B I B L I O T E K A D O B R A K N J I G A

UrednicaASJA PETROVIĆ

Recenzentidr. MAGDALENA MEDARIĆ KSENIJA POPOVIĆ HUMSKI

Grafički urednikTOMISLAV JUKIĆ

Naslovna stranaSANJA IVEKOVIĆ

LektoricaMILADA PINDULIĆ

C1P - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka. ZagrebUDK 882-31 =862

TURGENEV, Ivan SergeevičOčevi i djeca / Ivan Sergejevič Turgenjev ;

priredio [i preveo] Zlatko Crnković. — Zagreb : Školska knjiga, 1991. — 216 str. ; 20 cm. — (Biblioteka Dobra knjiga)Prijevod djela: Otcy i deti.

ISBN 86-03-00142-1

TisakVJESNIK - ZAGREB

IVAN SERGEJEVIČ TURGENJEV

Očevi i djeca

PRIREDIO

ZLATKO CRNKOVIĆ

ŠKOLSKA KNJIGA ZAGREB

1991

NASLOV IZVORNIKA

M. C. TYPrEHEBOTIJbI M JJETM

MOCKBA 1968

PREVEO

ZLATKO CRNKOVIĆ

VJEČNI SUKOB MEĐU GENERACIJAMA

Ivan Sergejevič Turgenjev odrastao je u imućnoj plemić­koj obitelji (rodio se 9. studenog 1818. u Orelu), na vlastelin­stvu svoje majke u Spaskom-Lutovinovu, nedaleko od grada Mcenska, okružen od malih nogu guvernantama i odgojitelji­ma. Kad mu je bilo svega pet godina, otputovao je s roditelji­ma u Zapadnu Evropu, gdje su obišli Berlin, Dresden, Zurich i Bern. U Parizu su proveli pola godine. Majka mu je bila ob­razovana i pametna žena, ali despotske ćudi. U kući su imali bogatu biblioteku, koja se mahom sastojala od francuskih i njemačkih knjiga. Tako je budući pisac od malih nogu stje­cao široku naobrazbu i kulturu. Pa ipak, poslije se nerado sjećao djetinjstva, ponajviše zato što mu se roditelji nisu sla­gali (otac mu se bio oženio majkom iz računa jer je bila boga­ta udavača) i što je majka postupala s njim vrlo strogo: »Ni­jednog radosnog spomena. Majke sam se bojao kao žive vat­re. Tukli su me za svaku, pa i najmanju sitnicu — muštrali me poput regruta. Malo je koji dan prolazio bez batina...« Osim toga, bio je svjedok mukotrpnog života kmetova, pa je zarana zamrzio kmetstvo i gospodsku samovolju.

Pošto je osnovnu naobrazbu stekao od kućnih učitelja, ug­lavnom Nijemaca i Švicaraca, i od tajnika svoje majke, kmeta Fjodora Lobanova, Turgenjev je u devetoj godini života stu­pio u privatni internat u Moskvi. S dvanaest godina izraža­vao se isto tako dobro na francuskom i njemačkom jeziku kao i na ruskom. Godine 1833. upisao se na sveučilište u Moskvi, ali se već iduće godine preselio s roditeljima u Pet- rograd (ili, kako se onda zvao, Sankt Peterburg), gdje je na­stavio studirati književnost i povijest. Povijest antike i sred­njeg vijeka predavao mu je autor Mrtvih duša N. V. Gogolj.

Da bi upotpunio svoju naobrazbu, po običaju onog doba u Rusiji Turgenjev je nastavio studije u inozemstvu, u Berli­

5

nu, gdje je od 1838. do 1841. studirao filozofiju i povijest. Vrativši se u domovinu, želio je predavati filozofiju na sveu­čilištu u Moskvi, ali vlasti nisu dopustile da se ondje osnuje katedra filozofije.

Godine 1843. Turgenjev se zaposlio u ministarstvu unut­rašnjih poslova i, što je mnogo važnije, upoznao se u Petro- gradu s francuskom opernom pjevačicom španjolskog pori­jekla Paulinom Viardot, s kojom je vezao svoju dalju životnu sudbinu. Premda se nikad nije oženio njome, niti se ona ikad rastala od svoga muža, zbog nje je napustio namještenje i ot­putovao u inozemstvo, gdje je proveo, u njezinoj blizini, veći dio svoga kasnijeg života.

