O FONETSKOJ TRANSKRIPCIJI U SRPSKOHRVATSKOM DIJALEKTOLOŠKOM ATLASU

DALIBOR BROZOVIĆ

I

Pri izradbi svakog dijalektološkog atlasa iskrsava mnoštvo praktičnih i teoretskih pitanja koje valja riješiti. Na prvi se pogled čini da je među njima jedno od naj­lakših pitanje transkripcije kojom će istraživači zapisivati na terenu odgovore na upitnik i kojom će se poslije ti odgovori tiskati u samom atlasu. Problem izgleda sasvim rutinski: treba odrediti koje su glasovne varijante dovoljno važne da budu bilježene za atlas i onda im treba izabrati prikladne znakove. I zaista, ne treba ništa drugo nego samo o d r e d i t i i i z a b r a t i, ali kako su srpskohrvatski dijalekti u usporedbi s dijalektima drugih jezika izuzetno bremeniti problemima, teško je odrediti što nije ni previše ni premalo, a mogućnosti za izbor znakova ograničene su najrazličitijim obzirima. Zato je sastavljanje transkripcije za srpsko­hrvatski dijalektološki atlas iziskivalo prilične napore kakvi se javljaju u svakom poslu kombinatoričke prirode.

Početkom god. 1961. povjerio mi je Jugoslavenski komitet za dijalektološke atlase da izradim nacrt transkripcije za srpskohrvatski atlas - transkripcije za slovenski i makedonski atlas tada su već postojale. U lipnju iste godine Komitet je na plenarnom zasjedanju u Beogradu razmotrio narct i prihvatio ga uz neke manje izmjene. Tako je dobivena transkripcija za srpskohrvatski atlas; ona svakako ima i dobrih i loših strana, ali nadam se da će njezine dobre strane osigurati da nas ona u primjeni uglavnom zadovolji, a uvjeren sam da se njezine loše strane uglavnom i nisu mogle izbjeći. U svakom slučaju, mislim da je korisno objaviti tu transkripciju, iznijeti načela prema kojima je sastavljena i objasniti kako su izabrane pojave koje su u njoj predstavljene i kako su izabrani znakovi što ih predstavljaju. Donijet će nam to razne koristi. U prvom redu, naša stručna i naučna javnost upoznat će se malo podrobnije s jednim od onih mnogobrojnih problema što prate rađanje dijalektološkog atlasa srpskohrvatskog jezika. Doduše, u usporedbi s izvanredno opsežnom i kompleksnom problematikom samog kvestio­nara (inventar pojava, egzemplifikacija, redukcije, asocijativna klasifikacija itd.) pitanje transkripcije zaista dolazi u drugi plan, ili u treći - iza problema oko mreže punktova i oko kartografiranja - ali u našim je stručnim i naučnim publi­kacijama objavljeno tako malo konkretnog materijala iz problematike srpskohrvatskog dijalektološkog atlasa da će svaki prilog dobro doći. Valja se samo sjetiti kako drugi Slaveni prate u svojim časopisima cjelokupnu djelatnost oko općeslavenskog i svojih nacionalnih atlasa i kako se raspravljaju najrazličitija teoretska i praktična pitanja. Nadam se ipak da će ovaj prilog, osim same transkripcije, iznijeti bar u neznatnoj mjeri i dio naše fonetske i akcentološke problematike upitnika. -

94 DALIBOR BROZOVIC

I još me jedan razlog rukovodi da objavim transkripciju za srpskohrvatski atlas. Mislim da će detaljnija analiza transkripcije olakšati posao širem krugu zapisivača koji će na terenu obrađivati pojedine punktove, a pomoći će i da se ujednači rad onih dijalektologa što istražuju naše govore izvan rada na Atlasu i koji možda nemaju uvijek upitnika pri ruci.

Svaka dijalektološka transkripcija mora zadovoljavati nekoliko uvjeta kako bi bila pogodna za zapisivanje na terenu, za prikazivanje na atlasu i za tisak: jedni su od njih određeni prirodom dijalekata za koje se primjenjuje i svrhom same transkripcije, drugi imaju relativan karakter (odnos prema tradiciji, prema tran­skripcijama za dijalekte drugih jezika, prvenstveno srodnih, i sl.), treći su tehničko­štamparske naravi . Prije nego što iznesem tabele znakova što su upotrijebljeni u samoj transkripciji, treba da se razmotre spomenute tri serije uvjeta koje je valjalo zadovoljiti. Tako će se moći ocijeniti principi prema kojima je transkripcija sastavljena, a ona će se sama moći lakše sagledati kao cjelovit sustav.

II

l. U prvom redu, za Atlas nije dolazila u obzir fonološka transkripcija. Ona je u modernoj dijalektologiji moguća kad se opisuje jedan sistem, ali u juksta­poziciji velikog broja sistema fonološko zapisivanje svakoga od njih ne bi davalo mogućnosti za uspoređivanje. Osim toga, i u tom bismo slučaju ipak morali imati pri ruci arsenal fonetskih znakova iz kojih bi se za svaki punkt birali oni koji u danom govoru predstavljaju fonološki relevantne glasove. U monografskom opisu određenog govora fonološki zapis predstavlja dobitak u uštedi i jasnoći, uza sve gubitke u potpunosti prikazivanja i u pogledu vjernosti realnosti, koja u prirodnom stanju ima na terenu uvijek i elemenata slučajnih realizacija. Te slučajne realizacije pri fonološkom zapisivanju propadaju ukoliko se ne prave okazionalna odstupanja u bilježenju, a fonetske se varijante ipak mogu rekonstruirati iz interpretacije fonološke transkripcije. Ali na samim kartama u atlasu čitaocu nisu pri ruci inter­pretacije i on ne može iz fonoloških zapisa odrediti kakve su bile stvarne fonetske realizacije zapisanih glosa, s konkretnim poziciono uvjetovanim varijantama danih fonema. Osim toga u raznim se punktovima mogu u sličnim ili identičnim riječima i oblicima pojavljivati objektivno isti glasovi, koji su u jednom punktu fonemi, u drugome varijante. Ako se radi o govorima srodnima po podrijetlu, obično će to biti dva razvojna stupnja iste pojave - dovoljno je npr. da se u jednom govoru anulira stanovita kategorija dužina pa da nekad kvantitativno uvjetovana varijanta dobije fonematsku vrijednost1 . U tome pogledu vrijedi pravilo da su varijante zapravo fonemi in spe i zato bi bila šteta da to ne iskoristimo za prikazivanje na Atlasu - ona publika kojoj je Atlas potreban znat će u takvim slučajevima iz plošnog prikaza očitati vertikalne razvojne tendencije i horizontalne smjerove njihova kretanja.

U svakom slučaju postoji prigovor da nefonološki zapis uzrokuje stanovitu nesamjerljivost činjenica prikazanih na svakoj pojedinoj karti. Jedni te isti glasovi (i znakovi na karti) imaju dakle u raznim punktovima različite funkcionalne vrijed-

1 Tipičan je primjer pretvaranje fonološke opozicije g: d (u kojoj je zatvorenost vokala dodatni fenomen, automatski vezan uz dužinu - radi se dakle o varijanti, a fonološka je opozicija zapravo kvantiteta vokala) u opoziciju q: a (gdje se radi o vokalskoj kvaliteti).

O FONETSKO] TRANSKRIPCIJI 95 ----------------------

nosti, različite su ,,težine"2• Tome se može doskočiti samo na jedan nacm svaki zapisivač treba da na koncu rada na terenu izradi fonološki sustav danog govora i da ga prije odlaska provjeri u svim pojedinostima. Razumije se da to nitko nije u stanju izvesti na početku zapisivanja - ukoliko obrađivaču punkta nije govor slučajno već otprije dobro i pouzdano poznat - u početku svatko mora zapisivati ono što objektivno čuje. Kad bismo prihvatili fonološku transkripciju, valjalo bi svaki zapis naknadno prevoditi u nju, što je također samo argument više za fonetski transkripcioni sistem. A zbog spomenute nesamjerljivosti smatram <fa u tekstu Atlasa treba donijeti popis fonoloških sustava svih punktova. To je, mislim, jedini moguć način - cijeli se sistemi ionako ne bi mogli vidjeti ni na jednoj pojedinačnoj karti (a bez toga fonološki zapisi na kartama i ne bi imali smisla). ·

Fonetska transkripcija postavlja po svojoj prirodi problem ograničenja u nijansama. Mislim da to pitanje treba rješavati praktično i zato je transkripcija za Atlas ograničena na one glasovne nijanse koje imaju praktičnu važnost i vrijednost u srpskosrvatskoj dijalektologiji. Fonetski je interesantna činjenica da mnogi govori uz more nemaju glasa m ispred labijala niti vdarnog n ispred velara, isto je tako interesantno da u nekim bosanskim govorima dočetno m dobiva labiodentalnu artikulaciju (inače normalnu u tuđicama tipa simfonija ili invazija) i zato je velarno i labiodentalno n uvršteno u transkripciju, a izostavljeno je npr. cerebralno n (opančar) jer nam nije poznat teren koji bi u tome pogledu dao kakvu razliku prema drugim terenima. To naravno ne znači da je cerebralno n u općelingvističkom smislu imalo manje važan glas od varijanata n uvrštenih u transkripciju, ali u srpskohrvatskim je dijalektima taj glas, koliko je poznato, svagdje automatski vezan uz poziciju ispred glasa č (ili dž). Razumije se također da nisu potrebna posebna pitanja u kvestionaru posvećena svim varijantama koje se nalaze u našoj transkripciji - to će se sve automatski dobiti, a Atlas u svakom slučaju treba da nam ionako pruži mnogo više nego što su izravni odgovori na pitanja u upitniku. Dalje, ima pitanja u kojima bi se preciznijim d~ferenciranjem možda i mogle dobiti različite linije na terenu, ali ispravno bi bilježenje zahtijevalo previše od naših ispitivača, a dobiveni rezultati ne bi nam mnogo ili gotovo ništa dali budući da se ta problematika ne reflektira u razvoju naših dijalekata pa ni dosad nije privlačila pažnje. Takav bi primjer predstavljale artikulacione varijante kod dentala -mislim da je nepotrebno razlikovati pravu dentalnu artikulaciju od alveolarne, a osim toga tu postoje i znatne individualne oscilacije. Sličan bi slučaj bio i s varijantama kratkouzlaznog akcenta, o čemu će poslije biti riječ.

I na koncu - razumije se da su uzeti samo oni glasovi koji se stvarno javljaju u srpskohrvatskim dijalektima- naša transkripcija nema nikakvih općelingvističkih pretenzija. Zato joj se ne bi smjeli zamjeriti stanoviti nerazmjeri s općelingvističkog stanovišta. Jasno je, na primjer, da su varijante šuštavih glasova i afrikata pred­stavljene suviše ekstenzivno u usporedbi sa skromnim diferenciranjem nekih drugih glasova, ali mislim da naši cakavizmi i slične pojave, kao i razni defonemizacioni procesi na liniji ć-č, zahtijevaju baš takav raspored. Isto je tako jasno zašto u tran­skripciji za srpskohrvatski atlas nema mjesta za interdentalne, cerebralne, uvularne, laringalne i još kojekakve druge još egzotičnije suglasnike, koji svi imaju svoju

2 Postoji ipak protuargument: fonološka transkripcija dala bi također nesamjerljive rezul­tate, samo na drugi način- ona bi u smislu op. l predočila gen. sg. govora A kao glave, a govora B kao gl~ve, ali objektivno imamo u oba slučaja ~: A gl{jve i B gl~ve.

96 DALIBOR BROZOVIĆ

općelingvističku važnost u koju mi nimalo ne sumnjamo, ali činjenica je da tih glasova nema u srpskohrvatskim dijalektima. U svakom slučaju, transkripcija nije jednom zauvijek dana, nije nepromjenjiva, a Atlas još nije objavljen. Ukoliko se eventualno ukaže potreba, transkripcija se još uvijek može upotpupniti, ali isto tako nije isključeno da se iz nje može eventualno i ukloniti koji znak ukoliko se pokaže da nije neophodan, no to se zasad čini malo vjerojatno. O tome će se svemu uostalom još govoriti u komentarima uz tabele.

