Mirjana Krizmanić - Jesenji valcer.pdf

GIGA Mirjana Krizmani

http://www.balkandownload.org 1

Mirjana Krizmani

Jesenji valcer



Sadraj

NEKA OPA OBILJEJA STARENJA I STAROSTI .......................................................4 Kako se pripremamo na starenje .....................................................................................5 Stereotipi i predrasude o starenju ....................................................................................8 Kada zapravo poinjemo starjeti .....................................................................................9 Kako nastaju individualne razlike ................................................................................. 13 U brzini psiholokog starenja? ...................................................................................... 13

PSIHOLOKO STARENJE U PEDESETIM GODINAMA ............................................. 16

Obitelj porijekla ............................................................................................................ 16 Smrt roditelja ................................................................................................................ 21 Braa i sestre ................................................................................................................ 22 Brak .............................................................................................................................. 22 Vlastita djeca ................................................................................................................ 23 SAMCI .......................................................................................................................... 26 Prijatelji ........................................................................................................................ 26 POSAO ......................................................................................................................... 27

PSIHOLOKO STARENJE U EZDESETIM GODINAMA .............................. 31

Obitelj porijekla ............................................................................................................ 31 Braa i sestre ................................................................................................................ 32 Brak .............................................................................................................................. 32 Vlastita djeca ................................................................................................................ 33 Posao i odlazak u mirovinu ........................................................................................... 34 Prijatelji ........................................................................................................................ 35 Unuad ......................................................................................................................... 35

PSIHOLOKO STARENJE U SEDAMDESETIM GODINAMA .................................... 38

Udovice i udovci ........................................................................................................... 40 Sreivanje dokumenata, pisama, fotografija .................................................................. 41 Privikavanje na ivot u starakom domu ....................................................................... 41 Kuni ljubimci .............................................................................................................. 42 Religioznost .................................................................................................................. 43



PSIHOLOKO STARENJE U OSAMDESETIMA I SVIM DALJNJIM GODINAMA IVOTA ........................................................................................................................... 44

O knjigama i itanju ...................................................................................................... 47 Uloga televizije u ivotu starijih ljudi ............................................................................ 47 Sapunice ....................................................................................................................... 48 Promjena uloga ............................................................................................................. 49

MOG U I I ZV ORI ZADOVOLJSTVA, RADOSTI I SREE U STAROSTI ............. 50

Promiljanje i sreivanje prolosti ................................................................................. 52 KAJANJE U STAROSTI ................................................................................................ 53 Opratanje .................................................................................................................... 56 O gubitcima tijekom ivota ........................................................................................... 58 Tatina i skromnost ....................................................................................................... 59 Zahvalnost .................................................................................................................... 60 Sadanjost ..................................................................................................................... 61 Ljubav u poodmaklim godinama ................................................................................... 63 javljanje tijela ........................................................................................................... 64 Samoa i osamljenost .................................................................................................... 64 Budunost ..................................................................................................................... 66 O mudrosti .................................................................................................................... 67 Svjesnost o vlastitoj smrtnosti ....................................................................................... 68

K O R I T E N A I P R E P O R UE N A L I T E R A T U R A ...................................... 71



NEKA OP*A OBILJEJA

STARENJA I STAROSTI

vaka etnja po knjiarama vaega grada pokazat e vam da u njima ima mnogo knjiga o njezi i odgoju djece, problemima roditelja s djecom u pubertetu ili o navodnoj krizi srednjih godina, ali vrlo malo o starenju i starosti. Postojee

knjige o starenju uglavnom su usmjerene na gubitak sposobnosti i funkcija do kojeg dolazi u starosti te na bolesti koje su tipine za to ivotno razdoblje.

Naalost, malo je knjiga koje ljude pripremaju na mirovinu i starenje ili onih koje

govore o svijetlim stranama tog dijela ivota. Ima dodue, mnotvo publikacija posveenih odravanju mladenakog izgleda i uklanjanju vidljivih znakova starosti, ali to je s promjenama koje se ne vide? To isticanje vrijednosti mladenakog izgleda znatno pridonosi dobnoj diskriminaciji starijih osoba u naem drutvu. Takvim pristupom kao da se alje poruka kako u toj dobi vie nije vano ni kako funkcionirate, ni kakva ste osoba, ve samo kako izgledate i moete li razliitim postupcima toliko dotjerati svoj tjelesni izgled da veina ljudi nee moi ve na prvi pogled prepoznati vau kronoloku dob. Ali kad

bismo umjesto nabrajanja oslabljenih sposobnosti i izgubljenih funkcija govorili o vrijednim ivotnim iskustvima, nakupljenim znanjima i vjetinama, ivotnoj mudrosti i dobroti, tada bismo ne samo djelovali protiv uvrijeenog diskriminiranja i omalovaavanja starijih osoba ve bismo mnogima od njih otvorili vrata prema srei i zadovoljstvu ili boljoj kvaliteti ivljenja.

Jesenji valcer knjiga je o posljednjem dijelu naeg ivota koji se u strunoj, ali i u

popularnoj literaturi najee nedovoljno tono opisuje kao razdoblje u kojem sve ee pobolijevamo, gubimo razliitom brzinom svoje sposobnosti, a i sva tijekom ivota steena znanja. Tono je da u tom ivotnom razdoblju mnoge nae funkcije slabe, pa neki od nas slabije vide ili uju, tee hodaju i sporije misle ili imaju openito vie razliitih tegoba, ali ima i mnogo onih kojima se to i ne dogaa.

Kao i u drugim podrujima ivota u kojima najmanje ujemo i vidimo one koji uredno

ive, uredno odgajaju svoju djecu ili odravaju svoje brakove i prijateljstva, tako ne primjeu-jemo ni starije ljude koji se ne ale i ne jadikuju, koji ne idu namrtenih ili zdvojnih lica pokraj nas, pa i nehotice prihvaamo stav da su svi stari ljudi bolesni i jadni.

ak ni mnogi strunjaci usmjereni na pomaganje ostarjelim ljudima i ublaavanje

tekoa s kojima se taj dio populacije suoava najee ne vide i ne prepoznaju sunanu stranu starosti, svijetla i radosna iskustva kojima kod mnogih ljudi obiluje i to ivotno razdoblje, jer se rijetko susreu s tim dijelom starije populacije. Isto tako mnogi strunjaci i laici esto zaboravljaju muke i patnje odrastanja, pa o djetinjstvu i mladosti najee govore kao o najljepim razdobljima ljudskog ivota. Pri tome su smetnuli s uma nesigurnost i pomanjkanje samopouzdanja koje esto osjeaju mnoga djeca i adolescenti odrastajui u sasvim normalnim, sreenim obiteljima. Kako je tek djeci koja rastu u obiteljima u kojima su izloena razliitim oblicima nasilja, ije se samopotovanje i samopouzdanje od poetka zatire ustrajnim kritiziranjem i vrijeanjem djeteta? Kako se osjeaju sposobna djeca kojima je onemogueno kolovanje zbog loih materijalnih ivotnih uvjeta ili nezainteresiranosti roditelja za njihovo obrazovanje?

S



I mnogi su od nas zaboravili ili se barem nerado sjeaju kako su moda i sami bili nesigurne mlade osobe, koje su se teko nosile s vrnjacima i kolom, s roditeljima i, ako su ih imali, braom i sestrama. Zaboravili smo brojne probleme s kojima smo se morali suoavati sami, jer nam roditelji nisu nita govorili o stvarnom ivotu i odnosima meu ljudima, a ponajmanje o odnosima u braku ili ivotu u dvoje. Zanemarili smo s vremenom strahove koje smo prerasli, zabrinutost zbog ivota koji nas eka, neizvjesnost oko zanimanja koje emo odabrati, posla kojim emo se baviti, partnera kojeg moda nikad neemo pronai...

U svakom ivotnom razdoblju ljudi se moraju suoiti s problemima koje donosi sam rast i razvoj, s tekoama koje im namee okolina u kojoj ive, a koja ih, takve njene i krhke, nesigurne i zbunjene, nastoji milom ili silom oblikovati prema svojim oekivanjima. I tako je individualni rast i razvoj svakog od nas imao svoje uspone i padove, uspjehe i neuspjehe, tuge i radosti. Unato tome, samo se starija ivotna dob esto prikazuje kao teka i bolna, naporna i bez mnogo smisla, jer je u toj ivotnoj dobi navodno ve sve reeno, proivljeno, obavljeno i zavreno. Pri tome mnogi ne znaju, a neki od onih koji znaju zaboravljaju, da se rast i razvoj nastavljaju tijekom cijelog ivota, isprepliXi se poput pletenice s gubitcima i dobitcima, nedostatcima i prednostima koje i ta ivotna dob donosi. I starost, kao i svako drugo ivotno doba, ima svoje svijetle i tamne trenutke, ushite i razoaranja. Mnogo je toga to gubimo, ali i mnogo toga to tek u toj dobi otkrivamo i dobivamo kreXi se sunanom stranom starenja.

KAKO SE PRIPREMAMO NA STARENJE Svako ivotno razdoblje trai neku pripremu, neku vrstu uputa za ispunjavanje zadaa

koje nas oekuju i rjeavanje problema s kojima emo se morati suoiti. Ali gotovo redovito izostaju pripreme i za zadovoljstva i uzbuenja koja nas oekuju u razliitim ivotnim razdobljima.

Zanimljivo je da kako ivot prolazi, tako se za svako sljedee ivotno razdoblje nabraja sve vei broj problema i tekoa, a sve manji broj moguih radosti. Konano se na pragu starosti o svemu tome potpuno prestaje govoriti ili se jo govori samo o moguim bolestima koje nas pogaaju i pustoi koju donosi mirovina. Nigdje vie ni spomena moguih zadovoljstava ili novih otkria svijeta i ljudi ako, dakako, izuzmemo reklame za razliite lijekove i pripravke koji e nam ukloniti kostobolju, zubobolju, glavobolju i sve ostale bolove i tegobe. Kao da su svi zaboravili da bi na kraju ivota svatko od nas mogao ubirati plodove svega to je tijekom ivota posijao i njegovao, pa tada obogaen tom etvom proivjeti i to novo ivotno razdoblje.

U svim strukama koje se bave ovjekom ljudski se ivot dijeli na djetinjstvo, mladost,

odraslu dob i starost. A starija ivotna dob katkada se dijeli na ranu starost, kasnu starost i vrlo kasnu starost. U dananje je doba, dodue, postalo neprilino govoriti o starenju i starosti ili starcima i staricama. Umjesto toga govori se o kasnijoj ivotnoj dobi, o treoj, etvrtoj ili ak ve i petoj ivotnoj dobi, o zlatnim godinama i jeseni ivota, o svemu, samo ne o prirodnom procesu koji nas prati od roenja do smrti.

Ta potreba da se izbjegne imenovanje pojava, stvari, situacija, pa i ljudi takvima kakvi

jesu, opravdava se danas takozvanim politiki korektnim govorom koji bi trebao pogodovati uklanjanju ili barem ublaavanju predrasuda prema onima koji su drugaiji, stariji ili, primjerice, zli. Pa se tako govori o osobama s invaliditetom umjesto invalidnim osobama, o osobama u poodmakloj dobi umjesto o starcima. Veina ljudi proglaava osobe koje su zle, zlobne, zavidne, laljive ili korumpirane bolesnima ili poremeenima umjesto da ih prepozna i obiljei kao zle i zloudne ljude. Kao da smo svi postali skloni vjerovati da emo promjenom naziva koji pridajemo drugim ljudima promijeniti i sama svojstva tih ljudi, pa e



oni ako ih proglasimo poremeenima prestati biti zli ili ako kaemo da su u treoj ivotnoj dobi nee biti stari. Ali nazivi kojima obiljeavamo druge ljude ne mijenjaju njihova svojstva ma koliko mi to eljeli, kao to ni podjele na razliita ivotna razdoblja ne lome ivot u odvojene vremenske cjeline koje zavravaju ili poinju kad dosegnemo odreen broj godina.

