Mevlud Safvet-bega Basagica.pdf

7/24/2019 Mevlud Safvet-bega Basagica.pdf

1/117

Mevlud Safvet-bega Baagia

Autor Batina ObjavePetak, 11 Oujak 2011 15:46 - Aurirano Nedjelja, 11 Prosinac 2011 20:10

Predgovor

Ma in medahtu Muhammeden bi maqaleti Lakin medahtu meqaleti bi Muhammedi!

Moja pjesma Muhammedu nije slave pribavila, nego se je moja pjesma - s Muhammedom proslavila!

Hassan ibni Sabit

Najprije Boije spomenimo ime svako dobro djelo poima se s njime. [1] Onda se sjetimo Bojeg poslanika Muhammeda, zadnjeg vjerovjesnika, koga dobar dio ovjeanstva slavi kao zaetnika islamske ljubavi.

Ne zaboravimo njegovu rodbinu s dobrim spomenuti kao i druinu, koja je s njime nevolju i slavu dijelila za islam, k za vjeru pravu.

A po tome Safvet Ibrahimov evo: predaje vam mevlud, koji je ispjev'o

u jeziku koji na Mujo razumi, jer mu kao Bosna u uima umi.

1 / 117
http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftn1http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftn1


2/117



Koliko su mogle, umjele i znale

sve su tu utkale moje sile male. Ja toliko znadem, ne umijem vie, i to neka Bog mi u sevab upie!

Tevhid

(Ovdje treba tekbir prouiti.)

Mi sluimo Bogu, Koji nije postao, i Kojega nikad nestanuti nee. Mi sluimo Bogu, Koji nam je dao svijest da nas vjeno do spoznaje kree.

Mi sluimo Bogu, Koji Svemir stvori i u njemu bezbroj svakakvih udesa; zar Mjesec ne sjaji zar Sunce ne gori zar zv'jezde ne trepte - sred plavih nebesa?

Mi sluimo Bogu, Koji na svijetu svakome stvorenju ivot i smrt daje, Koji surog orla u smjelom poletu i neobuzdane ljude obuzdaje.

Mi sluimo Bogu, Koji nas osnai vel'kim darovima: umom i pameti,

da raspoznajemo istinu od lai, koju nam nameu bezbonici kleti.

2 / 117


3/117



Mi sluimo Bogu, kako nam porui

preko Muhammeda, zadnjeg pejgambera. Sluimo Mu jer nas din-i-islam ui: da nam je On prva i posljednja vjera.

Boe, Koji posto nije i Kog nestat nee! S Tvojom voljom sve postaje,

raa se i kree.

Svako jutro ishod Sunca i zapad pred vee o Tvojoj nam moi, Boe, sto dokaza ree.

Ti nam spremi Muhammeda da vjeru objavi, koja naa srca spaja islamskom ljubavi.

S kojom danas ponose se milijuni ljudi, jer u njima sveto uvstvo prama Tebi budi.

Kad se noi smrkavaju

i osviu dani "Ja Rabbena nerdu minke

3 / 117


4/117



Hudenfil imani!" [2]

Prama Tvojoj Svemilosti nae due cvile: "Ja Rabben nerdu minke El afvel demile!" [3]

I'-tisamul-vera bi magfiretik 'adzezel vasifne 'an sifatik

Tub alejna fe innena beerun Ma 'arefnake haqqa m'arifetik.

Prijevod

Tvoj je oprost nae sveuzdanje;

nemamo se emu nadat vie, i genija pero je nemono Tvoju Svemo, Boe, da opie. Usliaj nam, Boe, pokajanje! Mi smo ljudi skuena miljenja; mi nijesmo u stanju proniknut' u istinu Tvojega Stvorenja.

"Ibni Sina"

Mevlud

4 / 117
http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftn2http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftn3http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftn3http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftn2


5/117



Proljetno vee na zemlju pade po nebu zvijea blistati stade, izmeu zvijea mjesec se ee, i blijeskom svojim posipa cvijee.

Nebesa trepte u moru sjaja, Zemlja izlae sliku od raja.

K iza rosne proljetne kie, sve nekim svjeim ivotom die, sve neto tiho ape i veli, sve neto tajno trai i eli,

sve neto rado gleda i slua, sve neto novo saznati kua. Jer tako divne proljetne noi vidile nisu niije oi.

To vam je bilo prvog rebia dvan'este noi kad Arabija

najljepe dane u dnevnik pie i svjeeg cv'jea mirisom die.

U Arabiji, nasred Hidaza, imade jedna mala oza, koja se zove Batha-u-Meke; u toj oazi, u kui sree,

jedna lijepa i mlada ena lagahno hoda k da je sjena.

Zastane asak, pa opet poe, dok tajni glas joj do uha doe: "Amina! De se na ilte spusti i ove r'jei odmah izusti:

Boe! Moj porod predajem Tebi, da zloduh njemu kodio ne bi!"

5 / 117


6/117



Kada to ree, nasloni glavu

da gleda mirno daljinu plavu, da se na arim' prirode topi, dok sanak slatki oi joj sklopi.

Kad je zaspala, sanak je snila i lijep prizor na snu vidila; snila je kako melea jata

na zemlju slaze i oko vrata njezine kue gledaju, vire i tihim glasom ue tekbire.


Uto od sobe zid se rastupi, iz koga kolo hurija hrupi, pa je sa sviju strana okrue i pred nju ponu sipati rue.

Lagahno kolo okolo kreu,

pjevaju radost, pjevaju sreu: koja e tminu sa zemlje dii, pa ak i do nas u Bosnu stii.

(Zbor zapjeva:)

Boe Milosni! I mi u Bosni

6 / 117


7/117



k dan radosni mevlud slavimo!

Dok se najednom otvore vrata, na ruci dre au od zlata, hurija jedna doe i stade i sretnoj majci au dodade. To vam je aa erbeta bila sa rajskog vrela sa Selsebila.

Kad popi au blaena mati, iz njene kue zapoe sjati sv'jetlo, poput boanskog nura, kako'no sjae sa Sina Tura.

U tome asu hazret Amina

rodi k zlatnu jabuku sina.

(Ovdje svi prisutni ustanu na noge u poast roenja, a zbor ili vie prisutnih zapjeva:)

Dobro nam do'o, najvei sine, arapskog roda i domovine! Dobro nam do'o, stari plemiu, Haimoviu, Kurejeviu! Koji e slabe dii na noge i liit ropstva narode mnoge!

Dobro nam do'o, prosvjetitelju, zagovornie i spasitelju!

7 / 117


8/117



Suri-Israfil kada zapue, u te se nae uzdae due. Ti nesretniku blaie muke, ti grijeniku pruae ruke!

(Kad zbor svri, hatib ili kogod iz publike koji imade lijep glas sm zaui:)

Lekel-qurbu min mevlake ja erefel-ver?

Ve ente li kullil-enbijai imamu 'alejke minallahil-kerimi tehijjetun Mubareketun maqbuletun ve selamu.

(Ti kod Boga ugleda imade, o najbolji od sviju smrtnika, ti si prvak Bojih poslanika! Bog Predobri nek te blagoslovi,

iz Njegova vjenoga obilja blagoslovom boanskoga milja!)

Dostojni vjere kazuju ljudi, o kojim dobro predaja sudi, Amina da je zborila strini, Koja je vjerna bila istini:

k trudna ena cijelo vr'jeme, da nikad nije utila breme. Poroda boli da ula nije, Da je sve bilo poput vizije.

