciranja zabranjeno je cenzurirati i pratiti poruke,kodove,šifre itd.Što se zaposlenika tiče oni mogu imati putne isprave koje izdaju medjun.org.Stoga Konvencija o diplom.imunitetima i privilegijama je najšire postavljena u odnosu na zaposlenike UN.Puni diplomat.imunitet uživa Generalni sekretar i njegovi pomoćnici,dok ostalo osoblje uživa imunitet od sudjenja u vezi poslova koje su obavili u službenoj misiji.Medjun.zaposlenici oslobodjeni su plaćanja poreza na plaće koje primaju u medjun.org.,izuzeti su od svih gradjanskih dužnosti koje moraju ispunjavati domaći gradjani (prijava promjene prebivališta),takodjer uživaju privilegiju da u slučaju teških kriza i ratova kojima se dovode u

51

opasnost oni i čl.njihovih porodica uživaju olakšice pri napuštanju zemlje kao i diplomat.predstavnici.

Organizacije koje su prethodile osnivanju UN

Cilj medjun.organiziranja jeste osiguranje trajnog mira.Prvi oblik takvog organizovanja bila je Sveta alijansa stvorena 1815.godine na Bečkom kongresu.Svetu alijansu činile su Rusija,Austrija,Poljska i Vel.Britanija,a tri godine kasnije u sastav je ušla i Francuska.Slobodno se može reći da je Sveta alijansa bila elitistički savez evropskih vladara.Stvorena je isključivo radi očuvanja njihovih ciljeva.Ti ciljevi uglavnom su bili uspostavljeni radi očuvanja socijalnog statuta-statusa kvo i obnove načela legitimiteta i apsolutizma.Na taj način alijansa je sebi uzela za pravo da intervenira u svim državama u kojima bi dinastički interesi bili ugroženi.

Liga naroda

Osnovana je 1920.godine i trajala je do 1946.Osnivač Lige naroda(predsjednik SAD Vilson)prvi je iznio ideju o kolektivnoj odg.nakon prvog svj.rata na Versajskoj mirovnoj konf.održanoj 1919.

Tekst pakta lige naroda proizilazio je iz versajskog mirovnog ugovora.Liga naroda je imala 3 stalna organa:

1. Skupština (svaka država članica po jedan predstavnik),2. Vijeće Lige naroda (Izvršni organ).Njega su činili predstavnici glavnih

savez.snaga država pobjednica i predstavnika 4 države koje su se birane na odredjeni rok.

3. Sekretarijat sastavljen od Gener.sekretara i pomoćnika.

Skupština i vijeće su imale nerazgraničene nadležnosti.U oba organa Odluke su se morale usvajati jednoglasno.Generalnog sekretara imenovalo je Vijeće na prijelog Skupštine.Sjedište lige je bilo u Ženevi.Sva njena imovina je 1946.postala imovinom UN.

Osnivanje UN

Liga naroda nije uspjela da spriječi izbijanje 2.svj.rata.Iz razloga da se otkloni loše iskustvo i učini novi napor na očuvanju svjet.mira osnovane su UN.Najvažnije prilikom osnivanja bilo je da osnivači budu najveće države čime je otklonjenja slabost prilikom osnivanja Lige naroda.Pet stalnih članica morale su ratificirati Povelju i tek tada je ona mogla stupiti na snagu(SSSR, SAD, Kina, Francuska i Engleska).Taj uslov je ispunjen 24.10.1945.godine i to je Dan UN.

52

Članovi UN i položaj država nečlanica

Osnivači i kasniji članovi UN bile su države koje su na konferenciji UN učestvovale u San Francisku ili koje su prethodno potpisale Deklaraciju UN od o1.01.1941,kao i one koje su ratificirale Povelju nakon osnivanja.Tu spadaju i one države koje su kasnije pristupile UN koja je i danas otvorena za pristupanje.Prijem novih članova vrši se na osnovu Odluke generalne skupštine kojoj prethodi prijedlog-preporuka vijeća sigurnosti.Najvažniji organi UN za države koje pristupaju povelji jesu Generalna skupština i Vijeće sigurnosti.

Prava država članica UN odnose se na pravo učešća i glasanja na redovnim i varednim zasjedanjima Opće skupštine.U Općoj skupštini biraju se članovi Medjun.suda u Hagu,General.sekretar i Članovi pomoćnih organa.Države koje pristupe članstvu UN mogu bez poteškoća postati članicama većine specijaliziranih ustanova UN.Samo Medjun.monetarni fond i Svjetska banka zahtijevaju ispunjanje i dr.uslova.

Prihvatanje Povelje znači prihvatanje najvažnijeg ugovornog dokumenta čije su suštinske obaveze sadržane u članu 1 i 2.U njima su sadržana Pravila općeg običajnog prava.Upravo zbog tih pravila države nečlanice moraju ih poštovati jer ona predstavljaju temeljna načela MP i postale su neka vrsta imperativnih normi općeg MP.Uz ta Pravila države članice su preuzele i Pravila sadržana u glavi VII Povelje koja se odnose na obavezu postupanja svih država u slučaju prijetnje miru i narušavanja mira ili agresije.

Djelovanje država je institucionalno još više ograničilo unutrašnji suverenitet neke države,a takodjer i odnos prema vlastitim državljanima.Odavno nije pitanje njene isključive nadležnosti iz razloga što je svaka država dužna poštivati ljudska i manjinska prava.Poseban položaj stalnih članica Vijeća sigurnosti čini se suprotnim članu 2.stav 1.Povelje UN,koja naglašava Načelo suverene jednakosti svih svojih članova.Prema nadležnostima Vijeća sig.ovaj član je u koliziji.Članice Vijeća sigurnosti mogu spriječiti donošenje bilo koje odluke isticanjem prava veta.Osim pet stalnih,vijeće ima i deset nestalnih članica.Nestalni članovi Vijeća sigurnosti biraju se na 2 godine,a svi članovi imaju pravo na jedan glas.Što se tiče položaja država nečlanica na njih se primjenjuju pravila na snazi koja imaju karakter imperativne norme.Radi se o situacijama u kojima je mir doveden u pitanje od strane države nečlanice.Tada se ona poziva da učestvuje bez prava glasa u raspravljanju spornih pitanja pred vijećem sigurnosti.

Organi UN

Prema Povelji organi UN su:1. Opća skupština,2. Vijeće sigurnosti,3. Ekonomsko i socijalno vijeće,

53

4. Starateljsko vijeće,5. Medjunarod.sud u Hagu,6. Tajništvo ili Sekretarijat.

1.Skupština ima opću nadležnost(čl.10.Povelje),održava redovna godišnja zasjedanja a po potrebi i vanredno.Sve države su zastupljene sa 5 predstavnika i imaju jedan glas.Redovno zasjedanje se održava svakog trećeg utorka u mjesecu septembru.Ograničenja od opće nadležnosti odnosi se na spor ili situaciju o kojem Opća skupština ne može davati preporuke.U odnosu na sva ostala pitanja Skupština može donositi Rezolucije.Medjutim rezolucije imaju snagu pravno neobavezujućih preporuka.Jedino rezolucija o rasporedu troškova UN obavezuje sve države.Odluke Opće skupštine donose se 2/3 većinom.Pored opće nadležnosti Skupština ima nadležnost da razmatra: Izvještaje Generalnog tajnika,Kontrolira ekonomsku saradnju,vrši financijsku kontrolu budžeta,Vrši izbor nestalnih članova Vijeća sig.,Daje ovlaštenja Vijeću sig.i organima UN,kao i specijalnim agencijama da mogu tgražiti savjetodavno mišljenje od Medjun.suda u Hagu.

2.Vijeće sigurnosti ima tzv.specijaliziranu i ograničenu nadležnost.Nakon osnivanja 1945.imalo je 11 članova,1963.broj članova se povećao.Vijeće sig.je neka vrsta Izvršnog organa.Deset njegovih članica se bira na rok od 3 god.,a svake godine se bira reizbor ½ ukupnog broja članova.Ono se može sastajati u bilo koje vrijeme.Ima Predsjednika koji se mijenja svakih 1 mj.dana i to po abecednom redu svih njegovih članova.Temeljni mu je zadatak očuvanja medjun.mira i sigurnosti.Nadležnost Vijeća sig.je da donosi Odluke i Preporuke o svim pitanjima osim pitanja postupka koji se donosi većinom od najmanje 9 čl.,i da svaki stalni član glasa za tu Odluku ili Preporuku.

3.Ekonomsko i socijalno vijeće bavi se ekonomskim i socijalnim pitanjima na svjetskom nivou.Ono izradjuje stidije i izvještaje o medjunarod.ekonomskim,socijalnim,kulturnim,vaspitnim,obrfazovnim pitanjima,kao i pitanjima ljudskih prava.Ovlašteno je da priprema Konvencije iz ove oblasti podnosi ih Općoj skupštini.To je organ koji koordinira rad svih specijaliziranih ustanova UN,a Odluke tih ustanova ne donosi ovo vijeće nego Opća skupština.Ekonom.i soc.vijeće ima 54.člana koje bira Opća skupština na rok od 3 godine.

4.Starateljsko vijeće iako je svijevremeno bilo nazvano Glavnim organom,ovo Vijeće je potpuno podčinjeno Općoj skupštini.Zamišljeno je kao organ provodjenja starateljstva.Nema utvrdjen broj članova već mu se broj odredjuje zavisno od toga koliko država učestvuje u upravljanju starateljskim teritorijama.Posljednje starateljstvo odnosilo se na područje u Pacifiku.

54

5.Medjunarodni sud u Hagu je glavni stalni sudski organ,nasljednik je Stalnog medjun.suda pravde kojeg je osnovala Liga naroda 1920.Za razliku od Stalnog medjun.suda pravde Medjun.sud u Hagu je osnovan Poveljom UN,a njegov Statut je sastavni dio Povelje.Praksa ovog suda naslijedila je praksu Stalnog suda i smatra se da je jedinstvena.

6. Tajništvo ili Sekretarijat je organ koji se sastoji od Glavnog tajnika te Posebnog osoblja.Imenuje ga Opća skupština na prijedlog Vijeća sig.Osoblje je sastavljeno od lica koja se biraju na osnovu ličnih svojstava,a ne na osnovu ključa o zastupanju država.Uloga Glavnog tajnika značajnija je nego što se iz Povelje vidi.Inače Generalni sekretarijat postavljen je na 8 Odjeljenja I to: Odjeljenje za mir i sugurnost ,Ekonomsko, Socijalno,Starateljsko, Pravno,Informacijsko,Općih poslova i Administrativno financijsko).

ČOVJEK KAO SUBJEKT MEDJUNARODNOG PRAVA

Pravna nauka nije uvijek imala koegzistentan stav u odnosu na čovjeka kao subjekta MP.Danas se ne može reći da nauka po tom pitanju nije jedinstvena.To znači da je položaj čovjeka u MP poredku veoma jasno odredjen.

On nije subjekt MP kao što su to države,medjun.org.,priznati ustanici i oslobod.pokreti.Medjutim čovjeku u MP poredku ne može se oduzeti uloga koju on ima.Zbog te uloge u MP nauci ima onih koji zastupaju gledište da je čovjek subjekt MP.Takvi taoretičari polaze od toga da su elementi koji konstituiraju državu stanovništvo,teritorija i suverena vlast,te da čovjek kao pojedinac vezuje za svaki od tih elemenata ponaosob.Oni izjednačavaju čovjeka sa objektom kao što je npr:teritorija i pri tome polaze od toga da se najveći dio odredaba MP odnosi upravo na pojedince.

Drugi pak zbog ovakvog stava nauke idu dalje pa tvrde da je čovjek subjekt MP.Oni pojedinca uporedjuju sa drugim izvedenim subjektima kao što su ustanici i oslobod.pokreti pa čak i medjun.org.Svi oni po shvatanjima zastupnika ove teorije imaju istovjetan položaj u MP.Tako npr: niko od njih nema teritoriju zbog čega smatraju da čovjek posebno u odnosu na ustanike i oslobod.pokrete ima isto svojstvo koje oni stiču s obzirom da iza njih ne stoji niti država niti suverena vlast.Medjutim ovakva stajališta najbliža su zastarjelim shvatanjima solidarističke škole koja je negirala državu smatrajući je tvorevinom koja ne može postojati bez pojedinca kod kojeg je koncentrisana sva vlast.

Savremena pravna doktrina i danas ne odstupa od stanovišta da čovjek kao pojedinac treba da uživa neka posebna prava koja ne pripadaju drugim subjektima.Svojevremeno je prof.Bartos nazvao čovjeka refleksnim subjektom MP,iz razloga što njemu prema MP pripadaju neka specijalna prava ali ne njihovom distribucijom lično nego se država javlja kao njihova

55

transmisija.Danas opći MP poredak zaista tretira pojedinca kao nosioca odredjenih prava i ovbaveza pa bi ovakvo stajalište imalo svoje utemeljenje.Posebno se to odnosi na odg.pojedinca u odnosu na zločine,gusarstva,kontrabandu.Stiče se utisak da čovjeku pripada osobnost u pravima i obavezama pa se bez obzira što je adresat svakog prava čovjek,interes MP jesu države.Kroz njihove interese štite se interesi pojedinaca,posebno interesi državljanja,ali se ta zaštita odvija posrednim putem.

S obzirom na negatorsku teoriju o čovjeku kao subjektu MP treba naglasiti da MP reguliše odnose izmedju država a ne odnose izmedju pojedinaca.Fizička lica u MP stiču prava i obaveze na osnovu Ugovora koje zaključuju države ti ugovori su rezultat suglasnih volja država a ne pojedinaca.U njima pojedinci ostvaruju zaštitu svojih prava.

Prema MP pojedinac ne može voditi spor pred Medjun.sudom pravde.U ime njega to može činiti jedino država.Stoga prihvatanje negatorske teorije po kojoj čovjek nije subjekt MP,indiskretno predstavlja medjun.zaštitu čovjeka u odnosu na njegova osnovna prava kao što su : Pravo na rasu,Spol,Jezik,Religiju itd.Odredbe o osnovnim pravima čovjeka nalazimo u Općoj deklaraciji a one su proizašle iz Povelje UN.Te odredbe danas predstavljaju Opća pravna načela.One su kao takve ugradjene u čl.38.Statuta medjun.suda pravde.

Opća deklaracija o pravima čovjeka od 10.12.1948.sadrži klasična prava,posebno lična prava sa pravnom zaštitom,ekonomska prava,socijalna,prosvjetna prava.Kasnijim razvojem i kodifikacijom MP mnoga od tih prava bliže su razradjena u: Medjun.paktu o gradj.i politič.pravima,Medjun.paktu o ekonom.socijal.i kultur.pravima,kao i u fakultativnom Protokolu,Pakt o gradj.i polit.pravima od 1976.Svi ovi dokumenti se primjenjuju kao standardi za unaprijedjenje i zaštitu ljudskih prava.

Da čovjek nije subjekt MP ne treba posebno dokazivati.Dovoljno je to što on ne može sticati teritoriju,ne može imenovati ambasadore i otvarati diplomat.predstavništva,ne može uvoditi sankcije.S druge strane on može biti podvrgnut MP poredku i to od strane države čiji je državljanin kao i od strane drugih država,u skladu sa Konvencijama kojih je država članica ili prema normama Ius cogensa.