Trebali bismo se upitati to bi to zapravo trebalo biti uvredljivo ili politiki nekorektno

u nazivima starost, starac ili starica ako ti nazivi nisu pretjerano optereeni razliitim predrasudama? Ali ako je tako, a jest, ne lijepe li e te predrasude, samo jo dodatno optereene podsmijehom, i na nazive kao to su trea dob ili jesen ivota? Ne bismo li umjesto izmiljanja novih naziva oduvijek postojeim pojavama trebali zapravo napraviti novu, drugaiju analizu tog ivotnog razdoblja koja bi, kao i analize onih ranijih ivotnih razdoblja, otvorila vrata novim radostima i novim zanimljivostima tog zavrnog dijela naeg ivota?

injenica je da su svima nama roditelji o ivotu najee govorili kao o putovanju sa strogo odreenim postajama, nakon kojih poinje mladost, odrasla dob pa starost. Te su se postaje, dakako, razlikovale od roditelja do roditelja pa su nekima, na primjer, roditelji govorili: Za mene e biti odrasla ena tek kad se uda/dobije dijete. Ili: Nisi odrasla osoba dok sam ne zarauje svoj kruh. ili: Vidjet e ti to znai biti star kad doe u moje godine, to je kod nekih znailo u 50-e, a kod drugih u 70-e godine ivota. Zaboravili su nam pri tome rei da je ivot pretapanje razliitih razvojnih faza ili razdoblja koja zajedno ine splet boja i mirisa, okusa i dodira, muka i radosti, uenja i zaboravljanja, pri emu je najljepe od svega da nijedno od tih razdoblja ne mora sasvim prestati i nestati. Ima li ita ljepe od uvanja djeteta u sebi koje nam omoguuje i djetinje ushite i djetinju znatielju do kraja ivota? Ili od mladenakog uzbuenja kada nam se pogled prvi put susretne s pogledom u kojem prepoznajemo razumijevanje ili oduevljenje, tugu ili zabrinutost koju i sami doivljavamo?

Nema sumnje da podjela na odvojena ivotna razdoblja ima svoju praktinu primjenu,

kako u istraivanjima psihologije i drugih struka, tako i u svakodnevnom ivotu, ali svatko od nas zna kako je teko vrsto odrediti kad je prestalo nae djetinjstvo, a zapoela mladost ili kada je zavrila odrasla dob, a zapoela starost.

Oznake koje pridajemo razliitim ivotnim razdobljima treba shvatiti samo kao grube orijentire koji nam, meu ostalim, olakavaju uzajamno sporazumijevanje i koji nas pouavaju kako se u odreenoj ivotnoj dobi treba ponaati. Tako, primjerice, od mladih ljudi Rekujemo da na neki nain zamisle svoj ivotni put, odaberu zanimanje ili, ako su posebno sretni, ivotni poziv. Oekuje se i da e prije ili kasnije odabrati ivotnog partnera, kao i da e prihvatiti niz drugih ivotnih uloga. Mladost se najee zavretkom obrazovanja pretapa u odraslu dob, u kojoj se dobre ili loe odluke iz mladosti jo uvijek mogu promijeniti ili modificirati.

Analiza svakog od tih tako odreenih i imenovanih razdoblja trebala bi nam pomoi

pri ulasku u novo razdoblje i omoguiti nam da u njega prenesemo sve vrijedno to smo do tog trenutka stekli: znanja, doivljaje, otkria o sebi i svijetu, iskustva u odnosima s drugim ljudima, pa da tada spremniji idemo dalje kroz ivot.

Kad se govori o dobi primjerenom nainu ponaanja tada se oekuje da to ponaanje

bude u skladu s normama i obiajima koje drutvo odreuje za razliite dobne skupine. U sluaju starih ljudi ta ponaanja koja se smatraju prikladnima za njihovu dob najee ne predlau same ostarjele osobe, ve ih javno ili preutno propisuje mlai dio populacije. Ili se jednostavno od starijih osoba oekuju naini ponaanja koji su za njihovu ivotnu dob bili



primjereni prije nekoliko desetljea kad je ljudski vijek trajao mnogo krae, pa su ljudi od 60, 70 ili 80 godina bili prava rijetkost.

esto oekujemo i da doivljavanje i ponaanje ljudi razliite ivotne dobi bude u

skladu sa spoznajama koje smo o tom ivotnom razdoblju stekli u mladosti ili s onime to nam o tome kau mediji i razliiti propagandni tekstovi. Tako, na primjer, od starijih ljudi vie ne oekujemo da mogu neto nauiti, smatramo da oni u naelu vie ne razumiju svijet u kojem ive, pa ih stoga i ne treba sluati kad govore o svom vienju drutvenih dogaaja ili promjena. Istraivanja suvremene psihologije pokazala su, meutim, da i stariji ljudi mogu Xiti, samo neto sporije nego kad su kao mlade i odrasle osobe stjecali nova znanja.

2ito je da iako za svako ivotno razdoblje postoje odreene upute koje nam prenose

roditelji, kola i drutvo u cjelini, za to zavrno razdoblje naeg ivota dobivamo samo neke tmurne nagovjetaje bolesti, propadanja, naputenosti, osamljenosti i mraka.

Starost je u naoj kulturi postala jedan od tabua o kojem se to manje govori. Sudei

po prikazima staraca i starica u medijima, opravdano je rei da danas ivimo u drutvu koje na neki nain nastoji zanemariti injenicu da stariji ljudi postoje. Trgovci se u svojim propagandnim porukama koncentriraju samo na mlade i odrasle koji svim silama nastoje ostati u toj srednjoj ivotnoj dobi. Na televiziji se starije osobe pojavljuju u samo oko tri posto scena, u kojima se reklamiraju ili proizvodi za tree zube ili starije osobe statiraju kao bake i djedovi u nekim obiteljskim reklamama za juhe. Ako u kojoj od televizijskih sapunica i vidimo stare ljude, tada su esto prikazani kao dosadni, tvrdoglavi, senilni ili toboe mili i dragi.

Uz podjelu na ivotna razdoblja vee se i problem njihova imenovanja ili poblieg

oznaavanja. Naime, kad ve elimo koristiti takvu podjelu na ivotna razdoblja kroz koja prolaze svi koji dovoljno dugo poive, tada bismo trebali sva ta ivotna razdoblja i ravnopravno vrednovati, pa bez sustezanja govoriti o starcima i staricama, kao to govorimo o djevojicama i djeacima, mladiima i djevojkama, mukarcima i enama. Kad bismo, naime, i nau poodmaklu ivotnu dob imenovali pravim nazivom, tada bismo, moda, skinuli s tog ivotnog razdoblja neka negativna znaenja koja mu se pripisuju.

Umjesto toga i psihologija, kao i druge struke, nastoji sam naziv starost ublaiti ili

poboljati razliitim atributima. Pa se tako govori o uspjenoj starosti kao da nije svatko tko je doivio vie od 65 godina ve samim time uspjeno ostario; o aktivnom starenju, to valjda znai da se ljudi trude to bre i jae ostarjeti; o pozitivnom starenju, to jest pozitivnom stavu koji bi ljudi unato svemu to im se o starosti govori trebali imati prema toj ivotnoj dobi.

2ito bi nam takvo dodatno obiljeavanje tog ivotnog razdoblja trebalo pomoi da na

njega gledamo manje negativno, jer da nije tako, tada bismo valjda govorili i o aktivnom i uspjenom djetinjstvu ili aktivnoj i uspjenoj mladosti. Drei se Shakespeareove tvrdnje da bi rua jednako mirisala i da se drugaije zove, mi emo se u ovoj knjizi baviti ostarjelim ljudima koji zadovoljno nose svoje godine, iji ivot ima svoj smisao i koji neovisno o svojoj dobi rado i zadovoljno ive. Neemo to nazvati ni uspjenim ni aktivnim, ni pozitivnim starenjem, ve smislenim ivotom koji jednostavno tee svojim tijekom, crpei iz svakog trenutka kapljice sree, poput veernje rose koja se sputa na cvjetnu livadu ili morske stijene, seoska dvorita ili gradske ulice.



STEREOTIPI I PREDRASUDE O STARENJU Velik broj drutava u takozvanoj zapadnjakoj kulturi izdvaja starce iz zajednice zbog

niza razloga: zbog stereotipa i predrasuda, zbog neznanja i kulture koja oboava mladost, zbog nepostojanja nekih smjernica o brizi za starije. Starci se razlikuju od ostalog dijela populacije, pa ta razliitost, kao i veina drugih razliitosti koje postoje u svakom drutvu, ljude ini nervoznima. Moglo bi se rei da kod mnogih ljudi postoji toliko intenzivan strah od starenja i staraca - da je to ve prava gerontofobija.

injenica je da veina ljudi nije dobila i ne dobiva dobre informacije o razvojnim,

psiholokim, socijalnim i duhovnim potrebama starih ljudi. Gotovo svi mladi i odrasli ljudi mogu biti empatini prema djeci, jer su i sami jednom bili djeca, ali svi koji jo nisu stari ne znaju kako to zapravo izgleda. A mnogima izgleda tako da je svojedobno jedna grupa s mnogo uspjeha pjevala pjesmu Bolje biti pijan nego star.

Kao i ostali stereotipi koje imamo, stereotipi o starenju skup su vjerovanja i

Rekivanja koje drutvo ili pojedinci imaju o karakteristikama doivljavanja i ponaanja starih ljudi. Podatak da postoje razliiti stereotipi o starenju posljedica je injenice da se neki od njih odnose vie na tjelesne funkcije, drugi na misaone, trei na emocionalne i tako redom, jer u svakom podruju doivljavanja i ponaanja moemo pronai po neki stereotip i o starcima. Stereotipi koje imamo utjeu na gotovo sve nae interakcije sa starim ljudima, jer na temelju tih stereotipa procjenjujemo i njihove sposobnosti i njihove osobine linosti, a tumaimo i njihovo ponaanje (esto, dakako, pogreno).

Svi su stereotipi o starima uglavnom negativni, pa tako navode da se starci vie ne

njeguju, tj. da zanemaruju higijenske navike koje su imali, da se optereuju nevanim stvarima, da su mahom senilni, zajedljivi, dosadni, boleljivi ili bolesni, da se stalno na neto ale i jadikuju, da su spori, zaboravni, preosjetljivi, tvrdoglavi, bespomoni...

Primjeri poput ovog jasno pokazuju rairen stereotip koji postoji u naem drutvu, a

prema kojem su sve osobe starije ivotne dobi u toj mjeri ishlapjele da ak ne mogu dati ni podatke o vlastitom tjelesnom stanju.

Postoji i mali broj pozitivnih stereotipa prema kojima su starci samim time to su stari

postali mudri i iskusni, iako se nikad poblie ne navodi o kakvim se to iskustvima i mudrosti radi.

Poput ostalih skupina takozvanih razliitih koje ine pripadnici razliitih etnikih ili

vjerskih manjina, ljudi s razliitim oteenjima ili invaliditetom i slino, i starije osobe

Gospou Katju, doktoricu kemije, Ni je povela lijeniku zbog nekih nejasnih, ali ustrajnih bolova u elucu. Lijenica koja ih je primila posluala je nekoliko uvodnih rijei kojima je ki opisala majine tegobe, oekujui da e lijenica nakon toga nastaviti razgovor s njezinom majkom. Umjesto toga uslijedilo je nekoliko pitanja: Otkada baku boli eludac? Koliko esto se baka ali na bolove? ini li vam se da su ti bolovi jaki? Kad se gospoa Katja, koja na svoju alost jo i nije baka, pokuala svojim odgovorima ukljuiti u razgovor, lijenica ju je kratko opomenula: Zar ne vidite da razgovaram s vaom keri?



procjenjuju pripadnike skupine kojoj pripadaju na temelju stereotipa i predrasuda koje u drutvu postoje prema osobama njihove dobi. Pri tome najee starije mukarce procjenjuju pozitivnije od starijih ena. Oito za ene u svakoj ivotnoj dobi postoje stroi kriteriji ili standardi, a i samo drutvo nudi vie primjera uspjenih starijih mukaraca nego ena.

