Mrtve oi Sonje tajner Miljenko JergoviKada bi se iz poara, ili iz one konane Noine poplave mogla spasiti jedna jedina knjiga, da svjedoi u korist hrvatske knjievnosti i toga to je ona mogla biti, ali nikada nije bila, ovaj itatelj spaavao bi knjigu Karla tajnera 7000 dana u Sibiru. Objavljena 1971, u izdanju Globusa, to je knjiga s, vjerojatno, najsvedenijim impressumom u povijesti jugoslavenskoga izdavatva. Ni urednika, ni recenzenta, ni lektora, korektora, tehnikog urednika, metera, samo za izdavaa Nikola Guevac, i oprema: uro Seder, akad. slikar. Nikoga vie, jer i nije primjereno svoje ime stavljati na neto to je mnogo vee od same knjige i od knjievnosti, i tako zauzimati suputniko mjesto na putu u povijest i u pakao. Osim toga, pravi urednik i izdava ove knjige, najvanije u hrvatskome jeziku, i u jugoslavenskome dvadesetom stoljeu, bio je onaj kojega se, ionako, nije moglo potpisati. tajner je 7000 dana u Sibiru dovrio jo 1958, ali bez Josipa Broza Tita knjiga nikad ne bi bila objavljena.

Odan vlastitoj sudbini i svome karakteru nikome se tako nisu podudarili sudbina i karakter kao njemu pisac je svoje djelo dao na provjeru Partiji. Bio je to njegov lini dug: spasili su ga iz Sibira, Titovom intervencijom stigao je iz progonstva u Moskvu, pa u Jugoslaviju. Legenda kae da je Tito Hruovu predao rukom ispisanu listu jugoslavenskih komunista, koji su 1936, i kasnijih godina, nestali u staljinskim istkama. tajner je bio jedini ivi sa te liste.

Jedan primjerak rukopisa predao je pisac Zvonku Brkiu, lanu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Prisutan je bio i Mika piljak. Drugi je odnio u Beograd i dao ga Veljku Vlahoviu, Crnogorcu, panskom borcu i estitom ovjeku, u kojega se moglo imati povjerenja. Strani izdavai ve su se jatili oko njega, douvi za memoare ovjeka koji je proveo osamnaest godina u Sibiru, i vratio se iv. Takve knjige nije ranije bilo, niti je bilo onoga tko e je napisati, a knjige su u vrijeme Hladnoga rata bile oruje, knjigama e se ratovati, sve dok se Sovjetski Savez ne raspadne, a Zapad ne retardira u pedeset nijansi sive. Poetkom ezdesetih u Americi je rastao kult Milovana ilasa, njegove disidentske ispovijesti uskoro e postati intelektualni bestseleri bez premca, i bilo bi sjajno kada bi se Sovjetima zadao novi udarac. tajner je kasnije priao kako su mu nudili goleme novce, nisu shvaali da ga ne mogu kupiti. to bi on s njihovim novcima?

A onda su se zagubili rukopisi. Tajanstveno su nestali, jedan za drugim, u dva centralna komiteta, hrvatskom i jugoslavenskom, i vie nikada nisu pronaeni. to se dogodilo, ne znamo, ne trebamo ni pretpostavljati, jer bi iz svake pretpostavke proizala teorija zavjere, koja ne samo da bi nas odvela od Karla tajnera, nego bi nas vodila k njegovim sucima i tuiteljima, i bila bi izreena u njihovu slavu. A nekako je i prirodno da rukopisi nestaju, da mrtvi Staljin posvuda ima ivih prijatelja, da se ljudi plae istine, i da se, vie od svega drugog, plae da e im netko govnima umazati oltare. Takvi su bili komunisti, ak i najdobronamjerniji. Antikomunisti su gori, pogledajmo oko sebe, zagledajmo im se u lica i oltare.

