MJP - SKRIPTA

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

MEĐUNARODNO

JAVNO PRAVO SKRIPTA – PITANJA I ODGOVORI

WWW.BH-PRAVNICI.COM

[email protected]

WWW.BH-PRAVNICI.COM

2 WWW.BH-PRAVNICI.COM

Pojam i vrste ugovora*

Meñunarodni ugovor se sastoji u saglasnosti volja dva ili više subjekata meñunarodnog prava, s ciljem da postigne odreñeni učinak po meñunarodnom pravu, stvarajući odnos prava i dužnosti izmeñu njegovih stranaka. Ugovori mogu biti: 1.dvostrani i mnogostrani 2.sastavljeni u jednoj ispravi(s mogućim dodacima) ili u više meñusobno povezanih isprava; 3.sklopljeni u pisanom ili u nekom drugom obliku. Da bi ugovor mogao ostvariti namjeravani pravni učinak, potrebno je ispuniti više uvjeta:

1. Sve ugovorne strane moraju biti subjekti meñunarodnog prava, tj.države, meñuvladine organizacije ili priznati ustanici;

2. Da bi ugovor bio pravno valjan, njegov predmet ne smije biti pravno nedopustiv.

Pravno nedopustiv je ugovor koji je materijalno nemoguće izvršiti, ili ugovor koji je u sukobu sa nekom imperativnom normom općeg meñunarodnog prava.

3. Izražena volja ugovornih strana mora odgovarati njihovoj stvarnoj volji.

Zbog toga su, prema općim načelima prava ništavi ugovori koji sadrže mane pri očitovanju volje neke od strana. Neke od tih mana su uzrok apsolutne ništavosti – sukob sa ius cogens, prisila izvršena nad predstavnikom neke države i prisila izvršena na samu državu ugovornicu.Ostale mane su uzroci relativne ništavosti (zabluda, prevara, korupcija predstavnika države, te druge mane koje predviña Konvencija).

4. Opće meñunarodno pravo ne propisuje nikakvu odreñenu formu ugovora.

Najveći broj ugovora se sklapa u pismenoj formi ali ugovori koji nisu sklopljeni u pisanoj formi ne gube zbog toga na svom pravnom značaju. U načelu ne postoji hijerarhija izmeñu ugovora koja bi bila slična hijerarhiji pravnih normi i akata u unutrašnjem pravu. Djelomičan izuzetak od tog načela je Povelja UN, zbog derogatorne klauzule date u čl.103, prema kojoj se u slučaju sukoba izmeñu obaveza članica UN prema Povelji i njihovih obaveza prema bilo kojem drugom meñunarodnom sporazumu prevlañuju njihove obaveze iz ove Povelje. Ugovori se mogu podijeliti po različitim kriterijima: a)Ugovori sklopljeni u pisanom ili u nekom drugom obliku. Prva podjela ugovora odnosi se na oblik(formu) u kojoj su sklopljeni. Mada su danas izuzetno rijetki, ugovori sklopljeni npr. u usmenom obliku, pravno jednako obavezuju sve njihove stranke kao i pisani sporazumi. Bečka konvencija iz 1969. ne primjenjuje se na meñunarodne sporazume koji nisu sklopljeni u pisanoj formi. Meñutim, Konvencija izričito propisuje da ta činjenica nije na štetu pravne snage takvih sporazuma, kao i primjene svih pravila Konvencije koja su na njih primjenjiva.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


b)Dvostrani i mnogostrani ugovori. Postoje značajne razlike kad je u pitanju primjena i prestanak ove dvije vrste ugovora. Neki mnogostrani ugovori predviñaju vlastita pravila o naknadnoj izmjeni(reviziji)njihova teksta. Kod dvostranih ugovora sve je to nepotrebno jer se tekst ugovora ne može izmjeniti ako se druga stranka tome suprotstavi. Dvostrani ugovor okončava se otkazom jedne stranke, dok se kod mnogostranih ugovora radi samo o jednostranom povlačenju jer ugovor po pravilu ostaje na snazi izmeñu preostalih stranaka. Bitna povreda dvostranog ugovora jedne od stranaka ovlašćuje drugu stranku da se na tu povredu pozove kao na razlog prestanka ugovora ili suspenzije njegove primjene. Kod mnogostranih ugovora propisi o prestanku i suspenziji ugovora zbog bitne povrede jedne od stranaka mnogo su složeniji. Posebnu podvrstu mnogostranih ugovora čine višestrani ugovori ograničene prirode. Ako neka od stranaka takvog ugovora prestane postojati, sve nove države nasljednice moraju posebno pristupiti tom ugovoru, poput svake treće države. Dakle, nema sukcesije država povodom tih ugovora. c)Ugovor-zakon i ugovor-pogodba. Ugovor-zakon se sastoji u stapanju volja njegovih stranaka usmjerenih ka istom cilju. Radi se o jedinstvenoj volji svih stranaka. Takvim ugovorima sve njihove stranke preuzimaju iste pravne obaveze. Prema učenju Hajnriha Tripela krajem 19.vijeka, samo takvi ugovori su izvor “objektivnog prava” i izvor meñunarodnog prava uopće. Oni su slični (ali ne isti) zakonima u unutrašnjim pravnim porecima država. Temelj ugovora – pogodbe su volje njegovih stranaka različitog sadržaja, ali koje su usmjerene ka istom cilju i uzajamno se dopunjavaju, poput kupovine i prodaje. d)Ugovori-ustavi meñunarodnih organizacija. Ovi ugovori imaju 2 različite funkcije: Za države-stranke nisu bitno različiti od bilo kog drugog ugovora. Svaki od njih izvor je prava i dužnosti za sve njegove stranke, a gotovo svi ti ugovori sklapaju se bez ograničenja njihovog trajanja. Istovremeno, ugovorom te vrste stvara se novi subjekat meñunarodnog prava. Za taj novi subjekat, ugovor je od temeljnog, tj. ustavnog značaja. Većina tih ugovora propisuje postupak njihove naknadne izmjene i dopune. Da bi te izmjene stupile na snagu, ne traži se jednoglasnost već kvalificirana većina. Nezadovoljna članica, ako ne želi pristati na te izmjene, može samo napustiti organizaciju. e)Politički sporazumi (gentlemen’s agreements). Rašireno je mišljenje o postojanju sporazuma posebne vrste koje države sklapaju u pismenom ili drugom obliku, s namjerom da ih obavežu samo moralno ili politički, ali da one tim putem ne preuzmu nikakve pravne obaveze. Takvo oštro razlikovanje sporazuma država na istinske ugovore i pravno neobavezujuće sporazume u praksi najčešće nije opravdano.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Sposobnost sklapanja ugovora*

1.Sve suverene(neovisne) države su subjekti meñunarodnog prava i to njihovo svojstvo ne zavisi od priznanja drugih država. S tim u vezi one imaju sposobnost sklapanja svih vrsta ugovora koja ničim nije ograničena. 2.Kad je u pitanju ugovorna sposobnost federalnih jedinica, one mogu imati sposobnost sklapanja meñunarodnih ugovora ukoliko se na tu sposobnost pristaje u saveznom ustavu, i u granicama koje su tim ustavom propisane. 3.Vatikan je danas općenito priznat kao poseban subjekat meñunarodnog prava. Svi konkordati i drugi ugovori koje Vatikan sklapa sa trećim državama su meñunarodni ugovori na koje se neposredno primjenjuju propisi Bečke konvencije iz 1969. Jednako se tako i sudjelovanje Vatikana kao stranke mnogostranih ugovora uzima kao sudjelovanje bilo koje druge države. 4.Nevladine organizacije nemaju ugovornu sposobnost, ali je nesumnjivo da gotovo sve meñuvladine organizacije imaju objektivni meñunarodni subjektivitet ne samo u odnosu na njihove države članice, već i prema trećim državama. Meñunarodne organizacije se ravnaju “načelom specijalnosti”, tj. države koje su ih osnovale daju im odreñena ovlaštenja čije su granice odreñene funkcijom zajedničkih interesa. Zbog toga je ugovorna sposobnost čak i same OUN ograničenija od sposobnosti sklapanja ugovora bilo koje njene države članice. Te granice mogu biti izričito odreñene u ugovoru ustavu organizacije. U nedostatku ali i izvan takvih propisa smatra se da svaka organizacija ima „implicirane ovlasti“ bitne za vršenje njezinih dužnosti. Ali izvan takvih impliciranih ovlasti i, i izvan njenih funkcija, ni jedna organizacija nema pravo sklapati ugovore s državama ili s ostalim meñunarodnim organizacijama. Ukoliko ustavni akt neke organizacije ne propiše drugačije, ugovor koji neka organizacija sklopi u svojstvu posebnog subjekta meñunarodnog prava i u granicama svojih funkcija ne stvara neposredna prava i dužnosti za njene članice. 5.Ustanici u nekom oružanom sukobu ne uživaju objektivnu meñunarodnopravnu osobnost erga omnes. Ograničenu meñunarodnu osobnost i ograničenu sposobnost sklapanja ugovora ustanici stiču tek aktom priznanja, i to samo u odnosu na državu koja ih je priznala. Priznanje im može dati bilo ustanovljena, tj. legitimna vlast protiv koje se bore u vlastitoj zemlji, ili vlada neke treće države.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Postupci sklapanja ugovora* U meñunarodnoj praksi postoje 2 postupka sklapanja ugovora: pojednostavljeni i složeni postupak. 1.Pojednostavljeni postupak se sastoji u razmjeni isprava (pisama, nota) i tada se ugovor sastoji od 2 ili više meñusobno povezanih isprava. Bečka konvencija iz 1969 nalaže da te isprave moraju predvidjeti da će njihova razmjena imati za učinak izražavanje pristanka na ugovor obje ili svih stranaka. 2.Složeni postupak sklapanja ugovora može se sastojati od više odvojenih radnji: Pregovori uključivši usvajanje i ovjeravanje(autentifikaciju,tj.utvrñivanje vjerodostojnosti) teksta ugovora;Davanje pristanka stranaka da budu vezane ugovorom koji se može izraziti na više načina(ratifikacijom,pristupanjem ali i potpisom,pa i razmjenom pisama koja čine ugovor); Razmjena ili polaganje isprava o ratifikaciji;te Registracija ugovora kod Glavnog tajnika i njihovo objavljivanje.

1. Pregovori i usvajanje teksta ugovora. Pregovore, usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora obavljaju ovlašteni predstavnici država. Predstavnik države iskazuje se punomočjem koje je izdalo nadležno tijelo. Punomoć ne trebaju: -državni poglavar,šef vlade, ministar vanjskih poslova; -šef diplomatske misije(za pregovore i usvajanje teksta ugovora s državom u kojoj je akreditiran); -akreditirani predstavnik države: -na meñunarodnoj konferenciji -u meñunarodnoj organizaciji ili njenom organu Sami pregovori mogu se voditi na različite načine:pismenim putem,putem redovnih diplomatskih kanala,na sastanku posebno opunomočenih predstavnika,u okviru djelatnosti neke meñuvladine organizacije. Po trajanju pregovori mogu biti kratki ali i veoma dugotrajni. Da bi se nacrt nekog ugovora usvojio, po pravilu je potreban pristanak svih država koje učestvuju na pregovorima. To važi kad se radi o dvostranom ugovoru ili ugovoru ograničenog značaja. U slučaju da se pregovori vode na meñunarodnoj konferenciji uz učešće velikog broja država, Bečka konvencija iz 1969. predviña da se tekst ugovora usvaja dvotrećinskom većinom prisutnih država, osim ako države istom većinom ne odluče da se primjenjuje neko drugo pravilo.

Ovjeravanje (autentifikacija) teksta vrši se na način predviñen u samom ugovoru. Ovjeravanjem pregovarači ustanovljuju i posvjedočuju da je text ugovora vjerodostojan i konačan. Ako ugovor ne predviña način ovjeravanja, ovjeravanje se može izvršiti: potpisivanjem, potpisivanjem ad referendum ili parafom predstavnika država. Nako što se neki tekst usvoji i ovjeri, prestaje biti nacrtom ugovora.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


On postaje ugovor koji još nije stupio na snagu. 2. Pristanak države da bude vezana ugovorom može se dati:

a)Ratifikacijom,prihvatom ili odbrenjem.

Ratifikacija ima za svrhu da se ugovor prije njegovog mogućeg stupanja na snagu, razmotri u nadležnim tijelima države prema njenom unutrašnjem pravu.

b)Potpisivanjem ugovora.

Bečka konvencija predviña da se pristanak države da bude vezana ugovorom izražava potpisom predstavnika države u slijedećim slučajevima:

a) ako ugovor predviña da će potpisivanje imati taj učinak; b) ako se na drugi način ustanovi da su se države sporazumjele da potpisivanje ima takav

učinak ili c) ako namjera države da potpisivanju da takav učinak proizilazi iz punomoći njenog

predstavnika, ili je izražena tokom pregovora.

c)Razmjenom isprava koje čine ugovor

d)Pristupanjem ugovoru (akcesija,adhezija).

Pristupanje ugovoru je način izražavanja pristanka na ugovor u čijem sklapanju neka država nije učestvovala, ili je učestvovala ali ga je propustila ovjeriti u predviñenom roku. Mogućnost pristupanja nije jednaka za sve ugovore. U tom smislu postoje zatvoreni, poluotvoreni i otvoreni ugovori.

Zatvoreni ugovori ne predviñaju pristupanje trećih država, ili ga čak izričito zabranjuju. Tu spadaju svi dvostrani ugovori, te višestrani ugovori ograničene prirode. Pristup je moguć samo ako sve stranke tog ugovora na to pristanu.

Poluotvoreni ugovori sklapaju se u okviru regionalnih organizacija ili imaju regionalno obilježje. Takvi ugovori predviñaju pristup samo državama regiona (npr.Vijeće Evrope, Organizacija afričkog jedinstva i sl).

Otvoreni ugovori kao jedan od ciljeva imaju da okupe što veći broj zemalja. To se posebno odnosi na konvencije o ljudskim pravima. 3.Razmjena i polaganje isprava o ratifikaciji.

Ako ugovor ne odredi drugačije, države učesnice dvostranog ugovora razmjenjuju isprave o ratifikaciji ugovora. Mnogostrani ugovori u tu svrhu predviñaju depozitara. Kod depozitara svaka država pohranjuje isprave o svom potpisivanju ili pristupu ugovoru. Dužnost depozitara je da čuva originalni tekst ugovora, te da ovjereni tekst ugovora, kao i ovjerene prepise svih isprava o potpisivanju, ratifikaciji ili pristupu ugovoru dostavi svim strankama ugovora, kao i državama koje imaju pravo da postanu stranke.

4.Registracija ugovora kod Generalnog sekretara UN i njegovo obavljivanje. Depozitar registruje ugovor kod Generalnog sekretara UN (ukoliko se ne radi o istoj osobi). Prema čl.102 Povelje, sve države članice UN obavezne su da svoje ugovore (nastale nakon donošenja Povelje) registruju u Sekretarijatu OUN, koji ih potom objavljuje. Povelja nije propisala rok za registraciju ugovora. Ugovor stupa na snagu. Ugovor stupa na snagu na način i na dan koji su utvrñeni odredbama ugovora ili sporazumno izmeñu država pregovarateljica. Ugovorne strane preuzimaju izvjesne obaveze i prije samog stupanja na snagu ugovora.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


One nisu dužne izvršavati ugovor, ali su obavezne da se uzdrže od radnji koje bi mogle osujetiti predmet i svrhu ugovora. To pravilo se zasniva na načelu dobre vjere. Ugovor se može i privremeno primjenjivati dok ne stupi na snagu. Privremena primjena se može odnositi na cio ugovor ili neke njegove dijelove. Sporazum o privremenoj primjeni obavezuje sve države ugovornice.

Poštivanje i primjena ugovora*

Obvezatna snaga svih ugovora zasniva se na načelu pacta sunt servanda . U tom pogledu najautoritativniji je čl.26 Bečke konvencije iz 1969, koji navodi: “Svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri“. Načelo pacta sunt servanda ne odnosi se na treće države i ostale meñunarodne osobe koje nisu stranke nekog ugovora. Ono ne vrijedi za ugovore koji su okončani ili je njihovo izvršenje privremeno suspendirano. Ono se ne odnosi ni na ugovore koji su ništavi,bilo da su radi o apsolutnoj ili relativnoj ništavosti. Navedeno načelo odnosi se na ugovore koji su u nekom trenutku na snazi. Ovo načelo važi u pogledu nekog ugovora ili njegovog dijela koji se sporazumom njegovih stranaka privremeno primjenjuje,dok ne stupi na snagu. Sa stanovišta meñunarodnog prava, svaki meñunarodni ugovor je instrument koji stvara prava i dužnosti za njegove stranke. S tim u vezi načelo pacta sunt servanda odnosi se na sve organe svake od država stranaka. Stranka se ne može pozvati na odredbe svog unutrašnjeg prava da bi opravdala neizvršenje ugovora. Njena obaveza je da otkloni smetnje u svom unutrašnjem pravu kako bi svi njeni organi mogli u dobroj vjeri izvršavati svaki ugovor koji je za tu državu na snazi. U pogledu toga u mnogim državama nastaju problemi. Sudovi i organi izvršne vlasti nekih država se ponekad upuštaju u ocjenu ustavnosti nekog ugovora koji obvezuje datu državu! Meñutim, o ustavnim ograničenjima treba voditi računa u toku pregovora i svakako prije nego što ta države dadne svoj pristanak da njime bude vezana! Može se desiti da je neka ugovorna obveza jako dugo na snazi, ali naknadnim promjenama ustava postane neustavna. Tada ta država može ili otkazati taj ugovor ili pokrenuti postupak za njegovu izmjenu. Ali, ni tada ne smije kršiti ili odbaciti svoju ugovornu obvezu pod izgovorom da je neustavna, sve dok je ona na snazi. I kada se ugovori pretoče u domaće zakone, sudska i izvršna tijela nekih država ih nekada ne tretiraju kao sastavni dio domaćeg prava. Ranije je u mnogim državama bio jako istaknut «dualistički princip» odnosa meñunarodnog i unutrašnjeg prava! Po tom principu prava i obveze iz ugovora se primjenjuju samo na subjekt meñunarodnog prava koji je potpisao ugovor! Ako se radi o državi, da bi se ugovor primjenjivao i na unutrašnje organe i grañane, on se mora transformisati u domaći zakon ili podzakonski akt. Kad su u pitanju učinci ugovora u odnosima izmeñu njegovih stranaka, Konvencija iz 1969. predviña neka opća pravila:

a) Ugovor nema retroaktivnog učinka. Njegove stranke obavezuje od dana stupanja na snagu, ali stranke mogu ugovoriti retroaktivni učinak, bilo u samom ugovoru ili na drugi način.

b) Ugovor veže svaku stranku za čitavo njeno područje (teritoriju), ukoliko drugačija namjera ne proizilazi iz ugovora ili ako takva namjera nije izražena na drugi način.Od ovog pravila postoje izuzeci jer se neki ugovori obzirom na njihov predmet i svrhu ne mogu primjenjivati

WWW.BH-PRAVNICI.COM


na čitavom području država-stranaka (npr.ugovori o meñunarodnim vodama, iskorištavanju svemira i sl).

c) Kršenje obaveza iz bilo kojeg ugovora koji je na snazi povlači meñunarodnu odgovornost države stranke u pitanju. Stranka koja je pretrpjela štetu se može pozvati na to kršenje kao na uzrok prestanka ili suspenzije ugovora, ili primijeniti dozvoljene mjere represalija kako bi kršiteljicu natjerala da nastavi izvršavati ugovor i da naknadi pričinjenu štetu.Ali države su slobodne uglaviti u svojim ugovorima i dopunske načine osiguranja njihova izršenja.Najrasprostranjeniji način osiguranja izvršenja ugovora danas je stipuliranje odredbe kojom se predviña obavezna nadležnost nekog stalnog sudskog ili arbitražnog tijela da odlučuje o svim sporovima,o njihovu tumačanjei primjeni.

Ugovori i treče države*

Ugovor je isključivo izvor partikularnog meñunarodnog prava i kao takav obavezuje samo njegove stranke. Izuzeci od tog načela su:

a) Pristanak treće države na ugovor. Bečka konvencija iz 1969. predviña da “za treću državu nastaje obaveza na osnovu odredbe ugovora ako stranke tog ugovora namjeravaju tom odredbom stvoriti obavezu i ako treća država izričito, u pisanoj formi, prihvati tu obavezu”. Strogo posmatrano, treća država tada prestaje biti “treća”. Propis Bečke konvencije iz 1969.koji ureñuje pitanje prava za treću državu navodi: 1.“Za treću državu nastaje pravo na osnovu odredbe ugovora ako stranke tog ugovora namjeravaju tom odredbom dati pravo trećoj državi, skupini država kojoj ona pripada ili svim državama, i ako treća država na to pristane. Njen pristanak se pretpostavlja sve dok nema suprotnih naznaka, osim ako ugovor odreñuje drugačije.”

b) Djelovanje pravila iz ugovora na treće države po običajnoj osnovi.

Na ovom izuzetku zasnivaju se sva nastojanja na progresivnom razvoju i na „legislaciji“ općeg meñunarodnog prava putem kodifikacijskih konvencija. Takvi propisi stipilirani u konvencijama u obliku bezličnih normi imaju za cilj da se transformiraju u novo običajno pravo i da po običajnoj osnovi budu izvor prava i dužnosti za sve subjekte meñunarodnog prava na koje se mogu primjeniti. Ukoliko do toga doñe tada ta pravila obvezuju i stranke ugovora po običajnoj osnovi.

c) Ugovori koji stvaraju objektivne režime erga omnes.

Bečka konvencija izričito ne predviña,iako ni ne otklanja tzv.ugovore kojima se ustanovljuju objektivni režimi erga omnes. Takvi ugovori čine posljednji i možda najznačajniji izuzetak od općeg pravila da ugovor stvara prava i obaveze samo za njegove stranke. Jedan od primjera je Konvencija o miroljubivoj saradnji u naučnom istraživanju Antartika sklopljena u Vašingtonu 1959. Ta konvencija koja je imala samo 12 izvornih stranaka propisala je u pogledu Antartika izvjesne dužnosti za sve države svijeta.

d) Klauzula največega povlaštenja. Ta klauzula kada se izričito uglavi u nekom ugovoru predviña za svaku od stranaka tog ugovora prava koja je druga stranka priznala trećim državama i njihovim grañanima. Odnosi se na prava iz već postoječih ugovora s trećim državama,kao i ona koja će se naknadno uglaviti u budućim takvim ugovorima.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


U takvim odnosima razlikuju se temeljni ugovor koji predviña tu klauzulu(koji može predviñati prava i dužnosti sano za njegove stranke),te ugovori svake od njegovih stranaka s trećim državama. Klauzula največeg povlaštenja najčešće se stipulira u dvostranim trgovinskim ugovorima i odnosi se na uvozne carinske pristojbe. Ali se ona ugovara i u pogledu pravnog položaja grañana jedne države u drugoj.