Turgenjev je inače bio čovjek rijetke sreće. Upoznavši se s njim, Dostojevski je napisao u pismu bratu: »Eh, brate, ka­kav je to čovjek! Pjesnik, talent, aristokrat, ljepotan, bogat, mudar, naobražen — ne znam što mu sve priroda nije podari­la!« U mladosti se Turgenjev upoznao s književnicima Žu- kovskim, Puškinom, Ljermontovom i Gogoljem. U student­skim je danima drugovao, između ostalih, s filozofom Baku- njinom, a poslije se zbližio s najvećim tadašnjim ruskim pis­cima — Bjelinskim, Dostojevskim, Njekrasovom, Tolstojem i Hercenom. Za svoga dugogodišnjeg boravka u Francuskoj prijateljevao je s Flaubertom, Merimeeom, Maupassantom, Daudetom, Zolom i George Sandovom, koja je popularizira­la njegova djela u svojoj domovini. Sudbina, dakle, na kojoj su mu mnogi suvremenici mogli samo pozavidjeti.

Kad mu je 1850. umrla majka (otac mu je bio već prije to­ga umro), naslijedio je veliko imanje. Prvo što je tada učinio bilo je da dade slobodu svojim slugama i da kmetovima omo­gući da se otkupe. U to vrijeme objavljivao je po časopisima pripovijetke koje će 1852. izaći u knjizi pod naslovom Lovče- vi zapisi. Tom se knjigom uvrstio u prvi red tadašnjih ruskih pisaca, ali je zbog nje imao i neprilika. Te je godine umro Gogolj, pa je Turgenjev, ogorčen zbog suzdržljivosti vlasti i štampe prema tom velikom gubitku ruske književnosti, napi­sao nekrolog u kojem je dao maha svojim osjećajima. Pošto je cenzura u Petrogradu zabranila da se taj nekrolog objavi, autor ga je poslao u Moskvu, gdje je objelodanjen u »Mos­kovskim novostima«. Tada je sam car naložio da se pisac kazni s mjesec dana zatvora, a zatim progna na vlastelinstvo Spaski — Futovinovo. Nekrolog Gogolju bio je, međutim, sa­mo povod toj kazni, a pravi je uzrok bila knjiga Lovčevi zapi­si. Turgenjev je proveo na svom posjedu, pod nadzorom poli-

6

čije, 19 mjeseci neprekidno se baveći književnim radom, čita­njem i lovom.

Godine 1853. bilo mu je dopušteno posjećivati obje prijes­tolnice (Petrograd i Moskvu). Otada se nekoliko godina ko­ristio tim pravom ne zanemarujući, međutim, književnu dje­latnost. Godine 1856. objelodanio je roman Rudin, prvi u nizu romana, od kojih je svaki bio važan događaj u ruskom književnom životu: Plemićko gnijezdo (1858), Uoči novih da­na (1859), Očevi i djeca (1862), Dim (1867) i Ledina (1877). Mnogi su od njih izazvali burne polemike, a ponajviše Očevi i djeca, gdje je prikazao sukob između starog i mladog naraš­taja, ali isto tako i sukob između liberala (kojima je i sam pri­padao) i demokrata-prosvjetitelja (koje su predvodili Černi- ševski i Dobroljubov). U Plemićkom gnijezdu, pak, sukoblja­vaju se predstavnici takozvanih slavenofila i zapadnjaka, a u Ledini su sučeljena dva neprijateljska tabora — narodnjaka i liberalnih konzervativaca. Ti su romani izlazili tako reći para­lelno i na najpoznatijim svjetskim jezicima, pa je Turgenjev bio prvi ruski pisac koji je u Zapadnoj Evropi stekao glas ve­likog romansijera. Osim toga, imao je velike zasluge za pro­micanje ruske književnosti u zapadnoevropskim zemljama. Tako je, primjerice, uz njegovu pomoć Prosper Merimee pre­veo na francuski Ljermontovljevu poemu Mciri.