U interesu pravne sigurnosti MP poredka pojedinac zaista nije subjekt MP ni u onoj mjeri koliko taj subjektivitet pripada ustanicima i oslobod.pokretima.

Državljani i stranci

Državljanstvo je pravna veza izmedju države i pojedinca i ona je isključivo u nadležnosti države.Medjutim bez obzira na to država je vezana za medjun.prav.poredak,jer odredjuje status pojedinca u odnosu na prava i obaveze koje iz državljanstva proizilaze.Na drugoj strani lica bez državljanstva(apatridi)

56

ne uživaju pravnu zaštitu ni jedne države alije ipak MP poredak još Univerzalnom deklaracijom o ljud.pravima def.osnovni objekt zaštite apatrida izjednačavajući ih sa svim ljudskim bićima u uživanju osnovnih ljudskih prava.1954.godine usvojena je u UN Konvencija o položaju lica bez državljanstva koja je stupila na snagu 1960.

Pitanje državljanstva u isključivoj je nadležnosti država pa se može reći da materija državljanstva nije posebno uredjena MP jer ono što jeste obuhvaćeno odredbama pomenute konvencije ostavlja slobodu državi da koristi svoje diskreciono pravo u davanju državljanstva,samo je njena isključiva nadležnost ograničena Pravilima MP.

Državljanstvo se stiče na jedan od slijedećih načina:1. Porijeklom – Ius sanguinis,2. Rodjenjem – Ius soli,3. Naturalizacijom ili Prirodjenjem,4. Na osnovu medjun.ugovora,5. Usvojenjem.

Državljanstvo rodjenjem stiče se činjenicom rodjenja na teritoriji neke države (ius soli) ili na osnovu porijekla nekog roditelja.Što se ostalih načina sticanja državljanstva tiče oni su izvedeni oblici i vezani su za prethodnu činjenicu,a ona je najčešće sadržana u slijedećem:

Naturalizacija je vezana za odredjeno vrijeme boravka na teritoriji države državljanstva.

Državljanstvo na osnovu Medjun.ugovora nastaje ukoliko je država zaključila bilateralni ili višestrani Ugovor dok je sticanje državljanstva usvojenjem najčešće vezano za reciprocitet u odnosu izmedju država.

Što se tiče osoba bez državljanstva njihov status utvrdjen je konvencijom iz 1954.i prema tim odredbama apatridi se ne mogu protjerati iz države u kojoj borave osim u slučaju ugrožavanja nacional.sig.i javn.poredka.

Što se stranaca tiče praksa medjun.MP je prilično heterogena.Najveći broj kodifikovanih pravila uvršten je u Pravila običajnog MP.Ostala su pravila koja stvaraju države Ugovorima.Radi se najčešće o ugovorima iz oblasti konzularnih odnosa i trgovine.Od višestranih konvencija jedino je položaj stranaca bio obuhvaćen Havanskom konvencijom iz 1928,ali kako je ona bila regionalnog karaktera njene odredbe nisu postale dio Pravila općeg medjun.prava.Stoga se je zadržalo tradicionalno pravilo po kojem država nije dužna dozvoliti strancu boravak na svojoj teritoriji.Ukoliko država dozvoli boravak ona ga može jako ograničiti.

Po pitanju stranaca u MP naročito je zastupljeno načelo reciprociteta.Najčešće države prihvataju pravilo po kojem stranci mogu boraviti u državi najduže 3 mj.Radi se o tzv.turističkom boravku za koje čak nije potrebna viza.Svaka država ima pravo uskratiti boravak na svom području i u tom smislu propisati kriterije koji se odnose na progon stranaca iz države.U

57

mirnodobskim uslovima stranci mogu biti protjerani iz razloga nacional.sig.i javnog poretka,a u uslovima rata i neposredne ratne opasnosti problem stranaca je uzrokovan njihovom ličnom sigurnosti.Strancu se može ograničiti i spriječiti boravak i ulazak na teritoriju države kao njegove krajnje destinacije ako je u pitanju destinacija do koje je stranac imao više tranzita kroz druge države,tada u slučaju zabrane odlaska u državu krajnje destinacije stranac biva vraćen u državu posljednjeg boravišta.Ukoliko mu se i u toj državi uskrati boravak on se vraća u matičnu državu ili u državu državljanstva.

Što se boravka stranca u državi tiče MP sadrži odredbe po kojima stranci imaju pravo gradj.statusa koji im omogućava zaključivanje braka,zaključivanju ugovora o sticanju pokretne i nepokretne imovine,zapošljavanja te svih osnovnih prava koji proizilaze iz porodičnih odnosa.

Najčešće se strancima uskraćuju slijedeća prava:1. Biračko pravo,2. Zapošljanje u organima javne vlasti,3. Političko djelovanje.

Veliki broj država omogućava strancima da ostvare politička prava na lokalnim nivoima te posebno u pogledu prava na pravnu zaštitu iz bilo kojeg nivoa.Stranac uvijek uživa diplomat.zaštitu države čiji je državljanin.Najčešće se ta zaštita pruža nakon što je stranac iscrpio pravna sredstva koja mu stoje na raspolaganju u državi u kojoj boravi.

Obaveze stranca prema državi odnose se u pogledu ispunjenja svih vrsta dugova,plaćanja poreza ili doprinosa i u odnosu na njih stranac odg.svojom imovinom.

Što se tiče zaštite nepokretne imovine stranca ono uživa svu zaštitu ali taj momenat može biti predmet eksproprijacije.Medjutim eksproprijacija se može vršiti kao prema domaćim državljanima samo ukoliko je ono u javnom interesu.MP priznaje eksproprijaciju imovine stranih država.Za nju mora biti isplaćena pravična naknada.Njoj prethodi sporazum sa vlasnikom imovine iz razloga što je pravo na vlasništvo priznato Protokolom br.1 Evrop.konv.za zaštitu ljud.prava i osn.sloboda.To pravo uživaju i osobe bez državljanstva.Stranac ima obavezu prema državi u kojoj boravi kao i domaći državljanin osim obaveza koje su isključivo vezane za državljanstvo.

Stranci osim kratkotrajnog privremenog boravka mogu sticati trajni boravak kao useljenici.Jedan od načina pružanja zaštite boravka strancu jeste davanje azila kao izraza teritorijalne suverenosti države.S toga je azil zaštita koju izdaje država strancu koji traži utočište na njenoj teritoriji.Klasična doktrina smatrala je da je azil pravo države a ne pravo pojedinca.Danas to pravo pripada pojedincima i vezano je za političke razloge,ti razlozi mogu biti vezani za izbjeglice i prognana lica na političkoj osnovi kao i na počinioce krivič.djela ali samo onih iz oblasti politič.kriminala.Pravo azila utvrdjeno je

58

čl.14.Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka.Postoji teritorijalni i eksteritorijalni azil.

Pod eksteritorijalnim azilom smatra se sklanjanje azilanta u diolomat.predstavništvo.Osnov azila je suverenitet države i davanje ili uskraćivanje azila nije posebno regulisano.Državama je ostavljena potpuna sloboda da o tome odlučuju i ne moraju davati objašnjenja državi azilanta.U pitanju je diskreciona odluka države ali takva odluka može uticati na odnose izmedju država.

Mnogo uredjenije je pitanje položaja izbjeglica i osoba bez državljanstva jer od 1951.godine u Ženevi djeluje Ured Visokog komesara za izbjeglice (UNHCR),a na snazi je i Konvencija o položaju izbjeglica iz 1951.kao i njen Protokol iz 1967.Prema toj konvenciji izbjeglica je stranac u svakoj državi osim sopstvene države u koju je dospio i u kojoj je bez diplomatske zaštite.To je osoba koja je prekinula vezu sa vlastitom državom.Na taj način ona uspostavlja vezu sa MP poredkom.Taj poredak izbjeglicu štiti od njenog straha koji je uzrokovan progonom na ratnoj,nacionalnoj,vjerskoj osnovi ili zbog pripadnosti nekoj društvenoj ili političkoj grupi.Izbjeglica ima pravo kretanja na teritoriji države u koju je izbjegao,zbog toga mu se daje odgovarajuća isprava.Prestanak njegovog izbjegličkog statusa najčešće je uzrokovan asimilacijom i integracijom u poredak države koja ga je prihvatila,to se čini institutom naturalizacije.

Nešto drugačiji položaj imaju osobe bez državljanstva.One to postaju kada izgube državljanstvo sticanjem statusa izbjeglice, ukoliko je to vezano za politički momenat ili je uzrokovano progonom na ratnoj,nacionalnoj ili vjerskoj osnovi.Za razliku od izbjeglice koja je vezana za navede razloge apatrid je vezan isključivo za pravne razloge nastanka statusa.On svoj status stiče ostankom bez državljanstva što je moguće rodjenjem od strane roditelja koji nemaju državljanstvo,zatim otpustom iz državljanstva kada osoba nije stekla novo državljanstvo,zatim na osnovu kolizije normi (sukoba zakona),kao i u slučaju sukcesije država.Konvencija o pravnom položaju apatrida iz 1954.predvidja olakšanu asimilaciju i naturalizaciju osoba bez državljanstva.Po konvenciji to je MP institut kojim se ne uskraćuje pravo država da dodjeljuju državljanstvo i daju otpust iz državljanstva,ali ipak ona ograničava državu da odlučuje u apsolutnom obliku.Stoga je konvencija doprinos opštoj zaštiti prava čovjeka.

Država svoju teritorijalnu suverenost ipak zadržava u odnosu na sve osobe koje borave na njenom teritoriju.Ona prema njima ima pravo upotrijebiti prinudu u skladu sa zakonom te izvršiti kazne za djela koja budu počinjena na njenoj teritoriji ili u odnosu na nju za djela izvan njene teritorije.Ukoliko osoba odgovorna za krivično djelo počinjeno na njenoj teritoriji napusti istu,tada država ima pravo da slijedi tradiciju anglosaksonskog prava.Bilo da je u pitanju država koja odbije suditi počinitelju KD(krivič.djela) koji se u nju sklonio,a koji je djelo počinio u državi iz koje je pobjegao,bilo da država u kojoj se lice

59

sklonilo sudi osobi za djelo počinjeno u drugoj državi.U prvom slučaju država ne smije djelovati suprotno MP i davati utičište kriminalcu.Ona ga može ekstradirati (izručiti) državi iz koje je pobjegao.Medjutim ekstradicija nije postala pravilo općeg MP.Najčešće je prisutna u praksi kao proizvod nekog dvostranog ugovora,a prema definiciji ona je formalno pravni proces koji se sastoji od nekoliko faza preko kojih jedna država predaje drugoj državi neku osobu u cilju primjene zakona.Učesnici u tom procesu su suverene države a objekt ekstradicije je osoba.Iz tog razloga ekstradicija je medjun.institut u kojem učestvuju 2 subjekta.Razlog ekstradicije može biti formalno pravni ali je uvijek u interesu osjećaja sigurnosti u borbi protiv medjun.kriminala.Iz tog razloga ekstradicija ni na kakav način ne dovodi u pitanje suverenitet države.Djela političkog kriminala nisu obuhvaćena ekstradicijom.To podrazumijeva da ekstradicija podliježe primjeni medjun.standarda u zaštiti osnovnih ljudskih prava.Kao što smo naveli pravni osnov ekstradicije uvijek je sadržan u nekom ugovoru i bez njega ne postoji obaveza izvršenja ekstradicije.Uz ugovor ekstradicija može biti izvršena po osnovu kurtoazije ili učtivosti zatim reciprociteta te unutrašnjih prepisa države.Ugovori o ekstradiciji mogu biti dvostrani i višestrani,a mogu se izražavati primjenom dvaju metoda.Prvi metod sastoji se u nabrajanju KD koja su obuhvaćena ekstradicijom,a drugi može u ugovoru sadržavati sistem eliminacije neke države poput SAD i Francuska koje pribjegavaju ekstradiciji iz tradicionalnih razloga a često i političkih.Ipak najčešća je ekstradicija utvrdjena unutrašnjim propisima.Ovaj način je posebno razvijen u Engleskoj i skandinavskim zemljama.

Medjunarodne pravne pretpostavke za provedbu ekstradicije su:1. Da je država koja traži ekstradiciju nadležna za presudjenje KD koje se

bjeguncu stavlja na teret,2. Da je država nadležna u odnosu na osobu za koju se traži ekstradicija,3. Da će ekstraditirana osoba biti predana sudskom organu.

Postupak za izručenje osobe pokreće se na zahtjev države moliteljice i dostavlja se diplomat.poštom državi u koju se sklonila osoba.U odredjenim slučajevima do ekstradicije može doći na osnovu bilateralnog kontakta.

Medjunarodna zaštita čovjeka

Zaštita čovjeka spada u domen zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda.Ona se osigurava unutrašnjim i medjun.pravom.Dok je ranije unutrašnje pravo bilo dominantno nakon 2.svj.rata tu ulogu preuzima MP.Iako Povelja UN po pitanju medjun.zaštite prava čovjeka ne pridaje poseban značaj nego to pravo formulira u ciljevima Povelje.Ipak zahvaljujući njoj nastali su svi temeljni dokumenti MP zaštite čovjeka.

Opća deklaracija o ljud.pravima od 10.12.1948.sadrži gradj.i polit.prava te u manjem obimu socijalna,ekonomska i kulturna prava.Ova Deklaracija

60

uticala je na kodifikaciju i progresivan razvoj MP,dovela je do nastanka Comunis opinio iuris čime je doprinijela do nastanka Općih pravnih načela.

1966.godine usvojena su 2 dokumenta koja imaju izuzetan značaj u oblasti medjun.zaštite čovjeka,a to su:

Medjunarodni pakt o ekonomskim,socijalnim i kulturnim pravima, Medjunarodni pakt o gradj.i političkim pravima.

Ova dva pakta doprinijela su daljem razvoju običajnog prava u ovoj oblasti što u osnovi predstavlja kodifikaciju koja sama po sebi isključuje obavezu pristupanja država ovim dokumentima.Tako dokumenti obavezuju treće države,pa s obzirom da oni djeluju erga omnes nesumnjivo predstavljaju progresivan razvoj MP.Medju ljudskim pravima iz medjun.dokumenata izdvojila su se Pravila koja predstavljaju imperativne norme MP,a ta Pravila su slijedeća:1. Temeljna prava čovjeka na život,integritet,slobodu i dostojanstvo,čija

povreda predstavlja zločin prema MP,2. Sloboda od diskriminacije ljudi po rasnoj,vjerskoj ili nacionalnoj

osnovi,takodje je norma ius cogens,3. Pravila kojima su uredjena gradj.i polit.prava svakog pojedinca a koja se ne

smiju uskratiti ni u posebnim okolnostima ,kao što su neposredna ratna opasnost i ratno stanje.Posebno mjesto pripada upravo ovim pravima jer je ocijenjeno da se ona

upravo najviše krše samovoljom u tim okolnostima.Normama ius cogensa obuhvaćena su : Pravo poštivanja drugih lica,Javnog zdravlja i morala,Prava kojima se štiti sloboda izražavanja i sindikalnog udruživanja.Normama običajnog prava koje su proizašle iz Medjun.pakta o ekonom.,socijal.i kultur.pravima formirani su ciljevi koje bi države trebale ostvariti preko instrumenata koje same donose u oblasti socijalne i ekonomske zaštite,kultur.razvoja i ukupnog blagostanja.