Naknadna nemogučnost izvršenja ugovora Nastupa usljed naknadnih dogañaja koje stranke pri sklapanju ugovora nisu predvidjele, a usljed kojih dalje izvršenje ugovora postaje nemoguće. Uslovi mogućeg prestanka (ili suspenzije) ugovora: 1. Stalni ili privremeni nestanak ili uništenje predmeta“prijeko potrebnog za izvršenje

ugovora“ . Može se npr. raditi o potonuću nekog otoka, uništenju hidrocentrale, isušenju rijeke itd. Neophodnih za izvršenje ugovora. Ako su nastanak ili uništenje tog predmeta trajni,stranka se u pitanju može samo pozvati na nemogućnost izvršenja ugovora kao na uzrok njegova prestanka. Stranka ne može jednostrano okončati ugovor, već mora poštivati pravila postupka data u Bečkoj konvenciji. Ako je nemogućnost privremena, onda se na nju može pozvati samo kao na uzrok suspenzije primjene ugovora. Stranka se na nemogućnost izvršenja ne može pozvati ako je takva nemogućnost posljedica njenog kršenja obaveze iz ugovora ili bilo koje druge meñunarodne obaveze preuzete prema svakoj drugoj stranci ugovora. 2. Temeljna (bitna) promjena okolnosti. Radi se o promjeni okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora, a stranke tu promjenu nisu predvidjele. Prema Bečkoj konvenciji, na takvu promjenu okolnosti se ne može pozivati kao na uzrok prestanka ugovora, osim u 2 slučaja:

a) ako je postojanje tih okolnosti bilo bitna osnova za sklapanje ugovora;

b) ako učinak te promjene predstavlja korjenitu promjenu dometa obaveza koje prema ugovoru još treba izvršiti.

Uz navedeno, Bečka konvencija isključuje primjenu tog propisa u 2 slučaja i to:

a) ako se ugovorom ustanovljava granica;

b) ako je bitna promjena okolnosti nastupila kao posljedica kršenja neke obaveze od strane stranke koja se poziva na tu promjenu.

Prvi izuzetak potvrñuje načelo nepovredivosti postoječih granica država.

Drugi uzuzetak je izljev načela dobre vjere. 3.Prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa izmeñu stranaka ugovora ne utiče na pravne odnose izmeñu tih stranaka,osim ako je postojanje diplomatskih ili konzularnih odnosa prijeko potrebno za primjenu ugovora. 4. Učinci oružanog sukoba izmeñu stranaka ugovora. Ovo pitanje nije riješeno Bečkom konvencijom iz 1969. Danas nema pravnog pravila koje bi u slučaju izbijanja oružanog sukoba okončalo bilo koju vrstu ugovora. U slučaju izbijanja sukoba zasigurno postaju primjenjivi ugovori koji se obzirom na njihov predmet i svrhu moraju smatrati primjenjivima u vrijeme tih sukoba (ženevske i haške konvencije o zaštiti žrtava rata i kulturnih dobara). Izbijanje oružanog sukoba ipso facto ne okončava niti suspenduje primjenu dvostranih ugovora izmeñu učesnice sukoba i trećih država. Isto se odnosi i na ugovore-ustave meñunarodnih organizacija u slučaju sukoba izmeñu bilo kojih njegovih stranaka.

5. Novi ius cogens . Ako nastane nova imperativna norma općeg meñunarodnog prava, svaki ugovor koji je suprotan toj normi postaje ništav i prestaje njegova dalja primjena. Ako ugovor postaje ništav i prestaje tada on: 1.oslobaña stranke obaveze da nastave s izvršavanjem ugovora; 2.nije na štetu nikakvog prava,obveza ili pravnog položaja stranaka nastalih izvršenjem ugovora prije njegovog prestanka, osim ako zadržavanje tih prava nije samo po sebi suprotno novoj imperativnoj normi općeg meñunarodnog prava.

Kršenje ugovora kao uzrok njegovog prestanka

Kršenje ugovora povlači meñunarodnu odgovornost kao i svaki drugi meñunarodno protupravni čin. Po općem meñunarodnom pravu, postoji tzv.rezidualno pravo svake države koja pretrpi štetu da protiv kršiteljice preduzme nenasilne mjere represalija i da je na taj način natjera da naknadi pričinjenu štetu i nastavi izvršavati svoje ugovorne obaveze. Ne postoje pravila postupka za izvršenje prava na represalije. Pravo na represalije je Bečkom konvencijom ograničeno i ne primjenjuje se na odredbe ugovora o zaštiti ljudskih prava. Dakle, njegovim ostvarenjem se ne mogu pogañati prava pojedinaca, koji najčešće nisu krivi za kršenje ugovornih obaveza njihove države. Ovo pravilo je ius cogens. Bitna povreda dvostranog ugovora od jedne stranke ovlašćuje drugu stranku da se pozove na tu povredu kao na uzrok prestanka ugovora ili suspenzije njegove primjene u cjelosti ili djelimično. Bitna povreda mnogostranog ugovora od jedne od stranaka ovlašćuje ostale stranke da jednoglasnim sporazumom suspendiraju primjenu ugovora u cjelini ili djelomično, ili da ga dokinu, i to: - u odnosima prema državi koja je povrijedila ugovor ili - izmeñu svih stranaka.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Osim toga, stranka koja je posebno oštećena povredom mnogostranog ugovora može se na tu povredu pozvati kao na uzrok suspenzije primjene ugovora u odnosima izmeñu nje i države koja je povrijedila ugovor. Ova suspenzija se može odnositi na cio ugovor ili njegov dio. Dakle, radi se o jednostranoj akciji, ali država koja je preduzima mora poštivati pravila postupka. Bečka konvencija u čl.60 st.3 definiše “bitnu povredu” nekog ugovora: Bitnu povredu ugovora čini: (a) odbacivanje ugovora koje nije predviñeno Konvencijom; (b) povreda odredbe bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe ugovora.

Sukcesija država glede meñunarodnih ugovora*

SUKCESIJA DRŽAVA je stanje (ili novo stanje), nastalo teritorijalnim promjenama na koje se primjenjuju sva postojeća pravila meñunarodnog prava. Pri svakoj teritorijalnoj promjeni moguće je ustanoviti državu prethodnicu (ili više njih) – koju su prilikom sukcesije zamijenile jedna ili više država nasljednica. Pravilo pozitivnog meñunarodnog prava potvrñeno Bečkom konvencijom iz 1978. je da sukcesija država kao takva ne utiče na granicu ustanovljenu ugovorom, na obaveze i prava koja se odnose na režim granica, kao i na druge teritorijalne režime. Sve ostale meñunarodne ugovore države prethodnice moguće je podijeliti u 3 skupine:

(1) mnogostrani ugovori otvoreni na pristup državama iz svih dijelova svijeta (2) višestrani zatvoreni ugovori kojima je pristup trećih država ograničen ili uvjetovan

pristankom svih postojećih stranaka (3) dvostrani ugovori

Ako identitet države prethodnice nije doveden u pitanje, ili je kontinuitet neke nove države općenito priznat, takva država ostaje strankom svih ugovora i članicom svih organizacija. Sve ostale države nasljednice nastale iz teritorijalnih promjena države prethodnice, nove su države! Bečka konvencija iz 1978. dijeli te nove države nasljednice na:

(a) novonastale neovisne države – za njihovo područje je prije datuma sukcesije bila odgovorna država prethodnica

(b) ostale nove države – nastale bilo odvajanjem od države prethodnice ili njenim raspadom.

Na nove države nasljednice se primjenjuju sljedeća pravila:

1. Mnogostrane otvorene konvencije – trebaju se automatski primjenjivati na sve nove države nasljednice bez ikakve notifikacije depozitaru, neovisno o datumu njihova meñunarodnog priznanja i primanja u UN i druge meñunarodne organizacije! U praksi ovo ne funkcioniše kao što je zamišljeno.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


2. Višestrane zatvorene konvencije – Ako tekst neke konvencije predviña postupak pristupanja, one se moraju podvrgnuti tom postupku. U nedostatku takvih propisa moraju o svom pristupu pregovarati sa svim postojećim strankama tih konvencija.

3. Dvostrani ugovori – Ukoliko nema protivljenja bilo koje zainteresirane strane, takvi se

ugovori privremeno primjenjuju izmeñu novih država nasljednica i trećih država njihovih stranaka, sve dok one ne postignu sporazum o njihovoj sudbini.

Sukcesija država*

To je stanje (ili novo stanje), nastalo teritorijalnim promjenama na koje se primjenjuju sva postojeća pravila meñunarodnog prava. Pri svakoj teritorijalnoj promjeni je moguće ustanoviti državu prethodnicu (ili više njih) – te jednu ili više država sljednica. � Sukcesija država ne nastupa kada se u nekoj državi u njenim postojećim granicama dese i duboke političke promjene.

1) Ustup (cesija) – postojeća država prethodnica ustupa dio svog područja nekoj već postojećoj državi sljednici i to najčešće mirovnim ugovorom kao rezultat poraza u ratu. – Niti stara država nestaje, niti nastaje nova država.

2) Prisajedinjenje (pripajanje, asimilacija) - Država prethodnica u potpunosti postaje dijelom druge, već postojeće države sljednice (DDR i SR Njemačka). Država prethodnica prestaje postojati.

3) Ujedinjenje – Dvije ili više država prethodnica ujedinjuju se u novu državu sljednicu, i time gube svoju državnost. (npr. Arapska Republika Jemen + Demokratska Narodna Republika Jemen � Republika Jemen). Nastaje sasvim nova država sljednica.

4) Odvajanje (secesija) – Na dijelu ili na dijelovima područja države prethodnice koja i dalje postoji, nastaju jedna ili više novih država sljednica. (primjer ovoga je proces dekolonizacije nakon II svj. rata). Država prethodnica i dalje postoji na umanjenom području, ali nastaju jedna ili više novih država sljednica.

5) Raspad (disolucija) – Država prethodnica se raspada i prestaje postojati – na njenom području nastaju dvije ili više novih država sljednica. (SSSR, SFRJ, Osmansko carstvo, Austro-Ugarska itd.)

6) Podjela (partition) – više susjednih država sljednica u cjelosti podijeli čitavo područje države prethodnice koja time prestaje postojati. Takav tip teritorijalnih promjena danas je teško zamisliv. (npr. 1939. nacistička Njemačka i SSSR su podijelili Poljsku, ali to nisu priznale druge države).

Ove različite situacije zahtijevaju različita pravna pravila za rješavanje nastalih problema. Svaki od ovih oblika dovodi do sukcesije država. Godine 1983. je potpisana Bečka konvencija o sukcesiji država glede državne imovine, arhiva i dugova (Bečka konvencija iz 1983.) Čini se

WWW.BH-PRAVNICI.COM


da ona nikad neće stupiti na snagu jer je potrebno da bar 15 država postane njenim članicama. Ali uputno je izložiti temeljna pravila sadržana u toj konvenciji u vezi sa: (a) DRŽAVLJANSTVO: Nove države sljednice slobodne su da ureñuju pitanja u vezi sa svojim

državljanstvom i to putem vlastitih zakona. Pri tomu moraju voditi računa o tomu da se primjenom svih tih zakona ne smiju stvarati osobe bez državljanstva (apatridi).

(b) PENZIJE: Svaka osoba koja je stekla pravo na penziju u državi prethodnici zadržava to

svoje pravo. Države sljedcie moraju sklopiti ugovore o isplati penzija iz penzionih fondova bivše države, te o isplati penzija koje su grañani neke nove države sljednice stekli na području koje je postalo drugom državom. U ovom pogledu je zabranjena diskriminacija!

(c) VLASNIČKA PRAVA: Privatna imovina fizičkih i pravnih lica nije predmet sukcesije država! (d) DRŽAVNI ARHIVI: Državne arhive države prethodnice čine dokumenti (uključ. filmske,

elektronske i druge zapise) što su ih organi države prethodnice izdali ili primali u obavljanju svojih funkcija, a koji su na datum sukcesije pripadali državi prethodnici.

Dakle, nisu predmetom sukcesije: - državni arhivi federalnih jedinica koje su postale državama sljednicama - arhivi općina, gradova i dr. teritorijalnih cjelina na području svake od država sljednica - crkveni, privatni i slični arhivi

Državni arhivi koji jesu predmet sukcesije, dijele se u tri skupine:

(1) dijelovi državnih arhiva države prethodnice koji «radi redovitog upravljanja područjem na koje se odnosi sukcesija država» moraju biti u državama sljednicama, moraju se svim tim državama predati u kopijama.

(2) Dijelovi državnih arhiva države prethodnice koji se direktno odnose na područje jedne ili više država sljednica treba u originalima predati tim državama (npr. ureñenje granica itd.)

(3) Kada se radi o raspadu i o nestanku države prethodnice, svi ostali državni arhivi države prethodnice prelaze na države sljednice na pravičan način, vodeći pri tomu računa o svim relevantnim okolnostima. Ipak, sve države sljednice se mogu sporazumjeti da ti najbrojniji dijelovi državnih arhiva ostanu tamo gdje su se otprije nalazili, ali pod zajedničkom skrbi.

(e) DRŽAVNA IMOVINA: «Državna imovina države prethodnice» označava imovinu, prava i

interese, koji su na datum sukcesije država, prema unutrašnjem pravu države prethodnice pripadali državi prethodnici. Predmet sukcesije nije: - imovina bivših država članica federacije - imovina općina, gradova i dr. teritorijalnih cjelina - cjelokupna pirvatna imovina

Predmet sukcesije jeste:

- Nepokretna državna imovina – ostaje državama sljednicama na području kojih se nalazi. Ako je veoma neravnomjerno rasporeñena, postoji mogućnost njene procjene i uzajamnih pravičnih kompenzacija.

- Pokretna državna imovina – ukoliko se nalazi na području države sljednice, trebalo bi da preñe u njeno vlasništvo, uz mogućnost pravičnih kompenzacija ako je neravnomjerno rasporeñena. Ovaj zahrtjev je nemoguće poštovati u uslovima agresivnog rata.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Imovina koja se nalazi u inostranstvu, dijeli se «u pravičnim razmjerima». To je uvijek

faktičko pitanje.

(f) DRŽAVNI DUGOVI:

a. Alocirani dug – dug koji je podigla neka bivša federalna jedinica, ili neka općina ili poduzeće s njenog područja, ili ga je podigla (garantirala) država prethodnica, ali je u cijelosti utrošen na području koje je postalo područjem države sljednice � u potpunosti prelazi na tu državu sljednicu.

b. Nealocirani (opći) dug – dijeli se izmeñu svih država sljednica po ključu koji vrijedi za podjelu državne imovine države prethodnice.

(g) SUKCESIJA U ČLANSTVU MEðUNARODNIH ORGANIZACIJA:

Ne postoji nikakvo opće pravilo meñunarodnog prava glede sukcesija država u članstvu u meñunarodnim organizacijama.

Osim ako je država prethodnica ili država nasljednica očuvala identitet u svojoj meñunarodnoj osobnosti (cesija i dekolonizacija), u svim ostalim slučajevima odlučujuća je politička volja većine država članica zastupljenih u tijelu odnosne organizacije da prime novu državu u članstvo.

Organi države u meñunarodnim odnosima

Države u meñunarodnim odnosima mogu djelovati samo putem ovlaštenih organa, a najviši organi u tom pogledu jesu: 1. poglavar (šef) države 2. predsjednik vlade ovo su tzv. unutrašnji organi 3. ministar vanjskih poslova koji djeluju u državi1 4. vojni zapovjednici – samo iznimno 1. Poglavar (šef) države: u meñunarodnom pravu, on je najviši organ vanjskog zastupanja

države. Kada se nalazi u stranoj državi, ukazuju mu se najviše počasti, ali se smatra da one nisu namijenjene njegovoj osobi, već državi koju predstavlja. Kada se nalazi u drugoj zemlji, ukazuje mu se i posebna zaštita. U stranoj državi uživa potpuni sudski imunitet u krivičnim stvarima. Ne smije biti uhapšen, saslušavan, pozvan pred sud da svjedoči, niti suñen. On uživa imunitet i u grañanskim stvarima, ali ga se može odreći. Za voñenje pregovora i za sklapanje ugovora, poglavar države ne treba posebnu punomoć. Izjave poglavara države i ugovori koje on potpiše obvezuju njegovu državu u okviru njegovih opštepoznatih ustavnih ovlaštenja.

2. Vlada i njen predsjednik: U nekim zemljama funkcija predsjednika vlade ne postoji, jer je poglavar države sam na čelu svog kabineta (npr. SAD). Suprotno tomu, u parlamentarnim monarhijama i drugim demokratskim državama, uloga poglavara države u odlučivanju je simbolična. U tim zemljama je težište vlasti u parlamentu, a svu izvršnu vlast ima vlada koja

1 vanjski organi su diplomatska i konzularna i druga predstavništva u inostranstvu

WWW.BH-PRAVNICI.COM


ovisi od podrške parlamenta. Tada sve najvažnije vanjskopolitičke odluke donosi vlada i njen predsjednik.

U inostranstvu, on ne simbolizira svoju državu i njenu suverenost, te osobno ne uživa počasti koje se ukazuju poglavaru država. On se za vrijeme službenih boravaka u inostranstvu smatra šefom specijalne misije � uživa iste povlastice i iumnitete kao i članovi stalne diplomatske misije.

3. Ministar vanjskih poslova: MIP koordinira i upravlja radom diplomatskih, konzularnih i drugih stalnih i povremenih predstavništava u svojoj zemlji. Podčinjen je i za svoj rad odgovara vladi ili direktno parlamentu ili poglavaru države.

Ministar vanjskih poslova je redovno i član vlade. Neposredno je nadreñen cjelokupnom diplomatskom osoblju u inostranstvu, koje djeluje po njegovim uputama. S njim stalno kontaktiraju i šefovi stranih diplomatskih misija akreditirani u njegovoj zemlji.

4. Parlament: Ni do danas nema šire pravo u odlučivanju, nadzoru i uvidu u vanjske poslove

svoje zemlje, mada je često najviši organ vlasti. Razlog tomu je veliki broj zastupnika, a postoji potreba očuvanja tajnosti pregovora, državnih i vojnih tajni itd.

Temeljna prava i dužnosti država Ideja o temeljnim pravima i dužnostima država jeste prizvod prirodnopravne škole. Po njenom učenju države članice meñunarodne zajednice samim svojim nastankom i postojanjem stječu i uživaju neka neotuñiva, nedjeljiva i neprenosiva prava. 2 Prva zadaća Lige naroda, osnovane nakon I svj. rata, bila je sprječavanje svih budućih ratova, i u tu svrhu organizacija kolektivnih sankcija rotiv svake njene države članice koja prekrši svoje obaveze iz njenog Pakta. Taj novi cilj – održavanje meñunarodnog mira i siguronsti – je zahtijevao nove dalekosežne pravne obaveze država. Da bi postigla svoju svrhu, načela o temeljnim pravima i dužnostima moraju nužno prerasti u pravila općeg meñunarodnog prava i biti izvorom prava i dužnosti za sve države svijeta. Najznačajniji ugovorni tekst kojim su ta prava i te dužnosti država postala pravilima pozitivnog meñunarodnog prava jeste Povelja UN-a iz 1945.g. (čl. 2.) Opća skupština je 1970.g. konsensusom usvojila Deklaraciju o načelima meñunarodnog prava o prijateljskim odnosima i saradnji izmeñu država u skladu sa Poveljom UN-a («Deklaracija iz 1970.»). Ona sadrži sedam načela općeg meñunarodnog prava, koja obavezuju sve države svijeta:

2. načelo zabrane sile 3. načelo mirnog rješavanja meñunarodnih sorova 4. načelo neintervencije 5. dužnost država da meñusobno sarañuju u skladu s Poveljom UN-a 6. načelo ravnopravnosti i samoodreñenja naroda

2 Tokom 19. st. to učenje nije imalo nikakvog utjecaja na pravne odnose izmeñu država.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


7. načelo suverene jednakosti država 8. načelo ispunjavanja prihvaćenih meñunarodnih obaveza u dobroj vjeri.

1. Načelo zabrane sile – U meñunarodnom pravu je rat postao protupravan tek tzv. Briand-

Kelloggovim paktom iz 1928.g. Do izbijanja II svj. rata (1939.) sve tada neovisne države svijeta postale su strankama tog Pakta, izuzev Argenitne, Čilea, Bolivije i El Salvadora. Time je zabrana rata propisana u njemu već bila prerasla u pravilo općeg običajnog meñunarodnog prava.

Povelja UN tu zabranu znatno proširuje u čl 2. Potom se agresivni rat označava kao zločin pritv mira koji povlači odgovornost po meñunarodnom pravu. Ističe se da su države dužne uzdržavati se od svake propagande u korist agresivnog rata. Područje neke države ne smije biti predmetom vojne okupacije, predmetom sticanja od strane neke druge države, koje je rezultat prijetnje silom ili upotrebe sile. Napokon, Deklaracija iz 1970. zabranjuje i neke oblike «posredne (indirektne) agresije». Na ostale vrste prijetnje silom ili upotrebe sile (npr. privredni ili politički pritisak), država ima pravo uzvratiti istom mjerom. Pravo na kolektivnu samoodbranu nekog vojnog saveza protiv navodnog agresora postoji jedino kada država članica tog saveza koja je žrtva napada, ima u gornjim granicama i prema definiciji agresije pravo na individualnu samoodbranu.

2. Načelo mirnog rješavanja meñunarodnih sporova – ovo je korelat načelu zabrane sile. Deklaracija iz 1970. u ovom smislu predviña slijedeće: «Države moraju tražiti pravovremeno i pravično rješenje svojih meñunarodnih sporova pomoću pregovora, istrage, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazumima, ili pomoću drugih mirnih sredstava prema vlastitom izboru.» � dakle, meñunarodne sporove treba rješavati na temelju suverene jednakosti država i u skladu sa načelom slobodnog izbora sredstava.

