Modernizam u europskim književnostima i hrvatska književnost moderene

1 Hrvatski jezik: skripte „Modernizam u europskim književnostima“ i „Hrvatska književnost moderne“

Modernizam u europskim književnostima

- početkom devedesetih godina 20. stoljeća u europskim književnostima (napose u

Francuskoj) javljaju se nove literarne tendencije, uzroci su u:

a) zasićenosti realističkom i naturalističkom književnosti i njihovom tematikom.

b) novim ideološkim i filozofskim strujanjima – umjesto filozofije materijalizma

(materija primarna, a spoznaja sekundarna) i pozitivizma, izrazito idealistička (ideja,

ideal, svijest primarna, a materija sekundarna) i metajezička filozofija (filozofija koja se

bavi natprirodnim pojavama, nadstvarnošću, zanimaju je prapočeci, one stvari koje

čovjek ne može pojmiti svojim osjetilima – bog, duša, duh – neopipljive stvari…)

- već tridesetih godina Theophile Gautier smatrajući da umjetnost ne može biti

sredstvo, već cilj samoj sebi – „umjetnost radi umjetnosti“ (L'art pour l'art) (umjetnost

je za vrijeme ilirskog preporoda u funkciji politike, a u baroku u funkciji Crkve)

- ne žele stvarati djela koja će čitati masa, već izabrani krug ljudi – intelektualci, pišu

pjesme za elitu bez imalo komercijalnih elemenata.

- otvara se krug pisaca poznatih pod imenom:

I. PARNASOVCI (Parnas – mitološko brdo na kojem borave muze, boginje

umjetnosti)

- opća karakteristika im je objektivizam, zastupaju shvaćanje da umjetnost mora biti

hladna, objektivna, iznad problema pojedinaca, a CILJ je savršenstvo forme

(versifikacija, metar, forma – pjesnici se zalažu za intelektualni angažman); svojim se

temama vraćaju u prošlost i antičku mitologiju ili se prepuštaju filozofskim

razmatranjima; to je profinjena poezija stvorena za uži krug ljubitelja hladne ljepote;

prihvaćaju larpurlartističku ideju; smatraju izlišnim opisivati društvene probleme,

izražavati emocije ili se boriti za neku ideju – jedini cilj takve umjetnosti je ljepota.

- predstavnici: Sully Prudhome i Jose Maria de Heredia

II. IMPRESIONIZAM - oslanja sena stvarnost, ali umjetnosti nije cilj da objektivnu

stvarnost vjerno prikaže već se oslanja na trenutačne dojmove koje ona izaziva; te

prolazne dojmove umjetnik hvata svim osjetilima, a izražava skicama; zbog toga

impresionističko djelo uvijek izgleda nedovršeno, misli su konfuzne, a oblici se

rasplinjuju; predstavljaju isječke života, a ne njegovu cjelovitost.

III. SIMBOLIZAM – prvi simbolistički manifest napisao je 1866. godine Žan

Morea; gledajući s društveno-povijesnog aspekta, njihova poezija je najadekvatnija slika

potpunog otuđenja građanske klase, njenog sukoba s društvenim normama, slika

demoralizacije, a istovremeno bunt protiv svega što znači konvenciju – moralnu i

društvenu; karakterizira ih: skeptičan pogled na svijet, gubitak ideala, prepuštanje

iracionalnim iluzijama, lutanja i osamljeništvo, bijeg od stvarnosti, a udubljivanje u

mistične, tajne i tajnovite sfere ljudske podsvijesti, skloni boemštini, piću, drogama,

homoseksualnosti. Osnovna karakteristika je mističnost i iracionalizam.

- preteča simbolizma je Charles Baudelaire čija poezija sadrži osnovne simbolističke


koncepcije; začetnik je svjetskog moderniteta, prvi je pjesnik simbolizma; javio se

kritičkim radovima o modernoj umjetnosti, oduševljavao se Wagnerovom glazbom i

Poeom (nastranost, morbidnost, perverznost…)

- 1857. godine objavljuje zbirku „Cvjetovi zla“ – plod petnaestogodišnjeg rada; knjiga

uzbuđuje javnost zbog morbidnih stihova te ciničnog morala – čak je morao platiti globu

zbog nekih pjesama jer „vrijeđaju“ javno ćudoređe.

- nakon četiri godine izdaje prošireno izdanje, ali je ipak morao izbaciti inkriminirane

pjesme – ne priznaju mu umjetničku vrijednost; nepriznat je i siromašan, slomljen nakon

neuspjeha jer želi javno priznanje. Životari, drogira se…

- izdaje male pjesme u prozi – neka vrsta nastavka Cvjetova zla – objavljene su

posthumno.

- estetski kurioziteti i romantična umjetnost – knjige koje anticipiraju gotovo sve

suvremene ideje u umjetnosti.

- neshvaćen je, lišen društvene afirmacije, tuđ i vlastitoj majci umire istrošen i

paraliziran.

- poezija mu je raznolika, intonacijski i tematski pjesme pune nostalgije, nježne, plačne,

isprepliću se s ravnodušnošću, pozom, grubošću, morbidnošću, ako se može reći da su

njegove pjesme uperene protiv nečega onda je to malograđanština; brutalnim i

opscenim dijelovima želi šokirati i uzdrmati malograđansku javnost; prisutnost

romantičarskih elemenata.

- neke karakteristike njegove poezije:

a) otpor lirskim konvencijama

b) otkrivanje novih ljudskih senzibiliteta (ljudska duša kao spektar različitih osobina)

c) povlačenje u ugođaj urbane sredine

d) analiza vlastitih emotivnih stanja

e) revolt

f) cinizam

g) hvaljenje svega što je po društvenim normama nemoralno, odvratno, nezdravo, odatle

satanizam kao naziv za njegovu poeziju (đavlja sotonistička djela)

h) duboko zadiranje u psihu obraćajući se svome stvarnom „ja“

i) realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i razbacano mnoštvo slika i oznaka

koje smisao i sklad dobivaju tek u mašti umjetnika

DEKADENCIJA (fran. dekadence = opadanje, propadanje - kao pojam u povijesti

umjetnosti, povijesti književnosti), označava fazu književno-umjetničkog razvoja

simbolizma u Francuskoj i drugim europskim zemljama krajem 19. stoljeća.

- to je stanje društvenog klonuća, tjeskobe, bespuća i SPLINA (engl. spleen = tuga, jad,

sumornost, mrzovoljnost, zlovolja, „fjaka“…)

- Gautieru je umjetnost cilj, a ne sredstvo; cjelokupno njegovo stvaralaštvo prožeto je

osjećajem nemira, nezadovoljstva i nedohvatnosti ideala.

- Paul Verlaine traži u poeziji glazbu prije svih stvari; njegove su pjesme ispunjene

ustreptalom senzibilnošću, „eruptivnom senzibilnošću“, bolećivom putenošću i

religioznošću.


- dekadenti su utjecali na razvoj modernog europskog pjesništva.

- DENDI (engl. dandy) – čovjek koji se napadno elegantno oblači, pomodar, kicoš, gizelin,

fićfirić, monden (19. stoljeće).

Charles Bandelaire (1821. – 1867.)

- napisao djelo „Cvjetovi zla“ (Limb), to je prva moderna zbirka pjesama.

- rođen je u Parizu.

- poezija predstavlja sintezu romantičarske tradicije i novih pjesničkih modela.

- tragična pjesnikova podsvijest izražena je kroz pjesmu:

božansko-sotonsko, duhovno-materijalno, dobro-zlo, ljepota-ružnoća, težnja za

spasenjem-težnja za propadanjem.

- pjesničke zbirke „Cvjetovi zla“ su male pjesme u prozi – Spleen Pariza.

Cvjetovi zla Kanconijer Donose nove senzibilitete (osjećaje), novi pojam lijepog, nova urbana sredina

„slatki novi stil“ – Francesco Petrarca

U središtu je pjesama pjesnički jezik Naglašen individualizam: u središtu pjesama pjesnik postavlja samog sebe, a me svoju drogu

Suglasja

- Hram → naglašava monumentalnost, predstavlja svetinju, posvećen onima od najvećeg

štovanja i divljenja, strahopoštovanje, ushićenost, jeza, misterioznost i tajanstvenost – u

suštini je ljudske prirode da želi razriješiti tajne, istražiti i doći do nekakvih spoznaja.

- „stupovi živi“ → priroda (hram) = svijet – ako su „živi stupovi“ dijelovi toga hrama tj.

ljudi.

- riječ priroda (svijet) napisana je iz štovanja velikim početnim slovom jer pjesnik

promatra svijet kao mjesto u kojem se čovjek treba osjećati dobro, slobodno.

