2

Odgovor na šubhe i neznanjeBilibanija

Rebiul-ewwel 1430. hidžretskeMart 2009. godine

3

Izdavač:

El – Tewhid

www.el-tewhid.com

info@el-tewhid.com

Autor:

Grupa autora

Unos teksta:

Grupa autora

Recenzija:

Ebu Muhammed

VAŽNA NAPOMENA!!!

Svako kopiranje i umnožavanje ove knjige ili bilo kojeg njenog dijela bezodobrenja autora je veoma pohvaljeno i preporučljivo.

4

Rekao je Uzvišeni Allah u Svojoj Plemenitoj Knjizi:

»Nema prisile u vjeru, pravi put se jasno razlikuje od zablude. Pa ko zanevjeruje utaguta, a povjeruje u Allāha – za najčvršću vezu se prihvatio, kojoj nema kidanja, a

Allah je Svečujući i Sveznajući.«(El-Beqare; 256)

»Vi imate divan uzor u Ibrahimu i o nima koji su sa njim, kada rekoše svom narodu:

'Mi se odričemo od vas i onoga što obožavate mimo Allaha, ne vjerujemo u vas iočigledno će između nas biti neprijateljstvo i mržnja, zauvijek, sve dok ne

povjerujete samo u Allaha.' ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome; "Ja će se moliti dati oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti." – Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i

Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. «(El-Mumtehane; 4)

Rekao je Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem:

»Ko kaže LA ILAHE ILLALLAH i učini kufr u sve što se obožava mimo Allāha – sačuvao je(zaštićen mu je) imetak i život, a obračun će polagati pred Allahom Uzvišenim.«

(Ahmed i Muslim)

5

Uistinu, sva hvala pripada samo Allahu, Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprosttražimo, i za uputu molimo. Uticemo se Allahu od zla nasih dusa i svih djela koja namškode. Koga Allah uputi, nikoga u zabludu odvesti ne može, a koga Allah u zabluduodvede, niko ga na pravi put uputiti ne može. Svjedočim da nema nikog i ničegobožavanja dostojnog osim Allaha, Jednog, Jedinog, koji nema sudruga i svjedočim daje Muhammed, sallallahu ´ ’alejhi ve sellem, Njegov rob i Njegov poslanik.

“O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i umirite samo kao

muslimani!”(Ali Imran; 103)

“O ljudi, bojte se Gospodar svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a O njega je isuprugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se

bojte s imenom čijim jedni druge molite, i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah,zaista stalno nad vama bdi.”

(En-Nisa; 1)

“O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu, On će vas za vaša dobra djelanagraditi i grijehe vam oprostiti. A onaj Ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude

pokoravao, postići ce ono što bude želio.”(El-Ahzab; 70-71)

6

Najistinitiji govor je Allahova knjiga, a najbolja uputa je uputa Muhammedasallallahu ´’alejhi ve sellem. Najgore stvari su novo izmišljene, a svaki novotarija jebid´at, a svaki bid´at je zabluda, a svaka zabluda će biti u vatri.

A potom...

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: “Islam je započeo sa garibima ivratit će se na garibe, a blago li se garibima.” (Muslim, br. 146)

Upitali su: “Ko su to garibi, o Resulullah?” - Reče Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem:“Dobri ljudi koji su manjina u većinskom pokvarenom narodu. Puno je više onih koji im sesuprotstavljaju od onih koji ih podržavaju.” (Ahmed, br. 6650)

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: “Neprestano će jedna grupacija izmoga Ummeta biti gornja/pobjedonosna na Istini. Neće im nauditi onaj ko im se budesuprotstavljao.“ (Muslim, 3/1309)

Rekao je Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi we sellem: "Ova će vjeraneprestano opstojati i borit će se za nju skupina Muslimana, sve dok ne nastupi Sudnji Dan."(Muslim)

Od Abdullaha ibn Amra, radiAllahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik,sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Moj Ummet će se razići na sedamdest i tri skupine. Svesu u Vatri osim jedne.“ - Rekoše: “Koja je to, Allahov Poslaniče?“ - On, sallallahu ‘alejhi vesellem, odgovori: “Ona na čemu sam ja i moji ashabi.“” (Tirmidhi, 264; El-Adžuri, Eš-Šeri’ah, 23; El-Lalikai, Sunnet, 1/99)

Ibn Kethir rahimehullah, kaže: “To su sljedbenici Sunneta i Zajednice (Džema’ata) koji sepridržavaju Allahove Knjige i Sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem i onogana čemu je bila prva generacija ashaba, a zatim tabi’ina i imama muslimana.“ (Tefsir IbnKethir, 4/333)

Nema sumnje da danas muslimani žive u vremenu gurbeta, oni su manjina, a većinaim se suprotstavlja, i tako će ostati sve dok Allah ne dadne pobjedu muslimanima.Među onima, koji se svjesno ili nesvjesno, suprostavljaju Allahovom Dinu i Njegovimrobovima muwehhidima se nalazi i Idriz Bilibani. Cilj ovog rada jeste da se ukaže sadokazima na neke njegove šubhe, njegovo neznanje i kufrove u koje poziva.

7

PRVA ŠUBHA:“TEKFIR MUŠRIKA I TAGUTA KOJI SE PRIPISUJU ISLAMU NIJE

OD OSNOVE VJERE (ASLUD-DINA)”

Bilibani tvrdi da ne opravdava n eznanjem čovjeka koji upadne u vel iki širk i timeponišti Tewhid. Međutim, on to ne radi sa svim jedinkama velikog širka, zbog jednogili drugog razloga i na taj način se ne odriče od svih taguta i mušrika, jer ne tekfirionoga ko dozvoli tehakum bez šubhe prisile i ko ga radi mimo prisile, što je opštepoznato od njega. Zbog toga kažemo da je istina da se Bilibani ne odriče džinsa –kategorije – taguta, (iako govori da je promijenio) jer ove jedinke ulaze u kategorijutaguta i kategoriju mušrika, a između kategorije, vrsta i jedinki u suštini nema razlike,osim što kod vrsta i jedinki dolazi do ostvarenja postojanja slike kategorije u vanjskojrealnosti ili postojanju, a kategorija je teoretska slika u «mislima». Zato kažemo da jepravljenje razlike između kategorije, vrste i jedinki, suprotno razumu, jeziku i šeri’atu.Primjer za to su kategorije ljudi : crnci, bjelci, žuti, crveni i slično, kao i njihove jedinke,gdje svaka od njih neminovno ulazi u džins. Onaj koji negira da neka vrsta ili jedinkaulazi u džins, taj ili nezna šta je džins u pogledu ljudi ili nema mozga -razuma. Kodnjih je problem što oni misle da je moguće napraviti razliku između džinsa, vrsta ijedinki, a to nije tako osim kada ne znaš stanje jedinke, kao kada ne bi mogao daustanoviš da je neka jedinka, od vrste ljudi insan, jer se zamaskirala ili slično.

Bilibani, obzirom da gradi princip tekfira mušrika na «reddul-khaber», kao i el-Maqdisii mnogi drugi danas, tekfir mušrika uopšte ne stavlja u aslud-din, dok u pogledutaguta kaže da je tekfir džinsa taguta od asla, (a prije je smatrao da kufr u tagutauopšte ne spada u aslud-din) smatrajući svojim razumom da je moguće da ima razlikaizmeđu džinsa, vrsta i jedinki. On u tome slijedi Ahmeda el -Khalidija, koji kod opisanačina činjenja kufra u taguta ubraja i tekfir onih koji ga obožavaju, a to su mušrici, štoukazuje da on smatra da je i tekfir džinsa mušrika od aslud-dina, međutim Bilibani gaslijedi u jednom ali ne u drugom i pravi razliku među njima bez dokaza u riječima el -Khalidija. Tako je po njegovom shvatanju musliman onaj koji vjeruje, obožava samoAllaha i ne čini mu širk, ali ne zna da je onaj koji obožava nekog drugog mimo Allahamušrik, odnosno da nije musliman, ako je od onih koji nisu od sebe mogli odagnati

8

neznanje. Po njemu da je došao neki čovjek Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem i damu je rekao : «Allahov Poslaniče, obavezujem se na islam, ali ne znam da onaj koji čini ibadetnekom drugom mimo Allaha nije muwehhid !». Poslanik s.a.w.s. bi mu po njima rekao :«Nema veze, ti si opravdan neznanjem i musliman si, iako trenutno ne znaš da onaj kojiobožava druge mimo Allaha, nije od o nih koji obožavaju samo Allaha. » I ovo sve ukazujekoliko im je lud i kontradiktoran menhedž.

Da se bolje shvati grozota ove novotarije kažemo, ovo naravno obuhvata i kada bineko rekao da zna šta je islam i da se obavezuje na njega, ali ne zna da je onaj kojiobožava Lata, ‘Uzata ili Menata, a pripisuje se jezikom islamu, mušrik, od onih koji neobožavaju samo Allaha. Po Bilibanijevom pr avilu, Poslanik ‘alejhimusSalatu weSellam mora da ga opravda i da mu da opis islama i suštinski i vanjštinski, jervjerovanje da onaj koji čini ‘ibadet nekom drugom mimo Allaha, (a pripisuje seislamu, i nije od onih koji čine ‘ibadet samo Allahu -kod njih) nije od aslud-dina.

Nema sumnje da je pitanje spoznaje mjesta «odricanja od ehluš-širk», od taguta imušrika u dini Islamu ogromno pitanje i da onaj koji tekfiri sve tagute i mušrike, ali neizbacuje iz islama one koji svjedoče Islam tagutu i mušriku, n e može imati punoprostora za opravdanje, pogotovo ne kada se bavi traženjem znanja. Dakle, zaBilibanija i njegove sljedbenike, moguće je biti muwehhid, - (onaj koji obožava samoAllaha) i smatrati da onaj ko ne obožava samo Allaha, čineći mu širk, biva i pakobožavaocem samo Allaha. Međutim, Islam nije validan bez odricanja od širka i onihkoji ga počine, smatrali se oni kršćanima, židovima, hinduistima, budistima ili‘muslimanima’. Mušrik je mušrik zbog svoga velikog širka, pa makar taj i tvrdio da jemusliman-muwehhid. Od gluposti koje proizilaze direktno i blisko iz njihove zabludejeste, da je onaj koji ne tekfiri kršćana, koji kaže da je Mesih sin Allaha, zbog toga kafir,ali ako bi ovaj kršćanin « primio islam » a zatim govorio isto za Isa’a ‘alejhisSelam iliza Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, onda je onaj koji ga ne tekfiri opravdan,iako se radi o istoj mes’eli u suštini, a šeri’at ovdje nikad neće napraviti razliku. Istotako je kod njih u vezi taguta. Ako bi neki kršćanin pozivao u aqidu i nkarnacije ilisjedinjenja i slično, bio bi kafir i onaj koji ga ne tekfiri, jer ovaj kršćanin kod njih ulazi u« džins », ali ako bi ovaj kršćanin tagut « primio islam » i isto radio, onaj koji ga netekfiri bio bi musliman, dok se ne poduči, jer ovaj koj i se pripisuje islamu i poziva uaqidu inkarnacije i sjedinjenja «ne ulazi u džins». Da Allah sačuva od Njegove srdžbe.

9

Muwehhid je onaj koji svjedoči riječi Tewhida - La ilahe illellah, a svjedočenje se nesmatra svjedočenjem ako nije sa znanjem, ubjeđen jem i djelom. Nasuprot svjedočenjuse nalazi tvrdnja. Onaj ko tvrdi a ne zna, taj nije musliman.

Allah subhannehu we te’ala je rekao :

«Zar ne vidiš one koji (jez’umune, korjen-z’am, obična tvrdnja) tvrde da vjeruju uono što je objavljeno tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, kako žele da im se

pred Tagutom sudi, i ako im je naređeno da u njega ne vjeruju?! A šejtan želi da i hsamo u veliku zabludu navede! »

(En-Nisa; 60)

Dakle, onaj koji tvrdi da je muwehhid, a ne zna Tewhid i ne sprovodi ga, njegovatvrdnja ga neće spasiti, jer on nije od onih koji to svjedoče sa znanjem, ubjeđenjem iradom po njemu. Zamisli da neko tvrdi da je doktor, a nezna medicinu. Hoće li mutvrdnja na ispitu koristiti pored njegovog neznanja o medicini? Naravno da neće .

Pa kako onda da koristi tvrdnja Islama, neznalici o aslu Islama - osnovi Islama, kadabude polagao ispit u kaburu?