3. Načelo neintervencije – «Nedopuštena intervecija» jeste diktatorsko (nasilno) miješanje neke države, skupine država ili meñunarodne organizacije u poslove koji spadaju u unutrašnju ili vanjsku nadležnost neke države (ili više njih) bez njenog (ili njihova) pristanka.

- Vanjska nadležnost � pravo države da pripada ili ne pripada meñunarodnim organizacijama, � da bude ili ne bude stranka dvostranih ili mnogostranih ugovora (vojnih

saveza i sl.), � pravo države na neutralnost.

- Unutrašnja nadležnost *pravo stanovništva neke države da slobodno izabere i razvija svoj politički, društveni, privredni i kulturni sistem bez miješanja izvana

� pravo države da slobodno raspolaže svojim prirodnim bogatstvima

Država se ne može pozvati na svoju isključivu nadležnost ukoliko je slobodnom voljom prihvatila neku ugovornu obavezu i time pristala na neke oblike nadzora nad njenim izvršenjem. Učlanjenjem u organizacije supranacionalnog karaktera (npr. EU), države prenose i svoje znatne isključive nadležnosti na zajedničke organe.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Ne smatraju se nedopuštenim mjere kolektivne intervencije koje Vijeće sigurnosti EU naloži u vršenju svojih nadležnosti iz glave VII Povelje, a u slučajevima prijetnje miru i narušenja mira ili čina agresije. Te mjere mogu biti čak i oružane naravi.

4. Dužnost država da meñusobno sarañuju u skladu s Poveljom UN-a – Deklaracija iz 1970. navodi spisak područja poželjne saradnje izmeñu svih država svijeta radi zajedničke koristi. Tim navodnim dužnostima država odupire se pravo svake od njih da sama odlučuje hoće li ili neće priznati neku drugu državu ili vladu u njoj, hoće li ili neće s drugom državom uspostaviti diplomatske i konzularne odnose, te sklopiti ugovore o datimp odručjima saradnje.

5. Načelo ravnopravnosti i samoodreñenja naroda – Ovo načelo je u trajnoj suprotnosti sa

načelom teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti postojećih država u svijetu. Naime, kada bi svi «narodi» pribjegli tom pravu, teritorijalna cjelovitost i granice mnogih država došle bi u pitanje.

Deklaracija iz 1970.g. navodi: «Svi narodi imaju pravo da slobodno, bez miješanja izvana, odrede svoj politički status, te da slijede svoj privredni, socijalni i kulturni razvoj, i svaka država je dužna poštovati to pravo.» Bilo kakav državni oblik koji se silom nameće narodu nekog područja, i koji ga time dovodi u neravnopravan i podčinjen položaj, predstavlja kršenje načela samoodreñenja i jednakih prava tog «naroda».

6. Načelo suverene jednakosti država – ovo su u biti dva načela: - o suverenosti i - o (pravnoj) jednakosti svih država. Države se meñusobno mnogo razlikuju. Unatoč tim razlikama, sve su suverene države pravno jednake. Pravna jednakost država proizilazi iz svojstva države da je suverena i da je subjekt meñunarodnog prava. Posljedica načela o pravnoj jednaksoti jeste da kod pitanja koja se moraju sporazumno urediti, svaka država ima pravo na glas.Ako nema drugačijeg sporazuma svaka država ima jedan glas. Deklaracija iz 1970.navodi da su sve države ravnopravni članovi meñunarodne zajednice,bez obzira na razlike ekonomske,socijalne,političke I dr.prirode. Sve države uživaju suverenu jednakost. Suverena jednakost uključuje:pravnu jednakost,uživanje prava koja čine punu suverenost,te dužnost poštivanja osobnosti drugih država.

7. Načelo ispunjavanja prihvaćenih meñunarodnih obaveza u dobroj vjeri. Povelja UN navodi:”Da bi svim članovima osigurala prava I blagodati koja proističu iz članstva,članovi moraju u dobroj vjeri ispunjavati obveze koje su preuzeli u skladu s ovom Poveljom”. Čitavo meñunarodno pravo zasnovano je na načelu «pacta sunt servanda», te na dužnosti svih država da se pridržavaju pravila meñunarodnog prava koja su dio pozitivnog meñunarodnog prava.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Priznanje država i vlada*

1.Priznanje nove države. Nova država nastaje kada se steknu tri uslova:državni teritorij,stanovništvo i organizirana politička vlast tj.suverenost. O učincima priznanja nove države u nauci postoje 2 suprotstavljena gledišta. Po jednom, meñunarodno priznanje ima konstitutivne učinke i ono je ustvari četvrti uslov samog postojanja države. Zastupnici tog gledišta smatraju da nova država tek po njezinu priznanju postaje subjektom meñunarodnog prava i ulazi u meñunarodnu zajednicu kao njezin ravnopravan član. Po drugom, prihvaćenijem stanovištu, priznanje ima samo deklaratorni učinak, jer postojanje nove države, sa svim pravnim učincima koji iz njega proizilaze, neće biti dovedeno u pitanje ako je jedna ili više država odbiju priznati. Ipak se može reći da je pitanje priznanja suviše složeno da bi se moglo riješiti prihvatanjem jednog ili drugog stanovišta. Priznata država može sklapati neophodne ugovore,slati i primati diplomatske predstavnike i koristiti se sudskim imunitetom u pogledu svojih državnih akata pred sudovima drževe koja ju je priznala.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Nasuprot tome,iz nepriznavanja proizilaze znatne anomalije u dvostranim odnosima. Teritorija nepriznate države koja ispunjava sve uslove državnosti, a pogotovo efektivnu vlast, ne može se smatrati ničijim područjem slobodnim za sticanje putem okupacije od bilo koje druge države. Njeno područje se ne smije prelijetati bez njenog odobrenja,a brodovi koji plove pod zastavom nepriznate države ne mogu se smatrati brodovima bez nacionalne pripadnosti, a još manje piratskim brodovima. Priznanje nove države može se dati u različitim oblicima. Ono se može dati izričito ali i na prešutan ili implicitan način. Zaključenje dvostranog ugovora s novom državom,razmjena diplomatskih predstavnika ili upučivanje službenog izaslanstva na svečanost proglašenja nezavisnosti najčešće se tumače kao implicitni akti priznanja te nove države. Akt priznanja neka država može dati pojedinačno i sama za sebe,ali priznanje može biti i kolektivno od skupine država. Priznanje nove države može se smatrati preuranjenim ili zakašnjelim. Ono se smatra preuranjenim ako uslijedi još dok je proces stvaranja nove države u tijeku ili dok nije sasvim dovršen raspad države predhodnice. Zakašnjelo priznanje može komplicirati dvostrane odnose s novom državom nakon što je ona počela djelovati. Neki razlikuju priznanje nove države de jure i de facto. 2.Priznanje nove vlade. Ukoliko u nekoj državi doñe do smjene vlade na način propisan ustavom ostale države se nemaju pravo u te promjene miješati. Meñutim, ako u nekoj državi doñe do promjene vlasti neustavnim putem (državnim udarom ili revolucijom),dolazi u pitanje priznanje nove vlade od drugih zemalja. Strane države nisu dužne produžiti odnose s novom vladom. Prema općem meñunarodnom pravu, kao i priznanje nove države, priznanje nove vlade je čin slobodne volje svake države. Priznanje novoj vladi redovno se daje kad se ustalila i kad efektivno obnaša svoju vlast na čitavom državnom području. Priznanje nove vlade može se izvršiti na formalan način dakle putem pismene ili usmene izjave o priznanju,ali se ono može izraziti i prešutno ili konkludentnim činima. Nova vlada može biti priznata de jure i de facto. Priznanje de jure je potpuno,konačno i djeluje retroaktivno,dakle od stvarnog preuzimanja vlasti po toj vladi a ne od trenutka davanja priznanja.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Priznanje de facto može se uzeti kao privremeno,kada se nova vlast u drugoj državi(iako djeluje nezavisno)nije još sasvim ustalila i nije uspostavila potpunu kontrolu nad čitavim državnim područjem.

Konzularno pravo*

1.Porijeklo Ustanova konzula nastala je u ranom srednjem vijeku u trgovačkim gradovima Italije,Španije i Francuske. Tamo su trgovci izmeñu sebe birali jednog ili više „konzula sudaca“ ili („konzula trgovaca“) koji su u svojstvu arbitara presuñivali njihove trgovačke sporove. 2.Pravo na konzularne odnose Kao i kod diplomatskih odnosa, sve suverene države imaju pravo na uzajamno održavanje konzularnih odnosa. Uspostavljanje tih odnosa zasnovano je na uzajamnom pristanku. Ako drugačije nije odreñeno, pristanak na uspostavu diplomatskih odnosa uključuje i pristanak na ustanovljavanje konzularnih odnosa. Prekid diplomatskih odnosa ipso facto ne povlači i prekid konzularnih odnosa. Konzularni ured se može otvoriti na području države primateljice samo uz njen pristanak. Konzularni ured države šiljateljice može obavljati konzularne funkcije u državi primateljici u ime neke treće države,ako se tome ne protivi država primateljica.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


3.Kumulacija diplomatskih i konzularnih funkcija. U državi u kojoj država šiljatečjica nema diplomatske misije i u kojoj ju ne zastupa diplomatska misija neke treće države,konzularni dužnosnik može, uz saglasnost države primateljice, biti ovlašten da obavlja diplomatske radnje. Ali obavljanje tih radnji ne daje mu pravo na diplomatske privilegije i imunitete. S druge strane,u prijestolnicama država diplomatska misija države šiljateljice može obavljati konzularne funkcije a u takvom slučaju osoblje diplomatske misije zadržava diplomatske povlastice i imunitete. 4.Konzularne funkcije. Konzul obavlja mnoštvo nepolitičkih i tehničkih funkcija koje su vrlo značajne za održavanje meñudržavnih odnosa. Njegove funkcije se prvenstveno sastoje u: - zaštiti interesa države šiljateljice u državi primateljici, a posebno interesa njenih

državljana(fizičkih i pravnih osoba) u granicama koje dopušta meñunarodno pravo; - unapreñenju trgovačkih, ekonomskih, kulturnih i naučnih odnosa države šiljateljice i države

primateljice i u unapreñenju uzajamnih prijateljskih odnosa; - izdavanju viza i odgovarajućih isprava osobama koje žele putovati u državu šiljateljicu; - zaštiti raznovrsnih interesa vlastitih državljana u državi primateljici(iseljenika,radnika na

privremenom radu,turista idr.) - pravu nadzora i inspekcije nad morskim i riječnim brodovima,nad zrakoplovima, koji imaju

pripadnost drževe šiljateljice. 5.Konzularno područje. Je područje u državi primateljici odreñeno konzularnom uredu za obavljanje konzularnih funkcija. Ako postoji samo jedan konzularni ured na cijelom području države primateljice, onda njegovo područje obuhvata cjelokupni teritorij države primateljice. Ako konzularnih ureda ima više,tada se uz odobrenje države primateljice za svaki ured odreñuje konzularno područje. 6.Šef konzularnog ureda i drugi konzularni funkcioneri. Prema običajnom meñunarodnom pravu potvrñenom Konvencijom iz 1963, šefovi konzularnih ureda dijele se na 4 razreda (klase) i to:

1. generalni konzuli; 2. konzuli; 3. vicekonzuli 4. konzularni agenti.

Šefa konzularnog ureda imenuje država šiljateljica, uz odobrenje države primateljice. Država šiljateljica izdaje šefu konzularnog ureda patentno (ili proviziono) pismo u kome potvrñuje njegovo svojstvo šefa konzularnog ureda. To pismo se dostavlja državi primateljici. Po prijemu patentnog pisma država primateljica izdaje egzekvaturu, tj. odobrenje imenovanom šefu konzularnog ureda da obavlja svoje funkcije. Svi šefovi konzularnih ureda u jednom gradu čine konzularni kor (zbor) kojeg predvodi duajen (doyen) prilikom ceremonijalnih funkcija. Doyen je šef konzularnog ureda u najvišem razredu u tom mjestu, koji tu funkciju obavlja najduže bez prekida. Funkcije članova konzularnog ureda prestaju: (a) notifikacijom države šiljateljice državi primateljici da su funkcije osobe u pitanju prestale; (b) povlačenjem egzekvature od strane države primateljice; (c) notifikacijom države primateljice državi šiljateljici da je dotičnu osobu prestala smatrati članom konzularnog osoblja.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


7.Konzuli po zvanju i počasni konzuli. Konzuli po zvanju su osobe kojima je to isključivo zanimanje.¸ To su prema klasičnom konzularnom pravu consuli misi. Oni pružaju zaštitu interesa grañana države šiljateljice i obavljaju druge konzularne funkcije kao svoje sporedno zanimanje. Bečka konvencija iz 1963. priznaje kategoriju počasnih konzula. Počasni konzularni dužnosnik može se imenovati za šefa konzularnog ureda u bilo kojem od četiri razreda Obavljanje konzularnih funkcija njima nije glavno zanimanje, niti isključivi izvor prihoda. Počasni konzularni dužnosnici su pretežno osobe slobodnih zanimanja, a za konzularnu službu ne moraju dobivati naknadu od države koja ih je imenovala. 8.Konzularne prostorije, arhive i dokumenti. Država primateljica dužna je preduzeti sve mjere zaštite prostorija konzularnog ureda od nasilnog ulaska i uznemiravanja. Konzularni arhiv i dokumenti su nepovredivi u svako vrijeme i bez obzira na mjesto na kome se nalaze. Konzularne prostorije i imovina u njima, kao i prevozna sredstva konzularnog ureda, ne mogu biti predmetom bilo kakve rekvizicije. 9.Sloboda komuniciranja. Država primateljica osigurava svim članovima konzularnog ureda slobodu putovanja i kretanja na svom području. U općenju s vladom,s diplomatskom misijom i drugim konzularnim uredima države šiljateljice,konzularni ured može koristiti sva pogodna sredstva,uključujući diplomatske ili konzularne kurire,valizu i kodirane ili šifrirane poruke. Konzularni dužnosnici imaju pravo na svom konzularnom području u državi primateljici kontaktirati sa državljanima svoje zemlje i do njih dolaziti. 10.Povlastice i imuniteti konzularnih dužnosnika. Konzularni dužnosnici i radnici ne podliježu krivičnoj nadležnosti sudskih i upravnih organa države primateljice za djela izvršena u obavljanju konzularnih funkcija. To se odnosi i na počasne konzule. Ali za sva ostala djela, uz odreñena ograničenja, konzularni dužnosnik je krivično odgovoran. Može biti uhapšen i pritvoren samo u slučaju počinjenog teškog krivičnog djela i to samo u provoñenju odluke nadležnog suda. Konzularni funkcioneri i radnici, uključujući i počasne konzularne dužnosnike, izuzeti su i od nadležnosti grañanskih, sudskih i upravnih organa za djela izvršena u obavljanju konzularnih funkcija.

Diplomatski zastupnici*

1.Uvod Povremeno slanje poslanstva(misija)u druge zemlje radi pregovora i ugovaranja od 15.stolječa postupno smenjuje praksa stalnih diplomatskih predstavnika. Na Bečkom kongresu 1815. bio je usvojen Pravilnik o rangu diplomatskih predstavnika. 2.Pravo poslanstva. Svaka suverena država ima aktivno i pasivno pravo poslanstva. Aktivno pravo je pravo upućivanja diplomatskih predstavnika u druge države,a pasivno je pravo primanja stranih diplomatskih predstavnika. Po općem meñunarodnom pravu ne postoji nikakva dužnost država da stupaju i održavaju diplomatske odnose.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


3.Funkcije diplomatskih misija se prema Bečkoj konvenciji iz 1961.godine izmeñu ostalog sastoje se u:

a) Predstavljanju države šiljateljice u državi primateljici;

b) Zaštiti interesa države šiljateljice i njenih grañana u granicama dozvoljenim meñunarodnim pravom;

c) Pregovaranju s vladom države primateljice;

d) Prikupljanju obavještenja svim dozvoljenim sredstvima o stanju i razvoju dogañaja u državi primateljici i izvještavanju o tome vlade države šiljateljice;

e) Unapreñivanju prijateljskih odnosa i razvijanju ekonomskih, kulturnnih i naučnih odnosa izmeñu države šiljateljice i države primateljice.

4.Diplomatski predstavnik (šef misije). Bečka konvencija iz 1961. šefove diplomatskih misija dijeli u 3 klase i to: a) Ambasadori (veleposlanici, poklisari) ili nunciji akreditirani kod šefova država i drugi šefovi

misija jednakog ranga. U tom rangu su visoki komesari koje meñusobno razmjenjuju članice Komonvelta.

b) Poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod šefova država; c) Otpravnici poslova akreditirani kod ministara vanjskih poslova. Svi šefovi misija akreditirani u jednoj državi čine diplomatski kor (zbor), na čijem čelu se nalazi duajen (doyen). Diplomatski kor kao posebno tijelo nije spomenut u Bečkoj konvenciji iz 1961. On ima pretežno protokolarnu funkciju. Šefa misije imenuje država šiljateljica, u skladu sa vlastitim propisima i na vrijeme koje ona odredi. Prije zvaničnog imenovanja konkretne osobe, mora se obezbijediti pristanak od države u koju će ta osoba biti upućena u svojstvu šefa misije. Država primateljica može odbiti taj pristanak bez navoñenja razloga za to. Nakon što šef misije dobije pristanak, njegova funkcija počinje teći od trenutka predaje vjerodajnice šefu države primateljice. Dužnost šefa misije prestaje njegovim opozivom od strane države šiljateljice (zbog penzionisanja, ostavke, bolesti itd) smrću, ili proglašavanjem za persona non grata od strane države primateljice. Notifikacija o tome ne mora navoditi razloge. S druge strane, država šiljateljica može privremeno ili stalno opozvati svog šefa misije u slučaju pogoršanja političkih odnosa u državi primateljici. Blaži oblik je njegovo “pozivanje na konsultacije” ili “na odmor”. 5.Ostalo osoblje diplomatske misije. Iz Bečke konvencije iz 1961.g. proizilazi podjela cjelokupnog osoblja diplomatske misije na slijedeće 4 skupine: 1. šef misije; 2. diplomatsko osoblje, tj. članovi misije koji imaju diplomatski status; 3. administrativno i tehničko osoblje (pisari, arhivari, prevodioci, šifranti itd); 4. poslužno osoblje (vratari, čuvari, vozači, čistači i sl), te u nekim slučajevima i privatna

posluga članova misije. 6.Specijalne misije. Pod specijalnim misijama se podrazumijeva tzv. diplomatija ad hoc, koja se naročito raširila nakon II sv.rata.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Radi se o posjetama šefova država, ili delegacija na čelu sa premijerom, ministrom vanjskih poslova ili drugim odgovornim ministrom. To mogu biti i delegacije stručnjaka radi pregovora o nekoj posebnoj vrsti saradnje (ekonomskoj, vojnoj itd). Pojam specijalnih misija obuhvata i državne delegacije koje učestvuju na diplomatskim konferencijama. 7.Misije država pri meñunarodnim organizacijama. Bečka konvencija iz 1975.godine sadrži posebna pravila o stalnim misijama pri meñunarodnim organizacijama, te posebne odredbe o delegacijama država u organima i konferencijama koje imaju obilježja specijalnih misija. a)Stalne misije pri meñunarodnim organizacijama. Države članice i nečlanice mogu otvarati stalne misije ako to dozvoljavaju pravila organizacije. Za to nije potreban poseban pristanak organizacije niti države domaćina, ali je organizacija dužna notificirati državi domaćinu osnivanje takve misije prije njenog otvaranja. Ove misije nemaju nikakve redovne odnose sa vladom države domaćina. b)Delegacije država u tijelima i na konferencijama organizacije. Sastav delegacije, vrijeme njegovog dolaska i odlaska, lokacije boravka itd. notificiraju se organizaciji, ali ni organizacija niti država domaćin nemaju pravo stavljati primjedbe u tom pogledu, niti mogu nekog člana delegacije proglasiti za persona non grata.

Preteče i osnivanje ujedinjenih nacija

1.Preteče. Najstariji i do danas najvažniji cilj meñunarodnog organiziranja bio je i ostao osiguranje trajnog mira meñu država sudionicama. Neki od tih nacrta bili su usmjereni i na suzbijanje ekspanzije neke strane sile i religije. Takvi nacrti i planovi javljaju je u Evropi već u 13.stolječu.

2.Sveta alijansa.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


To je savez najvećih evropskih sila osnovan na Bečkom kongresu 1815.godine. Obuhvatao je Rusiju, Austriju, Prusku i Britaniju, da bi 1818.godine primio i Francusku. To je bio etatistički savez evropskih vladara koji je za cilj imao očuvanje njihovih dinastičkih interesa. 3.Liga naroda.(1920-1946) Liga naroda bila je prva moderna organizacija. SAD nije nikada postala njenim članom jer je Senat odbio ratificirati mirovne ugovore. Glavna svrha Lige naroda bilo je očuvanje svjetskog mira. Imala je 3 stalna organa: Skupštinu, Vijeće Lige i stalni Sekretarijat. Skupština i Vijeće su imali nerazgraničene nadležnosti u svim pitanjima svjetskog mira. U oba ta organa odluke su se morale donositi jednoglasno. Glavnog tajnika je imenovalo Vijeće na prijedlog većine u Skupštini. Sjedište Lige bilo je u Ženevi. Liga je formalno bila dokinuta na svojoj posljednjoj Skupštini održanoj u Ženevi u aprilu 1946, nakon što je Povelja UN već stupila na snagu. Sva imovina Lige prenesena je u vlasništvo nove OUN. 4.Osnivanje UN. Da bi se izbjeglo loše iskustvo nesudjelovanja Sjedinjenih Država u Ligi naroda,čl.110.Povelje UN predvidio je njeno stupanje na snagu tek nakon polaganja ratifikacije kod države domaćina svih 5 stalnih članica budućeg Vijeća sigurnosti(Kine,Francuske,Sovjetskog Saveza,Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država),te većine njezinih država potpisnica. Taj se uvjet ispunio 24.10.1945. i taj se datum danas slavi kao Dan UN.