- svijetu njegovu istinsku vrijednost umanjuje društvo koje je organizirano na pogrešnim

vrijednostima, pravilima, zakonima…

- šume simbola: jednako društvo, malograđansko, nemoralno, lažno, licemjerno → čovjek

probija zapreke u komunikaciji, nemogućnost komunikacije čovjeka i društva.

- društvo diskriminira čovjeka, pokušava mu oduzeti identitet, onemogućava ga da

pronađe mjesto kako bi bio sretan, zadovoljan, slobodan.

- pjesnik naglašava nemogućnost komunikacije i nerazumijevanje među ljudima →

otuđenost.

- tematskim riječima: daleka, mračno, duboko, silno ističe PODSVIJEST kao neistraženu i

mističnu, a koja ima velik utjecaj na naše ponašanje.

- dva tipa mirisa:

a) k'o put dječja svježi, slatki k'o oboa, k'o polja zelenih → naglašava čistoću,

neiskvarenost, čednost, svježinu = DUHOVNOST


b) od sveg jači, bujni, iskvareni, tamjan, ambra, mosuš → ističe bijedu, grijeh, porok,

hedonizam, morbidnost, brutalnost, perverznost = TJELESNOST

- uspoređujući dva tipa mirisa, pjesnik progovara o dvije strane ljudske prirode, onoj

duhovnoj „dobroj“ koja zadovoljava određene društvene standarde i uklapa se u

društvene norme lijepog ponašanja, te o onoj tjelesnoj „lošoj“ koja iskače iz društvenih

kodeksa.

- pjesnik kritizira društvo koje sebe predstavlja boljim no što jest, ističući samo „bolje“

vrline, a pri tom potiskuje strane društvene pojave, probleme, osobine. Baudelaire želi

raskrinkati takvo mišljenje i ukazati na zlo, kako pojedincu tako i društvu; postavljajući

putanje zašto pojedinac ne može biti onakav kakav jest i zašto mu se zamjera onakva

osobina kakva društvu nije štetna i ukoliko nije prikrivena tajna.

- želi da čovjek bude onakav kakav jest, te da ne mora negirati sebe onakav kakav je u

društvu.

- ako je cijena prihvaćanje, kompromis u društvu, do toga kompromisa nikad neće doći.

Sinestezija – pjesnički je postupak udruživanja različitih osjetilnih područja; osjetilne

senzacije (zvuci, mirisi, boje) pokretač su naše podsvijesti. Svijest → oblikovanje

pjesničkog doživljaja.

Albatros

- misaona je lirska pjesma koja donosi alegorijski prikaz odnosa pjesnika i društva:

ALBATROSI PJESNICI

Albatrosi u visinama – prelijepi, vezani uz more (SLOBODU)

Pjesnici u visinama svoga duha – prelijepi, slobodni

Na brodskoj palubi – neugledni, ružni, nezgrapni, smiješni

U stvarnosti – nezgrapni, smiješni, neshvaćeni, okruženi nerazumijevanjem i neprihvaćanjem.

Mornari – love albatrose iz zabave, rugaju im se

Ljudi – ne razumiju njihovu ljepotu, rugaju se pjesnicima

- odnos mornara i albatrosa upućuje na odnos svijeta prema pjesniku → neodobravanje,

nerazumijevanje, poruga, neprihvaćanje, nepoštivanje, nebriga.

- nadahnuti pjesnici bivaju degradirani od strane društva koje ne razumije i ne prihvaća

njihovu umjetnost.

Paul Verlaine (1844. – 1896.) - pjesnik melankoličnih ugođaja, ljubavnih boli, uspomena, pejsaža.

- sadržaju pjesme pretpostavljao je glazbene ugođaje.

- pjesma i pjesničko umijeće svojevrsni je manifest simbolizma.

- izdao je zbirke pjesama: „Saturnijske poeme“, „Galantne svetkovine“, „Romance bez

riječi“, u eseju „Prokleti pjesnici“ opisuje pjesnika svoje generacija.


Jesenja pjesma

- refleksivna je pjesma s motivima iz prirode.

- kroz jesenji pejzaž pjesnik progovara o svom stanju, osjećajima: osjeća tugu, beznađe,

tjeskobu, pesimizam.

- relativizira kategoriju vremena svojim doživljajem:

a) „Jesenje duge“ → pjesniku u njegovom teškom stanju čini se kao da vrijeme ide

beskonačno.

b) „Čuj, ura tuče!“ → pjesnik je svjestan brzine protoka vremena, odnosno prolaznosti

života.

- „vjetar“ → društvo, svijet, ljudi koji okružuju pjesnika: ne može pronaći svoje mjesto u

svijetu - poigravaju se njegovim životom. Jedina konstanta u njegovom životu jest

pesimizam i beznađe.

- petnaest pjesnika → svjestan je stanja u kojem se nalazi, te borbe s društvenim

mehanizmima; beznadnost.

- „suh list s grane“ → osjeća se odbačenim, otuđenim.

- varijacija romantičarskog modela (Goethe) o motivima suvišnog čovjeka.

- naglašena muzikalnost stila: rima, ritam, jezik je slikovit i auditivan.

- njegovo je temeljno načelo: glazba prije svega.

- otpor lirskim tradicionalnim konvencijama → ismijava težnju savršenstva formom koja

ne smije biti podređena sadržaju.

Jean Arthur Rimband (1854. – 1891.) - počinje stvarati pod utjecajem Hugoa i Baudelairea. - kao osamnaestogodišnjak objavljuje simboličnu pjesmu „Pijani Brod“. - osebujno prijateljstvo s Verlaineom imalo je snažan odraz u njegovu stvaralaštvu. - s nepunih 20 godina napušta poeziju, živi pustolovno, neobuzdano i skitničkim životom. - u svoju poeziju uvodi transcendentne motive te ih odlikuje u čudesnim slikama i neobičnim jezikom. - njegova pjesma „Samoglasnici“ pripada programskim pjesmama simbolizma. - zbirke pjesama: „Pjesme“, „Sezona u paklu“, „Iluminacije“

Samoglasnici - zagovara teoriju obojenog sluha (zvuk + boja) - mistificira vokale, daje im tajnovitost, misteriju, dublji smisao, predstavlja simbole koji uz sebe vežu razne asocijacije - A – Crna boja – Truljenje, smrad, odvratnost, morbidnost, gađenje, upućuje na one društvene pojmove koji su izvan društvenih standarda društvo te pojave, probleme, osovine ignorira, potiskuje, praveći se kao da ih nema jer tako i ono postaje bolje kritika licemjernog, lažnog morala društva


- E – Bijela boja – Pjesnik promatra u njezinoj proturječnosti: a) smrt, bol, hladnoća, oštrina, okrutnost, vlastohleplje, sila, moć b) sjaj, duhovnost, čistoća Stvari ponekad nisu onakve kakvima nam se čine, sjajna fasada katkad je tek maska samoga sadržaja - I – Crvena boja – Tjelesnost, hedonizam, strast, porok, smrt, krv, ubojstvo, vlast, moć u purpurno su se oblačili velikodostojnici Pojedinac nezadovoljan stvarnošću bježi u alkohol, mržnju - U – Zelena boja – Beskraj, beskonačnost, dubina, savršenstvo Pjesnik upućuje na ljudsku podsvijest kao mjesto koje treba proučiti, istražiti, a na kojem će pojedinac pronaći odgovore, smisao života te ostvariti spokoj i mir - O – Plava boja – Sloboda Najveći cilj kojemu pjesnik stremi Jedini slobodan, tj. u situaciji da ostane svoj, bez pravljenja kompromisa s društvom pjesnik misli da ne vrijedi živjeti.

Anton Pavlovič Čehov (1860. – 1904.) - ruski novelist i dramatičar, liječnik po zanimanju. - započeo je kao novelist i pisac kraćih humoreski, u kojima prikazuje obične ljude koje je društvena sredina izobličila, otuđila. - Čehov je poznat i kao dramski pisac. Tvorac je antiteatralnog kazališta i psihološke drame. - u novelu unosi lirske digresije, glazbene elemente i običan jezik. - najpoznatije su mu lirske drame „Galeb“, „Ujak Vanja“, „Tri sestre“, „Višnjik“ - novele: „Slučaj iz prakse“, „Dama s psetancem“, „Zaručnica stepa“, „Čovjek u futroli“ - Čehovljev teatar = lirski teatar

a) Dijalozi su emocionalno intonirani b) Nema radnje, likovi su okrenuti samima sebi c) Pravi problemi nisu u društvu jer je ono samo kontekst, već u samoj ljudskoj

prirodi d) Čehov ne želi mijenjati, prosvjećivati lili poboljšati, već eventualno ponuditi

put do spoznaje ili utjehe kroz SMIJEH ili ZABORAV e) Poznato je njegovo estetičko načelo o ljepoti koja je skrivena u malom i

svakodnevnom

Tri sestre

Interpretacija ulomka:

- likovi koji se javljaju u završnim prizorima trećega čina: Olga, Irina, Maša, Andrej,

Kuligin, Čebutikin, Tuzembah, Soljoni

- Olga, Maša i Irina su sestre: Olga je zaokupljena svojim radom u gimnaziji, Irina radi na

brzojavu, a Maša se udaje za Kuligina.