Godine 1856. Turgenjev je ponovo otputovao u inozem­stvo, a od 1861. pa sve do smrti boravio je najviše u Njemač­koj, Francuskoj, Italiji, Austriji i Engleskoj, navraćajući goto­vo svake godine u Rusiju, obično u proljeće. Najviše se za­državao u Baden Badenu (1863— 1870) i u Parizu ili, bolje re­ći, u okolici Pariza, u Bougivalu, gdje je imao svoju vilu. Za sve to vrijeme održavao je prisne veze s domovinom, dopisi­vao se s mnogim prijateljima i pomno pratio sve što se ondje zbiva, pogotovo u književnosti i, uopće, u kulturnom životu. Od vremena do vremena dolazio je u sukob s istaknutim rus­kim piscima, na primjer s Lavom Tolstojem, Dostojevskim, Hercenom, Gončarovom i Njekrasovom. Najčešće su posrije­di bile razlike u mišljenju o političkoj i kulturnoj situaciji u Rusiji. Na početku svoje književne karijere Turgenjev se u mnogo čemu slagao s demokratima-prosvjetiteljima okuplje­nim oko časopisa »Suvremenik«. Međutim, poslije se sve vi­še priklanjao umjerenom liberalizmu, zbog čega ga je, primje­rice, Hercen oštro kritizirao u svom emigrantskom listu »Zvono« u Londonu. Pa ipak, Turgenjev je do kraja života sačuvao simpatije za revolucionarnu omladinu, što je po­

7

tvrdio i nekim svojim pjesmama u prozi napisanim u posljed­njim godinama života (npr. Prag).

Godine 1880. doputovao je u Moskvu da sudjeluje u pro­slavi oko otkrivanja spomenika Puškinu. Tada je održao gla­sovit govor podno sama spomenika, a Dostojevski isto tako značajnu besjedu na banketu priređenom Puškinu u čast (obojica su uskoro nakon toga umrla). To je Turgenjevu bio pretposljednji posjet domovini. Poslije tri godine, 22. kolovo­za 1883, umro je od raka kralješnice u svojoj vili u Bougivalu, a pokopan je, na vlastitu želju, na Volkovu groblju u Petro- gradu, uz svoje prijatelje pjesnika Njekrasova i kritičara Bje- linskog.

Turgenjev se okušao u gotovo svim književnim rodovima i žanrovima i postigao u svima njima zavidne uspjehe, ali je nadasve ostao pripovjedač. Stoga su i Lovčevi zapisi zacijelo njegovo najpoznatije i možda najtrajnije djelo. Nenadmašiv je u ležernom i lirskom pripovijedanju o onome što je sam doživio ili čuo od drugih. Premda u njegovim pripovijetka­ma, pa i u romanima, nema osobito razvijene fabule, pisac nam neprestano zaokuplja pozornost upoznajući nas s vrlo zanimljivim osobama i lijepim krajolicima. Neosporno je da su njega kao pripovjedača ponajviše zanimali portret i pej­zaž. Istodobno je istinito prikazivao životne prilike ruskih kmetova i njihovih gospodara, što je već samo po sebi bila teška optužba cijeloga tadašnjeg društvenog poretka.

Važnu ulogu u njegovu pripovjedaštvu ima jezik, koji je postao uzor potonjim naraštajima ruskih pisaca (ruskom je jeziku posvetio i jednu od svojih najljepših pjesama u prozi). Jedan od najznačajnijih ruskih simbolista, Dmitrij Mereškov- ski, napisao je o Turgenjevu ovo: »Postoje ruski pisci koji nadmašuju Turgenjeva snagom umjetničkog realizma, dubi­nom psihološke analize i društvenih motiva, ali ne postoji ta­ko privlačan i moćan čarobnjak riječi.«

Ipak, uza sve majstorstvo Turgenjeva kao pripovjedača, či­njenica je da je najviše uspjeha u publike postigao romani­ma, napose Očevima i djecom. Štoviše, burne reakcije na to djelo nagnale su ga da se zarekne da neće više napisati ni je­dan roman. Srećom, nije održao riječ.