Onaj koji svjedoči riječi La ilahe illellah, taj zna na šta te riječi ukazuju i upućuju, tajmora da zna šta poništava te riječi i taj mo ra da zna da onaj ko ih poništi nije na istomDinu kao on i tu nema šubhe u tekfiru, jer je šubha suprotna ubjeđenju, a bezubjeđenja nema ni Tewhida. Zato su učenjaci složni da nema Islama bez odricanja odširka i mušrika, jer odricanje od mušrika i tagut a spada u « bliske lavazime » tj. stvarikoje neminovno i blisko proizilaze iz šehadeta tewhida, svejedno da li mi rekli da se torazumije iz samog šehadeta, putem razuma ili se razumije iz drugog teksta i u ovomkontekstu postoji poznata mes’ela u usulul-fiqhu : «Da li je naređenje nečega, samo posebi zabrana suprotnog i naređenje onog što iz njega proizilazi ili ne?» Primjer za to je pojam«stajanje». Kada bi neko nekom naredio : «Ustani!» svako ko razumije riječi ustani istajanje, razumski može zaključ iti da iz toga proizilazi zabrana sjedenja i da onaj koji

10

sjedi nije onaj koji stoji, jer su to dvije suprotnosti, kao što ova naredba zahtijeva dauradi sve što iz nje proizilazi da bi se ostvarilo stajanje.

Otuda, onaj ko nezna da mušrik nije muwehhid n ezna tewhid ili ga svjesno ruši. Zatose kaže da tewhid ima svoje šartove, ruknove, bliske lawazime i muqtedejat, bez kojihnema islama, jer njihov nestanak ukazuje na nepostojanje Islama. I ovo važi zateoretsku moždanu sliku ‘džins‘ i njeno ostvarenje u vrstama i jedinkama u vanjskojrealnosti. Pa s obzirom da tekfir mušrika spada u bliske lawazime zbog svoje veze saosnovom tewhida, jer njegov nestanak znači nestanak tewhida, kaže se za odricanje odmušrika i negaciju Islama njima i tagutima da je to od aslud-dina, iako se radi obliskom lazimu, poput mržnje i neprijateljstva prema njima, svejedno bilo to uzeto izsamog šehadeta ili drugog izvora.

Pojam aslud-din ovdje upotrebljavamo u značenju onoga u čemu nikako nemaopravdanja sa neznanjem, jer se za taj opis veže suština i osnova islama, koji postojikada opis postoji i nestaje kada opis nestane. Učenjaci ponekad koriste pojam aslud-din za stvari u pogledu kojih postoji konsenzus vjerovjesnika, iako u njima imaopravdanja neznanjem poput zabrane razvr ata i slično. I ovo je vrlo bitno znati, jer suse mnogi, kao Bilibani npr., spotakli na ovome.

Kaže uvaženi šejh 'AbdurRahmān bin Hasan, rahimehullāh:

''Postoji konsenzus među 'ulemom prijašnjih i potonjih generacija, počevši od ash āba, tabi'īna,imāma i svih učenjaka ehlis-sunneta da čovjek ne biva muslimanom osim napuštanjem velikogširka, odricanjem od njega i od onoga ko ga radi, mržnjom prema njima, neprijateljstvomprema njima shodno mogućnosti i ihlāsom (tj. čistim usmjeravanjem) djela samo Allāhu .''(Ed-Durerus-Senijje, 8/338, i Fetwe 'ulemme Nedžda, 1/435)

Naši protivnici, poput Bilibanija kažu da se odricanje u ovom konsenzusu ne odnosina tekfir. Međutim, osnova odricanja od mušrika i taguta prije svega znači “kidanjevjerske spone” sa tagutima i mušricima, na što se nadovezuje mržnja i neprijateljstvo.Allah je to objasnio u suri el -Kafirun, koja u sebi sadrži odricanje od širka, taguta imušrika, a završava se sa “vama vaš din a meni moj Din” . Što znači da nismo na istomdinu.

11

Otuda su učenjaci Selefa i Khalefa, ubrojali ovu suru u dokaze praktičnog tewhida, ikada tumače Asl Tewhida, obavezno uz njega spominju odricanje od mušrika, jernjegov nestanak ukazuje na nestanak Tewhida. Tako da onaj koji kaže da tekfirmušrika i taguta, koji se pripisuju Islamu ne spada u aslud-din, upada u kufr inovotariju.

Sa tekfirom ovdje mislimo na negaciju islama, a ne tekfir kažnjavanja. Štaviše, zaostvarenje aslud-dina ne uslovljavamo da zna riječ koja se sastoji iz korijena k -f-r, jerse ona zna putem Objave, već uslovljamo da negira vjersku sponu između sebe i njih.’’Lekum dinukum we lije din’’ !

I ovim zatvaramo bolesnim srcima vrata poigravanja sa pojmovima. U isto vrijemenapominjemo da je danas opšte poznato među onim koji se pripisuj u islamu, da se sapojmom kafir misli na nemuslimana. Međutim, bolesnici su ostavili muhkem -jasno, iponištili ga sa mutešabihom-manje jasnim (sumnjivim), poput onih za koje je Allahrekao da su im srca pokvarena-bolesna.

Allah ‘azze we dželle je rekao:

“On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi sumanje jasni. Oni čija su srca pokvarena (bolesna) - željni smutnje i svog tumačenja -

slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji sudobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" -

A samo razumom obdareni shvaćaju’’(Ali ‘Imran; 7)

12

A šta onda tek da se kaže za one koji ostave muhkem Allahovog Govora, govoraNjegovog Poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem, konsenzus i muhkemgovora starih učenjaka, pa ga sruše sa govorom savremene ‘uleme, među kojima imaonih koji se nisu odrekli niti širka, niti mušrika, a neki čak ni Taguta ?

Ako su iskreni, zašto nisu tražili u fetwama starih učenjaka šta znači pojam bera’at -odricanje? Pogledaj, Allah ti se smilovao uputom, šta kaže o odricanju sam šejhAbdurRahman bin Hasan, rahimehullah.

Šejh ‘Abdur-Rahman b. Hasan, nakon što je spomenuo 4 -ti ajet sure el-Mumtehaneh ukomentaru risale njegovog djeda, šejha Muhammeda bin AbdulWehhabarahimehullah, kaže:

„Ovaj ajet obuhvata sve što je spomenuo naš šejh, rah imehullah, od podsticanja na Tewhid, inegacije širka, i lojalnosti prema sljedbenicima Tewhida, i tekfira onoga ko ga ostavi čineći širkkoji ga ništi, jer ko uradi širk ostavio je Tewhid, jer su njih dvoje dvije suprotnosti koje senemogu sastati. Otuda, kad god se pojavi širk nestane Tewhid, a Uzvišeni je rekao o stanjuonih koji čine širk: „I čine Allahu endade (druge ravnim) da bi skretali (pa skreću) saNjegovog Puta. Reci: „Naslađuj se malo sa svojim kufrom, bit ćeš sigurno odstanovnika vatre“ (Ez-Zumer; 8). Allah Uzvišeni ga je protekfirio zbog uzimanja niddova(drugih ravnim) a oni su partneri (saučesnici) u ‘ibadetu, i ovakvih ajeta je puno. Otuda, onneće biti muwehhidom osim negacijom širka, odricanjem od njega i tekfirom onoga ko ga uradi“(Ed-Durerus-Senijje 2/204)

Pogledaj, Allah ti se smilovao uputom, kada šejh kaže: „...Otuda, on neće bitimuwehhidom osim negacijom širka, odricanjem od njega i tekfirom onoga ko ga uradi …“

Zašto nema Islama bez tekfira mušrika? Zato što onaj ko ne tekfiri m ušrike neznaTewhid, jer on da zna Tewhid, znao bi da onaj ko nije ostvario Tewhid, nije na istomdinu kao on, znao bi da onaj koji uradi veliki širk, da je takav ostavio Tewhid, jer sunjih dvoje dvije suprotnosti, koje se ne mogu sastaviti u jednom srcu, znao bi da kadase pojavi širk, nestane Tewhid i obratno i da nemogu obadvoje nestati a da jednognema (ne ostane). Ali pošto on to sve ne zna, on i dalje smatra onog ko ne obožavasamo Allaha, onim koji obožava samo Allaha. A to može biti rezultat samo njegovogneznanja o riječima Tewhida i onoga na šta one ukazuju.

13

Isto tako, kada se pojavi kufr tada nestane Iman, jer su njih dvoje dvije suprotnostikoje se nemogu sastaviti u srcu jednog roba, a da jedna od njih ne istjera drugo, njemusuprotno.

Rekao je Allahov Poslanik, Muhammed sallallahu ‘alejhi we sellem: „Kufr i Iman seneće nikada sastati u srcu jednog roba“ (En-Nesai)

Veliki učenjak četvrtog stoljeća, Ebu el-Husejn el-Malti, rahimehullah, je rekao:

“Mu’atezile Bagdada i Basre, i također iz svih pravaca ehlul -Qible su složni da je onaj kosumnja u kufr kafira kafir, zato što onaj ko sumnja u kufr nema Imana, jer ne zna da pravirazliku između Imana i kufra. Dakle, nema razilaženja u Ummetu, bilo kod Mu’atezila ilidrugih, da je onaj ko sumnja u kufr kafira kafir. Ali, Mu’atezile Bagdada su nadodale nešto nato što nisu uradile Mu’atezile Basre, a to je, onaj ko sumnja u onog ko sumnja u onog kosumnja… do beskonačno, svi su kafiri i razlog njihovog kufra je isti kao kod prvog…”(Et-Tanbih wer-Radd, 40. 41)

U ovoj fetwi se nalazi odgovor ne samo Bilibaniju, nego također i onim ekstremistimakoji su upali u fitnu lančanog tekfira poput Mu’atezila B agdada i nekih savremenihgrupacija.

Rekao je šejh Hamed bin 'Atīq, rahimehullāh:

«Razmisli, Allāh te uputio, o riječima Uzvišenog u mekkanskim sūrama poput: 'Reci: 'O, vinevjernici! Ja ne činim 'ibādet onom čemu vi 'ibādet činite', do kraja sure. Pa, je li ti došlodo srca da mu je Allāh naredio da im se obrati da su oni kāfiri i obavijesti ih da on ne čini'ibādet onome čemu oni 'ibādet čine, to jest da je čist i odreknut od njihovog dīna, i da ihobavijesti da oni ne čine 'ibādet onome čemu on 'ibādet čini. To jest da oni nemaju ništa satewhīdom (imaju berā'at od tewhīda). Zbog toga ju je i okončao sa Njegovim riječima: 'Vamavaš din, nama naš din' . Ovo podrazumijeva njegovo odricanje od njihovog dina i njihovberā'at-odricanje od njegovog dīna.»(Ed-Durerus-Senijje, 9/256-259)

Dakle, bera’at ili odricanje, znači odricanje od dina mušrika iz čega neminovnoproizilazi tekfir mušrika (tj. kidanje vjerske spone). Onaj koji čini ‘ibadet samo Allahu izna da se ‘ibadet čini samo Njemu, kada vidi nekoga ko čini ‘ibadet drugom mimo

14

Allaha, on zna da takav ne obožava samo Allaha i da njihov din nije isti i to je ono našto ukazuje Sura el-Kafirun, 6. ajet: «Vama vaš din, nama naš Din .»

Molimo Allaha da podari Džennet šejhu, muwehhidu Hamedu bin ‘Atiqu, koji n ije biotekfirovac, kao što to tvrdi brat od Bilibanija koji opravdava mušrike sa neznanjem,Ebu Qatade el-Falestini. On i neki iz el-Qaide svjesno optužuju učenjake Nedžda daponekad pretjeruju!

Ono što je za nas novo je, da se aktivirala jedna grupacija , koja postoji već duže, a vođaim je izvjesni el-Mes’arijj, koji otvoreno kažu da je šejh Muhammed b. ‘Abdul -Vehhab,rahimehullah, bio tekfirovac i uz njega spominju šejha Ebu Merjema, Allah gasačuvao, kao i el-Maqdisija, iako kažu da je el -Maqdisi promjenio neke stavove izprošlosti. Brane Osmansku državu i kaljaju čast šejha Muhammeda rahimehullah, kaoi učenjaka tewhida. Sve to radi mržnje prema Saudijskoj državi, koja je bez sumnjezaslužila mržnju i tekfir, krijući se u isto vrijeme iza lojalnosti pr ema « mudžahidima »i njihovim vođama, Bin Ladenu i Zawahiriju, optužujući šejha Ebu Merjema kao i el -Maqdisija da u ime Saudijske države planski ili nesvjesno rade protiv džihada naAllahovom putu, kao što je to ‘navodno’ radio šejh Muhammed rahimehullah. Mimoovih stvari zna se da grupa el -Mes’arija nije na ‘aqidi ehlus -sunneta i džema’ata umnogim temeljima, već na ‘aqidi eš’arija.

