Miljenko JergoviDario Damonja: Ljudi i grobovi Usred ljeta, na
stolovima opustjelih zagrebakih knjiara, koje svojom ponudom sve
vie nalikuju sjevernokorejskim bakalnicama i pecerajima, zatekla se
jedna udna, podebela knjiga. Na 836 stranica odbojnoga, nepogodnog
formata, s prigodnom karikaturom na mekim koricama, nalo se sabrano
djelo sarajevskoga pisca kratkih pria i kolumnista Darija Damonje
(izdanje Buybook, Sarajevo-Zagreb 2013). U Hrvatskoj nepoznat,
Damonja je uz Emira Kusturicu i Abdulaha Sidrana, te uz Zabranjeno
puenje i Elvisa J. Kurtovicha, najvaniji portretist Sarajeva iz
posljednjih predratnih desetljea grada. Kako ga je Damonja napisao,
tako je Sarajevo i postojalo, i takvo jo danas postoji u memoriji
ovoga jezika. Bio je pisac Sarajeva, kao to je Isak Babelj bio
pisac Odese. Ni Odesa ni Sarajevo ne bi takvi postojali da ih nisu
napisali Babelj i Damonja.U knjizi Ako ti jave da sam pao, u koju
su bez puno obzira i urednikog truda slijepljene knjige koje je
ovaj pisac za ivota objavio, nae se svega i svaega. Ona nije
namijenjena itateljima koji se sa Damonjom prvi put susreu, nego
onima koji ga otpoetka itaju, ili barem od Pria iz moje ulice,
debitantske knjiice od pedesetak stranica, objavljene 1979. kod
sarajevskog Osloboenja, pa e razumjeti sve pieve konotacije, lako e
prei preko svake neravnine i spremno se utopiti u svakom njegovom
sentimentu. Ali prvih 255 stranica knjige, u kojima su sabrane
etiri knjige njegovih kratkih pria, uz prvu jo i Zdravstvena
knjiica, Drugo izdanje i Prirunik, od rijei do rijei predstavljaju
literaturu za koju ovaj itatelj garantira vlastitim ivotom.
Nikakvoga pretjerivanja, ni patetike u tome nema: jednostavno,
njegovo odrastanje i ivot odreeni su i usmjereni priama Darija
Damonje. Jednom, sada ve poodavno, Damonja mu je bio meu vanim
razlozima za bavljenje knjievnou, a naroito za pisanje kratkih
pria. Njemu je, svih ovih tridesetak godina, koliko mu se ime
pojavljuje u dnu ili pri vrhu novinskih lanaka i tano dvadeset i
pet godina koliko objavljuje knjige, ovaj itatelj puno vie duan od
kratkih prikaza, kritika, usputnih spominjanja, koje mu posveuje od
1986, i lanka o Zdravstvenoj knjiici, objavljenog u
Osloboenju.Dario Damonja rodio se 1955. u Sarajevu. Nije zavrio
gimnaziju, jer je ve ivio po kafanama. Otac mu je pjevao u zboru
Narodnog pozorita. Ubio se. Majka mu se odselila u Holandiju. Bili
su razvedeni. Odrastao je uz baku i djeda, koji je bio velika, mona
figura. O tome je pisao u svojoj prvoj knjizi, a zatim i u svim
sljedeim knjigama. Jo je pisao o samoi, o mranim pijanstvima i
mamurlucima, o neurednosti svoga stana, o pustim ljetnim ulicama
Sarajeva, o cavtatskoj rivi i o Kamenu Malom, o Makarskoj, o dugim,
tekim i zaguljivim sarajevskim zimama, o obinim ljudima i njihovim
vrlo neobinim sudbinama, o vanim i nerjeivim ivotnim pitanjima,
poput onog u Priama iz moje ulice, koje si postavlja jedan Ramo, i
koje e ga pitanje kotati ivota: Zato se svi katolici prezivaju
OBITELJ?Damonja je dugo pokuavao napisati roman, ali nije ilo.
Odustao je, uz osjeaj da je uskraen za neto vano. A uope nije bilo
vano. Nakon to se Sidran proslavio scenarijem za Dolly Bell, naumio
je napisati filmski scenarij, imao je i naslov: San na dlanu. Pisao
ga je godinama, frustrirao ga je taj nesretni scenarij, a jo i vie
to to okolina nije za njega imala razumijevanja, nisu znali ono to
je on znao, da je cijelo Sarajevo, od Baarije do Marijin dvora,
njegov dnevni boravak, i da nikome film o Sarajevu ne pripada kao
njemu. Ni sve zlatne palme i svi zlatni lavovi ne mogu izbrisati
injenicu da je Sarajevo lino njegovo, a ne Sidranovo, i na kraju e
ostati njegovo, u uspomeni i u vrlo dubokoj, premda ne i daleko
prolosti, kada Damonje vie ne bude. Umro je 2001, u Sarajevu, bez
scenarija i bez romana.Dario Damonja ivio je od pisanja kolumni i
vrlo kratkih novinskih komentara na teme svakodnevice. Urednici su
mu davali da pie, esto vjerujui da time ine dobro djelo, a te su
njegove kolumne koje obuhvaaju i dobar dio knjige Ako ti jave da
sam pao itatelji izrezivali, pa ih ispresavijane nosili u
novanicima, kao neku vrstu ivotnoga manifesta, ili onoga jednog
najvanijeg teksta, kojem je mjesto uz slike djece i ene, u
pretincima u kojima se danas, obino, dre kreditne kartice. Recimo,
kolumna Hommage grobovima imala je apsolutni kultni status,
godinama nakon to je objavljena, a prije nego to e nai mjesto u
knjizi. Bilo je to vrijeme prije interneta, kada su, jo uvijek, sve
vane stvari bile uvane u vlastitoj memoriji, a ne u memorijama
kompjutora i na internetskim platformama. A u ivoj se ovjekovoj
memoriji prie nadograuju i transformiraju, tako da su i Damonjini
Grobovi u reinterpretacijama svojih itatelja onih koji kolumnu nisu
izrezali i sauvali u novaniku ve bili pretvoreni u mit i legendu, u
tekst koji Dario Damonja nije napisao. A to su, zapravo, grobovi?