U osnovi medjun.zaštita čovjeka imala je 3 razvojne etape pa se može govoriti o pravima 3 generacije: Generacija gradjan.i polit.prava, Generacija u koju spadaju ekonomska,socijalna i kulturna prava, Treća generacija u koju spadaju Pravo na mir,Ekonomski razvoj i Zdravu

okolinu.Sve do sada usvojene konvencije o medjun.zaštiti čovjeka imaju

univerzalni karakter.Značajno je takodje spomenuti da su obaveze iz ovih konvencija tokom vremena iz njihovog nastanka ostvarile regionalan pristup.To se najbolje vidi po Univerzalnoj konvenciji i zaštiti temelj.prava i osnov.sloboda kojom se garantira zaštita gradj.i polit.prava.Danas zahvaljući Evrop.konvenc.gradjani država članica Vijeća Evrope koje su ratificirale konvenciju,imaju pravo podnositi protiv vkastite i dr.država.Neke od univerzalnih konvencija koje su usvojene u okviru UN predvidjaju obaveznu

61

nadležnost Medj.suda pravde u Hagu po pitanju tumačenja i primjene konvencija.U slučaju da neka država u slučaju kršenja medjun.obaveze iz oblasti zaštite čovjeka tuži drugu državu,tada je ona dužna prije podnošenja tužbe pristupiti pregovorima s tom državom.Značajno je napomenuti da u slučaju spora država koja je podnijela tužbu ne mora biti oštećena strana,niti se tužba mora odnositi na njene gradjane.Dovoljno je samo dokazati kršenje medjun.obaveze od strane države,a ne kršenje obaveze kao uzrok nastanka štete.Na ovaj način nastoji se doprinijeti većoj zaštiti ljudskih prava i izvan njene jurisdikcije.

Medjunarodna zaštita manjina

U vezi zaštite etničkih i vjerskih manjina pozitivno opće MP različiti je regulisalo tu zaštitu.Nakon 2.svj.rata Opća skupština UN je 1948.jednom rezolucijom zatražila od Ekonomskog i socijalnog vijeća razmatranje pitanja položaja nacionalnih manjina.Odredjenu zaštitu dala je Konvencija o genocidu koja je stupila na snagu 1951.,ali je to bila nedovoljna zaštita u odnosu na diskriminaciju i zabranu nad rasnim,etničkim i vjerskim skupinama.Nedostajala je obavezna snaga kao normativni izraz zaštite prava svih ljudi.Iskustva iz prošlosti upućuju samo na pokušaje normiranja prava nacional.manjina.Prvi pokušaj dogodili su se na Bečkom kongresu 1815.kada su Pruska .Austrija i Ruska carevina stale na stanovište da se zaštite manjine u njihovim državama ali samo po osnovu njihovih vjerskih osobenosti,dok nacionalna obilježja nisu normirana.Korak dalje uradjen je na Brelinskom kongresu 1878.ali pitanje zaštite nacional.manjina nije otišlo dalje od njihovog vjerskog položaja.Historijske korake naznake savremene institucionalne zaštite prava manjina nalazimo u Savjetodavnom mišljenju Stalnog suda medjun.pravde o manjinskim školama u Albaniji 1935.Ozbiljniji pokušaj u pravnom definiranju položaja nacional.manjina učinjeni su nakon što se počeo uspostavljati odnos izmedju faktičke i pravne jednakosti.U mnogim državama regulisanje prava nacional.manjina bilo je samo formalne prirode i predstavljalo je veliki raskorak izmedju proklamovanog i stvarnog.Ustavne garancije ne zadovoljavaju potrebe manjinske zaštite.

Po pitanju zaštite manjinskih prava suverenitet i teritorijal.integritet mogu biti dovedeni u pitanje zbog nepoštivanja manjinskih prava iz razloga što nezadovoljstva manjina budu izražena zahtjevima za autonomijom,a zatim i otvorenim zahtjevima za secesiju.

Strah od manjina osnovni je problem njihove nedovoljne zaštite.Vjerovatno je to glavni razlog što ne postoji imperativna norma koja bi manjinama garantovala političku i teritorijalnu autonomiju,pod kojom se podrazumijeva položaj u kojem manjina nezavisno od drugih gradjana i naroda uživa posebna prava.Još uvijek nije pronadjena adekvatna definicija manjina.U izvještaju koji je podnio Frančesko-Kapototi Dodromitetu UN-a,za sprečavanje diskriminacije

62

i zaštitu prava manjina navedena je slijedeća definicija “ Nacionalna manjina predstavlja grupu pojedinaca koja je numerički manja u odnosu na ostatak populacije jedne države,koja se nalazi u nedominantnoj poziciji i čiji članovi kao državljani države imaju izvjesne karakteristike etničke,jezičke,religiozne različite od ostatka populacije i pokazuju makar implicitno osjećaj solidarnosti u cilju očuvanja njihove kulture,tradicije ili jezika.”

U nekim državama kao npr. u Švajcarskoj postoji koncensus političke volje čime je očuvano političko jedinstvo proizašlo iz etničkih,religijskih i jezičkih razloga.

U Francuskoj politički koncept nacije podudara se sa državom koja je zasnovana na ideji gradjanina.Tog gradjanina karakterizira jednakost prava ali se preko njega lome interesi i sukobi vlasti.Francusko shvatanje nacije je naglašeno političko i ono negira postojanje etniciteta.Pojam nacije vezuje se za državljanina odnosno gradjanina.Još gora situacija je u Bugarskoj gdje je i danas zabranjeno postojanje manjina.Nacionalne manjine ukoliko ne participiraju u ostvarivanju političkih vrijednosti državne organizacije uvijek ispoljavaju zahtjev za autonomijom.Neke manjine su uspjele ostvariti manjinska prava evolutivnim demokratskim promjenama,dok su druge to nastojale ostvariti gradj.neposlušnošću koja služi manjini kako bi protestirala protiv nepravde i svoje tumačenje osnovnih prava čovjeka usmjerila na 3 adresata.Prvi je pripadnici većine,drugi je zakonodavna vlast,a treći su sudije ustavnog suda.

Najbolji položaj manjine je osiguran u Finskoj posebno po pitanju švedske manjine i romskih zajednica.Normativno ali ne i stvarno manjinama je garantiran status u Ustavu u Ukrajini i Madjarskoj ,dok Španija, Njemačka, Danska, Švedska, Velika Britanija i Austrija nisu ustavima obuhvatile položaj manjine.One su ustavnim garancijama osigurale jednakost i nediskriminaciju pred zakonom i uživanje istih gradj.i polit.prava svim državljanima bez obzira na jezik,rasu i religiju.

Problematika nacional.manjina ipak je limitirana iz razloga što ona može dovesti u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet države.Od 1990.regionalni razvoj Pravila o zaštiti manjina u okvitu evrop.institucija mnogo je bolji od onih na svjetskom nivou,počev od evrop.konvencija pa sve do Evropske povelje o regionalnim jezicima i jezicima manjina iz 1992.i Okvirne konvencije za zaštitu prava nacional.manjina iz Strasbura od 1995.

U državama članicama Vijeća Evrope osiguran je mnogo veći nivo zaštite nacional.manji na u okviru vladavine prava i teritorijalnog integriteta država.Što se tiče svjetske normativne uredjenosti ona i dalje zaostaje u odnosu na regionalnu zaštitu u Evropi.

U okviru Svjetske organizacije usvojena je Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim,odnosno vjerskim i jezičkim

63

manjinama od 1992.Medjutim paradoksalno je da jedan tako značajan dokument nije definirao svog krajnjeg adresata,čak mnogo veći nedostatak predstavljaju odredbe iz kojih bi proizašle obaveze kojima bi se garantirale etničke,jezičke i vjerske slobode.Deklaracijom se samo izražava stav medjun.zajed.o pitanjima prava zaštite nacional.manjina.Navedeni su samo medjun.standardi bez ijedne norme ius cogens.Manjinama se Deklaracijom kroz upotrebu jezika osigurava učešće njenih pripadnika u sudskim postupcima na jeziku manjine,osnivanju udruženja,sloboda komuniciranja s pripadnicima iste skupine,prekogranični kontakti itd.Može se zaključiti da medjun.pravo u pogledu zaštite prava nacional.manjina djeluje savjetodavno.Veoma stidljivo nastoji se preporučiti nacionalnim zakonodavstvima da nastoje privilegirati nacionalne manjine i izložiti ih tzv.pozitivnoj diskriminaciji.Na taj način ispoljavaju se nastojanja da država postane zajednica gradjana.Radi se o zahtjevu za etničkim posebnostima koje se odnose na tradiciju,nacionalnu fizionomiju države u kojoj bi svak izrazio svoje posebnosti i doprinio razvoju kulture,jezika,religije.

Medjutim kako bi etničke i vjerske skupine pod jednakim uslovima uživale potrebna prava neophodno je de lege ferenda ostvariti 5 osnovnih prava:1. Pravo na opstanak,2. Pravo svih grupa i njihovih pripadnika na jednakost,3. Odgovarajuća zastupljenost svih grupa u političkom odlučivanju,4. Pravo na slobodu upotrebe jezika u privatne svrhe,5. Pravo na vlastite institucije.

Medjunarodna pravna zaštita ima u vidu procenat manjine u ukupnom stanovništvo.To se vidi po zahtjevu na odgovarajuću zastupljenost svih grupa u polit.odlučivanju.S druge strane važno je napomenuti da je drugačija situacija kada manjinska grupa čini brojčanu većinu u odnosu na stanovništvo tog područja.Neminovno se tada nameće potreba osiguranja teritorijalne samouprave sa zakonodavnom,izvršnom i sudskom vlašću i regionalnim policijskim snagama.Jednom rečenicom kazano nacional.zastupljenost u svim organima mora odg.nacionalnim proporcijama stanovništva u tim područjima.

Krivična odgovornost pojedinca

Medjunarod.krivično pravo nije kodificirano kao unutrašnje krivično pravo.Dok u unutrašnjem krivič.pravu postoje tačno razradjeni instituti i postupci utvrdjivanja krivič.odgov.pojedinca kao i krivičnih djela za koja postoji krivična odg.Medjunarodno kriv.pravo je samo kodificiralo medjun.krivična djela kojima se ugrožava opći interes medjun.zajednice ali je i u tom slučaju do sada kažnjavanje prepustilo državama.Izuzetak je osnivanje Medjun.krivičnog suda u Nirnbergu gdje se sudilo za zločine koje su počinili

64

nacisti u toku 2.svj.rata.Takodjer izutetak predstavlja osnivanje suda za ratne zločine počinjene u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji.Na kraju potpuni napredak u ovoj oblasti ostvaren je osnivanjem Medjun.krivičnog suda.

U teoriji MP u vezi odgovornosti etimološki se ono postavlja u odnosu na obične medjun.delikte i u odnosu na medjun.zločine.Uglavnom je bio zastupljen teritorijalni princip koji je istina dalje dominantan,iako su usvojena 2 principa: Zaštitini princip, Princip univerzalnosti.

Slučaj Lotus iz 1927.ukazao je da teritorijalni princip nije apsolutan ali se on i danas primjenjuje kod otmice aviona.S sruge strane princip univerzalnosti svoju primjenu ima kod krivičnih djela piratstva.Po njemu svaki član medjun.zajednice ima pravo progona i kažnjavanja pirata.Takodjer ovaj princip primjenjuje se kod najtežih oblika zločina gdje svak ima pravo da goni izvršioca.Domaći sudovi mogu se proglasiti nadležnim ukoliko je država članica neke konvencije koja taj zločin zabranjuje.Medjutim ukoliko krivično djelo i pored toga što je država članica neke konvencije nije propisano njenim zakonom,država se može proglasiti nadležnom.

Što se tiče medjun.krivič.djela ona su uglavnom sadržana u konvencijama koje su usvojene 1949.i po kojima odgovornost pojedinca počiva na Općem običajnom MP.Sadržaj nedozvoljenih krivič.djela uglavnom je ukomponiran u konvencije i Statute Medjunarodnih krivičnih sudova.Rimski statut medjun.krivič.suda predvidja komplementarnu nadležnost tog suda i sudova država stranaka.

Medjun.krivič.sud nadležan je za KD zločine protiv čovječnosti, ratnih zločina,genocida i agresije.U kategoriju najtežih KD nadležnost za postupanje Medjunarodnog suda ograničena je ratione temporis.To znači isključivo na djela koja su počinjenja nakon stupanja na snagu Statuta medjun.kriv.suda.Očigledno Statut počiva na općim principima kriv.prava i zabranjuje retroaktivnu primjenu.Najveća kazna koju može izreći sud je doživotni zatvor.Sud broji 18 članova i oni imaju mandat 9 godina,a službeni jezik suda su francuski i engleski.Države stranke ovog suda mogu se izuzeti od sudjenja prvih sedam godina.

OBJEKTI MEDJUNARODNOG PRAVA

Prostor državnog područja,teritorijalna suverenost države

Teritorija neke države je trodimenzionalan prostor i ona se sastoji od zemnje sa podzemljem,vode u što spadaju: rijeke,jezera i pomorske teritorijalne vode,zatim od zraka kao prostora iznad zemljine površine.

Neki teoretičari MP u državni prostor uključuju brodove na otvorenom moru,avione u letu,pritom im nazivaju fiktivnim dijelovima teritorije.Ovakvo

65

stajalište je potpuno neispravno jer se ne radi o suverenitetu teritorije nego o pravu države.

Pojedini dijelovi teritorijalnog područja nisu odvojivi od državne teritorije iz razloga što zemljina utroba,zatim vodene površine i zračni prostor iznad zemlje dijele sudbinu suhozemne teritorije.Izuzetak u tome su granične rijeke koje svojim tokom mogu biti dodijeljene drugoj državi u cijelosti,a zatim njihovo područje. Na državnom teritoriju u pravilu može postojati samo jedna suverena vlast.Izuzetak predstavlja uspostava koimperijuma ili zajedničke vlasti dvije ili više država.Danas ovaj oblik nije nigdje zastupljen i pravna priroda državne teritorije polazi od stanovišta MP po kojem se uspostavlja pravni okvir i nadležnost države na teritorijalnom području.Time je teritorija jedan od konstituvnih elemenata njenog subjektiviteta u MP.Ona je činjenica koju MP prihvata kao objektivnu.

U okviru teritorija zračni i morski prostor su akcesori(zavisni dijelovi)kopna.Oni sami za sebe ne mogu biti predmetom sticanja i otudjenja ukoliko uz njih nije obuhvaćeno i kopno.Danas u Medjun.zajednici osim prostora otvorenog mora i medjun.zone morskog dna i podzemlja,svi ostali prostori su podijeljeni izmedju suverenih država.Takodjer u prostorima vanjskog morskog pojasa ,epikontinentalnog pojasa i privrednog pojasa država ima samo neka prava i iurisdikciju ali nema postpunu suverenost ,osim unutrašnjih voda i teritorijalnog morskog pojasa, koji nisu dijelovi teritorija obalnih država.Na isključivom državnom području država vrši svoju suverenu vlast.