Nakon tri objavljena romana Turgenjevu su zamjerali što nije u njima stvorio nijedan muški aktivan i pozitivan lik, osim Bugarina Insarova u Uoči novih dana. Pitali su ga — a što je s Rusima? Vjerojatno je upravo to bio jedan od razloga što je zamislio lik Bazarova, predstavnika nove, revolucionar­

8

ne generacije mladih »nihilista« (ovaj je izraz uveo u široku upotrebu upravo on tim djelom). Bazarov odlučno i cinično zastupa materijalističke ideje i negira estetske i moralne vri­jednosti, načela i tradicije plemićke kulture. Vjeruje samo u rezultate svojih praktičnih znanstvenih pokusa. U romanu je riječ prije svega o međugeneracijskom sukobu između dobro­hotnih, nesposobnih i slabih ljudi četrdesetih godina i mla­dog, materijalistički obrazovanog naraštaja, koji ne zna ni za kakve obzire. U krajnjoj liniji, riječ je o vječnom sukobu iz­među mladih i starih, sukobu koji se redovito javlja kad nova mlada generacija stupa na javnu scenu. Ipak, u ovom roma­nu radi se i o sukobu dviju konkretnih političkih i socijalnih tendencija u tadašnjoj Rusiji.

Turgenjev je pisao roman Očevi i djeca od kolovoza 1860. do kolovoza 1861. Nakon pomnog ispravljanja i dotjerivanja, roman je objavljen u časopisu »Ruski vjesnik« za mjesec ve­ljaču 1862. Te je godine izašao i u knjizi posvećenoj uspome­ni na Visariona Grigorjeviča Bjelinskog, kritičara i Turge- njevljeva prijatelja. Tekst u časopisu razlikovao se donekle od teksta u knjizi, jer je urednik »Ruskog vjesnika«, reakcio­nar Katkov, bio nezadovoljan što Turgenjev u romanu, po njegovu mišljenju, veliča Bazarova (»... Spustio je zastavu pred radikalom i odao mu počast kao kakvom zaslužnom rat­niku...«). Stoga je urednik na svoju ruku unio neke izmjene nastojeći nagrditi lik mladog »nihilista«. Tako je, na primjer, Bazarovljevo lice »visoka čela« postalo »visoka bubuljičava čela«, a u XXIV. poglavlju, u kojem se opisuje Bazarovljev odlazak s vlastelinstva Kirsanovljevih, dometnuo je: »... Nije mu ni na pamet palo da je u toj kući zlorabio sva prava gos­ta.« Isto su tako neke piščeve kritičke napomene na račun plemstva i plemića bile jednostavno izostavljene.

Pisac je dakle u središte romana postavio demokrata-pro- svjetitelja, materijalista i prirodoznanca, predstavnika njemu neprijateljskog političkog tabora. Književna kritika tumači činjenicu da je glavni junak u romanu, Bazarov, ipak poziti­van i simpatičan time što je umjetnik-realist nadvladao u au­toru političkog strančara. U prilog toj tezi navodi se da je Turgenjev, zamišljajući glavnog junaka, pošao od živih ljudi, ponajprije od provincijskog liječnika Dmitrijeva, a zatim od revolucionarnih demokrata Cerniševskog, Dobroljubova i demokrata Nikolaja Uspenskog. Poslužio se i građom o dje­latnosti poznatih ruskih znanstvenika Butlerova i Mendelje- jeva s područja kemije, Sečenova s područja fiziologije, Noži-

9

na i Kovalevskoga s područja botanike i hidrobotanike itd. Bazarovljevi filozofski nazori uglavnom su sinteza materija­lizma Černiševskoga i Dobroljubova te vulgarnog materijaliz­ma.

