13. 04. 2013. Sbplus.hr, Slavonski Brod : Kolumne : Panoptikum : Odlučio sivi sokol da neće nebom letjeti

www.sbplus.hr/kolumne/panoptikum/odlucio_sivi_sokol_da_nece_nebom_letjeti/default.aspx#.UWkoT7WSL2s 1/4

KOLUMNE

PanoptikumE-mail: borislav.stipic@sbplus.hrPiše: Borislav Stipić

Objavljeno: 13.12.2012. u 0:04 Prikaza: 1095

UVIJEK JE BIO SAMO "MALI TIĆ"

Odlučio sivi sokol da neće nebom letjeti

Tomac ima jednu dokazanuvrlinu - voli živjeti. I na stvarnoji na simboličkoj razini.

Zdravko Tomac nikada nije htio poletjeti, već se uvijek krio pod zaštitom moćnih krila -ranije Partije, sada Crkve.

Jerko Zovak ima pravo promijeniti mišljenje. Jer je beznačajan. Borislav Stipić ima pravo promijeniti mišljenje jer

je, također, beznačajan. Možda i beznačajniji. I svaki intelektualac, osobito onaj koji je na poziciji svojim mišljenjem

bitno utjecati na percepciju javnosti o važnim društvenim događajima i, posebno onaj koji bitno utječe na sudbinu

naroda i svakog pojedinaca ponaosob, također ima pravo promijeniti mišljenje. No, mora biti svjestan posljedica i

trebao bi biti odgovoran za ono što je govorio i što je činio dok je drugačije mislio.

Prema hrvatskom nacionalnom pitanju u BiH bio je nekritičan

Zdravko Tomac, kao istaknuti lijevi intelektualac, Hrvat,

devedesetih, Ivici Račanu i njegovim komunistima, svojim

pristajanjem uz Račana i Savez komunista, omogućio je mirnu

koegzistenciju u političkom prostoru Hrvatske koja se stubokom

mijenjala, s novim i drugačijim političkim mišljenjima i stavovima,

kao i transformaciju komunističke partije u socijaldemokratsku

Kolumne : Panoptikum

13. 04. 2013. Sbplus.hr, Slavonski Brod : Kolumne : Panoptikum : Odlučio sivi sokol da neće nebom letjeti

www.sbplus.hr/kolumne/panoptikum/odlucio_sivi_sokol_da_nece_nebom_letjeti/default.aspx#.UWkoT7WSL2s 2/4

Kazivanja Zdravka Tomcajasno govore o neskladu izmeđunjegove osobne veličine i veličineinstitucija na sigurnost čijihkrila je, i prije, i sada, računao iračuna.

Prije rata pripadao je društvu

kao i transformaciju komunističke partije u socijaldemokratsku

partiju. Od 1989. - 1993. Tomca se može označiti kao reformistu. U razdoblju nakon toga, sve do 2003. godine

Tomcu nije bilo bitno ideološko i idejno pozicioniranje SDP-a u hrvatskom političkom spektru, već najprozaičnija

borba za afirmaciju stranačkih i vlastitih stavova prema Franji Tuđmanu i njegovom vođenju države koja se vodila po

principu isključivosti i s ciljem "detroniziranja" Tuđmana i, nakon Tuđmanove smrti, "detuđmanizacije Hrvatske".

Tomac već desetak godina nije isključiv kao u tom razdoblju. S odmakom od aktivnog sudjelovanja u povijesnim

procesima, i s vremenskim odmakom, Tomac činjenicama, vlastitim stavovima, kao i stavovima i djelovanju drugih

aktera na političkoj i društvenoj sceni, sad, promatrajući ih s distance - pa ih vidi u cjelini - drugačije govori i

drugačije piše. Ne nužno i objektivno. Jer ono što ovom opisivaču društvenih kretanja i društvenih događaja

nedostaje, vrijeme je pokazalo, zacijelo jest kritičnost, utemeljena na sposobnosti široke percepcije složenosti

pojedinih zadatosti, koja bi vodila realnim zaključcima. Ovome ne treba puno primjera. Dovoljno je podsjetiti se kako

je Tomac svojedobno, kada se već bio zahuktao velikosrpski nacionalistički stroj, izjavljivao kako Slobodan

Milošević „neće proći" kod Srba! Ili kako kraj Slobodana Miloševića znači i konačno nestajanje velikosrpskih

ambicija. Ili, na potpuno nerazumijevanje nacionalnog pitanja Hrvata u Bosni i Hercegovini u trenucima završne

afirmacije muslimansko-bošnjačkog nacionalnog identiteta tijekom rata u Bosni i Hercegovini. O svojim, očitim,

zabludama glede geostrateških i taktičkih postavka tadašnje situacije, danas i sam dvoji.