- razočarane su sumornim životom u provincijskom gradu, žale se na suhoparnost i

jednoličnost, te im se u razgovoru pridružuju i časnici Soljoni, Tuzembah i vojni liječnik

Čebutikin.


- Čebutikin gaji posebne osjećaje prema Irini.

- dramska atmosfera ostvarena je dijalozima, opisivanjem raspoloženja likova,

prepričavanjem prošlih događaja.

- tri su sestre nezadovoljne životom u provinciji i traže smisao života.

- Irina zastupa ideju rada → rad je smisao života.

- Olga se zalaže za povratak u Moskvu.

- Soljoni se zalaže za dominaciju muškaraca nad ženama.

Problematika:

- socijalne razlike, smisao života, traženje životne sreće (moralni problemi), afirmacija u

društvu, alkoholizam (socijalni problem), beznadna ljubav, odgoj, društvene promjene,

propadanje plemstva, rad, sreća, dosada…

- DIJALOZI: više podsjećaju na monologe jer likovi svojim „dijalozima“ iznose određene

ideje, tj. zagovaraju promjene ili nastoje održati postojeće sanje i poredak. Kratki su,

lirski intonirani, osjećajni, nelogični, na momente gubitak komunikacije, asocijativni,

ispadaju iz konteksta.

Henrik Ibsen (1828. – 1906.) - norveški je dramatičar koji je uz Čehova i Strinberga zauzeo istaknuto mjesto u razvoju

moderne drame.

- napisao je dramske spjevove: „Brand“, „Peer Gynt“ pod utjecajem Goetheova „Fausta“,

te društvene drame: „Nora“ ili „Lutkina kuća“, „Sablasti“, „Stupovi društva“, „Neprijatelj

naroda“ s naturalističkom dramaturgijom.

Simbolistička dramaturgija: „Divlja patka“, „Hedda Gabler“, „Kad se mi mrtvi

probudimo“

- dramaturške postavke Ibsenova teatra:

1) sukob – niti sukobi, niti razrješenja nisu banalni ni predvidivi.

2) scenski prostor – sveden je na minimum i precizno određen

3) zbivanje – svedeno na likove (ne čine ga događaji)

4) likovi – u funkciji su oslikavanja glavnog lika

5) akcija – mislimo: kretanje lika, komunikacija lika s društvom, odnos lik ↔ svijet. Nema

akcije spram izvanjskog svijeta, sva drama (akcija) odvija se u unutrašnjosti glavnog lika

te raste na psihološkoj razini.

6) nema velikih gesta, pothvata

7) naglasak je stavljen na određene idejne misli

Nora (Lutkina kuća)

- u drami Nora riječ je o životnoj sudbini istoimene junakinje koja je odrasla u obitelji u

okviru pažnje, ljubavi, nježnosti.

- nakon očeve nježnosti, skrbi o obitelji, nježnost joj pruža i njezin suprug.


- ona, međutim, smatra da je samo lutka u rukama muškaraca: najprije u rukama svoga

oca, a zatim u rukama svoga muža.

- nakon neugodne situacije koju je izazvalo Norino krivotvorenje potpisa na mjenici, ona

se ne smiruje i odlučuje napustiti muža, djecu, obitelj.

- Nora je razočarana svojim dotadašnjim životom, ona dolazi svijesti te se odlučuje

oduprijeti mužu.

- razočarana je odnosom oca i muža spram nje, kritizira njihov nemar, nebrigu spram

njezine osobe.

- u okrilju nerazumijevanja, neimanja prava na slobodu i vlastitu misao, Nora napušta

svoje voljene i polazi u potragu za svojom osobnom slobodom i srećom.

Hrvatska književnost moderene

Moderna

- naziv dobila prema njemačkom nazivu „die Moderne“, razdoblje je u povijesti hrvatske

književnosti koji slijedi nakon realizma, tj. na kraju 19. i početku 20. stoljeća.

- u razdoblju moderne javljaju se različite književne studije: realistička, naturalistička,

impresionistička, simbolistička, ekspresionistička, a što znači da se nazivom moderna

označavaju različiti književni smjerovi, različiti književni programi i manifesti.

Književne skupine i književni programi

- razdoblje moderne obilježio je mladi naraštaj hrvatskih sveučilištaraca koji su ušli u

javni život 1895. godine kada je u Zagreb došao Franjo Josip I. na svečanost otvorenja

nove kazališne zgrade. U znak prosvjeda protiv vladavine Khuena Hedervaryja i protiv

mađarizacije, hrvatska je mladež na Jelačićevom trgu spalila mađarsku zastavu.

Sudionici tog prosvjeda bili su protjerani sa Zagrebačkog sveučilišta te su mnogi od njih

nastavili studij u Beču i Pragu. Ondje su upoznali nova književna kretanja te pod

utjecajem novih književnih i filozofskih ideja stvorili svoje književne programe. Stvorene

su dvije najpoznatije skupine pisaca: praška i bečka.

Praška skupina

- počinje djelovati pokretanjem časopisa „Hrvatska misao“ u Pragu 1897. godine. Ideolog

ove skupine je kritičar Milan Šarić čiji članak „Hrvatska književnost“ sadrži književni

program praške skupine.

Bečka skupina

- bečko-zagrebačka skupina objavljuje u časopisu „Mladost“ , smotri za književnost i

umjetnost. Ovu skupinu predvodi Milivoj Dežman Ivanov i Branimir Livadić.


Časopisi

- možemo ih razvrstati u nekoliko skupina:

a) časopisi nacionalističke mladeži: „Hrvatski đak“, „Val“, „Vihor“

b) središnji književni časopisi: „Savremenik“

c) pravaški, artistički, „matoševski“ časopisi: „Hrvatska smotra“, „Mlada Hrvatska“,

„Sutla“, „Grabancijaš, „Stekliš“

d) katolički: „Luč“, „Hrvatska prosvjeta“

- kao što prikazuje broj časopisa i njihova različita idejno-estetska usmjerenost,

književni se život u doba hrvatske moderne odvija u sukobljavanju različitih gledišta,

osobito u sukobljavanju starih i mladih.

- Dežman Ivanov zastupa larpultartizam , ali istodobno ističe nacionalnu i domoljubnu

zadaću književnosti. Za razliku od njega Livadić i Matoš ističu artizam, esteticizam i

spiritualnost.

Pjesništvo

- u razdoblju moderne lirsko pjesništvo ima istaknuto mjesto, a čine ga:

a) intimne i ljubavne pjesme

b) domoljubne pjesme

c) socijalne pjesme

d) pejzažne pjesme

e) refleksivne pjesme

- osobito je zastupljena pejzažna poezija, poezija ugođaja, poezija slika – simbola.

Oživljava i dijalektno pjesništvo – pjesništvo na čakavskom i kajkavkom narječju.

Proza

- prozno je stvaralaštvo u znaku novele i pripovijetke.

- moderni tip novele stvara Antun Gustav Matoš (simboličnu, lirsku prozu) i Janko Polić

Kamov (defabulativnu novelu s iznijansiranim unutrašnjim monologom).

- glede romana, najzastupljeniji su socijalno-psihološki i povijesni romani.

Drama

- dominiraju naturalistička, socijalno-psihološka te simbolička drama.

Književna kritika

- istaknuti književni kritičari hrvatske moderne su: Milan Marjanović, Milutin Cihlar

Nehajev, Antun Gustav Matoš i drugi. Osim kritike koja obuhvaća socijalnu i filozofsku

dimenziju u prosuđivanju književnih pojava, ističe se i umjetnička, impresionistička

kritika, koju zastupa Antun Gustav Matoš.


Janko Leskovar (1861. – 1949.) - 1891. godine objavljuje u „Vijencu“ pripovijetku „Misao na vječnost“ → njome uvodi u

hrvatsku književnost novelu utemeljenu na psihološkoj analizi lika.

- napisao je pripovijetke: „Katastrofa“, „Poslije nesreće“, te romane „Propali dvori“,

„Sjene ljubavi“.