Kada iz slatkog sanka se prenu, tamo i amo oi okrenu,

to u snu vidje, gleda na javi: u sjaju trepti vas obzor plavi.

8 / 117


9/117



Jo zadnje zvuke hurijske pjesme

uje k ubor dennetske esme. Jedan se spomen do drugog nie i uvjerenju vodi je blie.

A kada smotri dijete malo, da je pokraj nje na ruke palo, da usnam' mie kao da zbori,

da Vjeno Svjetlo s ela mu gori uvidje da je blaena mati ovjeka, kom e Svemoni dati zadnje poslanstvo, da ljude zove u krilo vjere Muhammedove.

O tome Tevrat izrino kae,

a sa Tevratom Indil se slae: Ahmed-Muhammed jednom e doi i ljudskom rodu otvorit oi. Pokazae mu zablude krute, osv'jetlie mu istine pute sv'jetlom koje odvazda gori, koje za njega Svevinji stvori i Ademu ga stavi na elo, da s njime svoje okruni djelo.

To svijetlo s Adema prelo je na ita, od njega na oca naroda Semita, odatle na pleme Benu-Isrila dok ne doe preko Hazret-Ismila u pleme Kinane. I sad se pojavi u prvotnom sjaju na mubare-glavi Mevla Muhammeda Ibni Abdullaha,

nosioca krune od sure-i "Taha".

9 / 117


10/117



Od Ummi Selleme Nevevi predaje

tradiciju kojoj vjernost se priznaje: "Amina veli da je vie puta kazivala njojzi o toj noi uda: za mevluda no je tako sjajna bila, da je ona svojim oima vidila po cijelom amu palae i dvore, gdje svijetle k da ivim ognjem gore.

Mimo druge Bog je dao tu odliku Muhammedu, Svome zadnjem poslaniku, da osv'jetli s njime ljudsko dostojanstvo i staze, to vode u nebesko carstvo, kojim idu due dobrije muslima do dennetskih baa Adna i Naima, gdje izvire Kevser i Selsebil tee, gdje vjenog uitka nestanuti nee.

(Ovdje zbor ili vie prisutnih zapjeva:)

Boe Milosni! I mi u Bosni ko dan radosni mevlud slavimo!

Rujna zora sa istoka rudi, sva priroda iza sna se budi. Zora nebo rumenilom ara, a cvijee pupove otvara.

U bokoru mirisave rue

10 / 117


11/117



ni slavuji danas se ne tue, ve veselo pjesmice pjevaju velikome ovom dogaaju.

Jo ne bjee dobro ni svanulo, a kamoli sunce ogranulo, kada Abdul-Muttalibu javi: da je biser njezine ljubavi, sin njegova sina Abdullaha, prije zore i ranog sabaha, od svoga se sadefa rastao

i ko alem u mraku zasjao.

U tom asu stari djed je bio pokraj abe i tavaf inio. Kad radosna vijest njemu doe, odmah kui Amininoj poe s c'jelom kitom odlinijeh ljudi,

to se bjehu zadesili tudi.

Po arapskom starom obiaju, majke svoju djecu sakrivaju; ni jedna ga nikom vidjet ne da, starjeina dok ga ne pogleda.

Kad opazi na vratima djeda, ona otkri sina Muhammeda.

(Ovdje opet svi prisutni ustanu na noge,

a zbor ili vie glasova iz publike zapjeva:)

11 / 117


12/117



Dobro nam do'o, o, Pejgambere, Boije r'jei, Boije vjere!

Sve tebe voli, prirode diko, staro i mlado, malo, veliko! Tebi za ljubav ljudi se drue, da ovjeanstvu zajedno slue!

Dobro nam do'o, najljepi stvore, na tvome licu geniji gore!

Nabiga, Hasan, u slavu Tvoju, pjevaju ode i himne poju: kuda se kree nek cvate cv'jee i prosipa se obilje sree!

(Zatim hatib ili ko od prisutnih, koji imade lijep glas, zapjeva:)

Ve ahsene minke lem tere qallu 'ajn Ve edmele minke lem telidin-nisau Huliqte muberren min kulli 'ajbin Ke enneke qad huliqte ke ma teau.

(Nije moja enica ljepega vidila, nit je ena od tebe milijeg rodila! Ti si stvoren onako, kako si ti htio; stvoren si bez mahane i lijep i mio!)

Hassan ibn Sabit

12 / 117


13/117



(Opet zbor zapjeva:)


Svi prisutni u udu gledahu i starome djedu estitahu: to mu dade Bog unuka krasna, sv'jetla ela k zvijezda jasna.

Oi su mu surmom podvuene i obrvam' tankim obrubljene; lice mu je milije ve Sunce, kada zlati izjutra vrhunce. Vazda su mu usta nasmijana, blagoslov mu tee sa usana.

Uz ostala savrena uda, vrat mu bjee kao u labuda.

Tol'ko rekoh, ja ne mogu vie; ko njegove are da opie?

Starom djedu potekoe suze, pa dijete u naramak uze i s drutvom ga do abe odnese i okolo abe ga obnese.

A kad stupi na abenska vrata, pade Hubal , a za njim Menata ,

13 / 117


14/117



pred pojavom mubare-djeteta trides' i dva kumira im sveta, licem nice na zemlju padoe i na zemlji lee ostadoe.

To djed kao Bo'je udo shvati, pa se s vrata abenskije' vrati.

Nikom nita o tom ne spomenu, ve pram kui Amininoj krenu, molei se Bogu Svevinjemu, da ko ne bi naudio njemu.

Kad predade sretnoj majci sina, prikria joj i on i druina:

da ga uva od duhova hudi' i od erra opakije' ljudi, koji vazda drugom o zlu rade, a u abi svecima se grade.

Mevlaje salli ve sellim daimen ebeden 'ala habibike hajril halqi kullihimi

Ja Rabbi bil-Mustafa bellig meqasidena, Vagfir lena ma meda ja vsi'al-keremi.

Ibni el-Asakir biljei nam ovu tradiciju, kao rije Mahzumovu:

14 / 117


15/117



U asu kada se Muhammed rodio, Noirevan Mudri udan san je snio; taj mu san u dui nemir prouzroi, pa k izvan sebe iz postelje skoi.

U slavnome Taku sve se tresti stalo, etrn'est erefa na zemlju je palo.

U Ahura-Mazde , najstarijem hramu, koji danju-nou bijae u plamu, utrnu se vatra, to deset vjekova gorae, k simbol dna Ormuzdova.

Te mubarek noi jezero je Sava

Presuilo, a i Vadi i Semava

Dolina je vodom poplavljena bila

I na vie milja brzo se razlila.

I veliki Mobed te je noi snio

Neugodan sanak, u kom je vidio

15 / 117


16/117



Da arapska deva tri prije ata

I prelazi preko rijeke Eufrata

Pa se po Perziji ko kod kue iri.

Kada se probudi, u knjigu zaviri

Da mu protumai ta pusti san znai?

Kako god okrene, selameta nema,

Sve u veli: Neto Arabija sprema

to e na istoku jedan prevrat stvorit

I Perziju kao dravu oborit!

16 / 117


17/117



O tome snu nita nikome ne javi,

tavie, gledae da ga zaboravi

K'o da nita nije snivo malo prije.

U tom snu viae sudbinu Perzije.

Uto ulak kucnu na njegova vrata

I ree mu: Odmah uzjai ata

I do Taka gredi, gdje ve Kisra sjedi.

Merzubani, vlada sve se tamo kree,

Drae se velko kraljevsko vijee.

