Poglavlje 14

Mladi muslimanKo se jednom napije vode s Baščaršije...

Jednog dana, šetajući gradom, iz glave mi nisu izlazili komentari kojesam čuo od sveštenika. Njegove riječi su mi odjekivale u ušima: u

Sarajevu je sve podijeljeno, čak šizofreno; ljudi izbjegavaju da govoreo bilo čemu što je povezano s jednom nacionalnošću; sve se može izo-krenuti. Posebno me kosnulo njegovo proročanstvo kako će muslimanizaključiti da me plaćaju Srbi samo zato što pišem o Adelini. Moraosam se uvjeriti da li je to tačno.

Baš sam prolazio pored hotela Evropa kad mi je sinulo šta dauradim. Presjekao sam na Ferhadiju, glavnu pješačku zonu, i zaputiose prema Baščaršiji. Dok sam prolazio pored jedne od najstarijihgradskih džamija – Gazi Husrev-begove džamije – primijetio samnekoliko muškaraca okupljenih u dvorištu iza kamene kapije. Biosam u iskušenju da uđem, nakašljem se i upitam: „Izvinite, da livam ličim na nekog koga plaćaju Srbi?“ Umjesto toga sam nastavioFerhadijom, ne ometajući ljude u njihovom prigušenom razgovorui molitvama.

Nakon tridesetak metara našao sam ono što sam tražio. S mojelijeve strane bio je mali prolaz – otvor koji ćete lako previdjeti unizu radnji sa izlozima i robom namijenjenom turistima. Prošao samkroz nadsvođen ulaz i tamni trijem koji vodi u unutrašnje dvorište.Na kaldrmi su bili razmješteni stolovi i stolice za kojima su sjedili i

113

Susret sa Mis Irby

114

lokalci i turisti, ispijajući bosansku kafu i uživajući u suncu koje seprobijalo kroz granje. Mušterije su, naravno, bile u savremenojodjeći, a ja sam se vratio u vrijeme od prije stotinu pedeset godina.Da bi scena bila potpunija, oko cijelog dvorišta bili su prodajni štandovigdje su se nudili ružičasti i narandžasti pašmina šalovi, umjetnineod bakra, izrezbareni drveni namještaj, gomile i gomile orijentalnihtepiha.

Popeo sam se uz basamake, a staro drvo mi je škripalo pod nogama.Bio je ovo najstariji preostali han u Sarajevu, prvobitno sagrađen kra-jem šesnaestog, početkom sedamnaestog vijeka. Gornji katovi, koji suišli oko dvorišta bili su pretvoreni u kancelarije. Na prvom spratu samnašao udruženje koje sam tražio: Mladi muslimani.

Stojeći na hodniku ispred vrata na kojima je bila oznaka Mladimuslimani srce mi je počelo ubrzano kucati. Nikog nisam poznavao;čuo sam za njih prilikom jednog od obilazaka grada. Zidovi u hodnikubili su načičkani fotografijama bivših članova, uključujući i velikidio posvećen Aliji Izetbegoviću, lideru bosanskih muslimana u vrijemeraspada Jugoslavije. A moj plan – ući u kancelariju i nekog zamolitida sa mnom porazgovara – izgledao mi je više nego naivan. Pokucaosam. Kako nisam dobio odgovor, gurnuo sam vrata i ona su se širomotvorila.

Iza vrata nalazila se omanja kafana, prazna, samo s dvojicommomaka koji su bili pored šanka. Onaj bliži meni je stajao. Imao jesvijetlu kratku kosu i na sebi narandžastu majicu. Drugi koji je sjediona šanku, bio je tamnoput i imao bradu, ali ne i brkove. Brzo samprešao preko prostorije, čudno se osjećajući pred njihovim ispitivačkimpogledom.

„Zdravo“, pozdravio sam ih. A onda sam, nastavljajući na en-gleskom, dodao: „Mogu li razgovarati s nekim od članova Mladihmuslimana?“

Momak u narandžastoj majici pokazao mi je na svog prijatelja,koji, je, činilo mi se, bio u dvadesetim. „On je taj. S njim treba daporazgovaraš.“

Okrenuvši se njegovom prijatelju, koji baš nije izgledao raspoloženza priču, upitao sam: „Da li bi bio ljubazan da mi odgovoriš na nekoliko

pitanja?“Slegnuo je ramenima. „Zašto ne?“ Onda me je poveo do stola pored

otvorenog prozora koji je gledao na dvorište.Čim smo sjeli, nastavili smo mješavinom bosanskog i engleskog, a

nijedan se nije baš najbolje snalazio s jezicima.„Ja sam Josh. Interesovalo bi me tvoje mišljenje o knjizi koju

pišem.“„Nema problema. Ja sam Aziz.“„Otkad si član Mladih muslimana?“„Od prije sedam-osam godina.“„Jesi li student?“„Bio sam, ali trenutno nemam dovoljno novaca da završim fakultet.