2. Odnosi naše transkripcije prema drugim transkripcionim sistemima imaju dvostruk karakter: izbor glasova i izbor znakova. O izboru glasova govorio sam pod l - mislim da nam tu sfun Atlas i sami naši govori diktiraju gotovo sve i ne možemo se mnogo obazirati na druge, to više što je svatko postupao prema svojim potrebama. Ali u izboru znakova za te glasove treba da se obaziremo na postojeće transkripcije kako se naša ne bi bez potrebe od njih suviše udaljavala. Već postojeće divergencije u priličnoj mjeri otežavaju u vizuelno-psihičkom pogledu pos.ao lin­gvistima, uvijek treba iznova pri čitanju u sebi prevoditi znakove ili pak neprestano zagledati u shemu. Kako se. same transkripcije međusobno jako razlikuju, potrebno je bilo odrediti stanovitu ,_,hijerarhiju obzira". Ona je bila glavni motiv u izboru znakova, uz uvjete koje nameće tehničko-tiskarska problematika, specijalno u vezi s našim akcentima, o čemu će se govoriti poslije pod 3.

Mislim da se najmanje trebalo obazirati na tzv. internacionalnu transkripciju~ ona se izvan opisne sinhrone i tzv. primijenjene lingvistike (specijalno u nastavi standardnog engleskog) nije nigdje uspjela osobito afirmirati, a najmanje u slavistici. Rekao bih čak da je već u nazatku 3• Prema tome bih obzire ovako klasificirao :.

- slavističke i osobito serbokroatističke tradicije. U tome pogledu nema velikih narušavanja: znak d zamijenjen je znakom 3 zbog simetrije i zbog kolizija ("internacionalna" transkripcija, slovenski atlas, općeslavenski atlas itd.4), ali taj znak neće praktički biti u upotrebi kako se ne bi zapisivači zbunjivali - umjesto njega zapisivat će se normalno d, koje u srpskolirvatskoj dijalektologiji nije potrebno za interdentalni spirant budući da takvih glasova nema (osim, eventualno, za nesupstituiran albanski pisani dh u krajevima s razvijenim bilingvizmom). Upotreba sedija osniva se na Daničićevu znaku za fj5 i odgovara seriji kojoj u sjevernih Slavena izvan čeho-slovačke grupe uglavnom i nema korespondencije.

- općeslavenski atlas. Tu je naša transkripcija još obzirnija i ograničila se u načelu samo na odstupanja uvjetovana momentima o kojima se govori pod 3.

- slovenski i makedonski atlas. Tu je pokazano najviše obzira, ali na žalost ni te dvije transkripcije nisu međusobno dovoljno usklađene.

3. Tehničko-štamparski uvjeti koje je pri izradbi transkripcije valjalo zado-voljiti · predstavljaju veliku skupinu zahtjeva: ·

3 Možemo, nasuprot tome, primijetiti da u posljednje doba sve veću važnost dobivaju razne transkripcije inspirirane onima što su uobičajene u slavistici (sve šira upotreba znakova tipa č, ž,. š i sl.).

• U slovenskoj i raznim međunarodnim transkripcijama d označuje zvučni interdentalni spirant (engleski, grčki, albanski), a u slavistici je za naše d već potpuno uobičajen znak koji prema. Daničićevu slovu za afrikatu d+z stoji u odnosu kao ć prema e.

5 U normalnoj !etonskoj grafiji imamo sličnu seriju suglasnika sa sedijem (uz l, n, k) - oni fonetski ne odgovaraju doduše našim suglasnicima sa sedijem, nego uglavnom istočnoslavenskim "mekima", ali činjenica da se u !etonskom jeziku normalno upotrebljavaju olakšat će opremu tiskare (kao i normalno rumunjsko t sa sedijem, tj. naše e, i d sa sedijem iz rumunjske dijalektologije, tj. d+ z).

O FONETSKOJ TRANSKRIPCIJI 97

- zbog akcenatskih oznaka trebalo je po mogućnosti izbjegavati dijakritičke znakove iznad slova - kod vokala zbog mjesta, a kod konsonanata zbog čitljivosti (taj je prostor naime vizuelno već preopterećen akcentima i znakovima tipa š, č, ć itd).

- iz razloga štednje u štampariji trebalo je izbjegavati potpuno nove znakove kad se mogu izbjeći, kao i razlikovanja koja se mogu postići općim znakovima (v. tabele).

- radi čitljivosti, shematičnosti i funkcionalnosti izbjegavani su grčki značkovi (izuzetak je gama, koja se dade prilično dobro uklopiti u sustav i uz odgovarajući stil, tip i veličinu slova ne iskače iz cjeline, a u slavistici i u našoj dijalektologiji zaista je uobičajena). Grčka se slova u standardnim tiskarskim veličinama obično ne poklapaju s latinicom, a osim toga način kako prelaze gornju i donju crtu reda odudara od latiničkoga i tako, s obzirom na opće znakove o kojima se govori poslije, sugerira i nesvjesno da se radi o funkcionalnim odstupanjima. I, last but not least, uzet je u obzir i estetsko-vizuelni moment harmoničnosti, što vrijedi i za neke druge slučajeve.

- grčka slova i neki drugi relativno uobičajeni znakovi nisu uzeti još i zbog pisaćih strojeva, nastojalo se da se svedu na minimum slučajevi u kojima tipkačica mora ostavljati prazno mjesto, a ne udariti koje normalno slovo pa da mu se poslije rukom dade željeni oblik. ·

- uopće se nastojala izbjeći preopterećenost dijakritičkih znakova. Oni smanjuju čitljivost, premalo su distinktivni, reduciraju prostor za opće znakove, usporavaju zapisivanje i pogoduju tiskarskim pogreškama, što bi nas uz ionako skupo štampanje došlo još skuplje. Osim toga sam oblik nekih slova ne pruža dovoljno mjesta za postavljanje željenog dijakritičkog znaka, a zbog shematičnosti morao bi biti i na tome slovu isti znak kao u drugim identičnim slučajevima. Zato su usprkos zahtjevima u prethodnom stavku uvedena neka ćirilska slova. Ona su pogodnija od grčkih jer ·su naša, jer se dobro uklapaju u grafičku fizionomiju latinice, jer ih štamparije imaju u dovoljnom broju, jer se kod izrade matrica mogu naknadno otisnuti na ćirilskom pisaćem stroju itd.

III

Transkripcija za srpskohrvatski dijalektološki atlas razlikuje se od svih drugih slavenskih transkripcija jednom sasvim specifičnom crtom - ona je naime zapravo dvojna, tj . ima uz svoj latinički oblik još i jedan ćirilski, a dijalektološke transkripcije za atlase svih ostalih slavenskih jezika temelje se samo na jednom od ta dva pisma. Ima, naravno, i drugih slučajeva da se za koji jezik upotrebljava više transkripcija, ali se onda radi o sistemima koje ne upotrebljavaju isti radnici, ili se ne upotrebljavaju u istim djelima, ili imaju bar različitu svrhu (šira i uža transkripcija). U nas se radi o nečem sasvim drugom. Postojala su dva važna razloga koja su prisilila Komitet da udvostruči transkripciju za srpskohrvatski atlas. S jedne strane naći će se u radu na Atlasu priličan broj ispitivača koji su naviknutiji na ćirilicu i sigurno je da će lakše, brže i pouzdanije zapisivati sustavom osnovanim na ćirilici nego kojim drugim osnovanim na latinici, a brzina i pouzdanost dvije su bitne osobine u dijalektološkom radu na terenu. S druge strane, kao što je potrebno da srpsko­hrvatska transkripcija bude u stanovitoj harmoniji sa slovenskom, koja ima za temelj latinicu, tako isto treba da se slaže i s makedo~skom transkripcijom, a ona se zasniva na ćirilici poput. transkripcija svih ostalih slavenskih jezika što se pišu ćirilicom. Latinička i ćirilička srpskohrvatska transkripcija predstavljaju ipak samo

7 36opHHK sa qmnononriy H nnarBHCTHKY

98 DALIBOR BROZOVIC

jedan sistem, one su potpuno identične po koncepciji i sadržini, razlikuju se samo .znakovi, ali oni su savršeno zamjenjivi. Vjerojatno će i u Atlasu biti upotrijebljena i ćiriliska transkripcija bar za neke karte, a to bi bilo sasvim normalno budući <la su naša dva pisma u svemu što se tiče srpskohrvatskog jezika potpuno ravno­pravna i nema razloga zašto bi Atlas bio izuzetak. U tabelama su ćirilski dvojnici doneseni u zagradama, a samo u slučajevima kad su slova ista (a, j i sl.), nije se isti znak i u zagradama ponavljao. Razumije se samo po sebi da su pojedini latinički znakovi morali u ćirilskoj varijanti srpskohrvatske transkripcije preuzeti one funkcije koje u latiničkoj imaju ćirilski, ali to se nije dalo izbjeći. Tako se dogodilo da gdjekad isti grafemi imaju u našim dvjema transkripcionim varijantama upravo suprotne vrijednosti, no to neće uzrokovati praktične štete budući da će se pojedinci služiti u radu ili jednom ili drugom varijantom.

Kako se tekst ne bi opterećivao različitim znakovima iz transkripcije, ovdje će biti iznesene samo tabele sa znakovima, a o glasovima i o akcentima koje ti znakovi predstavljaju govorit će se samo opisno6, ili će pak biti identificirani s

Tabela vokala

PREDNJI l SRED­NJI

STRA:ZNJI

nor­malni

6

u (y) I l visoki ti cY) l i (H)

--~--------1----i----1----1-----1-----1-----J l

II u (y) , ' poluvisoki ! (~) y (i)

1--------1--- -1------------1----1-----J povišeni 6 e III o

IV srednji e o o

v sniženi e o ' ,

VI poluniski a a

---l----------l-----1-----l-----l----l-----l---- - l

VII l niski a

--- -------------1---~-l----l----1----~----1

labijalni nelabijalni la bi jalni

6 Na žalost, pitanja fonetičke terminologije ne mogu se ovdje ovaj čas raspravl jati. Napo­menuo bih samo da se termini palatalan, (polu)palataliziran i sl. upotrebljavaju u slavističkom smislu, tj. da se odnose na razne vrste "mekoće", dakle dodatnih visokih tonova, a manje na mjesto artikulacije. To vrijedi i za termin postpalatalan, upotrebljen u smislu kakav ima u slovenskoj i u n ekim drugim slavenskim transkripcijama, a ne u romanističkom značenju sino~\ma za velaran.

O FONETSKOJ TRANSKRIPCIJI 99

pomoću rimskih i arapskih brojki, koje označuju vodoravne i okomite rubrike na tabelama. Tabele su četiri i svaka se u tekstu označava kraticama: tabela vokala (v.), konsonanata (k.), pomoćnih zn~kova (z.) i akcenata (a.).

Vokali

U nas1m dijalektima nema opozicije između visine i zatvorenosti, odnosno nizine i otvorenosti, pa se zato opozicija otvoreno: zatvoreno ne iskazuje posebno na tabeli.

Pomaknutim Vokalima nazvani su prelazni stupnjevi na liniji prednji : srednji i srednji : stražnji (razumije, se, ta se prelaznost očitufe samo u horizontalnim rubrikama tabele - u vertikalnom se smjeru rubrike poklapaju samo uvjetno jer tabela ima iz praktičnih razloga usporedne okomice tako da predstavlja četverokut).