To su, u jednome davnom argonu, nepopravljivo rune cure, u koje se
nitko nikada ne zaljubljuje: To su one cure koje dolaze kad si
mamuran, kad ti srce drhti kao ptie, kad niotkud ne vidi spasa,
koje ti tad, kad ti je najpotrebnije, plaaju pie. Pletu ti dempere
i rukavice za trajanja dugih i surovih sarajevskih zima i to im
zauujue divno i lako polazi za rukom. (Za razliku od zgodnih cura.)
Grobovi se uvijek najiskrenije i najglasnije smiju tvojim
prevakanim folovima; ujutro, kad ti se elo ari, kad te je strah da
otvori oi, da krene nogom iz kreveta, imaju najmeku ruku. One nisu
nikad nervozne, nikad ih ne boli glava, kuhaju ti kafu kad igra
karata, a kad gubi, vade iz tane pare koje su bile namijenjene za
kupovinu godinje tramvajske karte i ti ih, bez imalo grinje
savjesti gubi Ako kaete da ovo nije politiki korektno, da je ovo
muki ovinizam, dvije stvari e vam Damonjin itatelj rei. Prva: naa
sjeanja su slobodna i nisu politiki korekna. I drugo: u ime pisca
koji to vie ne moe uiniti, poslat e vas u materinu (uljudno
preuujui imenicu koja pridjevu prethodi).Poetkom rata, Damonja je
stradao u bizarnoj prometnoj nesrei. Pala je granata, iji ga je
zrani udar odbacio pod kotae jureeg automobila. Ostao je iv, i
zavrio u emigraciji u Americi. Sluio je i kupao bolesnike u nekoj
psihijatrijskoj bolnici, radio poslove kakve obino rade bosanski
pisci u egzilu, i moda bi se zauvijek izgubio u Americi, da mu u
tjedniku Slobodna Bosna nisu pruili priliku da pie o svojoj
amerikoj svakodnevici, i da se tako, najprije preko teksta, zatim i
fiziki, vrati u Sarajevo. Time su urednici jednih novina spasili
pisca, a s njime i njegovu fluidnu, nacionalno neodredivu, ali vrlo
snanu i prisutnu matinu knjievnost.Svi moji prijatelji ive izmeu
Baarije i Marijin dvora, pisao je u jednoj kolumni Damonja, pa ako
se neki i odseli na Dobrinju, nai u pare za taksi, da odem do
njega. Pie on i o Iskrinom satu, koji je stajao na vrhu nebodera u
ijem je prizemlju bila kafana Park, na kojem se tano vrijeme
vidjelo iz skoro svih dijelova tog maloga Damonjinog Sarajeva,
nepreglednog u sjeanju i velikog u njegovim kratkim priama i
kolumnama, toliko velikog da bi ovjek mogao ostatak ivota provesti
mislei o tom gradu i piui od njemu, uvijek daleko od mjesta na
kojem je to Sarajevo postojalo. Daleko od Babeljeve Odese.Dario
Damonja u samo nekoliko rijei pogodi atmosferu, on vlada emocijama
svojih itatelja, njegove kratke prie od tri do najvie desetak
novinskih kartica imaju savrenu dramaturgiju, s efektnim, sjajno
izvedenim obratima. Nikada nisam itao pisca koji na tako uskom
prostoru i iznad ambisa izvodi takve piruete i preokrete u prii.
Damonjini likovi imaju, u rije ili dvije, savreno obrazloenu
motivaciju. Repertoar njihovih odnosa nije bogat i raznolik, ali su
vrlo raznolike njihove sudbine. udo jedno to sve ivot uini ovjeku.
Dario Damonja bio je time opsjednut, ve i zbog svega to je ivot
uinio njemu. Bio je usamljen i nesretan ovjek, iako je imao puno
prijatelja, uglavnom isto usamljenih i nesretnih ljudi. Bio je
vjeiti pijanac, gubitnik gorke due, pritom pisac jedne danas slabo
egzistentne, rasute kulture. Ali u njoj takvoj, kao i u intimnom
kanonu ovoga itatelja, Damonja je ve za ivota imao, i imat e,
kraljevsko mjesto. Oprostite gospodo vi koje sam maloprije u pievo
ime poslao u materinu ali nitko nije tako pisao kratke prie. Ni
Carver ni ova fina stara gospoa iz Kanade, ni svi drugi koji su u
miru svojih domova itali Antona Pavlovia ehova. Damonja nije imao
mir svoga doma. Iz nesreenosti i s ulice teko je pisati, a on je
pisao tako.