Teško je ovih dana naći posao. Tri godine sam radio u Zavodu zatransfuziju, ali tu nema neke plate. Možda ću jednog dana i dobitidiplomu.“

„Pa, žena o kojoj pišem radila je na obrazovanju Bosanaca koji tosebi nisu mogli priuštiti. Znaš li onu ulicu iza BBI-a? Mis Irbinuulicu?“

„Naravno da znam.“„Pišem knjigu o njoj. O Miss Irby.“„Je li?“, primijetio je, odjednom zainteresovaniji za naš razgovor.

„Čuo sam za nju.“Ukratko sam mu ispričao o životu Miss Irby, naglašavajući njen

rad na poboljšanju obrazovanja siromašne ženske djece i koliko sežrtvovala da pomogne izbjeglicama. Objasnio sam da je pružalapomoć svima koji bi je prihvatili, ali da je ponajviše radila sa srpskimstanovništvom. „U okviru istraživanja za knjigu, razgovaram s raznimljudima u Sarajevu. Pravoslavni sveštenik s kojim sam se nedavnosreo rekao mi je da muslimane neće interesovati njena priča jer je bilapovezana sa Srbima. Šta ti misliš o tome?“

„Ne slažem se s njim. Mislim da sve zavisi od toga kako na togledate. Ja vidim Sarajevo kao jedan grad, kao neko biće napravljenoiz različitih dijelova. Imate Baščaršiju, koju su izgradili Otomani. Toti je kao jedna ruka.“ Ispružio je desnu ruku da bi to potkrijepio. „Zatimje tu austro-ugarski dio grada. To je kao druga ruka.“ Mahnuo je lijevom

Mladi musliman

115

rukom. „Moderne građevine su možda kao glava. I Miss Irby je diotog grada.“ Obje ruke je spustio na grudi. „Ne znam, možda čak i srce.Sve što se dogodilo ovdje, svako ko je ovdje dolazio, dodao je neštotom tijelu. Sarajevo je zbir svih dobrih i loših stvari u njegovojhistoriji.“

„Neka vrsta miješane salate“, dodao sam. „Imate paradajz, krastavce,zelenu salatu.“

„Upravo tako. To je ono što volim u ovom gradu. To je dio mene.“Za trenutak smo šutke sjedili. Čuo se smijeh iz kafane ispod nas.„Znaš“, nastavio je Aziz, „sjećam se kako sam još kao dijete

prolazio Mis Irbinom ulicom. Nikad nisam znao po kome je dobilaime. Kad biste izbrisali tu ulicu, bilo bi kao da režete dio tijela – kaočovjek bez ruke. Više to ne bi bilo Sarajevo.“

„Mislim da se nas dvojica slažemo“, rekao sam, „ali ne dijele svitakvo mišljenje.“

„Znam. Neki misle da bi Sarajevo bilo bolje kad bi sve džamije bilesrušene. Ali to ne bi bilo Sarajevo. Drugi bi, opet, da se uklone katoli-čke crkve. Ni to onda ne bi bilo Sarajevo. I kad bi sinagoge nestale, ikad bi pravoslavne crkve bile zbrisane, ni to ne bi bilo Sarajevo. Ne bito bio moj grad“, zaključio je odlučnim glasom. „Sarajevo dočekujesvakog ko dođe u dobroj namjeri.“

Pokušao sam da sve to sažmem. „Hoćeš da kažeš da svako možepripadati Sarajevu sve dok ne pokuša da ga razori.“

Aziz se glasno nasmijao, ljuljajući se na stolici, i ispružio rukeprema meni. „Tačno!“ Dočekao sam ih. Nestao je onaj smireniji, suz-držaniji Aziz od maloprije.

„Mislim da Miss Irby pripada Sarajevu“, rekao sam kad je smijehutihnuo. „Došla je jer je željela da pomogne. Sva priča o tome čija jeona pada u vodu zbog jedne jedine stvari: došla je i pomogla. Moždabi, da je došla u nekom drugom vremenu bosanske historije, pomoglai nekoj drugoj skupini. Ko zna? Meni je važnije pitanje zašto je uopćepomagala.“

„Možda se napila sarajevske vode“, primijetio je Aziz.„Šta to znači?“„Postoji ovdje izreka: Ko se jednom napije vode s Baščaršije, taj iz

Susret sa Mis Irby

116

Sarajeva otići ne umije. U osnovi to znači da će se svaki onaj ko popijevode na Baščaršiji uvijek vraćati u Sarajevo.“

„Mislim da sam se i ja napio.“„Uostalom“, upitao je Aziz, „otkud to da ti pišeš knjigu o Miss

Irby?“„Prezime mi je Irby.“Aziz je sjedio savršeno miran. U početku nisam bio siguran da li

me je razumio. A onda mu polako oči sinuše.„Stvarno? Zato si se ovdje i doselio?“„Nisam, već sam bio planirao da dođem kad sam otkrio vezu.“„Ma nemoj mi to reći!“, opet se vratio onaj stari oduševljeni Aziz.

„To je ludnica. Mislim da i ti pripadaš Sarajevu!“„Volio bih da se to i obistini.“

Mladi musliman

117