- Đuro Martić – glavni lik pripovijetke „Misao na vječnost“, tipičan je leskovarac

(moderni je intelektualac, predstavlja tip leskovarca koji je pasivan pojedinac zaokupljen

vlastitom psihom i ne uspijeva ostvariti ciljeve, iako stoji pred mogućim ostvarenjem

želja, ne uspijeva dosegnuti sreću jer mu je put zapriječen ili vanjskim zbivanjem ili

njegovom pasivnom, internom prirodom, zbog koje uglavnom završava pasivno.)

- pripovijetka završava rečenicom: „Đuro je Martić poludio.“

Misao na vječnost

- unutrašnjom psihološkom motivacijom Leskovar opisuje svog junaka u njegovom

emotivnom sukobu pri čemu fabula ostaje samo sporedni detalj drugorazredne važnosti

i zbog toga je neobično jednostavna jer se iznose samo osjećaji junaka kao rezultat

određenih događaja.

- Đuro je Martić složena ličnost → moderni, senzibilni intelektualac, a u svojoj nutrini

zapravo je slabić, tipičan, neodlučan, zbunjen hrvatski provincijalac, pasivan u društvu,

međutim, ispunjen je sadržajima unutarnjeg emocionalnog proživljavanja i sklon je

intelektualnom, unutarnjem seciranju, a takav lik predstavlja tematsku novost u

hrvatskoj književnosti.

- Đuro Martić prepušta se filozofskim razmatranjima, predosjeća stresne situacije,

doživljava psiho-somatske tegobe (nemiran je, neuravnotežen, znoji se), zaokupljen je

prošlošću, razdire ga savjest, muče snovi → opisuju se psihička stanja i previranja lika →

PSIHOLOŠKA NOVELA.

- Đuro Martić razmišlja o svemiru, o vječnosti u kojoj se čovjek neprestano ponavlja i

zato ne može zaboraviti svoju prošlost i grijehe iz prošlosti: „Oh, Bože, Bože! Ništa ne

izgiba, ne propada, sve, sve je vječno!“ → sve je sačuvano negdje u svemiru, a ta misao

pojačava njegovu opsjednutost prošlošću, te ga vodi u pomračenje uma, ludilo jer nije u

stanju prevladati svoju prošlost.

- dva tek naznačena bezimena ženska lika aktivnija su i odlučnija od Đure Martića.

- mlada učiteljica ne može odoljeti ljubavi, sama u očituje te izražava svoju iskrenu želju

da ga utješi, razvedri, međutim, biva svjedokom Đurina ludila.

- Leskovarov glavni lik koji stoji pred ostvarenjem idealne ljubavi ali ju čudnim stjecajem

okolnosti gotovo nevidljivim pomakom svijesti, slučajnosti ili zbog velike

introvertiranosti na kraju ipak ne uspijeva ostvariti zbog svog psihičkog preopterećenja,

progonom vlastite prošlosti ili opterećenom bezvoljnošću i totalnom neodlučnošću.

- novela je okončana Martićevim ludilom: „Đuro je Martić poludio.“


Vladimir Vidrić (1875. – 1909.) - napisao je i objavio samo jednu pjesničku zbirku „Pjesme“.

- njegova je poezija izraz bola i tamnih slutnji.

- stvorio je samosvojan pjesnički jezik u kojemu se rastvara širok raspon motiva i

raspoloženja oblikovanih pjesničkom slikom, jednostavnim stihom, iznijansiranim

ritmom.

- pjesnik stvara boje u međusobnom suglasju ali ih i suprotstavlja jednu drugoj (svijetle i

tamne).

- pisao je nekoliko vrsta lirskih pjesama: intimne, pjesme sa staroklasičnim i mitološkim

motivima, socijalne, refleksivne, pejzažne.

- emotivni su izvori njegove poezije radost i bol.

Pjezaž

I.

- pejzažna pjesma s motivima iz prirode.

- stihove možemo vizualno predočiti, naglašena auditivnost.

- pjesma je prožeta vedrim, dionizijskim raspoloženjem → priroda u pjesniku budi mir i

spokoj.

- pjesnik se poistovjećuje s prirodom.

- dosljedna upotreba prezenta upućuje na pjesnikovo ignoriranje kategorije vremena

želeći ovjekovječiti trenutak doživljaja prirode te mu oduzeti mogućnost prolaznosti.

- pjesma je strofna, ima tri katrene, 3. i 4. stih se rimuju.

II.

- noćni ugođaj implicira tajnovitost, misteriju.

- u prvoj strofi uvodi svemirske motive: mjesec, nebo → dinamiziranje motiva (kao da se

radnja pokreće), mjesec odskakuje pliva – motivi su prikazani u njihovom tijeku, nema

statičnosti kao u pejzažu I. (nagovještaj radnje nije iznenađujući, motivi se slažu lagano,

nema ničeg šokantnog).

- opisujući pjesničku sliku (raskoš kišnih kapi) naglašava svoj doživljaj spokoja i mira

kao radnju: otvorio, trznula, njiše…

- u pejzažu I. pjesnik kao da ignorira kategoriju vremena želeći ovjekovječiti trenutak

doživljaja prirode, oduzeti mu mogućnost prolaznosti.

- u pejzažu II. dimenzija je vremena drugačije ostvarena → motivi su dinamizirani,

ostvaruje se radnja, nagovještava prolaznost svega.

- noćni pjezaž pokreće u pjesniku njegov unutrašnji svijet (utjecaj vanjske pojavnosti na

čovjekovu nutrinu).

- opisivanje i naracija zamjenjuje dijalog pjesnika i prirode.


- pjesnikov doživljaj prirode kroz prizmu njegovih vlastitih doživljavanja postaje

snažniji, upečatljiviji.

- „šaka pijeska“ – simbol je prolaznosti vremena.

- pjesma je strofna, ima 5 katrena, 2. i 4. stih se rimuju.

- pjesma je refleksivna s pejzažnim motivima.

Dva levita

- ljubavna pjesma s elementima pejzažnog.

- sva svećenika, pod utjecajem misterioznog pejzaža i Salomonove ljubavne poezije

stvaraju u sebi sliku o imaginarnoj, neodoljivoj ženi koja u njima izaziva snažnu i

neugasivu strast.

- pjesma je strofna, ima 5 katrena, 2. i 4. stih se rimuju.

Adieu

- pjesma predstavlja slutnju smrti te prestanak stvaranja.

Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.)

- pisao simbolističko-impresionističkim stilom

- središnja ličnost hrvatske moderne

- djela: zbirke novela: „Iverje“, „Novo iverje“, „Umorne priče“

eseji i putopisi: „Ogledi“, „Vidici i putovi“, „Naši ljudi i krajevi“

pjesme (objavljene posmrtno, 1923.)

-„naš ukus samo rijedak dojam bira“

ukus= odabir, oblikovanje,njegovanje, formiranje

dojam =sve promatra kroz prizmu osobnog doživljaja

bira=izbor selekcija

-„i meni sve što sliči frazi i pozi“

frazi i pozi= neoriginalnost, nejedinstvenost, bez autentičnosti, ponovljivo,

neiskreno, neistinito.

-„tek izabranom srcu zbori lira“

izabranom= larpurlartizam (umjetnost kao privilegija odabranih)

lira= tek izabrani mogu shvatiti temelj pjesničke umjetnosti

-„i nije pjesma koju viču mnozi“

→ zalaže se za svojevrsni intelektualni elitizam

-misli da ništa ne može biti opće prihvaćeno kod ljudi ako ne posjeduje relevantne

književne vrijednosti → komercijalne stvari, inkompatibilne su s umjetnošću.


Utjeha kose

- prvi stih podijeljen je na četiri rečenice → pjesnik ne samo da je rascjepkao stih već i

svoj doživljaj; donosi ga u 4 slike, skice, koje objedinjuje tek mašta čitatelja.

- prikaz interijera → putem sintagmi pjesnik gradi pjesničke slike koje su objedinile

različite osjetilne senzacije: vizualne, olfaktivne.

-„dvorana kobna“ - dvorana → veličina, praznina, hladnoća, mističnost, jeza

- kobna → saznaju se pjesnikovi osjećaji spram smrti voljene osobe

fatalnoga za njegov život.

- „visoki odar“ - visoki → nedokučivost, kraj komunikacije

- odar → svečanost, uzvišenost

- „idila cvijeća“ - cvijeća → život, ljepota, radost

- „agonija svijeća“ - svijeća → smrt,tegoba, beznađe

- „život kao žrtvu“ -stih govori o pjesnikovoj velikoj ljubavi zbog koje je spreman

žrtvovati svoj život.

- atmosfera: turobna, teška,zagušljiva

- pjesnik dva puta ponavlja riječ “NISAM“ (plakao) i time izražava svoju snagu u

potiskivanju svojih emocija.