Zanimljiva je i injenica da su stariji ljudi, iako su prema postojeim'predrasudama oni svi isti, meusobno razliitiji nego ljudi u bilo kojem drugom razdoblju ivota. Oni se meusobno razlikuju gotovo po svemu, ne samo po svom zdravstvenom stanju nego i po znanjima i iskustvima koja su stekli, kao i po onome to su uinili s tim znanjima i iskustvima, gubitcima i radostima koje su tijekom ivota doivjeli. Mi svi, svatko od nas zasebno, moramo u poodmakloj ivotnoj dobi ponovno osmisliti, otkriti ili za sebe stvoriti prostor u kojem emo se i dalje razvijati, uiti, uivati u ivotu i dijeliti s drugima sve to smo tijekom ivota nauili i spoznali. Svim stereotipima i predrasudama unato!

KADA ZAPRAVO PO,INJEMO STARJETI Unato brojnim teorijama i pretpostavkama prema kojima starenje zapoinje tek kad

smo ve na ovome svijetu proivjeli nekoliko desetljea, ono zapravo na razini stanica zapoinje zajedno s poetkom ivota i rasta. Neke stanice umiru pa bivaju zamijenjene (ili ne) nekim novim ili drugaijim stanicama. Mi se zapravo cijeli ivot i dalje razvijamo i rastemo, kao to cijeli ivot i starimo, samo to se procesi rasta i razvoja postupno usporavaju, a procesi starenja ubrzavaju, ali ni to ubrzanje ne zahvaa sve nae sposobnosti i funkcije odjednom. Sva novija istraivanja pokazuju da starije osobe koje su preteno ili uglavnom zdrave (ili se dobro nose s bolestima koje imaju) mogu do zaista duboke starosti zadrati veinu svojih intelektualnih sposobnosti, pa i dalje i dobro pamtiti i razumijevati svijet oko sebe. tovie, mnoge starije osobe koje su tijekom ivota koristile sve svoje sposobnosti i nakupile mnogo razliitih znanja i iskustava, mogu sve to na neki nain pretopiti u mudrost, koja uljepava i njihov ivot i ivote ljudi s kojima dolaze u dodir.

ivotna dob odreuje se kronoloki brojem godina od dana roenja do posljednjeg

roendana. Ali kad govorimo o sazrijevanju i starenju moramo se podsjetiti na razliite oblike tog starenja. Postoji ope odrastanje i starenje, koje se odnosi na promjene to se tijekom vremena zbivaju kod svih ljudi (na primjer, usporavanje nekih funkcija), ali i takozvano probabilistiko starenje, koje ukljuuje promjene to se tijekom vremena mogu dogoditi nekim ljudima, a nekima i ne. To se, dakako, ponajvie odnosi na razliite bolesti, poput na primjer odreene vrste dijabetesa. Kronoloko starenje moe se razlikovati od socijalnog starenja, koje se odnosi na oekivanja u odreenoj kulturi povezana s razliitom ivotnom dobi. Drugim rijeima, postoje kulturoloke norme o ponaanjima koja prilie ili ne prilie osobama odreene dobi. Ali i u ta su oekivanja ve ugraene odreene predrasude prema starakoj dobi.

To najbolje ilustrira razlika izmeu onog to oekujemo od djece i to oekujemo od

staraca. Kad od djece traimo da se ponaaju u skladu sa svojim godinama, tada se to oe-kivanje najee odnosi na preuzimanje odgovornosti za vlastito ponaanje. Ali kad od starijih osoba traimo da se ponaaju u skladu sa svojim godinama, tada od njih najee oekujemo da se ponaaju kao djeca, pa da se odreknu svoje odgovornosti i kontrole nad vlastitim ivotom i ponaaju onako kako to njihova djeca od njih oekuju.

Postoji, dakako, i bioloko starenje koje se odnosi na fiziko stanje organizma, to se

takoer mijenja protokom vremena, ali i psiholoko starenje, koje se rijetko posebno istie jer se valjda smatra dijelom ovih ostalih oblika starenja.



Kad govorimo o psiholokom starenju, kojim se u ovoj knjizi i namjeravamo baviti,

moramo odmah na poetku istaknuti da se starije osobe najvie i razlikuju po stupnju i nainu psiholokog starenja. Velike i brojne individualne razlike u psiholokom starenju posljedica su ne samo razliitog nasljea i drugaijih utjecaja okoline, kao to je to sluaj kod djece i mladih osoba, ve i cjelokupnog ivotnog puta starijih osoba, svih dogaaja i doivljaja koje su proivjele. Tako poetak i tijek psiholokog starenja (neovisno o znanstvenim teorijama i mjerilima) ovise o naim sposobnostima, znanjima i iskustvima koja smo tijekom ivota stekli, o naim nainima suoavanja sa stresom i ivotnim problemima, o naim osobinama linosti i ivotnoj dobi u kojoj se nalazimo te o drutvu i kulturi u kojoj ivimo.

Sjetite se, na primjer, samo kako su nam se u djejoj dobi nai roditelji inili starima,

iako smo uviali da su mlai od djedova i baka. Kad smo krenuli u kolu, nai su nam se Xitelji i uiteljice takoer inili starima, iako su neki od njih bili u ranim dvadesetim godinama. Postupno se, meutim, ta granica starosti poela pomicati prema 30 pa 40 godina. Kad smo i sami preli tridesetu godinu, to znaju oni koji su se ve dohvatili te dobi, inilo nam se da smo ve na pragu srednje ivotne dobi, a onda se odjednom sve poelo mijenjati. Umjesto da se dalje osjeamo sve starijima, neki su zastali i poeli se osjeati trajno mladima. Oito i u tom doivljaju unutarnjeg starenja postoje velike individualne razlike, pa su neki uistinu stari s 40 godina, dok se drugi i u pedesetima osjeaju jo mladima, jer se sada ve usporeuju s onima koji imaju 60 ili 70 godina.

Ovo jo mladi vrijedi kod tih ljudi za sva podruja ivota. Ako su voljeli svoj posao,

oni ga i dalje vole, ako su se voljeli druiti s drugima, i dalje se s radou drue, traei pri tome, ako je mogue, mlae drutvo koje e odgovarati njihovoj unutarnjoj ili prikrivenoj dobi. I tako, prije nego to su uspjeli spojiti taj osjeaj mladosti u sebi i starenje koje se sve vie vidi na licu i tijelu, odjednom su u dubokoj starosti. Paradoksalan je doivljaj kad se osoba od 70 godina iskreno zgraa nad starou svojih vrnjaka, jer je i za nju taj broj godina znak starosti, koju, meutim, ona sama jo ne osjea. U svakome od tih staraca sve je na doivljajnoj razini svjee kao to je i bilo. Tu su jo sva uzbuenja i radosti, tuge i razoaranja, nade i matanja. Sve je to samo svedeno u drugi vremenski okvir. Sad se vie ni u sebi ne govori o godinama, ve o sutra ili u iduem tjednu, ali inae u mnogima od tih staraca jo uvijek postoje djeje radosti i mladenaka uzbuenja, sposobnost oduevljavanja i padanja u depresiju zbog neostvarenih oekivanja. Mlaim ljudima sve to zvui pomalo nevjerojatno, jer ti ostarjeli mladii i djevojke ive iza oronulih i krhkih fasada, koje se svakog asa mogu uruiti.

Treba se pripremiti za ivot s tim kontrastom izmeu pojavnog lika, na kojem se vide

tragovi vremena i unutarnjeg doivljaja koji esto ostaje mladenaki svje. Treba dopustiti opstanak toj naizgled nevjerojatnoj podvojenosti, pa po staraki uivati u svojim oduevljenjima. I treba se unaprijed pomiriti s injenicom da se staraka pojavnost nikakvim naporima strunjaka i tehnologije ne moe vratiti u stanje u kojem je nekad bila, ali da ti uporni fasadni radovi mogu nepovratno unititi mladost koja ivi iza te fasade.

Starije osobe koje se tako osjeaju i u visokim godinama ne mogu ba o tome

razgovarati s onima koji to i sami ne doivljavaju, a osobito ne s onima koji su ve nakon tridesete godine poeli govoriti o vlastitu starenju. Zbog toga se taj doivljaj neusklaenosti izmeu dobi i doivljaja dobi samo tu i tamo spomene, pa kad netko u zlatnoj dobi pokua usput rei da se osjea kao kad mu je bilo 18 godina, obino je jedini odgovor saaljiv



smijeak ili zabrinuto podizanje obrva. Tom neskladu izmeu doivljaja kronoloke i psiholoke dobi pridonosi i injenica da

nas u djejoj dobi roditelji redovito upozoravaju kako e nam neke vjetine i znanja trebati za ivot (kao da u ivotu ne sudjelujemo ve od svog prvog udaha), ali nas nikada, nitko nigdje ne upozorava da e nam neto trebati za starost.

Postoji dodue iznimka koja se odnosi na materijalna dobra pa tako ljudi tede novac

za crne dane ili za starost, ali se u ovom naem dijelu svijeta, a osobito nakon Domovinskog rata, i to kod veine ljudi silom prilika izgubilo. Neki ne mogu tedjeti jer nemaju od ega, drugi ne tede jer im ne treba, a velika veina strepi da jednog dana nee dobiti ni mirovinu koju je zasluila tijekom 40 godina rada. Treba, meutim, naglasiti da postoje i kulture u kojima se ostarjele ljude izuzetno cijeni i potuje (te su kulture najee izvan nae zapadnjake sfere), jer se smatra da upravo stare osobe svojim ivotnim iskustvima mogu pridonijeti drutvenoj zajednici u kojoj ive.

Jedan od uvrijeenih kriterija za odreivanje poetka prave starosti svakako je odlazak u mirovinu, tj. prestanak radnog odnosa, iako i u toj dobi ima jo mnogo ljudi koji se ne samo osjeaju mladima nego tako i funkcioniraju. Budui da postoje ljudi koji se vrlo rano poinju osjeati starima, kao i oni koji se tako ne osjeaju ni kad ve zaista imaju kronoloki mnogo godina, oito je da je i doivljaj starenja i psiholoke starosti individualan, pa tako moemo u svojoj blioj ili daljoj okolini otkriti kronoloki mlade starce i starice i ostarjele mukarce i ene koji psiholoki jo nemaju ni 50 godina.

injenica je da postoje ljudi koji na neki nain odustaju od ivota prije nego to su ga uope aktivno zapoeli ivjeti, jer ih zapravo nita u ivotu ne zanima. U vrijeme kad su trebali stei neke motive, vjetine i navike koje bi ih vodile do trajnog uenja i istraivanja okoline u kojoj ive, nedostatak znatielje ili pretjerano roditeljsko udovoljavanje njihovim eljama, usporen ivani sustav ili samo mlaki temperament potaknuli su kod takvih osoba ve u mlade-nakoj dobi stjecanje starakih oblika ponaanja. Takvi se oblici ponaanja tada inercijom

Branko, 38 godina, inenjer, zaposlen. Branko je svoj studij odabrao sam, no uspio ga je zavriti samo zahvaljujui silnoj motivaciji svojih roditelja. Zaposlio se im je diplomirao, a uz pomo roditelja uspio je kupiti stan i automobil. Podrazumijeva se da ima najnoviji pametni telefon, tablet i raunalo, najmoderniji televizor i sve mogue kuanske aparate koji mu mogu olakati ivot. Branko ima samo jedan nedosanjani san, a to je mirovina. Njega ne zanima posao kojim se bavi, on ne ita ni knjige ni novine, ak ni stripove. Branko ne izlazi jer mu se ne da, ne zanima ga nijedan sport i nijedna grana umjetnosti, a znanci i pokoji prijatelj dave ga svojim priama. Branko ispunjava svoj ivot rutinom odlaska na posao i povratka pred televizijski ekran. Gotovo da nema dana kad ga se ne moe uti kako kae: Jedva ekam da odem u mirovinu. Branko je primjer kronoloki mladog a psiholoki starog ovjeka, kojeg pomanjkanje motivacije za bilo to ve sada ini starim i potroenim.



odravaju, pa te osobe zaista kronoloki rano postaju psiholoki stare. Na drugom su kraju kontinuuma starenja, na kojem se nalaze sve te individualne razlike, kronoloki stare osobe koje i dalje ive punim pluima i zamiljaju jo godine i godine ivota koje e ispuniti razliitim aktivnostima.