Nije dobrota u nečinjenju

Jerko Zovak Tomca atribuira „dobrim čovjekom", ali Zdravko Tomac nije dobar čovjek, samo zato što to Jerko Zovak

kaže. I, opetovano, obrazlaže - „Zdravko Tomac, u nekoliko ključnih trenutaka svojega života, ali i za Hrvatsku

prijelomnih, imao je priliku biti fukara, ali nije htio, i zato je dobar čovjek!" Prejednostavno je to Zovak na promociji

Tomčevih „Memoara" rekao. Toliko jednostavno da je i sam imao potrebu više puta tijekom svojeg izlaganja ponoviti

"Zdravko Tomac je dobar čovjek!" Naime, dobrota se ne određuje nečinjenjem, jer nečinjenje može imati stotinu

drugih razloga, a ne dobrotu kao takvu.

Stvarna dobrota

Ako po nečemu jest dobar čovjek, u čemu bi bila stvarna i

djelima potvrđena Tomčeva dobrota?

Može biti u stalnom traganju za Istinom. To više, nego u činjenici

što, ni prema vlastitim riječima koje je izrekao u jednom intervjuu,

nema nijednu dionicu, živi skromno, a profit ga nikada nije

zanimao. Tražeći Istinu, ona ga je preko, on odbija priznati, ali

crvene niti, koju desetljećima nije ispuštao iz ruku, dovela

osobnom obraćenju da bi, našavši Krista, i dalje ostao

socijaldemokrat, jer mu je uzor bio Olaf Palme i švedska

socijaldemokracija koja, u svojim načelima, pa i kada na prvi pogled nije očito, ima i načela evanđeoskog nauka.

To mogu samo veliki

Tomčeva dobrota možda je i u njegovoj hrabrosti, kao onomad na promociji svoje knjige "Obraćenje” (podnaslov "Od

komunista do vjernika”) u Domu HVIDR-e u Slavonskom Brodu, kada je, otvoreno i javno, priznao svoje dugogodišnje

zablude i svoj povremeni kukavičluk u svezi iskazivanja vlastitog identiteta te jasnijeg i odlučnijeg određivanja,

snažnijeg zauzimanja za one promjene koje je i tada, u socijalističkom samoupravljanju, kojim je bio opčinjen,

smatrao potrebnima. To mogu samo veliki. A loš čovjek samo se može činiti velikim. Dobar, koliko god bio

primjetan, ili neprimjetan u društvu, velik je. Po tome Tomac jest, ili nije dobar. Po tome jest ili nije velik. Ne zato

što je bio utjecajan teoretičar samoupravnog socijalizma, predsjednik „Dinama", reformator Ustava s odredbama

koje su omogućile i hrvatsko „samoodređenje do odcjepljenja", predavač u „partijskom sjemeništu" u Kumrovcu,

sveučilišni profesor, potpredsjednik ratne vlade nacionalnog jedinstva, nesuđeni gradonačelnik Zagreba, nesuđeni

predsjednik Republike ....

Nikada nije htio sam poletjeti

Zdravko Tomac u svojem svojevrsnom testamentu, kako se sam odredio prema svojoj knjizi „Memoari", iz osobnog

kuta, što je svojstveno ovom tipu publicistike, kroz portretiranje

nekih, za nj, najznačajnijih osoba, iz razdoblja vlastitog mu

13. 04. 2013. Sbplus.hr, Slavonski Brod : Kolumne : Panoptikum : Odlučio sivi sokol da neće nebom letjeti

www.sbplus.hr/kolumne/panoptikum/odlucio_sivi_sokol_da_nece_nebom_letjeti/default.aspx#.UWkoT7WSL2s 3/4

Prije rata pripadao je društvu"poštene inteligencije", sadadruštvu "pravih Hrvata i pravihkatolika". I zato nikada nijepoletio kao slobodan, i ni nakoga oslonjen intelektualac,nikada nije dosegao visine zakojima intimno, ali i očito, težio.

