Novosadski dogovor

Novosadski dogovor sklopljen je 10. prosinca 1954. između uglavnom hrvatskih i srpskih te dijelom bosanskohercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca radi uređenja i standardizacije zajedničkog srpskohrvatskog jezika.

1850. godine književnim dogovorom u Beču započet je proces ujedinjavanja hrvatskoga i srpskoga jezika u jedan srpskohrvatski jezik. Kao osnova za zajednički književni jezik je uzet narodni govor Bosne i Hercegovine, karakterističan po štokavskom narečju i ijekavskom izgovoru. Pod uticajem ovih ideja, i srpski i hrvatski jezik su reformisani u pravcu međusobnog približavanja. U međunarodnoj znanosti se narednih decenija govorilo se o srpskohrvatskome kao jednom jeziku.

Tokom perioda Kraljevine Jugoslavije jezička unifikacija je nametana od beogradskih vlasti. Po slomu Kraljevine Jugoslavije razvoj jezika krenuo je u dva odvojena smjera. Ustaše su u travnju 1941. preuzeli vlast u Hrvatskoj reafirmišući zaseban hrvatski jezik.

Takvo stanje ostaje i posle završetka rata. Nakon rata, prvi se jugoslavenski Ustav piše i hrvatskim i srpskim jezikom zasebno. U nastojanju za zbližavanjem dvaju jezika, srbijanska je strana preko Letopisa Matice srpske raspisala anketu o jezičnim i pravopisnim pitanjima i do rujna 1954. Letopis je objavio odgovore četrdesetak sudionika. Poslije završene ankete, održan je trodnevni skup 8, 9. i 10. decembra 1954. godine u Novom Sadu.

Nakon nekoliko dana većanja učesnici skupa u Novom Sadu su doneli sledećih 10 zaključaka:

Pravopis hrvatskosrpskog jezika, latinično izdanje.

1. Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.

2. U nazivu jezika nužno je uvek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dela (i hrvatski i srpski).

3. Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom.

4. Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takodje su u svemu ravnopravna.

5. Radi iskorišćavanja celokupnog rečničkog blaga našeg jezika neophodno je potrebna izrada priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici sa Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi.

6. Pitanje izrade zajedničke terminologije takodje je problem koji zahteva neodložno rešenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.

7. Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najbitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izradiće sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Pre konačnog prihvatanja nacrt će biti podnet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvetnih i drugih javnih radnika.

8. Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.

9. Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediće naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Za izradu terminologije potrebno je stupiti u saradnju sa saveznim ustanovama za zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa stručnim ustanovama u društvima.

10. Ove zaključke Matica srpska će dostaviti Saveznom izvršnom veću i izvršnim većima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Crne Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademijama u Zagrebu i Beogradu i Matici hrvatskoj u Zagrebu, te će ih objaviti u dnevnim listovima i časopisima.

Rezoluciju je potpisalo 25 pisaca i lingvista (7 iz Hrvatske, 15 iz Srbije, 3 iz BiH), među kojima su Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan, Mihailo Stevanovići mnogi drugi. Njima se pridružilo još 64 kulturna i naučna radnika, među kojima i Miroslav Krleža.

Na temelju ovih odluka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Neki srpski autori su kritikovali ovaj dogovor na osnovu toga što je navodno potiskivao ćirilicu u korist latinice. Slični argumenti o favorizovanju ćirilice i potiskivanju latinice čuli su se i sa hrvatske strane.

Novosadski dogovor nije bio po volji dijelu hrvatskih jezikoslovaca, pa čak i nekih potpisnika, koji su bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik nazivao hrvatskosrpskim. 1967. godine je devetnaest najistaknutijih kulturnih institucija SR Hrvatske potpisalo Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika kojom se distanciraju od Novosadskog dogovora, uz obrazloženje da se iza njega krije namera da se Hrvatima nametne srpski književni jezik. Potpisnici su tražili da se ustavom garantuje ravnopravnost hrvatskog, srpskog, slovenačkog i makedonskog jezika i da se u zvaničnu upotrebu vrati naziv hrvatski ili srpski jezik. Ovo je u jugoslavenskoj javnosti proglašeno ispoljavanjem "hrvatskog nacionalizma". Godine 1971. izlazi popularno nazvani "Londonac", odnosno Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji je u fototipskom obliku tada objavljen u Londonu. U zemlji nije objavljen, dijeleći tako sudbinu Hrvatskoga proljeća. Nakon republičkih ustavnih amandmana iz 1972. u Hrvatskoj su đaci počeli da uče hrvatski ili srpski umesto hrvatskosrpskog jezika.

Neki bosanski pisci, poput Alije Isakovića, su takođe kritikovali novosadski dogovor koji kaže da je zajednički jezik – jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca, a Bošnjaci-muslimani se ne spominju. Isaković je podsećeo da je Bosna i Hercegovina učestvovala u izgradnji zajedničkog jezika i da je to trebalo uvažiti.