Ema, diplomirana profesorica knjievnosti i engleskoga u ranim pedesetima, zaposlena kao nastavnica. Ema se cijeli svoj dosadanji radni vijek bavi strukom koju je odabrala kao mlada djevojka. Nakon neuspjela braka nastavila se usavravati ne samo u svojoj struci ve se bavila (i jo uvijek se bavi) planinarenjem, zborskim pjevanjem, Xenjem stranih jezika. Emi je dan prekratak za sve ono to eli obaviti i na to sve eli stii. Ona odlazi u kazalite, na koncerte i izlobe, posjeuje i poziva prijatelje, ita sve - od novina do knjiga koje cijeli ivot posuuje u gradskoj knjinici. Ema se jo uvijek poput djeteta veseli ivotu, smije svakoj ali ili duhovitoj opaski. Ona je primjer psiholoki mlade ene, koja se raduje mirovini u kojoj e se konano moi posvetiti svojim brojnim interesima.



KAKO NASTAJU INDIVIDUALNE RAZLIKE

U BRZINI PSIHOLOKOG STARENJA? Kronoloko starenje tee svojim tijekom, neovisno o drutvu i kulturi u kojoj ivimo

ili obitelji u kojoj smo odrasli. Kronoloku dob ne moemo izjednaavati s biolokom dobi, a jo manje sa psiholokom. Psiholoko starenje, meu ostalim, ovisi u velikoj mjeri o obitelji u kojoj smo odrasli, kulturi u kojoj ivimo i drutvenim stavovima prema starijim osobama.

Kao to je poznato, djeca najbolje i najlake ue prema modelu, tj. namjerno ili

nenamjerno promatrajui svoje roditelje, njihove interakcije i ponaanja. Na temelju roditeljskih izjava stjeu se ili ne i predrasude prema starijim osobama, kao i negativno ili pozitivno vienje cijelog tog ivotnog razdoblja. Kad roditelji pred nama govore o dosadnim starcima, mislei pri tome na svoje roditelje, tj. nae djedove i bake, tada ve u djetinjstvu stjeemo negativan stav prema starijim osobama i tom ivotnom razdoblju. Mnoga su djeca imala prilike od svojih roditelja uti izjave koje pokazuju da im smeta navodno mladenako ponaanje njihovih roditelja, poput: Zar oni ne uviaju da su stari i da ne bi trebali troiti novac na ta putovanja? ili Zato jo uvijek i ne razmiljaju o odlasku u staraki dom?

Tako djeca ne ue samo da je starost neto loe i negativno ve odrana poinju i sama

zamiljati to ivotno razdoblje kao teko, tmurno i oajno, u kojem e svima smetati samim svojim postojanjem.

Obitelj porijekla, ona u kojoj smo odrasli, djeluje na nae psiholoko starenje ne samo

porukama koje nam alje o starijim osobama i toj ivotnoj dobi nego i ponaanjem prema starijima. U obiteljima u kojima se starije osobe potuju i cijene zbog svega to su za svoju obitelj uinile, zbog mudrosti koju su starenjem stekle, zbog primjera koje svojim esto uistinu svjeim stavovima, svjetonazorom, interesima i ponaanjem daju djeci i mladima, djeca kreu u ivot s, u najmanju ruku, neutralnim stavovima prema razliitim ivotnim razdobljima, a ako imaju sree, onda i s pozitivnim stavom prema cjelokupnom tijeku ivota. Djeca i mladi koji su imali psiholoki svjee djedove i bake ne postaju optereeni strahom od starenja i u stanju su oduprijeti se (u manjoj ili veoj mjeri) dananjem isticanju vanosti mladosti i ljepote.

U suvremenom se drutvu, naime, sve vie cijene mladenaki izgled i materijalna

dobra, pa i ene i mukarci ulau zaista herojske napore da bi zadrali taj mladenaki izgled. Mozak koji je zaokupljen samo zgrtanjem bogatstva i odravanjem to boljeg tjelesnog izgleda, stari mnogo bre i temeljitije od mozga koji je zainteresiran za sve to se dogaa u svijetu i drutvu u kojem ivi. Sporije, ili barem drugaije, stari i osoba koja smatra da su, primjerice, dobrota i potenje, odgovornost i marljivost vanije od napete koe i skupog automobila, a svaka nova i kvalitetna knjiga vrednija od novog para cipela neke poznate marke.

Mozak osoba koje nikad nisu prestale uiti, koje je cijeli ivot zanimalo sve to se oko

njih i u njima dogaalo i koje su stjecanjem novih znanja nastojale poveati ne samo svoja znanja u struci kojom su se bavile ve i svoje razumijevanje sebe i promjena drutva u kojem ive, ostaje zaudno svje i u dubokoj starosti.

Svatko tko prestaje uiti je star, imao on 20 ili 80 godina. Henry Ford (1863. - 1947.), ameriki inenjer i industrijalac



Sustav vrijednosti koji stjeemo u obitelji, posebno ako je potkrijepljen i odgovarajuim ponaanjem roditelja, obiljeava nas za cijeli ivot i slui nam kao orijentir ne samo u odnosima s drugim ljudima ve i u naem profesionalnom i drutvenom ivotu. Tako e ljudi iji su roditelji bili zainteresirani za dobrobit zajednice u kojoj su ivjeli i radili i sami imati takvih interesa; oni koji su odrastali uz roditelje koji su mnogo itali, najee e i sami smatrati knjige svojim cjeloivotnim prijateljima. Ljudi iji su roditelji starjeli bez prevelikog jadikovanja i aljenja za mladou, koji su i u starijoj ivotnoj dobi bili aktivno uronjeni u svakodnevni ivot obitelji i drutva, i sami e slijediti takav obrazac starenja pa e dulje ostati psiholoki mladi.

Individualni proces starenja esto je i pod utjecajem stavova koje sam pojedinac ima prema starenju. Oni koji su zdravo za gotovo preuzeli stajalite koje prevladava u naem, ali i u mnogim drugim drutvima koja pripadaju zapadnjakoj kulturi, jest izjednaavanje promjena do kojih dolazi tijekom ivota u naem tjelesnom i mentalnom sklopu s propada-njem i gubitkom sposobnosti i funkcija. Zanimljivo je da se promjene kod djece i mladih uvijek pripisuju rastu i razvoju, a kod starijih osoba uvijek propadanju i gubitku neeg to su te osobe imale, a sada vie nemaju. Tako se i razlike izmeu mlaih i starijih osoba najee ne smatraju razlikama, ve znakovima propadanja do kojeg je dolo kod starijih osoba.

Kad ono to nam drugi kau prihvaamo nekritiki, ba tako kako nam je reeno ili

sugerirano, tada za takav nain promiljanja vlastitog ivota plaamo vrlo visoku cijenu, jer zanemarujemo injenicu da mnogo toga to smatramo nemoguim u naim ivotima moe zapravo biti mogue i ostvarivo. Tako, na primjer, starije osobe koje povjeruju u esto izreenu tvrdnju da se starog psa ne moe nauiti novim trikovima smatraju da one vie ne mogu nauiti neto novo, pa to i ne pokuavaju. Iznimka su esto oni sretnici koje unuci nagovore da se ponu sluiti mobitelom ili raunalom kako bi mogli s njima lake komunicirati. Tada se odjednom pokae da i starije osobe, ako su prikladno motivirane, mogu nauiti koristiti mobitel i raditi s raunalom, da jednostavno mogu i dalje uiti i stjecati nova znanja o svemu to ih zaista zanima.

Gospoa kod koje sam kao studentica odlazila na satove engleskog jezika, bila je po mojoj procjeni zaista vrlo stara (u kasnim 70-im godinama), ali je njezina poduka iz engleskog jezika bila toliko originalna i zanimljiva da sam s vremenom zaboravila na njezinu dob. Ona bi tako, na primjer, svaki na sat konverzacije vezala ili uz aktualne dogaaje u svijetu ili naoj zemlji, ili uz neto to je proitala iz psihologije ili to ju je u psihologiji posebno zanimalo. Vjerujui, kao to to mladi ljudi esto rade, da je taj njezin interes posljedica injenice da je psihologija tako izuzetno zanimljivo podruje, nemalo sam se iznenadila kad sam je jednom, doavi u vrijeme koje mi je zakazala, zatekla zadubljenu u niz formula koje je svojim sitnim rukopisom ispisala na listu papira. Kad sam je upitala ime se to bavi, ona mi je, sva ozarena i vidljivo radosna, rekla da je upravo rijeila neki teak zadatak iz vie matematike. Vidjevi moj zapanjeni izraz lica, sa smijekom mi je protumaila da daje satove iz engleskoga jednom naem uvaenom sveuilinom profesoru matematike, a on joj uzvraa instrukcijama iz vie matematike. Jo i danas, sad ve u njezinoj tadanjoj dobi, vjerujem da me to iskustvo spasilo od prihvaanja uvrijeenog stava da se u starijoj ivotnoj dobi moemo jo baviti samo svojim nedostatcima i bolestima.

Ljudi esto smatraju da ako znaju neke injenice o starijoj ivotnoj dobi, kao

primjerice da mnogi stariji ljudi slabije pamte ili bre zaboravljaju ono to su nedavno doivjeli, tada znaju sve i o mogunostima starijih osoba. Ali to nije tono, kao to su to novija istraivanja u psihologiji starenja i pokazala. Starije osobe koje su usvojile niz negativnih stavova o starenju, zaista vjeruju da vie ne mogu nita novo nauiti niti se vie bilo ime u ivotu baviti, osim svojim tegobama i bolestima. One pak ostarjele osobe koje se



osjeaju podjednako sretno i zadovoljno kao kad su bile mlade ili koje jo uvijek zanima sve to se u njima i oko njih dogaa, smatraju da se i u poodmakloj dobi mogu baviti sadrajima iz podruja koja ih zanimaju, da te sadraje mogu razumjeti i, ako poele, i nauiti. Dakako da e takvi ljudi kasnije poeti psiholoki starjeti i da e taj proces kod njih biti znatno sporiji.

ini se da individualne razlike u psiholokom starenju manje ovise o obrazovanju ili

zanimanju kojim se pojedinac bavio, a vie, kao to je ve i spomenuto, o svim ivotnim iskustvima pojedinca, kao i o nainima na koje se tijekom ivota nosio s nedaama i tekoama, neuspjesima i uspjesima, ostvarenim i neostvarenim oekivanjima. Osobe koje su tijekom ivota nauile rjeavati teke situacije u kojima su se zatekle, nositi se sa stresom kojem su bile izloene, preboljeti neizbjene gubitke s kojima se svi ljudi tijekom ivota suoavaju, stare sporije i mogu i u visokoj ivotnoj dobi uivati u ivotu na mnogo razliitih naina.

I starost je prilika, ko to je i mladost bila, Samo je za sebe odjeu novu ona saila. I dok se veernji sumrak

polako pretvara u sanju, Nebo se puni zvijezdama nevidljivima danju.

Henry Wadsworth Longfellow (1807. 1882.), ameriki pjesnik Usporedimo li tijek naeg ivota s rijekom koja tee prema svom uu, moemo tu

sliku iskoristiti i za opis onog to ljudi tijekom ivota prikupljaju, uvaju i nose dalje sa sobom. Poput rijeke koja uporno nosi sve to su u nju bacili, tako i neki ljudi pamte i nose kroz ivot samo svoje nedae, razoaranja, boli i muke, dok drugi sve to smatraju dijelom ivota, pa poput brze rijeke ostavljaju te nevolje i nedae koje su preivjeli na obalama krajolika kroz koji prolaze i idu dalje kroz ivot ne jadikujui previe zbog nesrea koje su ih snale.