Članovi UN i položaj država nečlanica

1.Iskonske i naknadno primljene države članice. Iskonske (prvotne) članice UN su sve one države koje su učestvovale na osnivačkoj konferenciji u San Francisku i potom ratificirale Povelju. Njih je sa Poljskom bilo 51. Iskonske članice su odlučivale o prijemu svih novih država u članstvo.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Prema Povelji, članovima UN mogu postati sve ostale miroljubive države koje prihvate obaveze sadržane u Povelji i koje su po ocjeni Organizacije sposobne i voljne izvršavati te obaveze. Sve države članice prema Povelji imaju jednaka prava i obaveze, s tim da 5 stalnih članica Vijeća sigurnosti imaju i neka posebna prava u odlučivanju. Povelja predviña da se svaka država prima u članstvo UN odlukom Generalne skupštine na preporuku Vijeća sigurnosti. ¸ U stvarnosti, Vijeće sigurnosti je organ koji odlučuje o prijemu u članstvo, a Generalna skupština potom donosi konačnu odluku koja je gotovo redovno potvrdna. 2.Prava i dužnosti država članica UN. Sve države članice imaju pravo učestvovati i glasati na zasijedanjima Opće skupštine o svim pitanjima koja su na dnevnom redu. One u njoj mogu birati i biti birane za članice drugih organa koje ona imenuje (nestalne članice Vijeća sigurnosti i sve članice Ekonomskog i socijalnog vijeća). U Općoj skupštini one biraju članove Meñunarodnog suda u Hagu, glavnog sekretara UN, te članove pomoćnih organa, npr.Komisije za meñunarodno pravo. Istovremeno, države članice UN su Poveljom preuzele i niz posebnih ugovornih obaveza, i to posebno na osnovu glave VII Povelje, koja predviña djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušavanja mira ili čina agresije. Ugovorna obaveza članica UN je i da snose svoj dio troškova UN kako ih rasporedi Opća skupština. 3.Posebni položaj stalnih članica Vijeća sigurnosti. U članu 23. Povelje izričito je propisano da su stalni članovi Vijeća sigurnosti SAD,Ujedinjeno Kraljevstvo V.B. i Sjeverne Irske , Francuska, SSSR (danas Ruska federacija) i Kina. Dalje je propisano da se odluke Vijeća sigurnosti o svim pitanjima,osim pitanja postupka, donose potvrdnim glasovima devetorice članova, uključujući glasove svih stalnih članova. Odluka se ne može donijeti ako je neka stalna članica glasala protiv nje, tj.ako je uložila veto. Posebna prava stalnih članova Vijeća sigurnosti se ne mogu mijenjati ili dokidati bez njihovog pristanka. Stalna članica praktično ne može biti ni isključena iz UN, jer za to prema Povelji treba prijedlog Vijeća sigurnosti, a taj prijedlog stalna članica može spriječiti svojim vetom. Stalne članice mogu sprečavati ili ometati donošenje ne samo odluka koje spadaju u nadležnost Vijeća sigurnosti,nego i onih za koje je potrebna preporuka Vijeća sigurnosti, npr. o prijemu neke države u članstvo UN. Njihovi državljani se redovno biraju za članove Meñunarodnog suda u Hagu. 4.Suspenzija, iskjučenje iz članstva i povlačenje iz UN. Prema Povelji, članica UN koja ne plaća svoje finansijske doprinose Organizaciji tokom pune 2 godine gubi pravo glasa u Općoj skupštini. To je tzv.”mala suspenzija” koja državu lišava samo prava glasa u Općoj skupštini, ali ne i prava na učešće u raspravama Opće skupštine.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Ipak Opća skupština toj članici može dozvoliti glasanje ako je neplaćanje uzrokovano okolnostima koje ne ovise o njegovoj volji. Opća skupština može na preporuku Vijeća sigurnosti suspendirati vršenje članskih prava i povlastica članici UN protiv koje je Vijeće sigurnosti preduzelo preventivnu ili prisilnu akciju. Radi se o tzv.”velikoj suspenziji”, koja se odnosi na sva članska prava u svim organima UN. Vršenje tih prava može ponovno uspostaviti samo Vijeće sigurnosti, nakon što obustavi takvu akciju. Opća skupština može na preporuku Vijeća sigurnosti isključiti iz Organizacije članicu UN “koja uporno krši načela sadržana u Povelji”. Povelja ne sadrži propise o povlačenju iz članstva UN, ali je to suvereno pravo svake države. 5.Položaj država nečlanica prema Povelji UN. Povelja predviña pravo države koja nije članica UN da upozori Vijeće sigurnosti ili Opću skupštinu na svaki spor kojemu je stranka ako za taj spor prihvati obaveze o mirnom rješavanju propisane u Povelji. Iako je Statut Meñunarodnog suda jednog od glavnih organa UN sastavni dio Povelje,Povelja dopušta da neka država nečlanica može postati strankom Statuta(uz uvjete koje za svaki poseban slučaj odredi Opća skupština na preporuku Vijeća sigurnosti). Odluke Vijeća sigurnosti usvojene temeljem glave VII.Povelje pravno ne obvezuju države nečlanice UN. Poveljom je predviñeno da Organizacija osigurava da države koje nisu članice UN postupaju u skladu sa njenim načelima koliko je to potrebno za održavanje meñunarodnog mira i sigurnosti. Dakle, Organizacija i njene države članice mogu neku državu nečlanicu prisiliti na poštivanje rezolucija Vijeća sigurnosti. Državama nečlanicama može se priznati položaj promatrača u Općoj skupštini. Taj položaj imaju Švicarska i Sveta Stolica.

Organi UN*

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Povelja predviña 6 glavnih organa UN:Opću skupštinu, Vijeće sigurnosti, Ekonomsko i socijalno vijeće, Starateljsko vijeće, Meñunarodni sud u Hagu i Sekretarijat. 1.Opća skupština je plenarni i demokratski organ u kome su sve države članice zastupljene sa najviše po 5 predstavnika, a svaka članica ima po 1 glas. Generalna skupština ima opću nadležnost. Može raspravljati o svim pitanjima ili predmetima koji ulaze u okvir Povelje ili se odnose na ovlaštenja ili funkcije bilo kojeg drugog organa predviñenog Poveljom. O svim tim pitanjima ona može davati preporuke državama članicama i drugim organima UN. Ona prima i razmatra izvještaje ostalih organa UN. Ako neko pitanje koje prema Povelji spada u nadležnost UN nije izričito dato u nadležnost nekog drugog organa, za njegovo razmatranje je nadležna Generalna skupština. Od opće nadležnosti Generalne skupštine postoji 1 izuzetak, a to je u slučaju kad Vijeće sigurnosti povodom nekog spora ili situacije vrši funkcije predviñene Poveljom,tada Generalna skupština svoju preporuku može dati samo ako Vijeće sigurnosti to od nje zatraži. Ako ima opću nadležnost Generalna skupština donosi rezolucije, koje načelno imaju značaj neobavezujućih preporuka. Od toga su izuzetak odluke o raspodjeli troškova UN koje su obavezujuće, ili o izboru država ili pojedinaca u druge organe OUN. Odluke o «važnim pitanjima» donose se dvotrećinskom većinom glasova prisutnih članova. Meñu «važna pitanja» spadaju preporuke koje se odnose na održavanje meñunarodnog mira i sigurnosti, izbor članova drugih organa UN, primanje novih članova u UN, suspenzija i isključenje članova, te pitanja proračuna. Generalna skupština ima 3 vrste zasijedanja: redovna, vanredna i hitna vanredna. Redovna se sazivaju svake godine, po pravilu u septembru, i po potrebi se produžavaju u narednu kalendarsku godinu. Vanredna saziva generalni sekretar na zahtjev Vijeća sigurnosti ili većine članica UN. Sazivanje hitnih vanrednih zasijedanja ne predviña Povelja, već rezolucija Generalne skupštine «Ujedinjeni za mir» iz 1950.godine. Ukoliko usljed nedostatka jednoglasnosti stalnih članova Vijeće sigurnosti nije u stanju izvršavati svoje obaveze na održavanju meñunarodnog mira i sigurnosti, Generalna skupština odmah mora razmotriti taj problem. U slučaju narušenja mira ili čina agresije, ona može državama članicama preporučiti i upotrebu oružanih snaga. Ukoliko u to vrijeme Generalna skupština ne zasijeda, može se u roku od 24 sata sazvati hitno vanredno zasijedanje. Taj zahtjev može postaviti Vijeće sigurnosti većinom od bilo kojih 9 članova, ili većina članova UN. Generalna skupština ima više stalnih i ad hoc organa za različite djelatnosti. Ima 6 glavnih komiteta (odbora) i to: za razoružanje i meñunarodnu sigurnost, za ekonomska i finansijska pitanja, za socijalna, humanitarna i kulturna pitanja, za posebna politička pitanja i dekolonizaciju, administrativni i budžetski komitet, te pravni komitet. 2.Vijeće sigurnosti je neka vrsta izvršnog organa UN.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Uz 5 stalnih članova, Generalna skupština bira još 10 nestalnih članova na mandat od 2 godine. Svake godine bira se polovina od toga broja,dakle Vijeće sigurnosti ima ukupno 15 članova. Glavna nadležnost i odgovornost Vijeća je održavanje meñunarodnog mira i sigurnosti. U obavljanju svoje nadležnosti ono može, osim preporuka, donositi i obavezujuće odluke za sve države članice. Osim toga, Vijeće preporučuje Generalnoj skupštini prijem, suspenziju i isključenje država iz članstva UN, te imenovanje glavnog tajnika. S Generalnom skupštinom učestvuje u paralelnom postupku izbora sudija Meñunarodnog suda u Hagu. Odluke i preporuke o svim pitanjima, osim pitanja postupka donose se većinom od najmanje 9 glasova, pod uslovom da ni jedan stalni član ne glasa protiv, tj.da ne uloži veto. 3.Ekonomsko i socijalno vijeće obavlja znatan dio poslova UN u širokom krugu ekonomskih i socijalnih pitanja. Najcjenjenija njegova djelatnost je unapreñenje poštivanja i održavanja ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve. Ono koordinira djelatnosti svih specijaliziranih ustanova UN, ali ne donosi odluke, već ih samo preporučuje na usvajanje Generalnoj skupštini. Dakle, ovo vijeće djeluje kao neka vrsta pomoćnog organa Generalne skupštine. Eknomsko i socijalno vijeće sastoji se od 54 člana koje bira Generalna skupština na mandat od 3 godine. Pri izboru se osigurava zastupljenost svih dijelova svijeta. Odluke se donose prostom većinom glasova prisutnih članova. Zasijedanja se održavaju 2 puta godišnje, u proljeće i jesen, u Ženevi. U vršenju svojih nadležnosti, Ekonomsko i socijalno vijeće osniva stalne odbore, tzv.funkcionalne komisije i regionalne komisije. 4.Starateljsko vijeće je osnovano radi provoñenja meñunarodnog sistema starateljstva iz poglavlja XII Povelje UN. Nakon što je posljednje starateljsko područje Palau na Pacifiku steklo nezavisnost 01.10.1994.godine, Starateljsko vijeće je suspendiralo svoje djelatnosti. 5.Meñunarodni sud u Hagu je glavni sudski organ UN I ima stalno sjedište u Palači mira u Haagu(Nizozemska). Nasljednik je Stalnog suda meñunarodne pravde, koji je osnovala Liga naroda 1920.godine. Meñunarodni sud u Hagu osnovan je Poveljom UN, a Statut suda je sastavni dio Povelje. Praksa oba ta suda uzima se kao jedinstvena. 6.Sekretarijat se sastoji od glavnog tajnika i pomoćnog osoblja. Glavnog tajnika imenuje Generalna skupština na prijedlog Vijeća sigurnosti. On je najviši administrativni dužnosnik UN, ali obavlja i značajne političke funkcije. On može upozoriti Vijeće sigurnosti na svaki predmet koji bi po njegovom mišljenju mogao dovesti u opasnost održavanje meñunarodnog mira i sigurnosti.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Državljani i stranci*

1.Pojam državljanstva. Državljanstvo je pravna veza koja neku osobu vezuje za neku državu. Svaka država u načelu ima pravo svojim ustavom i zakonima odrediti ko ima pravo na njeno državljanstvo. 2.Državljanstvo stečeno roñenjem. Većina ljudi stiče državljanstvo roñenjem i ne mijenja ga do smrti. Državljanstvo se roñenjem stiče: -na osnovu porijekla nekog od roditelja (ius sanguinis) ili -činjenicom roñenja na teritoriji neke države (ius soli). 3.Državljanstvo udate žene. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979.godine predviña da će države stranke te Konvencije ženama priznati jednaka prava kao i muškarcima u pogledu sticanja, promjene ili očuvanja državljanstva supruga. Država stranka garantuje da niti brak sa strancem, niti promjena državljanstva od strane supruga dok brak traje, ne mijenja automatski i državljanstvo supruge, niti je ostavlja bez državljanstva. 4.Priroñenje(naturalizacija) i otpust iz državljanstva(“ekspatrijacija”). Naturalizacija je postupak u kome država po svojoj diskreciji dodjeljuje državljanstvo nekoj osobi na njenu molbu. Otpust iz vlastitog državljanstva može se podvrgnuti nekim uvjetima,poput prethodnoh odsluženja vojne obaveze ili izmirenja dužničkih obaveza i sl. 5.Osobe bez državljanstva i osobe sa više državljanstava (apatridi i polipatridi). Položaj osoba bez državljanstva(apatrida)veće je zlo od položaja onih koji imaju dva ili više državljanstava. Bez državljanstva mogu ostati mnoge osobe koje napuštaju svoju domovinu iz političkih razloga. Osim toga, moguće je da pripadnici neke etničke skupine ne žele primiti državljanstvo na koje jedino imaju pravo, a država u kojoj borave odbija im dati svoje državljanstvo. Što se tiče polipatrida, Konvencija o sukobu zakona o državljanstvima iz 1930.godine predviña neka pravila u pogledu položaja osoba sa više državljanstava, a koja se danas mogu smatrati pravilima općeg običajnog meñunarodnog prava:

- svaka od država čiji je državljanin ta osoba, može je smatrati samo svojim državljaninom;

- država ne može toj osobi pružati diplomatsku zaštitu u državi čiji je takoñer državljanin;

- u trećoj državi ta osoba će se tretirati kao da ima samo jedno državljanstvo, i to po pravilu državljanstvo one države u kojoj obično ili uglavnom boravi, ili sa kojom je najduže vezana, uzimajući u obzir okolnosti slučaja;

- ako države putem sporazuma ne urede drugačije, osoba sa 2 državljanstva dužna je služiti vojsku i plaćati poreze u obe države.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


6.Pravni položaj stranaca. Pristup stranaca u neku državu. Država može strancima zabraniti pristup na svoju teritoriju, ili ga ograničiti uvjetima koje sama propiše (npr. u zakonima o useljavanju). Mnoge države dozvoljavaju dolazak turista ili studenata na kraći rok (najčešće do 3 mjeseca), bez formalnosti i bez ulazne vize. Ali su propisi o uvjetima useljenja u novije vrijeme i o dolasku na privremeni rad podložni brojnim ograničenjima. Stranac koji namjerava putovati u drugu državu mora biti snadbjeven putovnicom izdanom od nadležnog organa svoje države,i ako je potrebno ulaznom vizom koju mu izdaje konzulat države u koju putuje. Putem sporazuma,države mogu meñusobno ukidati vize za neke vrste putovanja,pa i dopustiti putovanja samo temeljem lične karte. 7.Izgon stranaca. Svaka država ima pravo da uskrati dalji boravak stranca kojeg smatra nepoželjnim na svojoj teritoriji. Država protjeranog stranca ima pravo tražiti razloge zbog kojih je ta mjera preduzeta. U slučaju objavljenog rata, svaka zaraćena strana ima pravo sa svog područja protjerati sve grañane druge zaraćene strane. Izgon se ne bi smio vršiti uz povredu dostojanstva protjerane osobe i sa nepotrebnom brutalnošću. Osobi treba dati razuman rok za napuštanje države i da sama izabere državu u koju će otići. Stranac kojem se uskrati ulazak u neku državu vraća se u zemlju svog posljednjeg boravišta. Ako ga ta država ne želi primiti,on se vraća u svoju domovinu. 8.Prava stranaca. Meñunarodno pravo ne dozvoljava ni jednoj državi da strancima uskrati prava sklapanja grañanskih ugovora, sticanja ličnog vlasništva, sklapanja braka i uživanja porodičnih prava. Strancima se obično uskraćuju politička prava, uključujući tu biračko pravo i obavljanje javnih funkcija. 9.Eksproprijacija imovine stranca. Privatna imovina stranih fizičkih i pravnih osoba može se eksproprirati samo uz ispunjenje slijedećih uvjeta: 1.eksproprijacija je dopuštena samo u javnom interesu; 2.ne smije biti diskriminacije glede imovine koja je predmet eksproprijacije,kao ni njezinih vlasnika;drugim riječima predmet eksproprijacije mora biti odreñena vrsta imovine, bez obzira da li je njen vlasnik domaći grañanin ili stranac; 3.za ekspropriranu imovinu mora se platiti naknada. Država koja bi danas jednostrano izvršila eksproprijaciju strane imovine(bez sporazuma s njezinim vlasnicima ili s njihovom državom),isključila bi se iz svjetskog tržišta kapitala. 10.Dužnosti stranaca. Stranac koji boravi u odreñenoj državi podvrgnut je pravu te države, kao i njeni grañani. Od stranaca se može zahtjevati da vrše grañanske dužnosti radi zaštite zajednice u kojoj žive. Osim ako drugačije nije propisano ugovorom ili zakonom, stranci se ne smiju uplitati u politiku države u kojoj borave. Stranci ne mogu tražiti izuzeće od plačanja poreza i carina osim osoba s diplomatskim položajem.Stranac sa stalnim boravkom duguje lojalnost državi u kojoj živi i može biti optužen za zločin izdaje. Općenito je prihvaćeno da se stranci ne smiju prisiliti da služe u oružanim snagama domaće države.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


11.Azil (utočište). Svaka država načelno ima pravo da primi na svoje područje kojeg god želi stranca. S druge strane, država čiji je on držaljanin, nema pravo fizičke kontrole nad njim sve dok se on nalazi na području druge države. Ta država može izvršiti izrečenu presudu tek kada se krivac vrati u domovinu, ili joj bude izručen. � teritorijalna suverenost je jača od personalne! Dakle, svaka država može bar privremeno dati azil nekom strancu koji je izgnan ili je pobjegao iz svoje domovine. Ne radi se o meñunarodno protupravnom djelu. U pravilu se običnim zločincima ne pruža azil! 12.Položaj izbjeglica i osoba bez državljanstva. Izbjeglica je svaka osoba koja se zbog utemeljenog straha od progona zbog svoje rase, vjerske ili nacionalne pripadnosti ili pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja, nañe izvan zemlje čije državljanstvo ima i koja ne želi ili zbog tog straha neće tražiti zaštitu te države. Osoba bez državljanstva (apatrid) je osoba koju primjenom svojih zakona ni jedna država ne smatra svojim državljaninom. Pravo na zaštitu nemaju osobe koje su počinile zločine protiv mira,ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti. Država boravka dužna im je osigurati tretman koji je barem jednak tretmanu svojih grañana u pogledu slobode vjeroispovjesti,vjerskog obrazovanja njihove djece,osnovnog obrazovanja,javne pomoči,poreznih tereta. Država boravka dužna je osigurati izbjeglicana I apatridima makar jednak tretman s ostalim strancima u pogledu stjecanja pokretne I nepokretne imovine,sklapanja ugovora o iznajmljivanju I o vlasništvu,prava bavljenja poljoprivredom,trgovinom idr. Izbjeglice i apatridi se ne smiju izložiti progonu zbog svoje rase, vjeroispovijesti ili političkog mišljenja. 13.Pojam ekstradicije. Pod institutom ekstradicije podrazumijeva se formalno izručenje neke osobe od jedne države drugoj koja ga je zatražila, a radi suñenja i kažnjavanja. Ekstradicija bjegunca nikada nije postala obavezom država po općem meñunarodnom pravu. Smatra se općeprihvaćenim da država kojoj je odobren zahtjev za ekstradiciju ne smije, osim uz odobrenje države koja je osobu izručila, suditi joj za druge zločine osim onih zbog kojih je izručena. To načelo «specijalnosti» predviña se ugovorima o ekstradiciji, ali se poštuje čak i ako nije izričito propisano. 14.Osobe podložne ekstradiciji i zločini koji podliježu izručenju. Ujednačena je praksa da država kojoj je zahtjev za ekstradiciju upućen izručuje državi koja ekstradiciju traži grañane te države ili grañane trećih država. Kao uvjet ekstradicije mnogi ugovori predviñaju da djelo za koje je bjegunac optužen mora biti krivično djelo prema zakonima obe države. Ekstradicija se ne odobrava nakon što je bjeguncu u državi u kojoj se nalazi već izrečena konačna presuda za to djelo. Naime,goto svi ugovori o ekstradiciji predviñaju načelo non bis in idem,po kojem se ni jednoj osobi ne može suditi više puta za isto djelo.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Meñunarodna zaštita čovjeka

1.Uvod Danas je svaka država u postupanju sa svim osobama koje borave na njenoj teritoriji vezana mnogim pravilima općeg običajnog meñunarodnog prava, od kojih većina ima karakter ius cogens. 2.Zaštita ljudskih prava prema općem običajnom meñunarodnom pravu. Povelja UN iz 1945.ne predviña odreñene obaveze za njezine države članice o zaštiti ljudskih prava. Ali ona tu zaštitu formulira meñu ciljevima te svjetske organizacije. Tek koncem 1994. ustanovljen je Ured Visokog komesara(povjerenika) za ljudska prava koji djeluje uz podršku Centra UN za ljudska prava u Ženevi. Opća skupština UN usvojila je 10.12.1948.godine Opću deklaraciju o ljudskim pravima u kojoj su definirana grañanska, politička, kao i neka ekonomska, socijalna i kulturna prava. Radi se o katalogu neotuñivih prava svakog pojedinca,i to: 1.pravo na život,slobodu i sigurnost; 2.priznanje svakoga kao osobe pred zakonom; 3.jednakost svih pred zakonom; 4.posebna jemstva u kaznenom postupku poput poštenog i javnog suñenja,pretpostavke nevinosti i zabrane kažnjavanja primjenom ex post facto zakona; 5.sloboda kretanja u državi,njezino napuštanje i vračanje u nju; 6.utočište(azil); 7.državljanstvo; 8.pravo na vlasništvo; 9.sloboda misli,savjesti,vjeroispovjesti,mirnog okupljanja i udruživanja; 10.socijalno osiguranje; 11.rad uz pravične i povoljne uvjete; 12.prikladan životni standard i obrazovanje 13.sloboda vjeroispovjesti. Nakon Opće deklaracije, 1966.godine usvojeni su: -Meñunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i -Meñunarodni pakt o grañanskim i političkim pravima. Danas se smatra da je obaveza poštivanja ljudskih prava obaveza erga omnes. 1.U prvu skupinu spadaju neka temeljna prava svakog čovjeka na život, tjelesni integritet, slobodu i dostojanstvo, čije je kršenje čitava meñunarodna zajednica država priznala meñunarodnim zločinom. 2.Na drugom mjestu je sloboda od diskriminacije ljudi po bilo kojoj osnovi koju zabranjuju odgovarajući meñunarodni instrumenti. 3.U treću skupinu meñu pravilima ius cogens spadaju ona grañanska i politička prava koja se, prema konvencijama na snazi, ni pod kojim okolnostima ne smiju derogirati.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Ni pod kakvim okolnostima ne mogu se privremeno derogirati slijedeća prava:

1. pravo na život, uz izuzetak izricanja smrtne kazne za najteže zločine u sudskom postupku;

2. zabrana mučenja ili nečovječnog postupanja;

3. zabrana ropstva i ropstvu sličnih oblika;

4. zabrana hapšenja samo zbog neizvršenja ugovorne obaveze;

5. zabrana kažnjavanja za djela koja u vrijeme činjenja nisu bila krivična djela po unutrašnjem niti meñunarodnom pravu;

6. pravo na pravni subjektivitet;

7. sloboda misli, savjesti i vjere. 4. Bečkoj konvenciji o pravu ugovora iz 1969. valja uvrstiti još neka. Tu prema Meñunarodnom paktu o grañanskim i političkim slobodama iz 1966.spadaju: -pravo svakog na slobodu i osobnu sigurnost i slobodu od samovoljnog uhićenja ili držanja u pritvoru; -pravo osoba lišenih slobode I na izdržavanje kazne na čovječno postupanje; -jednakost svih pred sudovima; -pravo na pošteno I javno suñenje I pretpostavka nevinosti. 5.U sljedečoj skupini su neka imperativna pravila o slobodama i pravima pojedinaca,koja meñutim ne odgovaraju sasvim odreñenju jus cogens prema Bečkoj konvenciji iz 1969. Te slobode i prava podložna su izvjesnim ograničenjima koja može propisati državna vlast. Spomenut ćemo sljedeča prava i slobode: sloboda kretanja, sloboda izražavanja mišljenja, sloboda sindikalnog udruživanja, sloboda od miješanja u privatni život, sloboda stupanja u brak, posebna prava djece, pravo učešća u voñenju javnih poslova, pravo na pristup javnim službama pod jednakim općim uvjetima, te aktivno i pasivno biračko pravo. 6.U slijedeću grupu spadaju većina ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. 7. ljudska prava treće generacije:pravo na mir; pravo na ekonomski razvoj; pravo na zdrav okoliš i sl. 3.Obaveze država iz meñunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Kada se radi o ugovornim obavezama glede poštivanja i zaštite prava i sloboda čovjeka,važno je za svaku državu pojedinačno utvrditi sve konvencije kojih je ona stranka,s mogućim rezerva koje je uložila. Tim konvencijama svaka država stranka preuzela je i mnogobrojne ugovorne obaveze. Neke od univerzalnih konvencija sklopljenih u krilu UN predviñaju obveznu nadležnost Meñunarodnog suda u Haagu u slučaju sporova o njihovom tumačenju i primjeni. Država stranka koja bi tužila drugu državu stranku za kršenje neke od tih konvencija ne mora dokazati da je ona sama,ili da su njeni grañani pretrpjeli štetu od tog kršenja. Države se naprosto uzdržavaju od takvih tužbi,ako nemaju vlastitog interesa. Ali su mnogo značajnije mogučnosti koje stoje na raspolaganju pojedincima da postave zahtjeve pred unutrašnjim sudskim i drugim organima ili pred meñunarodnim tijelima ukoliko smatraju da su im ta prava iz neke od tih konvencija povrijeñena. Pravo takve tužbe nije ograničeno na državljane svake od država stranaka. Osim grañana,svaki stranac i osoba bez državljanstva ima pravo na takvu tužbu ako smatra da je službeni organ države stranke povrijedio neko njegovo pravo koje takva konvencija jamči.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


MMeeññuunnaarrooddnnaa zzaaššttiittaa mmaannjjiinnaa

1.Historijski razvoj Mirovni ugovori iz 1947. s Italijom, Finskom, Mañarskom, Rumunijom i Bugarskom sadrže odredbu koja garantira jedino slobodu od diskriminacije. Svaka od pobijeñenih država se obvezala da svim osobama pod svojom jurisdikcijom bez razlikovanja rase, spola, jezika ili vjere, osigura uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući slobodu izražavanja mišljenja, slobodu štampe i objavljivanja, slobodu vjerskih obreda, slobodu političkog uvjerenja i javnih skupova. Državni ugovor s Austrijom iz 1955. predviña posebnu manjinsku zaštitu slovenske i hrvatske manjine u Koruškoj, Gradišću i u Štajerskoj (pravo na osnovno obrazovanje na maternjem jeziku israzmjeran broj srednjih škola) Sva se ta prava nisu nikada u cjelosti ostvarila. Zanimanje za manjinsku zaštitu u Evropi je poraslo tek u vrijeme raspada socijalističkog sistema, kojim je došlo do nastanka niza država u kojima su stvorene manjine. Najopširniji instrument koji definiše sadržaj manjinskih prava kao dio univerzalno priznatih ljudskih prava jeste Dokument sa sastanka u Kopenhagenu o ljudskoj dimenziji KESS-a3 iz 1990. KESS se nastavio baviti pitanjem zaštite etničkih skupina, i u 1994. je u Evropi ustanovljena dužnost Visokog komesara na nacionalne manjine. Za opći običajni process od večeg je značaja Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama iz 1993. (usvojila Opća skupština UN) 22..PPrraavviillaa ooppććeegg ii rreeggiioonnaallnnoogg mmeeññuunnaarrooddnnoogg pprraavvaa oo mmaannjjiinnsskkoojj zzaaššttiittii.. Manjina je skupina brojno manja od ostatka grañanstva neke države, u nedominantnom položaju; grañani te države koji imaju etničke, vjerske ili jezičke karakteristike različite od ostatka grañanstva i koji makar implicitno iskazuju osjećaj (uzajamne) solidarnosti usmjeren ka očuvanju svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika. Jedina ugovorna odredba koja propisuje obavezu svih država na zaštitu manjina je čl.27. Pakta o grañanskim i političkim pravima iz 1966.koji glasi: „ U državama gdje postoje etničke, vjerske ili jezičke manjine ne smije se osobama koje pripadaju takvim manjinama uskratiti pravo da, zajedno s ostalim članovima svoje skupine, imaju svoj vlastiti kulturni život, da ispovijedaju i obnašaju vlastitu vjeru ili da se služe vlastitim jezikom.” Što se tiče regionalnih dokumenata, Vijeće Evrope je usvojilo 2 dokumenta o manjinama:

a. Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima (1992.)

3 KESS - Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji � od 1995. se zove OESS – Organizacija za evropsku

sigurnost i saradnju

WWW.BH-PRAVNICI.COM


b. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1995.) 3.Moguć dalji razvoj pravila o manjinskoj zaštiti Postoji 5 temeljnih prava koja trebaju uživati sve skupine i svi njihovi pripadnici na teritoriji svake države svijeta. Neka od tih pravila već su se afirmirala kao propisi općeg meñunarodnog prava:

1. Pravo na opstanak;

2. Pravo svih skupina i njihovih pripadnika na jednakost (sloboda od diskriminacije);

3. Pravo na odgovarajuću zastupljenost u političkom odlučivanju. U etnički izmiješanim područjima načelo «jedan čovjek jedan glas» je pravilo koje nije dovoljno za sve svrhe.

4. Pravo na slobodnu upotrebu jezika u privatne i javne svrhe;

5. Pravo na vlastite institucije, da bi se održale posebnosti pojedinih skupina (obrazovne i kulturne ustanove, učešće u javnim RTV programima i sl).

Krivična odgovornost pojedinca*

1.Uvod. Glede odgovornosti država,u znanosti i praxi je prihvaćena razdioba na njihovu odgovornost za „obične“ meñunarodne delikte i za „meñunarodne zločine“. Može se smatrati sigurnim da za počinjenje meñunarodnih zločina koje je takvim priznala čitava meñunarodna zajednica država,uz državu,odgovornost snose i one fizičke osobe koje su njihovi počinitelji. Države mogu putem ugovora predviñati odgovornost pojedinca za neke meñunarodne delikte koji će se možda u budućnosti transformirati u meñunarodne zločine u tom smislu. To su čini se danas:meñunarodni terorizam i nezakoniti promet opojnih droga. Manji broj meñunarodnih zločina pojedinac počinjava gotovo redovito u vlastitom interesu ili iz vlastitih pobuda a ne kao agent neke države. To su npr.zločini piratstva i ropstva,nezakonit promet opojnih droga. Neke druge zločine pojedinac ili skupina pojedinaca mogu počiniti bilo u vlastitom svojstvu ili kao agenti svoje države. To su npr.zločini genocida,zločini protiv osoblja UN ili zločini protiv čovječnosti. Ima meñunarodnih zločina koje pojedinac može izvršiti jedino kao agent svoje države. U tim slučajevima uz njegovu uvijek je angažirana i kaznena odgovornost države u čije ime djeluje. To su npr.zločin agresije ili teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949. Drugi zločini vezani su za postojanje oružanog sukoba koji može imati “meñunarodno” ili “nemeñunarodno” svojstvo(zločini protiv čovječnosti,kršenja zakona i običaja rata). Odgovarajuće meñunarodne konvencije redovno propisuju jurisdikciju i dužnost nacionalnih sudova država stranaka da kažnjavaju zločine i druge meñunarodne delikte koje one zabranjuju.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Nakon nekog vremena po okončanju II.svj.rata nametnulo se pitanje zastarjevanja meñunarodnih zločina. Ta dilema okončana je usvajanjem u Općoj skupštini UN 1968.Konvencije o nezastarivosti ratnih zločina I zločina protiv čovječnosti. 2.Jurisdikcija domaćih sudova u pogledu kažnjavanja meñunarodnih zločina i drugih delikata. Da bi se neki domaći sud proglasio nadležnim za suñenje osobama okrivljenim za meñunarodne zločine,nije dovoljno da je odnosna država postala strankom konvencije koja taj zločin zabranjuje. Sudovi će strogo tumačiti opće načelo prava koje je izričito potvrñeno I u konvencijama o ljudskim pravima,po kojem se niko ne smije osuditi za čine ili propuste koji nisu kaznena djela u trenutku počinjenja(načelo nullum crimen sine legem,et nulla poena sine legem). 3.Meñunarodna kaznena sudska tijela. Stalni Meñunarodni kazneni sud. Na diplomatskoj konferenciji u Rimu 17.07.1998.godine potpisan je Rimski statut Meñunarodnog krivičnog suda sa sjedištem u Hagu. Za taj Statut je glasala 121 država. Sud će biti nadležan za kažnjavanje pojedinaca zbog zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina, genocida i agresije. Postupak će pred Sudom moći pokretati države, samostalni tužilac i Vijeće sigurnosti UN. Sud će imati ovlast izdavanja naloga za uhićenje I privoñenje okrivljenih osoba. Najveća kazna koju će Sud moći da izrekne je doživotni zatvor. Na početku svoje djelatnosti Sud će se sastojati od 18 sudija izabranih na rok od 9 godina. Radni jezici Suda biće engleski i francuski. Finansiraće se iz doprinosa država stranaka Statuta, doprinosa iz budžeta UN, te dobrovoljnih priloga. Da bi Statut stupio na snagu I Sud se ustanovio potrebna je ratifikacija 60 država.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Državne granice*

1.O meñudržavnim granicama. Granica neke države čini «crtu» koja je na kopnu dijeli od teritorije njoj susjednih država. Na moru je to vanjska granica teritorijalnog mora te države. Granice se često dijele na prirodne i vještačke. Prirodna granica oslanja se na neki prirodni oblik tla, poput rijeke ili planinskog masiva. Ako neka neplovna rijeka dijeli područja dvaju država, njihova granica po pravilu slijedi crtu sredine izmeñu obala te rijeke. Ako rijeka ima više rukavaca, usvaja se crta sredine glavnog rukavca. Kod plovnih rijeka za graničnu crtu može se usvojiti thalweg. To je crta koja neprekinuto spaja najdublje tačke u koritu rijeke i objema državama omogućava plovidbu na rijeci. Kod niskog vodostaja, kad se na rijeci pojave ade (riječna ostrva), uvijek se pouzdano zna koje od tih privremenih otočića pripadaju kojoj od susjednih država. Ako granična rijeka postepeno mijenja svoj tok, a ako se ugovorom drugačije ne odredi, državna granica se pomjera sa crtom sredine ili thalwegom njenog glavnog rukavca. Ako rijeka naglo napusti ranije korito i stvori novi, granica ostaje tamo gdje je bila, ukoliko se ugovorom ne odredi drugačije. Ako dvije susjedne države izgrade most preko granične rijeke, svoju granicu najčešće odreñuju na sredini mosta, i to neovisno od granice na samoj rijeci. Kad su 2 susjedne države povezane planinskim masivom ili lancem, granična crta može povezivati vrhove planina ili slijediti njihove grebene, a može slijediti i vododjelnicu Vještačka granica je imaginarna geometrijska prava crta koja slijedi neki geografski meridijan ili paralelu, ili je to dugačka ravna crta povučena na drugi način. Neke su granice nastale običajnim putem, na osnovu dugotrajne prakse i ne osporava ih ni jedna od susjednih država, ali se i većina takvih granica potvrñuje i precizira ugovorom. 2.Načelo uti possidetis znači da ako izmeñu novih država slijednica nema drugačijeg sporazuma, izmeñu tih teritorijalnih cjelina koje su stekle nezavisnost crta razgraničenja unutar države prethodnice koja je bila na snazi na dan sukcesije, postaje njihova državna granica po meñunarodnom pravu. Isto načelo primjenjuje se i na vanjsku državnu granicu nove države slijednice sa područjima susjednih, već postojećih država. Ovo načelo nema domet ius cogens, već nove susjedne države mogu i drugačije odreñivati granice, ali pod uslovom da o tome postignu obostran i slobodan sporazum. Ukoliko se sporazum ne postigne, ovo načelo se uvijek nameće kao obavezno.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


3.Postupak utvrñivanja granica sastoji se od više faza: Prva faza sastoji se u nastojanju postizanju ugovora o granicama. Druga faza se sastoji od demarkacije (zacrtavanja) granice na terenu. Završna faza je podizanje trajnih graničnih stubova. 4.Pravni učinci ugovora o granicama. Bečkom konvencijom o sukcesiji država povodom ugovora iz 1978. potvrñeno je pravilo pozitivnog meñunarodnog prava da sukcesija država kao takva ne utiče na granicu ustanovljenu ugovorom, na obaveze i prava ustanovljena ugovorom koja se odnose na režim granica, kao i na druge teritorijalne režime. Načelo nepovredivosti postojećih granica država je jedan od osnova meñunarodnog mira i sigurnosti u svijetu. Ovo načelo potvrñeno je i u Bečkoj konvenciji o pravu ugovora iz 1969, koja predviña da je, ako se ugovorom ustanovljava granica, isključena mogućnost pozivanja neke stranke na bitnu promjenu okolnosti kao uzrok prestanka ili suspenzije tog ugovora. Na kraju, imperativna norma općeg meñunarodnog prava, koja je rezultirala iz Povelje UN, zabranjuje svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države.

Unutrašnje morske vode*

1.Vanjske granice unutrašnjih voda Unutrašnje morske vode su oni dijelovi mora koji su s kopnom u najužoj vezi. U unutrašnje morske vode spada:

• more do crte niske vode • luke • ušće rijeka • zaljevi • more unutar ravnih polaznih crta

Vanjske granice unutrašnjih morskih voda su:

(a) Dijelovi mora izmeñu crte visoke i crte niske vode (plime i oseke) – spadaju u unutrašnje vode, ali su od malog značaja jer su nestalni, nepogodni za plovidnu i od male su privredne vrijednosti.

(b) U lukama su to crte koje spajaju najisturenije stalne lučke grañevine koje su sastavni dio lučkog sastava i čine dio obale.

(c) Kod ušća rijeka (ukoliko se rijeka direktno ulijeva u more) – to je pravac preko ušća rijeke izmeñu tačaka na crti niske vode na obalama.Ako ušće rijeke čini deltu, onda se primjenjuju pravila koja važe za zaljev

(d) Da bi neki zaljev spadao u unutrašnje morske vode, potrebno je da ispuni neke uslove:

i. Sve obale, uključujući ulaz u zaljev, trebaju pripadati samo 1 državi ii. Zaljev se smatra istaknutom uvalom koja zadire u kopno iii. Ulaz u zaljev ne smije biti širi od 24 morske milje, tj. od dvostruko najveće

dopuštene širine teritorijalnog mora, računajući od crte niske vode. (e) More unutar ravnih polaznih crta je tekovina novijeg razvoja. U krajevima gdje

je obalna crta duboko razuñena i usječena ili se uzduž obale u neposrednoj blizini nalazi niz ostrva, obalna država može povući ravne polazne crte koje spajaju prikladne vanjske tačke.U tim krajevima vanjska granica unutrašnjih morskih voda ne mora slijediti sve zavojitosti obale (ali se ne smiju od njih znatno udaljiti)

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Obalna država ne smije primjeniti system ravnih polaznih crta tako da time odvoji teritorijalno more druge države od odtvorenog mora ili gospodarskog pojasa. 2.Režim mora do crte niske vode, luka isključenih iz meñunarodnog prometa,

ušća rijeka i zaljeva: Ti dijelovi unutrašnjih voda potpadaju pod potpunu suverenost obalne države. Jedino u tim dijelovima unutrašnjih voda vlast obalne države potpuno je izjadnačena s onom koju uživa u svom kopnenom području. Ona može u neke od tih prostora pripuštati brodove samo odreñenih država, a zabranjivati pristup drugima. Prema običajnom pravu, obalna država je dužna dopustiti pristup u bilo koju svoju luku ili sidrište brod koji se nalazi u nevolji zbog elementarnih nepogoda ili neke druge više sile. 3. Režim luka otvorenih za meñunarodni promet U interesu meñunarodne plovidbe i prometa, svaka država odreñuje svojim propisima više svojih luka otvorenim za meñunarodni promet. Te luke moraju imati odgovarajuće obale, lukobrane, ureñaje i postrojenja za pristajanje, sidrenje i zaštitu brodova itd. U tim lukama se nalaze policijski, carinski, sanitarni i drugi nadzorni organi obalne države. Glede pristupa i položaja stranih trgovačkih brodova i danas je na snazi Opća konvencija o morskim lukama sa Statutom kao njezinim dijelom,sklopljena u Ženevi 1923. Ta Konvencija obavezuje znatan broj država, Pod uslovom reciprociteta ona osigurava pristup i jednak položaj trgovačkih brodova drugih ugovornica u lukama otvorenim za meñunarodni promet svake njene stranke.

Pravo pristupa stranim lukama otvorenim za meñunarodni promet ograničeno je, meñutim, samo na trgovačke brodove, bilo da su u privatnom ili državnom vlasništvu. Za sve druge brodove,obalna država može zabraniti pristup svojim lukama, usloviti ga prethodnom dozvolom ili bar prethodnom najavom.

4.Položaj stranih brodova u lukama Strani trgovački,ribarski ili dr.brod koji se ne može pozvati na imunitet,dok se nalazi u luci u načelu je podložan vlasti obalne države ali se u nekim slučajevima uzdržava od vršenja svoje sudbenosti. Kada su u pitanju prava putnika i dr.osoba koje nisu članovi posade,obalna država vrši svoju grañansku sudbenost. Ako obalna država dopusti pristup u neku svoju luku stranom ratnom brodu ili državnom netrgovačkom brodu podrazumijeva se da je time pristala da će poštivati njegov imunitet. Imunitet podrazumjeva nevršenje kaznene sudbenosti za sva djela počinjena na brodu,ali i za djela izvršena u službenoj dužnosti u vezi s brodom i na kopnu.