Teritorijalno područje je objekat MP i svaka država na njemu uživa teritorijalni suverenitet.Teritorijalni suverenitet je skup nadležnosti koje država uz pomoć svojih organa vrši na svome državnom području.Ono se sastoji iz 2 oblika vršenja:1. Sveobuhvatno vršenje suvereniteta ili punoća vlasti.2. Efektivnost ili isključivo vršenje svoje vlasti.

Oba ova principa ograničena su Pravilima MP.Što se tiče sveobuhvatnosti vlasti ona podrazumijeva da država na svome

području vrši sve funkcije koje su ustavom predvidjene.Ona za cjelokupno područje donosi i izvršava zakone i organizira sudsku i lokalnu upravu.U donošenju zakona država je potpuno slobodna ali njima ne smije štetiti interesima suverenih država i medjun.zajednice.Posebno se to odnosi na piatnje ljudskih prava koja predstavljaju imperativne norme.Pod sudsku iurisdikciju država može staviti svakog gradjanina i pravnu osobu na svom području.Uz teritorijalnu država vrši i personalnu suverenost ali samo nad državljanima kada se nalaze na teritoriju drzge države.

Što se tiče načela ili oblika isključivosti vršenja vlasti ono podrazumijeva da na teritoriju države ne može postojati nikakva druga vlast.Ovaj oblik je proizašao iz načela suverene jednakosti država koje je sadržano u Povelji.Prema njemu država je legitimirana da se suprostavi djelovanju vlasti neke druge

66

države na svom području.Izuzeće u postupanju države nad osobama koje nisu njeni državljani, a koje su djelovanje ostavrili u toj državi,odnosi se na pripadnost medjun.snaga i stranih misija u toj državi.

Posebna ograničenja teritorijalnog suvereniteta jesu ona koja su sadržana u medjun.ugovorima ili koja se tiču medjun.služnosti.Ta ograničenja nisu vezana za cijelo područje nego se najčešćeodnose na jedan n jegov dio.

Državne granice

Državne granice su ravni koje dijele područje dvaju država ili područje jedne države od slobodnog ili otvorenog mora uključujući tu zračni prostor i zemljinu utrobu.Dok su razgraničenja sredozemne teritorije trajno utvrdjena i ne mogu se mijenjati jednostranom odlukom države dotle su pomorske granice podložne promjenama.Promjene pomorskih granica mijenjaju se zavisno od širine teritorijalnog mora koju država sama odredjuje svojim unutrašnjim aktima.Sredozemne granice vertikalno razdvajaju prostor dviju država,dok granice na moru i u zraku razgraničavaju prostor u odnosu na prostranstva koja predstavljaju res comunis-opće zajedničko dobro.

Granice u odnosu na suverene države nazivaju se medjunarodne granice,a u odnosu na more nacionalne granice.Moramo imati u vidu da su granice vertikalna ravan koja razdvaja teritoriju i prostor,a da je granični pojas horizontalna ravan koja je postavljena u odredjenoj dužini i širini.

Pravna priroda medjun.granica podrazumijeva dvostruke obaveze države.Te obaveze su:1. Poštivanje granica drugih država,2. Zaštita granica vlastite države svim dozvoljenim sredstvima,uključujući i

vojnu silu.Granice se dijele na prirodne i vještačke.U slučaju da granica pada tokom

rijeke,ukoliko rijeka nije plovna tada granica pada sredinom korita koja predstavlja sredinu izmedju obala susjednih država.Ako rijeka ima više kanala ili rukavaca tada se usvaja linija srednjeg rukavca.Kod plovnih rijeka granična linija se odredjuje prema talvegu koji predstavlja tehnički termin i on označava nizvodno područje.On se u pravu odredjuje na 2 načina:1. Kao linija najveće dubine rijeke,2. Kao glavni plovni tok glavne struje koja se koristi za nizvodni saobraćaj.

Da se zaključiti da se granica na rijekama odredjuje prema principu geometrijske sredine neplovnog toka rijeke i prema principu talvega.Oba ova principa predstavljaju polaznu osnovu za podijeljeno korištenje rijeke izmedju susjednih država.

Kod graničnih jezera primjenjuje se princip pravične raspodjele.Manja jezera se dijele na jednake dijelove,a veća jezera se dijele tako što se sporazumno odredjuju teritorijane vode koje pripadaju pojedinim graničnim državama,a

67

ostatak jezera se odredjuje za slobodnu plovidbu.Vještačke granice su imaginarne,geometrijske ravne linije koje slijede geograf.meridijan ili paralelu,ili se kao linije vuku na drugi način.I ove granice se na terenu moraju obilježiti.

Načelo uti possidetis iuris

Ovo načelo je nastalo kao posljedica sukcesije i znači nepromjenljivost državnih granica osim u slučaju postojanja suprotnog sporazuma.Ono podrazumijeva da ukoliko izmedju novih država sljednica nema drugačijeg sporazuma linija razgraničenja unutar države prethodnice koja je bila na snazi na dan sukcesije država postaje njihova državna granica prema MP.

Presuda Medjun.suda iz 1986.o granicama izmedju Burkine Fasoa i Malija proglasila je načelo uti possidetis,načelo općeg MP i ono nema domašaj imperativne norme.Ovo načelo se može primjeniti i kod odredjivanja morskih granica.Utvrdjivanje granica sastoji se od 2 faze:1. Deliminacija,odredjivanje granične linije u medjunarod.ugovoru putem

definiranja i opisivanja (descriptio) na osnovu geograf.karata i dr. dokumentacije.Ovaj posao obavlja se na diplomat.nivou i najčešće na mirovinskim konferencijama,

2. Demarkacija,ona predstavlja operaciju koja se izvodi na terenu i neposredno se sprovodi od mješovitih komisija.Demarkacija se implementira u ugovoru o granici do kojeg se došlo na konferenciji.Provedbu vrše mješovite komisije koje lociraju i obilježavaju graničnu liniju postavljanjem graničnih stubova koji se kontroliraju svakih 5 godina.

Sticanje područja

Može ae reći da su instituti koji su vrijedili u rimskom pravu,akoji su se odnosili na sticanje posjeda i vlasništva,preuzeti i u MP.Kao što se i tad zahtijevalo za posjed je potrebno držanje posjeda,vršenje efektivne vlasti nad posjedom (corpus) ,kao i namjera da se posjed zadrži (animus posidendi).Potpuno isto kao i u slučaju nastanka novih država tako i u slučaju postojećih država,posjed i vlasništvo nad teritorijalnim područjem može se steći na 2 osnovna načina:1. Originarni,2. Derivativni

Originarni način podrazumijeva da u trenutku sticanja područja teritorija nije nikome prethodno pripadala,odnosno nije imala titulara. To bi značilo da je bila terra nulius.Ovakav način sticanja vlasništva odavno nije moguć jer je nznačio okupaciju ničijeg područja.Takva teritorija danas ne postoji.

68

Derivativni način sticanja područja podrazumijeva prethodnog držaoca.Postoji više načina na koji se može stvoriti područje nove države ili proširiti teritorija već postojeće države.

Osnovni oblik ovog načina sticanja teritorija je ustup ili cesija.Ono znači ustupanje državnog teritorija jedne države drugoj državi putem medjun.ugovora.Ovim načinom je Rusija prodala Aljasku SAD 1867.,takodjer to isto je uradila Španija kada je 1805.prodala Karolinska ostrva Njemačkoj.Savremeno MP ustup poznaje ali na potpuno drugačijim osnovama.Razvijeni oblici demokratije podrazumijevaju da je cesija po osnovu ustupanja državne teritorije moguća,ali bi ona zahtijevala plebiscitarno izjašnjavanje čitavog stanovništva.Takvo izjašnjavanje ne bi se moglo automatski primijeniti nego bi se zahtijevao sporazum izmedju država i medjunarodnu potvrdu.Razlog za cesiju može biti utemeljen na nekoj protučinidbi a može biti i u sklopu razmjene teritorija.

Po pitanju uvećavanja teritorije istorijskim naslovima MP smatra da je takvo danas nešto nemoguće.U poredjenju sa institutima rimskog prava radilo bi se o održaju ili okupaciji i on bi bio potpuno sporan jer bi zahtijevao savjesnog držaoca teritorije u dužem vremenskom periodu,koji nije ometan od strane države titulara,a koji ima namjeru da zadrži teritoriju.Dakle ovaj oblik sticanja područja zasniva se na odsustvu protesta bilo države čiju teritoriju držalac posjeduje,bilo protesta medjun.zajednice.Za razliku od gradj.prava MP za ovaj oblik sticanja teritorije nema saglasnost o periodu potrebnom za nastanak održaja.U odnosu na okupaciju,kao što smo pomenuli koja je zastarjeli oblik sticanja vlasnišzva nad teritorijom,kada bi bila moguća npr.zbog odustajanja neke države od vlasništva na odredjenom području,MP bi zahtijevalo ispunjenje slijedećih uslova:1. Da je okupacija izvršena od strane države a ne privatnih lica,2. Da je teritorija u momentu okupacije terra nulius,3. Da je uzimanje teritorije faktičko,a ne fiktivno,4. Da o okupaciji teritorije okupator mora obavijestiti medjun.zajednicu.U odnosu na uvećanje teritorije prirodnim putem ili na vještački način ono je moguće djelovanjem prirodnih pojava kao što je: odranjanje zemljišta,stvaranje nanosa,promjenom toka rijeke i na dr.načina.I ovaj oblik postojao je u rimskom pravu a nazivao se acesio.U svim slučajevima kada se na ovaj način uveća teritorija radi se o priraštraju pri čemu država stiče vlast nad uvećanim područjem.Medjun.pravo zabranjuje vještačko djelovanje kako bi se uvećala teritorija.Vještačko djelovanje postojeće teritorije omogućava promjenu njene strukture isušivanjem područja,otapanjem itd.Na ovaj način ali prirodnim putem značajnu količinu teritorije stekla je Holandija u periodu od 1500 – 1855.

Sila kao sredstvo uvećanja teritorije bila je poznata u rimskom pravu (subjugacija,develacija,pokorenje).Predstavlja zabranjen način sticanja vlasništva.Ranije se javljala u vidu aneksije prema kojoj je pobijedjena država gubila teritoriju.Medjutim izričito je Poveljom UN zabranjeno sticanje područja

69

neke države ukoliko je posljedica prijetnje i upotrebe sile (mišljenje br.3 Arbitražne komisije iz Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji iz 1991.).

Medjunarodna zaštita rijeka i jezera

Sve do Bečkog kongresa 1815.,medjun.rijeke i jezera nidu uživale nikakvu posebnu zaštitu.Uglavnom su ti objekti bili uredjeni nacionalnim zakonodavstvima.Kao i za dr.teritorije uglavnom su nastajali sukobi za korištenje rijeka i jezera.Prvi ugovori izmedju susjednih država utvrdjivali su pitanje ribolova,plovidbe pa čak brana i ustava.

Bečki kongres donio je Opća pravila o plovidbi na medjun.rijekama.I danas se ta pravila smatraju osnovama riječnog prava.Pravila su ustrojena na Bečkom kongresu,ni tada a ni danas nisu se mogla primjenjivati bez zaključenja ugovora.Odredbe tih Pravila bile su samo pravni osnov,a način korištenja rijeka i jezera proizilazio je iz Ugovora.

Dalji razvoj MP u ovoj oblasti desio se nakon 1.svj.rata zaključenjem Versajskog sporazuma.Njim je uredjena slobodna plovidba ali pitanja nisu podrobno definirana pa je 1921.održana Medjun.konferenc.u Barceloni na kojoj je učestvovalo 40-tak država.Najveći domet te konferencije jeste uvodjenje reciprociteta u režimu medjun.plovidbe nacional.rijekama.Konvencija koja je tada usvojena nije bila prihvaćena od većine država pa je izostala njena un iverzalna primjena.Konvencija podrazumijeva različite mogućnosti upravljanja medjun.rijekama od strane pojedinih država zavisno od toga kolikim riječnim područjem država raspolaže.Konvencija se i danas primjenjuje od strane država koje su je ratificirale,a njena osnovna Pravna pravila su slijedeća:1. Sloboda plovidbe za brodove pod zastavom svih država,2. Plaćanje taksa samo za stvarne usluge,3. Obaveze u odnosu na države sa riječnom obalom koje mogu biti namijenjene

za održavanje plovnosti rijeke,4. Načini upravljanja riječnom plovidbom utvrdjeni su tak9o da njima

raspolaže pojedinačno svaka država u zoni svoje obale,regionalno svaka država koja raspolaže obalom i medjun.upravljanje koje podrazumijeva i države bez riječne obale.Korištenje medjun.rijeka u neplovidbene svrhe ima izuzetan značaj.On je

prije svega ekonomski.Medjutim sve do danas nisu usvojena Pravila koja se odnose na individualno korištenje rijeka i jezera.Ustanovljeno je općenačelo po kojem korištenje medjun.rijeka na svojoj teritoriji ne može biti ničim ograničeno niti na štetu susjednih država.Medjutim ovakvo pravilo je previše općenito i relativno što režimu korištenja medjun.voda može stvoriti brojne dileme,zbog toga ono predstavlja samo pravni osnov zaključivanja ugovora.Medjunarodno pravo usvaja načelo pravičnosti korištenja medjun.voda ali ono još nije steklo domašaj općeg običajnog pravnog pravila.

70

Zračni prostor

Nauka MP započela se je baviti pitanjima MP zaštite i regul.zračnog prostora tek početkom 20.st.To je treća dimenzija teritor.područja i u nauci MP taj prostor nije na jedinstven način regulisan.

Teorija i doktrina različito tumače njegovu medjun.pravnu prirodu.Neka shvatanja idu dotle da zračni prostor smatraju isključivim suverenitetom države,a neka ga opet tretiraju kao prostor neogranočene slobode.Medjutim od početka ovih rasprava zračni prostor se smatra suverenitetom države iznad koje se prostire.Tako je nastalo zračno pravo koje ima svoj javno pravni i privatno pravni oblik.

Privatno pravni oblik se odnosi na komercijalni aviosaobraćaj i on je regulisan bilateralnim sporazumom izmedju država.Polazni osnov za njegovu regulaciju je reciprocitet.Medjutim medjun.org.su riješile tehnička pitanja civilnog zrakoplovstva.U tome je najveći doprinos Medjunarod.org.za civilno vazduhoplovstvo (ICAO).Medjunarodne norme u oblasti civilnog zrakoplovstva dopunjene su normama iz nacionalnih zakonodavstava.Tako se mogu istaći slideći izvori medjun.zračne plovidbe:1. Medjunarodni ugovori (dvostrani i višestrani ),2. Tehnička pravila koja je usvojila Medjun.agencija za civil.zrakoplovstvo,3. Unutrašnje norme država,4. Sporazumi izmedju kompanija i država ili izmedju aviokompanija.