Opisivanje, prouavanje i praenje psiholokog starenja naj- smislenije je nakon

odreene dobi, kad opravdano moemo oekivati da neki oblik tog psiholokog starenja, ili barem psiholoke zrelosti, postoji kod svih osoba te dobne skupine. Zanemarujui ovaj as one osobe koje e pokazivati znakove psiholokog starenja i prije te dobi, mogli bismo poetak petog desetljea proglasiti ivotnom dobi u kojoj se kod veine ljudi poinju pojavljivati, meu ostalima, i znakovi psiholokog starenja. Pedeseta godina ivota dovodi svakog od nas, unato znatno produenom prosjenom vijeku ljudi, na prag sredovjenosti, jer jo uvijek veina ljudi ivi manje od sto godina.



PSIHOLOKO STARENJE

U PEDESETIM GODINAMA

ene i mukarci na pragu pedesetih godina jo su, svojoj sredovjenosti unato, daleko od starosti. To, dodue, jesu godine kad se uoavaju prvi tjelesni znakovi starenja, bilo u vidu dodatnih kilograma ili bora na licu koje u manjoj

ili veoj mjeri pokazuju to je to lice tijekom dotadanjeg ivota proivjelo.

Srednja ivotna dob stigla je kad je pokazuje sredina vaeg tijela.

Bob Hope (1903. - 2003.), ameriki glumac U pedesetim godinama ivota pokazuju se i prvi pozitivni pomaci u linosti koje u

nekim podrujima ivota donosi proces starenja.

OBITELJ PORIJEKLA Pedesetogodinji mukarci i ene najee jo imaju ive roditelje, a poneki ak i

djedove i bake. Ali to jest i ivotno razdoblje u kojem, ako sve ide uobiajenim redom, poinju odlaziti upravo ti djedovi i bake.

To je razdoblje ivota u kojem sad ve odrasli ljudi moraju to uspjenije odravati

ravnoteu izmeu skrbi i panje koju posveuju svojim roditeljima i, dakako, roditeljima branog partnera/partnerice, i panje koju posveuju svojoj djeci koja su ve gotovo ili sasvim odrasla. Njihovi su roditelji sad ve ostarjeli, obavili su svoje baka i deda-servis usluge, pa neki od njih pomalo postaju teret svojoj sad ve sredovjenoj djeci. Odrasli ih unuci vole, a ako su odgojeni kako treba, i potuju ih, ali zaokupljeni svojim odrastanjem i kolom/studijem, nemaju vie za njih dovoljno vremena. Njihove keri i zetovi, sinovi i snahe jo bi htjeli ugrabiti neto od mladosti koja se postupno sve vie udaljuje, pa esto ba i nemaju mnogo strpljenja sa svojim ostarjelim roditeljima. Situacija se dodatno komplicira ako svi ive zajedno u istom kuanstvu, neovisno o veliini prostora. Danas u Hrvatskoj gotovo 400 000 mladih ljudi, starijih od 25 godina, ivi s roditeljima u istom kuanstvu, ne dakako stoga to to ele, ve zbog neimatine i/ili nezaposlenosti, koja im onemoguava da se osamostale.

Izmeu ovih odraslih ljudi i njihovih roditelja jo postoje nedoreeni odnosi moi i

elje za upravljanjem ivotima njihove sad ve odrasle djece. Tako pedesetogodinje ili ezdesetogodinje majke koje su udomile zeta vrlo esto pod izlikom pomaganja zaposlenoj Neri koja ima obitelj zadravaju u tom zajednikom kuanstvu sve ovlasti kraljice majke. One su vladarice kuanstva koje odreuju to e se jesti, to u stanu/kui preurediti i kako, koga e se i kada zvati u goste.



Treba li uope rei kako su odnosi u toj obitelji esto napeti i puni neke potmule

nesnoljivosti? Dora i Ivan svjesni su da je baka Ivana za njih uinila izuzetno mnogo, da im je pomogla u odgoju i skrbi za djecu, da im je omoguila da se svim srcem posvete svojim zanimanjima, ali i da je zahvaljujui takvom nainu ivota njihov brani ivot bio (i jo je uvijek) sveden na aputanje u krevetu i vjene razgovore u troje, koje, kao to sami kau, baka Ivana redovito zaini svojim komentarima.

Baka Ivana smatra da je sav svoj ivot mlade udovice posvetila svojoj keri i njezinoj

obitelji, umjesto da je, kako kae, poput mnogih nala novog mua i ivjela svoj ivot. Vidjeli bi oni tada kako je to biti zaposlen i imati dvoje djece.

Emocionalne reakcije i branog para i ostarjele majke razumljive su i opravdane, kao

to su to i njihovi prigovori, to njihov zajedniki ivot ne ini lakim ve ga samo oteava. Baka Ivana smatra da se rtvovala za svoju ker i njezinu obitelj, ki smatra da im majka tu rtvu na neki nain naplauje jer je u njihovu branom ivotu stalno prisutna kao trei dio para.

Opisana baka nikako nije jedini sluaj majke koja je mnogo uinila za svoje dijete, ali je svojim sveukupnim ponaanjem tom djetetu, sad ve odavno zreloj eni, vie oteala nego olakala ivot.

Ali, naravno, nisu ni sva zajednika kuanstva ista, pa ak ni slina. Odnosi u takvim

zajednicama nisu uvijek odnosi moi i prevlasti, ve su to esto uistinu odnosi istinske pri-vrenosti i odanosti.

Dora i Ivan, oboje visokoobrazovani, roditelji dvoje djece, u braku vie od 25 godina. Dora i Ivan zapoeli su brani ivot u velikom stanu Dorine majke. Oboje su ve bili zavrili studij i bili zaposleni kad su dobili svoje prvo dijete, a ubrzo nakon toga i drugo. Baka-servis bio je, dakako, nuan. Baka Ivana uvala je i odgajala djecu, kuhala za cijelu proirenu obitelj, odlazila na trnicu i nabavljala sve to je bilo potrebno. Svakog bi dana doe- kala Doru i Ivana s pripremljenim rukom i novostima o ponaanju djece i njihovu napredovanju u koli. A onda su djeca odrasla i krenula na studij, a baka je i dalje ekala Doru i Ivana da s njima zajedno rua, pa i veera, da im se pridrui kad naie netko od prijatelja ili znanaca... Svaki put kad bi Dora pokuala blago zamoliti svoju majku da pusti Ivana i nju da malo i sami porazgovaraju, majka bi je uvrijeeno podsjetila da su oni u njezinu stanu, da im je ona odgojila djecu (ne i osobito uspjeno). Tako je izgledao i jo uvijek izgleda njihov ivot tijekom tih 25 i neto godina braka.



Nezaobilazno je pitanje kako nastaju tako velike razlike u ponaanju majki prema

Nerima. Nema sumnje da obiteljski ivot ovih dviju opisanih obitelji ovisi o osobinama linosti svih ukljuenih, o njihovu zdravom razumu i kunom odgoju, ali nadasve o njihovoj odanosti, portvovnosti i nesebinosti. U sluaju moje prijateljice, majka i ki u velikoj su mjeri razliite linosti, a ipak je njihov zajedniki ivot uistinu skladan i pun topline i razumijevanja. U prethodno opisanom sluaju bake Ivane svaka je osoba pojedinano sasvim u redu, ali je kemija koju zajedno stvaraju toliko trpka da grize za oi i duu.

Postoje, dakako, osim ovako izuzetno dobrih i izuzetno loih oblika proirenih obitelji

i sve mogue varijacije na istu temu. Ali sve te razliite prilagodbe na zajedniki ivot zaista ponajvie ovise o kvaliteti majinske privrenosti prema odrasloj keri ili sinu, kao i pomanjkanju svake samoivosti i usmjerenosti na isticanje vlastitih zasluga u tom zajednikom ivotu.

Naalost, unato svim stereotipima o majinskoj ljubavi, ona nije uvijek dovoljno

velika da bi uistinu trajno obogatila ivot odrasle djece. Postoji jo (barem) jedna vrsta majki koje svoje ivotno zadovoljstvo u starijoj ivotnoj dobi pronalaze i u estom, gotovo trajnom kritiziranju vlastite keri (mnogo rjee sina) pred njezinim prijateljima i prijateljicama ili kolegama i kolegicama.

Poznajem majke koje budno prate sve to se dogaa u braku njihovih keri kako bi im

to u danom trenutku mogle javno predbaciti ili ispriati drugima drugaiju priu od one koju one same priaju. Svatko od nas, naime, s vremenom poinje barem djelomino iskrivljavati i u sebi i pred drugima svoju prolost, naroito neka bolna iskustva koja nastoji zaboraviti, priajui o njima svojim prijateljima neku djelomino drugaiju priu. Evo konkretnog primjera.

Moja prijateljica iz djetinjstva, koju poznajem gotovo cijeli ivot, rijedak je primjer izuzetne majke, punice i bake.

U zajednikom kuanstvu sa svojom keri, u stanu koji je kupljen i novcem od njezina stana koji je prodala, ona je izvor ljubavi, skrbi, prijateljstva i uslune djelatnosti za obitelj svoje keri, njezina supruga i dvoje djece. U tom je kuanstvu uvijek i u svako doba dana ili noi, u svako godinje doba i u svakoj prilici njezina ki gazdarica koja odreuje to e se kuhati, kamo e se ii, to e se u stanu preurediti, kako e se odgajati djeca i provoditi slobodno vrijeme, jednom rijeju: sve to e se dogaati u obitelji. Moja je prijateljica uvijek pri ruci, savjetom i djelom, pa e tako otii u nabavu onog to je u kui potrebno, priuvati djecu, priati im prie i itati knjige. Sada, kad su djeca porasla, ona i dalje sudjeluje u njihovu ivotu kao mudra, topla, duhovita, zabavna, armantna i vesela baka, koja uistinu ini nerazdvojni dio njihove obitelji. Pri tome moja prijateljica uvijek nastoji da njezini mladi budu sami i bez nje, da im se pridrui samo kad zatreba, kad je zovu i poele i tako svi ive svoje ivote samostalno i zajedno, isprepleteni u zaista izuzetno ivotno zajednitvo.



Bila sam i uz jednu majku koja je paljivo sluala svoju ker dok je ova na plai

pripovijedala svojim prijateljicama kako su se i kada ona i njezin mu odluili na prvo dijete. Rekla je da je to bilo kad su oboje ve bili zaposleni i da su lebdjeli od sree kad je zanijela. Tad se oglasila majka Silva i mirno, s malim, podrugljivim smijekom rekla: Pa nije to ba bilo tako. Ti si jo bila studentica kad si zanijela i ja sam morala intervenirati da te tvoj dragi oeni.

Mama Silva, kao i ostale majke poput nje koje svojoj odrasloj djeci i nasamo i pred

drugima predbacuju dogaaje o kojima njihova djeca nikad nisu ni s njima, a kamoli s nekim drugim eljela govoriti, pokazuju na taj nain tko je zapravo gazda u kui, tko sve zna i o svemu se brine i pred kim nema i ne smije biti nikakvih tajni. Ali to, naalost, nije cijela pria o takvim majkama. Veina njih na neki nain zavia svojim kerima na karijeri i braku, izlascima i uzbuenjima koje imaju u svom ivotu. Iako Sama ideja da bi majka mogla na bilo emu zavidjeti svom djetetu nije u skladu sa stereotipom o neizmjernoj majinskoj ljubavi, takva zloudna ponaanja majki proizlaze upravo iz zavisti i kivnosti na te mlade ene koje dodue jesu njihove keri, ali koje istodobno mogu u svom ivotu doivjeti i imati toliko toga o emu one, njihove majke, nikada nisu mogle ni sanjati.

Zato je ta majka to rekla svojoj keri pred nama? Samo zato kako bi je u njezinu

estom desetljeu nauila da se ne smije lagati ili da nas upozori kako nam njezina ki prodaje maglu? Ili moda samo zato da je pogodi, da joj razbije iluziju koju je sama sebi stvorila? Zato je ne pusti da povjeruje u ono to drugima pria? Zato joj ne doputa da svoje rane lijei lijekom koji je sama stvorila?