Općenito bi se moglo reći da je Turgenjev u biti nepristra­no u romanu iznio politički smisao ideološke borbe s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća. Možda su ga baš zato na­pali sa svih strana. Nastala je živa, oštra polemika kakvu nije­dan roman u Rusiji prije toga nije bio izazvao. Konzervativ- no-liberalna glasila složila su se tom prilikom sa slavenofil- skim da je djelatnost glavnog junaka, Bazarova, beskorisna, pa čak i štetna i društveno opasna. Demokratska štampa do­čekala je pak roman neprijateljski smatrajući da kleveće de­mokrate. Tako je kritičar Antonovič u tekstu Asmodej našeg doba prozvao djelo »nemilom i rušilačkom kritikom mladog naraštaja«. O Bazarovu je napisao: »To nije čovjek već ne­kakvo grozno biće, naprosto vrag ili, da se poetičnije izrazi­mo, asmodej.« Najrazumnije i najobjektivnije pisao je o no­vom romanu kritičar Pisarev uspoređujući ga, između osta­log, s romanom Černiševskoga Sto da se radi? On je držao da je Bazarov tipičan napredan mladić.

Sam je Turgenjev napisao 1862: »Cijeli je moj roman upe­ren protiv plemstva kao napredne klase.« Bazarova je pak nazivao svojim »najdražim likom«. Godine 1876, potkraj ži­vota, ustvrdio je: »Od svega svoga dosadašnjeg književnog rada imam razloga da budem zadovoljan baš tim romanom.«

Međutim, prije toga, 1868, kad su se već bile smirile strasti oko spornog romana, Turgenjev je objavio zanimljivo prisje­ćanje na te dane pod naslovom »U povodu Očeva i djece«. Kako je u njemu opisao ne samo nastanak samog djela i po­lemike što ga je pratila, nego je iznio i neka svoja zapažanja o naravi književnosti, pa izložio donekle i svoju poetiku, evo opširnijih izvadaka iz tog teksta:

»Bio sam na liječenju morskom vodom u Ventnoru, mjes- tašcu na otoku Wightu — bijaše to u mjesecu kolovozu 1860. — kad mi je prvi put pala na um zamisao za Očeve i djecu, za taj roman kojem imam zahvaliti što sam izgubio — i to, čini se, zanavijek — naklonost ruskoga mladog naraštaja. Višeput sam slušao i čitao u kritikama kako ja u svojim djelima 'pola­zim od ideje’ ili kako 'provodim ideju’; neki su me za to hva­lili, drugi su me, naprotiv, kudili; ja pak moram priznati da se nikad nisam pothvatio toga da 'stvorim lik’ ako za polaziš­te nisam imao, ne ideju nego živu osobu, uz koju su se malo-

10

-pomalo lijepili i prianjali prikladni elementi. Budući da ni­sam posjedovao u većoj mjeri bujnu maštu, svagda mi je bila potrebna određena podloga po kojoj sam mogao stupati čvrstim korakom. Upravo je tako bilo i s Očevima i djecom. U osnovi je glavnog junaka, Bazarova, bila ličnost mladog provincijskog liječnika koja me se bila snažno dojmila. (Um­ro je uoči same 1860. godine.) U tom izvanrednom čovjeku utjelovilo se — na moje oči — ono netom rođeno, još neodre­đeno načelo, što je poslije dobilo naziv nihilizam. Dojam koji je ta ličnost ostavila na mene bijaše vrlo snažan, a istodobno i pomalo nejasan. U prvi mah nisam ga mogao sam sebi dobro protumačiti, pa sam napeto osluškivao i zagledao sve oko se­be, kao da želim provjeriti istinitost svojih slutnji. Zbunjivala me ova činjenica: ni u jednom našem književnom djelu ni­sam naišao čak ni na nagovještaj onoga što mi se priviđalo na sve strane, pa se i nehotice javljala u meni sumnja: da ja mož­da ne jurim za kakvom tlapnjom? Sjećam se da je sa mnom na otoku Wightu boravio i jedan Rus obdaren vrlo istanča­nim ukusom i izvanrednom osjetljivošću za ono što je pokoj­ni Apolon Grigorjev nazivao ’dahom epohe’. Iznio sam mu misli koje su me tada zaokupljale i, nijemo osupnut, začuo od njega ovu primjedbu: ’Pa čini mi se da si ti već prikazao sličan tip... u Rudinu?’ Nisam mu ništa odgovorio — što sam mu mogao odgovoriti? Rudin i Bazarov — jedan te isti tip!