Kad Mobedan stie do slavnog divana,

17 / 117


18/117



U predvorju nae vie merzubana.

Jedan drugog pita, a svi razmiljaju

to ih Kisra zove proti obiaju.

Tako rano nikad sazivo ih nije

Pravedni i mudri vladar od Perzije.

Kad se od divana otvorie vrata,

Vidjeli su kralja gdje krunu od zlata

Okree u ruci i na tahtu stoji.

Pa po redu oim merzubane broji.

18 / 117


19/117



Kad svaki po asti na divanu stade,

Zlatnim ezlom Kisra jedan znak im dade,

Da sjednu; Kad krunu na glavu natae,

Druijem glasom besjediti zae:

Znate li vi ta je uzrok mome jadu?

Ne, rekoe kralju, to oni ne znadu.

Kada im ispria ta mu duu mui,

Sa velikom zebnjom svoj govor zakljui.

U to jedan ulak u dvoranu pade

I velkom veziru sitnu knjigu dade.

19 / 117


20/117



U njoj pie: Vatra Ormuzdova hrama

Sino se pred zoru ugasila sama.

Mobedane! kralj e, daj nam protumai

ta se to dogaa i ta sve to znai?

Vae Velianstvo! Mobedan e rei,

Iz arapske zemlje neto e potei!

Tu se, knjige vele, jedan prevrat stvara,

Koji novo gradi, a staro obara.

20 / 117


21/117



Na to Kisra ljutit s prijestolja sie

I brzim korakom na vrata izie.

Merzubani za njim u udu gledahu

I jedan drugoga oima pitahu.

A ni jedan rijei ne umije nai

Da drugome kae kud e to izai.

Zgledae se pa se tuno rastadoe

I klimaju glavom kuama odoe.

(Ovdje neko zaui ove stihove: )

21 / 117


22/117



Ja ejjuhel magruru biddunja eatebir

Bi dijari Kisra fehuve mu'teberul-vera

Kanet menazilu lil-muluki fe asbehat

Min beadi hadiseti-zzemani kema tera.

Ugledaj se, obijesni stvore,

U vladara perzijskijeh slavu

I njihovu negda na istoku

Ureenu i monu dravu.

Kada doe obijest do asti,

22 / 117


23/117



Kako brzo podlegne propasti!

(Zatim hor zaui: )

Boe milosni, i mi u Bosni

Ko dan radosni mevlud veliamo.

Tesmije

Kad se sedam navrilo dana,

Skupila se grupa odabrana

Sve po izbor plemenskih ehova

23 / 117


24/117



Kod prvaka Benu Haimova

Da gospodski proslave roenje.

Tu uz brave na ranju peene

Bjee svega u obilju dosta

Za fukaru i odlina gosta.

Kad je starac goste podvorio,

Abbasu je sinu govorio:

Hajd donesi dijete ovamo,

Da sveano njemu ime damo.

24 / 117


25/117



Po arapskom starom obiaju,

Ljudi djeci ime nadjevaju.

Starjeina uzme ga u krilo,

Pa u uho triput ime milo

Priape mu kako e ga mati

I s vremenom cio svijet zvati.

Svi su uli pobonoga djeda

Kako triput ime Muhammeda

Glasom punim radosti spomenu

I lijepo ime mu nadjenu

25 / 117


26/117



Kojim su ga nazvale jo prije,

Kod poroda, dennetske hurije.

Zatim redom pristupe mu gosti,

Svaki od njih klie od radosti:

Maa Allah! Ovakvo stvorenje

Nije dalo nae pokoljenje.

To je dijete rijetka pojava,

Koje eka neka via slava.

Samo da ga Bog Svemilostivi

26 / 117


27/117



Na ast rodu Kureja poivi!

Na to Abbas uze ga na ruke,

Pa uz pjesme i svirala zvuke

S prijateljem odnese ga kui

I predade u zagrljaj vrui

Miloj majci, da lijepo gleda

I odgaja sina Muhammeda.

Mirad

Mi slavimo Boga koji je svog roba

27 / 117


28/117



Muhammeda pozvao u najljepe doba,

Jedne ljetne noi, na nebesa gori,

Da s njim ko sa Svojim miljenikom zbori.

Te mubarek-noi, noi odabrane,

Bio je u dvoru ene Ummihane.

Klanjo je i dugo molio se Bogu

Da uniti mrnju i posije slogu

Meu zavaenu brau i plemena

Od Iraka pa sve doli do Jemena,

28 / 117


29/117



Da arapski narod kao jedna dua

Njegovu nauku i zapovjed slua,

Da trijebi korov po bijelu svijetu

Propovjeda islam, Bo'ju vjeru svetu

Koja ovjeanstvo kao sunce grije

I boansku ljubav meu ljude sije.

Mislei o Bogu, dive se miloti

Prirode zemaljske i njenoj ljepoti

Pred kojom najvei veleumi stoje

I ko djeca glede u arene boje,

I on stoji, gleda, pa poviknu: Boe,

29 / 117


30/117



Tvoju sveumjetnost ko pojmiti moe?

Da dalje razmilja, u nikab se zavi,

Dok hazreti Dibril pred njim se pojavi

I sveanim glasom ovako mu veli:

Muhammede, tebi pokazati eli

Svemogui Svoga sveumjea djela

Do kojih ti mata nije doletjela!

Ti e vidjet to jo niko vio nije,

Ti e vidjet ta se iza perde krije.

Hajde, eno Burak eka da te nosi

30 / 117


31/117



Tamo gdje se milost dijeli i prosi,

Tamo gdje Svemoni Samostalno vlada,

Tamo gdje je izvor i sliv ljudskih nada!

Hazreti Muhammed na noge ustade

I s tekbirom poast pozivu odade,

Pa onda s Dibrilom izae na vrata

I Buraku savi ruke oko vrata,

Koji se na krilim pod oblake die

I u Aksa-mesdid za tili as stie,

Gdje vie safova Boijih poslanika

eka da upozna Bojeg miljenika,

31 / 117


32/117



Da klanja za njime kao za imamom,

Koji obradova svijet sa Islamom.

Kad se namaz svri, do Buraka doe

Pa odatle pravo u nebesa poe

I odletje brzo kroz nebeske sfere

Na krilima svoje uzviene vjere

Prepun vie snage, duha i poleta

Gledaju divote vasionog svjeta.

Svjetlo rajsko kroz nebesa plava

32 / 117


33/117



Staze i bogaze njemu obasjava...

I leti, leti brzo na Buraku

Kao rujna zora na sunanu traku,

Jer mora stii do Ari-Rahmana

I vratit se prije narednoga dana.

ta je sve vidio i kuda je proo

Dok je do Sidre-i-Munteha-a do'o

Prema tome moja nemona je mata:

Proao je svemir i vidio svata!

U pjesmi se sve to opjevati ne da

33 / 117


34/117



Enes ibn Malik ta nam pripov'jeda.

Tu je Vema minna...objava mu stigla,

Koja ga je izvan poimanja digla,

Gdje istina vjena od iskona vlada,

Gdje caruje simbol ljepote i sklada.

Tude Burak stade na svojoj zvijezdi,

Jer odatle dalje ne smije da jezdi.

Refref da Buraka zamijeni stie

Pa odatle Bojeg Poslanika die

I odnese dalje gdje su zadnji niti

34 / 117


35/117



Ljudskog uma gustom koprenom prekriti.