- „zapanjen sam stao“ → pjesnik biva šokiran vlastitim doživljajem smrti („krasna“)

- modernisti se oduševljavaju svim mističnim, tajanstvenim, smrt kao oslobođene od

surovog života - može se iščitati pjesnikov stav spram društva → stvarnost (smrt kao

bijeg od stvarnosti).

- pjesnik od konkretnog doživljaja smrti voljene osobe prelazi u sfere apstraktnog,

počinje uživati u ideji smrti.

- „sumnjajući“ → pjesnik govori o svom odnosu spram života i smrti nakon gubitka

voljene osobe: njezina smrt ga je potaknula da se pozabavi svojom unutrašnjošću,

snovima, te uspostavlja sumnju koliko je do njezine smrti uspio spoznati život, smisao

života.

- „oživim“ → pjesnikove misli postaju konfuzne: na trenutke raščlanjuje ideju smrti

zaboravljajući na konkretan događaj, a u trenucima želi oživjeti mrtvu dragu tj. vratiti

uporište i smisao života.

- „miruj“ → pjesnik se želi osjećati mirno, spokojno a ne u stravi, muci.

- „u smrti se sniva“ → smrt doživljavamo kao san, kao nagovještaj nekog novog života ali

u drugačijem obliku: nagovještaj buđenja → pjesniku ideja o životu u drugačijem obliku

nosi utjehu.

- pjesma je sonet, jezik je racionalan s malo riječi ali pažljivom selekcijom metafora i

simbola, snažna je ekspresivnost pjesničke slike, vizualnost stiha, sinestezija.

Jesenje veče


- pejzažna pjesma

- u prvoj strofi javljaju se motivi iz prirode: oblaci, gorske strane, rijeka, grane

- modernistički element - motiv sna

- simboli: „monotone sjene“ - govori o ljudima; površni, isprazni život

„rijeka“ - život

„žuta rijeka“ - ispraznost, iskvarenost, trulež, morbidnost, izopačenost-

kritika društva u kojem živi.

„gole grane“ - sterilnost, jalovost, beživotnost → upućuje na pjesnikov

pesimizam, nema perspektive (ne vidi, nema je)

„oblaci koji teške snove snivaju“ - predstavljaju pjesnika ili bilo kojeg

osviještenog pojedinca koji zbog stanja u društvu osjeća teret, tegobu i

želju za bolji svijet.

- boje: žuta, siva

- atmosfera: tmurna, sumorna, mračna

- druga strofa otpočinje prikazivanjem na oko idiličnog krajolika: kućica, toranj, njive →

idilu razbija riječ „magla“

-„sunce u ranama, mre i motri“ → predstavlja pjesnika ili bilo kojeg osviještenog

pojedinca koji istinski pati, krvari, emocionalno umire gledajući kako ljudi sve više tonu

u propast, besmisao, beznađe.

- „vrbe, crneći se crnim vranama“ → ljudski nemiri javljaju se usred spoznaje da pojedinac

iako sluti pravi put u životu, ne može njime povesti i duge.

- tematske riječi: sjene, magle, mračno, slijepe → pjesnik je zbunjen svijetom oko sebe i

prestaje tražiti odgovore u vanjskoj pojavnosti, okreće se svom unutrašnjem svijetu ali

mu je pogled zamagljen.

- simbolika gordog jablana. Osjeća se osamljenim je nailazi nerazumijevanje.

- riječ „gord“ naglašava da unatoč zaprekama i daje nepokolebljivo ustraje u svojoj misiji.

- pjesma je sonet.

1909.

- pjesma je napisana povodom 100. godišnjice rođendana Ljudevita Gaja.

- u prvoj strofi vizija domovine razbijena je na niz slika ili skica koje tek u kontekstu

strofe u cjelini dobivaju svoj smisao.

- „na vješalima“ → Hrvatska je osuđena na smrt, propast, pjesnik Hrvatsku personificira.

- „suha kao prut“ → osiromašena, izrabljena, oduzeti su joj svi piotencijali

- „na uzničkome zidu srama“ → Hrvatska postaje metom za odstrjel, potpisana joj je

smrtna kazna.

-„zločinačka jama... ubistva... blud“ → Hrvatsku tretiraju kao zločinca, bludnicu koju

osiromašenu, izrabljenu, potrošenu treba eliminirati.


- druga strofa u kontrastu je s prvom, pjesnik govori o prošlosti s puno osjećaja topline,

sjete.

- pjesnik poistovjećuje domovinu sa svojom majkom te na taj način svjedoči o svojoj

ljubavi, sjetnosti.

- „ladanjski taj skut“ → pjesnik govori o vremenima kada se čovjek na hrvatskoj grudi

osjećao sigurnim, zaštićenim.

- pjesnik se identificira s domovinom želi sve patnje prenijeti na sebe.

- poruka pjesme jest da će Hrvatska nestati s lica zemlje ukoliko se ne promjeni odnos

spram domovine.

Stara pjesma

- u prvoj strofi pjesnik opisuje društvo: ljude kao isprazne, površne, glupe, ograničenih

mogućnosti za spoznavanje realnog svijeta.

- iznosi tezu da se većina ljudi podruguje se sa standardima provincije u kojoj živi →

kritika malograđanštine: „svakidašnja glupa perspektiva“ -pjesnik pesimistično, gotovo

zloguko proriče još goru mogućnost nikakve promjene na bolje.

- druga strofa u cijelosti predstavlja retoričko pitanje.

- motivi: razum, polet duše, srčanost, sloboda, pravda, krepost.

- druga strofa predstavlja kontrast prvoj → dok u prvoj kontrastira stanje u društvu u

drugoj navodi po kojim vrijednosnim sustavima ni Hrvati trebali živjeti ukoliko žele

sačuvati svoja nacionalni identitet.

- „usred kukavica čemu krepost diva“ → ističe da pojedinci nisu dovoljno osviješteni da bi

se društvo promijenilo, a društvo je potrebno mijenjati u svim njegovim segmentima.

- progovara o nezavidnom i sramotnom položaju Hrvata među drugim narodima →

nečasna, pasivna i bez borbe bivaju asimilirani od drugih naroda.

- kritizira odnos spram domovine, nemaran i svog nacionalnog bića. Ukazuje na opasnost

nastajanja Hrvata s povijesne pozornice.

- pjesma je sonet.

Camao

- camao → mistična ptica za koju srednjovjekovni Španjolci vjerovahu da pogiba kada

žena prevari muža.

- Alfred Kamenski (sličan Đuri Martiću) preosjetljiv je, labilan, intelektualac, glazbenik

koji ostaje bez novčanih sredstava, luta svijetom, izrazito je lijepe vanjštine.

- doživljava proturječja sa samim sobom → nezadovoljan je svojom sadašnjicom i ne

pronalazi sreću i zadovoljstvo u izvanjskom svijetu.

- prepušta se svojim unutrašnjim stanjima, snovima, halucinacijama, priviđenjima.


- susret s mecenom Diamantom važan je iz dva razloga:

1) susret s Fanny

2) postaje Alfrdov mecena

- sudbonosni trenutak s Fanny svjedoči o njezinoj ljepoti, obrazovanosti te nesretnom

životu i udaji.

- Fanny odlučuje napustiti muža, stoga se priprema na bijeg međutim pojavljuje se njezin

muž (prostak, neobrazovan…)

- papagaj Camao svojim kreštanjem izdaje Fanny i Alfreda → ljubomorni muž baca

Kamenkog s stepenica, ubija Fanny, slugu te se naposljetku objesi.

- Kamenski sanja svoju majku (motiv domovine → ideal koji ne umire) i umire.

- novela donosi bizarne likove intelektualaca čija mračna duševna stanja simboliziraju

neuravnoteženost modernog čovjeka.

- papiga simbol prokletog, tamnog zlog, mračne sile u čovjeku koja mu može upropastiti

život, međutim, ona može biti shvaćena i na drugi način može predstavljati pravdu,

zakon.

- put do ideala i onog lijepoga najčešće je bolan i težak (neki po sustanu, a neki umiru).

- „tko stupa po ružama, okrvavi nogu“

Vladimir Nazor(1876. – 1949.)

- pjesnik je prošao kroz nekoliko stvaralačkih faza:

1. u prvoj fazi (1892.- 1900.) zanosi se lektirom → talijanskim pjesnicima, mitologijom,

klasičnim piscima te traži svoj pjesnički izraz.

2. faza obilježena je mitološkom i nacionalnom tematikom.

3. faza (1904. - 1915.) u znaku je slogana „radovati se slagajući“ pjesnik iznosi

ditirampska raspoloženja, a u svoje pjesme unosi biblijske elemente.

4. faza (1915. - 1927.) → pjesnik se vraća sebi i svom unutarnjem monologu.

