6živo vrelo 7

PMilosrđe je sam temelj na kojem počiva život

Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno dje-

lovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema

vjernicima; ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedočenju

svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa. Sama

se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona

pokazuje milosrdnu i suosjećajnu ljubav.

Papa stoga ističe: »Cr-kva ima poslanje navi-ještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja,

koje na svoj način mora doprijeti do srca

i uma svake osobe.

P apa Franjo, u homiliji na pokorničkome bogoslužju u bazilici svetoga Petra 13. ožujka ove godine najavio je slavljenje izvan-redne Svete godine riječima: »Odlučio sam proglasiti izvanred-

nu Svetu godinu koja bi u svome središtu imala Božje milosrđe. Bit će to Sveta godina milosrđa. Želimo ju živjeti u svjetlu Gospodinove riječi: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan (Lk 6, 36)’.« Po-četak ove izvanredne Svete godine bit će na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2015., a zaključit će se na svetkovinu Krista Kralja 20. studenoga 2016.

Uoči druge vazmene nedjelje, koju je sveti Ivan Pavao II. proglasio Nedjeljom Božanskoga milosrđa, u slavlju I. večernje Sveti Otac obja-vio je Bulu najave Svete godine milosrđa pod nazivom Misericordiae Vultus (Lice milosrđa).

Prije nego što iznesem nekoliko riječi o prvome dijelu Bule, želio bih ovdje podijeliti jedno kratko promišljanje o pitanju koje nam se, siguran sam, svima postavilo kada smo čuli vijest o najavi Svete godine: Zašto je Papa odlučio slaviti ovu izvanrednu Svetu godinu? Razlozi su zacijelo mnogostruki, a ja ću istaknuti samo neke koji mi se čine važni-ma, svjestan da se ovome pitanju može i drukčije pristupiti.

Crkva i »otvoreni svijet«Od prvoga dana pontifikata pape Franje postalo je razvidno da je mi-losrđe jedan od njegovih ključnih pojmova, duhovnih stavova i nači-na djelovanja. Svaki je rimski prvosvećenik tijekom svoga pontifikata stavljao naglaske na određene teme koje su mu omogućavale da, cr-peći iz bogate baštine pologa vjere, utemeljene na Objavi, a služeći se Svetim pismom i Tradicijom, Crkvu poziva na nasljedovanje Spasite-lja i vjernost njemu u vremenu koje nam je dano te da i svijetu pruži svjedočanstvo o bîti poslanja Crkve u današnjemu svijetu. Osim toga, svaki papa unosi u službu Petrova nasljednika i svoju osobnu kariz-mu, osobno Duhom Svetim prožeto prepoznavanje potreba Crkve i svijeta u vremenu u kojem ga Gospodin stavlja na čelo svoje Crkve.

Milosrđe – put za istinsko lice CrkveRazmišljanje uz Bulu najave Izvanrednoga jubileja milosrđa

Željko Tanjić

8

NAŠA TEMA Ususret Godini milosrđa

8

Postoje trenutci u kojima smo snažnije pozvani

usmjeriti svoj pogled na milosrđe, kako bismo sâmi

postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja. Zato

sam proglasio Izvanredni jubilej milosrđa kao posebno

vrijeme za Crkvu, kako bi svjedočenje vjernika bilo snažnije i plodonosnije.«

(papa Franjo, Misericordiae vultus, 2)

Za papu Franju to se poslanje sažima ne samo u riječi milosrđe, nego ta-kođer u vjeri da je, kako i sama prva rečenica Bule ističe, Isus Krist lice Oče-voga milosrđa. A to je, ka-ko Sveti Otac pojašnjava, sinteza otajstva kršćanske vjere. Upravo je stoga od-lučio darovati Crkvi ovaj način osobnoga i zajedni­čkoga slavljenja i svjedoče­nja vjere. Kako je rekao, vjeruje da cijela Crkva ima potrebu za milosrđem, jer svi smo grješnici. U jubi-leju Crkva može pronaći radost ponovnoga otkrića i plodonosnoga darivanja