Među visokim, najzatvorenijim vokalima prednji nelabijalni (I 2) i stražnji labijalni (I 6) vokal predstavljaju ,ynormalne", prosječne srpskohrvatske visoke samoglasnike i i u; labijalizirani prednji (I l) odgovara uglavnom njemačkom, madžarskom i turskom vokalu označenom istim grafemom (u) - u nas se javlja prilično često: u Istri, u kajkavaca, u slavonskom dijalektu, sporadički i na jugo­istoku za nesupstituirani turski glas. Pomaknut stražnji visoki labijalni vokal (I 5) relativno je rijedak glas - nalazimo ga sporadički u Slavoniji i u kajkavaca, a akustički je to glas tipa u s nijansom glasa ii, dakle u s dodatnom artikulacijom malo pomaknutom unaprijed.

"Poluvisoki" vokali razmjerno su najrjeđi u našim govorima. To su glasovi tipa i i u, neznatno pomjereni u pravcu e i o, dakle praktički otvoreno i (II 2) i otvoreno u (II 6). Znatno je veći problem glas označen ipsilonom (II 3). On se javlja u nekim čakavskim otočkim govorima, opisan je za Susak (v. HDZ I). Njegova priroda nije zasad sasvim jasna: iako je napetiji od i, ipak je niži od njega! Bitna mu je osobina da mu je artikulacija pomaknuta od prednje u pravcu srednje, s time da je to ipak nesumnjivo glas tipa i.

U prostoru između otvorenih visokih vokala (,,poluvisokih", Il) i vokala ·s tandardno srednje visine (IV) nalazimo u srpskohrvatskim dijalektima veliku amplitudu nijansi koje obično nazivamo zatvorenim e odnosno o. Nema sumnje da su tu u pitanju razni osjetno različiti glasovi, očito je da npr. u samoj kajkavštini imamo priličan dijapazon u stupnjevima ,yzatvorenosti". Zajednička je crta svih tih glasova da su u kretanju prema i i u zaostali očito prije zamišljene sredine puta i da su zadržali svoj karakter glasova tipa e ili o. Na temelju te zajedničke osobine sve su te nijanse dobile u transkripciji samo jednu rubriku (III), a svako drugo rješenje predstavljalo bi preopterećivanje transkripcije. Osim toga, nitko ne bi mogao garantirati da će slaganje ili neslaganje u zapisima zaista odgovarati slaganju odnosno neslaganju terena. U istoj rubrici imamo konačno uz zatvoreno e (III 2) i zatvoreno o (III 6) još jedan zatvoren prednji labijalizirani vokal tipa o (III 1), koji nam je potreban zbog nekih istarskih govora.

· Standardno srpskohrvatsko e i o smatraju se obično vokalima idealno srednje visine. To ipak ne odgovara savršeno stvarnosti - zapadna ortoepija preferira jednu neznatno zatvoreniju nijansu, istočna jednu neznatno otvoreniju. Osim toga ortoepski standard ne predstavlja potpuno identičnu visinu kod dugih i kratkih vokala; i na istoku i na zapadu dugi su nešto malo viši, zatvoreniji. Ali

100 DALIBOR BROZOVIĆ

mislim da osim magnetofona nema nikakva p r a k t i č n o g načina kojim bi se mogli ukloniti rizici kojima smo izvrgnuti zato što nam je standardni izgovor mjerilo za srednju visinu (IV).

U rubrici vokala srednje visine imamo uz ,_,normalno" e (IV 2) i o (IV 6) još dva labijalna glasa: labijalizirano e, dakle o (IV 1), glas paralelan s u među visokim vokalima (odgovara uglavnom njemačkom, madžarskom i turskom o), i pomaknuto o (IV 5), glas koji također ima paralelu među visokim vokalima, a nalazi se u mnogim kajkavskim govorima7• I konačno, u istoj rubrici nalazimo šwa (IV 4). U stvari, šwa bi moralo imati varijante i u rubrikama II i III, ali kako bi bilo veoma teško identificirati te varijante uhom, u transkripciji je predstavljen samo glas srednje visine. Transkripcija bi se eventualno mogla upotpuniti znakovima za visoko šwa umjereno prednje, odnosno umjereno stražnje artikulacije, za što bismo mogli uzeti znakove jer i jor, koje u transkripciji već imamo kao eksponente za reducirane vokale (z. 2 i 3), ali pitanje je ima li u nas uopće takvih vokala u kvantitativno nereduciranom vidu, a transkripcija daje u pomoćnim znakovima (z. l, 2, 3, 8) dovoljno mogućnosti za označivanje ulovljivih varijanata. Glasovi tipa šwa predstavljaju inače svakako jedan od · najproblematičnijih slučajeva za bilježenje (prigorska i goranska kajkavština, torlački govori uključujući i Krašovane, neki jugoistočni štokav~ki govori s nesupstituiranim turskim nelabijalnim stražnjim vokalom).

Otvoreni vokali tipa e i o predstavljeni su samo. s· dva mjesta u tabeli vokala (V 2, V 6). Ti su vokali veoma važni za kajkavske; ·ekavsko-štokavske i mnoge torlačke govore i sigurno je da u svim tim govorima zajedno postoji jedna vrlo bogata skala sitnih nijansi, koje sve treba pokriti samo s dva znaka. Ali ne bi imalo smisla opterećivati transkripciju većim brojem znakova - razlog je identičan kao u rubrici zatvorenih vokala tipa e i o (III) - ne bi se dale praktički ostvariti .pretenzije za veće diferenciranje, ovdje je nesigurnost i relativnost još veća: u rubrici III dogodit će se vrlo rijetko da treba sumnjati radi li se o otvorenim visokim vokalima (II) ili zatvorenim srednjima (III), drugim riječima radi li se o vokalima tipa i i u ili o vokalima tipa e i o, ali u rubrici V znatno će češće biti nejasno radi li se o otvorenim glasovima tipa e i o ili o zatvorenim glasovima tipa a (VI). Kako su tu zbog svih iznesenih razloga moguće osjetno različite percepcije, rubrike III-VI bit će, uz kompleks šwa, najosjetljiviji materijal za verifikaciju ispunjenih upitnika (naravno, ukoliko uz zapise nije priložena i magnetofonska vrpca).

Vokali nazvani u tabeli ,_,poluniskima" predstavljaju glasove tipa a. Samo:­glasnik umjereno prednje artikulacije (VI 3) veoma je važan u našoj dijalektologiji (arhaični govori na teritoriju SR Crne Gore, kajkavština), a samoglasnik umjereno stražnje art\kulacije (VI 5) predstavlja možda naš najčešći vokal nakon pet klasičnih i zastupan je i u kajkavskim i u čakavskim i u štokavskim dijalektima, najčešće pod dužinom. Možda bi u ovoj rubrici trebalo imati poseban znak za zatvoreno nelabijalizirano a srednje artikulacije i razlikovati ga od VI 5, koje je neznatno labijalizirano i umjereno stražnje artikulacije. Takav bi glas zauzeo na tabeli prazan položaj VI 4 i mogao bi biti označen preokrenutim v . Ali čini se da u našim dijalektima vokal tog tipa dolazi samo kao fakultativna realizacija, ili vrst kvalitativne redukcije u pravcu šwa, za koju imamo u transkripciji opći znak (z. 8),

• Često se nekim kajkavcima rugaju zbog izgovora gospon s dva pomaknuta o.

O FONETSKO] TRANSKRIPCIJI 101

Po prirodi stvari nalazi se u rubrici VII samo jedan zmk: za normalno, obično a, najniži i najotvoreniji vokal (VII 4). _

Što se tiče izbora znakova za vokale, on je dovoljno objašnjen na početku ovog napisa. Bilo bi bez sumnje bolje da smo se mogli malo više otrgnuti od serbokroati­stičke i uopće slavističke tradicije te prihvatiti više potpuno novih grafema, bez dijaktritičkih znakova koji nam smanjuju čitljivost ·i reduciraju prostor za opće znakove. Mogli smo uzeti, ugledajući se na neke evropske transkripcije, za VI 3 spojeni grafem a + e (kako se sporadički rabi u grafiji latinskog jezika), za VI 5 a + o, za III l i IV l o + e (sporadički i u nedijalektološkoj njemačkoj grafiji za 6), za I l preokrenuto m, za I 5 i IV 5 osnovni vokal prekrižen vodoravnom odnosno kosom crticom, za V 2 epsilon, za V 6 preokrenuto c8 • Ali koliko bismo dobili slobodnijim prostorom u retku, možda bismo i izgubili zbog tiskarskih poteškoća, zbog kidanja s navikama naših i stranih slavista i zbog smmjene shema­tičnosti.

K o n -s o n a n t i

Kao što je već rečeno, za zvučnu afrik1tu u rubrici V upotrebljavat će se u praksi znak d (V 7).

Na tabeli su razdijeljene rubrike spiranata (3, 4) i šuštavih9 glasova (5, 6) iako se u našoj literaturi obično ne provodi razlika između te dvije artikulacije, ali mislim da se ovakva tabela ne d1 m~raviti bez provo:tenja te razlike (kod suglasnika dentalnog tipa moguća su oba izgovora).

U rubrici bilabijala nalazimo normalne srpskohrvatske glasove (b, p, m) i spirante (I 3, I 4), koji su relativno rijetki, osobito bezvučni (zvučni se nalazi u mnogim govorima uz zapadni rub srpskohr vatskog područja, bezvučni je poznat uglavnom u Gorskom kotaru).

Labiodentalni konsonati predstavljeni su, uz normalne spirante v i j, s dva okluziva (II l, II 2) i s nazalnim sonantom (Il ll). Sva se tri glasa nalaze u mnogim starinačkim govorima srednje i istočne Bosne. Okluzivi su fonološki u okviru fonema v if, umjesto kojih dolaze i od kojih ih dom1ći u percepciji ne razlikuju, ali akustički se toliko približuju glasovima b i p da ih stranci ne razlikuju od njih iako su za starince u fonološkoj opoziciji prema njima. Zvučni je okluziv neusporedivo rjeđi od bezvučnoga. Nazal se javlja u istim prilikama na koncu riječi u kojima se u čakavskim i u primorskim štokavskim govorima zamjenjuje m glasom n (u većini naših govora i u standardnom srpskohrvatskom taj glas nastupa kao varijanta n ili m u asimilaciji ispred v if, ali to biva samo u tuđicama). Kad bismo bili skrupulozni, trebalo bi u ovoj rubrici razlikovati sonantsko i konsonantsko v, ali to bi bila zaista fonetska skolastika.

Cijela rubrika III obuhvaća samo "normalne" srpskohrvatske suglasnike, uklju­čujući i zvučnu afrikatu d + z (III 7). Kako je već spomenuto, kod okluziva se uz striktno dentalnu javlja sporadički i jedna umjerena alveolarna artikulacija, ali za nju nije predviđena posebna rubrika jer nema izgleda da bismo dobili kakvu izoglosu budući da se radi o individualnim ili okazionalnim izgovorima. J edino

8 Znakovi za otvoreno e i o grafički su paralelni sa znakovima za otvoreno i i u, ali ta je shematičnost plaćena time što će katkad tim relativno čestim vokalima trebati dodavati uz sedij razne opće znakove (usp. z. 10, ll). U rubrici II nezgoda je manja budući da se radi o rijetkim vokalima.