Do granice svoje i Refref kad doe,

Stade, a odatle sam Muhammed poe

Prema Svjetlu koje svemu ivot daje,

Gdje nit ne postoji, nita ne postaje,

Gdje nema zvijezda, ne ima nebesa,

Gdje nema vremena, prostora, tjelesa,

Gdje nema poetka, gdje ne ima kraja,

Gdje se beskonanost sa vjenosti spaja,

Tu je Kabi Kavsejn. Iza njeg se stere

Harmonija vjena, izvor nae vjere.

35 / 117


36/117



Tude je Muhammed izvan sebe stao

I Bogu na seddu u zanosu pao

I duom sluao rijei bez glasa,

I duom gledao u ideal spasa.

Tude je razgovor bez rijei teko;

I mnogo je uo i mnogo je reko.

S molbom za efaat govor je poeo,

S vjenim obeanjem govor se doeo.

36 / 117


37/117



Kada mu je i ta usliana elja,

Ja Hu! ree, pa pun sree i veselja

Kroz puinu svjetla tekbirei poe

I kao svjetlica do Refrefa doe.

A odatle s njime do Buraka stie,

Koji ga ponese, sve nie i nie.

Milijarda meleka s tekbirom ga prati

I tko se u dvor Ummihane vrati.

( Tekbir)

37 / 117


38/117



Ko obino prije nego zora rana

Navijesti osvit narednoga dana

Die nikab s lica, pa na noge skoi,

Sve mu ko na javi leti ispred oi.

Svakoga prizora jo se ivo sjea

Kao divne slike Bojeg sveumjea.

ta je na nebesim vidio i reko

Od dohvata naeg uma je daleko.

Najvei geniji nisu mogli dati

Odgovor na pitanje: Moe li se znati

38 / 117


39/117



ta se iza perde Kabi Kavsejn krije?

Ni s Miradom za nas rijeeno nije.

To je sve do sada ostalo ko tajna

S upitnikom, ali tajna veliajna!

Ko zna zadnji ovjek hoe l moi znati

O toj tajni kakvo razjanjenje dati?

Belegal-ula bikemalihi

Keefedduda bidemalihi

Hasunet demi'u hisalihi

Sallu alejhi ve alihi.

39 / 117


40/117



Nati-erif

Kad se o tvom iu zbori, ja, Resulallah!

Na um na tvom biu gori ja, Resulallah!

Tvoja vjera u muslimu svakome probudi

Ljubav koja uda tvori ja, Resulallah!

I ta ljubav uljeva mu plemenito uvstvo

Za istinu da se bori ja Resulallah!

40 / 117


41/117



Tvoj se ezan sa stotinu hiljadu munara

Danas po svijetu hori ja, Resulallah!

Hasbilah

Sjea li se jote, Mirza,

Kad si bio djete malo,

Kako bi ti mirno srce

Od miline zaigralo?

Kad s iz usta svoga oca

41 / 117


42/117



Kasidei-Burde sluo

I poletnim mislima se

Do zanosa dizat kuo?

Sjea li se kako pjesnik

U visokoj pjesmi zbori,

Kad mu dua u ljubavi

Pram ljubljenom biu gori?

Ja se svega dobro sjeam

Kao da je jue bilo,

42 / 117


43/117



Kako ne bih sjeao se

Kad s o biu govorilo.

Koje moju duu hvata

Ko to brljan hvata granje,

I ta moja uspomena

Najvie je moje znanje.

Eto tako od djetinjstva

Moj duh njega vjeno prati,

I kua ga opjevati,

Al' ne moe da ga shvati.

43 / 117


44/117



Ko e shvatit ono bie

Kome Bog Levlake... ree,

Kad ga pozva u posjetu

Na mubarek Mirad-vee.

Ko e shvatit bie koje

itat, pisat nije znalo,

A nama je u Objavi

Uzvienu vjeru dalo.

44 / 117


45/117



Kolko god je moja mata

Uzdizala lahka krila,

Do njegovog dostojanstva

Nije nikad doletila.

Volja mi je bila jaka;

Da su mogle slabe sile,

Sve bi cvjee zemne sree

U taj Mevlud utisnule.

Hodi, srce, da udvoje

Danas slono zapjevamo

45 / 117


46/117



I oduka svom veselju

Na ovome mjestu damo.

to da vie razbijamo

Glavu: biti i ne biti?

Kada emo, kud sve ide,

Morat ii i ja i ti.

Sermija je mog ivota:

Kao sunce svjetlo elo,

A uz grjehe nai e se

46 / 117


47/117



I gdjekoje dobro djelo.

Osim toga, u Svemilost

Izgubio nisam nade,

A na Sudnjem danu, znadem,

Zagovornik da imade.

Koji e i grjenog Mirzu

Pod okrilje uzet svoje,

Jer nikada nisam reko

Jedno moe biti dvoje.

47 / 117


48/117



Munadat

Sva priroda Tebe slavi,

Boe milostivi!

Svaki stvor se u ljubavi

Tvojoj moi divi.

Ti nam stvori nebo plavo

i zelene gore,

arko Sunce, sjajne zv'jezde

i velebno more.

48 / 117


49/117



Ti nam stvori svjetle dane

i veeri tavne,

bistra vrela, cvjetne bae

i poljane ravne.

Ti nam stvori uzor djela:

ovjeka i mrava;

i meu njih podijeli

dunosti i prava.

Nas si umom odlikovo

49 / 117


50/117



ko odlina bia,

a mrave si uputio

u potrebe ia.

S umom si nam jo darovo

zdvajanje i nadu,

i reko nam: Drugog nema,

spas vam je u radu.

Prema Tvojoj odredbi se

sve mie i kree,

50 / 117


51/117



tigar rie, slavuj pjeva

i mirie cvjee.

Kada u to mi gledamo,

mislimo: sve znamo,

al se brzo uvjerimo

da sebe varamo.

Dokle god na um doleti,

daleko ne stie,

oprosti nam Boe, grjehe

ako zalutamo

51 / 117


52/117



u mistinu neizvjesnost

da togod saznamo!

Pusta elja nas potie

i naprijed goni,

da ko slijepci tumaramo

po toj vasioni.

Oprosti nam, Boe, grjehe!

Pomiso je smjela,

jer se ne da dokuiti

52 / 117


53/117



veliina djela,

koje Tvoja svemo stvori,

kamo l Tvoje bie

to 'no crvu u jabuci

daje smrt i ie.


Boe nepojmivi!

Svako stvor se u ljubavi

Tvome Biu divi.

No je tiha, nebo plavo

53 / 117


54/117



Ko da ivim ognjem gori,

Nebrojeno zlatno zv'jee

U jednome glasu zbori:

Slava Tebi, vjeni Boe,

Koji Svojim iem ivi,

Koji Svojom mou moe

Da zastrai i zadivi!

Bezbroj mora i rijeka

Crnu zemlju to protie _

54 / 117


55/117



Sve u zlatno nebo gleda

I jednijem glasom vie:


Koji Svojom voljom ini,

Koji Svojom mou moe

Da rastavi i sjedini!

Bezbroj bilja i drvea

to iz crne zemlje nie


I jednijem glasom klie:

55 / 117


56/117




Koji Svojim znanjem znade,

Koji Svojom mou moe

Da sve uzme i sve dade!

Bezbroj ptica milopojki

to po plavom zraku plovi


I jednijem glasom slovi:

56 / 117


57/117




Koji Svojim sluhom uje,

Koji Svojom mou moe

Da sve srui i sve snuje!

Bezbroj raznih ivotinja

to po crnoj zemlji gmie

Sve u zlatno nebo gleda,

Sve zajedno svoj glas die:


Koji Svojim vidom zrije,

57 / 117


58/117



Koji Svojom mou moe

Da sve stvori i pobije!

