Stranica 32 C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

INTERVJU

Miraš Martinović je jedan od najpoznatijih crnogorskih pisaca danas. Objavio je dvadeset knjiga

poezije, priča, romana, p utopisnih zapisa, eseja. Prevođen je na nekoliko jezika. Poznat je po temama iz

vremena antike i njihovim tragovima koje pronalazi na licu Crne Gore, a koje pretače u svojevrstan,

autentiačn i prepoznatljiv literarni rukopis, po kome je poznat na širim regionalnim prostorima. Nacionalna

zajednica Crnogoraca Hrvatske objavila je ovog proljeća Martinovićevu knjigu „Povratak u Aleksandriju“,

a prije te i knjigu „Antički gradovi - snovi i sudbine“. Na proljeće će u Zagrebu biti organizovano veče na

kome će biti predstavljeno Martinovićevo stvaralaštvo. Sve su to bili povodi da mu postavimo nekoliko

pitanja, na šta se on odazvao sa radošću i, kako reče, dužnom pažnjom za ono što je radila i radi Nacionalna

zajednica Crnogoraca Hrvatske na popularizaciji crnogorske kulture.

MIRAŠ MARTINOVIĆ: VARVARI SU UVIJEK TU

P O V R A T A K

U A L E K S A N D R I J U

(fragmenti iz istoimene novele)

. . .

Šta je sa mojim pjesmama?

Onda nijesu marili za njih. Osim par

prijatelja. Da li se sada nešto izmijenilo?

Rasute po svijetu, kao grad, koji je živio u

njima. Ako ih sakupim, možda sakupim grad.

Da li ću uspjeti? Aleksandrija je rasuta. Niko

je ne može sakupiti. . . .

Barbari su ovdje bili. Kada smo ih čekali,

nijesu došli. Bila je to njihova taktika. Došli

su, ipak, kada smo se najmanje nadali,

uništili grad. . . .

Bogovi su otišli, ostavivši prazninu, koja

guši. Moram je ispuniti. U njihovom odsu-

stvu tek, vidim koliko smo bez njih ništa. . . .

Manje je radoznalaca. Prepoznavali su

me. A pjesme? Nijesu marili za njih. Završile

na smetlište. Sve završi na smetlištu. Pjesme

i grad. Čovjek i bog.

Nema filozofskih škola, nema Jevreja,

Arapa, Grka ... Umro je duh grada. Gdje je

Origen? Dinastija Ptolomeja. Simonije Aka

... Kad su oni umrli, umrla je i ona. . . .

Plakao je, umirući. Žao mi je što umirem.

Imao sam da napišem još 25 pjesama.

Zamišljao je kako se njegovo tijelo pretače u

riječi. Zadnjih dana, često je ponavljao: moje

tijelo ostaje u mojim riječima ...

Miraš Martinović

Z.D.: Ako se zna da je Dragan Popadić o Vašoj

knjizi „Povratak u Aleksandriju“ napisao studiju na

zavidnih pedeset stranica, neka nam bude dopušteno

da se u ovom kratkom razgovoru zadržimo samo na

jednoj od pedeset i jedne novele - metafore koje

sačinjavaju Vašu knjigu i to baš na onoj čiji je naslov

ponijela čitava knjiga. Vjerujem da bi svakog budućeg

čitaoca zanimalo što je prevagnulo da se radni naslov

Vaše knjige – koji je glasio „Probuđeni heretici“ i već

sam po sebi izazivao istinske znatiželje – prometne u

„Povratak u Aleksandriju“?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Poštovani Draškovi-

ću, raduje me što mogu intervju da dam za „Crno-

gorski glasnik“, koji je zajedno sa kompletnom

Zajednicom Crnogoraca Hrvatske, kao njen bitan

segment, mnogo uradio na planu valorizacije

crnogorske literature i ukupne crnogorske kulture.

Malo koja je dijaspora radila i radi za svoju zemlju,

kao što je Zajednica Crnogoraca Hrvatske radila i

radi za Crnu Goru.

Mnogo mi je važno, zbog toga, a i zbog dragih i

vrijednih ljudi, angažovanih u Zajednici, što je i

ova moja knjiga (prethodno je u izdanju Zajednice

objavljena moja knjiga „Antički gradovi - snovi i

sudbine“) objavljena u izdanju Zajednice. Zbog

Miraš Martinović (u Daorsonu kod Stoca, 2011.)