Takođe i el-Maqdisi sada, obzirom da se okrenuo od istine i traganja za njom, se morazaposliti sa neznalicama Mes’arijevaca , koji ne znaju ni za obraz ni za čast, a kamoli zavjerski način argumentiranja i analize. A što se tiče Bilibanija, on nas smatraharidžijama, samo radi toga što slijedimo Vjeru svih Poslanika ‘alejhimu salatu wesellamu edžme’in, smatrajući da je pretje rivanje tekfiriti mušrike koji se pripisujuislamu, a upali su u jasan veliki širk iz neznanja.

Ebu Qatadeh je u knjizi «Dž’unetul-mutajjebin» uporedio neke momke koji su tekfirilitalibane, sa haridžijama i ako su ti momci zaista u nekim stvarima bili dža hili i malosu pretjerivali, pa mu je el -Maqdisi u predgovoru knjige skrenuo pažnju da nijeispravno za njih reći da su haridžije, jer nemaju ništa od temelja haridžija. A ovo štonam radi Bilibani, Nusret, Hisen Ademi i drugi je vrhunac dhuluma, džehla i laži.Nazivaju nas haridžijama zbog Vjere Allaha. Molimo Allaha da olakša bratu EbuMuhammedu da uskoro napiše kratak odgovor na optužbu da smo haridžije ili neo -haridžije, iako između ovog dvoga ne postoji nikakva razlika, mimo vremenske.

15

Zar im nije poznat mezheb Muhammeda ibnil -Hasan Eš-Šejbanija, rahimehullah,poznatog ‘alima i učenika Ebu Hanife, rahimehullah, koji tekfiri mukreha -prisiljenogu vanjštini, što je očita greška? I pored toga ga niko nije nazvao haridžijom, mada je onpreči po Bilibanijevoj logici, jer tekfiri pored opisa koji je prepreka tekfira bez sumnje. Idan danas, niko od njih se ne osvrće na ovo i nastavljaju sa svojim dhulumom. A da negovorimo o tome da su se učenjaci razišli u pitanju tekfira u mnogim mes’elama.Primjer za to je i ostavljanje nekog od ruknova islama, nakon dva šehadeta i oni koji netekfire nisu rekli onima koji tekfire da su haridžije, jer tekfire muslimane. Kao što su serazišli u drugim pitanjima, mimo ruknova islama u kojima se takođe nisu proglašavaliharidžijama.

Bilibani i ljudi poput njega se danas slažu sa nama da netekfirenje mušrika izvodi izdini Islama, s time što oni u tom opravdavaju neznanjem a mi ne i često se kodkategorije određenih osoba, oko kojih se razilazimo radi o ljudima koji nemaju ni kakoopravdanja u neznanju, ali uprkos tome što je mimo ostalih dimenzija mes’ele, razlazizmeđu nas i njih samo vezan za jednu od prepreka tekfira pojedinca, oni nas nazivajuharidžijama ili neo-haridžijama !

I kada bi rekli da smo mi npr. pogriješili u ovoj mes’eli, veliki džehl bi bio kada bi nasnazvali haridžijama, jer šejhul -islam Ibn Tejmijjeh, rahimehullah, spominje jednugrupu učenjaka hanbelijske pravne škole, koji su pogriješili pa su tekfirili uopšteno usvim novotarijama i to naziva greškom i sramotom za hanbelijsku pravnu školu, ali ihnije nazvao haridžijama, jer nemaju temelj haridžija, već su pogriješili u sužavanjuvrata opravdanja neznanjem i te’vilom. A šta tek reći za ove koji nas nazivajuharidžijama na pravdi Allaha, a mnogi od njih t o rade iz haseda-zavisti i inata !

Allahu naš Tebi se žalimo i molimo Te da nam izliječiš srca od dhuluma kojeg namnanose i da nas uzdigneš sa istinom iznad njih i da nam daruješ snagu (broj, ponos)nad njima, Amin !

Evo još jedna fetwa šejha Hameda bin ‘Atiqa rahimehullah, koja jasno ukazuje datekfir mušrika koji se pripisuju Islamu, spada u Aslud-din i da bez toga nema Islama,jer su fetwe Ulemme Nedžda bile izdate u vezi mušrika koji su se pripisivali Islamu i utome nisu uzimali u obzir mnoštvo širko va i mukeffirata kao što kažu džahili, već opisobožavanja nekog drugog mimo Allaha, tj. veliki širk, iako se fetve često tiču narodakoji ima pri sebi veći broj uzroka tekfira.

16

Rekao je šejh Hamed bin ‘Atiq, rahimehullah:

«Zaista ima nešto veliko u ajetu : « Odričemo se vas, i onog što obožavate mimoAllaha ». Allah je dao prednost odricanju od mušrika nad odricanjem njihovih idola, zbog togašto je prvo bitnije od drugog. Jer je moguće da se čovjek odrekne idola, ali ne i onih koji ihobožavaju, i takav nije izvršio svoju obavezu. Međutim, ako se neko odrekne mušrika, takav seautomatski-direktno odrekao i njihovih idola koji su obožavani. Kao što stoji u ajetu :«Odričem se vas i onog što (čemu) dovite mimo Allaha » (Sura Merjem; 48) . Allah jedao prednost odricanju mušrika nad odricanjem od njihovih idola. Također u ajetu : «I kada seodrekao njih i onoga što obožavaju mimo Allaha » (Sura Merjem ; 49). Također ajet ukojem stoji : «I kada se odreknete njih i onoga što obožavaju… » (Sura El-Kehf; 16).Moraš da se pripaziš ovoga, jer ovo otvara vrata odricanja od Allahovih neprijatelja, jer kolikoje onih, i ako ne čine širk, ne odriču se od mušrika! Zbog toga takav nije musliman, jer jenapustio Vjeru svih Allahovih Poslanika .»(Medžmu et-Tewhid, 175-176.)

Upitan je šejh 'Abdullāh bin 'AbdulLatīf, rahimehullāh:

''...o onome koji ne tekfīri državu (tj. tursku državu) i koji ih huška (navodi) protiv muslimana,odabira njihov wilājet (vlast -zaštitu) i da mu je džihād uz njih obaveza. I o drugome, koji nemisli tako, već da su država i oni koji je huškaju nasilnici i od njih nije dozvoljeno osim ono štoje dozvoljeno od nasilnika, i da je plijen koji se uzme od beduina harām ?''

Pa je odgovorio:

''Ko ne zna za kufr države i ne pravi razliku između njih i nasi lnika među muslimanima – nijespoznao značenje 'Lā ilāhe illellāh.' A ako, uz to, bude vjerovao da je država muslimanska – pato je žešće i veće. I to je sumnja u kufr onoga koji je zanevjerovao u Allāha i koji Mu je širkučinio. A ko ih nahuška (navuče) i pomogne protiv muslimana bilo kojim vidom pomoći – ondaje to jasan riddet.''(Fetwe 'ulemme Nedžda, 3/64)

Ova se fetva nalazi u Ed-Durerus-Senijjeh, pod naslovom: “Propis onoga koji ne sudiAllahovim zakonom” , a propis o onom koji sumnja u njegov kufr se jasno razumije izfetve.

17

Pogledaj, Allah ti se smilovao uputom, kada šejh kaže: “Ko ne zna za kufr države..., nijespoznao značenje La ilahe illellah..., i to je sumnja u kufr onoga koji je zanevjerovao u Allaha ikoji Mu je širk učinio.”

Jasno se vidi u ovoj fetwi, da onaj ko upadne u takvu sumnju nije spoznao La ilaheillellah i da nije musliman, zato što ne zna da pravi razliku između Tewhida i širka i toga neminovno vodi da sumnja u kufr onoga koji sebi pripiše neko pravo koje pripadasamo Allahu, kao što je propisivanje zakona u ovom slučaju. Turska država je većdavno prije toga, (između ostalog) bila uvela mnoge laičke zakone, kao što jezamijenila mnoge vjerske propise novotarijama, a pitanje proširenosti različitih vidovaširka u njoj je poznato muwehhidima i na kraju je kritikovala vjeru muwehhida i slalavojsku na njih.

Međutim, šejh Abdullah bin ‘AbdulLatif je ‘tekfirovac’ za Bilibanijevu “ulemmu”poput Ebu Muhammeda el-Maqdisijja, Ebu Qatade i Bin Ladena, koji su rekli za ovufetwu da je ekstremna.

Zašto se Bilibani krije iza ‘Ulemme Nedžda i zašto ne kaže za njih isto ono što su reklanjegova braća, umjesto da priča kako mi ne razumijemo i kako smo pogrešnoprotumačili i shvatili fetwe ‘Ulemme Nedžda?

Allah je objavio suru el-Kafirun, suru odricanja od širka, taguta i mušrika. U istoj surise nalazi obožavanje samo Allaha. Dakle, u toj maloj suri se nalazi i negacija i potvrdaŠehadeta, La ilahe-illellah. Negacija širka u ‘ibadetu Allahu, negacija Islama onima kojičine širk Allahu i potvrda da je ‘ibadet samo za Allaha. I to se jasno vidi kroz AllahovGovor kada kaže Subhannehu we te’ala:

“Reci (o Muhammede) O vi nevjernici,Ja ne obožavam (nisam obožavaoc) onoga što vi obožavate…

Vama vaš Din, a meni moj Din”(El-Kafirun; 1-2 i 6)

18

Prenosi Esma bint Ebu Bekr, Allah bio zadovoljan s njima oboma: «Vidjela sam Zejdabin ‘Amra bin Nufejla, kada je rekao stojeći okrenut leđima prema Ka’bi : «O Qurejšijje! Takomi Allaha, nijedan od vas nije na Vjeri Ibrahima, osim mene» » (Buhari)

Qurejšijje su tvrdile da su na Vjeri Ibrahima, ‘alejhi sellam, (samo radi obredaHadždža) to jest da su muwehhidi, međutim, njihova tvrdnja, uz njihovo neznanjeTewhida nije ih spasila imena i propisa mušrika. Zejd bin ‘Amr bin Nufejl je znaosvojom fitrom šta je Tewhid i činio je ‘ibadet samo Allahu, što ga neminovno vodi, iliiz čega proizilazi njegovo svjedočenje, da oni koji ne čine ‘ibadet samo Allahu nisumuwehhidi.

Bilibani i njegova braća kažu : «Tekfir mušrika koji se pripisuju Islamu proizilazi (‘Lazim’)iz Aslud-dina, ali ne spada neminovno u Aslud-din»!!!

Međutim, on i njegova braća ne prave razliku između bliskih lazima i onih koji tonisu, poput veze između stajanja i sjedenja. Ako je tekfir mušrika samo lazim, koji nijeusko vezan za ruknove tewhida i bez kojeg može opstati osnova tewhida, zašto izaslud-dina ne izbaci mržnju i neprijateljstvo prema mušricima, jer su i njih dvoje odlawazim, tj. stvari koje proizilaze iz osnove tewhida ?! A tekfir mušrika je preči odmržnje i neprijateljstva, jer se njih dvoje nadovezuju na tekfir, zbog čega je Allah ipočeo sa odricanjem od mušrika a zatim spo menuo mržnju i neprijateljstvo.

Po konsenzusu svih razumnih, nestanak bliskih lazima, ukazuje na nestanak osnove,(melzuma) i tu imamo fetvu šejha AbdulLatifa b. AbdurRahmana kada objašnjava danema tewhida bez neprijateljstva prema mušricima, ali da postoji razlika izmeđuosnove neprijateljstva i ispoljavan ja neprijateljstva.

Upitan je šejh 'AbdulLatif b. 'Abdur -Rahman rahimehullah, o osobi koja se nalazi podvlašću mušrika i koja je naučila tewhid i radi po njemu, ali im se ne suprotstavlja,(neprijateljuje) niti je napustila njihovu zemlju?