5.Režim mora naknadno zahvaćenog ravnim polaznim crtama Ženevska konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz 1958 izričito je propisala da kada se odreñivanjem ravne polazne crte u skladu s njenim odgovarajućim propisima kao unutrašnje morske vode obuhvate prostori koji su se prije toga smatrali za dio teritorijalnog ili otvorenog mora,u tim će vodama postojati pravo neškodljivog prolaska. Stoga je u tim dijelovima unutrašnjih voda, koje su nekad ranije bile dio teritorijalnog ili otvorenog mora ili gospodarskog pojasa prema propisima Konvencije iz 1982, u biti jednak pravni režim kao i u teritorijalnom moru.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Teritorijalno more*

1. Prostor i režim teritorijalnog mora. Terit.more je pojas mora uzduž čitave obale, u kojem obalna država uživa «suverenost». Ta suverenost se proteže i na zračni prostor iznad teritorijalnog mora, kao i na njegovo dno i podzemlje. Obalna država ima iskljućivo pravo nad svim živim i neživim prir.bogatstvima koje se nalaze u vodama njenog terit.mora,na njegovu dnu i u podzemlju. Obalna je država dužna trpjeti neškodljivi prolazak stranih brodova kroz svoje teritorijalno more, ali ne i prelijetanje zrakoplova iznad njega. Konvencija iz 1982. – po njoj, svaka država ima pravo odrediti širinu svog teritorijalnog mora do granice koja ne prelazi 12 morskih milja. Širina teritorijalnog mora se mjeri od polaznih crta koje mogu biti crte niske vode, ili ravne polazne crte, ili ravne arhipelaške crte. Vanjska granica teritorijalnog mora je crta kojoj je udaljenost svake tačke od najbliže tačke polazne crte jednaka širini teritorijalnog mora. 2. Neškodljivi prolazak stranih brodova Dužnost trpljenja neškodljivog prolaska se odnosi na bodove svih država, obalnih i neobalnih, kao i na sve vrste brodova – trgovačke, ratne, ribarske itd. Prolazak se mora obaviti neprekinuto i bez odgode. Prolazak je neškodljiv sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost obalne države. Značajnu novost u Konvenciji iz 1982. čini i pravo obalne države da u svom teritorijalnom moru (kao i arhipelaškim vodama) propisuje plovne puteve. Ova Konvencija načelno daje pravo i ratnim brodovima na neškodljiv prolazak teritorijalnim morem. Podmornice i druga podvodna prevozna sredstva su dužna u teritorijalnom moru ploviti površinom i vijati svoju zastavu. Obalna država ne smije za prolazak kroz teritorijalno more od stranih brodova naplaćivati nikakve takse i sl. Može privremeno radi sigurnosnih razloga potpuno obustaviti neškodljiv prolazak stranih brodova u tačno naznačenim dijelovima teritorijalnog mora.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


3. Naučna istraživanja i zaštita od zagañivanja - obalna država ima isključivo pravo da ureñuje, odobrava i obavlja naučna istraživanja u svom teritorijalnom moru. Niko nema pravo vršiti znan.istraživanja u terit.moru neke države bez njenog izričitog pristanka i izvan uvjeta koje ona propiše. Obalna država može donositi zakone i druge propise radi sprečavanja,smanjenja i nadziranja zagañivanja mora sa stranih brodova,uz ograničenje da ti propisi ne smiju ometati neškodljiv prolazak stranih brodova. Kada obalna država ima razloga da vjeruje da je brod koji plovi u njenom terit.moru prekršio te propise,ona može pregledati taj brod i kada dokazi to opravdaju,može povesti postupak,uključivši i zadržavanje broda. To se pravo ne odnosi na strane ratne brodove i zrakoplove,niti na druge brodove i zrakoplove koji pripadaju stranoj državi. 4.Sudbenost obalne države u teritorijalnom moru.

Tu postoje znatne razlike izmeñu trgovačkih i ratnih brodova.

TRGOVAČKI BROD: - kad plovi kroz teritorijalno more iz pravca unutrašnjih morskih voda obalne države, ona ima

pravo nad tim brodom poduzimati sve mjere radi kažnjavanja kršenja njezina zakonodavstva počinjenog u luci i u drugim djelovima unutrašnjih morskih voda.

- ako je samo u prolazu, ovlasti obalne države su znatno manje. - Kaznena sudbenost obalne države nad trgovačkim brodovima dozvoljena je u sljedećim

slučajevima: • ako se posljedice kažnjivog djela protežu na obalnu državu • ako kažnjivo djelo remeti red i mir u teritor. moru • ako su te mjere nužne radi suzbijanja nedopuštene trgovine narkoticima • ako zapovjednik broda ili diplomatski agent ili konzularni dužnosnik države zastave

broda to zatraži STRANI RATNI BROD uživa jednak imunitet u teritorijalnom moru obalne države kao i u njenoj luci. Nad tim brodovima i osobama na njima se ne može vršiti ni grañanska, ni krivična sudbenost. Ukoliko ratni brod ne poštuje zakone i propise obalne države,ona ga može pozvati da im se pokori. Ako se ratni brod ne odazove pozivu,obalna država može zahtjevati da on odmah isplovi iz njenog teritorijalnog mora.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Gospodarski pojas(isključiva ekonomska zona)*

1. Prostor i režim gospodarskog pojasa. Vanjska granica tog pojasa se mjeri od polaznih crta ili ravnih arhipelaških crta, od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora, do ukupne širine od 200 morskih milja. Konvencija iz 1982. o njemu donosi detaljne propise. Obalna država nema pravo na gospodarski pojas ipso facto. Da bi ga stekla,obalna država ga mora IZRIČITO proglasiti. Ali dok ga ne proglasi ona ima pravo na epikontinenski pojas(morsko dno i podzemlje). Kada sve države (ili bar većina) iskoriste to svoje pravo, mnogi prostori mora i okeana u kojima je vladala sloboda mora, doći će pod nacionalnu jurisdikciju obalnih država. Ova radikalna promjena posljedica je naraslih potreba čovječanstva za hranom, energijom i drugim sirovinama. Gospodarski pojas je pod posebnim pravnim režimom (sui generis). On nije dio teritorija obalne države, ali ni dio otvorenog mora. Obalna država u tom pojasu ima veoma važna “suverena prava” i “jurisdikciju”,i to u prvom redu glede tzv.”resursnih prava”.Odatle mu i njegovo ime. 2. Prava trećih država u gosp.pojasu- sve države, obalne i neobalne, i dalje uživaju u gospodarskom pojasu sljedeće osnovne slobode:

1. sloboda plovidbe 2. sloboda prelijetanja 3. sloboda polaganja podmorskih kablova i cjevovoda

3. Suverena resursna i druga prava, te dužnosti obalne države Obalna država u tom pojasu ima «suverena prava» radi istraživanja, iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima nad morskim dnom, morskog dna i podzemlja mora. Obalna država nije dužna s bilo kim dijeliti neživa, tj. mineralna bogatstva u svom gospodarskom pojasu.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Isto tako ima isključiva prava nad živim bićima koja pripadaju tzv. «vrstama od dna»(alge,školjke,koralji i dr.). Situacija je znatno drugačija u pogledu ostalih živih bića (prvenstveno morskih sisara i riba). Država čija privreda pretežito ovisi o iskorištavanju živih bogatstava njenog gospodarskog pojasa (npr. Island), nije dužna u njega pustiti ribarske brodove bilo koje druge države. Obalna država ipak ima najveća prava glede iskorištavanja živih bogatstava svog gospodarskog pojasa. Ona odreñuje dopustivu lovinu za sve ostale države, kao i vlastite mogućnosti njihovog lovljenja. Tek ako ona sama nema mogućnosti za ulov cjelokupne dopustive lovine, ona će dati drugim državama pristup višku dopustive lovine (prvo neobalnim državama iz iste regije ili subregije, pa tek onda drugim obalnim državama). Ona odreñuje sezonu lova, eventulanu naknadu za ribolov, alate za lov itd. Obalna država uživa i neka druga «suverena prava» - u pogledu drugih djelatnosti radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja te zone, npr.:

- proizvodnja energije,korištenje vode,struje i vjetrova

4. Jurisdikcija obalne države glede umjetnih ostrva i naprava Obalna država ima isključivo pravo da sama gradi ili dopušta i reguliše izgradnju, rad i upotrebu tih ureñaja. U svim slučajevima ona ima isključivu jurisdikciju nad njima glede svojih carinskih, fiskalnih, zdravstvenih, sigurnosnih i useljeničkih propisa. Na njima moraju neprestano funkcionisati sredstva signalizacije. Umjetna ostrva, ureñaji i naprave nemaju status ostrva. 5.Jurisdikcija u sprječavanju zagañivanja. Obalna država je dužna da štiti i čuva morsku sredinu i u tom cilju ostvaruje meñunarodnu saradnju. Za svoju ekonomsku zonu može donositi vlastite zakone i druge propise radi sprečavanja, smanjivanja i kontrole zagañenja, samo ako su ti propisi usklañeni sa općeprihvaćenim meñunarodnim standardima. Od ove jurisdikcije izuzeti su strani ratni brodovi i drugi strani brodovi koji uživaju imunitet.

Epikontinenski pojas 1.Konfiguracija dna mora i oceana. Epikontinenski pojas je uz „Zonu“ jedini prostor u moru koji obuhvaća samo morsko dno i njegovo podzemlje. Geografi su davno uočili posebnu konfiguraciju dna mora i oceana. Ono se najčešće od ruba morske obale blago spušta u dubinu do otprilike 200m dubine (kontinentalna ravnina). Nakon te dubine morsko dno spušta se do većih dubina od 1500do3000m(kontinentalna strmina),a potom do dubine od oko 4000m(kontinentalna kosina). Sve te dijelove morskog dna zajedno nazivamo kontinentalne orubine. 2.Pravo obalne države na epikontinentski pojas.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Konvencija iz 1958.propisala je,a taj propis je preuzela Konvencija iz 1982,da svaka obalna država ima pravo na svoj epikontinentski pojas neovisno od bilo kakvog proglasa,te od stvarne ili fiktivne okupacije. Stoga,svaka obalna država i dalje ima pravo na svoj epikontinentski pojas,čak ako i ne proglasi gospodarski pojas. 3.Vanjska granica epikontinentskog pojasa. Po Ženevskoj konvenciji iz 1958. epikontinentski pojas se prostirao do dubine od 200m. Nova je Konvencija iz 1982.pomaknula tu granicu. Ta se granica proteže do vanjskog ruba kontinentalne orubine,ili do udaljenosti od 200 morskih milja od polaznih crta tamo gdje vanjski rub kontinentalne orubine ne seže do te udaljenosti. 4.Posebne dužnosti obalne države u epikontinenskom pojasu izvan 200 milja. Konvencija iz 1982.propisu da je obalna država dužna dati obavijest o granicama svog epikontinentskog pojasa,kada prelazi 200 milja,posebnoj Komisiji za granice epikontinentskog pojasa. Komisija daje preporuke i ako obalna država utvrdi granicu na temelju tih preporuka,one postaju konačne i obavezuju. Za iskorištavanje neživih(mineralnih)bogatstava samo u tom djelu pojasa,one će biti dužna da Meñunarodnoj vlasti uplačuje godišnje doprinose. Obalna država neće moći uskratiti pristanak na projekte naučnog istraživanja u njenom epikontinentskom pojasu izvan 200 milja. 5.Režim epikontinentskog pojasa. „Suverena prava“ obalne države u njenom e.pojasu odnose se na istraživanje i iskorištavanje njegovih neživih(mineralnih)prirodnih izvora,a u pogledu živih bića samo onih koja pripadaju“vrstama od dna“. Sve druge države imaju pravo polagati podmorske kabele i cjevovode na e.pojasu neke države,ali je novost u Konvenciji iz 1982. da za odreñivanje njihovih pravaca one moraju dobiti saglasnost obalne države. To znači da i u prostoru e.pojasa obalna država ima dalekosežnu „jurisdikciju“ u podizanju i upotrebi tih otoka,ureñaja i naprava. 6.Razgraničenje epikontinentskog i gospodarskog pojasa. Konvencija iz 1982.predviña propis za razgraničenje ova dva pojasa. Po tom propisu razgraničenje se ostvaruje sporazumom izmeñu zainteresiranih država u skladu s meñunarodnim pravom,radi postizanja pravičnog rješenja.

Otvoreno more*

1. Prostor otvorenog mora Konvencija iz 1982. pod otvorenim morem podrazumijeva da su to svi dijelovi mora – «koji nisu uključeni u gospodarski pojas, teritorijalno more, ili unutrašnje morske vode neke države, ili u arhipelaške vode neke arhipelaške države.» Po današnjem pravu mora, otovreno more obuhvata samo vodeni stup iznad morskog dna, površinu mora i zdračni prostor iznad njega. Dno i podzemlje ispod otvorenog mora, pak, najvećim dijelom čini ili epikontinentski pojas neke obalne države ili Zonu.. 2. Miroljubive upotrebe otvorenog mora

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Konvencija iz 1982. izričito proklamira da je otvoreno more rezervirano za miroljubive svrhe. To treba uzeti kao dugoročni cilj meñunarodne zajednice za čije su ostvarenje nužni dalji ugovorni propisi s detaljnim obvezama država. 3. Pregled sloboda otvorenog mora Otvoreno more slobodno je za sve države i obalne i neobalne. Konvencija iz 1982. nabraja 5 sloboda od kojih neke sadrže ograničenja : sloboda plovidbe,prelijetanja,polaganja morskih kabela i cjevovoda,podizanja umjetnih otoka i dr.ureñaja,ribolova,znanstvenog istraživanja. 4. Prava neobalnih država Da bi neka neobalna država mogla uživati navedene slobode otvorenog mora,njoj se treba osigurati slobodan pristup moru. Tranzitne države su opterećene nekim dužnostima u korist neobalnih država. Tranzitna država je država s morskom obalom ili bez nje,koja se nalazi izmeñu neobalne države i mora,preko čijeg se područja obavlja promet u tranzitu. Neobalne države uživaju slobodu tranzita preko područja tran.države svim prevoznim sredstvima. 5. Položaj brodova na moru Svaka država,obalna i neobalna,odreñuje uvjete pod kojima dodjeljuje brodovima svoju državnu pripadnost,uključujući i uvjete upisa u svoj upisnik (registar) brodova i pravo na vijanje njene zastave. Konvencija iz 1958.i ona iz 1982,propisuje da mora postojati “stvarna veza” izmeñu države I broda. Brodovi plove pod zastavom samo 1 države. Ta zastava se može promijeniti samo ako je izvršen prenos vlasništva, odnosno izmjena upisa u registar brodova. Brodovi mogu ploviti i pod zastavom UN, neke specijalizirane ustanove UN ili agencije za atomsku energiju, naravno ako su u službi tih organizacija. Dužnost je svake države da djelotvorno vrši jurisdikciju i nadzor nad brodovima vlastite zastave. 6. Pravo progona Nastaje ako je strani brod povrijedio one propise obalne države u nekim dijelovima mora pod njenom jurisdikcijom koje ona u njemu ima pravo provoditi i njihove povrede kažnjavati. . Pravo progona počinje nakon što je osumnjičenom brodu dat znak za zaustavljanje, a on mu se ne odazove i nastoji pobjeći. Progon mora biti kontinuiran, a može se naizmjenično vršiti sa više zrakoplova ili brodova. Pravo progona prestaje kad progonjeni brod uplovi u teritorijalno more svoje ili neke treće države. Pravo pregleda ili pravo progona može vršiti samo ratni brod, vojni zrakoplov ili propisno označeni i ovlašteni brod ili zrakoplov u državnoj službi.

Slobode otvorenog mora*

Konvencija iz 1982. nabraja 5 sloboda od kojih neke sadrže ograničenja:

1. sloboda plovidbe 2. sloboda prelijetanja 3. sloboda polaganja morskih kablova i cjevovoda 4. sloboda podizanja vještačkih ostrva i drugih ureñaja 5. sloboda ribolova (uz neka bitna ograničenja) 6. sloboda naučnog istraživanja (takoñer uz odreñena ograničenja)

WWW.BH-PRAVNICI.COM


1.SLOBODA PLOVIDBE – sva država, obalna i neobalna, ima pravo na to da otvorenim morem plove brodovi pod njenom zastavom. Na otvorenom moru nijedna država ne može vršiti isključivu nadležnost. Ovdje u pravilu svaka država vrši jurisdikciju samo nad brodovima koji plove pod njenom zastavom. Od tog pravila postoji niz izuzetaka.

Konvencija iz 1982. propisuje 5 slučajeva kada se jurisdikcija na otvorenom moru može vršiti i nad brodovima pod stranom zastavom, i to onda kada postoji opravdana sumnja:

a. da se brod bavi piratstvom b. da se brod bavi trgovinom roblja c. da se brod bavi neovlaštenim emitiranjem d. da je brod bez državne pripadnosti e. da je brod, iako vije stranu zastavu ili odbija istaknuti zastavu, ustvari

brod iste državne pripadnosti kao i ratni brod

2.SLOBODA PRELIJETANJA:Prelijetanje otvorenog mora,uključujući tu i zračni prostor ureñuje Vijeće Meñunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo svojim “meñunarodnim standardima” i “preporučenom praksom”. Prilikom prelijetanja otvorenog mora svi zrakoplovi podložni su propisima prava mora o zabrani piratstva i pravu progona. 3.SLOBODA POLAGANJA MORSKIH KABELA I CJEVOVODA:Sve države imaju pravo polagati svoje podmorske kabele I cjevovode na dno otvorenog mora izvan epikontinenskog pojasa neke obalne države. Na e.pojasu to pravo vrijedu uz uvjet,da odreñivanje njigovih pravaca podliježe saglasnosti obalne države. 4.SLOBODA PODIZANJA VJEŠTAČKIH OSTRVA I DRUGIH UREðAJA: ova sloboda se odnosi samo na dijelove otvorenog mora koji se ne nalaze iznad epikontinentskog pojasa neke obalne države. Na dijelu otvorenog mora iznad epik. pojasa, strane države smiju postavljati samo one ureñaje koji nisu učvršćeni za morsko dno. 5.SLOBODA RIBOLOVA (uz neka bitna ograničenja): Nju uživaju sve države – obalne i neobalne. Ta sloboda je podložna većim ograničenjima negoli bilo koja druga sloboda otvorenog mora.Ta ograničenja posljedica su porasta ribolovnih djelatnosti na moru. Sve države koje ostvaruju i uživaju slobodu ribolova na otvorenom moru podvrgnute su nekim ograničenjima:

• Moraju poštovati interese drugih država prilikom ostvarivanja ove slobode • Moraju se pridržavati svojih posebnih ugovornih obaveza koje se odnose na ribolov na

otvorenom moru • Moraju sarañivati meñusobno ili sa obalnim državama u slučajevima propisanim u

Konvenciji iz 1982. • Pravo ribolova je podložno odredbama Konvencije iz 1982.

6.SLOBODA NAUČNOG ISTRAŽIVANJA (takoñer uz odreñena ograničenja) Po prvi put je izričito afirmirana konvencijom iz 1982.godine, mada se podrazumijevala i ranije Mora se obavljati isključivo u miroljubive svrhe! Obavljaju se uz poštivanje svih odgovarajučih propisa donesenih u skladu s Konvencijom,a posebno onih o zaštiti I očuvanju morskog okoliša. 7.ZLOUPOTREBE SLOBODA OTVORENOG MORA: Mogu se svrstati u tri najvažnije skupine:

WWW.BH-PRAVNICI.COM


A.Nuklearni pokusi u moru i u atmosferi -1963.sklopljen je u Moskvi ugovor o zabrani nuklearnih pokusa u atmosferi,u svemiru i vodi. B.Pokusi sa raketama dugog dometa-1960.Sovjetski Savez vršio je pokuse svojim raketama dugog dometa sa svog područja u smjeru nekih udaljenih dijelova središnjeg Pacifika. C. Pomorski manevri širokih razmjera-Nekoć 2 najjače sile SAD i bivši Sovjetski Savez –povremeno na većim prostorima otvorenog mora obavljali pomorske manevre.

Meñunarodna zona

1. Oblast meñunar.zone - prema Konvenciji iz 1982. Zona obuhvata dno i podzemlje otvorenog mora ali umanjeno za epikont.pojas svih obalnih država do najveće dopuštene širine. 2. Načela prav.ureñenja meñunar.zone - Zona je pristupačna radi upotrebe u miroljubive svrhe svim obalnim i neobalnim državama. Naučna istraživanja u Zoni,prema Konvenciji iz 1982. obavljaju se u miroljubive svrhe i radi dobrobiti čovječanstva. Neka dobra koja se nalaze na morskom dnu u Zoni a ne spadaju u prir.bogatstva,podvrgnuta su posebnim propisima,a ne onim koji se odnose na otv.more. Svi arheološki i historijski predmeti koji se nañu u Zoni se čuvaju i njima se raspolaže u korist cijelog čovječanstva, imajući posebno u vidu prednosti u pravima zemlje porijekla. 3. Vlast i njeni organi – sve države stranke Konvencije iz 1982. su članice Vlasti. Njeno sjedište i sjedište svih njenih organa je na Jamajci. Glavni organi Vlasti su : Skupština,Vijeće i Tajništvo. Skupštinu čine sve države članice Vlasti. Vijeće je izvršni organ Vlasti s većom nadležnošću od Skupštine. Ima 36 članova koje bira Skupština na rok od 4 godine. Svaka od 4 skupine država u Vijeću može uložiti veto na odluke koje ono donosi. Organi Vijeća su : Ekonomsko-planska, te Pravna i tehnička komisija,Finansijka komisija.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Tajništvo čine glavni tajnik i pomočno osoblje. Glavnog tajnika bira Skupština na rok od 4 god. Poduzeće je organ Vlasti. 4. Današnje stanje u Zoni – dolazilo je do prisvajanja komercijalno isplativih nalazišta polimetaličkih nodula u Zoni. Pripremna komisija za ustanovljenje Meñunarodne vlasti za morsko dno i Meñunarodnog suda za pravo mora sa svoje je strane registrirala 7 tzv.”pionirskih investitora”,tj.države ili njihova poduzeća. Tako su sva nalazišta polim.nodula konačno rezervirana i u biti prisvojena. Nema izgleda da u narednih 10-20 godina počne komercijalna exploatacija tih nalazišta. Tako nema ni prihoda Vlasti,a troškove snose ili članice UN ili članice Konvencije iz 1982. 5. Sporazum iz 1994. – njegov član 4 sprečava za ubuduće pristupane Konvenciji iz 1982. bez pristupanja i tome Sporazumu. Mada preambula formalno potvrñuje da su morsko dno i podzemlje izvan nacionalne jurisdikcije opće dobro čovječanstva,od tog načela nije ostalo gotovo ništa. Ovim sporazumom su industrijski razvijene države, a posebno SAD, dobile satisfakciju za sve svoje zahtjeve.

Arbitraža* 1. POJAM Meñunarodna arbitraža je rješavanje sporova izmeñu država i drugih meñunarodnih subjekata odlukom arbitara koje su strane izabrale i koji izriču obveznu i u pravilu konačnu presudu. 2. ARBITRAŽNA TIJELA Od početka 19.vijeka, ulogu arbitra vrše slijedeća tijela i pojedinci: a) Jedinstveni arbitri su bili vladari, odnosno predsjednici trećih država ili kolegijalni šefovi država, a koje su za arbitra imenovale strane. Često je ulogu arbitra pojedinca vršio ugledan stručnjak iz reda diplomatskih agenata, sudija, profesora prava i sl. b) Mješovita vijeća najprije su se pojavila u obliku paritetnih diplomatskih vijeća, u kojima je svaka strana imenovala po jednog predstavnika. Oni su više težili nagodbi nego odluci zasnovanoj na pravu. Ako se nisu mogli nagoditi, spor su upućivali arbitru pojedincu. Zatim je dolazilo do mješovitih arbitražnih vijeća sastavljenih od neparnog broja članova. Svaka strana imenovala je po 1 ili 2 predstavnika, a oni su imenovali predsjednika. Ako su same države imenovale predsjednika, njegov naziv bio je "nadarbitar".