Najzanačajniji MP akt u ovoj oblasti je Čikaška konvencija kojaje nstala na principu suvereniteta.Ona je u sebi sadržala i Pravila koja se odnose na zračni prostor iznad teritorijalnih voda,posebno teritorijalnog mora.Neovlašteni preleti zračnog prostora prema ovoj konvenciji predstavlja povredu teritorijalnog suvereniteta države preko koje se prelijetanje izvodi.Medjutim konvencija je predvidjela da se avioni koji udju u tudji zračni prostor ukoliko zu civilni pruži sva neophodna pomoć kao i slijetanje nu slučaju potrebe.S druge strane vojni avioni ukoliko udju u tudji zračni prostor rizikuju da budu oboreni.Pod okriljem Medjun.org.za civilno zrakoplovstvo (ICAO) donijete se 3 konvencije:1. Konvencija o krivič.i dr.aktima izvršenim u avionu,donijeta u Tokiju

1960,stupila na snagu 1969.,2. Konvencija o suzbijanju protuzakonite otmice aviona,usvojena u Hagu

1970.,3. Konvencija o suzbijanju protuzakonitih akata usmjerenih protiv sigurnosti

nacionalnih zrakoplova,Mintreal 1971.

Svemirski prostor

S obzirom da je zračni prostor sastavni dio teritorije na kojem se prostire suverena vlast,svemirski prostor je prostor na kojem države nemaju

71

suverenitet.To je kozmičko prostranstvo koje služi kao opće dobro čovjeka i pradstavlja res comunis omnium.Ugovorom o načelima djelatnosti država u oblasti istraživanja i korištenja svemira od 10.10.1967.utvrdjeno je da svaka država ima pravo korištenja svemira u naučne i dr.svrhe.Medjutim tim ugovorom nisu odredjene granice izmedju svenirskog i zračnog prostora.U teoriji MP postoje 2 suprotne doktrine po ovom pitanju.

Prema prvoj doktrini povlačenje granične linije predstavlja najvažnije pitanje za sva ostala pravna pravila koja je neophodno donijeti radi korištenja svemira (ratione loci ).

Druga doktrina polazi od toga da je razgraničenje zračnog i svemirskog prostora funkcionalno a ne fundamentalno pitanje.Po njoj to je pitanje koje isključivo zavisi od mogućnosti i aktivnosti lansiranog objekta (rationi materia).

Najveći broj teoretičara i stručnjaka za oblast kosmičkog prava smatra da granice izmedju zračnog i svemirskog prostora treba biti odredjena u rasponu od 20 – 800 km.Medjutim očigledno je da je svemirsko pravo još uvijek u razvoju a Centar za izgradnu pravnih pravila još uvijek se nalazi u organizaciji UN.

Opštra skupština se u pogledu svemira izjasnila Preporukom upućenom Komitetu za miroljubivo korištenje svemira da se u donošenje pravila mora voditi računa da on ostane opće dobro čovjeka.Ključni problem zbog kojeg pitanje pravnog normiranja svemirskog prostora nije maklo sa mrtve točke jeste pitanje utvrdjivanja odg.za korištenje svemirskog prostora.

MEDJUNARODNO PRAVO MORA U RAZVOJU

Od ukupne površine zemlje 70% njene površine je pod morem.More se u geograf.smislu smatra cjelinom dok ga MP nauka dijeli na morsku oblast i na obalno more koje je sastavni dio državne teritorije.Otvoreno more je morski prostor iznad nacionalne jurisdikcije i ono predstavlja dobro svih naroda.Medjunarodno pravo mora počiva na slijedećim izvorima:1. Medjunarodni ugovori,2. Običajna pravna pravila,3. Unutrašnji propisi (nacionalna zakonodavstva).

U vrijeme Lige naroda Pravo mora uglavnom nije kodificirano i ono je i danas samo uslovno kodificirano,akon održanih konferencija o Pravu mora 1958,1960 i 1982.1958.godine na Konferenciji u Ženevi usvojene su 4 konvencije:1. Konvencija o teritorijalnom moru i spoljnjem morskom pojasu,1964.,2. Konvencija o otvorenom moru 1962.,3. Konvencija o ribarenju i očuvanju biološkog bogatstva otvorenog mora

1966.,4. Konvencija o epikontinentalnom pojasu 1964.

72

More se dijeli na morske pojaseve,a oni u MP predstavljaju pravne institute koji su nastali diobom mora kao fizičke cjeline.Osnovi razlikovanja morskih pojaseva predstavljaju obim prava koje ima pojedina obalna država u pojasu sa kojim raspolaže.Radi lakšeg razumijevanja može se prihvatiti da je pravo obalnih država sukcesivno sve manje od kopna prema pučini.To znači da obalna država najveća prava uživa u pojasu mora koji se nalazi neposredno uz obalu a samim tim najmanja su joj prava u dijelu otvorenog mora i izjednačena su sa državama koje ne izlaze na more.Stoga MP mora vrši distribuciju nadležnosti obalnim državama u dijelu pojaseva do otvorenog mora.Na otvorenom moru u cjelosti je isključiva nadležnost medjuna.jurisdikcije.

Do 2.svj.rata Pravila o moru odnosila su se isključivo na morsku površinu i nisu obuhvatala morske dubine i podzemlje ispod mora.Tek na 1.konferenciji UN 1958.Pravo mora je podijeljeno po morskim pojasevima.Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu utvrdila je suverenost obalne države u njenom teritorijalnom moru.U vezi vanjskog pojasa konvencija je utvrdila da je on dio otvorenog mora u kojem obalna država može vršiti carinski nadzor.Najveća širina tog pojasa iznosi 12.morskih milja od polazne linije od koje se mjeri širina teritorijalnog mora.Ova konvencija nije prihvaćena iz razloga što se države nisu mogle usaglasiti oko širine teritorijalnog mora.

Mnogo veći domet u progresivnom razvoju MP ostvarila je Konvencija o epikontinentalnom pojasu.U njoj je propisano da obalna država nad epikontinentalnim pojasom vrši suverena prava radi istraživanja i iskorištavanja njegovih prirodnih bogatstava.Po konvenciji je more iznad epikontinentalnog pojasa dio otvorenog mora.U epikontinentalnom pojasu država nema potpuni teritorijalni suverenitet kao što ga ima u teritorijalnom moru.Država koja raspolaže teritorijalnim morem ostvaruje suverena prava u produžetku svog teritorijalnog mora.Svoj epikontinentalni pojas država sama proglašava,ali nakon ove konferencije epikontinentalni pojas se razvio kao institut MP i više nije zavisio od proglašenja države koja raspolaže teritorijalnim morem.Shvatilo se da je morsko dno i podzemlje produženi kopneni dio države ispod mora.Medjutim suglasnost nije postignuta po pitanju vanjske granice epikontinentalnog pojasa.Bilo je propisano da taj pojas čini morsko dno i podzemlje prostora uz obalu izvan granice teritorijalnog mora do dubine mora od 200 m ili čak preko te granice ukoliko dubina vode dopušta iskorištavanje podzemlja.Konvencija je čak i otocima davala pravo na epikontinentalni pojas.Najveći problem u pogledu ribolova nije riješen ni ovom konvencijom kao ni konvencijom o ribolovu i očuvanju bioloških bogastava.

Druga konferencija o Pravu mora bila je 1960.održana u Ženevi.Pokušala je riješiti širinu teritorijalnog mora i granice isključivog ribolovnog područja.SAD i Kanada su predlagale da širina teritorijalnog mora bude 6 morskih milja,a da se na tu širinu nastavlja ribolovni pojas od još 6 milja.To nije prihvaćeno kao ni jedinstvena širina od 12 morskih milja jer tadašnji SSSR nije priznavao širinu teritorijalnog mora obalnih država veću od 3 morske milje.Smatralo se da bi

73

jedinstvena širina prouzrokovala probleme medjun.plovidbe jer bi za plovidbu ostali mnogi tjesnaci.

Sve navedene probleme pokušala je riješiti treća konferencija o pravu mora.Ona je započela svoj rad u Njujorku 1973.,a završila je svoj rad i neprekidno trajala do 10.12.1982.Potpisana je na Jamajci i poznata je kao Konvencija iz 1982.Najveće pomorske sile pristale su da se utvrdi širina teritorijalnog mora od 12 morskih milja,ali ona nije bila za sve države.Izuzetak su bile one države koje bi širinom teritorijalnog mora u širini od 12 morskih milja prouzrokovale tjesnace koji bi otežavali medjun.plovidbu,pa sz tjesnaci odredjeni da u svom najužem dijelu budu 24 milje.

Na konferenciji je prvi put utvrdjeno pitanje tzv.arhipelaških voda.Te vode podrazumijevale su korištenje od strane drđava koje imaju ostrva u svojim teritorijalnim vodama uz uslov da se u arhipelaškim vodama osigura pravo tranzitnog prolaska i preletanja.Konferencija je takodjer utvrdila granicu vanjskog morskog pojasa na 24 milje od polaznih linija.

Konvencija iz 1982.sadrži 320 članova i predstavlja progresivan razvoj općeg MP i ostvarila je veliki uticaj na razvoj Općeg običajnog prava prije nego što je stupila na snagu,a stupila je 1984.godine.Njeni pojedini dijelovi potvrdju Pravila sadržana u Ženevskoj konvenciji iz 1958.Oni se odnose na pravni režim teritorijalnog mora,zatim vanjskog norskog pojasa i otvorenog mora.Jedan veliki problem konvencije iz 1982.jeste činjenica da pojedine pomorske države a prije svega SAD nisu pristupile ovoj konvenciji.

U pravnoj diobi mora kao što se može vidjeti osnovni parametar koji se primjenjuje u normiranju pojedinih morskih oblasti jeste tzv.Osnovna ili polazna linija.Od nje se mjeri širina teritorijalnog mora,zatim morski pojas,epikontinentalni pojas i isključiva privredna zona.Posredno posmatrano polazna osnovna linija služi kao kriterij za odredjivanje unutrašnjih morskih voda.Ona može biti normalna i prava.Normalna linija predstavlja niske vode duž obale.Ukoliko je obala razudjena horizontalno ili se u njenoj blizini nalazi veliki broj ostrva,obalnoj državi je dozvoljeno povlačenje pravih polaznih linija.Te linije ne slijede liniju kopna i onu koja se proteže na ostrva.Kao što ćemo vidjeti one povezuju krajnje isturene tačke niskih voda ili krajnje tačke kopna ostrva.

S obzirom da je Konvencija iz 1982.uvela pojam arhipelaških voda samim tim utvrdjen je i pojam arhipelaških polaznih linija.Pod njima podrazumijevamo linije koje spajaju tačke koje su najisturenije na ostrvu i tačke nadvodnih ostrva na arhipelagu.

Unutrašnje morske vode

Pod unutrašnjim morskim vodama podrazumijevamo dijelove mora koji se nalaze iza polazne odnosno osnovne linije.To more ima potpunu vezu sa kopnom.U unutrašnje morske vode spadaju: ušća rijeka,lučki prostori

74

mora,zatvoreno more koje je smješteno iza niza ostrva kao i ono koje je uvučeno ili se nalazi na kontitentalnom pojasu kopna,zatim ono koje se nalazi iza granice niske vode (oseka),kao i ono koje je iznad najvišeg nivoa mora (plima).Kraće kazano unutrašnje morske vode obuhvataju morske zaljeve,ušća i more iza polaznih ravnih linija.

Po pitanju pripadnosti zaljeva morskim vodama treba naglasiti da obale zaljeva moraju pripadati isključivo samo jednoj pomorskoj državi.Što se tiče Pravnog režima korištenja unutrašnjih morskih voda,treba znati da suverenitet obalne države obuhvata unutrašnje morske vode uključujući i morsko dno,primorje i odg.dio zračnog prostora iznad unutrašnjih morskih voda.Pravo koje obalna država ima u unutrašnjim morskim vodama potpuno je jednako pravu koje država ima na kopnu.Medjutim vršenjem prava koje suverene države ostvaruju kao i univerzalna prava i interesi drugih država podrazumijevaju da se u unutrašnjim morskim vodama osigura saobraćaj brodova.Oni za vrijeme svog boravka u unutrašnjim morskim vodama potpadaju pod jurisdikciju obalne države.

Kada su u pitanju rijeke koje na svom ušću čine unutrašenje morske vode,Pravilo je da ako se rijeka direktno ulijeva u more da tada polazne linije predstavljaju pravac preko ušća rijeke izmedju tačaka koje čine liniju niske vode na njenim obalama.Medjutim ukoliko se rijeka račva na više rukavaca tada se primjenjuju Pravila koja važe za zaljeve.

Nadalje ukoliko se niz ostrva kao arhipelag nalazi uz obalnu državu tada ta država ima pravo da u unutrašnje morske vode uvrsti i prostor izmedju prave polazne linije koja spaja najisturenije tačke na ostrvima i na kopnu.

Ravne polazne linije ne smiju se povlačiti na uzvišenja koja postanu suha pri niskim vodama te na taj način povećaju granicu unutrašnjih morskih voda.Ravne polazne linije mogu se povući samo ukoliko spajaju tačke koje odvajaju teritorijalno more od druge države ili od druge države more u odnosu na orvoreno more.Tzv.zatvorena mora predstavljaju unutrašnje morske vode a to su ustvari morski prostori koji su sa otvorenim morem spojeni moreuzom,ali na taj način da su sve obale mora i moreuzi pod suverenom vlašću samo jedne države (moreuz Kerč spaja Azovsko i Crno more).Pod režim unutrašnjih morskih voda spada more koje se nalazi izmedju linije niske vode i linije najviše vode,odnosno koje se nalazi izmedju oseke i plime.

Arhipelaško more

Arhipelaško more podrazumijeva more koje pripada arhipelaškoj državi,a to je država koja se sastoji od jednog ili više arhipelaga.Oni moraju da čine prirodnu cjelinu,a ta cjelina podrazumijeva ekonomsko,geograf.i političko jedinstvo teritorije.Takodjer MP zahtijeva da je arhipelaška država historijska činjenica.

75

Prema Konvenciji o pravu mora iz 1982.arhipelaške države imaju pravo na arhipelaško more,kao na morski prostor izmedju ostrva i teritorijalnog mora.To znači da unutrašnja granica arhipelaških voda podrazumijeva liniju niske vode koja spaja najisturenije tačke duž obale ostrva.To je slučaj kada arhipelaška država nema unutrašnje morske vode.Kada arhipelaška država ima unutrašnje morske vode tada su to ravne polazne linije kojima je odredjena vanjska granica unutrašnjih morskih voda.Vanjska granica arhipelaških voda podrazumijeva arhipelaške polazne linije koje spajaju krajnje tačke najudaljenijih ostrva i nadvodnih grebena u arhipelagu.Time konvencija vodi računa da arhipelaška država u svoje terirorijalno more ne zahvati dijelove otvorenog mora,iz tog razloga odnos izmedju tako zahvaćene površine mora i površine ostrva ne može biti veći od 9 : 1.Da ne bi došlo do proširenja suverene vlasti arhipelaških država na otvoreno more,arhipelaške linije ne smiju izaći iz okvira osnovne konfiguracije arhipelaga.To znači da one ne smiju odvojiti teritorijalno more druge države od otvorenog mora ili od isključive ekonomske zone.Komisija za MP UN utvrdila je da dužina tako povučenih linija ne može prelaziti 100 nautičkih milja.Samo izuzetno 3% od ukupnog broja ravnih arhipelaških linija može prelaziti dužinu od 100 morskih milja,odnosno krajnja granica tako je postavljena da dužina ne smije preći 125 nautičkih milja.