Karlo tajner roen je u Beu, 15. sijenja 1902. Bio je grafiki radnik, slovoslagar, odrana lan Komunistike omladine Austrije, uskoro i njezina centralnog komiteta. Nakon Obznane i Zakona o zatiti drave, kojim je 1921. zabranjen rad Komunistike partije Jugoslavije, i zapoinje krvavi teror kralja Aleksandra nad komunistima i sindikalistima, odlukom Kominterne tajner je prebaen u Zagreb, da ustroji i pokrene tajnu partijsku tampariju. U Zagrebu ivi od 1922. do 1931, postaje jugoslavenski dravljanin i automatski gubi austrijsko dravljanstvo, a u vrijeme kad kraljevska vlast jednoga za drugim likvidira partijske voe, i KPJ zapoinje djelovati iz inozemstva, tajner odlazi u novu emigraciju. Iz Pariza ga protjeruju, u Austriju ne moe ui, u Berlinu se naao malo prije dolaska Hitlera na vlast, odakle, konano, bjei u Moskvu, gdje radi pri Kominterni, ponovo kao ef tiskare, sve do 4. studenog 1936, kada usred noi zauje lupanje na vratima, i kuepazitelja koji mu uspanieno govori da iz njegove kuhinje voda curi na donji kat. S kuepaziteljem bili su vojnici NKVD-a. Sreom, vodovodna cijev nije pukla i nita nije procurilo.

Ostavio je dvadesetogodinju enu, koja je bila u posljednjim mjesecima trudnoe. Ruskinja Sonja tajner rodit e ker, koju otac nikada nee vidjeti. Djevojica e uskoro umrijeti od bijede i neishranjenosti. Jedino njihovo dijete. Sonja e biti zlostavljana i progonjena kao ena narodnog neprijatelja, ali mua se nee odrei. Nije ga ostavila ni nakon to godinama od njega nije bilo vijesti, ni nakon to je povjerovala da je mrtav. Danilo Ki pisao je sedamdesetih o oima Sonje tajner, mrtvim oima na ivom licu jedne jo uvijek lijepe ene. Pisao je o tome kako je neumjesno Sonju tajner usporeivati s Penelopom. Jer dok je helenska Penelopa tokom dvadeset godina vezla svoj vez u miru bojem, pod blagim helenskim nebom, odbijajui mnogobrojne prosce, a na opte divljenje sugraana, dotle je u modernoj, savremenoj verziji sovjetskog mita, Sonja poniena, popljuvana, namuena ena narodnog neprijatelja'.

Karlo tajner prezirao je Aleksandra Soljenjicina. Nije bio impresioniran njegovim Arhipelagom Gulag. Solenjicin je u logoru bio kratko, u blizini Moskve, a ne u Sibiru. Ali to je manje vano. tajner ga je prezirao zbog njegova antikomunizma. To je, iz njegove perspektive, dogmatizam, usporediv sa staljinizmom, bezobziran i opasan, koji na kraju postaje blizak svjetonazoru najveih neprijatelja komunizma. A to nisu ni liberali, ni socijaldemokrati, ni konzervativci, nego faisti, hitlerovci, nacisti.7000 dana u Sibiru nije pripovijest o ideolokoj transformaciji ili duhovnoj katarzi. tajner nije postao vjerski fanatik. Nije jednu dogmu zamijenio drugom. Niega se nije odricao, samo je shvaao. Za razliku od Solenjicina, ali i svih drugih svjedoka Gulaga, tajner je prolazio devetim krugom staljinistikog pakla: bio je tamo gdje nema ni ljudi ni ivotinja, tisuama kilometara od civilizacije, meu ubojicama i kriminalcima, s nacistikim ratnim zloincima, vie mjeseci i kao formalni osuenik na smrt, kojega nisu mogli pogubiti iz bizarnoga birokratskog razloga odbijao je potpisati ikakav papir. Nije htio sudjelovati u istrazi, tuitelja i suca proglasio je nenadlenima, leao je samici, u karceru, na golom kamenu, dok se svijet oko njega ledio. Logora tajner nije imao drugih planova osim da preivi. Nakon to je preivio, nije od toga nainio moralno-politiki ulog. Za razliku od knjiga Aleksandra Solenjicina, njegova knjiga nije antisovjetska ni antikomunistika. Ona, zapravo, nije nita izvan onoga to jest. Moralno tako dosljednu, nepotkupivu i vrstu rije o staljinizmu nije napisao nitko do tajnera niti poslije tajnera. On je proao pakao, ne traei druge vjere, niti drugog svjedoka, osim samoga sebe. 7000 dana u Sibiru savrena je antropoloka studija, roman o dvadesetom vijeku, potvrda grandioznog zloina komunizma, koja iezava poput fatamorgane, im se na nju pokuaju pozvati antikomunistiki akali.Prema vlastitoj autoidentifikaciji, Karlo tajner do kraja ivota ostao je jugoslavenski komunist. Umro je u Tumanovom Zagrebu, 1. oujka 1992. U vrijeme Rezolucije Kominforma, u ljeto 1948. odbio je ponudu NKVD-a da optui jugoslavensko partijsko rukovodstvo, i na taj nain otkupi slobodu. Nije bio fanatik. Samo ovjek koji je ve svemu znao cijenu, i odavno se pomirio sa smru. Dane masovnih strijeljanja logorai su nazivali mesni dan. Osueni u pravilu nisu ni znali za presude, sve dok ih ne bi doveli pred zid.