WWW.BH-PRAVNICI.COM


c) Arbitražni tribunali, sastavljeni od nezavisnih stručnjaka, redovno se sastoje od neparnog broja članova (3 ili 5, a rjeñe više), a koje imenuju strane uz meñusobnu saglasnost. Potom se o ličnosti nadarbitra strane direktno sporazumijevaju, ili njegov izbor prepuštaju već imenovanim članovima. d) Pokušaji organizirane arbitraže. Stalni arbitražni sud osnovan je Haškom konvencijom o mirnom rješavanju sporova iz 1899. Danas djeluje po propisima istoimene Haške konvencije iz 1907. Sjedište mu je u Hagu. Suprotno njegovom nazivu, to ustvari nije stalni sudski organ, a posljednju presudu izrekao je 1931. 3. OSNOVA ARBITRAŽE Meñunarodna arbitraža se zasniva isključivo na dobrovoljnom pristanku strana. Taj pristanak podrazumijeva i preuzimanje obveze na izvršenje presude. Pristanak na arbitražu može biti dat za neki već postojeći spor (prigodna ili izolirana arbitraža), ili za potencijalne buduće sporove izmeñu stranaka nekog ugovora (institucionalna arbitraža). Pristanak se može dati i u obliku tzv.arbitražne klauzule. Pristanak na arbitražu za već postojeći spor izražava se arbitražnim kompromisom. I sam kompromis je meñunarodni ugovor, koji podliježe načelima Bečke konvencije iz 1969. Njime strane odreñuju predmet spora i način imenovanja arbitra ili arbitražnog tribunala. Osim toga, kompromis može sadržavati i pravila postupka, kao i osnovu po kojoj će arbitar presuditi spor. Pravovaljanost arbitraže zavisi od valjanosti kompromisa ili ugovora o arbitraži.. Ništavost ili prestanak važnosti kompromisa može uzrokovati ništavost arbitraže. 4. MJERODAVNA PRAVILA ZA ODLUČIVANJE U SPORU A. kompromis može propisati materijalna pravna pravila ad hoc,primjenom kojih će arbitar presuditi spor. To se dešava rijetko. B. kompromis može uputiti arbitra na primjenu meñunarodnog prava. C. kompromis može uputiti na načela pravičnosti,načela pravičnosti i prava,na “apsolutnu pravičnost” ili na odlučivanje ex aequo et bono. Arbitar će pri odlučivanju poštivati imperativna pravila općeg meñunar.prava i stečena prava trećih država. D. kompromis može od tribunala tražiti da propiše buduće pravno ureñenje za odnose meñu stranama E. ako kompromis ne predviña nikakve odredbe o osnovi odlučivanja,to podrazumijeva da su ga strane ovlastile da njihov spor riješi na temelju općeg meñunar.prava. 5. PREDMET SPORA Se odreñuje kompromisom i arbitar ga ne smije prekoračiti. Arbitar u presudi mora donijeti odluku o svim spornim pitanjima. Pritom, ukoliko prije ili tokom postupka uoči saglasnost strana u nekim tačkama spora, tu saglasnost će utvrditi u svojoj presudi. Arbitru nije dopušteno davati stranama preporuke glede predmeta spora. 6.POSTUPAK Postupak se može sastojati od pismenog i usmenog dijela. Pismeni dio je obavezan, a usmeni samo po sporazumu strana ili ako arbitar odluči o njegovoj neophodnosti. Svaka strana je pred tribunalom zastupljena putem agenta. Agent je službeni predstavnik svoje vlade. Osim agenta, svaka strana može biti zastupljena potrebnim brojem savjetnika i advokata. U slučaju institucionalne arbitraže, postupak se može pokrenuti tužbom koja se upućuje tribunalu nakon što ga strane ustanove, te suprotnoj strani. U slučaju prigodne arbitraže, same strane ili tribunal mogu odlučiti koja će od njih podnijeti prvo parnično pismo.Tribunal odreñuje rok za odgovor. U pismenom dijelu postupka strane su dužne formirati svoje zahtjeve i protuzahtjeve. Načelno su dužne predočiti sve dokumente u potporu svojih zahtjeva u ovjerenom prijevodu na jezik postupka.Strane mogu predložiti tribunalu popis svjedoka i vještaka radi saslušanja,kao i uviñaj na nekom mjestu.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Usmeni postupak, ukoliko do njega doñe, vodi predsjednik ili nadarbitar. U načelu se ovaj dio postupka vodi uz isključenje javnosti, osim ako tribunal uz pristanak strana ne odluči drugačije. O toku usmenog postupka vodi se zapisnik koji potpisuju predsjednik i sekretar tribunala. Nakon objašnjenja i predočenja dokaza obje strane,predsjednik tribunala okončava usmenu raspravu. Tribunal potom u tajnom vijećanju pristupa odlučivanju o sporu i sastavljanju teksta presude. 7. PRESUDA¸ Donosi se većinom glasova članova tribunala. Potpisuju je predsjednik i svi članovi tribunala. Mora sadržavati obrazloženje. Izriče se na javnoj sjednici u prisutnosti strana. Ako ne ,službeno se notificira stranama. Arbitražna presuda rješava spor konačno osim ako se strane nisu unaprijed dogovorile o mogućnosti priziva nekom drugom tijelu. Strane su dužne u cjelosti izvršiti presudu. 8. SPOREDNI (INCIDENTNI ) POSTUPCI U toku arbitražnog postupka ili po njegovu okončanju,tribunal može uz pristanak strana dopuštati neke sporedne postupke. Uz pristanak strana tribunal bi mogao dopustiti intervenciju trećih država u parnicu. U tom slučaju presuda bi obvezivala i državu interventa. Haška konvencija iz 1907. o rješavanju sporova predviña pravo na intervenciju svih stranaka nekog mnogostranog ugovora koje nisu parnične strane,kada se u postupku radi o njegovu tumačenju. Strane mogu unaprijed predvidjeti mogućnost revizije presude na temelju naknadno utvrñenih činjenica koje strana koja se na njih poziva nije znala do izricanja presude,a neznanje se ne može pripisati njezinu nemaru.Nove činjenice moraju biti takve naravi da se pretpostavlja da bi uticale na odluku tribunala. 9.ARBITRAŽA KAO NAČIN SPREČAVANJA SUKOBA. Još od prve polovice 19.stolj. u nekim su zemljama djelovali mirni pokreti koji su zagovarali obaveznu arbitražu izmeñu svih država svijeta za sve njihove sporove,kao siguran način održanja trajnog mira.

MEðUNARODNI SUD U HAGU I OSTALI STALNI SUDSKI ORGANI* I.Pregled stalnih meñunarodnih sudskih organa. 1. Sudovi osnovani za rješavanje svih vrsta meñunarodnih sporova. a)Prvi takav sud bio je Centralnoamerički sud, koji je osnovan Konvencijom iz 1907. b)Stalni sud meñunarodne pravde osnovan je 1920, na osnovu čl.14 Pakta Lige naroda. c)Meñunarodni sud u Hagu osnovan je Poveljom UN iz 1945. Statut tog Suda je sastavni dio Povelje. 2. Sudovi sa specijaliziranom nadležnošću a) Evropski sud za ljudska prava sa sjedištem u Strazburu, osnovan Evropskom

konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.godine,sklopljen u okviru Vijeća Evrope.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


b) Meñuamerički sud za ljudska prava sa sjedištem u San Joseu,osnovan je Američkom konvencijom za ljudska prava iz 1969.

c) Sud evropskih zajednica osnovan 1951.Sjedište mu je u Luxemburgu. d) Meñunarodni tribunal za pravo mora sa sjedištem u Hamburgu predviñen je Konvencijom

o pravu mora iz 1982, a osnovan 1996.godine. 3.U okviru meñunar.organizacija djeluju administrativni tribunali . Najvažniji su Administrativni tribunal UN i Administrativni tribunal meñunar.org.rada. 4.Dva meñunarodna kaznena tribunala osnovana rezolucijom Vijeća sigurnosti UN:Meñunarodni kazneni tribunal za bivšu Yugoslaviju i Meñunar.kazneni tribunal za Runadu.

II.Meñunarodni sud u Hagu 1.SASTAV I FUNKCIJE SUDA Sastoji se od 15 sudaca izabranih na rok od 9 godina u složenom postupku izbora paralelno u Općoj skupštini i u Vijeću sigurnosti. Izabrani su oni kandidati koji dobiju apsolutnu većinu glasova. Kandidati za suce moraju imati preduvjete koji se traže za imenovanje na najviše sudačke službe u zemlji koja ih predlaže ili da uživaju ugled pravnika na polju MP. Svake treće godine obnavlja se trećina sudačkog zbora od po 5 sudaca. Po isteku mandata od 9 godina ista osoba može ponovo biti birana za suca. U vršenju svoje službe suci uživaju diplom.povlastice i izuzeća. Sud bira svog predsjednika i potpredsjednika izmeñu svojih članova na 3 godine. U načelu Sud vrši svoje djelatnosti u punom sastavu. Kvorum od devetorice dostaje za sastav Suda. Na zahtjev obiju strana,Sud može ustanoviti vijeće za rješavanje odreñenog spora. Presuda koju izrekne vijeće vrijedi kao da ju je izrekao Sud. Sjedište suda je u Hagu. Sud ima 2 funkcije: suñenje u parnicama i davanje savjetodavnih mišljenja o nekim pravnim pitanjima. 2. PARNIČNI POSTUPAK Strane u parnicama mogu biti samo države. Bez pristanka strana ,Sud nema nadležnost u sporovima izmeñu država stranaka njegova Statuta. Sve države članice UN u isto vrijeme su i stranke Statuta. Sud može odlučivati u parnicama u kojima jedna ili obje države nisu stranke Statuta. Takva država dužna je kod tajnika Suda deponirati pismenu izjavu kojom prihvaća nadležnost suda u skladu s Poveljom UN i pod uvjetima propisanim Statutom i Poslovnikom Suda. Ta država dužna je snositi dio troškova parnice u kojoj je strana. Član Statuta predviña i jednostrano prihvatanje nadležnosti suda za buduće sporove sa svakom drugom državom koja je prihvatila istu obavezu. Riječ je o tzv.“fakultativnoj klauzuli“. Postupak pred Sudom može se otpočeti notifikacijom Sudu kompromisa obje strana ili tužbom. U tužbi se mora naznačiti tužitelj,tužena strana,predmet spora te koliko je moguće osnova nadležnosti Suda. Tajnik Suda će tužbu odmah proslijediti tuženoj državi. Svaka od strana mora imenovati svog agenta kojem Sud upućuje sve spise o sporu i koji pred Sudom zastupa odnosnu državu u toj parnici. Postupak se sastoji od pismenog i usmenog dijela. 3. INCIDENTNI POSTUPCI PRIJE ILI U TOKU PISMENOG POSTUPKA

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Strane mogu na samom početku postupka postavljati neke zahtjeve Sudu u tzv.“incidentnim postupcima“. a. Svaka strana može pisanim putem zahtjevati od suda izricanje privremenih mjera. b. Svaka strana može Sudu izložiti prethodne prigovore kojima osporava njegovu nadležnost ili opravdanost tužbe. 4. INTERVENCIJA U POSTUPKU Statut Meñunarodnog suda predviña intervenciju trećih država u nekoj parnici po dvije osnove:

• Ako neka država smatra da je u toj parnici za nju u pitanju interes pravne naravi,ona može uputiti Sudu zahtjev za intervenciju.

• Kad god se radi o tumačenju ugovora kojeg su stranke i druge države osim parničnih strana,svaka od njih u parnici ima pravo intervenirati.

5. PISMENI POSTUPAK Taj dio postupka obuhvata priopćenje Sudu i stranama spomenice,odgovora i prema potrebi protuodgovora,kao i svih dokaznih spisa i isprava. Sva priopćenja dostavljaju se putem tajnika Suda suprotnoj strani. Svojim zaključcima Sud utvrñuje rokove za podnošenje svakog parničnog pisma. U svakom trenutku Sud može odlučiti da spoji 2 ili više parnica u jednu. To se dogaña kada 2 države tuže treću,a predmet spora je u biti isti. Tada se vodi jedinstvena rasprava,a parnica se okončava jedinstvenom presudom. Tada oba tužitelja imenuju zajedničkog suca ad hoc. 6. USMENI POSTUPAK U usmenom postupku Sud saslušava svjedoke,vještake , agente,savjetnike i odvjetnike. Rasprave su javne osim ako Sud odluči drukčije ili ako obje strane zahtjevaju isključenje javnosti.. O svakoj se raspravi vodi zapisnik koji potpisuju tajnik i predsjednik. Prije otvaranja rasprave svaka od strana priopćuje tajniku Suda dokazna sredstva koja će predložiti Sudu,sa spiskom svjedoka i vještaka. Kopija tog priopćenja dostavlja se suprotnoj strani. U tijeku usmenog postupka strane izlažu svoje teze. Nakon što su agenti,savjetnici i odvjetnici pod vodstvom Suda završili izlaganje,predsjednik objavljuje okončanje usmene rasprave. 7. PRESUDA Po okončanju usmene rasprave Sud se povlači na tajno vijećanje da bi usvojio presudu. Presuda se donosi većinom glasova sudaca koji su sudjelovali u parnici. U slučaju podjele glasova odlučuje glas predsjednika ili onog ko ga zamjenjuje. Presuda mora biti obrazložena i izriče se u javnoj sjednici. Potpisuju je predsjednik i tajnik suda. Presuda je konačna i bez priziva ali je obavezna samo za strane spora i za slučaj koji je riješila. Ako bilo koja strana ne izvrši obaveze koje joj nameće presuda,druga se strana može obratiti VS UN.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


8. INCIDENTNI POSTUPCI NAKON IZRICANJA PRESUDE Tumačenje presude - u slučaju spora o značenju i domašaju presude,Sudu pripada pravo da je tumači na zahtjev svake od strana. Zahtjev Sudu može uputiti svaka strana jednostrano ili ga obje mogu podnijeti putem kompromisa. Revizija presude – može se zahtijevati samo na temelju naknadnog otkrića neke činjenice takve naravi da bi odlučno djelovala u odlučivanju Suda ,a koja je prije izricanja presude bila nepoznata Sudu i stranci koja traži reviziju,a da pri tome ona to neznanje nije skrivila. Zahtjev za reviziju valja postaviti najkasnije u roku od 6 mjeseci nakon otkrića nove činjenice. Zahtjev se ne može postaviti po isteku roka od 10 godina od izricanja presude. 9. SAVJETODAVNI POSTUPAK Savjetodavna mišljenja od Suda ne mogu tražiti države,a mogu Opća skupština i VS. Pisani podnesak mora precizirati pravno pitanje koje se postavlja Sudu. Upućuje se putem glavnog tajnika UN ili najvišeg dužnosnika u ustanovi koja je ovlaštena uputiti ga. Sud pazi je li savjetodavno mišljenje zatraženo glede nekog pravnog pitanja koje je predmet neriješenog spora izmeñu 2 ili više država. Sav.mišljenja usvajaju se u tajnom vijećanju. Sud može odbiti dati mišljenje na pitanja za koja on ocijeni da nisu pravne naravi,ali tu odluku mora obrazložiti pravnim argumentima.

Kolektivne mjere prema Povelji i mirovne operacije*

1.Vijeće sigurnosti: a. Prvenstvena odgovornost za mir:Države članice UN povjerile su Vijeću sigurnosti

prvenstvenu odgovornost za održavanje meñunarodnog mira I sigurnosti.Odluke koje ono donosi pravno su obvezujuče za sve države članice.

b. Kvalifikacija nastalog stanja: prije nego što usvoji mjere koje smatra potrebnim, Vijeće sigurnosti mora utvrditi postojanje svake prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


c. Privremene mjere: Prije utvrñivanja činjenica i njihove kvalifikacije, Vijeće sigurnosti može odnosne strane pozvati da se pridržavaju mjera koje ono smatra potrebnim i poželjnim. Svrha tih mjera je sprječavanje pogoršanja nastale situacije.

d. Preporuke i odluke: Vijeće sigurnosti može u situacijama opasnim za mir svojim rezolucijama davati preporuke državama u pitanju ili svim članicama UN-a.

e. Mjere koje ne uključuju upotrebu oružane sile: Vijeće sigurnosti ima široku slobodu izbora takvih mjera, da bi provelo svoje odluke. One mogu biti ekonomske ili političke prirode.

f. Oružana akcija: Ako Vijeće sigurnosti smatra da mjere koje ne uključuju upotrebu oružane sile ne bi odgovarale, ili ako se već pokazalo da ne odgovaraju, Vijeće može poduzeti pomoču zračnih,pomorskih i kopnenih snaga takvu akciju koju smatra potrebnom za održavanje ili uspostavu meñunarodnom mira i sigurnosti.

Ta akcija može obuhvatiti demonstracije,blokadu i dr. operacije zračnih,kopnenih i pomorskih snaga članova UN: 2.Opća skupština: Povelja UN je Općoj skupštini namijenila supsidijarnu nadležnost u odnosu na onu Vijeća sigurnosti, kako u pogledu rješavanja sporova, tako i u pogledu svih drugih mjera za održavanje meñunarodnog mira i sigurnosti. Meñutim, Opća skupština može raspravljati o svim pitanjima koja ulaze u okvir Povelje,I može preporučivati mjere za mirno ureñenje svake situacije.Ona može davati preporuke državama članicama ili Vijeću sigurnosti. Godine 1950. je Opća skupština usvojila rezoluciju «Ujedinjeni za mir» kojom je predviñeno da ako zbog nedostatka jednoglasnosti stalnih članova Vijeća sigurnosti ono nije u stanju vršiti svoju odgovornost za održavanje meñunarodnog mira i sigurnosti, Opća skupština mora odmah razmatrati taj problem. U slučaju narušenja mira ili čina agresije ona može državama članicama preporučiti upotrebu oružanih snaga. Ukoliko u to vrijeme Opća skupština ne zasjeda, može se sazvati u roku od 24h u hitno vanredno zasjedanje. 3.Promatračke i mirovne misije UN-a: Promatračke misije su relativno malobrojne i imaju za zadaću promatranje i obavještavanje. Sastoje se od oružanih snaga koje se postavljaju izmeñu sukobljenih snaga na način da bi ponovno izbijanje neprijateljstava bilo moguće jedino ako se te snage napadnu i time agresor sam sebe otkrije. Osim razdvajanja sukobljenih snaga, mirovne misije imaju za cilj smiravanje napetosti na terenu. One meñutim, mogu dobiti u mandat i raznovrsne druge zadaće kao npr. nadgledanje izvršavanja sporazuma o poštivanju ljudskih prava i povratku izbjeglica, nadzor nad provoñenjem izbora, obuka lokalnih policijskih postrojbi itd. Svaka promatračka I mirovna misija pomočni je organ bilo Opće skupštine ili Vijeća sigurnosti. Program njigovog upućivanja na neko područje sastavlja glavni tajnik pod nadzorom Vijeća sigurnosti ili Opće skupštine.UN imenuje njihova zapovjednika. U 1990.glavni je tajnik izradio Uzorak sporazuma o položaju snaga za mirovne operacije. Te odredbe predviñaju da su snage UN dužne poštovati lokalne zakone I propise. Nadalje se predviñaju odredbe o olakšicama,opskrbi,privilegijama I imunitetima osoblja I imovine tih snaga,te o rješavanju sporova. 4.Regionalne i multinacionalne snage. Povelja UN nalaže:”Vijeće sigurnosti upotrebljava,gdje je prikladno,regionalne sporazume ili ustanove za provoñenje prisilne akcije koju je ono odredilo.Ali se nikakva prisilna akcija ne poduzima…bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti…”. Druga odredba Povelje nalaže:”Vijeće sigurnosti treba da u svako doba bude potpuno obavješteno o djelatnostima koje se poduzimaju ili namjeravaju poduzeti na temelju regionalnihsporazuma ili od strane regionalnih ustanova za održavanje meñunarodnog mira I sigurnosti”.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Izvori ratnog i humanitarnog prava*

1.Uvod. Pravna pravila o ratovanju razvijala su se kroz stolječa kao pravila nepisanog običajnog prava. 2.Kodifikacija ratnog prava putem ugovora. Tek polovinom 19.v. otpočeo je pod uticajem javnog mijenja pokret za kodfikacijom meñunarodnog ratnog prava putem pisanih ugovora. Najznačajniji dokumenti u tom smislu su:

- Četvrta haška konvencija iz 1907. i njen Haški pravilnik o ratovanju na kopnu. Godine 1949. u Ženevi su usvojene i potpisanečetiri konvencije i to:

1. Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu;

2. Konvencija za poboljšenje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru;

3. Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima;

4. Konvencija o zaštiti grañanskih lica u vrijeme rata. Godine 1977. usvojena su i dva dopunska protokola na navedene konvencije, na osnovu iskustava iz vijetnamskog rata i oslobodilačkih ratova protiv kolonijalne dominacije:

1. Protokol I, o zaštiti žrtava meñunarodnih oružanih sukoba 2. Protokol II, o zaštiti žrtava nemeñunarodnih oružanih sukoba

Prvobitni cilj pokreta kodifikacije ratnog prava bio je da po mogućnosti sve države svijeta postanu strankama tih konvencija u pisanom obliku i da po ugovornoj osnovi obvezuju sve zaraćene strane u svim budućim ratovima, kao i da se preciziraju prava i dužnosti strana u oružanom sukobu, da bi se spriječilo da svaka za sebe i za suprotnu stranu proizvoljno tumači pravila ratnog prava ovisno o svojim trenutnim interesima. 3.Humanizacija ratovanja ograničena vojnom potrebom. U svim konvencijama iz te oblasti bila je izražena želja za donošenjem pravila čija je svrha humanizacija ratovanja. Prema pozitivističkom učenju cjelokupno pravo je bez iznimke proizvod volje država,I stoga sve suverene države navodno nisu podložne nikakvom “višem” pravu,koje bi im protiv njihove volje nalagalo kako da se ponašaju. Odbacivanje pozitivističkog pristupa izraženo je u tzv. Martensovoj klauzuli iz uvoda u Četvrtu hašku konvenciju o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. Ta klauzula predviña izvjesnu hijerarhiju u prvenstvu primjene pravnih pravila o ratovanju, s ciljem da nikad ne doñe do pravnih praznina:

i.Najprije se primjenjuju pisane odredbe uglavljene u toj i u drugim konvencijama. ii. U nedostatku pisanih propisa, moraju se primijeniti “načela meñunarodnog prava koja proizilaze iz običaja ustanovljenih meñu civiliziranim narodima”.

iii. Ako ni takvih pravila nema, strane u sukobu moraju primjenjivati „načela meñunarodnog prava“ koja proizilaze iz „zakona čovječnosti i zahtjeva javne svijesti“.