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5. Stranica 33

dragih ljudi koji su u njoj, i onoga što oni rade,

najradije bih da ta Zajednica bude izdavač svih

mojih knjiga.

A što se tiče knjige „Povratak u Aleksandriju“

i njenog naslova, najprije bih da kažem riječ - dvije

o ovoj, koja se razlikuje od svih mojih prethodnih

knjiga, koje se, za razliku od ove, bave antičkim

temama i zaboravljenim pejsažima Crne Gore, i to

je čitav jedan korpus koji otkriva malo poznatu ili

nepoznatu Crnu Goru, njen vjekovni hod i kôd,

njene sudbonosne trenutke, uzdignuća i padove.

Crna Gora stoji na antičkim temeljima, i to je ono

što je čini postojanom. Ta antička Crna Gora, do-

stiže cvatujuće trenutke u doba Njegoša. Na malom

parčetu crnogorske zemlje, dešava se „ a n t i č k o

č u d o “ , koje rađa „Gorski vijenac“, „Luču“ i

druga Njegoševa djela. Tad moral dostiže najveće

visine, zaokružuje se crnogorski Agon, to jest biće

Crne Gore. Zato je Njegoševo djelo veliko, a

Njegoš medijum, sprovodnik onoga što je doživjelo

zaokruženje, pa se negdje moralo artikulisati. Zreli

plod jedne nacije, u ovom slučaju crnogorske.

Aleksandrija je grad koji me mnogo i dugo

zaokuplja. Taj urbanitet, taj topos, taj prostor,

Č e k a j u ć i b a r b a r e

Što mi čekamo, na trgu okupljeni?

To barbari treba danas da stignu.

Zašto je u vijeću sav posao stao? Zašto vijećnici sjede, ne donose zakone?

Zato što će danas stići barbari.

I kakve sad zakone da donose vijećnici? Barbari, kad dođu, donosiće zakone.

Zašto je naš car ustao tako rano, I zašto sad sjedi pred najvećim vratima grada Na prijestolju, u grimizu, sa krunom na glavi?

Zato što će danas stići barbari. I car sada čeka vođu njihova Da ga dostojno primi. Spremio je za nj Čak i povelju. U njoj mu poklanja Titule mnoge i naslove.

Zašto su konzula dva i pretori naši danas Izašli u skrletnim, zlatom vezenim togama? Zašto narukvice nose s toliko ametista I prstenje s toliko blisatvih smaragda? Zašto danas nose dragocjena žezla S intarzijama sjajnim od srebra i zlata?

Zato što će danas stići barbari; A takve stvari zabljeskuju barbare.

Zašto govornici vrli ne dođu k'o uvijek Da govore drže, da kažu što imaju reći?

Zato što će danas stići barbari; Njih gnjavi retorika i govori javni.

A sad, što znači ova nelagoda nagla i ovo Komešanje? (Kako su se samo lica uozbiljila!)

Zašto se ulice i trgovi iznenada prazne I zašto se vraćaju svi kućama, u misli zadubljeni?

Zato što je noć, a barbari nisu došli. Došli su samo neki ljudi s granica I vele da barbara više nema.

I sad, što će sad biti od nas, bez barbara? Oni su bili kakvo-takvo rješenje.

Konstantinos Kavafis (Konstantinos Kavafis (1863-1933), glasoviti grčki modernistički pjesnik, rođen je i umro u Aleksandriji i smatra se jednim od najvećih pjesnika koji je pisao na modernom grčkom jeziku. Gajio je aristokratski i elitistički odnos prema svojim djelima. Težeći savršenstvu, bezbroj ih je puta prepravljao ili uništavao, sve dok ne bi postale željena verzija.)

Stranica 34 C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

kojim je prostrujao s v j e t s k i d u h , ostavljajući vidne tragove ... Mjesto gdje u jednom trenutku

vlada prava kosmopolitska klima, u kulturnom i religioznom duhu, i na svaki drugi način. Tu vrve

ideje, razlike u mišljenjima, tolerancija dostiže najveći mogući stepen, da bi se sve to pretvorilo u

svoju suprotnost. Poslije svjetlosti uvijek dolazi tama, i poslije svijetlih – slijede mračna vremena.