Što se tiče pravnog režima korištenja arhipelaških voda država uživa suverena prava koja su ograničena:1.Pravom prolaska stgranih brodova,2.Pravom susjednih država.

Medjutim arhipelaška država u arhipelaškom moru ned može uspostaviti gradjansku ili krivičnu jurisdikciju nad stranim brodovima kao ni sprečavati njihov prolazak.U odnosu na susjede arhipelaška država je dužna poštivati sporazume i omogućiti susjednim državama da vrše tradicionalna ribolovna prava.

Prema konvenciji iz 1982.arhipelaška država može zbog svoje sigurnosti privremeno obustaviti neškodljiv prolazak stgranih brodova u tačno označenim dijelovima svojih arhipelaških voda.

Teritorijalno more

Pod teritorijalnim morem podrazumijevamo pojas mora koji se u odredjenoj širini proteže duž obale,a kreće se od polaznih linija do otvorenog mora. Konvencija iz 1982.omogućila je svakoj državi koja izlazi na more da odredi širinu svog teritorijalnog mora.Po njoj ta širina ioznosi 12 morskih milja.

Teritorijalno more ima mnogo sličnosti sa kopnenim prostorom državnog teritorija u pogledu vršenja suvereniteta nad njim tako suverenost nad teritorijalnim morem podrazumijeva vršenje suverenih prava u teritorijalnom moru,zračnom prostoru uznad teritorijalnog mora i na podmorju ili u podzemlju.Granice teritorijalnog mora utvrdjuju se izmedju unutrašnjih morskih

76

voda i otvorenog mora ili izmedju unutrašnjih morskih voda i isključive ekonomske zone ukoliko je obalna država proglasila isključivu ekonomsku zonu.Teritorijalno more je potpuno nezavisno od volje države da s njim raspolaže.Ono obalnoj državi pripada ipso iure,samim tim što tu država izlazi na more.

Po pitanju pravnih režima koji se odnose na teritorijalno more oni su identični onim koje neka država ima na kopnu.Jurisdikcijom su obuhvaćeni slijedeći režimi: Puna sudska,izvršna i zakonodavna vlast, Uredjenje režima plovidbe teritorijalnim morem. Puni sanitarni i carinski nadzor, Uspostavljanje prava na kabostažu(prijevoz purnika i robe izmedju

pristaništa), Potpuni pomorski ceremonijal kojim država uredjuje sva pitanja koja se tiču

sidrednja,pristanka brodova itd.Medjutim država ne može zabraniti da njenim teritorijalnim morem

neškodljivo prolaze strani brodovi.Ona može odredjivati plovne puteve.PO pitanju plovidbe podmornica teritorijalnim morem one moraju ploviti površinom mora i isticati svoju zastavu.U odnosu na strane brodove obalna država ne smije naplaćivati nikakve takse osim onih taksa koje se odnose na posebne usluge,kao što su : pilotaža broda,tegljenje brodova itd.

Što se tiče krivičnih nadležnosti obalne države u odnosu na strane brodove koji plove teritorijalnim morem,ona ne smije hapsiti osobe na stranim brodovima osim u slučaju ako je krivično djelo neke osobe na brodu učinjeno na štetu obalne države i ako je kažnjivo po njenim zakonima.Učinjeno djelo mora biti takve prirode da dovodi u pitanje mir obalne države i režim plovidbe otvorenim morem.Takodjer razlog hapšenja neke osobe može biti trgovina narkoticima kao i ona djela koja su propisana MP,te u slučaju kada kapetan broda ili osoba sa diplomat.konzul.statusom zatraži od obalne države da intervenira na brodu.

Vanjski morski pojas

Vanjski morski pojas podrazumijeva prostor koji polazi od granice teritorijalnog mora u kojem su obalnoj državi priznate odredjene nadležnosti.Konvencijom iz 1982.uredjeno je pitanje vanjskog morskog pojasa i pravo nadzora obalne države.Tu se primjenjuju Pravila općeg MP prema kojima širina teritorijalnog mora skupa sa vanjskim morskim pojasom ne može prelaziti 12 morskih milja od polaznih linija.

Ovaj pojas uredila je Ženevska konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom morskom pojasu.Ona je taj pojas definirala kao zonu otvorenog mora koja se graniči sa teritorijalnim morem.U tom pojasu obalna država može vršiti nadzor kako bi spriječila kršenje svojih zakona o carinskom,fiskalnom ili

77

sanitarnom nadzoru.Njena jurisdikcija u vanjskom morskom pojasu podrazumijeva da obalna država može vršiti kažnjavanje osoba koje su prekršile njene zakone u teritorijalnom moru.

Po konvenciji iz 1982.obalna država može svoj vanjski morski pojas proširiti do 24 milje od morske obale,odnosno računajući od polaznih linija od kojih se mjeri širina taritorijalnog mora.To bi značilo da ako neka država utvrdi širinu svog teritorijalnog mora od 12 milja tada toj državi ostaje mogućnost da njen vanjski morski pojas bude širok takodjer 12 milja.U slučaju da obalna država utvrdi širinu teritorijalnog mora od npr. 6 morskih milja tada bi njen vanjski pojas mogao iznositi 18 m.milja,odnosno ne bi trebao prelatiti ukupno 24 m.milje.

Prema istoj konvenciji vanjski morski pojas neće biti posebno utvrdjen i ostat će dio otvorenog mora ukoliko obalna država ne proglasi privredni pojas čija širina može iznositi do 200 m.milja,računajući od polaune linije.Medjutim ukoliko obalna država proglasi privredni pojas u tom slučaju režim vanjskog morskog pojasa preklapat će se sa privrednim pojasom.

Isključiva ekonomska zona (privredni pojas )

Privredni pojas predstavlja odredjenu širinu mora koja se prostire od vanjske granice teritorijalnog mora u pravcu otvorenog mora.U tom pojasu obalnoj državi priznaju se neka posebna prava koja se tiču korištenja bioloških,mineralnih bogatstava u moru.Zbog toga što su ta prava nastala i razvijala se onoliko koliko se razvijao pristup iskorištavanja morskih bogatstava na velikim dubinama.Ta zona kao isključivo ekskluzivno pravo obalnih država počiva na običajnom MP.

Konvencija o pravu mora iz 1982.definira isključivu ekonomsku zonu kao područje morskog prostranstva koje se nalazi izvan teritorijalnog mora u širini od najmanje 200 m.milja računajući od polaznih linija kojima je odredjena širina teritorijalnog mora.

Obalna država samim tim što izlazi na more nema pravo na privredni pojas.Da bi ta država dobila isključivu ekonomsku zonu ona je mora proglasiti,sve dok ne proglasi privredni pojas obalna država može iskorištavati mineralna bogatstva mora u epikontinentalnom pojasu.Taj pojas obuhvata morsko dno i podzemlje mora.More iznad epikontinentalnog pojasa,u slučaju da privredni pojas još nije proglašen predstavlja otvoreno more.Za razliku od privrednog pojasa epikontinentalni pojas pripada obalnoj državi bez proglašenja.Dakle ipso facto od izlaska na more.

Onda kada obalna država proglasi svoj privredn i pojas tada ona u njemu subsumira i epikontinentalni pojas čija širina tada iznosi 200 m.milja.U njemu obalna država može vršiti iskorištavanje i morskog dna i podzemlja mora.

PO pitanju pravnog režima isključiva je ekonomska zona,odnosi se sui generis( svaki slučaj za sebe )prema obalnim državama.Prema kvalitetu taj

78

režim nalazi se negdje izmedju režima otvorenog mora i režima teritorijalnog mora.Na taj način obalna država u privrednom pojasu ima slijedeća prava:1. Istraživačko pravo,2. Nadležnost u pogledu izgradnje:

Vještačkih ostrva, Instalacija i postrojenja, Izgradnja pomorskog naučnog istraživanja,gradjenja podvodnih

sanatorijuma, Izgradnja sistema za zaštitu morske sredine,Po piranju neobalnih država pravni režimi njima omogućavaju da prisvajaju

viškove i love životinjska bogatstva,što su mala resursna prava.Uz to neobalne države mogu neškodljivo loviti privrednim pojasom mora,zatim mogu ga prelijetati i polagati kablove odnosno cjevovode.

Epikontinentalni pojas

Epikontinentalni pojas podrazumijeva morsko dno i podzemlje mora u kojem obalna država ima ekskluzivno pravo iskorištavanja privrednih bogatstava i njegovog istraživanja.Vidimo da je ovaj pojas isključivo vezan za ekonomske momenta.Prema konvenciji iz 1982.ovaj pojas sastoji se iz slijedećih elemenata:1. Morsko dno i podzemlje podmorskih oblasti koje leže uz obalu,ali koje se

nalaze izvan teritorijalnog mora do dubine do 200 m,odnosno preko te granice gdje dubina vode iznad tog prostora omogućava korištenje tih oblasti,

2. Morsko dno i podzemlje mora koja se nalaze uz obalu ostrva.Najčešće se u praksi dogadja da je morsko dno kosina koja se blago spušta

do dubine do 200 m.Taj dio se naziva kontinentalnom ravni.Nakon nje morsko dno ima konfiguraciju koja je ustvari strmina.I ta morska strmina naglo se spušta do dubine od 4.000 m,nakon koje imamo morsku kosinu.Svi ovi dijelovi morskog podmorja nazivaju se kontinentalnom orubinom.Ona počinje od obalnog mora,a teritorijalno podzemlje epikontinentalnog pojasa započinje od vanjske granice teritorijalnog mora,što znači od granice 12 m.milja koja označava širinu teritorijalnog mora,u kojem obalna država uživa sva suverena prava.

Medjutim suverenost u epikontinentalnom pojasu nije istovjetna sa onom koju država uživa u teritorijalnom moru,arhipelaškim vodama i unutrašnjim vodama.Obalne države imaju pravo na epikontinentalni pojas bez obzira da li ga proglase ili ne,a ukoliko država proglasi privredni pojas tada je u njemu sadržan i epikontinentalni iz razloga što privredni pojas obuhvata pored mora i morsko dno i podzemlje.

Konvencija iz 1982.proširila je epikontinentalni pojas u odnosu na rješenja sadržana u Konvenciji iz 1958.godine.Ona je sada postavljena tako da se njene

79

vanjske granice vežu za dubine od preko 200 m ili na udaljenost od 200 m.milja.Još šire to izgleda ako se ima u vidu da granica epikontinentalnog pojasa u krajnjem slučaju proteže do vanjskog ruba kontinentalne orubine.

Pravni režim epikontinentalnog pojasa odnosi se na pravo iskorištavanje prirodnih bogatstava i naučna istraživanja.Pravo iskorištavanja nezavisno je od okupacije podmorja i podzemlja ispod mora.Dakle ta prava postoje na osnovu teritorijalnog posjeda kopnenog dijela državnog teritorija(ipso facto) i ona se stiču ad abdinitio (od početka suvereniteta nad kopnom).Prava obalne države nad epikontinentalnim pojasom ni na kakav način ne tangiraju korištenje morske površine i vodenog stuba mora iznad epikontinentalnog pojasa,kao ni zračni prostor iznad tog pojasa.To znači da obalna država koja raspolaže epikontinentalnim pojasom ne mođe sprečavati neku drugu državu da postavlja kablobe i cjevovode.Takodjer obalna država može izgraditi razna postrojenja i oko njih uspostaviti zone sigurnosti u širini od 500 m.

Takodjer je bitno napomenuti da je Konvencijom iz 1958.predvidjeno postizanje Sporazuma o razgraničenju epikontinentalnih pojaseva izmedju država.Ukoliko do sporazuma ne dodje uspostavlja se granica čije su tačke ekvidistance kao jednaka udaljenost koju odredjuje širina mora.

Prema konvenciji iz 1982.utvrdjeno je razgraničenje epikontinentalnog i privrednog pojasa.To razgraničenje utvrdjuje se Sporazumom ali bez ikakvog kriterija.Zbog nepostojanja kriterija o razgraničenju sasvim sigurno se može pretpostaviti da se u slučaju spora izmedju obalnih država primjenjuje član 38.Statuta Medjunarod.suda i to odredba o pravičnom rješenju primjenom načela ex equo et bono.

Otvoreno more

Prvi je kao institut razradio holandski pravnik Hugo Gracius 1609.,koji je tada naglasio da sloboda mora ne može biti ničija svojina.Pojam otvorenog mora je negativno odredjen na taj način što ono predstavlja morski prostor izvan granica nacionalnih država.Samim tim otvoreno more je izvan bilo čije nacional.jurisdikcije.Otvorenim morem su obuhvaćeni svi dijelovi mora,osim teritorijalnog mora i unutrašnjih morskih voda, kao i svi dijelovi mora koji nisu uključeni u privredni pojas zbog čega je otvoreno more dobro svih naroda res comunis amnius).

Što se tiče otvorenog mora na njega se primjenjuju pravni režimi koji su univerzalni,jer ne podliježu nacionalnim nego medjunarodnim odredjenjima u smislu da omogućuju slobodu plovidnbe svih brodova kao i prelijetanja bez bilo kakvog odobrenja.Takodjer podzemlje otvorenog mora nije vezano za režim njegovog korištenja jer se u pravilu radi o pojasu koji ima epikontinentalni karakter.Nadalje u pravni režim otvorenog mora spada i pravo polaganja kablova,pravo naučnog istraživanja mora,pravo ribolova uz ograničenja koja su vezana za očuvanje njegovih prirodnih bogatstava.

80

U osnovi postoje 4 slobode otvorenog mora:1. Sloboda plovidbe,2. Sloboda ribolova,3. Sloboda postavljanja kablova,4. Sloboda prelijetanja.

Otvoreno more ne može biti predmet okupacije niti postati teritorija neke države.U pozitivnom smislu otvoreno more je definirano kao dio mora i zračni prostor iznad njega koji nije pod nacional.jurisdikcijom bilo koje države.U odnosu na otvoreno more neobalne države imaju odredjena prava.To su one države koje ne raspolažu morskom obalom.Takve države imaju slobodan pristup moru.Kao i obalne tako i neobalne države ostvaruju promet u tranzitu.One slobodu tranzita uživaju prilikom prelaska tgranzitne države i uspostave morske komunikacije.

Prema Konvenciji iz 1958.tranzitna država je bila dužna osigurati neobalnoj državi tranzit preko svoje teritorije na principu reciprociteta.Takve odredbe nisu sadržane u Konvenciji iz 1982.Po njoj je pravo tranzita apsolutno pravo i ono se odtvaruje zaključivanjem sporazuma.Neobalna država nije ograničena plovidbom na otvorenom moru,osim što je dužna da istakne zastavu države kojoj pripada.U suprotnom svaki ratni brod bi mogao izvršiti pregled broda bez zastave.