Božjega milosrđa, kojim smo pozvani tješiti svakog muškarca i ženu našeg vremena jer Bog oprašta sve i oprašta uvijek. U tome se nalazi središnja poruka pontifikata pape Franje koju želi izraziti i ovim jubilejom, pozivajući cijelu Crkvu da ponovno otkrije ovu temeljnu dimenziju svoga poslanja koju nerijetko zaboravljamo ili zapostavljamo. Posuđujući riječi kardinala Pietra Parolina, koji je na Teološkom fakultetu Triveneta, u Padovi 22. travnja ove godine, održao Lectio magistralis pod naslovom »Papa Franjo: vizija i teo-logija otvorenoga svijeta«, možemo reći:

»Papa Franjo se ne umara čitati svijet, s njegovim događajima i nje-govim protagonistima, u nakani koja je kritička, ali istovremeno kon-struktivna jer, ako je neisključivanje stalan konačni cilj, onda je isto tako prisutan poziv na ‘nužnost dijaloga’ kao metode koja pripada teološkom istraživanju.

Zapravo, svijet koji papa Franjo opisuje i interpretira jest otvoreni svi-jet, u kojemu načelno ne postoje zadane situacije i navike, nego je svijet u odnosu i dijalogu – dvama vidicima koji su za njega svojevrsno pravilo života. Bili teolozi ili ne, nalazimo se pred pristupom koji može biti pri-mijenjen na geopolitiku, kao i na teologiju, na njezino istraživanje i nauk. (...) Ovaj papa koji dolazi ‘izdaleka’, s kraja svijeta, kako je rekao na dan svoga izabranja, gleda Europu i svijet drukčijim pogledom, decentralizi-ranim i daleko od one vizije koja prati tradicionalno teološko čitanje. On ne pripada ni Istoku ni Zapadu, kao što ne pripada ni srcu međunarodnog sustava: stoga se njegovo učenje drukčije odnosi spram naše uobičajene perspektive i u mnogočemu preokreće naš način gledanja svijeta i Crkve. (...) Statistički podatci, demografski pokazatelji, ekonomski planovi i poli-tičke logike jasno nam pokazuju da više ne živimo u svijetu podijeljenom između Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, nego prije svega u multipolarnoj

8živo vrelo 9 8

stvarnosti u kojoj razlike nisu nestale. Mislim posebice na razlike koje jed-nostavno prepoznajemo između razvijenih zemalja i onih koje su tek ne-davno postale neovisne i koje se prepoznaju u različitom stupnju razvoja, u mogućnosti uporabe tehnologij, u nadi života naroda. Ipak, sve češće mnoge zemlje takozvanoga Juga pokazuju se kao nacije koje izranjaju i u kojima neke grupe žive u uvjetima koji se ne razlikuju od onih u najboga-tijim zemljama. Površnim čitanjem – onim koje za teologa ne otkriva fenomenološku dubinu situacije – čini se da su stare podjele iz prošlosti napokon nadiđene. No, ostaju pri tom i dalje prisutni zatvo-renosti i isključenja, koji po papi Franji mogu biti nadiđeni otkrivanjem autentičnoga milosrđa koje nas ‘čini otvorenijima za dijalog kako bismo jedni druge bolje upoznali i razumjeli, uklanja svaki oblik zatvorenosti i prijezira te otklanja svaki oblik na-silja i diskriminacije’. (Misericoridae Vultus, 23). Tako shvaćeno milosrđe ‘nije samo pastoralno po-našanje, nego je sama bit Isusova evanđelja’. Središnjost milosrđa postaje put razumijevanja sve veće multipolarnosti koja obilježava naš svijet, ko-jim više ne gospodari suprotstavljenost između Atene i Rima ili Moskve i Washingtona, nego je obilježen mnoštvom glavnih gradova od Pekinga do San Francisca, od Sao Paola do Sankt Petersburga. Multipolarnost je vid-ljiva u globanoj umreženosti koja obuhvaća područja poslovnoga svijeta, financija, religija i političkih odluka.«

Milosrđe – put k novome zajedništvuTomu svijetu Crkva je pozvana navijestiti milosrđe kao srce Objave, kao metodu i način življenja, kao autentično poslanje Crkve u današnjem svi-jetu, milosrđe koje je Isus svojim riječima, činima i cijelom svojom oso-bom objavio svijetu (DV, 4: dovršuje Objavu). Zato u drugome broju Bule Papa snažno ističe: »Uvijek imamo potrebu razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja. Milosr-đe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji i vrhovni čin kojim nam Bog dolazi u susret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu. Milosrđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ogra-ničenju zbog svoga grijeha.«