9 Sifflantes + chuintantes, CBHCTR!l.llie (cH6mrRHTHbre) + w~rnHll.IHe.

102 DAL IBOR BROZOVIĆ

ako bi se ipak pokaz111o da je u kojem kraju alveo1arna artikulacija opći izgovorni uzus, možda čak u pravcu cerebralne artikulacije, što je sve po dosadanjem znanju malo vjerojatno - valjalo bi otvoriti novu rubriku. ·

Rubrika subdentalnih suglasnika ispunjena je samo s dva šuštava (IV 5, IV 6) i s likvidom (IV 9). Radi se o glasovima što se tvore s vrškom jezika postavljenim prema donjim zubima. U toj bi rubrici bili mogući i okluzivi, ali mislim da dolaze samo kao individualna artikulaciona navika, a akustički se gotovo uopće i ne raz­likuju od normalne srpskohrvatske artikulacije d i t i zato im u tabeli nema mjesta. Šuštavi se javljaju uglavnom u okviru cakavizma i sličnih pojava, prvenstveno u Istri. To su tzv. "mokri" glasovi, koje mi obično ne razlikujemo dovoljno od

Tabela konsonanata

okluzivi spiranti šuštavi afrikate likvide na-

-+-1+-+-1++ 1~~ -+-1-+- ~1~ z: lli

b (6) p (n) J w <l> (f) l l l 1

1

,m (M)

-- - - ---- -- j---- --

I labijali

Il labio-dentali 6 (b) n (8) v (B) f (<l>) 1 nJ

-- - - - - --- ---- - - - - -- - - - - -- - - - -

III : dentali d (A) t (r ) 1

z (3) s (e) 3 (s) e (ll) l (n) r (p) n (H)

- --------1------------- - ·- --Ž(3) s(c) 1.c~) l IV subdentali

-- --- -- ---·-------- --- --- --- --~ - --- --

v ~ alato-sub­dentali ~ (~) ; (~) i (l)) ć (h) J

- - - - - - - ------------ - ----- - - --

VI palato-dentali z (m) s (m) 3 (I.I) e (ll) "' , l+ , ~ , + ,

v n P~f::ralve- - - ----j--- - ~ (m) l š (m) 3 (I.I) ~ --~-- - -

- - ----- - - ------ - ---__ l __ __ _ _ - - ·

~ e~<) ~ c~Y ~ C?) l ~ e~) VIII palato-eere­brali

-- ----- - ----- - - ------ - - - - ·-· - -

IX postpalato­dentali

i ! (Jb) l

--1·----- --- --- ----- - - --- - --- -- - - --

X postpalato- g~ (~) k (~) v e lari

- - 1·---- - - -- ------ - -- - - - --- - -- --- -- - -'- -

Xl velari g (r) k (K) y X I)

- - --- ---------- ---- -- - ---· - -

XII faringali 1 h h

O FONETSKO} TRANSKRIPCIJI 103

palato-subdentalnih šuštavih (V 5, V 6) iako je akustički dojam osjetno različit. Likvida predstavlja kajkavsko "meko" l, koje u stvari nije "meko" u smislu u kojem je taj pojam uobičajen u slavistici. Kajkavska artikulacija ne mora nužno biti prava subdentalna da se dobije odgovarajući akustički dojam, ali takva je artikulacija najtipičnija za taj lateral. Bitno je da se ne radi o našem "normalnom" glasu l (III 9) ni o našem "normalnom" lj (IX 9), od kojih se lateralnih likvida njihov kajkavski subdentalni partner znatno razlikuje. Manja je razlika prema palatalizira­nom i osobito polupalataliziranom10 l, ali i to su glasovi sasvim različite kvalitete od subdentalne lateralne likvide. Znak za taj glas ima opterećen prostor ispod slova, što je nezgodno ne samo zbog općih znakova (dolaze eventualno u obzir z. 9 i 14) nego u ovom posebnom slučaju i zato što se analogijom na druge trans­skripcije sugerira cerebralna artikulacija. Stoga bi u načelu bilo bolje da je angažiran gornji prostor, kao kod ostalih dvaju znakova za subdentale, što se slaže s većinom transkripcija, a ovdje je učinjena iznimka zbog nezgodnog oblika slova, opravdana to više što u našoj nauci ima stanovitu tradiciju donja punktuacija čak i za "mokro" z l s.

Glasove u rubrici V treba dobro razlikovati od palataliziranih i polupala­taliziranih - radi se o šuštavim i afrikatama "hercegovačkog" i crnogorskog tipa (V 5-8), dakle o glasovima što više-manje odgovaraju poljskoj četvorci, a razlikuju se od bjeloruske (i od ruskih palataliziranih sibilanata). U srpskohrvatskim su dijalektima najrašireniji u ijekavskoj štokavštini, ali ima ih i drugdje11• Uz šuštave i afrika te ova rubrika sadrži i konsonantsko j (V 3), koje se u najrazličitijim govorima javlja u nekim položajima, prvenstveno iza suglasnika i na početku riječi ispred stražnjih vokala, a predstavlja novu kvalitetu u odnosu na prosječno srpskohrvatsko j, koje je tzv. · neslogotvorno i (z. ll). Nazal V ll, vrlo osebujan glas, najrašireniji je u kajkavskim govorima, ali poznat je sporadički i u Bosni.

Glasovi što nastaju izjednačavanjem naših "mekih" i "tvrdih" palatala, tzv. srednje č i dž, daju palato-dentalne afrikate (VI 7, VI 8), a njima su priključeni šuštavi na istoj ravnini (VI 5, VI 6), prilično rašireni u kajkavštini i kojegdje u štokavštini, uglavnom zapadnoj, ali i po Banatu i Kosmetu.

Standardni srpskohrvatski iZgovor ž, š, dž, č predstavljen je u VII rubrici. Tzv. čakavsko "frikativno" j (VII 3) ima fonološku vrijednost u govorima u kojima je sačuvano, ali najčešće se stopilo s etimološkim j i izgovara se kao i ono u danim pozicijama. Zato će se znak VII 3 rijetko pojavljivati u Atlasu.

U rubrici VIII nalazimo glasove s osobito tvrdom artikulacijom, slične poljskoj seriji ž, sz, dz, cz. Cerebralna artikulacija naših palato-cerebralnih sugla­snika ipak ne doseže one tvrdoće koja se čuje u poljskim i zapadnim istočnoslavenskim dijalektima. U nas su ti konsonanti poznati iz raznih štokavskih govora, prven­stveno iz zapadne Vojvodine, a javljaju se sporadički i kod ijekavaca štakavaca.

Čakavsko ć, koje je okluziv a ne afrikata kao štokavsko, obično se u nas bilježilo kao palatalizirano t (z. 15), što je slaviste često dovodilo u zabunu. Ista se zabuna stvarala i označavanjem našeg lj i nj znakom za palatalizirane suglasnike,

1 0 Palatalizirani i polupalatalizirani glasovi označuju se dodavanjem općih znakova (z. 15, 16).

11 Afrikate predstavljaju i standardni srpskohrvatski izgovor ć i d, šuštavi nastaju u prigor­skoj kajkavštini i sporadički u Bosni (često kao dugi suglasnici).redukcijom grupa šć i žd, bezvučni !uštavi javlja se u nekim govorima kao fonem sa specijaliziranom uporabom (hipokoristici tipa Gašo i sl.).

104 DALIBOR BROZOVIĆ

što je sugeriralo sjevernoslavensku artikulaciju, a naše li i nj predstavljaju glasove romanskog tipa. Po analogiji na Daniči·:ev znak za li uzeti su u transkripciju znakovi sa sedi jem za sve postpalato-dentalne suglasnike: čakavsko ć (IX 2), njegov zvučni p~ (IX 1)12, "normalno" (j (IX 9) i nj (IX ll).

Za postpalato-velarne suglasnike vrijedi sve što je rečeno za rubriku IX. U srpskohrvatskim su dijalektima oba postpalato-velara veoma rijetka - ti su glasovi tipični za mnoge makedonske govore. Bilo bi bolje da su se radi shematičnosti mogli uzeti znakovi sa sedijem za X l i X 2, ali grafički oblik g onemogućuje takvo rješenje, a nezgodno je da se k tretira drukčije nego g. Zato je u skladu s makedonskom transkripcijom izabrano rješenje kao u rubrici palato­subdentala. Njegove su slabe strane mala distinktivnost prema serijama palatali­ziranih suglasnika (z. 15) i neharmoničnost s rubrikom postpalato-dentala, u kojoj bi zbog grafičkih osobina d, t i l bilo nemoguće izbjeći koliziju sa znakom pala­taliziranja.

Rubrika velarnih konsonanata obuhvaća uz ,)normalno" g (XI l) i k (XI 2) još četiri prilično problematična glasa. O spirantima će se govoriti kod sljedeće rubrike; sonanti dolaze poziciono umjesto svojih dentalnih pandana. Velarna lateralna likvida (XI 9) poznata je u mnogim štokavskim govorima, prvenstveno ijekavskim i ekavskima, a javlja se na koncu riječi (ili i sloga) i ispred stražnjih vokala, rijetko i ispred e i samo u nekim govorima dolazi i općenito umjesto l. Velarna artikulacija ne doseže "tvrdoće" koju taj glas ima u istočnoslavenskim jezicima i u onim poljskim dijalektima gdje nije zamijenjen labio-velarnim neslogo­tvornim u, a rijetko postiže i stupanj tvrdoće kakav je u makedonskim dijalektima. U našim se govorima nalazi zapravo cio niz prelaznih stupnjeva od dentalne preko cerebralne do velarne artikulacije, ali transkripcija prelazi preko tih nijansi budući da ih je teško razgraničiti i zato je najbolje registrirati samo dvije krajnosti, a na terenu će se zapisati onaj znak koji bolje odgovara stvarnom izgovoru. Velarni nazal (XI 11)13 ne dolazi nigdje na području srpskohrvatskog jezika izvan sekvence nk, ng, ali u takvoj se sekvenci izgovara u velikoj većini govora.

Samo dva znaka (XII 3, XII 4) zastupaju. naše faringalne glasove. U real­nosti su prijelazi između faringala i velarnih spiranata (XI 3, XI 4) vrlo postepeni, ali nijanse nisu unesene u tramkripciju iz razloga koji su već izloženi za druge slične slučajeve. Važno je da se u nekim govorima i velarni i faringalni spiranti izgovaraju često ili gotovo isključivo s oslabljenom artikulacijom (z. 5), što pred­stavlja priličnu poteškoću ~ teško je naime rezlikovati uhom reduciran velarni spirant x od nereduciranog faringalnog h. Bezvučni je faringal inače češći od bezvučnog velarnoga, koji se čuva u čakavštini, u dubrovačkom poddijalektu i sporadički u kajkavaca, u Crnoj Gori i u nekim mmlimanskim govorima. U tim potonjima ima slučajeva da se velar i faringal nalaze u leksičkoj reparticiji, uvje­tovano; što poziciono, a što slavenskim ili orijentalnim podrijetlom riječi. Zvučni velarni spirant dolazi u nekim govorima umjesto bezvučnoga (Crna Gora), u

1 2 Javlja se samo u manjem broju čakavskih govora, i to ili kao rezultat analogije t:ć = d:x, ili kao štokavski utjecaj, gdjekcd samo u sekvenci žđ. U čakaviziranim govorima jugozapadne \stre okluzivno postpalato-dentalno ć i đ nastaju kao rezultat novog jotovanja; rijetko se ti glasovi javljaju izvan čakavštine (u Krašovana, prema mojem uhu gdjekad i u Bačkoj).

13 U ćirilskoj varijanti transkripcije zadržan je znak iz latiničke varijante, ali mogao bi se sačiniti i znak izveden iz ćirilskog n s istim dodatkom kakav je u latinici. To isto vrijedi i za \abio­dentalni nazaJ (Il ll) u odnosu na ćirilsko m. No osim zbog tradicije nije to učinjeno i radi štednje­trebalo bi u oba slučaja rezati potpuno nove znakove.

O FONETSKOJ TRANSKRIPCIJI 105

drugima poz1c10no ili općenito umjesto g (čakavski sjeverozapad). Znak za taj glas uzet je po tradicijil4 • Zvučni faringal javlja se mjestimice i izvan sandhija umjesto h, obično u muslimanskim govorima.