Slobode otvorenog mora

1.Sloboda plovidbeSloboda plovidbe je regulisana Konvencijom iz 1982.i Pravila o slobodi

plovidbe su kodificirana uglavnom ugovornim propisima.Države imaju jurisdikciju samo nad brodovima svoje zastave,medjutim izuzetno može biti ostvarena jurisdikcija nad brodom tudje zastave,što je rezultat propisa Općeg običajnog MP kao i propisa koji su sadržani u Konvenciji o kodifikaciji.Po konvenciji iz 1982.država može izvršiti pregled broda pod zastavom druge države u slijedećim slučajevima:a) ako se brod bavi piratstvom,b) ako se bavi trgovinom roblja,c) ako se bavi neovlaštenim emitiranjem,d) ukoliko je brod bez državne pripadnosti,e) ako se sumnja da brod želi prikriti identitet.

2.Sloboda prelijetanjaOna je sadržana odredbama Konvencije iz 1958.Prelijetanje je uredjeno

propisima koje je donijelo Vijeće medjun.org.za civilno zrakoplovstvo,tzv.čikaškim propisima,pa se ti propisi primjenjuju i kod mora.

3.Sloboda polaganja pomorskih kablova

81

Tu slobodu uživaju sve države,obalne i neobalne.Kablovi se postavljaju na dno otvorenog mora izvan epikontinentalnog pojasa ili u sklopu njega,ali uz prethodnu saglasnost obalne države kojoj taj epikontinentalni pojas pripada.

4.Sloboda podizanja,postavljanja i izgradnje vještačkih ostrvaOna je dozvoljena ukoliko su ostrva postavljena na otvorenom moru kao i

iznad epikontinentalnog pojasa pod uslovom da ti objekti nisu pričvršćeni za morsko dno.

5.Sloboda ribolovaPo pitanju ove slobode postoje velika ograničenja.Najveći dio propisa je

običajnog karaktera,veliki broj je sadržan u konvencijama iz 1958. i 1982.Ovi propisi se najviše krše.

6.Sloboda naučnog istraživanjaOna je prvi put utvrdjena konvencijom iz 1982.Osnovno što je vezano za

ovu slobodu jeste što ona mora biti ostvarena isključivo u miroljubive svrhe.

Medjunarodna zona

Ovo pitanje je uredjeno Konvencijom iz 1982.i po njoj medjunarod.zona obuhvata morsko dno i podzemlje otvorenog mora koje je umanjeno za epikontinentalni pojas do njegove najveće širine.Medjun.zona se odredjuje kao područje izvan nacional.jurisdikcije,stoga je ona ratione loci i izdvojena je od zračnog prostora izvan medjun.zone,ali što je još značajnije i od vodenog stuba.Medjunarodna zona služi za ostvarenje ekonomskih ciljeva pojedinih država u okviru medjunarodne zone,ekonomski ciljevi su vezani za iskorištavanje prirodn ih bogatstava.

Pravila o medjun.zoni potvrdjena su Konvencijom UN iz 1970.(Deklaracija o principima koji reguliraju morsko dno i podmorje izvan granica nacional.jurisdikcije).Tu Deklaraciju usvojila je Opća skupština 1970.Najvažnije Načelo koje je sadržano u Konvenciji o pravu mora iz 1982.jeste u tome što medjun.zona može biti korištena samo u miroljubive svrhe.Medjunarodna zona ima svoje organe.Oni funkcioniraju od 1994.Sve države članice konvencije su članice Skupštine medjun.zone čije se sjedište nalazi na Jamajci.Organi medjun.zone su Skupština,Vijeće i Sekretarijat.Svaka država članica u skupštini ima 1 glas.Odluke koje skupština donosi uglavnom su na osnovu koncensusa.Vijeće kao ikzvršni organ ima mnogo veće nadležnosti od skupštine.Sastoji se od 36 članova koji se biraju na rok od 4 godine.Države mogu uložiti veto na Odluke Vijeća.Ind.razvijene zemlje imaju mnogo veći uticaj u vijeću nego ostale.Vijeće ima svoje organe koji se nalaze u 2 Komisije i to :ekonomsko-planska i pravno tehnička.U nekim pojavnim oblicima

82

pojavljuje se i Finansijska komisija.U njoj je skoncentrisana najveća vlast.Sekretarijat čini Glavni tajnik,Generalni sekretar i Osoblje.

Odliuke koje donosi Skupština su rezultat generalne specijalne nadležnosti.Odluke generalne nadležnosti tiču se vodjenja politike Medjunar.zone,dok specijalna nadležnost u donošenju Odluke obuhvata Izbor članova Vijeća,Izbor General.sekretara,Utvrdjivanje i donošenje budžeta,Usvajanje Izvještaja o raspodjeli sredstava koja se odnose na očuvanje i unapredjenje Medjun.zone.Svi predmeti koji imaju istorijsku i arheološku vrijednost u pravilu se čuvaju i pripadaju zoni,a države čije je vlasništvo neki od predmeta mogu ostvariti pravo na nnjihovu pripadnost.

MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA I OSIGURANJE MIRA

Na Haškoj konvenciji 1899.javljaju se zahtjevi za osiguranje mira i mirno rješavanje sporova,ali norme nisu uspostavljene ni na drugoj konferenciji 1907.Tek je kasnije Liga naroda usvojila 2 dokumenta i to Ženevski iz 1924. I tzv.Generalni akt o mirnom rješavanju sporova iz 1929.Tome treba dodati da su do 2.svj.rata zaključeni brojni sporazumi o osiguranju mira u Evropi,SJ.i J.Americi.

Nakon 2.svj.rata odnosi izmedju država normativno su uredjeni Poveljom UN i oni se mogu definirati kao:1.Odnosi saradnje i medjusob.uvažavanja,2.Sporni odnosi,3.Oružani sukobi.

Poveljom je rat zabranjen ali nije isključen i u tom smislu ratovi su definirani kao najteži oblici sporova izmedju dviju ili više država.Mogući nastanak političkih i pravnih sporova,a i jedni i drugi mogu dovesti do oružanih sukoba.Smatramo da postoji relativnost u odnosu na ovu podjelu i da je ono subjektivne naravi.Najčešće se za pravne sporove veže ona vrsta nesporazuma koja se tiče:1. Tumačenja nekog ugovora,2. Pitanje nekog odnosa regulisanog medjun.pravom,3. Pitanje činjenica iz medjun.odnosa,4. Povredu medjun.obaveza.

Kada se pravni sporovi rješavaju u sudskom postupku,tada njima prethodi ili kontinuirano traje diplomatska aktivnost.Ona se javlja kao supsidijaran način rješavanja spora.Pravni i politički sporovi se nazivaju i sporovima u pogledu prava i sukoba interesa.

Takodjer postoji podjela na apstraktne i enumerativne sporove.Za apstraktne se najčešće vezuje politički spor iz razloga što se on ne može rješavati primjenom pravnih pravila,što je karakteristično kod pravnih sporova.Enumerativni sporovi se tiču onih sporova koji se vezuju za odredjene

83

primjere bez obzira što oni sadrže ili ne sadrže predmet spora kao pravno pitanje.

Prema članu 36.stav 2.Statuta Medjun.suda pravde sud je nadležan da rješava sporove koji za predmet imaju:1. Tumačenje nekog ugovora,2. Svako pitanje iz MP,3. Pitanje činjenica koje se tiču kršenja medjun.obaveze,4. Prirodu tužbenog zahtjeva u vidu naknade za kršenje medjun.obaveze.

U pogledu političkih sporova Sud bi jedino mogao rješavati u smislu člana 38.Statuta Medjun.suda po principu pravičnosti ex equo et bono.Što se tiče načina mirnog rješavanja sporova oni bi se mogli svrstati u 3 grupe:1. Diplomatska sredstva koja bi u sebi sadržavala pregovore,dobre usluge i

posredovanje.Pregovori bi se mogli odvijati izmedju dvije nili više strana,dok bi dobre usluge bile jedan fleksibilan način strankama u sporu da treća osoba izmedju njih čini ono što one nisu u stanju.Slično tome je i sredstvo posredovanja ili medijacije,koje preduzima takodje treća strana,ali mu je veliki nedostatak prevelik uticaj na medijatore,

2. Drugu grupu čine institucionalizirana sredstva koja obuhvataju istragu odnosno anketu i mirenje ili koncilaciju.Najčešće jedno i drugo preduzimaju Komisije koje su sastavljene od predstavnika nepristrasnih strana.Njihov nedostatak je u tome što više zastupaju formalnu stranu nego sadržajni smisao.Teško dovode do rezultata zbog toga što ne smiju izlaziti iz okvira predmeta spora kojeg su strane u sporu definirale.Zbog toga se izgubi jako mnogo vremena u kojem spor može prerasti u oružani sukob.,

3. Treća grupa sredstava je ona koja na principima MP dovodi do konačne odluke.Taj vid sredstava odvija se u sklopu arbitraže ili medjun.sudovanja.Odluke se donose u vidu presude,rješidbe,mišljenja,rješenja itd.,ali imaju obavezni karakter.Što se pregovora tiče oni su najčešće produžene konsultacije,kao

preporuke koje ne obavezuju stranke u sporu.Vode se izmedju ovlaštenih predstavnika vlada država,a zasnovane su na ličnoj osnovi neposredno i na nekoj konferenciji.Ako dovedu do rezultata onda su oni samostalan način rješavanja sporova.

Za razliku od njih prižanje dobrih usluga spada u diplomatsko sredstvo kojem je cilj nastanak pregovora i dovodje nje strana za pregovarački stol.Kao što vidimo dobre usluge slične su medjun.posredovanju s tim što su razlike teorijske prirode i što je medjun.posredovanje širi pojam.

Istraga i mirenje

Istrage su takav način rješavanja medjun.sporova koje vrše stručnjaci iz pojedinih oblasti predmeta spora,a koji su imenovani od sukobljenih

84

strana.Abketa i istraga su nastale još od Haških konvencija.Zdatak anketnih komisija jeste da utvrdi činjenično stanje na nepristrasan i savremen način.U tom smislu anketa je slična mirenju, s tim što je mirenje širi pojam,jer se anketa ograničava samo na ona pitanja koja se tiču spornih činjenica.

Arbitraža i medjunarodno sudovanje

Arbitraža je institucionalni način rješavanja sporova izmedju subjekata MP,kojima se oni podči njavaju svojom voljom.Nema prinudne arbitraže.Ona se ostvaruje preko izabranih sudova na bazi poštivanja prava.Arbitražna sudova je u pravilu bez priziva(žalbe) i izvršava se u dobroj vjeri.Elementi arbitraže su:1. Izabrani sud,2. Rješavanje spora se vrši po osnovu MP,3. Arbitražba presuda je obavezna za strane u sporu.

Glavna Odluka arbitraže je Odluka o sporu (meritumu spora),dok su akcesorne odluke sve one koje se tiču preporuka i savjeta,i one nemaju obaveznu snagu.

Nadležnost arbitražnih sodova je fakultativnog karaktera i zasniva se na kompromisu strana u sporu tj.njihovom suglasnošću.Ukoliko se arbitraža odnosi na konkretan spor onda se radi o prigodnoj arbitraži.Takav spor mogu rješavati stalni i ad hoc arbitražni sudovi.Ukoliko se radi o bilo kojem sporu onda je u pitanju institucionalna arbitraža.Prema članu 36.Medjun.suda pravde odnosno prema članu 33-38 Povelje UN postoji Pravilo da sudovi (i arbitražni) odredjuju domen svoje nadležnosti prema jednom pravnom principu competencio de la competencia.Radi se o nadležnosti vezanoj za poštivanje prava.

Postupak arbitraže najčešće odredjuje volja stranaka u sporu i u tom smislu on nije precizno uredjen.U osnovi postupak u arbitraži sastoji se od 2 faze:1. Pismena,2. Usmena.,

U pismenoj fazi postupka stranke u sporu podnose sudu ili arbitražnom organu u dovoljnom broju primjeraka ( i za drugu stranku u sporu ) podneske,protupodneske,replike,duplike itd.Za svaki podnesak utvrdjen je rok. Pismeni dio postupka je obavezan dok se usmeni odvija samo ukoliko arbitri smatraju da je odredjena činjenična pitanja neophodno neposredno razjasniti.U pismenom dijelu postupka stranke su dužne postaviti svoj zahtjev.On se sastavlja na jeziku postupka.Kada dodje do usmenog dijela postupka tada u njemu učestvuju agenti,advokati,savjetnici itd.

Medjunarodni sud u Hagu i ostali stalni sudski organi

Medjun.sud u Hagu možemo definisati posmatrajući ga sa formalne imaterijalne strane.Sa formalne strane Medj.sud u skladu sa članom 7.Povelje

85

UN jedan od glavnih organa UN i njegov Statut je integralni dio povelje,i samim tim članice UN su članice medj.suda.Sa materijalnog stajališta medjun.sud pravde je organ čija je nadležnost rješavanje sporova,donošenje presuda i davanje savjetodavnih mišljenja o pravnim pitanjima.Kod Medj.suda pravde naročito je naglašena koncesualna dimenzija njegovih stranaka,iz razloga što su one dale svoj pristanak na učešće i rješavanje sporova,pa i onih koji se rješavaju po osnovu pravičnosti.Takodher stranke utiču na sastav suda.

Iz svega proizilazi da je Medj.sud pravde nezavisno sudsko tijelo koje svoje Odluke donosi u skladu sa MP.On je nezavisan od političkih uticaja,a u funkcionalnom smislu on je sljednica Stalnog suda medjunarodne pravde.Sudije tog suda se biraju bez obzira nadržavljanstvo iz reda visokih moralnih i stručnih kvaliteta kao i znanja iz Nauke MP.To je subjektivni kriterij,dok su pbjektivni kriteriji sadržani u zahtjevu da u sudu budu zastupljeni glavni pravni sistemi svijeta,kao i da sud bude predstavljen sa najvažnijim oblivima civilizacije.Proces izbora sudije vrši se po osnovu 2 faze.Prva je faza kandidovanje,druga faza je izbor.Sastav suda se mijenja zavisno od spora.Za rasprave u kojima stranke u sporu nemaju predstavnike odredjuju se ad hoc sudije,ali samo sa liste kandidata.

Sud se sam oglašava o svojoj nadležnosti,i ocjena o njoj je konačna te ne postoji drugi stepen odlučivanja.Nadležnost suda sastoji se iz 2 vrste nadležnosti.Prva je nadležnost o meritumu u postupku rješavanja sporova,druga je nadležnost u davanju savjetodavnih mišljenja.Izjave o prihvatanju nadležnosti imaju obavezujući karakter,i daju se ili bezuvjetno ili uz uvjet uzajamnosti bilo svih država ili samo odredjenog broja država ili samo na odredjeno vrijeme.Rezerve koje se tiču prilikom davanja izjave o prihvatanju obavezne nadležnosti suda za sudjenje u sporu mogu biti trojake i to:1. Ratione personae,odnosno prihvatanje tzv.fakultativne klauzule na

osnovu koje se izuzimaju sporovi u odnosu na odredjene države.,2. Ratione materia-izuzeće u odnosu na sporove koji se tiču pitanja iz

domena unutrašnje nadležnosti.,3. Ratione temporis- on se ogleda u mogućnosti da se izjava o prihvatanju

obavezne nadležnosti može opozvati u svakom trenutku.Obvaj princip sadrži rezervu po kojoj se izuzeće javlja kao činjenica u odnosu na one situacije koje su nastale u odredjenom vremenu.Takodjer nadležnost suda može se zasnovati i prećutnim putem u skladu

sa principom iz rimskog prava koji se naziva forum proregatum.Zatim nadležnost suda može biti i ugovorena sve do zaključenja usmenog dijela postupka.