2ito ima majki koje svjesno izlau svoje odrasle keri neugodi i ponienju pred

njihovim prijateljicama i koje im ne doputaju da zaborave neke svoje mladenake grijehe ili propuste. Takve e se majke, nakon to su godinama tako postupale, jednog dana svima aliti kad njihove keri konano odlue da je doao as da odu u dom za stare i nemone ili da se one same odsele iz zajednikog stana. Nasreu, postoje i majke koje portvovno i samozatajno pomau svojim odraslim kerima ili sinovima u podizanju djece i voenju kuanstva, nikad ne spominjui dogaaje koji bi te odrasle keri ili sinove mogli povrijediti.

Opet jedno zajedniko kuanstvo, baka Mima kuha, brine se o ve poluodrasloj djeci, dok ki i zet rade. Ki Zdenka hvali se svojim prijateljicama kako je njezin mu u svih dosadanjih 30 godina braka nije nikad prevario i kako je ba sigurna kako on to nikad ne bi ni uinio. Uto njezina ostarjela, ali potpuno bistra i prisebna majka koja neizostavno dolazi na njezin susret s prijateljicama, ulazi u sobu i uje upravo tu reenicu svoje keri ponosne na svog vjernog supruga. Majka Mima sa smijekom im se pridruuje, pozdravlja se sa svima, ljubazno raspituje za posao i zdravlje, djecu i mueve prijateljica, a onda se odjednom, kao da je itavo vrijeme samo namjetala svoj luk i strijelu, okree svojoj keri i kae: Opet si zaboravila onaj sluaj kad smo po povratku s odmora, na koji tvoj Milan zbog posla nije mogao ii s nama, nale u vaem branom krevetu one duge, crvene vlasi, a u kupaonici ru za usne kakav ti nikad nisi koristila. U munoj tiini koja je nastala Zdenka odjednom ustaje kako bi otvorila vrata psu koji burno lajui ulazi u sobu.



U biti bi roditelji, i majke i oevi, uvijek trebali biti suzdrani u komentiranju osobina i ponaanja vlastite djece, neovisno o tome je li rije o njihovim vrlinama ili manama, uspje-sima ili neuspjesima. Ako izuzmemo ekstremne sluajeve neslaganja roditelja i djece, koja neke odrasle ljude navode da budu grubi i nasilni prema vlastitim roditeljima, svaki bi roditelj uvijek trebao biti na strani svog djeteta, neovisno o njegovoj dobi ili osobinama linosti.

Postoje dakako i odrasla djeca koja ne oklijevaju pred svojim prijateljima ogovarati

svoje ostarjele roditelje, aliti se na njihovo mijeanje u svoj brani ivot ili odgajanje djece. I ti ve odrasli ljudi, kao i majke iz navedenih primjera, zaboravljaju osnovno pravilo uljudnog i obzirnog ponaanja, koje je temelj zajednikog ivota i kad u njemu ima mnogo privrenosti i odanosti, a neizostavni dio kad te odanosti nema dovoljno. Tuna je istina da u drutvu u kojem ivimo mnoga djeca odrastaju bez ikakve pouke o uljudnom ophoenju s blinjima, koje bi uvijek i svugdje trebalo biti sastavni dio zajednikog ivota. Djeca odrasla u zajednikim kuanstvima ne dobivaju dovoljno prostora za svoj privatni ivot. Roditelji, a naroito majke, nastoje na razliite naine trajno sudjelovati u ivotu svoje odrasle djece, to dovodi do apsurdnih nastojanja ravnopravnog sudjelovanja majke u branom ivotu keri. Majke koje su prema svojim kerima trajno kritine i zahtjevne jednog su dana suoene s bumerang-efektom, kojim im njihova djeca vraaju udarce koje su bila prisiljena podnositi ivei desetljeima s roditeljima u zajednikom kuanstvu.

Dugovjeni roditelji trebali bi se, zapravo, postupno odrei svoje uloge roditelja i

pretvoriti je u ulogu sustanara. Danas se mnogi vie i ne sjeaju sustanarskih odnosa, koji su poslije Drugoga svjetskog rata na naim prostorima bili veoma esti, jer su vlasnici velikih stanova morali primiti u svoj stan stanare koji su tada postajali sustanari, dakle suvlasnici tadanjeg stanarskog prava. U stanovima u kojima je ivjelo vie obitelji svi su se morali prilagoditi tom ivotu, pa potovati privatnost ostalih u stanu. Kad bi se neki od roditelja koji ive zajedno sa svojom ve sredovjenom djecom sjetili sustanarstva i tadanjih nepisanih pravila ponaanja, znatno bi porasla kvaliteta ivota svih ukljuenih.

Neovisno o tome ive li zajedno ili odvojeno od svojih roditelja, ene i mukarci u

pedesetim godinama esto moraju poeti ne samo razmiljati o zbrinjavanju svojih ostarjelih roditelja ve poduzeti i odreene korake kako bi ih mogli smjestiti u neki dom za stare i nemone. Takve su odluke, ako ne dolaze od samih ostarjelih roditelja, esto vrlo mune i teke, ali katkada i neizbjene. est je povod donoenju takve odluke zdravstveno stanje jednog ili oba roditelja, koji trebaju stalnu skrb i njegu. Ali dogaa se i da kad su roditelji jo dobrog zdravlja, u stanu vie nema dovoljno mjesta za njih, jer je neko od unuadi krenulo na studij pa treba sobu za sebe. Te se odluke donose teka srca, s mnogo zabrinutosti za ostarjele roditelje i uz mnoga predbacivanja samima sebi to ne mogu bolje ili prikladnije skrbiti za svoje roditelje. Tuno je kad ostarjeli roditelji s ogorenjem odlaze iz vlastita doma, smatrajui da su ih djeca odbacila kao suvine i nepotrebne. Za sve bi ukljuene bilo mnogo lake kad bi roditelji sami odluili otii u neki dom za starije osobe, to mnogi i ine. Ima mnogo ljudi koji ak i ne govore svojoj djeci da su se predbiljeili za mjesto u nekoj takvoj instituciji, pa ih o tome obavijeste tek kad se mjesto za njih ispraznilo. U takvim obiteljima odnosi ostaju topli i skladni, odrasla djeca i unuci redovito posjeuju svoje bake i djedove, pozivaju ih nedjeljom na obiteljske objede i tako im omoguuju da i dalje sudjeluju u ivotu obitelji.

Tuno je to se toliko mnogo nerazumijevanja i razmirica izmeu ve sredovjene

djece i roditelja moglo izbjei da su odnosi u obitelji tijekom zajedniki provedenih desetljea bili otvoreniji i iskreniji, to bi omoguilo zajedniko planiranje budunosti svih ukljuenih.



Svatko od nas mora, naime, kako vrijeme prolazi, razmiljati o promjenama svog poloaja u obitelji i drutvu, neovisno o tome to o tim promjenama mislimo.

SMRT RODITELJA Pedesete godine ivota za velik su broj ljudi i godine kad gube jednog ili oba roditelja.

Za osobe u toj dobi to svakako nije prvi susret sa smru, jer su im ve (najee) umrli bake i djedovi, ali smrt roditelja uvijek je bolna, neovisno o kvaliteti odnosa koji je postojao izmeu njih i djece. tovie, ako je taj odnos bio uistinu dobar i skladan, tada se smrt roditelja, pa ma koliko bila teka, ugrauje u ivot odraslih osoba kao sastavni i normalni dio ivota. Za dobrim roditeljima u naelu ne ostaje ogromna praznina, ve mnotvo krasnih sjeanja, mnogo lijepih uspomena na zajedniki provedene godine, na uzajamnu bliskost, toplinu i privrenost, kao i mnotvo prenesenih znanja i ivotnih pouka. Ali ako ti odnosi nisu bili dobri, ako su bili puni gorine, uzajamnih predbacivanja, sukoba i nerazumijevanja, tada je tuga za umrlim roditeljem mnogo vea.

Smrt roditelja osobito teko pogaa one osobe koje su imale dojam da ih roditelji (ili

jedan od njih) nisu dovoljno voljeli ni cijenili. Takvi pojedinci katkada cijeli ivot ekaju da se to ipak dogodi, da ih roditelj koji ih je zanemarivao konano prepozna i zavoli, pa kad taj roditelj umre tuguju i stoga to se to sada vie ne moe dogoditi. Sad se, naime, vie nita ne moe nadoknaditi, poboljati, ispraviti, sad je sve nepovratno tako kako je i uvijek bilo - nedostatno i nedoreeno.

Neki ljudi ipak iznalaze naina da lake prou kroz tugovanje nakon nekog

nedoreenog ili nezadovoljavajueg odnosa, kao to to pokazuje sljedei primjer.

I tako je Tina na samom sprovodu svoje majke odradila, preokrenula, modificirala i

konano sredila cijeli svoj neuspjeli odnos s majkom. Srela sam je nedugo nakon tog sprovoda, dotjeranu i punu ivotne radosti. Ona je sama svojom izmiljenom priom uspjeno privela kraju odnos za ije bi sreivanje veina ljudi morala plaati sate i sate razgovora sa psihologom. Ali veina ljudi to ne moe i ne zna sama uiniti, pa dugo tuguje za roditeljem koji takvu tugu i nije zasluio.

Tina, pedesetogodinja majka dvoje djece. Tinini su se roditelji rastali kad je ona bila u predkolskoj dobi. Tina je ostala ivjeti s majkom koja je ba nije voljela ili ju je voljela na neki prilino prikriven nain. Tina se rano udala, dobila dvoje djece i supruga s kojim je uspjela ostvariti iv, uzbudljiv brak. Pa ipak, unato muu i djeci, prijateljima i uspjesima, Tina se nikad nije prestala uzaludno boriti za majinu ljubav. Kad joj je majka iznenada umrla, Tina je odluila da e na njezinu pogrebu govoriti samo ona, pa je nad lijesom svoje majke odrala govor u kojem je tu svoju hladnu, prilino neljubaznu majku opisala kao anela uvara cijelog susjedstva. Priala je kako je njezina majka svakome pomagala, kako su se njezine prijateljice cijeli ivot mogle osloniti na nju, kako je bila krasna majka i idealna baka. Nad lijesom svoje majke Tina je opisala osobu kakvu je cijelog ivota eljela za majku. Tog ju je dana pred svima nama i imala.



Uz bol i prazninu, ostaje i dodatna skrb za preostalog roditelja, koji najee vie ne moe ivjeti sam, pa njegov poloaj trai neka nova i drugaija rjeenja upravo u vrijeme kad svi tuguju. Ako su roditelji ivjeli sami i odvojeno od djece, takve situacije esto dovode do razmirica u braku, jer bi, na primjer, ki sad uzela k sebi roditelja koji je ostao sam (neovisno o tome je li rije o majci ili ocu), a suprug je moda protiv toga. Ili bi suprug htio dovesti u obitelj svoju majku, a ona to nikako ne eli. Tu postoji mnogo razliitih problema koje treba rjeavati obzirno i strpljivo. Pri tome bi uvijek svi ukljueni trebali imati na umu, ako i sami imaju djecu, da e njihovo ponaanje prema djedovima i bakama biti model njihovoj djeci za nain na koji e ona jednog dana postupati s njima. U mnogim obiteljima skrb za ostarjele roditelje esto oteava ivot u pedesetim godinama, koje bi, ako te brige nema, za mnoge mogle biti poetak izuzetno sretnog razdoblja u ivotu.

BRA*A I SESTRE Ako postoje braa ili sestre, ili samo jo jedno dijete u obitelji, tada se i skrb o

roditeljima dijeli ili barem dogovara. Odnosi izmeu brae i sestara, ili samo dvoje djece koja rastu u istoj obitelji, toliko su

razliiti i ovise o toliko imbenika da ih ovdje moemo samo naznaiti. Tako, na primjer, odnos izmeu dvije sestre ovisi o njihovoj dobnoj razlici, ali i o njihovu izgledu. Ako je jedna od njih ljepotica, a druga neuglednog izgleda, njihov e odnos biti drugaiji od odnosa izmeu dviju lijepih ili dviju neuglednih sestara. Ako su djeca priblino iste dobi, mogu se, najee ovisno o postupcima roditelja, izuzetno dobro slagati i nadopunjavati ili svaati poput psa i make.