19

Pa je odgovorio:

''Ovo pitanje je rezultiralo iz nerazumnosti i nemanja predstave o samoj stvari, i onoga što seželi sa tewhidom i radom po njemu, jer je nezamislivo da je naučio tewhid i da radi po njemu ane neprijateljuje sa mušricima, a za onog koji ne neprijate ljuje sa njima se ne kaže da je naučiotewhid i da radi po njemu. Dakle pitanje je kontradiktorno, a ključ znanja je ispravnopostavljeno pitanje. Mislim da si htio pitati o onome koji nije ispoljio neprijateljstvo niti seodvojio od njih, jer nije isto p itanje ispoljavanje neprijateljstva i pitanje postojanjaneprijateljstva. U prvom se opravdava kod postojanja nemoći i straha zbog Njegovih riječi:„Osim kada ih se bojite“ – Sura Alu 'Imran 28 – A što se tiče drugog, ono je neophodno jerulazi u kufr u taguta, i između njega i ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku postojipotpuna uzročna uzajmna povezanost, koja se ne odvaja od mu'mina...“(Do kraja fetve, koja se nalazi u Ed -Durerus-Senijje 8/359)

Kažemo: Kao što iz ljubavi prema Allahu, Njegovom Po slaniku, ‘alejhimusSalatu weSellam i dini Islamu, neminovno proizilazi neprijateljstvo prema tagutima, mušricimai putevima suprotnim Islamu, isto tako iz spoznaje suštine Islama i da je muslimanonaj pri kome se ostvario temelj dini Islama, proizilazi sp oznaja širka i tekfir mušrika,koji rade suprotno osnovi tj. temelju dini Islama. Zašto onda pravite razliku izmeđuneprijateljstva i mržnje sa jedne strane i tekfira, koji je njihova osnova?!

Međutim, Bilibani ne zna ni šta je Asl, ni šta je razlika izme đu bliskih lavazima idrugih tj. daljnih. Za njega i njegovu braću, Asl može opstati bez bliskog ‘Lazima’ a toje katastrofalna greška, čija je osnova stavljanje bliskog lazima u obične ili daleke a uovoj mes’eli, one koji se ne znaju osim putem Objave.

On ne shvata da nestanak bliskog lazima ukazuje na nestanak asla tj. melzuma. Takoiz mržnje i neprijateljstva prema širku i tagutijjetu nastaje mržnja i neprijateljstvoprema tagutima i mušricima zbog širka i tagutijjeta. Kao što iz ljubavi prema AllahuUzvišenom, Poslaniku sallallahu ‘alejhi we sellem i islamu nastaje mržnja prema širku,tagutima i mušricima itd. A kada nestane bliski lazim to je dokaz za nestanakmelzuma. Zato kažu učenjaci, da ljubav prema Islamu nije validna osim sa mržnjomprema širku. Također, ljubav prema Allahu nije ispravna osim sa mržnjom prematagutima, jer je ‘ibadet vrhunac (maksimalna) ljubav sa vrhuncem (maksimalnom)poniznosti.

20

Rekao je šejhul-Islam ibn Tejmijje, rahimehullah :

«Asl Imana se nalazi u srcu. A što se tiče dj ela, ona su ono što proizilazi (‘Lazim’) iz Imana .»(Medžmu el-Fetawa, 7/198)

Džins djela je rukn imana i kada nestane džins to je dokaz za nestanak srčanog imana,ali u djelima ima onih čiji nestanak ili počinjenje ne znače nestanak imana, kao što imaonih čije počinjenje ili ostavljanje znači, nestanak osnove imana i to se sve vraćašeri’atu. I ovdje bi imali primjer kada jedna te ista stvar, sa različitih aspekata možebiti nazvana lazimom i ruknom. Tj. džins djela je lazim srčanog imana sa aspekta ono gšto proizilazi iz srčanog imana, ali je u isto vrijeme i rukn u suštini imana, sa aspektasuštine imana.

Eh, neka nam sad kaže Bilibani, može li opstati Iman bez (džinsa) djela? Ako kaže damože, onda je on Murdžija od ekstremnih Džehmija. Bilibani, don esi dokaz da Asl-Osnova Tewhida može opstati bez (bliskog) ‘Lazima’ koji je tekfir mušrika (ili mržnja ineprijateljstvo, a tekfir je preči i osnova je svega). Donesi barem jednu fetwu od bilokojeg Selefa da onaj ko ne tekfiri mušrike, (priznajući da oni rade jasan veliki širk sasvojih htijenjem) zna Tewhid i da je pravi muwehhid.

O ajetima i hadithima da ne govorimo. Nećeš naći nijedan jasan govor od Selefa nitiKhalefa iz kojeg se jasno razumije da je musliman, onaj koji pripisuje Islam osobi zakoju zna da čini jasni, veliki širk. Kako možeš da porediš tekfir mušrika saostavljanjem Namaza, a da se ne postidiš i ne pobojiš Allaha? Mnogi su učenjaci kojine tekfire ostavljača Namaza, (dok se ne ispune određeni uslovi i nestanu prepreketekfira) a hajde nađi barem jednog učenjaka Selefa - prvih ispravnih prethodnika ilikhalefa - potonjih, koji kaže da je onaj ko ne tekfiri mušrike, musliman?

Nakon priznanja da je ogromna razlika između pitanja namaza i pitanja negacijetewhida mušricima, koje se veže za širk, a neispravnost širka se zaključuje i zna fitromi namaz mu nije identičan u tome, jer se ne zna fitrom, već Objavom. Tako svakičovjek zdrave fitre zna da je neispravno voljeti i poniziti se stvorenju, onako kako sevoli Allah i kako se Njemu pokora va i pred Njima ponizan biva, ali ne znaju jedinke‘ibadeta kojim Allah želi da bude obožavan, niti Mu to smiju pripisati bez znanja.

21

Namaz je dalji lazim i haqq šehadeta, dok se tekfir mušrika blisko i neodvojivo ineminovno veže za spoznaju Tewhida. I u tome je razlika. Ako je tewhid mogućedokučiti fitrom, ušta nema sumnje, isto tako je moguće dokučiti njegov bliski lazim.Dok su pitanja namaza i sličnih propisa u kategoriji stvari koje fitra ne može dokučiti ikoje se ne znaju osim putem poslanstva.

Govoreći o ekstremnoj sekti sufijja Bin ‘Arabija, kaže šejhul -Islam ibn Tejmijje,rahimehullah :

«Njihov kufr je još veći od kufra kršćana koji kažu da je Allah sin Merjeme… i onaj ko sumnjau njihov kufr, nakon što mu bude poznato šta govore, i nakon znan ja šta je Islam, takav je kafirna isti način kao što je kafir onaj ko sumnja u kufr židova, kršćana, i mušrika… »(Medžmu el-Fetawa, 2/368)

Neki su ljudi, koji svrstavaju tekfir taguta kršćana i židova u aslud-din, a tekfir tagutakoji se pripisuju Islamu ne smatraju takvim, ovim riječima Ibn Tejmijje pokušalidokazati tu svoju tvrdnju, jer Ibn Tejmijje kaže : “…nakon što mu bude poznato štagovore, i nakon znanja šta je Islam…,” tj. prvo mora da sazna njihovo stanje i to je ‘ilmul -hal a zatim dokaz iz šeri’ata za njihov tekfir a to je ‘ilmul -hukm tj. znanje o vjerskomhukmu onoga koji govori, što oni govore.

Iz ovoga zaključuju da je onaj koji zna stanje mušrika, a ne zna njegov vjerski hukm,(propis) a ovdje govorimo o mušriku koji se pripisuje islamu, opravdan i da se netekfiri zbog netekfirenja mušrika, sve dok se ne upozna sa šeri’atskim tekstom kojitekfiri počinioca djela kojeg čini dotični mušrik ili izgovarača određenih riječi, a zatimga odbije ili porekne, ili odbije da mu se pokori itd., nako n čega upada u vrstu kufraodbijanja, poricanja, oholosti itd. Pa je za njih u tome dokaz za razliku izmeđukršćana, židova i onih koji se pripisuju posebnom Islamu i to pripisuju šejhul -Islamu.Prema njihovom shvatanju zaključujemo, da se tekfir taguta i mušrika koji se pripisujuIslamu, gradi na spoznaji teksta a tekfir onoga koji ne tekfiri njih na poricanju iliodbijanju teksta, dok se tekfir taguta židova i kršćana ne gradi na tome, jer on ulazi uasl kufra u taguta i prema njima onaj koji ne tekfiri t agute židova i kršćana nemaopravdanja u bilo kojem mjestu ili vremenu i tekfir njemu sličnih, kao što vidimo dane ovisi od poricanja ili odbijanja šeri’atskih tekstova, jer za to ne uslovljavaju njihovopoznavanje, već tekfire svejedno znao ih on il i ne.

22

Dakle, razlog tekfira jednog je princip reddul -khaber tj. odbijanja teksta, a razlogtekfira onoga koji ne tekfiri tagute i mušrike židova i kršćana je da nije učinio kufr utaguta i to što je to «valjda dokaz da ne zna tewhid, jer da zna tewhid protekfir io biih». Pa prave razliku između dvije iste slike bez šeri’atskog dokaza, čije je postojanjenemoguće, jer ovdje šeri’at ne pravi razliku.

A mi im na to kažemo; da po tom metodu shvatanja riječi Ibn Tejmijjeh, iz istog citatamože biti shvaćeno, da se tekfir taguta i mušrika kršćana i židova gradi na principureddul-khaber tj. spoznaji vjerskog teksta, koji ih tekfiri i da nije dozvoljeno tekfiritionoga koji ne tekfiri takve, osim nakon uspostave argumenta. Jer je Ibn Tejmijjeuporedio tekfir onih koji ne tekfire ibn arabijjevce i židove, kršćane i mušrike bezknjige, rekavši: « …takav je kafir na isti način kao što je kafir onaj ko sumnja u kufr židova,kršćana, i mušrika. » Obrati pažnju na riječi «na isti način»!

Tj. kao što mora da zna stanje ibn arabijjevaca i vjerski dokaz koji ih tekfiri, mora dazna i stanje taguta i mušrika židova i kršćana i ostalih mušrika, kao i dokaz koji ihtekfiri, jer je Ibn Tejmijjeh rekao : «na isti način».

A ako siromasi kažu da je tekfir njih opšte poznata stvar, ka žemo im da to nijeneminovno i da je moguće da postoje mjesta i vremena u kojima narod ne zna tekstovekojima se tekfire taguti i mušrici židova, kršćana i ostalih vrsta mušrika. Pa da osobaostavi širk, smatra ga neispravnim i da obožava samo Allaha, ali ne negira vjerskusponu između sebe i spomenutih!!!

Otuda oni razlog kufra onoga koji ne tekfiri mušrike i tagute moraju obrazložiti istimuzrokom i opisom, jer ovo što rade je ogromno neznanje. Zato ili će se držati našegmezheba i reći da je tekfir taguta i mušrika, suština kufra u taguta i da je nemoguće daima razlika između teoretske moždane slike i njene vezanosti za vrste i jedinke, ili ćepreuzeti mezheb onih, koji stvar apsolutno u svim slikama svode na princip reddul -khaber, kao el-Maqdisi i Nasir el-Fahd, koliko nam je poznato, pa da ne prave razlikuizmeđu vrsta taguta i mušrika.

U protivnom upašće u kontradiktornost u koju je upao Ahmed el -Khalidi, od kojeg suprepisali samo jedan dio, koji je njima odgovorao. A ako se ne stidiš radi šta hoće š!

23

U kontekstu rješavanja problematike u riječima Ibn Tejmijje rahimehullah, mi izmeđuostalih odgovora njima kažemo, da se tekfir u riječima Ibn Tejmijje mora shvatiti usmislu tekfira kazne, jer je to osnova u njegovom govoru, kada spominje tekfir ili b ilokoji drugi razlog, i to zna svako koji je «pratio» njegov govor. A pravilo je da kada seupozna običaj neke osobe u korištenju određenih pojmova, određeno značenje postajeosnovnim značenjem, koje se želi određenim riječima i ne smije se napustiti osim uzindiciju, koja može biti i kontekst govora, koja se premješta iz osnove u drugo. Zato,onaj koji pravi razliku između tekfira onih koji se pripisuju islamu i drugih, pa kažetekfir jednih je asl a tekfir drugih nije, kao što smo rekli, upada u pravukontradiktornost. On mora prihvatiti naš mezheb ili izjednačiti između tekfira onihkoji se pripisuju islamu i drugih, pa da kaže nijedan nije od asla, jer se grade naprincipu «spoznaje teksta tj. reddul -khaber». Utičemo se Allahu svakog zla i Njegovesrdžbe, Amin !