Razlikujemo dvije vrste postupaka pred sudom.Prvi je postupak nu parnicama,a drugi je postupak davanja savjetodavnih mišljenja.Postupak u parnicama započinje na 2 načina:1. Saopćenjem,odnosno notifikacijom sporazuma o nadležnosti suda.,2. Pismenim zahtjevom ili tužbom.,

86

Ovaj drugi način odnosi se za slučaj kada su se stranke obavezale da će sporove rješavati pred medjun.sudovima.Postupak započinje upisom tužbe u upisnik suda.Stranke u sporu predstavljaju njihovi zastupnici na jednom od službenih jezika (engleski i francuski ).

Glavnom postupku prethode incidenti ili prethodni postupak.Postoje 3 vrste takvih postupaka:1. Prethodni pregovori.Ukoliko usvoji prethodne pregovore sud može

okončati spor a naravno može i odbiti prethodne pregovore.,2. Privremene mjere,one mogu biti izdate na 2 načina: na osnovu zahtjeva

tužitelja i da sud sam to traži (proporio mutu ).,3. Intervencija,mogu biti u smislu zahtjeva da se još neka stranka umiješa u

spor,a takodjer intervencije da se o odredjenim pitanjima izda Deklaracija.Nakon što se okonča usmena rasprava sud donosi Presudu.U pogledu

okončanja postupka,pred Medjun.sudom postupak se može okončati na jedan od 3 načina:1. Presudom,2. Povlačenjem tužbe,3. Poravnanjem.

Nadležnost suda u pogledu davanja savjetodavnih mišljenja podrazunijeva da ih ne mogu tražiti države nego samo Opća skupština i Vijeće sigurnosti,kao i odredjeni Savjetodavni i Specijalni organi UN.Savjetodavno mišljenje može se odnositi samo na pravna pitanja.Savjetodavna mišljenja usvajaju se tajnim glasanjem kao i presude.

IZVORI RATNOG I HUMANITARNOG PRAVA

Cilj ratnog humanitarnog i ratnog prava je sprečavanje patnji, žrtava i razaranja koji nisu neophodni za ostvarenje vojnog cilja.Na ovim osnovama je stvoreno ratno pravo,kao skup ugovorenih i običajnih pravnih pravila kojima se regulišu odnosi izmedju medjun.subjekata za vrijeme rata.Pravna osnova ovog prava je negiranje rata kao činjenice kojim se rješavaju sporna pitanja.Na ovim osnovama medjun.ratno humanitarno pravo mogli bi definirati kao sistem pravnih pravila i načela kojima su regulisana upotreba i sredstva ratovanja,kao i način ratovanja na kopnu,moru i zraku,te zaštita odredjenioh kategorija ljudi i materijalnih dobara.

Za humanizaciju ratovanja značajne su 2 klauzule iz kojih su nastale teorije ratovanja:1. Si omnes klauzula,2. Martensova klauzula.

Klauzula si omnes sadržana je u članu 2 Konvencije o zakonima i obavezama u vodjenju suhuzemnog rata,kao i u članu 6.Konvencije o položaju neprijateljskih trgovačkih brodova.Njene odredbe predvidjaju primjenu samo

87

izmedju ugovornih strana i ukoliko su sve države članice konvencije.Bez obzira što je konvencija doprinijela humanizaciji ratnog prava ona je u sukobu sa Ženevskim konvencijama koje se moraju primjenjivati bez obzira što neka od ugovornih strana nije potpisala konvenciju.Ženevske konvencije predstavljaju Opća običajna pravna pravila.

S druge strane Martensova klauzula predstavlja dalji doprinos razvoju medj.humanitarnog prava jer sadrži supsidijarnost,iz razloga što ona predvidja da ukoliko neka pitanja nisu uredjena propisima ratnog prava,civilno stanovništvo ostaje pod zaštitom-načelo MP. Stoga je ova konvencija unijeta u ženevske konvencije iz 1949.

Što se tiče Općih načela MP ona su slijedeća:1. Ratna dejstva mogu biti usmjerena samo protiv oružanih snaga i vojnih

objekata neprijatelja.,2. Zabranjena su ratna dejstva koja uzrokuju patnje i razaranja.,3. Strankama u sukobima zabranjuje se neograničeno pravo izbora sredstava

ratovanja i načina borbe.,4. Pravila Medj.ratnog prava primjenjuju se i prema neprijatelju koji ih ne

poštuje,s tim što je dozvoljeno prema njemu primjeniti odredjene propisane represalije.

Rat i vrste oružanih sukoba

Pravna priroda rata podrazumijeva da je rat nasilno sredstvo rješavanja medjun.sporova.Postoje 3 kategorije nasilnih sredstava koja reguliše medj.ratno pravo:1. Retorzija,ona označava pravno dozvoljen akt jedne države koji slijedi kao

odgovor na isti ili sličan akt druge države,a koji ima za cilj ispravljanje situacije ili postizanje odredjenog zadovoljenja.,

2. Represalije,one su protupravni akti koji slijede kao reakcija na neki drugi protupravni akt.Njihov cilj je da se druga strana prinudi na poštivanje pravila.Represalije se sastoje od 3 elementa:

a) kršenje pravila MP,b) uspostavljanje zadovoljenja za pretrpljenu štetu,c) nasilni način predstavlja treću kategoriju klasičnog ratnog prava koja u

osnovi znači rat koji je organizirani oblik nasilja.Zavisno od vremenskog trajanja rata on može biti kratkotrajan i

dugotrajan,a u odnosu na prostorno uredjenje može biti lokalni i svjetski .U odnosu na cilj ratovanja može biti:

1. Odbrambeni,2. Oslobodilački,3. Napadački,4. Kontrarevolucionarni,5. Gradjanski,

88

6. Vjerski, itd.U odnosu na vid borbenih dejstava može biti ofanzivni i defanzivni.

Ograničenja ratovanja i oružanih sukoba

Imajući u vidu da se oružani sukobi vode kako bi se porazio protivnik i uništili objekti vojne prirode,postoje ohgraničenja koja ne obuhvataju samo civile i civilne objekte,nego se ona odnose i na sredstva ratovanja,materijalna dobra,način ratovanja,itd.Takodjer ograničenja se odnose na osobe uključenje u oružane sukobe.U tom smislu podrazumijevaju se osobe koje su uključene u oružane sukobe kao pripadnici noruž.formacija,te osobe koje ne učestvuju u sukobu,posebno civilno stanovništvo.

Ograničenja u odnosu na sukobe znače da strane u sukobu nemaju pravo neograničenog djeklovanj protiv neprijatelja.MP zabranjuje različita ponašanja i sredstva kojima je cilj da se neprijatelj porazi ili da mu se šteta nanese na prevaran način.Odredjena ratna lukavstva nisu zabranjena.

Medjutim Protokolom br.1 iz 1977.zabranjena je perfidija,odnosno uništenje neprijatelja navodjenjem da mu pripada neko pravo,a nakon toga da se to pravo izigra.Izdajničko ubijanje i nanošenje patnji predstavljaju medjun.zločin.Slično je i sa davanjem izjave da se neće davati milost neprijatelju ukoliko se ne preda.Tu spada još uništenje,pljačka i pljkenidba imovine neprijatelja.Pojedine odredbe obuhvataju padobrance na način što je prema njima zabranjeno djelovanje dok su u fazi spuštanja.Špijunaža nije zabranjena i špijun uhvaćen na djelu podliježe strogom kažnjavanju i nema status ratnog zarobljenika,osim u slučaju kada je uhapšen nakon izvršenja špijunskog zadatka i priključenja vlastitoj vojsci.U pogledu na objekte ograničenja se odnose na objekte koji nemaju vojni karakter.Takva su nebranjena mjesta,kulturno istorijski objekti,objekti u kojima boravi civilno stanovništo,objekti u kojima su smještene opasne materije.U odnosu na upotrebu ubojitih sredstava ograničenja su vezana za sredstva kao što su: napalm bombe,kasetne,rasprskavajuće,otrovne i nuklearne.

Pravila medjunarodnog humanitarnog ratnog pravaKodifikacija medjun.humanitarnog prava započela je 1864.potpisivanjem

Konvencije o poboljšanom položaju ranjenika u suhozemnom ili kopnenom ratu.Konvencija počiva na 2 načela:1. Da se pomoć ranjenicima mora pružiti bez diskriminacije,2. Neutralnost i nepovredivost medicinskog osoblja.

Oba 2 načela su medjunarodni pravni osnov za nastanak Medjunarodnog crvenog križa.

Haške konferencije su doprinijele razvoju humanitarnog prava u pogledu zaštite ratnih zarobljenika.Medjutim razvoj nkodifikacije MP učinjen je 1949.posebno tzv.III Ženevskom konvencijom u kojoj je proširen krug osoba

89

koje se smatraju ratnim zarobljenicima.U pogledu ove zaštite još dalje se otišlo usvajanjem dopunskih protokola I i II iz 1977.Protokol br. I odnosi se na zaštitu žrtava medjun.oruž.sukoba,a Protokol br. II se odnosi na zaštitu žrtava unutrašnjih sukoba.Oba ova protokola su povezana sa ženevskim konvencijama i pradstavljaju doprinos kodifikaciji MP,iako se radi o samostalnim aktima.Medjutim pravni osnom zaštite u medjun.oružanim sukobima ipak su ženevske konvencije jer one predstavljaju opći sistem zaštite čovjeka.Usvojene su godinu dana nakon Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.One sadrže nekoliko općih odredbi o zaštiti žrtava rata.Za razliku od haških konvencija ženevske konvencije se primjenjuju i na one države koje ih nisu potpisale (haške konvencije iz 1977.sadržavale su klauzulu si omnes).Takodjer značajna karakteristika ženevskih konvencija je u tome što se one jednako odnose i na unutrašnje i na medjun.sukobe.Zbog toga konvencije i nedefiniraju unutrašnje sukobe.Ona ne obuhvata pobune iz razloga što su pobune regulisane unutrašnjim zakonodavstvom.

U pogledu sistema kontrole provedbi ovih konvencija,ženevske konvencije usvajaju klasičnu ustanovu sile zaštitnice, u doba mira to je država,u doba rata to je neutralna država.Danas bi se moglo ustvrditi da je sila zaštitnica organizacija UN,mada nije isključeno da to bude i država.Kontrolni sistem sadrži sankcije,on je postavljen tako da je u konvencijama sadržan tzv.mješoviti sistem.Taj sistem predstavlja individualnu krivičnu odgovornost,kao i gradjansku odgovornost država.Individualna kriv.odg.stavljena je u nadležnost država kao ugovornica konvencija,ali se okviri nadležnosti nalaze i u konvencijama.Prema konvencijama teške povrede ženevskih konvencija koje predvidjaju kriv.gonjenje su slijedeće: namjerna ubitstva,mučenja,nečovječna postupanja,povrede po tijelu,prisiljavanje na služenje u tudjoj vojsci,lišavanje prava na sudjenje.

U individualnoj kriv.odg.do izražaja su došli tzv.nirnbeški principi.Njima je definiran ratni zločin protiv civilnog stanovništva,ratnih zarobljenika,bolesnika i ranjenika.Gradjanska odgovornost države vezana je za nepotrebna razaranja dobara i oduzimanje imovine.Temeljna pravila ratovanja podrazumijevaju: zaštitu civila,zaštitu boraca i zaštitu regularnih boraca.

Konvencija o zaštiti gradjanskih osoba za vrijeme rata iz 1949.s Protokolom br. I iz 1977.štiti civilno stanovništvo u doba oružanih sukoba.Konvencija odredjuje podjelu na borce i civilno stanovništvo.Prema konvenciji u civilno stanovništvo spadaju domaći državljani i stranci.U smislu člana 50.Protokola br. I iz 1977.civilno stanovništvo je negativno odredjeno.U njega spadaju osobe koje se nalaze na teritoriji snaga u sukobu,a koje ne čine dio oružanih snaga.U konvenciji su naglašena 3 pravila,u prvo spada cjelokupno stanovništvo,drugo obuhvata strance,a treće se tiče zaštite stanovništva na okupiranoj teritoriji.

Zaštita ratnih zarobljenika,ranjenika,bolesnika i brodolomaca

90

Zaštita ratnih zarobljenika,ranjenika i bolesnika je uredjena ženevskim konvencijama iz 1949.i Protokolom be. I iz 1977.Na taj način ovi dokumenti su postali kodifikacija kojom se doprinosi progresivnom razvoju MP.

Pod pojmom ratni zarobljenik podrazumijeva se pripadnik oružanih snaga,policije i dobrovoljnih odreda jedne strane u oružanom sukobu,zatim tu spadaju pripadnici milicija,članovi pokreta otpora i dobrovoljci,zatim pripadnici redovnih oružanih snaga,pripadnici u pratnji oružanih snaga,posebno civilne posade u avionima,članovi posade brodova,zatim stanovništvo neokupiranih područja koje se naoružalo i dobrovoljno učestvuje u oružanim sukobima,zatim pripadnici oružanih snaga koji su interminirani od neprijatelja nakon što se nisu spojili sa svojijm jedinicama.Sve ove osobe uživaju status ratnih zarobljenika,a pravni režim tog statusa je zarobljeništvo koje je privremeno stanje.To privremeno stanje se završava repatrijacijom najčešće nakon završetka neprijateljstva.

Zaštita i zbrinjavanje ranjenika,zarobljenika i brodolomaca uredjena je Prvom Ženevskom konvencijom,kao i Drugom kada se ta zaštita osigurava na moru.Takodjer dužnost zaraćenih strana je prikupljanje mrtvih tijela uz obavezu utvrdjivan ja identiteta kao i uroka smrti.

Četvrta ženevska konvencija odnosi se na zaštitu gradjanskih osoba za vrijeme trajanja rata.Radi se o osobama koje ne uživaju zaštitu Prve ,Druge i Treće Ženevske konvencije.Četvrta Ženevska konvencija ne štiti gradjane savezničke ili neutralne države sve dok strana u sukobu održava diplomatske odnose sa tom državom.Cilj ove konvencije jeste da civilnom stanovništvu na okupiranom području omogući koliko god je to moguće normalan život.Civilima je potrebno omogućiti napuštanje neprijateljske države i njihov položaj je sličan položaju stranca u doba mira.Sve te osobe su zaštitnice Medjunarodnog Crvenog križa.Takodjer ovom konvencijom predvidjena je mogućnost stvaranja tzv.sanitetskih i sigurnih zona.

Inače konvencije koje se zaključuju preko vojnih organa nazivaju se Karteli i njima je cilj zadržavanje borbe i stvaranje lokalnih primirja kako bi bilo lakše primijeniti Četvrtu Ženevsku konvenciju.

91