I to je onda taj jugoslavenski komunist uinio kada su netragom iezla oba njegova rukopisa: onaj koji je povjerio Veljku Vlahoviu i onaj koji je, pred Mikom piljkom, predao Zvonku Brkiu? (Uzgred, sva trojica bili su narodni heroji.) Da im je sasvim vjerovao, da je bio komunist koji nije ostao bez vjere, ne bi nainio jo jednu kopiju rukopisa, i ne bi je sakrivao kod brata u Lyonu. Bila je to gesta istinskoga pisca, ali i ovjeka koji svemu zna cijenu, pa tako i svojoj sudbini. Pomiren sa smru, Karlo tajner znao je da njegova sudbina neto vrijedi samo ako je posvjedoena. Bez toga, sve je bilo samo bespotrebno, uzaludno, ivotinjsko muenje. Ako ne posvjedoi, on je u odreenom smislu kriv. U pravu su bili tuitelji i suci, i ne samo da je kriv za ono za to je optuen, nego i za uniten ivot svoga djeteta. Nikome nije vjerovao, zato je sakrio treu kopiju.

U vrijeme kada je 1971. objavljena knjiga 7000 dana u Sibiru, generalni sekretar komunistike partije i voa Sovjetskog Saveza Leonid Ilji Brenjev svodio je raune uspjele invazije na ehoslovaku. Bila je to velika pobjeda neostaljinista, posljednji sovjetski trijumf u hladnome ratu, koji je, meutim, savreno odgovarao Zapadu. to bi se dogodilo da je pobijedilo Prako proljee i da se pokazalo kako su reforme u komunizmu mogue, a s njima i spoj komunizma i demokracije? Te 1971. nije bilo nezamislivo da ruski tenkovi nastave sve do dalmatinskih obala. Tko bi ih zaustavio? Nije to bila godina kada bi objavljivanje tajnerove knjige bilo najljubazniji potez Jugoslavena prema Moskvi.Pet godina kasnije, opet u Zagrebu, u Liberu, kod Slavka Goldsteina, izlazi Kiova Grobnica za Borisa Davidovia, i u njoj pria Magijsko kruenje karata, posveena Karlu tajneru. Ali mnogo vie je toga u ovoj knjizi tajnerovsko. Osim to je preuzimao njegove motive, usaujui ih po svojim priama kao neautorizirane posvete izvorniku, Danilu Kiu je tajner bio neka vrsta velikog pokretaa. To ga je kotalo i notorne denuncijacije za plagijat koja je, po nekom viem, kosmikom principu bila zasluena, kao neka vrsta itateljske poasti i posvete. Ki je trebao biti kanjen za tajnerova ogreenja. Preuzimao je sudbinu toga bekog muenika i heretika. Kao to je Karlo tajner bio u Moskvi optuen da je agent Gestapoa, tako je i Danilo Ki u Beogradu optuen da je plagijator. Sustigao ga je isti duh, kao i njegova velikog uzora. Dirnuo je u komunistiku svetinju, u Sovjetski Savez, u Lenjina i Staljina, u ono u to se ne dira ak ni meu onima koji se tada, sredinom sedamdesetih i krajem osamdesetih, izriito deklariraju kao antistaljinisti. Sve to ga je jo, ve onako usput pogodilo, ukljuujui antisemitizam, palanaki duh, sklonost nedarovitih da nasru u oporima, bilo je samo posljedica onoga prvog. Danilu Kiu sudili su duhovi tajnerovih sudaca i tuitelja. as anatomije pokuaj je obrauna s njima, dijelom uzaludan, jer se s duhovima iv ovjek ne moe nositi.Razgovarao je on sa Karlom tajnerom o Grobnici za Borisa Davidovia. Tanije, taj blagi ovjek iznosio mu je svoje primjedbe. Vi ste napisali, negde u Grobnici, govori taj blagi ovek, bez ljutnje, bez patetike, da se va junak u to vreme etao, uvee, oko Kremlja! To biste morali za novo izdanje da ispravite. Svako ko bi se u to vreme vrzmao oko Kremlja, pogotovo stranac, kao to je va junak, taj bi bio odmah uhapen. Obeavam mu da u gledati da to ispravim za sledee izdanje. To i jo neke njegove primedbe. Pitam ga ta bi da popije. On kae da mu je svejedno. Ja pijem votku. tajner, pomalo zbunjen, kao ovek koji ne bi hteo da me povredi, kae: Ah, ne, hvala. Sve drugo samo ne votku. Ve dvadeset godina je nisam okusio. Niti u A na jednom mestu u knjizi pominjete tapete, nastavlja, poto smo se sloili oko francuskog konjaka (seanje na dobra stara vremena), Ah mladi ovee, odmahuje tajner rukom, Kakvi tapeti u Rusiji, u to vreme! Pokuavam da mu objasnim da sam taj podatak o zidnim tapetima pronaao u nekoj enciklopediji i da sam ga upotrebio upravo kao bizarnu injenicu koja lii na anahronizam. tajner odmahuje rukom, kao ovjek koji je ve navikao da mu ljudi ne veruju ni krupnije, oiglednije stvari.