Stoga u prvom dijelu Bule papa Franjo jasno pokazuje biblijsko utemelje-nje ovoga shvaćanja, kako u Svetome pismu Staroga tako i Novoga zavjeta, posebice u Isusovu djelovanju i prema trima prispodobama: o izgubljenoj ovci i drahmi te o izgubljenome sinu. Osim toga, povezuje ovaj jubilej s Dru-gim vatikanskim koncilom i naukom koncilskih i pokoncilskih papa: svetih Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. te blaženoga pape Pavla VI., pokazujući da je ova jubilarna godina isto tako izrasla iz koncilske svijesti da Crkva u svijetu ima odgovornost biti živi znak Očeve ljubavi, kao ona koja se koristi lije-kom milosrđa umjesto oružjem strogoće, kako je to rekao sveti Ivan XXIII.

U jubileju Crkva može pronaći radost ponovnoga otkrića i plodonosnoga darivanja Božjega milosrđa, kojim smo pozvani tješiti svakoga čovjeka našeg vremena jer Bog oprašta sve i oprašta uvijek.

NAŠA TEMA Ususret Godini milosrđa

10

u svome govoru na otvaranju Koncila. Papa, stoga, može sa svom jasnoćom u desetom broju reći: »Milosrđe je sam temelj na kojem počiva život Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno djelova-nje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima; ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedo-čenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno mi-losrđa. Sama se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milo-srdnu i suosjećajnu ljubav.« Papa stoga ističe: »Crkva ima poslanje naviještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca i uma svake osobe. (...). Za Crkvu i za vjerodostojnost njezina navješta-ja od presudne je važnosti da ona sa-ma živi i svjedoči milosrđe.« (MV, 12) Tamo gdje je prisutna Crkva, u našim župama, zajednicama, crkvenim udru-gama, pokretima, svuda gdje su kršćani – tamo se mora moći naći oaza milo-srđa kao suprotnost svemu što vlada u svijetu, kao model života i ponašanja. Već u prvome dijelu, premda o tome vi-še govori u drugome, Papa se osvrće na odnos milosrđa i pravde. Tako u broju

desetom Papa ističe da je pravda prvi korak, nužan i neupitan, ali Crkva ima potrebu ići dalje kako bi dosegla cilj koji je viši i znakovitiji, posebice u našemu svijetu u kojemu sve više nestaje kultura oprosta.

Papa poziva i partikularne Crkve da u svojim Crkvama proslave ne samo početak svete godine, nego da, po uzoru na otvaranje svetih vrata u Rimu, to isto učine u svojim katedralama ili u važnijim crkvama i svetištima. Poseb-nost hodočašća očituje se posebice u duhovnome hodu oprosta i milosrđa.

U življenju Godine milosrđa potrebno je izručiti se očaravajućoj i nadah-njujućoj snazi u Kristu očitovanoga Očeva lica milosrđa, kako bi djela mi-losrđa pronašla mjesta u životima kršćana te preobražavala njihove živote i svjedočanstvo vjere u susretima s ljudima, prepoznajući ponajprije one koji su potrebiti djelatne blizine i milosrdne ljubavi. Duhovna djela milosrđa: 1. dvoumna savjetovati; 2. neuka poučiti; 3. grješnika pokarati; 4. žalosna i nevoljna utješiti; 5. uvrjedu oprostiti; 6. nepravdu strpljivo podnositi; 7. za žive i mrtve Boga moliti. Tjelesna djela milosrđa: 1. gladna nahraniti; 2. žed-na napojiti; 3. siromaha odjenuti; 4. putnika primiti; 5. bolesna i utamni-čenika pohoditi; 6. roba otkupiti; 7. mrtva pokopati. I jedna i druga djela jesu put na kojemu potrebiti postaju naši bližnji, povjereni našoj kršćanskoj odgovornosti i brizi.

Ponovno nađeno sinovstvo u Očevu zagrljaju.

Đuro Seder: Milosrdni otac.

N