Kako je već spomenuto, u srpskohrvatskim govorima nema uvularnih i laringalnih konsonanata, alveolarnu artikulaciju nije potrebno dijeliti od dentalne, a cerebralne varijante sonanata l i n ne treba pak dijeliti od velarne likvide i od dentalnog nazala. Kao jedini problem ostaju dakle izvan tabele interdentalni sugla­snici, ali ni njima nema na njoj mjesta. Interdentalni se spiranti nalaze naime samo u mjestima sa živim srpskohrvatsko-albanskim bilingvizmom, gdje dolaze za ne­supstituirane albanske glasove pisane dh i th, i to u albanskim riječima, uglavnom samo onima koje nisu ušle u normalni leksički fond tih govora. Ako koji takav oblik slučajno i iskrsne pri zapisivanju, ipak ne može ući u Atlas baš zato što nije dio normalne strukture tih govora, nego adstratna dubleta u okviru bilingvizma, a fenomen bilingvizma Atlas ne istražuje. Kako bi se ti strani glasovi ipak mogli zapisati za komentare u tekstovnom dijelu Atlasa, upotrijebit će se za njih znakovi iz germanskih transkripcija15• I glas r izgovara se gdjekad interdentalno kad ·dolazi umjesto ž u oblicima glagola kazati u nepotpunu značenju (poštapalice kažem, kaže, kažu i sl.), ali kako se javlja samo s oslabljenom artikulacijom, a ·ona pak kod tog suglasnika nije poznata pri normalnom, tj. dentalnom izgovoru, bit će za takvo r dovoljan i opći znak za oslabljenu artikulaciju suglanika (z. 5).

Opći z:nakovi

Opći znakovi služe kao i u drugim transkripcijama da smanje broj samostalnih znakova za vokale i konsonante: ako se koja osobina može javljati kod većeg broja .glasova, a da oni ipak zadrže i svoje osnovne značajke, onda se znakovima za osnovne glasove dodaje oznaka koja registrira dodatnu osobinu i ne uvodi se za svaki takav glas poseban znak. Na prvi bi se pogled i razni dijakritički znakovi na tabelama vokala i konsonanata mogli isto tako tretirati iako to nije uobičajeno. Ali ne radi se samo o poštivanju tradicije. Dijakritički znaci (u najširem smislu tog pojma) s tabela za samoglasnike i suglasnike imaju s općim znakovima zajedničku osobinu ·da smanjuju broj upotrijebljenih slova i da povećavaju shematičnost transkripcije i njezinu koordinatnost, ali oni ne predstavljaju onakvih osobina kakve se regi­striraju općim znakovima:

a. dijakritički znaci često mijenjaju više od jedne značajke glasa koji je pred­stavljen osnovnim znakom, npr. kod vokala, gdje neki glasovi predstavljeni slovom s dijakritičkim znakom zauzimaju u tabeli mjesto koje je od glasa predstavljenog osnovnim znakom različito ne samo po visini i otvorenosti nego i u odnosu na O) Oziciju prednji : stražnji (usp. v. VII 4 prema VI 3 i VI 5, a u stanovitoj je mjeri ista situacija i u ostalim slučajevima, samo što se to na tabeli ne vidi budući da su okomite rubrike postavljene paralelno). Opći pak znakovi moraju mijenjati samo jednu osobinu.

b. dijakritički znaci nisu uvijek istoznačni (usp. npr. v. VI 5 i cijelu rubriku k. VIII), a opći znakovi moraju biti potpuno istoznačni za sve vokale ili za sve konsonante na kojima se primjenjuju.

14 Mogao bi radi paralelnosti biti zamijenjen slovom x s dijakritičkim znakom koji je za zvučni faringal dodan bezvučnom h.

15 Za bezvučni spirant slovo p s okomitom crtom produženom na gore, za zvučni slovo d s okomitom crtom zavinutom ulijevo.

106 DALIBOR BROZOVIĆ

e. dijakritički znaci smiju mijenjati "tip" glasa (usp. npr. v. I l i III l, ili k. V 5-8), a opći ga moraju više-manje čuvati.

d. dijakritički se znaci mogu upotrebljavati i za pojedinačne tvorbe (usp. npr. v. VI 3, ili k. V ll, XI 9, XII 3), a opći znaci moraju označivati osobine koje se, bar u načelu, mogu dodati svim vokalima ili svim konsonantima, odnosno,_ eventualno, njihovoj velikoj većini.

Tabela općih znakova

eksponent a, o, e, i, u, o, ii, ~ i sl. / reduciran vokal određene kvalitete

l reduciran neodređen vokal

v • •kut . . 2 eksponent" strazn)e arti aCIJe --

l 3 eksponentL red. neodređen vokal prednje artikulacije

--4 k e, o, i, u, a i sl. reduciran neslogotvorni član

e sponent ,........ ,....... ,-... ....-.. ,-.. diftonga --

5 eksponent h, v, r, t i sl. konsonant s oslabljenom artikulacijom

--6 bP, dt, ff, z•, žš, yx i sl. l poluobezvučen konsonant

-- - ------

7 eksponent? "glot•al stop" i -- - -----

8 a, i, u, e, o i sl. vokal reduciran u pravcu "šwa" o o o o o

--

9 r, J, n, m i sl. slogotvoran sonant o o o o

--

10 a, O• e, i, u i sl. nazaliziran vokal ' ' ' ' ' --

11 i, u, e, o, a i sl. neslogotvoran član diftonga ,-..,-..,.,-... ,-...,-..

l

12 - - - . - · - - dug vokal odnosno konsonant a, o, i, i sl., n, p, z i sl.

--13 .

1 i sl., ~ -" poludug vokal odnosno konsonant a, 5, n, p, z i sl.

--14 n, r, d, z, v, i, u, o i sl obezvučen konsonant odnosno vokal . AAAAAA

--15 d', 1', n', s', k' i sl. palatalizirana artikulacija

l ~l d', 1', n', s', k' i sl. polupalatalizirana artikulacija t

,

O FONETSKOJ TRANSKRIPCIJI 107 -----------------------------

Među ,znakovima koji su po svojim grafičkim osobinama zaista opći znaci, formalno različiti od grafema kojima se dodjeljuju, na tabeli su predstavljeni i eksponenti već poznatih grafema iz tabela vokala i konsonanata (1, 5, 6, uvjetno i4). Vidjeli smo da se dijakritički znakovi ne razlikuju od općih grafički, ali razlikuju se funkcionalno. Sada imamo · obratan slučaj - eksponenti se od općih znakova razlikuju grafički, ali kako se funkcionalno ne razlikuju, tj. mogu biti primijenjeni uz velik, transkripcijom u principu neograničen broj vokala ili konsonanata, donose se u tabeli općih znakova. Poseban je slučaj eksponiranih grafema koji u transkripciji figuriraju samo kao eksponenti (2, 3, 7) - dva od njih funkcionalno ne odstupaju od ostalih (2, 3) i nalazili bi se u rubrici l kad bi nam bili potrebni i kao neekspo­nirani, ali treći · nije eksponiran zbog kakve posebne , dodatne osobine u odnosu na koji drugi glas, on je eksponent jednostavno zato što smo ga u tom obliku preuzeli iz drugih transkripcionih sistema (npr. transkripcija za općeslavenski atlas) i nalazi se u tabeli općih znakova samo zbog svog oblika, a po svemu ostalome morao bi se nalaziti u tabeli suglasnika (7). I- konačno, eksponentski znakovi s tabele predstavljaju dvije različite moguće vrijednosti : jedni su sami za sebe glasovi (1-5, 7), drugi su samo dodatak znaku koji predstavlja sam glas (6).

Znakovi 1-5 prikazuju glasove s oslabljenom, reduciranom artikulacijom· Osobita je pažnja posvećena vokalima, kod kojih se u našim govorima javljaju redukcije različitih stupnjeva i vidova. Intenzitet redukcije bilo bi veoma teško mjeriti u jednoj razrađenijoj ljestvici i zato transkripcija predviđa samo dva stupnja - normalai1 vokal, predstavljen na . tabeli vokaH't, i reduciran vokal, predstavljen grafemom odgovarajućeg normalnog vokala podignutog u eksponent (1). Isti je slučaj i s reduciranim neslogotvornim vokalima ( 4). Ali osim takve "kvantitativne" redukcije imamo i tzv. kvalitativnu, pri kojoj se ne mijenja samo intenzitet arti­kulacije nego i sama artikulacija vokala,koji se onda približava tipu šwa. Ukoliko se radi o neznatnoj "kvantitativnoj" redukciji i samo umjerenoj izmjeni kvalitete, toliko da se vokal još. dade prepoznati, dodajemo vokalu kružić u donji prostor (8), a ako je ),kvantitativna" i "kvalitativna" redukcija nastupila u jačoj mjeri, tako da se prepoznaje još samo da li se radilo o vokalu stražnje ili prednje arti­kulacije, eksponiramo jor odnosno j er (2, 3). Razumije se samo po sebi da pri potpunoj redukciji kvalitete, kada više ništa ne raspoznajemo od osobina negdanjeg samoglasnika, ·eksponiramo naprosto sam šwa (usp. 1). Različiti stupnjevi i vidovi vokalske redukcije prilično su rašireni u srpskohrvatskim govorima, osobito na zapa­du16 i jugoistoku17. Redukcija gdjekad doseže nulti stupanj (kada, naravno, ne pišemo više ništa), ali valja imati na umu da u takvim slučajevima u nekim govo­rima dolazi do svojevrsnih nadoknada za izgubljeni slog. Ta je pojava prilično raširena u Bosni. Pri tome se akcenti duže (zv6nla), sonanti se vokaliziraju tako da se slog spašava (vik1)la , odfka = odlika i odluka18), a spiranti i šuštavi postaju dugim konsonantima (j ežka19).

16 U kajkavaca prvenstveno u Gorskom kotaru, u čakavaca rjeđe, u štokavaca u mnogim ·ikavskim i rjeđe i jekavskim govorima.

17 U mnogim torlačkim i pojedinačnim štokavskim govorima. 18 Takva redukcija nij e rijetka u Bosni, osobito zapadnoj i srednjoj, ali češći je slučaj da vokal

nije potpuno iščezao i da nije potpuno izgubio kvalitetu - zato ne dolazi do neutralizacije tipa odlika = odluka pa u prvom slučaju imamo eksponiran j er ( < i), u drugomjor ( < u).

19 Usp. z. 12. U takvim primjerima ne dolazi do potpune asimilacije po zvučnosti, zato bi gornji primjer valjalo bilježiti s eksponiranim s iza dugoga z (usp. z, 6).

108 DALIBOR BROZOVIĆ

Eksponiranjem suglasnika predstavlja se njihova oslabljena i nepotpuna artikulacija (5). U srpskohrvatskim se dijalektima najčešće reduciraju dentalni oklutivi i nazal, velarni i faringalni spiranti, labio-dentalni sonant v i palato­subdentalni sp iran t j. I kod redukcije suglasnika mogući su različiti stupnji intenziteta, ali i u ovom slučaju transkripcija iz već poznatih razloga odustaje od njihove registracije. Kao i kod vokala, moguć je i nulti stupanj redukcije - pred ispitivačem se dakle ne postavlja samo pitanje hoće li zapisati xodat (hodat) ili xodat (hodat) nego i alternativa xodat (hodat) i naprosto oda. Praksa pokazuje da reducirani glasovi, konsonanti i vokali, postoje u svijesti govornih subjekata i onda kad u izgovoru fakultativno nastupa potpuna redukcija, tj. kad postoji mogućnost da se objektivno ne izgovori baš ništa. U takvim je prilikama osobito potreban magnetofon. Pri oslabljenoj artikulaciji suglasnika redovno ne dolazi do jače promjene njihove kvalitete20, što znači da se isti glasovi javljaju i u reduciranu i u nereduciranu obliku i da se ne pojavljuju novi suglasnici, nepoznati u neredu­ciranu vidu, ali ne znači ujedno da reducirani suglasnik mora biti u etimološkoj korespondenciji. Drugim riječima, redukcija suglasnika vezana je često uz asimila­ciju, disimilaciju i slične pojave. Veoma osebujan i interesantan primjer pruža yareški muslimanski govor, u kojem d ispred nazala (jedna, odmah) prelazi u zvučni velarni spirant (usp. k. XI 7), ,a taj se onda obično izgovara s redukcijom.