5. faza (1927. - 1942.) → pjesnik se posvećuje socijalnoj tematici.

6. faza (1942. - 1949.) → pjesnik rabi povijesne motive.

Djela: poezija: - zbirke pjesama: „Slavenske legende“, „Lirika“, „Nove pjesme“

- epovi: „Živana“, „Medvjed Brundo“

najpoznatije pjesme: „Cvrčak“, „Maslina“, „Čempres“, „Tomislav“, „Zvonimirova

lađa“

proza: - zbirka pripovijedaka: „Istarske priče“, „Veli Jože“

Zvonimirova lađa

- nasukana Zvonimirova lađa simbolizira Hrvatsku.


-nasukana Hrvatska je okupirana, obespravljena, osiromašena, bez nacionalnog ponosa,

slomljenog nacionalnog identiteta, rascjepkana, razjedinjena…

- „osamsto godina“ → Nazor podsjeća čitatelja da su Hrvati narod s tisućljetnom povijesti

- hrvatsku povijest opisuje kao burnu, tešku:

„Slomila se, prignula se:

Na piseku je- al' još tu je!“ → unatoč svim nedaćama Hrvatska nije nestala s povijesne

pozornice.

- pjesnik podsjeća na slavnu prošlost Hrvata (slavlja,pobjede) koje je u funkciji buđenja

nacionalne svijesti a kako bi se oživjela stara slava slavne Hrvatske.

- simbol hrvatskog barjak → znak je svete slobode.

- motiv kormilara → pjesnik zaziva vođe nekoga poput Zvonimira tko će mu vratiti staru

slavu

- „čeljust od čelika“ → metafora je za hrvatsko ropstvo i ne slobodu

- poziv Hrvatske domovine „sinovima koji spavaju“ da izbore slobodu i staru slavu.

- dvaput ponavlja stihove „slomila se, prignula se“ i time budi nadu te upućuje na

neuništivost Hrvatske i Hrvata.

- pjesnik Hrvatima zamjera pasivnost.

- Hrvatska kao zemlja „nas današnjih“ i „ nas sutrašnjih“ upućuje na pitanje povijesti

generacije koje dolazi.

- pjesma je strofna, 11 katrena, vezan stih, rimuje se 2. i 4.stih, narativna pjesma, ritam je

neujednačen (polagan i brz), jezik je jednostavan → izravno iznosi svoja razmišljanja,

iznosi motive iz povijesti i sadašnjosti.

Seh duš dan

- socijalan i moralna previranja naziru se kroz lik majke te njezina položaja u društvu

zbog nezakonita djeteta.

- majka prolazi na djetetov grob na dušni dan i otpočinje sovju životnu priču.

- opis krajolika (magla, crna zemlja) simbolizira majčinu bol zbog smrti njezina sina.

- motiv siromaštva, socijalnih razlika izražen je kroz lik majke → prezrena, odbačene,

materijalno nesigurne.

- odnos ljudi spram majke iskazuje krajnju nehumanost.

- pjesma je pisana čakavskim narječjem, 3 strofe + refren.

Fran Galović (1887. – 1914.)

- kajkavski i štokavski lirik, pjesnik zavičajnog podravskog krajolika, impresionist,

bajronist, sudjeluje u pjesničkoj zbirci: „Hrvatska mlada lirika“ izdana 1914. godine.


Childe Harold

- pjesnik iznosi svoju nostalgiju, melankoliju za domovinom, prisjeća se njezinih ljepota,

ljudi koji su mu bili dragi (pita se jesu li još uvijek živi).

- postavlja pitanje o pronalasku domovine te naglašava njezinu važnost, a kroz slike

pustoga mora iznosi usamljenost u posljednjoj strofi poput Byronova „Childa Harolda“

oprašta se od domovine.

- pjesnik neposredno iznosi svoja razmišljanja, stavove.

- pjesma je sonet, rima je isprekidana, nepravilna.

Crn-bel

- raspoloženje je veselo, dionizijsko-ditirampsko, slavi se život kroz glasanje zrikavaca

(crn-bel) donosi se ugođaj jesenskog pejzaža.

- motiv prolaznosti upućuje na obnovljenost ciklusa u prirodi (izmjena dana i noći,

godišnjih doba).

- motiv prolaznosti vremena izražen je kroz prolaznost života kao sna → pjesnik čezne

za izgubljenom mladošću, pjesma je pisana kajkavskim narječjem.

Dragutin Domjanić(1875. – 1933.)

- najpopularniji je hrvatski kajkavski pjesnik.

- u svojoj poeziji donosi opise krajolika, zaokupljen je i socijalnim motivima te ratnom

tematikom.

- napisao je četiri zbirke pjesama: „Pjesme“, „Kipci i popevke“, „V suncu i senci“, „Po

dragome kraju“

Otmjena dosada

- pjesma je neka vrsta Domjaničeva pjesničkog i životnog programa.

- „I vaše staze su bijele diskretne“ → pjesnik se u životu i umjetnosti rukovodi uzvišenim i

plemenitim ciljevima i idealima.

- pjesnik ne nastupa bučno, agresivno, ne teži dijeliti niti intimu niti svoji umjetnost s

masama, želi to činiti suptilno, diskretno s odabranom grupicom privilegiranih znalaca

prave umjetnosti (larpurlartizam).

- „daleko od svačijeg puta“-pjesnik njeguje vlastitu individualnost i originalnost

- „šutljivi kut“-pjesnik se svjesno osamljuje od društva u kojem živi, nemogućnost

komunikacije s društvom

- motivi:

a) korov → simbolizira društvo koje je iskvareno štovanjem pogrešnih vrednota, a

izopačeno, ne razlikuje dobro od zla.


b) simbol pseudoumjednika koji zbog nepodobnosti ili nekih drugih razloga imaju

prigodu plasirati svoja djela dok istinski umjetnici koji nisu skloni podčinjenju društva,

izostaju s društvene scena.

c) mak → simbolizira pjesnika ili bilo kojeg osviještenog pojedinca koji želi

pokazati put ljudima istinskih vrijednosti.

- pjesnik bez obzira na svoje umjetničke dosege ne može se afirmirati jer se ne uklapa u

društvene standarde, za razliku od onih koje simboliziraju korov.

- „pusto stubište“, „hladne fontane“ , „gredice ruža“ , „grm jasminov“ → pjesnik naglašava

ignorantski odnos ljudi spram ljepote (prirode i umjetnosti) koja ih okružuje.

- „turobni ribnjak“ → društvo koje je totalno sterilno, neinventivno koje je otvoreno za

prosječne, a neomogućuje afirmaciju mladih, nadarenih → KRITIKA DRUŠTVA.

- „dvorac (zadrijemao)“ → simbol pjesnika koji kao da se pomalo umorio od te borbe da

poput suvremena Prometeja ljudima iskru božanske vatre (umjetnost).

- „ciklame od dosade ginu“ → djela, umjetnost, stvaralaštvo koje ne živi ako nitko u njemu

ne uživa.

- „otmjena dosada“ → pjesnik mijenja svoj stav spram života i umjetnosti, želi ga

promijeniti, cijeli se život borio, ukazivao ljudima na istinske dobrote, a ta ga je borba

pomalo iscrpila i volio bi kada bi mogao pokraj svih tih problema osjećati ravnodušje.

Bele rože

- raspoloženje u pjesmi je sjetno, nostalgično, melankolično.

- u pjesmi se sjedinjuje duhovni i jezični krajolik → pejzaž predstavlja tek okvir za

izražavanje pjesnikovih duhovnih stanja.

- pjesma se može podijeliti na dva dijela:

1) prvih 5 strofa → pjesnik se s nostalgijom prisjeća svoga doma, mladosti,

majke,vremena kada se osjećao sretnim spokojnim i kad je njegov život imo smisla, svoja

razmišljanja i emocije, locirao je u okvir pejzaža, satkan od niza pjesničkih slika stihovi

koji pokazuju da je doživljen kao stanje pjesnikove duše: „zamisliš se, mama, tih jutrah

tak plavih?“ → pjesnik iskazuje vedrinu radost sreću koju je nekad osjećao u svome

domu.

- „Stare se vure polahko odtukle,

Glas im je tenek i tih i pospani.“ → upućuje na prolaznost te lagan i opušten život bez

stresa.

- „u mirnoj toj noći“ → osjećaj mira, spokoja.

- „da ga prijatel obrani od bure“ → dom mu je davao osjećaj sigurnosti,zasićenosti,

pripadnosti.

- „Kak da se dobre ti dragale ruke,


Kak da su k tebi privinut se štele“ → iznosi ljubav spram svoje majke ali u i upućuje na

sjedinjenje čovjeka i prirode.