Te su njegove riječi na mene tako djelovale da sam nekoli­ko tjedana zazirao od svakog razmišljanja o djelu koje sam bio zamislio. Ipak, kad sam se vratio u Pariz, ponovo sam ga se prihvatio — fabula mi se već bila malo-pomalo složila u glavi. U toku zime napisao sam prva poglavlja, ali sam ro­man završio tek u Rusiji, na selu, u srpnju mjesecu. U jesen sam ga pročitao nekolicini prijatelja, ponešto ispravio i nado­punio, a u ožujku 1862. Očevi i djeca pojavili su se u 'Rus­kom vjesniku’.

Neću sad raspredati o dojmovima što ih je taj roman izaz­vao; reći ću samo toliko da su riječ ’nihilist’, kad sam se vra­tio u Petrograd, na sam dan poznatih požara Apraksinovih gospodarskih zgrada, već bile prihvatile na tisuće glasova, i prvi uzvik što se oteo iz usta prvom znancu koga sam sreo na Nevskom prospektu glasio je: 'Pogledajte samo što rade ti vaši nihilisti! Pale Petrograd!’ Moji su tadašnji dojmovi bili raznovrsni, ali isto tako i mučni. U mnogih ljudi koji su mi bili bliski i simpatični zapažao sam hladnoću, koja je preras­

11

tala u negodovanje, a od ljudi iz protivničkog tabora, od ne­prijatelja, primao sam čestitke, zamalo što me nisu grlili i lju­bili. Sve me to smućivalo... i žalostilo, ali me nije pekla sav­jest, jer sam dobro znao da sam se pošteno, ne samo bez predrasuda, odnosio prema tipu koji sam prikazao.1

Gospoda kritičari općenito ne predočavaju sebi posve toč­no što se zbiva u piščevoj duši, u čemu su zapravo njegove ra­dosti i jadi, njegove težnje, uspjesi i neuspjesi. Oni, primjeri­ce, i ne slute užitak koji spominje Gogolj, a koji je upravo u kažnjavanju samog sebe, svojih mana u prikazanim izmišlje­nim osobama; oni su čvrsto uvjereni da pisac ama baš ništa drugo i ne radi nego 'provodi svoje ideje’; ne žele vjerovati da je književnik najsretniji kad točno i snažno prikaže istinu, životnu zbilju, čak i onda kad se ta istina ne podudara s nje­govim vlastitim simpatijama. Dopustit ću sebi da navedem jedan mali primjer. Zaklet sam, nepopravljiv zapadnjak, i to nikad nisam tajio niti tajim. Ipak, bez obzira na to, s poseb­nim sam zadovoljstvom prikazao u liku Panšina (u Plemić­kom gnijezdu) sve komične i vulgarne strane zapadnjaštva; dopustio sam da ga slavenofil Lavrecki 'do nogu potuče’. Za­što sam to učinio — ja koji slavenofilski nauk smatram laž­nim i jalovim? Zato što je u danom slučaju upravo na taj na­čin, po mom shvaćanju, presudio sam život, a ja sam nadasve želio biti iskren i pošten. Stvarajući lik Bazarova, isključio sam iz kruga njegovih simpatija sve što je umjetničko, pridao sam mu oštrinu i bezobziran ton — ne iz besmislene želje da uvrijedim mladi naraštaj (!!!)\ nego naprosto kao nešto što sam zapazio kod svoga znanca, liječnika D. i njemu sličnih osoba. 'Taj se život upravo tako formirao’ — govorilo mi je opet iskustvo, možda i pogrešno, da sam za sve vrijeme pisa­nja osjećao prema njemu i nehotičnu naklonost...’ ali, ponav­ljam, iskreno. Nisam tu imao što mudrovati, nego sam morao 1 2

1 Dopustit ću sebi da navedem sljedeći odlomak iz svoga dnevnika: »30. srpnja, nedjelja. Prije sat i pol dovršio sam napokon svoj roman... Ne znam kakav će uspjeh doživjeti. 'Suvremenik’ će me vjerojatno zasuti prezirom zbog Bazarova — i neće mi vjerovati.«