Humanizacija ratovanja znači uklanjanje nepotrebnih okrutnosti i sprečavanje najstrašnijih oblika ratovanja. Nastoje se sprijećiti mjere represalija protiv tzv.”zaštičenih osoba “,kako ne bi stradali nevini borci. Civile i njihovu imovinu valja zaštiti od svake pogibije,ranjavanja i ratnih razaranja. Ali ni ta humanizacija putem propisivanja pravnih pravila ne može ići preko neke mjere.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Potpuna humanizacija značila bi dokidanje rata. Stoga je mjera humanizacije ograničena svrhom rata.

4.Opće običajno pravo primjenjivo na oružane sukobe. a)Danas je općenito uvjerenje da materijalna pravila iz mnogih konvencija po običajnoj osnovi obavezuju sve države svijeta. b)Takoñe se smatra da većina ograničenja ratovanja propisanih u njima predstavlja imperativne norme općeg običajnog meñunarodnog prava što ih je prihvatila i priznala čitava meñunarodna zajednica država. c) Teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. i Protokola iz 1977. predstavljaju meñunarodne zločine, a meñunarodni zločini povlače meñunarodnu odgovornost, i to kako države koja je za njih odgovorna, tako i pojedinačnu krivičnu odgovornost počinitelja tih djela. 5.Ostali izvori prava oružanih sukoba. Važan pomoćni izvor ratnog prava čine tzv.vojni pravilnici pojedinih država, a po potrebi i propisi iz njihovog krivičnog zakonodavstva koji se primjenjuju na zločine počinjene u oružanim sukobima.

Rat i druge vrste oružanih sukoba*

1. Uvod – oružani sukobi su stalni pratilac ljudske povijesti. S pravnog stanovišta moguća su 2 extremna pristupa ratu – može ga se osuñivati ili ga uzdizati.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


2. Pravedni i nepravedni ratovi – ove podjele su bila prva nastojanja da se poduzimanje ratova na neki način ograniči pravnim pravilima ili da se i njihovo voñenje podvrgne pravu. 3. Sudionici u oružanim sukobima – tokom povijesti čovječanstva oružani sukobi su imali razne značajke ,a njihovi sudionici su bili različiti. Po okončanju 30.-godišnjeg vjerskog rata u 18. st. uslijedili su ratovi uz sudjelovanje većeg broja evr.država s malim plaćeničkim vojskama. Koncept meñunarodnog rata se izmijenio od kraja 18.st. Ratno pravo od 19 st. zasniva se na jasnom razlikovanju izmeñu oružanih snaga i civilnog stanovništva,izmeñu branjenih i nebranjenih mjesta,a u zračnim napadima izmeñu vojnih i nevojnih ciljeva. Neprijateljsko civilno stanovništvo ne smije biti objektom napada osim ako se uključi u neprijateljstva. I svj.rat dobija odlike totalnog rata. To znači sudjelovanje u ratnom naporu cjelokupnog stanovništva svake od zaraćenih država s ciljem da se porazi neprijatelj. 4. Podjele oružanih sukoba i primjenljiva pravna pravila – MP na snazi do iza II svj.rata dijelilo je sve oružane sukobe u 3 skupine : a)*RAT – za rat se smatralo da makar jedna od sukobljenih strana mora imati namjeru ratovanja. Otpočinjanje rata se nastojalo urediti obvezom formalne objave,adresirane protivničkoj državi i svim trećim državama. Ako se u tom ratu nisu svrstale uz neku od zaraćenih strana,treće su države uživale prava ali i dužnosti neutralaca. b)*UPOTREBA ORUŽANE SILE OD DRŽAVE KOJA NISU DOVODILA DO RATA I RATNOG STANJA – nisu dovodila ni do neutralnosti trećih država. Tu su spadale i oružane represalije,čini samoobrane koje nisu dovodile do ratnog stanja. c)*GRAðANSKI RAT –odlikovao se u tome što se vodio na području jedne države. U pravilu se nije smio ticati stranih država. Ženevske konv. iz 1949. i dva Protokola iz 1977. razlikuju 3 skupine sukoba : i.Meñunarodni oružani sukobi – tu spadaju: a. svi slučajevi objavljenog rata kojih nakon 1945.više nije bilo b. svaki drugi oružani sukob koji izbije izmeñu 2 ili više država,stranaka Ženev.konv., “čak i ako jedna od njih nije priznala ratno stanje”. c. svi slučajevi okupacije čitavog ili dijela područja jedne države,čak ako ta okupacija ne naiñe ni na kakav vojni otpor zajedničkoga. d. meñunar.oruž.sukobi neke vrste koje su se prije smatrale grañ.ratovima. To su oni sukobi u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije,protiv rasističkih režima,koristeći se pravom naroda na samoodreñenje. ii.Nemeñunarodni oruž.sukobi – oni u kojima neprijateljstva izbiju na području jedne države. iii.Unutarnji nemiri i zategnutosti –Protokol II iz 1977. se neće primjenjivati na situacije kao što su pobune,izolirani i sporadični akti nasilja i sl,jer to nisu oružani sukobi. Osim državne vlasti tu nema druge “strane” u sukobu,nema ni stvarnih neprijateljstava,ni ratnog stanja,a ni neutralnosti trećih država. iv.Uplitanje Vijeća sigurnosti UN u meñunar. ili nemeñunar.oruž.sukob – pravila prava oružanih sukoba primjenjuju se na jednak način. Ali sve dok Vijeće sig. jasno ne označi agresora,u oruž.sukobima izmeñu država moguće je da treće države članice UN proglase neutralnost.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Neutralnost trećih država prestaje biti mogućom nakon što Vijeće sigurnosti usvoji mjere i nametne državama članicama UN dužnost sudjelovanja u njima protiv neke strane u sukobu. Ako Vijeće sigurnosti ili po njegovu odobrenju neki vojni savez poduzme oružanu akciju bilo u meñunarodnom ili nemeñunarodnom oružanom sukobu,oružane snage UN ili meñunarodne organizacije dužne su u svim situacijama poštivati sva pravila prava oružanih sukoba. Zbog intervencije UN neki meñunar.oruž.sukob može prerasti u nemeñunar. ako se tom intervencijom okonča oružano miješanje trećih država u njemu. Dolazak i prisutnost meñunar.snaga po ovlaštenju VS UN može dovesti do potpune obustave i neprijateljstva.

Ograničenja ratovanja obavezna u svim oružanim sukobima*

Radi se pretežito o pravilima ius cogens koja obavezuju sve strane u svim vrstama oružanih sukoba,uključujući i snage UN ili meñunarodne organizacije koje djeluju po ovlaštenju Vijeća sigurnosti. 1.Ratnici i civilno stanovništvo. Osnovu prava oružanih sukoba čini razlikovanje izmeñu civila i ratnika. U svim vrstama oružanih sukoba neophodno je poduzeti sve mjere da se civilno stanovništvo zaštiti,osim ukoliko sudjeluje u neprijateljstvu. U svim prilikama treba poštovati temeljna ljudska prava kako civila,tako i ratnika,koliko to objektivno dozvoljavju uvjeti oružanog sukoba. 2.Ograničenja s obzirom na metode i sredstva ratovanj i upotrebe oružja: a)Ratna lukavstva su se uvijek smatrala dozvoljenim, s tim da ne smiju preći u perfidiju. Perfidija je strogo zabranjena, a podrazumijeva akte kojima se ulijeva povjerenje protivniku, navodeći ga da povjeruje u to da ima neko pravo ili obvezu u pogledu zaštite po meñunarodnom pravu, s namjerom da se to povjerenje izda. Protokol I iz 1977.godine navodi neke od primjera perfidije: (a) pretvaranje da se ima namjera pregovarati pod parlamentarnom zastavom iil pretvaranje da se ima namjera predati; (b) pretvaranje nekoga da je nesposoban za borbu usljed rana ili bolesti; (c) pretvaranje nekoga u civila da bi imao položaj neborca; (d) pretvaranje nekoga da ima zaštićeni položaj koristeći oznake ili uniforme UN ili neutralnih država, zloupotreba oznaka crvenog križa, crvenog polumjeseca itd. b)Izdajničko ubijanje ili ranjavanje neprijatelja predstavlja meñunarodni zločin. Ranjavanje ili ubijanje protivnika koji je položio oružje nakon poziva da se preda je barbarski čin i nije dozvoljeno čak ni kao protivmjera na takve radnje protivničke strane. c)Izjava da se neće davati milost, tj.naredba da neće biti preživjelih (ako se ne predaju), te u tom smislu prijetiti protivniku i ratovati na toj osnovi je takoñe samo po sebi meñunarodni zločin. d)Uništenje, pljačka ili pljenidba imovine protivnika je takoñe meñunarodni zločin, osim kad to imperativno nalaže vojna potreba. e)Precizne odredbe o postupanju sa padobrancima usvojene su tek 1977. Ni jedna osoba koja u nevolji iskače padobranom ne smije biti predmetom napada za vrijeme spuštanja. Ako se spusti na protivničku teritoriju, osobi u nevolji se treba pružiti mogućnost predaje prije nego što postane metom napada. Izuzetak su zračno-desantne jedinice, na koje se ova ograničenja ne odnose. f)Špijunaža ne predstavlja meñunarodni zločin, ali špijun uhvaćen na djelu nema položaj ratnog zarobljenika i podliježe strogom kažnjavanju, ali nakon prethodnog pravičnog i nepristrasnog suñenja. 3.Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte:

WWW.BH-PRAVNICI.COM


a)Nebranjena mjesta i vojni cilj. Zabranjeno je bilo kojim sredstvima napadati nebranjene gradove,sela, naselja ili zgrade.Bombardiranje iz zraka je zabranjeno u svrhu teroriziranja civilnog stanovništva,razaranja ili oštećenja privatne imovine koja nema vojni karakter. Bombardovanje iz zraka zakonito je samo ako je usmjereno na vojni cilj: vojne snage, utvrñenja, vojne ustanove ili skladišta, fabrike oružja i vojne opreme i sl. Nenamjerno oštećivanje drugih objekata smještenih u blizini vojnih ciljeva, pa i stradanje civila u njima, ne povlači nikakvu odgovornost jer se radi o tzv.”kolateralnoj šteti”. b)Zaštita kulturnih objekata i hramova. Noviji propisi izričito zabranjuju vršenje bilo kakvih neprijateljskih akata prema historijskim spomenicima, umjetničkim djelima ili hramovima koji predstavljaju kulturno i duhovno naslijeñe naroda. S druge strane, ova dobra je zabranjeno koristiti za podršku vojnim akcijama. c)Zaštita objekata nužnih za preživljavanje civilnog stanovništva. Zabranjeno je napasti, uništiti, ukloniti ili učiniti nekorisnim objekte koji su neophodni da bi civilno stanovništvo preživjelo, kao što su namirnice, poljoprivredne oblasti za proizvodnju hrane, žetva, živa stoka, postrojenja za pitku vodu i rezerve i postrojenja za navodnjavanje. d)Zaštita grañevina i instalacija koje sadrže opasne sile. Ove grañevine, kao što su brane, nasipi, nuklearna postrojenja i sl, ne smiju biti objektom napada čak ni ako su vojni ciljevi, ako takav napad može uzrokovati oslobañanje opasnih sila pa prema tome i velike gubitke meñu civilnim stanovništvom. e)Zaštita prirodne sredine. Protokol I iz 1977.godine predviña općenitu pravnu obavezu da se prirodna sredina zaštiti od obimnog, dugotrajnog i ozbiljnog oštećenja. f)Zaštita bolničkih i kartelnih brodova koji prevoze ratne zarobljenik 4.Zabranjene vrste oružja: a)Naboji težine ispod 400 grama koji se rasprskavaju ili su napunjeni gorućom ili zapaljivom tvari. Ova zabrana ne važi za rat u zraku; b)Naboji koji se u ljudskom tijelu lako šire ili spljosnu(dum-dum naboji); c)Otrov i otrovno oružje; d)Svako oružje namijenjeno da svojim fragmentima nanosi povrede koje se ne mogu otkriti rentgenskimzrakama; e)Odreñene vrste mina, mina iznenañenja i nekih drugih sredstava f)Napalm i druge vrste zapaljivog oružja i municije; g)Zasljepljujuće lasersko oružje (zabranjeno 1996); h)Protivpješadijske mine (zabranjene Konvencijom UN iz 1997, koju nisu prihvatile SAD, Kina i još neke zemlje); i)Bakteriološko (biološko), toksično i hemijsko oružje zabranjeno je još na osnovu Ženevskog protokola iz 1925. j)U pomorskom ratu općenito su dozvoljene samo usidrene mine. Sve ostale se smatraju zabranjenima. Upotreba nuklearnog oružja je prema nepodijeljenom mišljenju pravne nauke zabranjena već postojećim pravnim pravilima.Uz drugi ubojiti ili razorni učinak ono djeluje otrovno i zarazno.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


PPrraavviillaa hhuummaanniittaarrnnoogg pprraavvaa pprriimmjjeennjjiivvaa uu nneemmeeññuunnaarrooddnniimm oorruužžaanniimm ssuukkoobbiimmaa**

1.Elementarni obziri čovječnosti(humanosti). Za sve slučajeve nemeñunarodnih oružanih sukoba zajednički je čl. 3. iz četiri Ženevske konvencije iz 49. propisuje neka minimalna pravna pravila kojih se sve strane u sukobu moraju pridržavati. Ti “elementarni obziri čovječnosti “čije teško kršenje predstavlja meñunarodni zločin,obvezuju sve strane u svim sukobima izvan svake ugovorne osnove. Radi se prije svega o dužnosti čovječnog postupanja kako prema civilima, tako i prema pripadnicima oružanih snaga koji više ne sudjeluju u neprijateljstvima,I to bez ikakve dickriminacije tih “zaštićenih osoba”.U tu svrhu su prema tim osobama u svako doba i na svakom mjestu zabranjene slijedeće radnje:

a. nasilje protiv života i tijela b. uzimanje talaca c. povrede ličnog dostojanstva d. izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suñenja pred redovno ustanovljenim sudom.

2.Protokol II. iz 1977. Protokol II.primjenjuje se samo na države njegove stranke,i ukoliko se ostvari relativno visok prag njegove primjenjivosti. Pravila iz Protokola razvijaju i dopunjavaju čl.3.Konvencije iz 1949: -Ranjenici,bolesnici i brodolomci-sa svima njima će se u svakoj prilici postupati humano I pružit će im se sva potrebna medicinska pomoć. -Sanitetsko i vjersko osoblje-bit će poštovano,zaštićeno i pomognuto u obavljanju njihovih dužnosti. -Sanitetske jedinice i transporti-moraju se poštivati na jednak način kao i sanitetsko osoblje. -Civilno stanovništvo-uživa opću zaštitu od opasnosti koja proističe iz vojnih operacija. 3.Ratni zločini u kontekstu nemeñunarodnih oružanih sukoba. Rimski statut Meñunarodnog krivičnog suda iz 1998. pored navedenih djela(a-d) nabraja i ostala teška kršenja zakona i običaja rata primjenjiva u oružanim sukobima koji nisu meñunarodnog značaja: i. Namjerno usmjereni napadi protiv civilnog stanovništva koje neposredno ne sudjeluje u neprijateljstvima ii.Namjerno usmjereni napadi protiv zgrada, materijala, medicinskih jedinica i transporta, te osoba koje koriste u skladu s meñunarodnim pravim ambleme Ženevskih konvencija iii.Namjerno usmjreni napadi protiv osoblja, instalacija, materijala, jedinica ili vozila uključenih u humanitarnu pomoć ili u mirovnu misiju u skladu s Poveljom UN-a iv.Silovanje, seksualno ropstvo, nasilna prostitucija, nasilna trudnoća i bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja v. Novačenje djece mlañe od 15 godina u oružane snage ili skupine; vi.Nareñivanje premještanja civilnog stanovništva iz razloga vezanih za sukob; vii.Podrvrgavanje osoba koje su u vlasti druge strane u sukobu fizičkom sakačenju ili medicinskim pokusima koji nisu opravdani i izazivaju smrt ili ugrožavanje zdravlja.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Početak i kraj meñunarodnog oružanog sukoba. Pravne posljedice ratnog stanja*

1. Neprijateljstva i ratno stanje Pod ratnim stanjem podrazumijeva se odsutnost miroljubivih odnosa izmeñu zaraćenih država. Ratno stanje nije uvijek identično sa stvarnim neprijateljstvima izmeñu država koje su se našle u sukobu. Naime, neprijateljstva mogu prestati kapitulacijom pobijeñene države ili na drugi način, ali se ratno stanje produžuje do sklapanja i stupanja na snagu mirovnog ugovora ili dok pobjednička država jednostano ne okonča ratno stanje. Najvažnija značajka nepriznatih oružanih sukoba je postojanje stvarnih neprijateljstava. Ali u njima ni jedna strana nije priznavala postojanje ratnog stanja. 2.Početak meñunar.oruž.sukoba Predviñanjem pravne obaveze prethodne objave rata nastojalo se za ubuduće utvrditi trenutak izbijanja svakog rata. Time se nastojalo da objava rata prethodi stvarnim neprijateljstvima. Nakon što je Briand-Kelloggovim paktom iz 1928. rat postao meñunarodnim pravom zabranjem,nakon II svj.rata više nije bilo poznatih primjera objave rata jedne države drugoj. Meñunarodni oružani sukob može početi na jedan od slijedećih načina:

a. objavom rata b. izbijanjem oružanog sukoba izmeñu država, ako je makar jedna od njih priznala ratno

stanje c. okupacijom dijela ili čitavog područja druge države d. u slučaju borbe naroda protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i rasističkih

režima koristeći se pravom naroda na samoodreñenje 3.Pravne posljedice ratnog stanja.

Izbijanje rata ima značajne posljedice na: 1. prekid diplomatskih odnosa izmeñu zaraćenih strana 2. dvostrane ugovore

i. izbijanje rata poništava dvostrane ugovore izmeñu zaraćenih država o vojnom ili političkom savezu ili saradnji

ii. za vrijeme trajanja rata svaka od zaraćenih strana je slobodna suspebdirati izvršenje dvostranih ugovora o trgovini, prometu, ekstradiciji i drugim oblicima saradnje

iii. mnogostrani i dvostrani ugovori, čije odredbe predviñaju da će se izvršavati u oružanim sukobima, tek se tada počinju stvarno primjenjivati

iv. oružani sukob ne utiče na važnost ugovora o granicama i onih koji ustanovljavaju objektivne režine

3. položaj neprijateljskih državljana koji žive ili se zateknu na području druge zaraćene strane 4. trgovinske i druge slične odnose izmeñu zaraćenih strana i njihovih pravnih i fizičkih osoba. 4. Prestanak meñunarodnog oružanog sukoba-moguć je na neki od sljedećih načina:

a) Prostim prestankom neprijateljstava, bez posebnog ugovora – ovaj način nije pogodan za savremene uvjete u kojima treba ugovoriti repatrijaciju izbjeglica i ratnih zarobljenika, pitanja sukcesije država itd;

b) pokorenje (debelacija, subjugacija) radi se o osvajanju cjelokupne teritorije druge zaraćene strane. Slijedi aneksija, pod uslovom da prestane svaki otpor u zemlji i inostranstvu, te da svaka vlast osvojene države nestane, čak i u izbjeglištvu. Anektirana

WWW.BH-PRAVNICI.COM


država prestaje postojati kao subjekat meñunarodnog prava. Ovakav način prestanka rata nije moguć, imajući u vidu sadašnje propise meñunarodnog prava;

c) Mirovnim ugovorom – ovaj način se smatra normalnim načinom okončanja ratnog stanja. Tim se ugovorom ureñuju sva pitanja koja proizilaze iz rata i promjena koje su se u ratu desile. U nedostatku drugačijih propisa u mirovnom ugovoru, primjenjuje se načelo postliminium. To znači da se za osobe koje su se zatekle bilo u neprijateljskoj državi ili na okupiranoj teritoriji, ponovo uspostavljaju sva prava kakva su postojala i prije rata.

d) Neki se rat može okončati i ugovorom druge vrste.

e) Sporazumom o primirju – sklapa se sa namjerom okončanja neprijateljstava u očekivanju konačnog mirovnog ugovora. Ako ugovor izostane, a izostane i obbnova neprijateljstava, sporazum o primirju se stvarno primjenjuje kao ugovor o prestanku ratnog stanja;

f) Jednostranom izjavom – na ovaj način pobjednička država okončava ratno stanje sa pobijeñenom državom ako primirje nije na vidiku. Ova praksa nastala je nakon II sv.rata u odnosu na Njemačku, Austriju i Japan.

5. Načelo postliminium – neki meñunar.pravnici ga uzimaju kao načelo temeljem kojeg se položaj osoba i stvari nakon osloboñenja od neprijatelja vraćaju u prijašnje stanje. Danas ima 2 značenja : -može se odnositi samo glede posljedica akata koje je okupant poduzeo bilo u prekoračenju ili u kršenju svojih ovlasti -država koja je kroz kraće razdoblje bila upokorena i anketirana od druge države,nakon što se oslobodi i ponovo stekne neovisnost nastavlja sa svojim postojanjem kao da te aneksije nije ni bilo. 6. Neprijateljstva se mogu okončati na jedan od slijedećih načina:

• primirje – obustavlja ratne operacije uzajamnim sporazumom zaraćenih strana. Može biti: � lokalno-obustavlja ratne operacije samo izmeñu odreñenih dijelova

zaraćenih vojski i na odreñenom području. � opće – na svim frontovima!

• opća bezuvjetna kapitulacija – jednostran čin poražene države popraćen sporazumom o

predaji svih vojnih postrojbi i dokidanjem svih civilnih vlasti u njoj. • prekid neprijateljstava ili primirje po nalogu ili po preporuci Vijeća sigurnosti UN-a. • ostale vrste ugovora o prekidu ili suspenziji neprijateljstava. Do takvih ugovora dolazilo je na diplomatskim konferencijama posredovanjem trećih država ili organa UN.

Documents

MJP - SKRIPTA