U bezbroju svih stvorenja,

to Ti vjenu slavu poju,

Divei se ev i Mirza

Oprema Ti pjesmu svoju:

Slava Teb, Vjeni Boe,

Koji Svojim glasom zbori,

Koji Svojom mou moe

58 / 117


59/117



Da od nita svemir stvori.

[1] S istim hadisom i Brusali Sulejman poima svoj "Mevlud" u turskom jeziku.

[2] O Boe! Mi Te molimo da nam pokae pravi put u vjerovanju.

[3] O Boe! Mi Te lijepo molimo, da nam oprosti grijehe.

Predgovor

Ma in medahtu Muhammeden bi maqaleti

Lakin medahtu meqaleti bi Muhammedi!

Moja pjesma Muhammedu nije slave pribavila, nego se je moja pjesma - s Muhammedom proslavila!

Hassan ibni Sabit

Najprije Boije spomenimo ime svako dobro djelo poima se s njime. [1] Onda se sjetimo Bojeg poslanika

Muhammeda, zadnjeg vjerovjesnika, koga dobar dio ovjeanstva slavi

59 / 117
http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftnref1http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftnref2http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftnref3http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftn1http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftn1http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftnref3http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftnref2http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftnref1


60/117



kao zaetnika islamske ljubavi. Ne zaboravimo njegovu rodbinu s dobrim spomenuti kao i druinu, koja je s njime nevolju i slavu

dijelila za islam, k za vjeru pravu.

A po tome Safvet Ibrahimov evo: predaje vam mevlud, koji je ispjev'o u jeziku koji na Mujo razumi, jer mu kao Bosna u uima umi.

Koliko su mogle, umjele i znale sve su tu utkale moje sile male. Ja toliko znadem, ne umijem vie, i to neka Bog mi u sevab upie!

Tevhid


Mi sluimo Bogu, Koji nije postao, i Kojega nikad nestanuti nee.

Mi sluimo Bogu, Koji nam je dao svijest da nas vjeno do spoznaje kree.

Mi sluimo Bogu, Koji Svemir stvori i u njemu bezbroj svakakvih udesa; zar Mjesec ne sjaji zar Sunce ne gori zar zv'jezde ne trepte - sred plavih nebesa?

60 / 117


61/117



Mi sluimo Bogu, Koji na svijetu

svakome stvorenju ivot i smrt daje, Koji surog orla u smjelom poletu

i neobuzdane ljude obuzdaje.

Mi sluimo Bogu, Koji nas osnai vel'kim darovima: umom i pameti, da raspoznajemo istinu od lai, koju nam nameu bezbonici kleti.

Mi sluimo Bogu, kako nam porui preko Muhammeda, zadnjeg pejgambera. Sluimo Mu jer nas din-i-islam ui: da nam je On prva i posljednja vjera.

Boe, Koji posto nije i Kog nestat nee! S Tvojom voljom sve postaje, raa se i kree.

Svako jutro ishod Sunca

i zapad pred vee o Tvojoj nam moi, Boe, sto dokaza ree.

Ti nam spremi Muhammeda da vjeru objavi, koja naa srca spaja

islamskom ljubavi.

61 / 117


62/117



S kojom danas ponose se

milijuni ljudi, jer u njima sveto uvstvo prama Tebi budi.

Kad se noi smrkavaju i osviu dani "Ja Rabbena nerdu minke

Hudenfil imani!" [2]

Prama Tvojoj Svemilosti nae due cvile: "Ja Rabben nerdu minke El afvel demile!" [3]

I'-tisamul-vera bi magfiretik 'adzezel vasifne 'an sifatik Tub alejna fe innena beerun Ma 'arefnake haqqa m'arifetik.

Prijevod

Tvoj je oprost nae sveuzdanje; nemamo se emu nadat vie, i genija pero je nemono Tvoju Svemo, Boe, da opie. Usliaj nam, Boe, pokajanje! Mi smo ljudi skuena miljenja; mi nijesmo u stanju proniknut'

u istinu Tvojega Stvorenja.

62 / 117
http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftn2http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftn3http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftn3http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftn2


63/117



"Ibni Sina"

Mevlud

Proljetno vee na zemlju pade po nebu zvijea blistati stade, izmeu zvijea mjesec se ee, i blijeskom svojim posipa cvijee. Nebesa trepte u moru sjaja, Zemlja izlae sliku od raja.

K iza rosne proljetne kie, sve nekim svjeim ivotom die, sve neto tiho ape i veli, sve neto tajno trai i eli, sve neto rado gleda i slua, sve neto novo saznati kua. Jer tako divne proljetne noi vidile nisu niije oi.

To vam je bilo prvog rebia dvan'este noi kad Arabija najljepe dane u dnevnik pie i svjeeg cv'jea mirisom die.

U Arabiji, nasred Hidaza, imade jedna mala oza,

63 / 117


64/117



koja se zove Batha-u-Meke; u toj oazi, u kui sree, jedna lijepa i mlada ena lagahno hoda k da je sjena.

Zastane asak, pa opet poe, dok tajni glas joj do uha doe: "Amina! De se na ilte spusti i ove r'jei odmah izusti: Boe! Moj porod predajem Tebi, da zloduh njemu kodio ne bi!"

Kada to ree, nasloni glavu da gleda mirno daljinu plavu, da se na arim' prirode topi, dok sanak slatki oi joj sklopi.

Kad je zaspala, sanak je snila i lijep prizor na snu vidila; snila je kako melea jata na zemlju slaze i oko vrata njezine kue gledaju, vire i tihim glasom ue tekbire.


Uto od sobe zid se rastupi, iz koga kolo hurija hrupi, pa je sa sviju strana okrue i pred nju ponu sipati rue.

64 / 117


65/117



Lagahno kolo okolo kreu,

pjevaju radost, pjevaju sreu: koja e tminu sa zemlje dii,

pa ak i do nas u Bosnu stii.

(Zbor zapjeva:)


k dan radosni mevlud slavimo!

Dok se najednom otvore vrata, na ruci dre au od zlata, hurija jedna doe i stade i sretnoj majci au dodade. To vam je aa erbeta bila

sa rajskog vrela sa Selsebila.

Kad popi au blaena mati, iz njene kue zapoe sjati sv'jetlo, poput boanskog nura, kako'no sjae sa Sina Tura.

U tome asu hazret Amina rodi k zlatnu jabuku sina.

(Ovdje svi prisutni ustanu na noge u poast roenja, a zbor ili vie prisutnih zapjeva:)

65 / 117


66/117



Dobro nam do'o, najvei sine,

arapskog roda i domovine! Dobro nam do'o, stari plemiu,

Haimoviu, Kurejeviu! Koji e slabe dii na noge i liit ropstva narode mnoge!

Dobro nam do'o, prosvjetitelju, zagovornie i spasitelju! Suri-Israfil kada zapue,

u te se nae uzdae due. Ti nesretniku blaie muke, ti grijeniku pruae ruke!

(Kad zbor svri, hatib ili kogod iz publike koji imade lijep glas sm zaui:)

Lekel-qurbu min mevlake ja erefel-ver? Ve ente li kullil-enbijai imamu 'alejke minallahil-kerimi tehijjetun Mubareketun maqbuletun ve selamu.

(Ti kod Boga ugleda imade,

o najbolji od sviju smrtnika, ti si prvak Bojih poslanika! Bog Predobri nek te blagoslovi, iz Njegova vjenoga obilja blagoslovom boanskoga milja!)