Postoje braa i sestre koji cijeli ivot proive usko povezani. Mnogi su odrasli i ostali

ivjeti u istom gradu ili mjestu, pa dijele i prijatelje i znance; zajedno su proli kroz sva obiteljska dogaanja, dobra i loa, a esto imaju i mnoge zajednike interese ili hobije. Na drugom su ekstremu braa ili sestre koji vei dio ivota ive negdje drugdje i nisu u kontaktu s ostalim lanovima obitelji.

Veina je negdje izmeu tih dviju krajnosti, pa se tijekom ivota manje ili vie

meusobno drue, estitaju roendane i godinjice, nastoje zbliiti i svoju djecu. Sve to, dakako, ovisi o mnogo razliitih imbenika, a meu inim i o odnosu roditelja prema njima, osobinama linosti brae i sestara, dobnoj razlici izmeu njih, nevoljama koje su ih u ivotu snale, ali i o ivotnom razdoblju u kojem se nalaze.

Osim toga, odnosi brae i sestara mijenjaju se tijekom ivota i s obzirom na njihove brane ili izvanbrane partnere, koji mogu pridonijeti obiteljskom skladu ili ga onemoguiti.

BRAK Ljudi koji su pedesete godine doekali u sad ve dugogodinjem braku, najee e u

tom braku i ostati, neovisno o tome imaju li djece ili ne. Brakovi koji traju ve 25 i vie godina esto funkcioniraju poput dobro uhodane tvrtke. Poetna se zaljubljenost najee pretvorila u stabilnu emocionalnu vezu, ojaanu prijateljstvom, zajedno provedenim godinama i svime to se tijekom tih godina dogaalo. Partneri koji tako dugo traju ve su stekli mehanizme uspjenog rjeavanja meusobnih sukoba, pa se najee sve manje ili vie uope i ne sukobljavaju. Oni su zajedno proli i dio odrastanja, pa sad dijele i svjetonazor i brojne stavove, stereotipe i predrasude, sustav vrijednosti i navike, a imaju i zajedniki krug prijatelja i znanaca, kao i brojne rituale koje s njima dijele (zajednika putovanja, izlete, proslave godinjica i slino). Dugogodinji brani partneri imaju i odreenu zajedniku imovinu, koja esto takoer djeluje kao vezivno tkivo.



Neki parovi u toj dobi poinju osjeati odreenu zasienost, koja se kod nekih osoba

postupno pretvara u elju za neim novim i uzbudljivim, za jo jednom novom ljubavnom priom ili barem nekim novim odnosom koji e stvarati dojam nove ljubavi. Najee je rije o nekoj tajnoj i kratkotrajnoj vezi koja na neki nain ak i osvjei odnos koji je zapeo u svakodnevici. Takvi kratkotrajni izleti mogu, dodue, u odreenoj mjeri naruiti dotadanji sklad i ravnoteu u braku, ali ga samo u rijetkim sluajevima zaista ugroavaju.

Za veinu parova brak u pedesetima moe biti vrlo sretno razdoblje za oba partnera.

Takvi partneri imaju nakon toliko godina zajednikog ivota izuzetno mnogo toga zajedni-kog, a jo vrlo malo, ako uope, razliitog. Ako se poetna zaljubljenost pretvorila u trajnu emocionalnu, intelektualnu i socijalnu povezanost, tada su to godine u kojima se u braku moe zajedniki i s mnogo veselja uivati u gotovo svim podrujima ivota.

VLASTITA DJECA Sam naziv vlastita djeca daje naslutiti da je rije o nekom obliku vlasnitva, a tako

mnogi roditelji zaista i doivljavaju svoju djecu. Smatraju ih svojim vlasnitvom umjesto svojim neprocjenjivim blagom, to ih navodi na mnoge pogrene postupke.

U obiteljima s dvoje ili vie djece poseban je problem to to se roditelji esto vie

emocionalno veu uz jedno od djece, zanemarujui pri tome ostalu. Ve sasvim mala djeca primjeuju da majka vie voli njihova brata ili sestru, da joj se ee obraa i smijei, ee je pogladi po glavi, paljivo slua to pria, a gotovo nikad na nju ili njega ne vie. Manje voljenu djecu ee se okrivljuje ili kanjava i za sitne nepodoptine, dok si roditeljski favoriti mogu dopustiti gotovo sve to poele.

Roditelji se najee vie veu ili za dijete koje im je slino po izgledu, za dijete koje

je poslunije ili ima neke druge osobine linosti koje roditelju vie odgovaraju ili za dijete koje im vidljivo ne slii, ali im se ini da e ba to dijete ispuniti sva njihova oekivanja. I roditeljska ljubav ima razliite izvore, kao i drugi oblici privrenosti, ali za razliku od drugih vrsta ljubavi, roditelji si ne bi smjeli dopustiti otvoreno pokazivanje vee privrenosti samo jednom djetetu. Djeca koja se osjeaju prikraena, koja smatraju da ih roditelji manje vole nego svoju ostalu djecu esto za to stanje okrivljuju sebe. Ona smatraju da su to sama neim izazvala, da moda nisu dovoljno lijepa ili pametna, posluna ili uljudna, pa se silno trude ugoditi roditelju koji ih zapravo zanemaruje.

Mnogi e roditelj rei kako se ljubav ne moe uguiti ili zatomiti, to nitko od njih i ne

Rekuje. Ali njihovo ponaanje prema djeci treba biti podjednako ili barem to slinije. ime je manje voljeno dijete zasluilo situaciju u kojoj svakodnevno gleda izljeve majine ljubavi prema bratu ili sestri, koje ono samo nikako da doeka? Ima roditelja koji i ne primjeuju da se razliito ponaaju prema svojoj djeci ili smatraju da je i nemogue ponaati se prema djeci jednako, jer se i ta djeca meusobno razlikuju. Roditelji bi se, meutim, uvijek trebali truditi da sa svom svojom djecom postupaju podjednako i pravedno, neovisno o intenzitetu ljubavi koju prema njima osjeaju.

U skladnom braku roditelji najee sporazumno primjenjuju iste ili sline odgojne

mjere, jer se u naelu o svemu dogovaraju. U brakovima koji ne funkcioniraju tako dobro ili u onima koji se razvode, roditelji esto nastoje pridobiti djecu, pa i odraslu, na svoju stranu. To dovodi do jo jednog oblika nedopustivog roditeljskog ponaanja: optuivanja i



ogovaranja drugog roditelja i uvjeravanja djeteta da je onaj drugi ili ona druga za sve kriva. Roditelji kojima je dobrobit njihove djece vanija od njihove tatine ili povrijeenosti rjeavat e svoje probleme bez ukljuivanja djece, ak i kad su ta djeca ve punoljetna i odrasla.

Pretpostavimo li, meutim, da je velika veina brakova ljudi u pedesetim godinama ivota ve odavno stabilizirana i uravnoteena, tada bi im djeca koja su na pragu ulaska u svijet odraslih mogla zaista biti samo izvor radosti i uitaka. No roditelji u pedesetim godinama, ija su djeca pred izborom zanimanja i/ili partnera, esto se smatraju pozvanima da djetetu nametnu studij ili kolu u koju e se upisati, a time posredno i zanimanje kojim e se baviti. esto ih na takav pritisak navodi, na primjer, injenica da je djetetov otac ili djed bio lijenik ili pravnik, pa je ostala puna kua njegovih strunih knjiga, ili je majka prevoditeljica, pa svakako eli da to bude i njezino dijete, kad ve ona pozna gotovo sve prevoditelje u dravi. Ili roditelji nastoje preko svog djeteta ispuniti neke svoje neostvarene ambicije, pa ga prisiljavaju da odabere zvanje koje ne eli. Roditelji to esto opravdavaju eljom da njihovu djetetu bude bolje ili lake nego to je bilo njima, ne mislei pri tome da to dijete ima svoje snove, elje i ciljeve, pa da bi mu roditelji trebali pomoi da te ciljeve i ostvari.

Nita vie ne optereuje djecu

od neproivljenih ivota njihovih roditelja. Carl Gustav Jung (1875. - 1961.), vicarski psiholog i psihijatar

Roditelji bi svojoj poluodrasloj ili ve i punoljetnoj djeci svakako trebali biti pri ruci u

trenutcima koji su odluujui za njihov profesionalni ivot, ali bi trebali znati i to to znai biti pri ruci. To nikako ne znai sugeriranje izbora ili pritisak na to mlado bie da jednog dana postane ono to roditelji ele. Biti pri ruci znai da bi roditelji trebali, na primjer, svom maturantu ili maturantici omoguiti to opsenije upoznavanje s razliitim studijima, ali i razliitim zanimanjima, pa ga tada pustiti da sam/sama odabere to e studirati ili ime e se baviti. Biti pri ruci znai svoje dijete i upozoriti da je studij esto neto drugo od samog zani-manja, pa tako studij moe biti izuzetno zanimljiv, a samo zanimanje mnogo manje, ili obratno. Roditelji bi trebali svoju djecu pouiti i o vanosti rada u ivotu svakog pojedinca. Mladi ljudi esto zaboravljaju da e, bude li sree, provesti 40 godina svog ivota radei, pa bi stoga bilo dobro da ih ono ime e se baviti i zanima.

Filip, 18-godinji odlian maturant, o svom se buduem zanimanju eli posavjetovati s bakom. Njegova je baka visokoobrazovana ena, irokih interesa, koja podrobno prati politiku, kao i mnoga druga podruja ljudske djelatnosti koja bi mogla biti vana za njezinu obitelj i unuke. Filipova majka na samu pomisao da bi njezin sin o svom izboru zanimanja radije razgovarao s bakom nego s njom reagira scenom, predbacivanjem, optuivanjem bake da joj eli preoteti sina. Majka, naime, zna to bi njezin sin trebao studirati i nema namjeru bilo kome dopustiti da joj pokvari planove. Posljedice Filipove elje da sam odabere s kim e se posavjetovati: majka je prestala razgovarati s bakom, sin ne razgovara s roditeljima te eli ivjeti kod bake i studirati arheologiju, a ne medicinu po izboru svoje majke.



Roditeljska oekivanja zapoinju esto i prije zaHa djeteta i traju dok je to dijete (ili,

dakako, roditelj) ivo. Neki roditelji oekuju odreeni izgled, pa eznu da njihovo dijete bude lijepo, drugi ele da bude pametno i uspjeno u koli; neki sanjaju o bogatoj udaji svoje keri, ije e vjenanje, dakako, ba oni isplanirati. Iako se oekivanja razliitih roditelja razlikuju, pa su tako, na primjer, neki vie usmjereni na materijalna, a drugi na duhovna dobra, svi oni neto oekuju za svoju djecu, ali i od svoje djece. Djeca, dakako, imaju svoja oekivanja i svoje ivotne ciljeve, koji se esto ne podudaraju s onima njihovih roditelja, to zna biti izvor nerazumijevanja, pa i sukoba izmeu roditelja i djece.

Bilo bi dobro kad bi roditelji svoju djecu mogli smatrati svojim izvorom ljubavi i

sree, neovisno o tome ime e se ta djeca baviti u ivotu i s kim e osnovati obitelj. Svi bi roditelji, u mjeri u kojoj to mogu, trebali svojoj djeci biti dobri savjetnici, a ne kruti dirigenti koji e upravljati njihovim ivotima.