Dakle, tekfir u riječima Ibn Tejmijje rahimehullah, se može protumačiti kao tekfirkufrom, koji za sobom povlači kaznu.

Kaže šejh Muhammed ibn AbdulWehhab, rahimehullāh:

''Ako bi se neki munāfik raspravljao (dokazivao) time što je ājet objavljen u vezi kāfira, vi murecite: 'Da li je iko od učenih, prvih i zadnjih, rekao da ti ājeti ne obuhvataju one koji urade istood muslimana? Ko je to rekao prije tebe?' Također mu reci te: 'To je odbijanje idžmā'a ummeta,jer je njihovo argumentiranje ājetima spuštenim zbog nevjernika u pogledu onih koji sepripisuju islāmu i isto urade, više nego što ga je moguće spomenuti.''(Ed-Durerus-Senijje, 10/58, 59)

Dakle, onaj ko pravi razliku između Stipe koji nije osunećen i koji čini veliki širkAllahu, i Muje koji je osunećen i koji čini veliki širk Allahu, takav se suprostavljaidžma’au Ummeta, to jest konsenzusu Ummeta!

Rekao je šejh AbdulLatif ibn AbdurRahman, rahimehullah:

“Najveći uvjet namaza i imameta je Islam, znanje Islama i praksa istog. Onaj ko tekfirimušrike, ko ih mrzi, taj obožava samo Allaha i ne čini mu širk. Takav je najbolji Imam, i onajkoji najviše zaslužuje da bude Imam, zbog toga što je tekfir počinioca velikog širka i ta’atila(negacija Imena i Svojstava), najveća obaveza kufra u Taguta ”(Ed-Durerus-Senijje, 12/264)

24

Pogledaj, Allah ti se smilovao uputom, kako šejh stavlja na isti stepen tekfir mu’atilleh(negatora Imena i Svojstava od džehmija) i tekfir mušrika, i ka že da je upravo tekfirtakvih, najveća obaveza kufra u Taguta. A u fetvi se bez sumnje govori o mušricima imu’atillah koji se pripisuju Islamu.

Uzmi primjer čovjeka, koji se zove Mustafa, izgovara Šehadet, i kaže: «Ja sam Bog-zakonodavac, meni se pokoravajte!»

S obzirom da se Mustafa pripisuje Islamu, Bilibani i njegova braća vjeruju i smatraju,da osoba koja ne tekfiri Mustafu, biva pravi muwehhid koji zna da je Tewhidobožavanje samo Allaha Jedinog, zato što se Mustafa pripisuje islamu a on ne znašeri’atski tekst koji zbog tih riječi tekfiri «one koji se pripisuju islamu».

Međutim, ako bi iste ove riječi rekao Stipe koji se pripisuje kršćanstvu, svaki onaj kojiga ne tekfiri, bi bio kafir zato što nije učinio kufr u «džins» taguta , iako isti taj moždane zna šeri’atski tekst koji tekfiri zbog tih riječi « one koji se pripisuju kršćanstvu » iliuopšte ne zna tekstove koji tekfire kršćane. Zamisli!

Ako zaista žele da naprave razliku između vrsta tagutijjeta i velikih širkova, pa dazbog nekih tekfire a zbog nekih ne tekfire, neka nam to objasne sa dokazima iz Objavea ne sa svojim šubhama, razumom, strastima i iskidanim govorom ulemme, uz to štoga trgaju iz konteksta. Ako kažu da je tekfir onoga koji za sebe kaže, da je Bog iZakonodavac opšte poznato kod svih ljudi, pitamo ih da li je moguće da nekad budenepoznat propis za ovakvu osobu, pogotovo kada onaj koji ne tekfiri kaže da je djelokufr, a onaj koji to radi možda nije kafir, ako je to uradio iz šale ili zato što je džahil islično, iako zna da mu je djelo veliki kufr i vrhunac tagutijjeta?

Zato, oni koji prave razliku između vrsta taguta i jedinki, ne grade to samo na činjenicida je hukm uzroka njihovog tekfira nepoznat u dotičnoj sredini, pa da vjeruju da jesuđenje laičkim zakonima mali kufr , već spominju i šubhu opravdanja neznanjem -džehlom, pogrešnim tumačenjem -te’vilom i slično, uz vjerovanje da je njihovo djeloveliki kufr. Nema sumnje da je ovo jedna od najopasnijih zabluda ovog vremena, danas Allah od nje sačuva!

25

Kako je moguće da čovjek koji ‘zna’ Tewhid i da čuje za nekog ko se postavio nastepen božanstva (propisujući zakone stvorenjima ili sudeći njima), pa da sumnja i dase koleba, jesu li njegov i tagutov din isti? Nema sumnje da taj čovjek nezna Tewhid,jer da on zaista obožava samo Allaha, znao bi da onaj ko se uzdigao na stepenbožanstva ne obožava samo Allaha i da njegov din nije Tewhid -obožavanje samoAllaha i izdvajanje Allaha u ‘ibadetima -naredbama, koje samo On subhannehu wete’ala zaslužuje.

Šejh Muhammed b. AbdulWehhab kaže:

"Značenje nevjerovanja u taguta, podrazumijeva odricanje od svega onoga što se obožava,mimo Allaha, u pogledu džinna, čovjeka, drveta, kamena i sličnog. Da svjedočiš da je to kufr,zabluda, da ga mrziš makar on bio tvoj otac ili brat. A onaj ko kaže: 'Ja ne obožavam nikogaosim Allaha, ali se neću suprostaviti uglednicima (es-sadeh) niti kupolama nad kaburovima(turbetima)', i sličnom tome. Ovaj negira 'La ilahe illellah', i on nije uznevjerovao (učiniokufr) u taguta."(Medžmuatu resail vel mesail nedždijje, 4/33–34)

Šejh Muhammed b. AbdulWehhab kaže:

‘’Vjera islam neće biti valjana osim sa odricanjem od taguta i njihovog proglašavanja kafirima.Kao što je Uzvišeni rekao: '...Pa, ko učini kufr u tāgūta, a vjeruje u Allāha – za najčvršćuse vezu prihvatio...' (El-Beqare; 256)’’(Ed-Durerus-Senijje, 10/53)

Šejh Muhammed b. AbdulWehhab kaže:

"Tako vam Allaha, braćo držite se osnove vaše vjere, njegovog početka pa do kraja, repa i glave,a to je šehadet 'La ilahe illellah'. Upoznajte se sa njegovim zna čenjem. Volite one koji mupripadaju, smatrajte ih svojom braćom, makar bili od vas udaljeni. Tagute proglasitenevjernicima, mrzite one koji ih vole. Ili se raspravljaju radi njih. Ili one koji ih ne želeproglasiti nevjernicima. Ili da kaže: 'Allah me ni je obavezao da se njima bavim'. On je o Allahuiznio laž i izmišljotinu. Naprotiv, Allah ga je obavezao da se njima pozabavi, naredio mu jenevjerstvo u njih, odricanje od njih, makar bili njegova braća ili djeca. Tako vam Allaha, držitese osnove vaše vjere ne bi li ste se susreli sa vašim Gospodarem ne pripisujući mu ništa odširka. Allahu usmrti nas muslimanima i spoj nas sa dobrima."(Ed-Durerus-Senijje, 2 / 119 – 120)

26

Kaže šejh Muhammed bin 'AbdulWehhab, rahimehullāh:

''Pošto ste to saznali, (znajte) d a su ti tāgūti u koje ljudi vjeruju, od stanovnika Hardža idrugih, poznati po tome i kod posebnih (užem krugu) i običnih (uopšteno poznatih) i da oni totraže i to ljudima naređuju. Svi su oni k āfiri, otpadnici od islāma. A ko se raspravlja u njihovukorist, ili poriče onim koji ih tekfīre, ili tvrdi da to njihovo djelo, iako je neispravno, ne izvodi ihu kufr – najmanje (stanje) ovog raspravljača je da je fāsik, čiji se rukopis ne prihvata, nitisvjedočenje, niti se klanja iza njega. Naprotiv, nije isprav an dīni islām, osim odricanjem odnjih i njihovim tekfīrom, kao što je rekao Allāh, Uzvišeni: '...Pa, ko učini kufr u tāgūta, avjeruje u Allāha – za najčvršću se vezu prihvatio...' (El -Beqara; 256.)''(Ed-Durerus-Senijje, 10/53)

Nakon ovih jasnih fetwi šejha Muhammeda, rahimehullah, Bilibani kaže da mi nerazumijemo govor šejha i da šejh ne tekfiri one koji ne tekfire tagute argumentirajućisa riječima: «…najmanje (stanje) ovog raspravljača je da je fāsik, čiji se rukopis ne prihvata,niti svjedočenje, niti se klanja iza njega.»

Zaista je žalostan primjer onog koji ‘šunja’ po mutešabihu kako bi srušio muhkem.Zašto Bilibani ne uzme muhkem govora šejha Muhammeda, rahimehullah, kako izprethodnih fetwi, tako isto iz ove fetwe, kad kaže : « Naprotiv, nije ispravan dīni islām,osim odricanjem od njih i njihovim tekfīrom, kao što je rekao Allāh, Uzvišeni: '...Pa, ko učinikufr u tāgūta, a vjeruje u Allāha – za najčvršću se vezu prihvatio...' (El -Beqara; 256)»?

Kako odgovoriti na riječi šejha Muhammeda rahimehu llah, gdje kaže : « ...ili smatra danjihovo djelo, iako je batil, njih ne izvodi iz islama ...» što znači da ovdje govori o osobi kojato djelo ne smatra velikim kufrom ?

Jedan od odgovora na ovo jeste, da je šejh sam sebe dopunio rekavši ; «naprotiv» naarapskom «bel» koja je ovdje došla u funkciji (idraba) i čiji je cilj da poništi prethodnorečeno i to zna i najslabiji učenik arapskog jezika i Islamskih nauka. Ili, da je napočetku šejh otvorio vrata opravdanja zbog greške u « tahqiqul-menat » tj.utvrđivanju opisa, velikog širka u djelima tih ljudi, tj. da dotične osobe koje ne tekfirete ljude, nisu u tim djelima vidjeli tj. prepoznale veliki širk, zato što su djela biladvosmislena u njihovim očima, pa su ih smatrali malim širkom, novotarijom ili slič no,poput činjenja ‘ibadeta Allahu na qaburovima a ne mrtvacu, što je novotarija saprimjesom širka.

27

Međutim, s obzirom da je njihovo stanje bilo opšte poznato, šejh se poslije odlučio, dane mogu biti opravdani nepoznavanjem stanja i greškom u njegovom u stanovljavanju,iako su pogriješili u « tahqiqul-menat «, pa ih je zbog toga protekfirio, a ne zbog togašto smatraju veliki širk-malim širkom, nakon što im se menat -stanje velikog širka jasnoukazao. Iz čega razumijemo da je bezobrazno iz ove fetve vaditi propis onoga kojikaže za veliki širk, da je to mali širk, nakon što mu je menat -stanje velikog širka postaojasan, pa da je musliman. Jer kao što nema opravdanja, onaj koji smatra da je džinsvelikog širka, mali širk, isto tako nema opravdanja onaj koji smatra neke vrste ijedinke velikog širka, malim širkom, jer takav ne zna Islam, niti Tewhid, niti širk, i nemože ostvariti značenje « vama vaš din a meni moj din ». Ovo naravno kada se radi ostvari koja je veliki širk po konsenzusu muslimana. Međutim, u mes’elama u kojimapostoji razilaženje među Selefima i Khalefima, a što je najveći dokaz da postoji ono upogledu čega nema razilaženja i što je predmet idžma’a, ne tekfirimo mukhalifa -suprostavljača, niti oni tekfire druge.