U rubrici 6 predstavljeno je djelomično obezvučenje suglasnika, uglavnom na koncu riječi, što je u najrazličitijim našim govorima znatno češća pojava nego što se obično pretpostavlja. U ovoj rubrici eksponent predstavlja zajedno s gra­femom kojemu je dodijeljen samo jedan glas, pokazuje dakle samo jednu osobinu glasa koji je označen osnovnim grafemom. U nekim transkripcionim sistemima upotrebljava se takav postupak i u drugim slučajevima - npr. ea označava vokal tipa e s elementima artikulacije glasa a, ili m" označava labio-dentalni nazal, a ne radi se o sekvenci dvaju glasova. Iako ta metoda ima stanovitih tradicija i u našoj dijalektologiji, nije se mogla primijeniti u transkripciji budući da je ekspo­niranje rezervirano za reducirane glasove - u primjeru kao mnogo ne bismo znali radi li se o reduciranom n ( = pet glasova) ili o početnom labio-dentalnom nazalu ( = četiri glasa, usp. k. II ll). U rubrici 6 taj se postupak mogao primijeniti zato što parovi po zvučnosti ne dolaze u govoru jedan uz drugi pa ne može biti sumnje kako treba interpretirati primjere kao bobP, redt, nožš, trgovfca i sl.

Već je rečeno da znak u rubrici 7 predstavlja osobit suglasnik koji se samo formalno našao u društvu općih znakova. Radi se o okluzivu koji se stvara laringalnim ili glotalnim zatvorom, dakle o kratkom, muklom i tvrdom prizvuku koji se čuje kad naglašeno odvojimo prijedlog od imenice što počinje vokalom (s-ocem, k-Anti). Oko tog glasa postoji međunarodna terminološka zbrka21 i za nas nije važno koliko ima pojava te vrsti i kakvi su njihovi međusobni odnosi. Naš jezički osjećaj ne registrira taj glas (ili glasove takva tipa) kao konsonant nego kao svojevrstan prizvuk, dodatnu artikulaciju uz početni vokal. U nas se, uostalom, čuje rijetko gdje i rijetko kada, obično kad se koja rečenica započinje veznicima (i) ako, ali i sl. Tek Atlas treba da pokaže ima li taj glas kakav ozbiljniji areal na srpskohrvatskom području.

20 Jedan specifičan slučaj sa suglasnikom r objašnjen je uz tabelu konsonanata. 21 Ruski TOJI'IOK, ropTaHHali CMbl'!Ka, ropTaHHbill ili TBep,n;bill ili Ha'laJihHblll IIpHcTyii,

polj. zwarcie krtaniowe, češki r:iz, njem. Stof3, Schlief3absatz, Kehlkopfverschluf3, Stimmlip­penverschluf3, Knacklaut, danski st0d, engl. giotta! stop, glottal ·catch, franc. coup de glotte, occlusion giotta le ili laryngale, tal. occlusione laringale.

O FONETSKOJ TRANSKRIPCIJI 109

O općem znaku za djelomičnu ,ykvalitativnu" redukciju vokala (8) govorilo se već u razmatranju drugih tipova vokalske redukcije. Ta je pojava najra­širenija u torlačkim dijalektima. Sam znak uzet je iz tradicije srpskohrvatske dijalektologije.

Vokalski izgovor sonanata označava se, kao i u većini drugih transkripcija, kružićem ispod osnovnog grafema (9). Osim našeg standardnog vokalskog r i tipičnog perifernog arhaizma vokalskog l (Krk, Timok, Krašovani), što sve ima šire slavistička značenje, nalazimo u našim dijalektima razne sekundarne vokalske s onan te. Javljaju se prvenstveno kao rezultat redukcije vokala, o čemu je već bila riječ, a zatim i u modernim tuđicama. Gradski razgovorni jezik poznaje u tuđicama mnogo više vokalskih sonanata nego naši dijalekti, ali oblici tipa bicikl ipak su poznati u mnogim govorima dok se u drugima izbjegavaju na razne načine22 • U tom se pogledu mogu očekivati zanimljive izoglose u Atlasu.

Znak u rubrici 10 označava nosni izgovor vokala23• Nazalni su samoglasnici najčešći u jadranskom pojasu, gdje se javljaju i u čakavskim i u štokavskim govirma. Stupanj nazalnosti može biti različit, ali transkripcija bilježi samo pojavu kao takvu jer bi te različite stupnjeve bilo teško uspoređivati. Moguće je pak pratiti u kojem se stanju nalazi uzročnik nazalizacije, tj. nazalni suglasnik iza samog nazalnog vokala. Ukoliko je sačuvan, on se obično izgovara reducirano, ali nije nimalo rijetko da nazalni konsonant potpuno iščezava (nis::tn, nis::tn, nis::t). Što se tiče samog vokala, nazalizaciju često prati dužina ili poludužina (usp. 12, 13) i zatvorena artikulacija tako da se znak za nazalizaciju zapravo i ne dodaje istom onom vokalu koji se pojavljuje u oblicima bez nazalnog suglasnika (npr. ace. r:eg: loe. ~en24).

Neslogotvornost vokala označuje se standardnim fonetičkim znakom (I 1). Svi neslogotvorni vokali dolaze samo u društvu običnih vokala i tvore s njima diftonge, silazne (slogotvoran prvi) ili uzlazne (slogotvoran drugi) . Nezgoda je samo što je gdjekada teško odrediti koji je član diftonga neslogotvoran - može biti smanjena slogotvornost jednoga i neslogotvornost drugoga, a osim toga prijelaz od jednog glasa k drugomu može biti nagao ili postepen - ali transkripcija se ne može upuštati u sve te finese i ispitivač treba da sam odredi koji član diftonga više zaslužuje znak neslogotvornosti. U našim dijalektima nema neslogotvornih vokala izvan diftonga, a svaki vokal može u principu izgubiti slogotvornost, ali svi inače postojeći vokali ne pojavljuju se realno ujedno i u neslogotvornom vidu. Silazni dvoglasnici ne uzrokuju osobitih problema, treba samo odrediti pravu kvalitetu i kvantitetu samog neslogotvornog vokala, tj. ustanoviti o kojem se vokalu stvarno radi i nije li možda reduciran (usp. z. 4). Jedan od najinteresantnijih slučajeva predstavlja refleks -l u perojskom govoru, to je neslogotvorno vrlo zatvoreno a ili vrlo otvoreno o (usp. v. VI 5 ili V 6), gotovo nelabijalizirano. Taj je glas fonem - refleks -il nalazi se u opoziciji prema nominativu i vokativu imenica na -i:ja25 •

22 bicikla, f., biciklo, n.; bicikal, bicikil i sl. 23 Za našu transkripciju tilda kao oznaka nazalnosti ne dolazi u obzir ne samo zbog harmo­

nije sa slavističkom tradicijom nego i zato što je već angažirana kao znak za sh. akut (usp. a. 2). "' Prvo e kratko (kratkosilazni akcent), srednje, nenazalizirano, drugo dugo (dugosilazni

akcent), zatvoreno, nazalizirano. 25 Transkripcija inače, naravno, ne ulazi u pitanje jesu li u pojedinom govoru dif­

tonzi sekvence fonema ili su sami za se fonemi. Jedan te isti diftong figurirat će u jednom govoru kao sekvenca, u drugom kao fonem, a transkripcija ga, u skladu s uvodnim načelima, registrira u oba primjera jednako i ostavlja pitanje fonološke interpretacije tekstovnom dijelu Atlasa. U svakom slučaju, interpretacija diftonga predstavljat će veoma kompliciran fonolo­ški problem.

110 DALIBOR BROZOVIĆ

Znatno su veći problem uzlazni diftonzi. Ako i nismo navikli promatrati slogove tipa m o j kao diftonge, slogovi tipa j a, m o j a JOS nam se manje čine diftonzima. Ipak se sekvence tipa ja u našim dijalektima rijetko izgo­varaju sa spiratnom j (usp. k. V 3), a mnogo se češće radi o diftongu s neslogo­tvornim i i onda nema fonetske razlike između takva diftonga i jednosložnog, diftonškog refleksa dugogjata (ljep) ili drugog sloga udvosložnomrefleksu(lijep). S druge strane, za razliku od silaznih diftonga u kojima i praktički nikad ne prelazi u konsonantj, uzlazni se diftonzi u nekim pozicijama prilično često pretvaraju u sekvencu spirantskog j + vokal. U ijekavskim govorima što imaju redovan ili fakultativan jednosložni refleks dugog jata obično postoji razlika između je u kratkom i je u dugo .n slogu, a često i razlika u samim dugim slogovima između diftonga kod primarne dužine (djete) i ·sekvence je kod sekundarne (dj ido) . Razlika je očita - u sekvenci nastupa najnovije jotovanje u onoj mjeri koju pojedini govor i inače poznaje: fetii (gen. pl.), dido : ljeta (3. l. sg. praes.), djete. Za samu je pojavu svejedno što oblik sa sekvencom je ili s jotovanim suglasnikom obično ne predstavlja organski kontinuant sekundarno dugog jata, nego analogiju na stanje u osnovnom kratkom slogu. Artikulaciona razlika između i i j često se potcjenjuje, iznosi se i mišljenje da u našim dijalektima postoji samo i, ali Miletić je pokazao da u prosječnom srpskohrvatskom izgovoru j koegzistira s j 26, uz prelazne oblike, a u dijalektima će situacija biti još kompleksnija. Treba držati na umu da se i i i j često izgovaraju reducirano (usp. z. 4, 5) i onda spirantski konsonantski šum kod j ostaje jedini kriterij za razlikovanje od i (i se gdjegdje izgovara reducirano i u silaznim diftonzima : mof, nemo&). Razumije se da je reducirani izgovor i i j u jednim položajima češći nego u drugima, a isto tako da postoje položaji u kojima se j uopće ne javlja i drugi u kojima je relativno često, pri čemu su opet znatne razlike među govorima. Najčešći je i najizrazitiji j iza suglasnika (pjesma, u perju), a slijedi početni položaj ispred u27 i intervokalni između visokih vokala u i i, kada položaj jezika omogućuje tjesnac i šum (kuju, čiji, Mujo, biju), ali s druge je strane vrlo raširena tendencija da se baš u susjedstvu vokala i izgovara zbog asimilacije reducirano i- koje tvori uzlazni diftong s idućim vokalom - ili da dolazi do ispadanja i zijeva (čili, bifu, mofi, odn. čii, biu, moi). Obratan je slučaj kod niskih vokala - tu se j javlja samo izuzetno budući da jezik ne dopušta lako tjesnaca (maja, moi a ) , ali zato se izgovor i rijetko reducira, obično samo ako je prvi ili drugi vokal glas tipa e (seja, laje). I na koncu, glas koji u običnom pismu pišemo slovom j može u nekim govorima predstavljati ne samo j nego i neslogotvorno zatvoreno e, osobito između dva a ili u silaznom diftongu iza a28 • Čitava problematika oko glasa i predstavlja dakle jednu od najosjetljivijih i najtežih zadaća u fonetskom repertoaru upitnika za srpskohrvatski atlas, ali razno­likost stanja u govorima i perspektiva zanimljivih i instruktivnih izoglosa obvezuju nas da toj problematici posvetimo punu pažnju.

Za označavanje kvantitete preuzeto je tradicionalno rješenje (12, 13). Ono 1ma nekoliko loših strana29 u usporedbi s internacionalnim znakovima (a: =

26 SDZ V, str. 65-70, osobito 66. 27 Ipak je npr. njemačko j u jung redovno znatno jače nego naše u jug. 28 Osobit je slučaj diftonški dugi jat sa slogotvornim i i neslogotvornim e (if, ili s

reduciranim f), što je Miletić registrirao u Crmnici (SDZ IX, str. 240, 242), a ja u Varešu. Sličan akustički dojam čuo sam u Lužici za diftonog koji se piše e.