Dostojni vjere kazuju ljudi,

o kojim dobro predaja sudi, Amina da je zborila strini,

66 / 117


67/117



Koja je vjerna bila istini: k trudna ena cijelo vr'jeme, da nikad nije utila breme. Poroda boli da ula nije,

Da je sve bilo poput vizije.

Kada iz slatkog sanka se prenu, tamo i amo oi okrenu, to u snu vidje, gleda na javi: u sjaju trepti vas obzor plavi.

Jo zadnje zvuke hurijske pjesme uje k ubor dennetske esme. Jedan se spomen do drugog nie i uvjerenju vodi je blie.

A kada smotri dijete malo, da je pokraj nje na ruke palo, da usnam' mie kao da zbori, da Vjeno Svjetlo s ela mu gori uvidje da je blaena mati ovjeka, kom e Svemoni dati zadnje poslanstvo, da ljude zove u krilo vjere Muhammedove.

O tome Tevrat izrino kae, a sa Tevratom Indil se slae: Ahmed-Muhammed jednom e doi i ljudskom rodu otvorit oi. Pokazae mu zablude krute, osv'jetlie mu istine pute sv'jetlom koje odvazda gori,

koje za njega Svevinji stvori i Ademu ga stavi na elo,

67 / 117


68/117



da s njime svoje okruni djelo.

To svijetlo s Adema prelo je na ita, od njega na oca naroda Semita, odatle na pleme Benu-Isrila dok ne doe preko Hazret-Ismila u pleme Kinane. I sad se pojavi u prvotnom sjaju na mubare-glavi Mevla Muhammeda Ibni Abdullaha, nosioca krune od sure-i "Taha".

Od Ummi Selleme Nevevi predaje tradiciju kojoj vjernost se priznaje: "Amina veli da je vie puta kazivala njojzi o toj noi uda: za mevluda no je tako sjajna bila, da je ona svojim oima vidila po cijelom amu palae i dvore,

gdje svijetle k da ivim ognjem gore.

Mimo druge Bog je dao tu odliku Muhammedu, Svome zadnjem poslaniku, da osv'jetli s njime ljudsko dostojanstvo i staze, to vode u nebesko carstvo, kojim idu due dobrije muslima

do dennetskih baa Adna i Naima, gdje izvire Kevser i Selsebil tee, gdje vjenog uitka nestanuti nee.

(Ovdje zbor ili vie prisutnih zapjeva:)


68 / 117


69/117



ko dan radosni mevlud slavimo!

Rujna zora sa istoka rudi, sva priroda iza sna se budi. Zora nebo rumenilom ara, a cvijee pupove otvara.

U bokoru mirisave rue

ni slavuji danas se ne tue, ve veselo pjesmice pjevaju velikome ovom dogaaju.

Jo ne bjee dobro ni svanulo, a kamoli sunce ogranulo, kada Abdul-Muttalibu javi:

da je biser njezine ljubavi, sin njegova sina Abdullaha, prije zore i ranog sabaha, od svoga se sadefa rastao i ko alem u mraku zasjao.

U tom asu stari djed je bio

pokraj abe i tavaf inio. Kad radosna vijest njemu doe, odmah kui Amininoj poe s c'jelom kitom odlinijeh ljudi, to se bjehu zadesili tudi.


majke svoju djecu sakrivaju; ni jedna ga nikom vidjet ne da,

69 / 117


70/117



starjeina dok ga ne pogleda.

Kad opazi na vratima djeda, ona otkri sina Muhammeda.

(Ovdje opet svi prisutni ustanu na noge, a zbor ili vie glasova iz publike zapjeva:)

Dobro nam do'o, o, Pejgambere, Boije r'jei, Boije vjere! Sve tebe voli, prirode diko, staro i mlado, malo, veliko! Tebi za ljubav ljudi se drue, da ovjeanstvu zajedno slue!

Dobro nam do'o, najljepi stvore, na tvome licu geniji gore! Nabiga, Hasan, u slavu Tvoju, pjevaju ode i himne poju: kuda se kree nek cvate cv'jee i prosipa se obilje sree!

(Zatim hatib ili ko od prisutnih, koji imade lijep glas, zapjeva:)

Ve ahsene minke lem tere qallu 'ajn Ve edmele minke lem telidin-nisau Huliqte muberren min kulli 'ajbin Ke enneke qad huliqte ke ma teau.

70 / 117


71/117



(Nije moja enica ljepega vidila,

nit je ena od tebe milijeg rodila! Ti si stvoren onako, kako si ti htio;

stvoren si bez mahane i lijep i mio!)

Hassan ibn Sabit

(Opet zbor zapjeva:)


Svi prisutni u udu gledahu

i starome djedu estitahu: to mu dade Bog unuka krasna, sv'jetla ela k zvijezda jasna.

Oi su mu surmom podvuene i obrvam' tankim obrubljene; lice mu je milije ve Sunce,

kada zlati izjutra vrhunce. Vazda su mu usta nasmijana, blagoslov mu tee sa usana. Uz ostala savrena uda, vrat mu bjee kao u labuda.

Tol'ko rekoh, ja ne mogu vie;

ko njegove are da opie?

71 / 117


72/117



Starom djedu potekoe suze,

pa dijete u naramak uze i s drutvom ga do abe odnese i okolo abe ga obnese.

A kad stupi na abenska vrata, pade Hubal , a za njim Menata , pred pojavom mubare-djeteta

trides' i dva kumira im sveta, licem nice na zemlju padoe i na zemlji lee ostadoe.

To djed kao Bo'je udo shvati, pa se s vrata abenskije' vrati.

Nikom nita o tom ne spomenu, ve pram kui Amininoj krenu, molei se Bogu Svevinjemu, da ko ne bi naudio njemu.

Kad predade sretnoj majci sina, prikria joj i on i druina: da ga uva od duhova hudi' i od erra opakije' ljudi, koji vazda drugom o zlu rade, a u abi svecima se grade.

Mevlaje salli ve sellim daimen ebeden

72 / 117


73/117



'ala habibike hajril halqi kullihimi Ja Rabbi bil-Mustafa bellig meqasidena, Vagfir lena ma meda ja vsi'al-keremi.

Ibni el-Asakir biljei nam ovu tradiciju, kao rije Mahzumovu:

U asu kada se Muhammed rodio,

Noirevan Mudri udan san je snio; taj mu san u dui nemir prouzroi, pa k izvan sebe iz postelje skoi.

U slavnome Taku sve se tresti stalo, etrn'est erefa na zemlju je palo.

U Ahura-Mazde , najstarijem hramu, koji danju-nou bijae u plamu, utrnu se vatra, to deset vjekova gorae, k simbol dna Ormuzdova.

Te mubarek noi jezero je Sava

Presuilo, a i Vadi i Semava

Dolina je vodom poplavljena bila

73 / 117


74/117



I na vie milja brzo se razlila.

I veliki Mobed te je noi snio

Neugodan sanak, u kom je vidio

Da arapska deva tri prije ata

I prelazi preko rijeke Eufrata

Pa se po Perziji ko kod kue iri.

Kada se probudi, u knjigu zaviri

Da mu protumai ta pusti san znai?

Kako god okrene, selameta nema,

Sve u veli: Neto Arabija sprema

74 / 117


75/117



to e na istoku jedan prevrat stvorit

I Perziju kao dravu oborit!

O tome snu nita nikome ne javi,

tavie, gledae da ga zaboravi

K'o da nita nije snivo malo prije.