Aleksandrija biva poprište zavađenih, zbog ideja se ubija, zbog razlika se sve briše. Jedna religija,

hrišćanska, zauzima primat. Uništava se sve u ime jednog boga, a Aleksandrijska biblioteka, koja je

sa svojih pet stotina knjiga, bila čudo onoga svijeta, gori ... Hipatija, neoplatoničarka, amblem

Aleksandrije, najljepši amblem, biva rastrgnuta, upravo zbog polifonije svojih ideja i višeglasja koje

zagovara ...

Gori biblioteka, knjige gore, ljudi gore ... Odjednom Aleksandriju preuzima carstvo tame. I

samo po gdje koja svjetiljka svjetluca u svekolikoj tami.

Aleksandrija postaje velika praznina u duhovnom hodu čovječanstva. Napuštaju je bogovi, a to

znači ideje i višeglasje, kao u onoj Kavafijevoj pjesmi „Bog napušta Antonija“ ... I to više nije ovaj

grad. I nikada neće biti. Ostaće da živi kao metafora i da se tako obnavlja u duhovima ljudi. Pa kao

takva, ona i danas živi, kao simbol ... A šta bi mi bez tih i takvih simbola. Iako vjerujemo da se neće

ponoviti, utjeha nam je da su nekada bili.

U takvu, drugačiju i drugu Aleksandriju, vraća se njen najslavniji Žitelj, Kavafi, pjesnik njenog

duha, svjetskog duha, koji se profiliše kroz nju, ali i njegovu poeziju ...

U naslovnoj priči ove knjige, on u jednom trenutku kaže: ovo više nije onaj grad, Aleksandrija

koju sam poznavao.

I, konačno, a što je Vas ponjaprije interesovalo, kako je jedan naslov preimenovan u drugi.

Ova knjiga može da nosi i jedan i drugi naslov. Prvobitno su bili „Probuđeni heretici“, oni su to

i ostali i poslije naslova, koji je naknadno dat knjizi, a kumovao je moj prijatelj i pisac Balša

Brković. Priča koju sam mu poslao, a koju je on odmah objavio u ART dodatku lista VIJESTI,

Sa predstavljanja knjige Miraša Martinovića „Antički gradovi - snovi i sudbine“

(Novinarski dom u Zagrebu, 22. novembra 2012. godine)

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5. Stranica 35

nosila je naslov „Kavafis“. Kada je osvanula na stranicama dodatka, s naslovom „Povratak u

Aleksandriju“, odmah sam taj naslov prihvatio kao konačni naslov knjige. Nije više bilo dileme.

Sve ličnosti kojima se bavim u ovoj knjizi, od Eshila, Pitagore, Kavafisa, Knuta Hamsuna,

Hipatije, Ezre Paunda, Orfeja, Protagore, Dantea, do Njegoša, kojim se knjiga završava, svojevrsni

su heretici bili u svom vremenu, zbog čega su trpjeli, bili izdvojeni, obilježeni ž i g o m . To su,

zapravo, paralelne biografije poznatih ličnosti, ali i nekih koji su plod moje fikcije. Neka vrsta

imaginarnih biografija. Neki nepoznati detalji iz njihovih životopisa, nametali su se sami, pa sam ih

ja prihvatao, vjerujući da su se i desili stvarno, i ostali zapisani na fonu, sa kojeg ja skidam sve

svoje knjige. Taj fon i taj tok, na koji se nije lako konektovati, od suštinske je važnosti za sve

stvaraoce.

Z.D.: Razumjeli smo zašto Vam je iz te „kolajne s likovima mitskih i povijesnih junaka“ – kako je o

Vašoj knjizi pisao Petar Gudelj – posebno prirastao lik kojem je poezija predstavljala način života. No,

Vaša novela i Kavafijeva pjesma „Čekajući barbare“ vratile su me u atmosferu neizdrživog iščekivanja u

filmu „Tatarska pustinja“, kada se na istočnoj, nesigurnoj granici već posustalog austrougarskog carstva

pojavljuje i lagano, kroz magličastu prašinu od stalno dolazećih i odlazećih oboružanih konjanika,

primiče veliki, bijeli čador ... Ne čini li Vam se da i danas – nemajući jasne odgovore na mnoga pitanja –

Evropa radije samo čeka „neke nove barbare“?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Varvari su uvijek tu, i mogu banuti svaki čas. Baš kad im se

najmanje nadamo ... Na putu Evrope ka svom ujedinjenju, nastala su mnoga gibanja u svijetu,

naizgled povremena žarišta, a negdje u dubini i suštini i tektonska pokretanja. Ne bih ni na koji

način da budem zloslutnica, ne volim te ptice, pa i kada pjevaju, ali veliki njemački pisac Ginter