29 Opterećivanje gornjeg prostora, nezgodno osobito kod znaka za poludužinu (npr. poludužina na o!) i kod grafema što prelaze gornju liniju (d, t, k, l, b i sl.), zatim dvozna-

O FONETSKOJ TRANSKRIPCIJI ll l

<iugo a, a· = poludugo a), ali oni su i u nas i u slavistici zasad još i neobični i neuobičajeni . Dugi suglasnici nisu u srpskohrvatskim govorima tako rijetki kako se obično misli. U muslimana se često susreću naučene geminate (džennet), vrlo su česti dugi suglasnici u sandhiju (kap po kap, dan na dan), a u složenicama su rijetki (izuzev superlativ), ali najinteresantniji su slučajevi asimilacije, poznati u mnogim bosanskim govorima (Jina-< jedna, omah < odmah, dugo s i z od skupina šć i žd).

Na prvi se pogled čini da je poseban znak za obezvučenje (14) nepotreban bar za suglasnike budući da se u slučaju da suglasnik izgubi zvučnost može bilježiti naprosto njegov bezvučni parnjak. No ovdje se ne radi o asimilaciji po zvučnosti­p u vrapca redovno nije drukčije od p u kupca, - a ne radi se ni o djelomičnom obezvučenju - bP u bobP (usp. 6) predstavlja okluziv kojemu je zvučnost nestala odmah nakon implozije. Kod obezvučenih zvučnih suglasnika radi se pak o arti­kulaciji bez zvučnosti, tj. bez treperenja glasnih žica, ali sa zadržavanjem svih ostalih značajki što dijele pojedini zvučni suglasnik od njegova bezvučnog para. Dovoljno je naime usporediti u fonetskoj literaturi bilo koje palatograme b i p, z i s i sl. da se vidi kako se razlika između zvučnih i bezvučnih konsonanata ne iscrpljuje u samoj zvučnosti - mjesto artikulacije ne poklapa se savršeno, a bezvučni se osim toga izgovaraju osjetno energičnije. Obezvučeni su suglasnici vrlo rijetki u našim govorima30, a još su rjeđi obezvučeni vokali, kod kojih se, naravno, može govoriti samo o djelomičnom obezvučenju.

Sigurno je da se znaci za palataliziranje31 i polupalataliziranje suglasnika (15, 16) neće mnogo upotrebljavati u Atlasu. Rubrike IV, V, VI, IX i X u tabeli konsonanata predstavljaju razne glasove za koje su u praksi upotrebljavani znakovi što u našoj transkripciji označuju palataliziranje, ali iz komentara uz tabelu kon­sonanata očito je da su to sve međusobno osjetno različiti suglasnici. No oni su i kao cjelina različiti od palataliziranih i polupalataliziranih, osobito tzv. mokri sibilanti (k. IV 5, IV 6). Kako palataliziranje i polupalatiziranje dolazi u obzir prvenstveno kod dentala i nekih velara (usp. k. III, XI), uzet ćemo za ilustraciju glas t. Između čakavskog ć, tj. t (k. IX 2, koje je gotovo jednako s madžarskim ty i češkim i slovačkim t') i običnog t postoji treći okluziv koji odgovara ruskom ccm ekom t" kad se izgovara normalno, tj . palatalizirano i bez sibilantskog prizvuka koji ga približava vrijednosti afrikate. Ne ulazeći podrobno u komplicirana fiziološka objašnjenja artikulacionih razlika između t i t', svratit ću pažnju na akustičke momente: glasovi kategorije t izgovaraju se energičnije i homogenije, a glasovi kategorije t' imaju pri koncu artikulacije primjetnu komponentu tonski visokog šuma što podsjeća na slab glas j, nedjeljiv od konsonanta. Palatalizirano l i n dolazi u nekim našim govorima ispred i koje nije dio padežnog nastavka (uglavnom

-čnost zn!:lka za poludužinu - on se upotrebljava u praksi često i kao oznaka fakultativne <iužine (a =a ili ii)- što bi se moglo ukloniti znakom za poludužinu sastavljenim od vodo­ravno jukstaponiranih smanjenih znakova za dužinu i kratkoću, ali takav se znak malo upotrebljava. I internacionalni znakovi za dužinu i poludnžinu imaju jednu lo3u stranu - kod <iiftonga. s prvim dugim slogotvornim članom valjalo bi rastavljati članove (do:~dl, do·idl za .do~dr~ dtHdl).

30 Gdjegdje na koncu riječi ili ispred bezvučnog umjesto prijelaza u (polu)bezvučni {najčešće kod v), drugdje kod sonanata iza bezvučnih suglasnika (i opet relativno najčdće kod v).

31 Za termin usp. op. 6.

112 DALIBOR BROZOVIĆ

na sjeveru: mol' ila, gon'ila). U srednjo bosanskim govorima javlja se d' i t' samo u vrlo frekventnim riječima (vld'ila, plat'ila), pri čemu d' sporadički prelazi preko reduciranog oblika u j fi i konačno nestaje (rad'ila, ra!ila, raila). Čuje se i d'e (< gdje) u brzu govoru. Na jugoistoku nalazimo i k', g' ispred i i e (usp. i k. X l, X 2) kao i l' umjesto j.

Palataliziranje (15) i polupalataliziranje (16) predstavljaju jedini slučaj u našoj transkripciji da se ista pojava obilježava u dva čisto kvantitativno različita stupnja. Taj je izuzetak učinjen zato što je u ovom slučaju ipak moguće diferen­ciranje (polupalataliziranje je jedva primjetno, a predodžbu o palataliziranju pruža ruski ortoepski standard) i zato što je sama pojava izvanredno važna, ne samo u okviru srpskohrvatskog jezika.

Među općim znakovima ne nalazimo standardnog znaka za aspiraciju konsonanata (sličan eksponiranom e}, poznatog iz internacionalnih i slavenskih transkripcija, uključujući i slovensku. Sama pojava nije naime nigdje registrirana na srpskohrvatskom području.

Tabela akcenata

1-~ )~1~1~1-,5

J--;-j~J--;-+--=--1~ (veoma) dug : + (++) 1--I poludug: ± ++ + ± ± - + + + - o (veoma) kratak:-(--) irelevantan: O

- ---- ------- - ---- - -uzlazan: + silazan: -

II slabo uzlazan pa silazan, + + + + + - - - ± o gotovo ravan: ± _, bez tona: O

------------------ - - -kretanje tona

+ + III ravno: + - + + - - + -lomljeno: - l

- --------------- - - - --slog iza akcenta

l l IV tonski visok: + + - - + + +

l - - -

nizak:-

Komentar o akcentima može biti sažetiji i pregledniji nego kod drugih tabela budući da su akcenti mogli biti na tabeli drukčije aranžirani. Potrebno je samo razmotriti kako se pojedinačne osobine I-IV odražavaju u pojedinim akcen­tima 1-10, a nakon toga valja dati bar osnovne podatke o specifičnoj fizionOiniji i teritorijalnoj reparticiji različitih srpskohrvatskih akcenata. 32•

32 Nazivi za naše akcente nisu ustaljeni, ali terminološka se pitanja ovdje ne obrađuju . Iznijet · ću samo iz praktičnih razloga osnovne, najčešće nazivne: l. dugouzlazni (uzlazni, novo­štokavski akut), 2. starosrpskohrvatski (ili čakavski, ili posavski) akut, 3. čakavski poludugi (uzlazni), 4. (vojvođanski) poludugi uzlazni , 5. kratkouzlazni (spori), 6. podravski cirkum­fleks (podravski silazni). 7. dugosilazni (silazni, cirkumfleks), 8. kratkosilazni (brzi), 9. tromi (saltans), 10. ekspiratorni.

O FONETSKO} TRANSKRIPCIJI 113

Kvantiteta akcenata (I) nije apsolutna nego relativna. Tako l može imati općenito različitu objektivnu dužinu u dva različita govora i posebno u jednom te istom govoru može biti realiziran s različitim objektivnim dužinama u skladu s fonosintaktičkim uvjetima (ritam, govorni tempo, rečenični akcent i intonacija, emocionalni i sadržajni momenti). Ono što je stalno jesu samo kvantitativni omjeri između svih akcenata što postoje u pojedinom govoru, tj. ako u govoru koegzistiraju l i 2 ili 7, akcent l bit će u identičnim uvjetima uvijek nešto duži od 2 ili 7, bez obzira na stvarne dužine u pojedinom slučaju, pa makar se dogodilo da u kojoj rečenici 2 ili 7 bude realiziran duže nego l u kojoj drugoj reče­nici. Pet stupnjeva dužine označenih na tabeli ( + +, +, ±, -,--) nije ravnopravno, razlike među krajnjima znatno su manje nego između njih i srednjeg stupnja. U pojedinostima postoje prilične razlike među govorima, ali svako veće diferenciranje ne bi imalo nikakva smisla čak i da se istraživanja vrše isključivo magnetofonom. Pet stupnjeva s tabele treba samo da pomogne kako bismo, uz pomoć značajki 11-IV, odredili koje akcente posjeduje pojedini govor. Što se tiče ekspiratornog akcenta, za nj je dužina sloga fonološki irelevantna, leksički nezavisna, a u usporedbi s drugim akcentima može imati, po mom opažanju, raspon od - - do ± .

Uz dužinu akcentuiranog sloga predstavlja njegova tonska narav (II) drugi klasični kriterij naše akcentologije. Na tabeli nalazimo samo tri tonske kvalitete: uzlazan ( + ), uzlazno-silazan ( ±) i silazan (-). Razumije se da ima raznih uzlaznosti i raznih silaznosti - tonski su intervali, naravno, općenito veći kod dugih nego kod kratkih akcenata budući da dugi naprosto pružaju više vremena za veći interval. Osim toga, sam način dizanja ili spuštanja tona (III) utječe na veličinu intervala, a isto tako utječe i tonski karakter sloga iza akcenta (IV) - jasno je da će kod akcenata kojima je idući slog tonski relativno visok biti veći interval nego u kojeg drugog uzlaznog akcenta slične dužine (l : 2, 4 : 3). Što se tiče l O, za nj je i t'On irelevantan, javlja se samo u okviru rečenične intonacije (dakle leksički nevezan), a inače je l O pravi dinamički akcent poput drugih balkanskih i evropskih.

Način kako se ton diže ili spušta (III) vrlo je važan za identifikaciju akcenata u dijalektima (iako mu možda nije posvećivana dovoljna pažnja). Može se raditi o ravnoj ili o lomljenoj liniji u oba pravca. Od akcenata što su ujedno i standardni, ravnu liniju imamo u l, 5 i 8, a lomljenu u 7. Predodžbu o toj pojavi najlakše daje usporedba dugih akcenata l i 7, ali kako je pravac toi).skog kretanja u njima obratan, to zamućuje predodžbu. Bolji je za· usporedbu manje pristupačan odnos l i 2, koji je, sa sitnim razlikama s obzirom na govore, već nekoliko puta i grafički prikazivan (Ivšić, Belić, Hamm).

Ton sloga neposredno iza akcenta (IV) predstavlja vrlo jasan kriterij za raz­likovanje akcenata (s njime su u vezi svakako i stanovite razlike u tzv. ekspiratornoj sili i kvantiteti tog sloga). Izrazit slog iza akcenta nalazimo kod tzv. novoštokavskih uzlaznih (1, 4, 5) i kod podravskog cirkumfleksa (6), dakle kao što se može i očekivati, samo kod akcenata koji nastaju prenošenjem prema početku riječi. Priroda jačine tog sloga i relativne visine tona ovisi i o kvantiteti samog sloga a mora ujedno biti u 6 drukčija i manje izrazita nego kod novoštokavskih uzlaznih• već i zato što je 6 silazan, ali nema sumnje da i 6 zaslužuje svoj + u tabeli33•

33 Taj sam akcent čuo od nekolicine Podravaca i od samog B. Klaića, koji gae opisao (JF XV,_ str. 182).

8 36opHH1( 3 3 cl;nnon ont:jy H JJHHrBHCTHI<Y

114 DALIBOR BROZOVIĆ

I kod samih novoštokavskih uzlaznih ima razlika u karakteru sloga iza akcenta, i to razlika među akcentima i razlika među govorima. Poseban je slučaj kad ,)eskspi­ratorna snaga" i intonacija sloga iza akcenta poprime takav stupanj da slušalac dolazi u sumnju koji je slog uopće akcentuirao. U takvu ćemo slučaju, prema Rešetaru, bilježiti oba akcenta (ruka, ruke, noga, noge). Inač~ je pojava ,,dvo­strukog akcenta" prilično raširena po rubovima novoštokavskog područja kao i u srednjoj i istočnoj Bosni.