Potencijalni izvor sukoba roditelja i djece ili razoaranja roditelja mogu biti i partneri

koje su njihova djeca odabrala. Samo je po sebi razumljivo da svi roditelji oekuju da e njihova ki mudro i zrelo odabrati svog partnera ili supruga, kao i da e njihov sin odabrati suprugu koja e biti ba onakva kakvu su oduvijek za njega eljeli, zamiljali ili oekivali. Ali kao to se esto dogaa i sa samom djecom, pa ona zbog nekog razloga ne ispune oekivanja svojih roditelja, tako se eto esto dogaa i da se roditelji ne mogu pomiriti s izborom partnera s kojima njihova djeca ele provesti ivot. Neki roditelji prigovaraju dobi ili obrazovanju odabranika svoje djece, drugi porijeklu ili vjeroispovijesti, trei izgledu i ponaanju, etvrti zanimanju i interesima, peti nainu na koji postupa s njihovom keri ili sinom... Roditelji bi zapravo trebali imati na umu da ako su svoju djecu odgajali kako treba, ako su im sami sluili kao primjer ili model branog ivota i roditeljskog ponaanja, tada e njihova djeca nastojati pronai partnere koji e sliiti onome to su vidjeli i doivjeli u roditeljskom domu. Ako pak trae i nalaze partnere koji se snano razlikuju ne samo od njihovih roditelja ve imaju i sasvim drugaiji vrijednosni sustav i svjetonazor, nain ivota i ponaanja, tada su i roditelji na neki nain tome pridonijeli.

Ali neovisno o neispunjenim oekivanjima i razoaranju roditelja, oni bi uvijek trebali

svojoj djeci dopustiti da ive svoj ivot kako znaju i umiju, pa da tako odaberu i svog ivotnog partnera. Na prvome mjestu roditeljima bi trebali biti srea ili zadovoljstvo njihova sina ili keri, a ne to kako e i s kim tu sreu ostvariti. Roditeljsko vrijeme odgajanja i pouavanja prolo je i sada mogu samo ekati da ih njihovi odrasli potomci zamole za savjet ili miljenje. Ako to ne uine, trebali bi, kao to se to kae na vjenanjima, zauvijek utjeti, jer se u novoj vezi njihova potomka moda radi o buduoj majci ili ocu njihovih unuka.

Sukobi do kojih dolazi izmeu roditelja i njihove odrasle djece esto su posljedica

nedovoljne zrelosti i roditelja i njihove odrasle djece. Roditeljska zrelost trebala bi se razvijati usporedno sa zrelou njihove djece, to uvijek dovodi do smanjivanja napetosti u odnosima. Zrelost roditelja ukljuuje njihovu spremnost da svojoj odrasloj djeci priznaju pravo na donoenje vlastitih odluka, pa i vlastitih pogreaka. Ali i odrasla djeca trebala bi svojim ostarjelim roditeljima dopustiti da i dalje donose vlastite odluke, pa i da ine vlastite pogreke. Takvi odnosi izmeu ostarjelih roditelja i njihove odrasle djece uspostavljaju odnos koji slii vrnjakom odnosu, koji e se protokom vremena pretvoriti u odreenu zamjenu uloga. Tada odrasla djeca postupno preuzimaju ulogu roditelja koji skrbe za svoju nejaku djecu, tj. ostarjele roditelje.



SAMCI Ne uu sve mlade djevojke i svi mladii u brak. Neki to ne uine jer nisu naili na

pravu osobu ili jesu, ali je ta osoba ve ili bila u braku ili ih nije prepoznala kao svog idealnog partnera ili partnericu. Ima mladih ljudi koji se i ne ele ili ne mogu trajno vezati, bilo

zato to su u obitelji porijekla imali prilike vidjeti to znai lo izbor ili lo brak, bilo zato to sami sebe ne smatraju prikladnima za odravanje neke trajne ili cjeloivotne veze. Ima, dakako samaca koji su sami jer su izali iz nekog loeg braka ili ih je partner napustio, pa sada trae neku novu ljubav ili vezu. Meu pedesetogodinjim osobama ima ve i udovaca i udovica koji su izgubili svog ivotnog partnera, pa jo tuguju ili i ne ele traiti nove partnere. Pojedinci koji su snano posveeni svojoj struci esto ne ulaze u trajne veze, jer ele to vie vremena posvetiti svom zvanju.

ivot sredovjenih samaca moe biti sretan i ispunjen poput ivota ljudi koji su u

braku ili nekoj trajnoj vezi. Oni koji po vlastitom izboru ive sami, osjeaju se u toj situaciji dobro i zadovoljno, a oni pak koji su stjecajem okolnosti ostali sami, ve su se do te ivotne dobi na to i priviknuli, pa opet mogu uivati u tom ivotnom razdoblju koje je na mnogo naina manje stresno od razdoblja koja su mu prethodila.

PRIJATELJI Veina ljudi ulazi u pedesete godine s cijelom zbirkom prijatelja. Tu su prijatelji iz

djetinjstva (esto su to djeca prijatelja naih roditelja), iz osnovne i srednje kole, sa studija ili razliitih drugih oblika obrazovanja. Tu su i prijatelji koje smo upoznali na svom radnom mjestu, neki koje smo upoznali na nekom putovanju, ali i prijatelji koje je onima koji su u braku donio u miraz brani partner. Postoje, dakako, i zajedniki prijatelji, koji se svakako ubrajaju u branu steevinu.

Ali neovisno o tome kada smo i na koji nain stekli nekog prijatelja, svaki je pravi

prijatelj velika i zapravo neprocjenjiva vrijednost. Najvrednija su i najtrajnija prijateljstva iz djetinjstva i mladosti. Takvi prijatelji imaju sline sustave vrijednosti koje su istodobno stjecali, slina iskustva s drutvenim dogaajima i promjenama. Tamo gdje je tijekom vremena i dolo do veih razlika, ta su se prijateljstva ugasila ve davno prije pedesetih godina ivota.

Prijatelji iz djetinjstva i mladosti dijele s nama dio zajednike prolosti, to nam esto

omoguava da u razgovoru s njima saznajemo o toj prolosti i neto to smo ve odavno zabo-ravili ili ak nismo nikad svjesno ni doivjeli. Prijateljska druenja ukljuuju prisnost koja s razliitim prijateljima moe biti i razliita, manja ili vea, zajednike aktivnosti, uzajamno pomaganje ili tonije reeno: pomaganje po potrebi. Prijateljstvo ukljuuje osjeaje privrenosti, odanosti i sigurnosti ili, drugaije reeno, prijatelji nam mogu biti rame za plakanje, ali i izvor radosti, novih spoznaja o nama i drugima, osobe s kojima moemo provjeriti vlastite stavove i uvjerenja.

Prijatelji su, za razliku od roaka, na izbor, pa nam stoga mogu biti blii od roene

brae ili sestara. Upravo zato to prijatelje sami biramo, naa prijateljstva, ako je taj izbor bio dobar, mogu trajati cijeli ivot ili se u odreenoj ivotnoj dobi i prekinuti. Dogaa se da se tijekom ivota vrijednosni sustav prijatelja iz mladosti ili openito dugogodinjih prijatelja promijeni, pa je tada nastavak prijateljstva esto besmislen. Pedesete godine ivota esto su upravo takvo raskrije na kojem neki prijatelji i dalje zajedno idu kroz ivot, dok neki odlaze



svojim putem. Uzroci mogu biti vrlo razliiti, pa je promjena vrijednosnog sustava samo jedan od

njih. Uspjeh u struci ili openito u ivotu moe kod nekih manje uspjenih prijatelja izazvati zavist, kod drugih ogorenje, a samo kod iskrenih prijatelja radost. To aktivno sudjelovanje u vaoj srei i zadovoljstvu mogu vam pruiti samo prijatelji koji su vam iskreno privreni i odani pa ih va uspjeh ili srea vesele. Takvih prijatelja svatko od nas ima u ivotu najee samo nekoliko.

Treba, naalost, istaknuti i da u pedesetim godinama, kad je veina ljudi ve ostvarila

svoje profesionalne ciljeve, postoje i oni koji su sami postali opinjeni svojim uspjesima, poloajem ili titulama. Precjenjivanje vlastite vrijednosti na temelju takvih ivotnih ostvarenja esto dovodi i do podcjenjivanja prijatelja koji nisu imali takvih ambicija, to ni na koji nain ne umanjuje njihovu ljudsku vrijednost. Neki vrlo uspjeni ljudi poinju, naalost, vjerovati da vrijede vie od ostalih, pa stoga zasluuju vie potovanja, zapravo vie svega. Takve se osobe tada prestaju druiti s nekim dugogodinjim prijateljima, smatrajui da su ih prerasli. Najtunije je kada razviju isti stav i prema svojim manje obrazovanim roditeljima, ukljuujui i njih u skupinu osoba koje su, eto, na svom ivotnom putu ostavili negdje iza sebe.

Pedesete godine ivota tako su kod mnogih razdoblje u kojem se broj prijatelja poinje

smanjivati, jer u toj dobi postoji aktivni proces selekcije i odravanja prijateljskih odnosa koji su se pokazali provjereno kvalitetnima te otpornima i na uspjehe i na neuspjehe.

Sreom, svi mi tijekom cijeloga ivota stjeemo i nove prijatelje. U pedesetim godinama nova prijateljstva esto nastaju i na temelju slinih problema s djecom kao to su to: odugovlaenje studija, problemi s alkoholom ili drogom, neka teka ili kronina bolest, prevelike ambicije roditelja ili same djece koje nisu praene i odgovarajuim sposobnostima ili osobinama linosti. Ljudi koji zbog slinih problema s djecom prolaze kroz teka razdoblja mogu se uzajamno razumjeti s mnogo suosjeanja.

Nova se prijateljstva ne stvaraju, dakako, samo zbog slinih problema ili potekoa,

veesto zbog sline razine uspjenosti ili, to je vjerojatnije, zbog sline razine emocionalne stabilnosti i zrelosti, koja takva nova prijateljstva, steena u sredovjenoj dobi, ini izuzetno ugodnima i privlanima.

POSAO U pedesetim godinama ivota svi su ve ne samo potpuno svladali struku koju su

odabrali ve su mnogi trajnim uenjem i proirili svoja znanja iz struke. Neovisno o tome ime se bave, ljudi u pedesetim godinama najee su ve profesionalno postigli sve to su eljeli, pa se sada bez natjecanja i dokazivanja mogu posvetiti svom radu. Svaka osoba koja uspije zadrati svoju znatielju i oduevljenje u stvaranju neeg novog moe se time baviti gotovo do kraja ivota. Pri tome to vrijedi kako za uzgajanje povra u vlastitom vrtu ili tkanje domaeg platna na tkalakom stanu, tako i za posao istraivaa ili umjetnika.

Osim toga, u pedesetim godinama ljudi ve imaju svoj vrsti poloaj meu

suradnicima i manje ili vie uravnoteen odnos s pretpostavljenima, pa mogu bez optereenja obavljati svoj posao. Zaposleni ljudi redovito imaju i odreen broj kolega s kojima ue surauju ili se osobito dobro razumiju, pa se povremeno drue i izvan samog posla. S kolegama esto ne dijelimo samo struku nego s njima provodimo i slobodno vrijeme izvan samog posla.



U dananje su vrijeme, naalost, mnogi pedesetogodinjaci i pedesetogodinjakinje ostali bez posla zbog propasti poduzea, zatvaranja tvornica i niza drugih razloga. Gubitak radnog mjesta u vrijeme kad se ve poinje razmiljati o odlasku u mirovinu i kad je i u najuspjenijim drutvima teko nai novi posao, izuzetno je teak udarac za svaku osobu. To osobito vrijedi za ene koje se esto prve i otputaju, a koje u toj ivotnoj dobi mnogo tee nalaze novi posao od mukaraca.

Nezaposlenost je sama po sebi poloaj koji ugroava samu egzistenciju pojedinca, a

izaziva i niz negativnih psiholokih promjena. Ljudi koji su zbog vie sile ostali bez posla gube osjeaj sigurnosti i osjeaj kontrole nad vlastitim ivotom, a smanjuje im se i samopouzdanje i samopotovanje. Zbog toga gubitak zaposlenja trai izuzetno mnogo prilagodbe, poduzetnosti i domiljatosti.

Ali dok se mlade osobe mogu jo i prekvalificirati ili dodatno kolovati, kod osoba u

pedesetim godinama to je mnogo tee ostvarivo. Osim toga, neovisno o sposobnostima i zna-njima pojedinca, osobe te dobi teko prona

Documents

Mirjana Krizmanić - Jesenji valcer.pdf