Gras u svom posljednjem intrevjuu, kaže da je počeo treći svjetski rat. Gras nije prorok, ali iz svog

iskustva izvlači jednu ovakvu rečenicu, naravno i onoga što se dešava u svijetu. Smeta ujedinjena

Evropa, pa otuda izbjeglice, izbjeglice su je preplavile. I ne samo taj fenomen. Tako da se bojim

varvara, čak i kada sam siguran da ih nema. Oni se bude kada im se najmanje nadamo. U

Miraš Martinović i Mirko Kovač

(Novinarski dom u Zagrebu, 22. novembra 2012. godine)

Stranica 36 C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Kavafijevoj čuvenoj pjesmi, oni se iščekuju, ali nijesu došli, na sreću onih koji su ih iščekivali. To

su istorijske neminovnosti.

Još je Solomon, sin Davidov, car nad Izrailjem, u Knjizi propovjednikovoj govorio: postoji

vrijeme kada se gradi i vrijeme kada se ruši. I tako, postoji vrijeme miroljubivih i vrijeme onih koji

po svaku cijenu hoće da razbiju mir. Kažem, istorijske neminovnosti, kojima su ljudi podložni, koje

se ne mogu racionalno kontrolisati. Te sile se jednostavno ne mogu zauzdati. Bojim se da čekaju

neki novi barbari. Evropu i nas.

Z.D.: U dojmljivom ogledu Č. Bogićevića o Vašem stvaralštvu, parafrazian je i stav J. Brodskog da

estetika prethodi etici. Sudeći po Vašoj knjizi „Atički gradovi - snovi i sudbine“ – koju smatram

najpoetičnijim proznim tekstom koji sam ranije imao prilike da čitam – odvažio bih se ustvrditi da etika

prethodi estetici! Uostalom, ako se neprotivrečnost neke teorije može dokazati samo iz metateorije, ne bi li

estetika bila lišena svakog suda da nije umjetnikova stvaralaštva?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Slažem se sa vašom tvrdnjom, i ona mi je zapravo veoma bliska, da

etika prethodi estetici. Etički postulati su temeljne vrijednosti svakog stvaralaštva, svakog

umjetničkog čina. Bez njih ne bi bilo temelja, ne bi bilo reda. A estetika podrazumijeva red,

odnosno dovođenje u red svega što teži umjetnosti i zaokruženju umjetničkog djela. I ja težim da u

svom djelu produkujem upravo takvu misao - vodilju, bez koje ne bih nikuda stigao. Bez takvog

odnosa – ne bi bilo velikih djela. Sva velika djela svjetske knjiženosti počivaju na etičkim

temeljima, bez kojih ne bi bilo univerzalnih poruka, a bez takvih poruka, nema velikih djela.

Z.D.: U jednom razgovoru ste kazali da „Povratak u Aleksandriju“ predstavlja Vašu sigurno

najkompleksniju knjigu. No, u nauci se obično kaže da je neki rad dobar samo ako iz njega kasnije

proiziđu bar još dva nova rada, pa ne sumnjam da ćete se – a iz Vaše ranije pomenute (i takođe od strane

NZCH objavljene) knjige znamo za Vašu opčinjenost „antičkim gradovima i njihovim sudbinama“ – opet

vratiti Aleksandriji? Jer, novi povratak u Aleksandriju bio bi povratak i u izgorjelu Aleksandrijsku

biblioteku i možda nam, na primjer, donosi konačno prevazilaženje rivaliteta Njutn - Lajbnic potvrdom da

su zapravo još Arapi, a zahvaljujući Indusima, znali za elemente diferencijalnog i integralnog računa?