Cijeli taj tekst, to ga je Danilo Ki objavio u New York Timesu, povodom engleskoga prijevoda 7000 dana u Sibiru, a nalazimo ga i u Kiovoj knjizi Homo poeticus, obiljeen je tim tajnerovim primjedbama. Ruga li se to Ki samome sebi? Nipoto! On koji je bio osjetljiv na faktografske greke ili nedosljednosti u svojim romanima i priama, i hvatao bi ga istinski bijes pred onima koji bi ga takvim itanjima nastojali poniziti, on koji nije bio lien autorske, a ni ljudske tatine, doputa svome moda i najvanijem itatelju primjedbe o etnji oko Kremlja i o tapetama, i onda jo o tome s toplinom i dragou pie. Kako je to mogue?

Tako to je Danilo Ki artist, a ne svjedok. On je svoj artizam stavio u slubu svjedoanstva, dok je Karlo tajner vjerodostojni svjedok, koji je, sporedno, i artist. Ono to je njemu vano, recimo tepete, Kiu je sporedno. Njegova vjerodostojnost je od druge vrste. Pisac ne smije izigravati svjedoka, jer je u tom sluaju samo lani svjedok. Ali da bi se bilo svjedokom, nije dovoljno biti prisutan na mjestu na kojemu se neto dogodilo. Da bi se bilo svjedokom, mora se biti Karlo tajner. Njemu su onda doputene primjedbe o tapetama. Kao to je i Kiu doputeno da lae kako e neto mijenjati u sljedeem izdanju. Nee on mijenjati nita.

Prolo je dvadeset i pet godina otkako sam itao 7000 dana u Sibiru. Primjerka, u izdanju one slavne Globusove plave biblioteke, u kojoj je knjiga nastavila izlaziti nakon prvoga izdanja sa Sederovom crvenom omotnicom, koji je Nano (Rudolf Stubler) poklonio Noni (Olgi Stubler), svojoj sestri, a mojoj baki, ve odavno nemam. Nestao je negdje u Sarajevu, moda za vrijeme rata, ili ranije. Da odem u antikvarijat Jesenski i Turk, u Vukotinovievoj, navela me je jedna bizarna, ak ne pretjerano uvjerljiva novinska vijest kako je u nekom hrvatskom zatvoru 7000 dana u Sibiru najitanija knjiga meu zatvorenicima. tajnerovog djela moe se uvijek nai, u svim izdanjima, i u svim zagrebakim, sarajevskim i beogradskim antikvarijatima. Ja sam pronaao ono prvo izdanje, ije grafiko rjeenje djeluje pomalo zlokobno, kao da je i uro Sedar osjeao neki strah dok je na njemu radio, ne znajui to bi se moglo dogoditi ako knjiga izae. A to se dogodilo? Nita, osim to smo bili na as blii istini. U tome je smisao.