Ili je Tomac uvijek imao vlastitomišljenje s kojim se rijetko kadaslagao, ili pokušavarelativizirati karakter procesakoje je sam inicirao, odnosnosam im aktivno doprinio.

nekih, za nj, najznačajnijih osoba, iz razdoblja vlastitog mu

javnog i političkog djelovanja, prikazuje osobni odraz u pola

stoljeća dugom i izazovnom vremenu. To kazivanje nije bez

vrijednosti. Štoviše, sigurno će biti još jedno od vrela za buduću

znanstvenu sintezu razdoblja na koje se odnosi. Ali to kazivanje,

kao i ona iz niza intervjuâ i javnih nastupa posljednjih godina,

jasno govore o neskladu između osobne veličine Zdravka Tomca i

institucija na sigurnost čijih krila je, i prije, i sada, računao i

računa. Prije - više na lijevo krilo jedne institucije, sada - na

desno krilo druge institucije. Onda je to bila Partija.

Sada Katolička crkva. Prije rata pripadao je društvu "poštene inteligencije", sad društvu "pravih Hrvata i pravih

katolika". Zbog toga nikad nije poletio kao slobodan i ni na koga oslonjen intelektualac, nikada nije dosegao visine

za kojima je intimno, ali i očito, težio.

Izvor svih sukoba

A, kako kaže ugledni kršćanski sociolog dr. sc. Špiro Marasović, ako sklad nije uspostavljen na temelju

proporcionalnosti osobne veličine i veličine institucije kojoj netko pripada, „već ga se nastoji postići eventualno

proporcionalnom razdiobom časti, vlasti i bogatstva, odnosno na razini proporcionalne participacije na pompi i

sličnome – na što nailazimo u svim velikim institucijama, pa, nažalost, i u Crkvi – onda valja jasno i glasno reći da

na toj osnovi sklad nikad neće biti uspostavljen jer je pokretač takvih nastojanja oholost i taština, a one nikad ne

mogu među ljudima proizvesti sklad, nego samo ljubomoru, zavist i svađu, to jest nesklad."

Možda odatle izviru svi Tomčevi naknadni sukobi „s njima". Ali, kada bi Tomac prestao pisati i govoriti, kad ne bi

koristio sve svoje intelektualne kapacitete, radoholizam i druge, pozitivne crte svojeg habitusa, zapravo, danas bi

vjerojatno bio, kao što Miljenko Jergović izrijekom kaže da jest - iako klinički živ, „socijalno mrtav". A Tomac ima

još jednu dokazanu vrlinu - voli živjeti. I na stvarnoj i na simboličkoj razini. I zato je, unatoč Jergoviću, i te kako živ.

Zacrtao smjernice detuđmanizacije

Kako razumjeti njegovo antidatirano „obraćenje" 1985. godine i,

vremenski podudarno, vraćanje u krilo Partije, s ideologijom koje

se nije još godinama nakon toga bila odrekla, a danas piše i

govori o svojem „dvostrukom obraćenju, vjerskom i ideološkom"!?

Kako razumjeti njegovo verbalno priklanjanje „retuđmanizaciji

Hrvatske" kad je svojim istupima u Hrvatskom državnom saboru i

u javnosti, a sve je 1994. godine ukoričio u svoju knjigu

naslovljenu pitanjem „Tko je ubio Bosnu?" zacrtao smjernice

„detuđmanizacije Hrvatske!?"

Kako Tomca danas razumjeti?

Osobno mogu samo na dva načina i to: Ili je čovjek uvijek imao svoje mišljenje, ali se rijetko s njim javno slagao, ili,

doista, u skladu s tezama o pravu na promjenu mišljenja, koje sam iznio na početku ove kolumne, Zdravko Tomac,

svjestan odgovornosti za procese koji su se negativno odrazili na Hrvatsku, osobito na međunarodnu percepciju

Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini, a sam ih je, ili inicirao, ili im aktivno doprinio, sad, tadašnje vlastite

stavove i djelovanje, „posipljući se pepelom", pokušava relativizirati. Ako je ovo drugo, onda Zdravko Tomac doista

jest dobar čovjek.

TweetTweet 0

Sviđa mi se 0

13. 04. 2013. Sbplus.hr, Slavonski Brod : Kolumne : Panoptikum : Odlučio sivi sokol da neće nebom letjeti

www.sbplus.hr/kolumne/panoptikum/odlucio_sivi_sokol_da_nece_nebom_letjeti/default.aspx#.UWkoT7WSL2s 4/4