Miraš Martinović govorio je na predstavljanju posljednje knjige Mirka Kovača „Vrijeme koje se udaljava“

(Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, 6. maja 2014. godine)

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5. Stranica 37

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Povratci Aleksandriji su neminovni. To je povratak izvorištu,

prostoru gdje obitavaju duhovi, ideje. To je arhetipska Aleksandrija, koju je nemoguće uništiti, pa i

kada postane pepeo. I kada je taj podatak činjenica koju pepeo potvrđuje. Moguće je sagorjeti i

knjige i biblioteke, ali nije moguća sagorjeti ideje. Oni što su palili Aleksandrijsku biblioteku,

mislili su da su time sve okončali. Međutim, to je bio veći izazov onima koji čekaju izazove, koji su

za njih određeni, a takvih ima u svakom vremenu, da pišu nove knjige. Postoji rukopis koji se ne

može spaliti, a to je arhetipski rukopis, sa kojeg svi prepisujemo. Zapravo, takav rukopis je

dostupan samo odabranima, onima koji imaju oči da ga vide i sluh da ga osjete. Moguće je ubiti

ljude, ali ne i njihove glasove. Glasovi ubijenih, bude se u glasovima živih. To je lanac koji nije

moguće prekinuti. A one, kojima se učini da jesu, demantuju oni koji dolaze, koji u sebi čuju

glasove svojih prethodnika.

Bibliotekama u kojima stanuju ideje, varvari ne mogu prići. A i ako im se kojim slučajem

približe, oganj kojim bi da ih potpale, jednostavno se gasi, gubi moć ... Istina zbog koje su se

otkotrljale glave, zasija kao na gori sunce u glavama dolazećih. Ovim hoću da kažem da su velike

istine vječne.

Z.D.: Nadam se da neću sebi dati previše slobode – a s obzirom na to da sam iz prepiske sa Vama

saznao da ste upoznati s mitom o Podunavskim konjanicima – ako poželim da nam sa nekog od budućih

„putovanja kroz vrijeme“ donesete i odgonetku tajne njihovog kulta. O tome postoje tragovi u vidu

kamenih, glinenih i olovnih pločica po cijeloj Panonskoj niziji, ali zapravo i po nekadašnjem Rimskom

carstvu, a trebalo bi vjerovati da to traganje može biti ne manje zanimljivo od traženja Svetog Grala?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Proučavajući mitove i kultove drevnih naroda, susretao sam se s

konjanicima, pa i onim podunavskim, koji u suštini jesu traženje nekog grala, neke skrivene

zagonetke. Te konjanike koji osvajaju prostore, gledam kao ideje - krilatice, koje se formiraju na

određenom stupnju ljudske svijesti, pretvarajući se u konjanike, ovaploćujući se u te figure od

različitog materijala, gdje ideje nalaze svoje utočište, sigurni dom. To je praistorijska umjetnost na

tlu Evrope, i ne samo Evrope, već i drugih zemalja.

Isto kao što je u Riziniumu (današnjem Risnu) u doba antike bio poštovan Medaur, bog –

zaštitnik – grada, ratnik na konju, koji vitla kopljem. Ne sporim da će panonski konjanici –

progalopirati mojim literarnim i snovnim prostorima.

Moje stvaralaštvo je traganje za onim mitskim prostorima u kojima sve počiva, odakle sve kreće

i ponovo se vraća ...

Z.D.: Vratimo se, još jednom, noveli „Povratak u Aleksandriju“. Kavafisovo hodanje ulicama

Aleksandrije zaličilo mi je na pogled Danila Kiša kojim je, u jednoj od posljednjih emisija u kojoj je još

mogao učestvovati, milovao nepregledne rafove s knjigama u jednoj velikoj beogradskoj čitaonici i pitao

se: „Koliko će knjiga još ostati nepročitano!?“ Nije li pitanje svih pitanja zapravo u čemu ćemo, čime

ćemo i kome ćemo ostaviti svoj trag?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Da, zapravo tako, ostaviti trag. Čovjeku u svojoj kratkovječnosti,

često dolazi i ta pomisao. Ostaviti trag poslije sebe. Da tih pomisli i tih tragova nema – vladala bi

velika praznina. Čovječanstvo bi bilo nepregledno mrtvo more, uprkos životu koji pulsira. A što se

Kiša tiče, moguće je da je tako što pomislio, dok je pogledom milovao knjige, u nekoj čitaonici.

Pročitao sam jednu sjajnu i istinitu rečenicu Marka Špadijera, Kišovog prijatelja i druga iz

studentskih dana, koja glasi: „Sa Kišom je otišla još jedna Aleksandrijska biblioteka“. Prilika je i da

se prisjetim jedne rečenice Zuka Džumhura, koju će izreći u hercegnovskom hotelu „Plaža“,

neposredno pred smrt, koja živi u mom sjećanju: „Smrt ne bi bila tako strašna, ako bi se tamo

moglo čitati“ ... Eto, toliko o čitanju, o čitanom i nepročitanom. Važno je da ništa ne može biti

uništeno. Sve čuvaju riznice arhetipskog. Iz njih i sa fona koji one obrazuju, uvijek će se naći neko

ko će prepisati novu knjigu, pa tako i upotpuniti i nadomjestiti prazninu, stvorenu nakon paljenja

Stranica 38 C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5.