U tom snu viae sudbinu Perzije.

Uto ulak kucnu na njegova vrata

I ree mu: Odmah uzjai ata

I do Taka gredi, gdje ve Kisra sjedi.

75 / 117


76/117



Merzubani, vlada sve se tamo kree,

Drae se velko kraljevsko vijee.

Kad Mobedan stie do slavnog divana,

U predvorju nae vie merzubana.

Jedan drugog pita, a svi razmiljaju

to ih Kisra zove proti obiaju.

Tako rano nikad sazivo ih nije

Pravedni i mudri vladar od Perzije.

Kad se od divana otvorie vrata,

Vidjeli su kralja gdje krunu od zlata

76 / 117


77/117



Okree u ruci i na tahtu stoji.

Pa po redu oim merzubane broji.

Kad svaki po asti na divanu stade,

Zlatnim ezlom Kisra jedan znak im dade,

Da sjednu; Kad krunu na glavu natae,

Druijem glasom besjediti zae:

Znate li vi ta je uzrok mome jadu?

Ne, rekoe kralju, to oni ne znadu.

Kada im ispria ta mu duu mui,

77 / 117


78/117



Sa velikom zebnjom svoj govor zakljui.

U to jedan ulak u dvoranu pade

I velkom veziru sitnu knjigu dade.

U njoj pie: Vatra Ormuzdova hrama

Sino se pred zoru ugasila sama.

Mobedane! kralj e, daj nam protumai

ta se to dogaa i ta sve to znai?

Vae Velianstvo! Mobedan e rei,

Iz arapske zemlje neto e potei!

78 / 117


79/117


80/117



Zgledae se pa se tuno rastadoe

I klimaju glavom kuama odoe.

(Ovdje neko zaui ove stihove: )

Ja ejjuhel magruru biddunja eatebir

Bi dijari Kisra fehuve mu'teberul-vera

Kanet menazilu lil-muluki fe asbehat

Min beadi hadiseti-zzemani kema tera.

Ugledaj se, obijesni stvore,

U vladara perzijskijeh slavu

80 / 117


81/117



I njihovu negda na istoku

Ureenu i monu dravu.

Kada doe obijest do asti,

Kako brzo podlegne propasti!

(Zatim hor zaui: )

Boe milosni, i mi u Bosni

Ko dan radosni mevlud veliamo.

Tesmije

81 / 117


82/117



Kad se sedam navrilo dana,

Skupila se grupa odabrana

Sve po izbor plemenskih ehova

Kod prvaka Benu Haimova

Da gospodski proslave roenje.

Tu uz brave na ranju peene

Bjee svega u obilju dosta

Za fukaru i odlina gosta.

Kad je starac goste podvorio,

82 / 117


83/117



Abbasu je sinu govorio:

Hajd donesi dijete ovamo,

Da sveano njemu ime damo.


Ljudi djeci ime nadjevaju.

Starjeina uzme ga u krilo,

Pa u uho triput ime milo

Priape mu kako e ga mati

I s vremenom cio svijet zvati.

83 / 117


84/117



Svi su uli pobonoga djeda

Kako triput ime Muhammeda

Glasom punim radosti spomenu

I lijepo ime mu nadjenu

Kojim su ga nazvale jo prije,

Kod poroda, dennetske hurije.

Zatim redom pristupe mu gosti,

Svaki od njih klie od radosti:

Maa Allah! Ovakvo stvorenje

Nije dalo nae pokoljenje.

84 / 117


85/117



To je dijete rijetka pojava,

Koje eka neka via slava.

Samo da ga Bog Svemilostivi

Na ast rodu Kureja poivi!

Na to Abbas uze ga na ruke,

Pa uz pjesme i svirala zvuke

S prijateljem odnese ga kui

I predade u zagrljaj vrui

Miloj majci, da lijepo gleda

I odgaja sina Muhammeda.

85 / 117


86/117



Mirad

Mi slavimo Boga koji je svog roba

Muhammeda pozvao u najljepe doba,

Jedne ljetne noi, na nebesa gori,

Da s njim ko sa Svojim miljenikom zbori.

Te mubarek-noi, noi odabrane,

Bio je u dvoru ene Ummihane.

Klanjo je i dugo molio se Bogu

86 / 117


87/117



Da uniti mrnju i posije slogu

Meu zavaenu brau i plemena

Od Iraka pa sve doli do Jemena,

Da arapski narod kao jedna dua

Njegovu nauku i zapovjed slua,

Da trijebi korov po bijelu svijetu

Propovjeda islam, Bo'ju vjeru svetu

Koja ovjeanstvo kao sunce grije

I boansku ljubav meu ljude sije.

Mislei o Bogu, dive se miloti

87 / 117


88/117



Prirode zemaljske i njenoj ljepoti

Pred kojom najvei veleumi stoje

I ko djeca glede u arene boje,

I on stoji, gleda, pa poviknu: Boe,

Tvoju sveumjetnost ko pojmiti moe?

Da dalje razmilja, u nikab se zavi,

Dok hazreti Dibril pred njim se pojavi

I sveanim glasom ovako mu veli:

Muhammede, tebi pokazati eli

Svemogui Svoga sveumjea djela

Do kojih ti mata nije doletjela!

88 / 117


89/117



Ti e vidjet to jo niko vio nije,

Ti e vidjet ta se iza perde krije.

Hajde, eno Burak eka da te nosi

Tamo gdje se milost dijeli i prosi,

Tamo gdje Svemoni Samostalno vlada,

Tamo gdje je izvor i sliv ljudskih nada!

Hazreti Muhammed na noge ustade

I s tekbirom poast pozivu odade,

Pa onda s Dibrilom izae na vrata

I Buraku savi ruke oko vrata,

89 / 117


90/117



Koji se na krilim pod oblake die

I u Aksa-mesdid za tili as stie,

Gdje vie safova Boijih poslanika

eka da upozna Bojeg miljenika,

Da klanja za njime kao za imamom,

Koji obradova svijet sa Islamom.

Kad se namaz svri, do Buraka doe

Pa odatle pravo u nebesa poe

I odletje brzo kroz nebeske sfere

Na krilima svoje uzviene vjere

Prepun vie snage, duha i poleta

90 / 117


91/117



Gledaju divote vasionog svjeta.

Svjetlo rajsko kroz nebesa plava

Staze i bogaze njemu obasjava...

I leti, leti brzo na Buraku

Kao rujna zora na sunanu traku,

Jer mora stii do Ari-Rahmana

I vratit se prije narednoga dana.

ta je sve vidio i kuda je proo

Dok je do Sidre-i-Munteha-a do'o

91 / 117


92/117



Prema tome moja nemona je mata:

Proao je svemir i vidio svata!

U pjesmi se sve to opjevati ne da

Enes ibn Malik ta nam pripov'jeda.

Tu je Vema minna...objava mu stigla,

Koja ga je izvan poimanja digla,

Gdje istina vjena od iskona vlada,

Gdje caruje simbol ljepote i sklada.

Tude Burak stade na svojoj zvijezdi,

Jer odatle dalje ne smije da jezdi.

92 / 117


93/117



Refref da Buraka zamijeni stie

Pa odatle Bojeg Poslanika die

I odnese dalje gdje su zadnji niti

Ljudskog uma gustom koprenom prekriti.