2 Među brojnim dokazima o mojoj 'pakosti na račun mladeži’ jedan je kritičar naveo i činjenicu da je Bazarov izgubio na kartama s ocem Alekse- jem. 'Jednostavno ne zna kako bi ga više povrijedio i ponizio. Ne zna se, kao da veli, čak ni kartati!’ Nema ni najmanje sumnje da hi taj isti kritičar, daje Bazarov slučajno dobio na kartama, slavodobitno uzviknuo: ’Zar nije stvar bjelodano jasna? Autor nam želi dati na znanje da je Bazarov kartaški varali­ca!’ (Autorova napomena)

12

upravo tako prikazati njegov lik. Tu moje osobne naklonosti ništa ne znače, ali će se vjerojatno mnogi čitatelji začuditi kad im kažem da se ja, izuzev pogleda na umjetnost, s gotovo svim njegovim uvjerenjima slažem. A uvjeravaju me da sam na strani, očeva’... ja, koji sam se u liku Pavla Kirsanova čak i ogriješio o umjetničku istinu i presolio, dotjerao njegove ma­ne do karikature, učinio ga smiješnim!

’Ni očevi ni djeca,’ reče mi jedna duhovita dama pošto je pročitala moju knjigu, ’to je pravi naslov vašeg romana, a vi ste sami nihilist.’ Slično je mišljenje bilo još snažnije izraženo nakon pojave romana Dim. Ne želim protusloviti; možda je ta dama i istinu rekla. U književnom stvaranju nitko (sudim po samom sebi) ne radi ono što bi htio, nego ono što može — i koliko mu pođe za rukom. Mislim da o beletrističkom djelu treba suditi en groš' i, strogo zahtijevajući od pisca poštenje — na ostale strane njegove djelatnosti treba gledati, neću reći ravnodušno, nego mirno. A za pomanjkanje poštenja — koli­ko god želio ugoditi svojim kritičarima — ne mogu priznati da sam kriv.«

Na kraju, da navedemo još samo što je o Turgenjevu napi­sao Čehov u pismu A. S. Suvorinu 24. veljače 1893, dakle po­slije Turgenjevljeve smrti:

»... Bože moj! Kakva divota Očevi i djeca! Naprosto da svisneš. Bazarovljeva je bolest opisana tako snažno da sam smalaksao, i osjećao se kao da sam se zarazio od njega. A smrt Bazarovljeva? A starci? A Kukšina? Vrag sam zna kako je to napravljeno. Naprosto genijalno. Uoči novih dana ne sviđa mi se čitavo, osim Jelenina oca i finala. Taj je finale pun tragike. Vrlo je dobar Pas: jezik je u njemu čudesan. Pro­čitajte, molim vas, ako ste zaboravili! Asja je draga, Zavjetri­na je rastrgana i nepodnošljiva. Dim mi se nikako ne sviđa... Plemićko gnijezdo je slabije od Očeva i djece, ali je finale ta­kođer pravo čudo... Ženski negativni tipovi, kad Turgenjev malo karikira (Kukšina) ili kad se šali (opis balova), naslika­ni su izvanredno i toliko su uspjeli da im se, štono riječ, nema što dodati ni oduzeti.«

Zlatko Crnković

3 en groš (franc.) — na veliko, u cjelini.

13

OČEVI I DJECA

Posvećeno uspomeni Visariona Grigorjeviča Bjelinskog

— Što je, Petre? Još ga nema? — pitao je 20. svibnja 1859. svoga slugu, bucmasta mladića svijetlih malja na bradi i sit­nih mutnih očiju, vlastelin od četrdeset i nešto godina izlaze­ći na onizak trijem svratišta na N...skoj cesti, gologlav, u prašnu kaputu i kariranim hlačama.

Sluga na kojemu je sve: i tirkizna naušnica u uhu, i napo- mađena prošarana kosa, i uglađeni pokreti, jednom riječju sve, odavalo čovjeka novog, naprednog naraštaja, pogledao je dostojanstveno niz cestu i odgovorio:

— Nema ih, molim lijepo, ni traga ni glasa.— Nema ga? — ponovi vlastelin.— Nema — odgovori sluga po drugi put.Vlastelin uzdahne i sjede na klupicu. Pa da upoznamo či­

tatelja s njim dok tako sjedi podvijenih nogu i zamišljeno gle­da oko sebe.