Aleksandrijske biblioteke ... Rodiće se novi

Kiš, koji će ponuditi biblioteku koja je sa njim

otišla, to znači ideje za novu knjigu. Sve je na-

dogradnja, pa i kad se ruši, neka nevidljiva na-

dogradnja se odvija, iza one faktičke rušilačke

radnje. Ona se ne može porušiti. To su ona ne-

vidljiva zbivanja i tkanja koja ne dotiče vrije-

me. Pred njima su i varvari nemoćni.

Mogu se srušiti gradovi, ali ne i ideje o

njima. One će se javiti ponovo. Postoje vječni

planovi, sa kojih se skidaju nacrti. Univerzum,

koji se zove svemir, koji počiva u čovjekovoj

glavi. I kada ode glava, ideja živi, nacrt, riječ.

Mapa, koju će neko novi iscrtati. Sve je, za-

pravo, u čovjeku. I dok traje jednog čovjeka,

trajaće grad u njegovoj glavi. S potpunim

uništenjem čovjeka, sve bi bilo uništeno.

Z.D.: Na kraju Vam moram priznati da sam se svakim retkom i primicanjem kraju Vaše novele sve

više pitao nije li ona mogla da se naslovi i kao „Smrt u Aleksandriji“, jer sam prvo naslućivao, potom

prepoznavao i najzad svjedočio nečemu što se, na portalu jednog uglednog zagrebačkog nakladnika, može

pročitati za „Smrt u Veneciji“, znamenitu novelu Tomasa Mana, u kojoj „doseže vrhunac njegovo umijeće

da gustim tkivom simboličkih motiva stvori osebujnu atmosferu“.

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Tomas Man, i novela koju pominjete (mnogo puta sam je čitao i

iščitavao), uzorit mi je pisac u svemu. Rado ga i uvijek čitam, a ta novela je antologijska i zauzima

istaknuto mjesto u samom vrhu svjetske književnosti.

Sada, kada razmislim, a potaknut Vašim pitanjem, ubjeđenja sam da je moja knjiga mogla da se

zove, upravo kako Vi kažete: „Smrt u Aleksandriji“, i taj naslov ništa ne bi oduzeo sadašnjem

naslovu. Motiv smrti je prisutan u mnogim pričama iz moje knjige. I smrt se dešava u Aleksandriji.

Konačno, Hipatija završava smrću. Okrutnom smrću. I Kavafis umire u gradu iz kojeg nije odlazio.

Ali taj grad nastavlja da živi u njegovoj poeziji. I ako bi kojim slučajem Aleksandrija današnja, koja

čuva negdje duh Kavafijeve Aleksandrije, bila zbrisana sa lica zemlje, ostala bi da živi u njegovoj

poeziji. Njen duh je, zapravo, eliksir Kavafijeve poezije. A duh gradova živi, nakon što gradovi

umru i nestanu. Pa tako i duh Aleksandrije i duh one naše Aleksandrije – Doklee u blizini

Podgorice, od koje se samo naziru konture. Premda taj grad, u mojim knjigama, vidim na nebu.

Nedohvatan varvarima. Tako je i s Prapratnom, rezidencijalnim centrom dukljanskih kraljeva, koji

je u jednom pohodu nestao sa lica zemlje, njegovo kamenje je razbacano u jame bezdanice, u more,

rijeke ... Kako se razoreno biće grada ne bi nikada sastavilo. Eto, grad je nestao sa lica zemlje, i iz

sjećanja onih koji danas žive na dukljanskoj zemlji, ali se javio meni, jednom, u snu, nakon kojeg

sam, u nedostatku kamenja, taj grad sagradio od riječi ...