Kao što smo odgovorili na pro blematiku u govoru šejha Muhammeda rahimehullah,odgovaramo na isti način i na nejasnoću i dvosmislenost u riječima šejha Sulejmana b.Sehmana, koje takođe navlače na svoju njivu, tumačeći ih kako im paše, a ne u svjetlupravila naučne argumentacije i vrać anja njih muhkemu govora šejha Sulejmana b.Sehmana, lično. U ovom kontekstu sjećamo se fetve Ibn ‘Aqila koju prenosi Ibnul -Qajjim, rahmetullah ‘alejhim, gdje govori o obožavaocima qaburova, koji su radiliodređene radnje na grobovima, kada Ibn ‘Aqil kaže : «Oni su kod mene nevjernici».Zašto kaže «kod mene»? Zato što je njemu njihovo stanje postalo jasno i tako ga jeprotumačio ili vidi da više nemaju opravdanja zbog novotarija koje su uveli, jer jesvaka novotarija propisivanje zakona mimo Allaha. I ne mo ra značiti da je drugimastanje tih osoba bilo jasno kao i njemu i da će se složiti sa njim u njihovom tekfiru. I utoj situaciji će Ibn ‘Aqil opravdati one koji ih ne tekfire, ne zbog toga što ‘alim imaopravdanja u netekfirenju mušrika, čije mu je stanje jasno, zato što se pripisuje islamu,pa postoji šubha u pogledu njihovog tekfira, već zbog toga što polazi od toga da supogriješili u analizi njihovog stanja i nisu uvidjeli uzroke tekfira koje je uvidio Ibn‘Aqil lično i to je greška u « tahqiqul-menat », i onaj koji ih ne tekfiri je musliman, akovjeruje da je mušrik mušrik makar bio džahil neznanjem, kojeg od sebe nije mogaoodagnati, svejedno pripisivao se islamu ili ne.

28

Put iskrenih je put onih koji tumače mutešabih -nejasno u svjetlu muhkema-jasnog, ane onih koji ruše muhkem sa mutešabihom i koji su opisani u Allahovoj Knjizi, kao onipokvarenih srca. Allah ‘azze we dželle je rekao:

“On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi sumanje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svog tumačenja - slijede

one što su manje jasni. A tumač enje njihovo zna samo Allah...’’(Ali ‘Imran; 7)

29

DRUGA ŠUBHA:

“TRAŽENJE RJEŠAVANJA SPOROVA OD TAGUTA PUTEMTAGUTSKOG HUKMA, NE RUŠI ASLUD -DIN”

“TEHAKUM – RJEŠAVANJE SPORA NIJE OD OSNOVE VJERE(ASLUD-DINA)”

Bilibani tvrdi, da je uzimanje lažnog božanstva-taguta, za sudiju u riješavanju sporovaveliki kufr koji izvodi čovjeka iz Vjere, tek nakon uspostave argumenta, (samo što nećeda kažu koliko im traje uspostava argumenta i kad se uspostavio argument!). On znada ako prizna da je to djelo veliki Širk, morao bi protekfiriti mnogu svoju braću, kojasu ili odobrila obožavanje taguta hukma, radi televizora, poput Ebu Basira, ili one kojislijepo slijede ’’ulemmu’’, koja im je odobrila pripisivanje Allahu druga. Međutim,Bilibani nije ni svjestan da nekada veliki kufr ništi Aslud-din, na isti način kao što jeslučaj sa velikim Širkom, mimo toga što uzimanje taguta za sudiju u riješavanjusporova jeste veliki Širk i Iman u taguta a ne veliki kufr kako on to kaže. Dakle, nemamu izlaza u mijenjaju imena ili krivenju iza «velikog kufra»!

Neki ljudi, poput Bilibanija i Nusreta misle da razilaženje učenjaka u pogledupojmova kufr i širk, da li su oni različiti ili su sinonimi, ima uticaja na ovu mes’elu, pakažu : ‘‘tekfir mušrika džahila je mezheb onih koji prave razliku između širka i kufra, a mi tone radimo, pa ne moramo da kažemo za mušrika džahila da je mušrik a nije kafir, jer mivjerujemo da su širk i kufr jedno te isto, i da nema tekfira os im nakon uspostave argumenta’’.

Ovo je bez sumnje ogroman džehl i potvora na Islam i fitna za Allahove robove. Tozbog toga što je razlaz u spomenutoj mes’eli u potpunosti terminološkog karaktera ina njega se ne nadovezuje bilo kakvo razilaženje u praksi i propisima, već se samoodražava na termine i pojmove, a to se ogleda posebno u mes’elama koje su velikikufr, a koje su van okvira aslud-dina, koje oni koji ne prave razliku između širka ikufra, nazivaju kako velikim kufrom tako i velikim širkom. Otuda oni kažu, da je

30

vjerovanje da je Qur’an stvoren veliki širk i veliki kufr. Isto tako i negaciju viđenjaAllaha u Džennetu i ostale mes’ele, koje se tiču muslimanskih sekti od novotaraca isljedbenika strasti. Međutim, činjenica da su to nazvali velikim širkom ih nije navelana to, da onoga koji ne tekfiri u njima prije uspostave argumenta, što je istina, nazovukafirom, jer se nije odrekao od mušrika. Zato što oni ne gledaju u ime, već u suštinu, asuština je da se tekfiri onaj koji ne tekfiri osobe koje svojim htijenjem čine ibadetnekom drugom mimo Allaha, iako su džahili. Isto tako sva se ulemma slaže da je onajkoji čini ibadet nekom drugom mimo Allaha, mušrik i kafir. I oni koji prave razlikuizmeđu širka i kufra i oni koji kažu da su to samo sinonimi. Oni koji prave razlikukažu, svaki mušrik je kafir, jer je širk jedna od vrsta kufra, a kufr može biti poslijeposlanice i ima ga više vrsta a obuhvata ga pojam «mukhalefetur -risaleh» tj.suprotstavljanje poslanici, a može biti i suprotstavljanje tewhidu, u kojeg poziva fitrana kojoj smo stvoreni, i to je značenje kufra prije poslanice.

Oni koji kažu da su sinonimi, svakako će reći da je takav i mušrik i kafir, bez sumnje,samo što će, kao što smo rekli i u mes’elama muslimanskih sekti, veliki kufr nazivativelikim širkom, ali prema njima neće post upiti kao što postupaju prema onima kojičine ibadet nekom drugom mimo Allaha, niti su tako postupili prema onima koji ih netekfire, ne dao Allah subhannehu we te’ala.

I upravo zbog nepoznavanja ove mes’ele Bilibani i Nusret pokušavaju da nađu izlaz unjoj, ne osjećajući u šta su se uvalili. I zato on može nazvati tehakum velikim kufrom, ane velikim širkom, što niko od učenjaka nije uradio, ni oni koji prave razliku, niti onikoji kažu da su sinonimi, ali ako pogriješi u suštini pa takvom pripiše Islam i opravdaga neznanjem, ili onoga koji se nije odrekao od njega, on time dokazuje da ne znaIslam Poslanika ‘alejhimusSelam, niti zna Tewhid. I njegova namazanost iiskobeljavanje iz šake istine mu neće ništa pomoći.

Isto tako je negacija Sudnjeg Dana i p roživljenja, veliki kufr a nije veliki širk, psovanjeAllaha i vjere je veliki kufr a ne veliki širk, u direktnom smislu, negacija svih imena isvojstava je veliki kufr a ne veliki širk u direktnom smislu, iako oni ovdje tekfire neopravdavajući neznanjem, iako ovo ne nazivaju velikim širkom, zašto onda ne tekfiriu spomenutom pitanju, pod izgovorom da je to veliki kufr a ne veliki širk?

31

On je na ovu glupost, najverovatnije naletio u jednom od arapskih foruma, gdje su seneki džahili od arapa usudili da obuku odjelo učenih i da govore o vjeri i dadiskredituju šejha Ebu Merjema, Allah ga sačuvao. Pa je vrlo moguće da je Bilibani nato nabasao tamo, ili mu je neko dao.

I na kraju napominjemo, da se mnoge spomenute stvari koje smo prije svega nazvalivelikim kufrom, mogu naći unutar mes’ela velikog širka u Tewhidu i da je razlogtome to što se one nazivaju velikim širkom i to putem onoga što proizilazi iz njih, a toje pokornost i slijeđenje šejtana, strasti ili bilo kog drugog u njima, a to je veliki širk.Otuda, nije problem ako se raziđemo u terminima već je problem ako se raziđemo upraksi i suštini, pogotovo u ovim mes’elama.

Sa riječima «direktno» mislimo na ono što se na arapskom kaže «mutabaqah», a sariječima «što iz nečega proizilazi» na ono što s e na arapskom kaže «luzumen» ili«iltizamen». Molimo Allaha da ih uputi sve na pravi put, i ovim ne želimo darasrdimo nikog niti da ga napadamo privatno, jer bi to isto uzrujalo naše duše i srca.Nema sumnje da zdrava fitra na kojoj se čovjek rađa potvrđu je da je Allah Stvoritelj iGospodar svega, stoga se sve zbiva i dešava sa Njegovom Voljom i Određenjem. On jeSilni, Onaj koji sve zna, sve čuje i sve vidi.

Nema sumnje također, da zdrava fitra na kojoj se čovjek rađa potvrđuje da nas našStvoritelj i Gospodar nije stvorio uzalud i da ovaj život ima neku svrhu, jer je OnMudri, a Njegova Mudrost je potpuna. Ova činjenica upućuje čovjeka da priznasvojom fitrom, da nakon smrti dolazi proživljenje i suđenje, a nakon suđenja dolazinagrada ili kazna.

Allah neće ljudima suditi prema njihovim zakonima koji se suprotstavljaju jedandrugim, pa da jednog zbog istog nagradi a drugog zbog istog kazni, samo zbog togašto je to tako u njihovim zakonima. Da Allah sačuva od zablude! Već će ljudima naSudnjem Danu suditi Svojim zakonom. Ako stvorenja ne znaju detalje Njegovogzakona, ali znaju Njegov Tewhid, njihova obaveza je da putem idžtihada, a na osnovuonoga što su spoznali od Allahovog Tewhida, Njegovih osobina i djela, dođu dodetaljnih propisa, poput qadije mus limana koji ne zna detaljne propise i pokušava daih izvadi iz onoga što već zna, bilo putem qijasa ili nekim drugim putem. Dakle,čovjek ne smije nikada izaći iz osnove pokornosti i potčinjenosti samo Allahu

32

subhannehu we te‘ala. I ne smije učiniti izvoro m svog zakona nešto drugo mimoNjega i Njegove Objave, ili fitre na kojoj nas je On subhannehu we te’ala, stvorio.Gospodar je Onaj koji se voli, Kojem se pokorava, od Kojeg se boji i Kojem se nada.Zato su učenjaci rekli da nema potpunog straha bez vjero vanja u proživljenje isuđenje. A onaj ko se Allaha ne boji, takav zaista nije vjernik.

Dakle, fitra ukazuje da je Allah Jedini Stvoritelj i Jedini Sudija. Stoga, stvaranje isuđenje, kao i propisivanje zakona pripada samo Njemu i On u tome nema sudruga.Onaj ko Allahu pripiše druga u stvaranju, suđenju ili u propisivanju zakona, štoproizilazi iz činjenice da je On Jedini Sudija, takav biva mušrikom.

Allah subhannehu we te’ala kaže :

«Samo On stvara i upravlja! Uzvišen nek a je Allah, Gospodar svjetova!»

(El-A’raf; 54)

U ovom ajetu Allah spaja stvaranje i suđenje, i obavještava ljude da to pripada samoNjemu!

Allah ‘azze we dželle kaže :

«On ne uzima nikoga u odlukama (presudama -hukmihi) Svojim kao ortaka»

(El-Kehf; 26)

U ovom ajetu Allah obavještava ljude da nije nikoga Sebi pripisao kao druga usuđenju, On je Jedini Bog, a tako isto i Jedini Sudija.

33

Uzvišeni Allah kaže:

«O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i nadležnim izmeđuvas! A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u

Allaha i drugi svijet! To je bolje i posljedice su ljepše!»(En-Nisa; 59)

Pogledaj, Allah ti se smilovao uputom, kako Allah naređuje onima koji vjeruju uNjega i u Sudnji Dan, da uzmu samo Njega i Ono što je On subhannehu we te’alaspustio-objavio, za Sudiju u riješavanju sporova.

Nema sumnje, da čovjek koji vjeruje da je Allah Stvoritelj svega i da je Allah JediniSudija, automatski zna da propisivanje zakona pripada samo Njemu Uzvišenom i daje ono što On propiše Haqq i Pravda, a ono što propiše neko mimo Njega je batil -neispravno i nepravda. Stoga nas Allah obavještava u ovom ajetu, da oni koj i neuzimaju Allaha za Sudiju u riješavanju sporova, da su oni od onih koji ne vjeruju uSudnji Dan, ne vjeruju da je Allah Jedini Sudija Kome pripada propisivanje zakona, ilivjeruju ali prkose, poput šejtana, džinna i ljudi.