Nema sumnje da bismo mogli za razlikovanje akcenata naći i druge kriterije . osim I-IV, a isto tako i drukčije kombinacije samih kriterija I-IV nego što su

predstavljeni u deset akcenata na tabeli. Ali transkripcija predviđa samo osnovne tipove, a svaki ispitivač treba da akcentima svog punkta nađe odgovarajuće ekvi­valente. Među ostalim mogućim kriterijima najvažniji bi bio e n e r g i č n o s t, intenzitet artikulacije. Ta je distinkcija najjasnija kod 7 i 8, dakle kod silaznih akcenata, osim 6, za koji mislim da se izgovara samo energično. Praksa pokazuje da je energičan izgovor karakterističan u prvom redu za govore u kojima postoje i novoštokavski uzlazni l i 5, u reparticiji kakva je u standardnom jeziku -u njima je i dužinska razlika između 7 i 8 izrazitija, a spuštanje tona kod ta dva akcenta provodi ses većim intervalom. Sve su to elementi koji treba da se registriraju u tekstovnom dijelu Atlasa.

Deset osnovnih akcenata predviđenih u transkripciji odabrano je tako da zadovoljavaju dva uvjeta. Prvo, uvijek ima bar jedan govor u kojem dva inače slična akcenta koegzistiraju u stanovitoj reparticiji - leksičko-morfološkoj (l : 2, 2 : 3, 6 : 7) ili bar poziciono-slogovnoj (8 monosilaba i ultime, 9 inače). Jedini je izuzetak opozicija 3 : 9, koji možda i nigdje ne koegzistiraju, i opozicija 4 : 5, koji koegzistiraju samo tako da je prvi fakultativna varijanta drugoga. Drugi je uvjet da se svaki od svakoga razlikuje u bar dva· pokazatelja po kriterijima I-'-IV. Tu je izuzetak odnos l : 4 i opet 4 : 5, koji se razlikuju samo po kvantiteti. Očito je . dakle da je stupanj različitosti najniži kod novoštokavskih uzlaznih akcenata.

Sve ostale akcenatske varijante koje ne zadovoljavaju tih dvaju uvjeta treba smatrati samo za nijanse osnovnih tipova 1-10. Bit će potrebno da se za svaki punkt naprave grafičke skice lokalnih akcenata s podrobnim opisom s obzirom na ton i ,.,ekspiratornu snagu". Za akcente 1-9 to ovdje nije moguće ne samo zbog prostora nego i zato što bi valjalo risati apstrakcije - svaki od njih pred­stavlja samo uopćen tip 34. Jedina meni poznata varijanta koja zaslužuje posebnu pažnju jest akcent koji bismo mogli nazvati ,)poludugim silaznim". Ne zadovo­ljava ni prvog ni drugog uvjeta : od 8 se razlikuje samo kvantitetoni ( ± ), a i koegzistira s 8 samo kao njegova fakultativna realizacija u određenim uvjetima, ali ti su uvjeti vrijedni pažnje. U visočkom se govoru javlja samo fakultativno ispred suglasničke skupine u kojoj je na prvom mjestu sonant (dakle gdje izvan srednje i istočne Bosne nastupa tzv. sekundarno duljenje), a po otočkim govorim~ ikavsko-ekavskog čakavskog dijalekta dolazi u nejasnim uvjetima - ili u zatvorenim slogovima, ili u prilikama u kojima na ikavskim otocima dolazi 3, ali može ipak. biti da taj specifični akcent ima u pojedinim govorima i samostalno značenje . Ukoliko se ukaže potreba, mogao .bi se označivati znakom za 8 postavljenim iznad znaka za dužinu (usp. z. 12). Iz dosadanje literature nije jasno postoji li takav akcent u Slavoniji i u kajkavštini.

34 Za potpunu fizionomiju jednog akcenta važna je zapravo i priroda svih slogova u riječi.

O FONETSKO] TRANSKRIPCIJI 115

O akcentima 1-10 ovdje se može vrlo malo reći pojedinačno. Od novo­štokavskih uzlaznih najrašireniji je l, koji ujedno ima i prilično ujednačenu L,

fizionomiju, s time da je na periferiji općenito nešto 'malo kraći, s manjim tonskim intervalom i s · manje• izrazitim slogom iza akcenta. Kod 5 imamo tri osjetno e različite teritorijalne nijanse. Na štokavskom sjeveroistoku 5 je duži, tonski je a interval često velik, intenzitet izgovora je slab, a slog iza akcenta zadržao je malo tona i snage. U Dalmaciji je sve obratno : naglašeni je slog energičniji i kraći, · 1

tonski je interval manji, ali slog iza naglaska zadržava visinu tona i silu, a čak je i nešto dulji od ostalih nenaglašenih slogova. U središnjim štokavskim krajevima e

u imamo kombinaciju tih dviju nijansi bez krajnosti jedne i druge. Očito je da je e

sjeveroistočna varijanta prijelaz od središnje prema 4 - a taj se akcent i javlja na štokavskom sjeveroistoku35 i to umjesto 5. Specifiča1,1 je izgovor 5 u dubrovačkom poddijalektu, gdje su se osobine 5 i 8 znatno približile. t,

Za silazne je akcente karakteristično da su 7 i 8 u kajkavskim i nekim čakav­skim govorima tonski slabije izraženi, da su slaba intenziteta i da je 7 kraći a 8 e duži od prosječnog tipa. Što se tiče 6, pitanje je ima li ga izvan štokavske Podravine e - za neke bih se crnogorske govore ipak teško odlučio bez dubljeg istraživanja ·a da li bih bilježio 6 · ili 7.

u Poseban je problem odnos 3 prema 2 i prema 9. Razlika između 2 i 3 može u I biti vrlo mala i preostaje još samo razlika u III, a i kod nje malo treba da se a izbriše. Kako se tip 3 javlja praktički samo u čakavaca, mogu se dogoditi dva slučaja ;e da ispitivač dođe u sumnju. Na ikavskim otocima, koji poznaju ,)etimološki" i 2

l , i 3, ne zna se koliko je proširen prijelaz 3 u 2. Na ikavsko-'ekavskim otocima etimo-n loški 2 najčešće se već defonologizirao i izgovara se fakultativno ili redovno kao 7,

ali u nekim govorima 3 preuzima fonetske osobine izgubljenog 2 tako da ga valja S, e i bilježiti znakom za 2. I 3 i 9 dolaze umjesto 8, i to pod sličnim uvjetima, ali r

u različitim krajevima: 3 je čakavski akcent, a 9 je karakterističan sa štokavski :o sjeverozapad i za kajkavske govore, ali ima ga možda i na Kvarneru. Kao i 3 u Čakavštini, ima 9 u kajkavšitini tendenciju da se izjednači s 2. Tromi je inače tonski a.

la vrlo interesantan - za razliku od poznatog tipa uzlaznosti kod 2 (prvo slabo pa <.i pa onda naglo i znatno dizanje tona, pri koncu ravnina i onda pad, potpun tt n sljedećem slogu), kod 9 se ton prvo blago diže u prvoj trećini, a onda se u preostale

LO dvije trećine blago spušta. I tzv. podravski saltans36 samo je podvrsta 9. 1_

Što se tiče 10, za nj nisu potrebni opisi. Kod njega je najinteresantnija bal­kanska rečenična intonacija s kojom je udružen, ali ona na žalost ne može ući u .u

) -program istraživanja za Atlas. Drugo je pitanje ima li pravog tipa 10 izvan torlačkih govora (uključujući Krašovane), tj . kakva je priroda istarskih jednoakcenatskih . ~ Sistema jer se istarski izg_ovor fiziološki možda razlikuje od torlačkoga., ali s amo

lO to ne bi nas moglo spriječiti da upotrebljavamo znak za 10. m Svi akcenatski znakovi u transkripciji za srpskohrvatski Atlas preuzeti su la

iz naše dijalektološke tradicije.

U ovom su radu stručno-praktični kriteriji i ciljevi svjesno favorizirani na ~ račun mjerila opće lingvistike, teoretske i eksperimentalne fonetike, suvremene

IV

35 Ima ga ipak i u nekim obalnim mijelanim štokavsko-čakavskim govorima. 36 Podrobno Hamm, Rad JAZU 275, str. 26-33. Za ostale slučajeve v. u Ivšića,

Rad JAZU 187, str. 152, 196 str. 151. va

8*

116 DALIBOR BROZOVIĆ

fonologije i sl. I dijalektološka je dokumentacija navođena samo u tom smislu -pozivam se na vrela samo kad želim izbjeći opisivanje kompliciranih fenomena koji nisu interesantni za najveći dio srpskohrvatskog jezičkog područja (mnogi podaci potječu, uostalom, iz mojih bilježaka). Htio sam dakle srpskohrvatski transkripcioni sistem Jugoslavenskog komiteta za dijalektološke atlase prikazati jasno i svestrano, ali bez svih onih elemenata koji nisu neposredno vezani uz njegovu svrhu. Taj je sistem izrađen na temelju stvarnog stanja u srpsko­hrvatskim dijalektima i na temelju potreba naše dijalektologije i Atlasa, sve u skladu sa serbokroatističkim i slavističkim tradicijama. On će nam omogućiti da bilježimo u adekvatnoj mjeri sve glasovne pojave naših dijalekata, za Atlas i inače, a daje nam i mogućnost da zabilježimo i razne specifične i izuzetne fenomene koji kap akcidentalnosti neće ući u sam Atlas, ali u tekstovnom dijelu treba da svi odgovori iz svakog punkta budu objavljeni u cijelosti, i kao dokument i kao izvor za specifična istraživanja. Na koncu dodajem da sam transkripciju za srpskohrvatski atlas primijenio u glosariju izvanredno mnogobrojnih, zanimljivih i šarolikih naziva za daždevnjaka kakvi se mogu naći u našim dijalektima, i mislim da je ta primjena potpuno zadovoljila37 •

Z::dar

Dalibor Brozović

THE PHONETIC TRANSCRIPTION IN THE ATLAS OF SERBO-CROATIAN DIALECTS

Summary

The Yugoslav Committee for Dialect atlases has accepted a phonetic transcription for the Atlas of Serbo-Croatian Dialects.

The principles occording to which the transcription has been elaborated are here exposed as follows:

l. The transcription is phonetical, and the phonological interpretation is reserved for the textual part of the Atlas.

2. The system of the transcription to the highest possible degree conforms to the tradi-tional transcriptions of Serbo-Croatian dialects and· of other Slavic languages.

3. Typographical facilities have been .. taken into coqsiderat ion when designing symbols. The symbols of the transcription are lis ed in four tables: l. Vowel sounds, 2. Consonant sounds, 3. General symbols, 4. Accent marks. The symbols for vowel and consonan· sounds are suppliej in two versions: Roman

and Cyrillic. This was necessary for practical purposes because of the writing habits of field workers. In the tables, Cyrillic symbols are enclosed in parentheses. Each table is accompa­nied with a commentary of the phonetic phenomena that the symbols represent, of the distribu•ion of these phenomena in Serbo-Croatian dialects, and in some cases the preference for one symbol is accoun··ed for.

\

3' O raznolikosti naziva za daždevnjaka i o njezinim uzrocima. ln memoriam Stjepanu lvšiću. Slavia XXXI (1962), br. 4, str. 537-554.