Z.D.: Što sada radite?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Pripremio sam za štampu knjigu „Prevalisa“ – a to bijaše u doba

antike, prostor koji zahvata današnja Crna Gora. Tu knjigu, čiji temelji su „Putevi Prevalise“

(objavljeni 1999. u Podgorici i godinu dana poslije u Italiji), nadograđivao sam novim slojevima,

temama, mozaicima, trenucima koji su ostali izvan vremena i prolaznosti, profilišući duh Prevalise,

pa tim i polifoni, a jedinstveni crnogorski duh. Kao što postoji francuski, španski, italijanski, grčki

duh, postoji i c r n o g o r s k i d u h , i kompletno moje djelo je na tom fonu ... Silazak u Prevalisu je

silazak u najdublji njen tok, a moj dolazak u Dokleu, dolazak je u srce Prevalise, čiji otkucaji

Sa Dimitrijem Popovićem u Budvi

C r n o g o r s k i g l a s n i k – B r o j 96 – 2 0 1 5. Stranica 39

odjekuju ovom knjigom. Slijedeći te

otkucaje i tok koji nije nikada

prekidan, sišao sam u samo srce

Prevalise, u njene pradubine, i

vjerujem da sam otuda iznio njen duh

i njeno sudbinstvo, koje sam dotakao

čitavim bićem ...

Tu je i knjiga, pisana već nekoliko

godina, „Sjećanje i smrt“, koja se na

osoben način bavi Njegošem, onim

svakodnevnim, i onim koji korača

granicama i putevima koji su iza

ovdašnjeg svijeta, osluškujući glasove

i šumove, govor koji je samo on

razumio i pretočio u crnogorski govor,

živi, koji i danas žubori, upravo zato

što ga je iznio iz pradubina

crnogorskog bića, koje se zaokružilo u

njegovom djelu, pa samim tim i

postalo vječno. On je svojim časovnikom izmjerio vrijeme, koje nije dohvatno ni mjerljivo

zemaljskim časovnicima. Bavio sam se Njegoševim snovima i vizijama, snovidovnim Njegošem,

koji nije umro, koji i danas u nama živi i streca. I jedno od poslednjih poglavlja je zapravo u tom

duhu, pa nosi naslov Strecaću i u grobu. Imam osjećaj da uvijek zbog nas streca ...

Njegoš je jedini Crnogorac koji nije umro. Zato što živi u nama. I kada se učini da ga

zaboravljamo, on se javi. U mojoj knjizi on se sjeća nas i živi u našem sjećanju. To su uzajamna

sjećanja, pretočena u opšte. Onaj koji se makar jednom sašaptavao sa opštim, oslobodio se vremena,

izašao izvan njega. A sve što je izvan vremena iskoračilo – vječno je. Te vječne riječi, koje je

primio i napisao, omogućavaju mu da živi. Nikada nemam osjećaj da je mrtav.

Dimitrije se u svojoj prozi, i slikarstvu, bavio dubinski i suštinski Njegošem. I tako se prirodno

na njega naslonio. Između ostalog, i zbog zemlje na kojoj su rođeni, i neba koje su gledali,

različitim očima, u različitim vremenima, ali slično. I zbog Cetinja, za koje vjerujem, da je

izdvojeno i obilježeno posebnim znakom.

„Povratak u Aleksandriju“ završavam pričom o Njegošu. Onda je prirodno što slijedi knjiga

„Sjećanje i smrt“, u kojoj se bavim fenomenima i smrti i sjećanja.

I Njegoš se u jednom trenutku, čekajući smrt na Cetinju, pita: umire li sa nama i sjećanje?

To je ključna rečenica knjige. Na koju se ne zna odgovor. Pošto su ključevi od toga u grobu.

Njegoš ih je ponio sa sobom.

Nije nam smio ostaviti odgovor. Ko zna šta bi bilo da je to učinio, možda bi nam uskratio nadu.

Čovjeku, toliko potrebnu nadu.

Z.D.: Na proljeće će Zajednica Crnogoraca organizovati vaše veče u Zagrebu?

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Radujem se zbog proljeća i Zagreba i moje promocije u tom gradu.

Biće to promocija knjige „Povratak u Aleksandriju“, ali i promocija ukupnog mog djela. Poželio

sam da na njoj govore recenzenti moje knjige, Dimitrije Popović i Petar Gudelj, kao i Tonko

Maroević i Luko Paljetak, a odlomke iz mojih knjiga govoriće Goran Matović, koji je svojim

govorenjem, odnosno svojim čitanjima, na svoj način probudio i izgovorio riječi velikih pjesnika.

Njegove POSVETE su već kultne, pa se prema njima ljubitelji poezije i pjesnici tako i ophode.

Arheološki lokalitet DUKLJA - DOCLEA

(www.montenegrina.net)