2) zadnje tri strofe → pjesnik pjesničkim slikama opisuje napušteni dom, u njemu

nitko ne živi.

- pjesnik izgubivši dom osjeća kao da je izgubio dio sebe, srušene su mu sve nada i

nestalo je sve što je volio → PESIMIZAM (romantičarska značajka).

- poput romantičara Domjenić bježi od stvarnosti kojom je nezadovoljan:

a)u pjesme → popevka koje pjevaju o ljepoti, idili

b) u vlastitoj unutrašnjosti

- krajolik je obojan plavom i bijelom bojom a to su boje koja pjesnik boja svoju sreću,

radost dok je imao majku, dom.

Ivo Vojnović (1857. – 1929.)

- najistaknutiji je predstavnik hrvatske moderne.

- realist, modernist, pjesnik dubrovačke sredine, u književnosti se javlja psihološko-

simboličkom novelom „Geranium“

-autor je najcjelovitije „Dubrovačke triologije“ → drama o propadanju dubrovačke

aristokracije: 1) Allans infants! → ulazak Napoleonovih vojnika u Dubrovnik

2) Suton → tematizira ekonomsku propast dubrovačke vlastele

3) Nataraci → moralna propast i dekadencija dubrovačke vlastele

- djela: „Ekvinocij“, „Dubrovačka trilogija“, „Gospođa sa suncokretom“, „Stari gresi“,

„Maškarate“, „Smrt majke Jugovića“

Suton

- sentimentalna drama o bijedi nekada moćne patricijske obitelji čiji se posljednji članovi

majka i tri kćeri pokušavaju ponosom i sjećanjem na prošlost oduprijeti stvarnosti koja

ih uništava.

- okruženi predmetima koji ih podsjećaju na nekadašnji sjaj i malobrojnim prijateljima,

one podržavaju iluziju i žive od uspomena.

- kći patricijske obitelji žrtvuje osobnu sreću da bi udovoljila ponosu svoje obitelji - iako

voli mladog i sposobnog čovjeka koji bi joj mogao pružiti ljubav i egzistenciju ona

dobrovoljno ostaje robinjom svoje iluzije odbacili stvarni svijet koja joj nudi sreću i

sigurnost a da bi živjela u svom nestvarnom svijetu u kojem će propasti.

-likovi: gđa Mara → nekadašnja bogata vlastela

Kata → stara djevojka (služavka); socijalne razlike; pisac pokreće pitanje

propadanja plemstva to jest dubrovačke vlastele.


- iz opisa interijera i odjeće dobiva se svjedočanstvo da je nekada živjela u boljim

financijskim okolnostima, likovi su govorno okarakterizirani (Mara govori latinski jezik).

- kraj ulomka svjedoči o nastojanju gospođe Mare da pred drugima gaji iluziju o

gospoštini → ne želi pokazati svoje osjećaje: PATNJU.

- tragovi moderne drame:

a) samo dva lika

b) scenski je prostor minimaliziran(radnja se odvija u jednim prostoru)

c) nema akcije, događanja;ona se odvija na psihološkoj razini likova

d) likovi su nositelji određenih ideja

Milan Begović(1876. – 1948.)

- dramski je pisac, novelist, romanopisac.

- zbirkom pjesama „Knjiga od Bocardara“ predstavio se kao pjesnik erotskih motiva i

hedonističkog shvaćanja života, u dramskim djelima slavi se ljubavnim i bračnim

temama.

- kao romanopisac ostavio je nekoliko romana a najpoznatiji je „Giga Jurićeva i njezinih

sedam prosaca“ koji je dramatiziran pod nazivom „Bez trećega“.

- pisao je i novele od kojih je najpoznatiji „Dva bijela hjeba“.

- drame: „Gospođa Walevska“, „Stana“ , „Svadbeni let“ , „ Božji čovjek“ , „pustolov pred

vratima“, „Hrvatski Diogeneš“,“ Amerikanska jehta u splitskoj luci“,“ Bez trećega“

Bez trećega

- dramski tekst ima 3 čina.

- drugi čin otpočinje opisom interijera → opisujući detalje(šalica, srebrna doza za šećer,

francuska mašina za kavu) daje dojam da je riječ o dobrostojećoj buržujskoj kući

- likove uvodi različito u interijer:

a) Giga → sva je profinjena i otmjena i savršeno se ukapa u luksuzni interijer

b) Marko → kao da se ne snalazi u opisanom interijeru; godine izbivanja učinile su da

izgleda poput stranca u vlastitoj kući → glad, težak život učinili su ga grubljim, sirovijim,

odvikao se od komfora i običaja građanske obitelji.

- razotkriva se socijalna pozadina likova → psihološka karakterizacija putem interijera.

- razgovor između Gige i Marka teče izvještačeno, usiljen, ne znaju o čemu bi razgovarali

→ gubitak komunikacije.

- komunikaciju priječi njegova sumnja u njezinu vjernost.

- Giga pokušava oraspoložiti Marka te usmjeriti njegove misli prema vremenu kad su bili

sretni.

- Marko skreće razgovor u drugome smjeru optužujući Gigu da je ona veoma dobro

živjela dok je od stradavao i patio.


- Marko razmišlja o sebi i svom životu ironizirajući svoju sposobnost da riješi svaki

problem više matematika, a s druge strane ne može se nositi s nekim životnim

problemima i situacijama.

-Marko dovodi u pitanje cijeli svoj nekadašnji život i njegovu vrijednost, osjeća se

izgubljenim, misli su mu konfuzne, ne može odgovoriti ni na jedno pitanje koje si

postavlja.

-Giga optužuje Marka da želi njome upravljati oduzimajući joj slobodu kako

intelektualno tako i fizički, postavlja se slično pitanje kao u Nori je li žena biće slobodno i

razumno ili treba biti usmjerena od muškarca.

Milutin Cihlar Nehajev (1880. – 1931.)

- novelist je, romanopisac i dramatičar.

- pripada čelnicima hrvatske moderne.

- napisao je romane: „Bijeg“, „Vuci“ i „Knjiga eseja“.

Bijeg

- roman je o mladom, darovitom intelektualcu Đuri Andrijaševiću koji se u sudaru sa

životnom zbiljom slama, predaje piću i završava samoubojstvom.

- „Moj je život ražalošćivao ljude… Moja smrt ražalostit će tebe“ → ove rečenice svjedoče o

osamljenosti Đure Andrijaševića, nema prijatelja, ljudi mu nisu skloni, ne može

funkcionirati u društvu.

- pronalazi smrt kao smirenje, spokoj, spas od života kojim nije zadovoljan.

- Đuro osjeća potrebu da ispripovijeda svoju tegobu, te da opravda svoju želju za smrću

→ nemogućnost komunikacije, sukob pojedinca s društvom.

- otuđenost → povlačenje u samoga sebe.

- postavlja si pitanje smisla života i njegove apsurdnosti.

- alkohol kao bijeg od stvarnosti.

- gubitak posla (službe), na rubu je egzistencije → nema što jesti „ali moram piti – treba

mi snage za smrt.“

- Đuro raščlanjuje i vrednuje vlastiti život → nizom retoričkih pitanja pokušava dobiti

odgovore zašto je njegov život promašen i tko je tomu kriv:

a) postavlja pitanje odgoja i roditeljske ambicije da postane velikim pjesnikom i

literatom, što nije uspio → pita se je i korijen njegove nesigurnosti i kompleksa u

nepostizanju ciljeva koje su mu postavili.

b) ljubav koju je izgubio radi bijede i siromaštva.

c) sredina koja ga okružuje i kojoj se nije mogao prilagoditi te biva odbačen.

d) postavlja pitanje koliko je njegov karakter, priroda, sklonost, utjecala na

nemogućnost komunikacije u životu.


- činitelji koji su doprinijeli slomu Đure Andrijaševića:

a) vanjski – odgoj, djevojka, malograđansko društvo

b) unutarnji – hipersenzibilnost, osamljenost, otuđenost

Ivan Kozarac (1885. – 1910.)

- rođen je u Vinkovcima.

- objavio djela: „Đuka Begović“, „Kratke proze“, „Slavonska krv“.

Đuka Begović

- sredina u kojoj se odvija radnja jest Slavonija u 19. stoljeću.

- struktura romana:

roman je podijeljen na 16 poglavlja te se može nazvati komponiranom cjelinom

jer struktura zbog nedovoljno povezanih poglavlja izgleda razbijeno.

u romanu postoje dva pripovjedača:

a) Đuka Begović – govori u prvom licu

b) pripovjedač – treće lice, ima pregled svih zbivanja

- tehnike:

retrospekcija – vraćanje u prošlost

introspekcija – samo promatranje

retorička pitanja – pitanja na koje se ne traži odgovor jer je on očit

dijalozi, monolozi, opisivanje, pripovijedanje

- roman je izrazito lirski intoniran.