Do granice svoje i Refref kad doe,

Stade, a odatle sam Muhammed poe

Prema Svjetlu koje svemu ivot daje,

Gdje nit ne postoji, nita ne postaje,

Gdje nema zvijezda, ne ima nebesa,

Gdje nema vremena, prostora, tjelesa,

93 / 117


94/117



Gdje nema poetka, gdje ne ima kraja,

Gdje se beskonanost sa vjenosti spaja,

Tu je Kabi Kavsejn. Iza njeg se stere

Harmonija vjena, izvor nae vjere.

Tude je Muhammed izvan sebe stao

I Bogu na seddu u zanosu pao

I duom sluao rijei bez glasa,

I duom gledao u ideal spasa.

Tude je razgovor bez rijei teko;

I mnogo je uo i mnogo je reko.

94 / 117


95/117



S molbom za efaat govor je poeo,

S vjenim obeanjem govor se doeo.

Kada mu je i ta usliana elja,

Ja Hu! ree, pa pun sree i veselja

Kroz puinu svjetla tekbirei poe

I kao svjetlica do Refrefa doe.

A odatle s njime do Buraka stie,

Koji ga ponese, sve nie i nie.

Milijarda meleka s tekbirom ga prati

95 / 117


96/117



I tko se u dvor Ummihane vrati.

( Tekbir)

Ko obino prije nego zora rana

Navijesti osvit narednoga dana

Die nikab s lica, pa na noge skoi,

Sve mu ko na javi leti ispred oi.

Svakoga prizora jo se ivo sjea

Kao divne slike Bojeg sveumjea.

ta je na nebesim vidio i reko

96 / 117


97/117


98/117



Belegal-ula bikemalihi

Keefedduda bidemalihi

Hasunet demi'u hisalihi

Sallu alejhi ve alihi.

Nati-erif

Kad se o tvom iu zbori, ja, Resulallah!

Na um na tvom biu gori ja, Resulallah!

Tvoja vjera u muslimu svakome probudi

Ljubav koja uda tvori ja, Resulallah!

98 / 117


99/117



I ta ljubav uljeva mu plemenito uvstvo

Za istinu da se bori ja Resulallah!

Tvoj se ezan sa stotinu hiljadu munara

Danas po svijetu hori ja, Resulallah!

Hasbilah

Sjea li se jote, Mirza,

Kad si bio djete malo,

99 / 117


100/117



Kako bi ti mirno srce

Od miline zaigralo?

Kad s iz usta svoga oca

Kasidei-Burde sluo

I poletnim mislima se

Do zanosa dizat kuo?

Sjea li se kako pjesnik

U visokoj pjesmi zbori,

Kad mu dua u ljubavi

Pram ljubljenom biu gori?

100 / 117


101/117



Ja se svega dobro sjeam

Kao da je jue bilo,

Kako ne bih sjeao se

Kad s o biu govorilo.

Koje moju duu hvata

Ko to brljan hvata granje,

I ta moja uspomena

Najvie je moje znanje.

101 / 117


102/117



Eto tako od djetinjstva

Moj duh njega vjeno prati,

I kua ga opjevati,

Al' ne moe da ga shvati.

Ko e shvatit ono bie

Kome Bog Levlake... ree,

Kad ga pozva u posjetu

Na mubarek Mirad-vee.

Ko e shvatit bie koje

itat, pisat nije znalo,

102 / 117


103/117



A nama je u Objavi

Uzvienu vjeru dalo.

Kolko god je moja mata

Uzdizala lahka krila,

Do njegovog dostojanstva

Nije nikad doletila.

Volja mi je bila jaka;

Da su mogle slabe sile,

Sve bi cvjee zemne sree

103 / 117


104/117



U taj Mevlud utisnule.

Hodi, srce, da udvoje

Danas slono zapjevamo

I oduka svom veselju

Na ovome mjestu damo.

to da vie razbijamo

Glavu: biti i ne biti?

Kada emo, kud sve ide,

Morat ii i ja i ti.

104 / 117


105/117



Sermija je mog ivota:

Kao sunce svjetlo elo,

A uz grjehe nai e se

I gdjekoje dobro djelo.

Osim toga, u Svemilost

Izgubio nisam nade,

A na Sudnjem danu, znadem,

Zagovornik da imade.

Koji e i grjenog Mirzu

105 / 117


106/117


107/117



i zelene gore,

arko Sunce, sjajne zv'jezde

i velebno more.

Ti nam stvori svjetle dane

i veeri tavne,

bistra vrela, cvjetne bae

i poljane ravne.

Ti nam stvori uzor djela:

ovjeka i mrava;

107 / 117


108/117



i meu njih podijeli

dunosti i prava.

Nas si umom odlikovo

ko odlina bia,

a mrave si uputio

u potrebe ia.

S umom si nam jo darovo

zdvajanje i nadu,

i reko nam: Drugog nema,

spas vam je u radu.

108 / 117


109/117



Prema Tvojoj odredbi se

sve mie i kree,

tigar rie, slavuj pjeva

i mirie cvjee.

Kada u to mi gledamo,

mislimo: sve znamo,

al se brzo uvjerimo

da sebe varamo.

109 / 117


110/117



Dokle god na um doleti,

daleko ne stie,

oprosti nam Boe, grjehe

ako zalutamo

u mistinu neizvjesnost

da togod saznamo!

Pusta elja nas potie

i naprijed goni,

da ko slijepci tumaramo

po toj vasioni.

110 / 117


111/117



Oprosti nam, Boe, grjehe!

Pomiso je smjela,

jer se ne da dokuiti

veliina djela,

koje Tvoja svemo stvori,

kamo l Tvoje bie

to 'no crvu u jabuci

daje smrt i ie.


Boe nepojmivi!

111 / 117


112/117



Svako stvor se u ljubavi

Tvome Biu divi.

No je tiha, nebo plavo

Ko da ivim ognjem gori,

Nebrojeno zlatno zv'jee

U jednome glasu zbori:


Koji Svojim iem ivi,

Koji Svojom mou moe

Da zastrai i zadivi!

112 / 117


113/117



Bezbroj mora i rijeka

Crnu zemlju to protie _


I jednijem glasom vie:


Koji Svojom voljom ini,

Koji Svojom mou moe

Da rastavi i sjedini!

113 / 117


114/117



Bezbroj bilja i drvea

to iz crne zemlje nie


I jednijem glasom klie:


Koji Svojim znanjem znade,

Koji Svojom mou moe

Da sve uzme i sve dade!

Bezbroj ptica milopojki

to po plavom zraku plovi

114 / 117


115/117




I jednijem glasom slovi:


Koji Svojim sluhom uje,

Koji Svojom mou moe

Da sve srui i sve snuje!

Bezbroj raznih ivotinja

to po crnoj zemlji gmie

Sve u zlatno nebo gleda,

115 / 117


116/117



Sve zajedno svoj glas die:


Koji Svojim vidom zrije,

Koji Svojom mou moe

Da sve stvori i pobije!

U bezbroju svih stvorenja,

to Ti vjenu slavu poju,

Divei se ev i Mirza

Oprema Ti pjesmu svoju:

116 / 117


117/117



Slava Teb, Vjeni Boe,

Koji Svojim glasom zbori,

Koji Svojom mou moe

Da od nita svemir stvori.

[1] S istim hadisom i Brusali Sulejman poima svoj "Mevlud" u turskom jeziku.

[2] O Boe! Mi Te molimo da nam pokae pravi put u vjerovanju.

[3] O Boe! Mi Te lijepo molimo, da nam oprosti grijehe.
http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftnref1http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftnref2http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftnref3http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftnref3http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftnref2http://localhost/var/www/apps/conversion/tmp/scratch_7/#_ftnref1

Documents

Mevlud Safvet-bega Basagica.pdf