Također je moguće da ne znaj u da je Allah Jedini Sudija i da Sud pripada samoNjemu, ali u tome nemaju opravdanja, jer je ta mes’ela -mes’ela Tewhida i onoga na štoupućuje zdrava fitra, koja nije bila uprljana od strane šejtana, džinna i ljudi.

Rekao je Ibn Kethir, rahimehullah, u vezi prethodnog ajeta:

«Ovo je dokaz da onaj ko rješava svoje sporove sa nečim drugim mimo Qur’ana i Sunneta, i neuzima ih za izvor, nije vjernik u Allaha i u Sudnji Dan .»

34

Rekao je također Ibn Kethir, rahimehullah:

«Uzvišeni Allāh prekorijeva one koji s u napustili Allāhov hukm (suđenje), koji obuhvata svešto je dobro i koji zabranjuje sve što je zlo, i koji su otišli drugome mimo toga od mišljenja istrasti i terminologija koje su proizvedene od strane ljudi, bez osnove u Allāhovom šerī'atu.Kao što su ljudi predislamskog neznanja (džahilijjeta), koji su sudili prema zabludi i neznanju,koji su oni uveli svojim pretpostavkama i strastima. Slično tome, Tatari su sudili u skladu sakraljevski orijentisanom politikom koja je bila uzeta od njihovog kralja Dž ingis Kāna koji je zanjih izmislio el-Jāsiq, što je naziv za knjigu sastavljenu od propisa koje je on uzeo od nekolikozakonodavstava od Židova i kršćana i Islamskog Milleta (Vjere) i drugih mimo njih. A u njemusu također i nekoliko propisa koje je on uz eo iz svojih sopstvenih strasti i prohtjeva, tako je topostalo slijeđeno zakonodavstvo među njegovim sljedbenicima, koje su oni stavili ispred hukma(sūda) Allāha i sunneta Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem. Stoga, ko god ovoučini, onda je on kāfir protiv koga se wādžib (obavezno) boriti sve dok se ne vrati hukmu Allāhai Njegovog Poslanika, tako da on ne sudi po drugome ni po pitanju velike ni po pitanju malestvari. Najuzvišeniji je rekao: ''Zar oni traže sūd džāhilijeta?'' ''A ko je bol ji sudija odAllāha za narod koji čvrsto vjeruje?'' (El -Ma’ida; 50) -Drugim riječima, ko je pravednijiod Allāha u Njegovom vladanju (hukmu) za onoga ko razumije da je Allāh najmudriji odsudija i milostiviji prema svojim stvorenjima nego što je majka prem a svom maloljetnomdjetetu. Zaista Allāh Uzvišeni je poznavalac svih stvari, moćan nad svim stvarima, pravedannad svim stvarima.»(Tefsīr Ibn Kethīr, 2. tom, 67. str.)

Napuštanje (Ostavljanje hukma može biti nevjerničko a može biti mali kufr)Allahovog hukma se može desiti na dva načina :

Prvi način jeste da ga ostavi iz oholosti. Svaki čovjek koji ne sudi sa onim što jeAllah objavio iz oholosti je poput Iblisa, jer oholost kvari potvrdu Šehadeta -illellah i to je veliki kufr koji izvodi čovjeka iz Vjere i poništava Aslud-din.

Drugi način napuštanja Allahovog hukma se dešava kada čovjek propisujezakon mimo Allaha, stavljajući sebe na stepen lažnog božanstva, to jest taguta,sudi tagutskim sudem ili traži presudu iz njega.

35

Allah ‘azze we dželle kaže :

«On ne uzima nikoga u odlukama (presudama -hukmihi) Svojim kao ortaka»

(El-Kehf; 26)

Šejh Ibn Kethir, rahimehullah, govori o ljudima koji su živjeli prije dolaska Islama ipropisivali zakone na osnovu mišljenja, pr etpostavki, strasti i neznanja, ne uzimajući uobzir Allaha, to jest propisivajući zakon neovisno od Allaha, mimo Njega, i kaže onjima da su kafiri na osnovu samog djela, bez obzira šta se nalazi u srcu, jer kaže :«Stoga, ko god ovo učini, onda je on kāf ir…»Svjedočim da je Ibn Kethir, rahimehullah, rekao Haqq, jer da ljudi vjeruju u SudnjiDan, (na kojem neće biti sudije mimo Allaha i na kome se neće suditi osim saNjegovim zakonima, koje je objavljivao ljudima i džinnima putem poslanika‘alejhimusSelam) znali bi da je Allah Jedini Sudija iz čega proizilazi da je On Jedini,kome pripada propisivanje zakona i da je samo Njegov Zakon Haqq a da su svi ostalizakoni batil.

Allah subhannehu we te’ala kaže :

«On je Allah, drugog boga osim Njega nema ; Njemu neka je hvala i na ovom i na

onom svijetu ! Samo On sudi i Njemu ćete se vratiti!»(El-Qasas; 70)

Allah azze we dželle kaže:

«A u čemu god se vi razišli, presuda (hukm) za to u Allaha je! To vam je, eto, Allah,

Gospodar moj - u Njega se ja uzdam i Njemu se obraćam»(Eš-Šura; 10)

36

Allah ‘azze we dželle kaže:

«Zašto da pored Allaha tražim drugog sudiju, kad vam On objavljuje Knjigupotanko? A oni kojima smo Mi dali knjigu dobro znaju da Qur’an objavljuje

Gospodar tvoj s istinom, zato ti ne sumnjaj nikako!»(El-An’am; 114)

Allah subhannehu we te’ala kaže:

«To vam je zato što niste vjerovali kad se pozivalo Allahu Jedinom, a vjerovali ste

ako bi Mu se neko drugi smatrao jednakim! Presuda (hukm) pripada jedino Allahu,Uzvišenom i Velikom»

(El-Mu’min; 12)

Allah subhannehu we te’ala kaže:

«Zar ne vidiš one koji smatraju da vjeruju u ono što je objavljeno tebi i u ono što jeobjavljeno prije tebe, žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne

vjeruju u njega? A šejtan želi da ih u daleku zabludu odvede »(En-Nisa; 60)

37

Kaže Sulejman bin 'Abdullah, rahimehullah:

''U spomenutom ajetu je dokaz da je ostavljanje parničenja pred tagutom (a to je svaki sudmimo Qur'ana i Sunneta) od strogih obaveza, te da onaj koji se pred tagutom sudi nijemu'min, štaviše nije ni musliman uopšte .''(Tejsirul-'Azizil-Hamid, 419. str.)

S obzirom da je Allah Jedini Sudija i da Sud pripada samo Njemu, svak i čovjek kojisebi pripiše pravo na propisivanje zakona ili sprovede to u djelo (sudi sa timzakonima) makar bio ubjeđen da je to batil, takav čovjek biva tagut, lažno božanstvokoje se uzdiglo na stepen koji pripada samo Allahu subhannehu we te'ala.

Također, s obzirom da je Allah Jedini Sudija i da Sud pripada samo Njemu, onda jesamo Njegov Zakon i ono što je On propisao -Islam, a svaki drugi zakon je tagut.Dakle, tagut na kojeg se misli u ovom ajetu, kao što kažu Islamski učenjaci međukojima su šejh Sulejman bin Abdullah i šejh Ibn Kethir, Allah im se smilovao, jestesvaki zakon koji nije bio propisan od strane Allaha, Gospodara ljudi i džinna. Pa kakoda čovjek bude muwehhid a u isto vrijeme uzima taguta za sudiju u riješavanjusporova? Zar ovo nije jasan Iman u taguta i jasan Širk koji poništava Tewhid?

Rekao je šejh AbdurRahman ibn Hasan, rahimehullah: ''...Zato što je parničenje predtagutom – iman u njega.'' (Fethul-Medžid, 345. str.)

Bilibani kaže, kao što i mi kažemo, da nema Islama bez kufra u taguta i Imana uAllaha, to jest negacije i potvrde. Neka nam sada kaže da li ima Islama sa Imanom utaguta? Jeli muwehhid onaj ko vjeruje u taguta!? Iman u taguta i Iman u Allaha senemogu spojiti kod jednog roba, jer su njih dvoje dvije suprotnosti koje se ne mogusastati. Otuda, kad god se pojavi Iman u taguta, nestane Iman u Allaha.

Šejhovi Džemalud-Din el-Kasim, Sulejman ibn Abdullah, i AbdulLatif ibnAbdurRahman, Allah im se smilovao, su izdali fetwu o otpadništvu i rekli :

''Nema nikakve sumnje da s vaka osoba koja traži presudu kod nekoga ili nečega drugo, mimopresude Allaha, i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, je počinila nevjerstvo uAllaha, azze we dželle, a povjerovala u taguta.''(Kitabu hukmul-murted)

38

Ibnul-Qajjim, rahimehullah, je rekao:

''Svaki onaj ko daje prednost nečemu drugom i to uzima umjesto Allaha i Njegova Poslanika,sallallahu ‘alejhi we sellem, za sudiju, taj je sigurno tražio presudu taguta, a bilo mu jenaređeno da se odrekne, to jest da porekne sve što se obožava i slijedi, (čemu se pokorava ukufru) mimo Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem! Ova osoba nemože nikadporeći taguta (učiniti kufr u taguta), dok ne bude sve presude, kod Allaha Svemoćnog,Uzvišenog tražila.''(Er-Risalah et-Tabukija li-ibnil Qajjim el Dževzi, strana 133)

Davanje prednosti se dešava ne samo srcem, nego također jezikom i djelom, pogotavokada je u pitanju veliki širk, kao što je slučaj sa ovom mes’elom. To se jasno vidi kadašejh, rahimehullah, upotrebljava glagol ‘uzi ma’ koji ukazuje na samo djelo, bezsrčanog ubjeđenja.

Čovjek koji izgubi nešto od imetka, pa uzme taguta za sudiju u riješavanju sporova, onradi sve što je moguće kako bi mu taj imetak bio vraćen. Braća od Bilibanija kažu da jeto vraćanje svojih prava, pa kako god mu dali ime, suština ostaje ista -čini se veliki širki kufr Allahu. Zato ćeš da ga vidiš kako uzima advokata koji će da ga brani i zastupatagutom, to jest zakonom koji je propisao Iblis. Ovo njegovo djelo, bez prisile, jestepotpun dokaz da je on zadovoljan tim djelom, koje je tehakum pred tagutom, iakomožda mrzi zakon taguta, kao što je rekao šejh Ibn Tejimijje, rahimehullah, da svakičovjek koji počini kufr, mimo prisile biva od onih koji su otvorili svoje srce kufru.Kako da se sastavi u njegovom srcu mržnja prema djelu tehakuma pred tagutom itehakum pred njim, koji je stopostotni dokaz zadovoljsta sa tim djelom? To značizadovoljstvo sa traženjem presude od taguta, i ako ne mora značiti zadovoljstvo sasamim zakonom. Jer, ko radi neko djel o kufra, bez prisile i kaže da s time nijezadovoljan, niko mu to neće vjerovati osim džehmije. I ovakav u stvari, iako mrzizakon taguta, što nije dovoljno, u stvari više voli dunjaluk nego što voli Allaha, pa jenjegovo božanstvo u suštini, imetak zbog k ojeg je Allahu učinio širk.

Rekao je Ibnul-Qajjim, rahimehullah:

''A što se tiče zadovoljstva sa Njegovim vjerovjesnikom kao Poslanikom: to u sebi sadržipokornost (povođenje, potčinjenost), potpunu predanost njemu.., pa da ne uzima uputu osim iznjegovih riječi, i da se ne sudi (parniči, traži sud, zakon) osim pred njim, da nakon njega neuzima drugog za sudiju, i da nikako ne bude zadovaljan sa presudom nekog drugog…’’(Medaridžus-salikin, 2/172-173)

39

Dakle, čovjek koji je zadovoljan sa sudom taguta ili traženjem presude kod taguta, nijeod onih koji su zadovoljni sa Muhammedom, sallallahu ‘alejhi we sellem, kaoPoslanikom. To je slučaj munafiqa ili lažova koji tvrde da svjedoče La ilahe illellah, paih vidiš da ono što izgovara njihov jezik, to poništava ju svojim riječima i djelima, jer neznaju šta svjedoče, zato što je takvo svjedočenje batil -neispravno, lažno.