- modernistički elementi u romanu su: ugođaj, atmosfera, pejzaž, stanja ljudske svijesti,

podsvijesti, bunt, cinizam, erotske preokupacije.

- u romanu se isprepliću elementi realizma kroz opis Slavonije i realizma kroz opis Đuke

i okoline.

- slojevitost lika:

a) odnos Đure spram oca → odgoj Đukina oca određuje njegove postupke i narav.

Odgajan je u razvratu, u njemu raspiruje gotovo životinjsku čulnost, pogubnu želju za

životom bez granica koja kulminira i Đukinim ubojstvom vlastita oca.

b) odnos Đuke spram žena → žene su za njega sve iste i želi ih podčiniti do te mjere da ga

se boje jer je za njega jedina ljubav koja postoji ljubav iz straha, on drži da su žene samo

za zadovoljavanje muških potreba i za kućanstvo.

c) odnos Đuke spram novca → Đuka je rastrošan i za njega novac ne predstavlja ništa

ako ga ne može popiti, on je gospodar novca, a ne novac njemu.

d) odnos Đuke spram alkohola → ispočetka uživa, a kasnije mu se u potpunosti odaje –

alkohol kao bijeg od stvarnosti.

e) odnos Đuke spram života → želi gospodariti životom, živjeti po vlastitoj mjeri, ne

prilagođavati se drugima = egoizam.


PROBLEMATIKA: propadanje seoskih zadruga, propadanje slavonskog sela, Slavonaca i

Slavonije, dolazak stranog kapitala, rušenje patrijarhalnih odnosa, bijela kuga, socijalne

razlike, odnos Slavonaca spram rada, moral, odgoj, alkoholizam, ubojstvo…

Paralela Đuke i Tene:

Tena je pasivan lik, ona ne pokreće stvari, nego joj se one naprosto događaju, ona je

iskorištavana, nju troše, dok je Đuka aktivan lik jer pokreće promjene i on je taj koji

iskorištava, troši, bilo da se radi o ženama, novcu, životu. Zajedničko im je što jednako

burno proživljavaju Slavoniju i što kao likovi daju prosjek slavonske stvarnosti 19.

stoljeća.

- unutrašnji monolog u obliku retoričkih pitanja: Đuka si postavlja gotovo egzistencijalna

pitanja o životu i njegovom smislu, muče ga kolebanja i dvojbe kako organizirati život:

a) s jedne strane nalazi se Đukin neobuzdani temperament i egoističnost koja ne trpi

pravila niti prilagođavanja društvu.

b) s druge strane postavlja si pitanje treba li se prikloniti tom društvu ili živjeti

samovoljno.

- Đuka svoje probleme i dvojbe nema s kime riješiti → osamljuje se, povlači se u sebe,

svoju psihu i unutrašnjost.

- Đukina unutrašnja proživljavanja izazivaju osjećaje nemira, nervoze, revolta, bunta.

- u nesuglasju je njegov temperament, narav, odgoj, potreba za bezgraničnom slobodom,

neodgovornost s pravilima koje određuje društvo.

- Đuka razmišlja o društvu na taj način da pojedinac u njemu nikako ne može ostvariti

svoju individualnu sreću.

- promiče probleme kao što su nemogućnost komunikacije, nerazumijevanje, otuđenost

među ljudima.

- ne pronalazi nikakvo uporište za život u izvanjskoj stvarnosti te ga pokušava naći u

vlastitoj unutrašnjosti što ga dovodi do veće konfuznosti i zbunjenosti.

- Đuka se mahnitom vožnjom pokušava osloboditi negativnih emocija, no tada kulminira

njegova destruktivnost → gazi tuđa polja, iživljava se na konjima.

- ima strahovitu potrebu misliti da može činiti što god hoće: „a on bi htio letjeti, letjeti

tako uludo i dan i dva i deset i godinu dana i sto i više…“

- Đuka na trenutke pokušava raskriliti svoja krila te svojim neobuzdanim

temperamentom izdići se iz vlastite sredine, ali se brzo slomljen vraća u tu istu sredinu.

- odnos prema ženi → obraća joj de deminutivom: Marijica

a) da bi prikazao njezinu krhkost, nježnost, strašljivost

b) dokaz je Đukine superiornosti

- na trenutke Đuka u afektu zlostavljajući sve ono do čega mu je stalo kao da kažnjava

samog sebe (samodestruktivnost).


Dinko Šimunović (1873. – 1933.) - prikazao je raznolike pojave u seoskom životu, odnos sela i grada, tuđinstvo, položaj

žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo, tradiciju.

- djela: „Mrkodol“, „Tuđinac“, „Đerdan“, „Mladi dani“, „Mladost“, „Porodica Vinčić“, „Sa

Krke i Cetine“

Muljika

- pisac iznosi tjelesni izgled Muljike → razlikuje se od ostalih seoskih djevojaka: visoka,

vitka, svjetloputa.

- pisac naglašava da bi se takva djevojka u gradu smatrala lijepom, no u zaostaloj seoskoj

sredini drukčija su pravila tako da ju smatraju bolesnom.

- u noveli su suprotstavljeni Namastirčani i Boja:

KOLEKTIV POJEDINAC

Mastirčani koji sebe nazivaju namastirčanima doživljavaju sebe kao kolektiv (mi.)

Fizički drukčija i zato je pogrdno nazivaju Muljika (blijedi ili blijedožuti kamen).

Povezuje ih sličan krupan izgled kao znak zdravlja i životne snage.

Izdvaja se i zato je objekt osude i poruge.

Istovremeno proživljavaju ljubav, veselje, njeguju zajedničke običaje, u isto doba godine rade (proljeće, ljeto)

Nemoć i slabost izdvojenog pojedinca u borbi sa životom i prirodom.

Otac je prater familias tj. glava obitelji. Jedini izlaz je smrt.

Zadovoljavaju se elementarne ljudske potrebe, nema viših oblika duhovnog života.

- Šimunović u idiličnom bukoličkom krajoliku smješta Boju i Ilijicu → likovi su govorno

okarakterizirani.

- pisac stavlja u kontrarne odnose lirske idilične prizore u kojima progovara tjelesnost i

zdravlje te prizore tuge, boli smrti.

- uloga pjezaža u djelu:

1) stvara odgovarajuću atmosferu

2) pridonosi karakterizaciji likova

3) prikazuje tragičan završetak

4) obrazlaže postupke Namastirčana

Janko Polić Kamov (1886. – 1910.) - zovu ga „Prokleti pjesnik“, neobično složena i kontroverzna ličnost.

- stvorio je moderno pisane tekstove u kojima progovara beskompromisni protivnik

malograđanskih ustajalih moralnih i društvenih normi i konvencija.


- umro je u Barceloni u 24. godini života nakon „ludila, bjesomučnog života“.

- stvaralaštvo:

A) pjesme: „Ištipana hartija“, „Psovka“

B) novele: „Ćaskanja“, „Ćuška“, „Katastrofa“, „Sjenica“, „Odijelo“, „Brada“, „Bitanga“

C) roman: „Isušena kaljuža“

D) drame: „Tragedija mozgova“, „Na rođenoj grudi“, „Samostanske drame“

Pjesma nad pjesmama

- pjesnik preuzima naslov biblijske pjesme, ali s novim sadržajem i novim pjesničkim

izrazom. - pjesma nad pjesmama strahovita je optužba građanskog reda i poretka.

- pjesnik zaziva Ciganku (poziva ju), opisuje njezin fizički izgled, vanjštinu: potamnjela

put, crne oči…

- pjesnik progovara o strasti, bludu, nezakonitosti, ljubavi, preljubu → hvalospjev.

- motiv krika – simbol boli.

- bez ikakvih ustručavanja pjesnik slobodno govori o kontroverznim stvarima bez

ikakvog ustručavanja.

- koristeći se naslovom kao i Salomon i Bibliji Kamov potpuno okreće sadržaj pjesme

otvoreno zagovarajući hedonizam, strast, blud, nemoral, što je u suprotnosti spram

biblijskih težnji ka miru, ljubavi i vjeri u Boga.

- pjesnik želi nametnuti svoje ideje, podijeliti ih sa svijetom, a koje se u potpunosti

razlikuju od svega za što se društvo i vjera zalažu.

- motiv Ciganke koju uvodi kao primjer svega onoga što društvo smatra nepristranim,

ružnim, prljavim, razvratničkim, iskvarenim, nemoralnim…

Documents

Modernizam u europskim književnostima i hrvatska književnost moderene