Knjigu sam ponovo itao u dahu. Petstotinjak stranica, velikog formata, za tri dana i tri veeri sporog i temeljitog itanja. to se promijenilo u ovih dvadeset i pet godina? Mnogo toga, u knjizi i oko nje. Pomrli su svi oni koji su s jeseni 1975, pa sve do sljedeeg proljea, u Kasindolskoj, u domu tada ve odavno pokojnog Karla Stublera, itali 7000 dana u Sibiru. Plava je omotnica skidana da se ne oteti, a knjiga je, poput akih udbenika, umotavana u modri pakpapir. Petoga travnja 1976, za Olgin sedamdeset prvi roendan, Rudi je sestru darivao tajnerom. Zato im je bio vaan? Zato to je bio Belija, Austrijanac, manjinac kao i oni, ili zato to je svjedoio o sovjetskim zloinima? Nitko od njih nije bio komunist osim moje majke, koja e zadnja proitati knjigu ali su bili optereeni Hitlerovim, njemakim zloinima. Doivljavali su ih kao svoje, jer su njemaki ratni grobovi bili i grobovi njihovih roenih. Je li im bilo lake dok su itali tajnera? Nije. Samo su ga morali proitati.

Iako nije imao knjievnih ambicija, niti mu je hrvatski (ili srpskohrvatski) bio materinji jezik, Karlo tajner je pisac pred kojim se valja zapitati nad samom prirodom knjievnog talenta. to uope znai imati dara za pisanje? Imati ivot i umjeti se s njime nositi, ili neto drugo? (Uzgred: postojala je u hrvatskome knjievnom polusvijetu legenda kako je Karlo tajner imao ghostwritera. Nije. Jer da jest, sigurno bi se taj, ili ta i pod svojim imenom pojavila kao velika proizaistica.) tajner pie jednostavno i nesentimentalno. U tih sedam hiljada dana, u osamnaest godina i u 474 duge stranice, gotovo da i nema ekspliciranih osjeaja. Ni kada mu stigne vijest o smrti djeteta koje nije vidio, ni kada mu umiru prijatelji, ni kada jednoga nalazi raspetog iznad logorske kapije, kao upozorenje onima koji pokuaju bjeati, ni kada se, nakon osamnaest godina, susretne sa enom. Evo kako to jednostavno zvui:Preda mnom je stajao direktor pilane Savanin.

- Doveo sam vam enu.

()

Dugo smo se gledali. Ona proape:

- Nisi se promijenio.

I meni se inilo da se ni ona nije mnogo promijenila.

Ve je svitalo kad smo legli. Nakon gotovo dva desetljea.

Leali smo zagrljeni.

Rekli smo jedno drugome da nas sada samo smrt moe rastaviti.

Slijedili su najljepi dani moga ivota. Na blistavom oujskom suncu i blagom mrazu etali smo svakog dana u oblinju umu i razgovarali o onome to smo doivjeli. Saznao sam za njene patnje. Priao sam joj o svom logorakom ivotu.

Sonja je u Maklakovu provela etrnaest dana dopusta. Unato turobnom dojmu koji je na nju ostavilo to mjesto, odluila je da napusti Moskvu i da sa mnom izdri toliko dugo dok oboje ne budemo imali mogunosti da izaberemo bolje prebivalite.

Nita vie, samo to. A ostalo je na itatelju, ako itatelja bude i ako u njemu ima ljudskih osjeanja. Karlo tajner uinio je doista sve. Mene je nakon dvadeset i pet godina sjetio prie Sekta baptista u praumi, koju sam bio temeljito zaboravio. Ljudi koji su pobjegli stotinama kilometara od civilizacije, da bi mogli ivjeti po svom. Dvadeset godina ivjeli su u umi, daleko od svijeta, nisu znali ni za Drugi svjetski rat, sve dok ih 1951. nisu otkrili. Starca Nikifora optuili su kao vou amerike pijunske i diverzantske bande, i osudili ga na dvadeset pet godina robije.- Kako zdravlje?

- Vrlo dobro, ja moram biti zdrav jer mi predstoji jo dug ivot. Sada mi je sedamdeset i est godina, a moram ivjeti jo dvadeset i pet.

Sovjetskoj dravi i velikom Staljinu ne mogu ostati duan.

Ne znam kako hrvatski zatvorenici, stvarni ili metaforini, itaju 7000 dana u Sibiru. ovjek koji doita knjigu Karla tajnera ne moe ostati nepromijenjen. Pakao je mjesto na kojemu nema katarze. U paklu nema knjiga, i nema vie Karla tajnera.