Uzvišeni Allah kaže:

''Sud pripada samo Allahu, a On je naredio da ne činite 'ibadet nikom osim

Njemu.'' (Jusuf; 40)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah, spaja Tewhidur -Rububijjeh (Allahova Jednoća uGospodarstvu) i Tewhidul-Uluhijjeh (Allahova Jednoća u ‘ibadetu -božanstvu).

Kada Allah subhannehu we te’ala kaže : „Sud pripada samo Allahu...“ – to znači dakao što je On Jedini Gospodar, On je Jedini i Sudija. Poznato je da nije dovoljno dačovjek potvrdi Allahovu Jednoću u Gospodarstvu, ako mu čini širk u 'ibadetu, kao štoje bio slučaj sa Qurejšijjama. Stoga je neophodno, kako bi Is lam bio validan, da čovjeknakon što potvrdi Tewhidur -Rububijjeh, također učini Allaha Jednim u 'ibadetu -obožavanju, tako što će samo Njemu 'ibadet činiti i svjedočiti da oni koji ne čine 'ibadetsamo Allahu, nisu od muwehhida. Zato Allah kaže: „... a On je naredio da ne činite'ibadet nikom osim Njemu.''

Stoga, ako čovjek prizna da je Allah Jedini Sudija, pa uzme nakon toga za sudiju urješavanju sporova taguta, takav biva mušrikom koji je počinio Allahu širk uUluhijjetu. Dakle, ovaj čovjek je upao u veli ki Širk, a ne samo u veliki kufr, kako tokaže Bilibani. Kako nije upoznat da i 'Ali el -Khudajr i drugi, nazivaju tehakum ve likimširkom u svojim knjigama?

Kaže šejh Sa'di, rahimehullah:

''Onaj ko se bude parničio pred nečim drugim mimo Allaha i Poslanika , uzeo je to za svogagospodara i tako se sudio pred tagutom .''(Qawlu Sedid 'ala Kitabit-Tewhid)

40

Neka nam sad kaže Bilibani kakav je hukm -sud, (propis) čovjeka koji uzme zagospodara nekog drugog mimo Allaha? Mušrik i kafir, ili kafir nakon uspostaveargumenta, a musliman prije? I da li je uzimanje drugog za gospodara mimo Allahaveliki širk ili ne? Odgovor je elhamdulillah jasan.

Nema sumnje, da je traženje presude 'ibadet i kada taj 'ibadet bude upućen nekomdrugom mimo Allahu, onda čovjek biva mušriko m, jer između širka u 'ibadetu i širkau sudu, nema nikakve razlike.

Rekao je šejh eš-Šenqiti, rahimehullah:

„Širk Allahu u Njegovom Sudu (hukmu) i širk Njemu u ‘ibadetu; oboje su istog značenja,među njima apsulutno nikakve razlike nema. Tako je onaj koj i slijedi neko uređenje (nizam)mimo Allahovog nizama i zakon mimo Allahovog Zakona poput onoga koji čini ‘ibadetkipovima i sedždu idolima. Među njima nema nikakve razlike u bilo kojem pogledu i obojica sumušrici u Allaha.“(Adwa ‘ul Bejan, 7/162, i Nawaqidul-Iman, 297 strana)

Rekao je Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi we sellem :''Allahu, Tebi sam se predao, u Tebe sam povjerovao, na Tebe sam se oslonio, Tebi se vraćam, uTvoje ime se raspravljam, pred Tobom se sudim (parničim) , oprosti mi ono što je bilo i što ćebiti, ono što tajno ili javno učinih, ti si moj Bog, nema boga osim Tebe .''(Buhari)

Kaže imam Ibnul-Qajjim rahimehullah, u komentaru ovog haditha:''...pa je spomenuo približavanje Allahu, hvaleći Ga i slaveći, priznavajući Mu 'ibadet, a zatimje zatražio oprost.'' (El-Medaridž es-Salikin, 32/1)

Dakle, Ibnul-Qajjim rahimehullah, spominje tri stvari iz ove dove, kako bi se približioAllahu: Hvaljenje Njega Uzvišenog, slavljenje i priznavanje 'ibadeta samo Njemu a toje oslanjanje na Njega, vraćanje Njemu, odricanje radi Njega i parničenje predNjegovim Sudom, a zatim traženje oprosta.

U ovom hadithu se nalazi dokaz da je parničenje pred Allahovim Sudom, 'ibadet i daonog momenta kada taj 'ibadet bude upućen nekom drugom mimo A llaha od stranečovjeka, taj čovjek biva mušrikom.

41

Međutim, mnogi savremeni učenjaci su odobrili ovaj veliki širk. Neki u prinudi, nekiradi televizora, poput Ebu Basira, a n eki čak i bez prinude (darure).

Pogledaj šta je rekao šejh Sulejman ibn Sehman ra himehullah, kada je bio upitan osuđenju pred tagutom:

''Drugo stanovište: «... Nakon što si spoznao da je tehakum (parničenje) pred tagutom kufr,znaj da je Allah u Svojoj Knjizi spomenuo da je kufr gori od ubistva, pa je rekao: ''A smutnja jeveća od ubistva'' - A na drugom mjestu kaže: ''A fitna je gora od ubistva'' - Smutnja (fitna) uovim riječima znači kufr, pa kada bi zaratili seljaci i građani i tako svi izginuli – blaže je negoda na zemlji postave taguta, koji bi sudio suprotno Allahovom Zakonu, a kojeg je Allah poSvome Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, poslao.»Treće stanovište je da kažemo: Ako je parničenje pred tagutom kufr, a znamo da je predmetparnice dunjalučki, pa kako ti može biti dozvoljeno da učiniš kufr radi toga? … Pa, kada bi tisav dunjaluk otišao – nije ti dozvoljeno suditi se pred tagutom radi toga. Kada bi bio prinuđen,a dobio bi pravo izbora; ili da se sudiš pred tagutom ili da izgubiš sav dunjaluk – bilo bi tiobaveza da odbaciš imetak i nije ti dozvoljeno suđenje pred tagutom''(Ed-Durerus-Senijje, 10/510)

Allah subhannehu we te’ala kaže:

“Ne,tako Mi Gospodara tvoga, oni neće vjerovati dok za sudiju u sporovimameđusobnim tebe ne prihvate, a potom u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete za

ono što si odredio i dok se sasvim ne pokore -predaju!"(En-Nisa; 65)

Rekao je šejh Ibnul-Qajjim rahimehullah, u komenta ru ovog ajeta :

«Allah se zakleo da neće biti vjernici sve dok ne uzmu za sudiju Njegovog Poslanika, sallallahu‘alejhi we sellem, i dok ne budu osjećali tjeskobe u svojim srcima prema presudi, i dok se sasvimne pokore njegovoj presudi. Ovo je pravo zado voljstvo sa presudom. Dakle, traženje presude jeod Islama, ne osjećanje tjeskobe je od Imana, a totalna pokornost je od Ihsana »(El Medaridž es-Salikin, 2/201)

42

Dakle, samo djelo uzimanja taguta za sudiju u rješavanju sporova poništava Islam, jerse radi o velikom širku i Imanu u taguta.

Rekao je Ibnu Kethir, rahimehullah :

«Pa ko god ostavi mudri šerī'at koji je objavljen Muhammedu sinu Abdullāhovom, pečatuvjerovjesnika, i ode drugom derogiranom zakonu po presudu – on postaje kāfir. Pa šta onda rećiza onoga koji ide el-Jāsiqu za presudu i njemu daje prednost (nad šeri'atom Muhammeda,sallallāhu ‘alejhi we sellem)? Ko god ovo učini – postaje kāfir po konsenzusu muslimana.»(El-Bidaje wen-Nihaje, 13/128)

Ako želite malo više o ovome da pročitate, savj etujemo vam knjigu od našeg brata EbuMuhammeda, «Odgovor na šubhu poturenu Ibn Kethiru» . Savjetujemo vam također dapreslušate njegovih 39 predavanja, na temu tehakum u kojima će te naći definiciju isuštinu tehakuma i odgovor na mnoge šubhe, vezane za tu mes’elu.

Da im olakšamo stvar kažemo im jednostavno, jasno i glasno, Allah je uopštenoprotekfirio svakog mutehakima pred tagutom, pa neka nam oni koji neke opravdavajuneznanjem donesu kategorički šeri’atski dokaz o tome i stvar će biti riješena, apaukove mreže i neznanja i lične vesvese ne prihvatamo. Pravilo je da tekst ostaje usvojoj uopštenosti i neograničenosti dok ne dođe specifičan tekst ili ograničavajući, pabujrum spomenite ga !

I na kraju kažemo, zabrana tehakuma pred tagutom, itekako ula zi u aslud-din. I to jeono što je jasno u govoru učenih. Čak i u govoru onih iza kojih se kriju Bilibani, Nusreti drugi, koji kažu da to nije od aslud-dina, argumentirajući to sa šubhom kufr dunekufr.

43

Čak i ‘Abdullah el-Qarni u knjizi « Dawabitut-tekfir » to jasno kaže, a to je mnogimapoznata knjiga. Kaže el-Qarni, govoreći o dvojici Židova, koji su posvjedočili šehadet,ali ne sa namjerom obavezivanja sebe na pokornost samo šeri’atu Poslanika‘alejhisSalatu we selam:

''Pogledaj u njihovo potvrđivanje istinitosti Resula, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njihovšehadet da je on vjerovjesnik. Ali, s obzirom da nisu prihvatili njegovo slijeđenje i iltizam(pridržavanje) zakona s kojim je došao, Resul sallallahu ‘alejhi ve sellem im nije presudio da sumuslimani. Naprotiv, oni su ostali na svom osnovnom (starom) kufru, što upućuje da jeneophodno za ostvarenje aslud-dina uz uvjerenje da je Allahov din -haqq, da se on prihvati(qabul), zadovoljstvo sa njim i tehakum jedino pred njim...''(Dawabut-tekfir, str. 48)

Ovo je citat jasan u svom značenju, a knjiga Qarnija se na više mjesta bavi ovimpitanjem.

Međutim, Bilibani, Nusret i njima slični, kada vide da učenjaci pogriješe i dozvoletehakum mimo prisile, misle da to znači da tehakum kod njih nije od aslud-dina, štonije neminovno iz njihovih riječi, kao što vidimo u riječima Qarnija, koji ga smatra odaslud-dina, a dozvoljava ga u darurih, da Allah sačuva.

Oni tačno znaju, da ako priznaju da je tehakum od aslud-dina, kao i neke stvari zakoje itekako znaju da su u zabludi u njima, moraju priznati da je haqq sve ono što mikažemo i da oni moraju zastupati isto, a zatim se odreći mnogih njihovih ''ljubavnika'',zbog kojih su se odlučili da promijene din i rizikuju da im dođe smrt u takvom halu.Da Allah sačuva od ''sefeha'' koji sljeduje svakog ko nije n a vjeri Ibrahima'alejhisSelam.

Više o ovoj temi će biti u knjizi, koju je sa Allahovom pomoći spremio naš brat EbuMuhammed, Allah ga sačuvao, a koju je napisao na arapskom još prije nekolikomjeseci.

Što se tiče prve šubhe, tekfir mušrika i taguta koji se pripisuju Islamu, naš brat EbuMuhammed će napisati jedno djelo samo na tu temu, u kojem će donijeti mnogo višedokaza i argumenata od nas. Molimo Allaha da ga pomogne u tome i da ga pomogneu svakom pogledu, amin.

44

Utičemo se Allahu od zla naše duše i molimo Ga da uputi sve na pravi put i da nasučini od iskrenih, onih koji se ne svete radi sebe i da nas ne učini od onih koji se sveteradi sebe a misle da se svete radi Allaha. Allahumme Amin!

Sa Allahovom dozvolom i pomoći završen je odgovor Bilibaniju. Postoje još mnogidokazi protiv njega, ali se nadamo, inša’Allah, da će ovo biti dovoljno, onima koji surazumom obdareni.

Molimo Allaha da primi od nas, da oprosti naše grijehe i da nas usmrti samo ka omuslimane! Amin!

Molimo Allaha Svemogućeg da obilato nagradi našeg brata Ebu Muhammeda kojinam je pregledao ovaj redd-odgovor i ukazao na neke stvari. Da ga Allah sačuvasvakoga zla i da ga pomogne protiv onih koji se suprostavlj aju Allahovom dinu-vjeriIslamu ! Allahumme amin!

Naša poslednja dowa glasi:

„Neka je Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova!“

(Junus; 10