Zove se Nikolaj Petrovič Kirsanov. Na petnaest vrsta1 od svratišta posjeduje lijepo vlastelinstvo sa dvije stotine duša ili — kako on sam govori otkako se odijelio od seljaka i osno­vao »farmu« — od dvije tisuće desetina1 2 zemlje. Njegov otac, general u ratu 1812, polupismen, osoran, ali ne i opak čovjek, pravi Rus, cijelog je života rintao, najprije zapovijedajući bri­gadom, a potom divizijom, neprestano živeći u provinciji, gdje je zbog svoga čina imao prilično važnu ulogu. Nikolaj

I .

1 vrsta — stara ruska mjera za dužinu (1060 metara).2 desetina — stara ruska zemljišna mjera (1,09 hektara).

17

Petrovič rodio se na jugu Rusije, kao i stariji mu brat Pavel, o kojemu će poslije biti riječi, i do svoje četrnaeste godine ško­lovao se kod kuće okružen jeftinim kućnim učiteljima, nehaj­nim, ali poniznim ađutantima i drugim osobama iz očevih pukovnija i štabova. Njegova majka, iz obitelji Koljazin, kao djevojka zvana Agathe, a kao generalica Agafokleja Kuzmi- nišna Kirsanova, pripadala je »majkama-zapovjednicama«, nosila raskošne kape i šuštave svilene haljine, u crkvi prva pristupala križu, govorila glasno i mnogo, ujutro pružala dje­ci ruku da je poljube, a uvečer ih prije spavanja blagoslivljala — riječju, živjela lijepo i bezbrižno. Kao generalski sin, Ni- kolaj Petrovič — iako ne samo što se nije odlikovao hrabro- šću nego je, štoviše, stekao nadimak kukavice — trebalo je da stupi u vojnu službu, kao i stariji mu brat Pavel; no upravo onog dana kad je stigla obavijest o njegovu rasporedu, slo­mio je nogu pa je odležao dva mjeseca i ostao do kraja života malko »šepav«. Otac je digao ruke od njega i ostavio ga u ci­vilu.

Čim je navršio osamnaest godina, odveo ga je otac u Pet- rograd i upisao na sveučilište. Baš nekako u to vrijeme brat mu je promaknut za oficira u gardijskoj pukovniji. Braća su stanovala zajedno, pod diskretnim nadzorom majčina striče­vića lije Koljazina, uglednog državnog službenika. Otac se vratio svojoj diviziji i ženi i tek od vremena do vremena slao sinovima velike listove sivog papira išarane razvučenim pi­sarskim rukopisom. Na kraju tih listova kočile su se pomno uokvirene iscifrane riječi »Piotr Kirsanof, general-major«. Godine 1835. Nikolaj Petrovič je diplomirao, a te je iste godi­ne general Kirsanov zbog neuspjele vojne parade umirovljen pa se i on sa ženom preselio u Petrograd. Unajmio je kuću pokraj Tavridskog perivoja i učlanio se u Engleski klub3, ali je iznenada umro od kapi. Agafokleja Kuzminišna otišla je ubrzo za njim: nikako se nije mogla naviknuti na život bez društva u prijestolnici; izjedala ju je čamotinja umirovljenič­kog živovanja. Dotle se Nikolaj Petrovič, još za života rodite­lja, na njihovu veliku žalost, bio zaljubio u kćerku činovnika

3 Engleski klub — sastajalište uglednih plemića, po uzoru na klubove u Engleskoj.

18

Prepolovenskoga, vlasnika stana u kojem je stanovao kao student, ljepuškastu i, štono riječ, naprednu djevojku: u časo­pisima je pratila ozbiljne članke u rubrici »Znanost«.

Čim je prošlo vrijeme korote, Nikolaj se oženio njome, os­tavio mjesto u Ministarstvu carskih dobara, gdje ga je otac bio protekcijom namjestio, i uživao sa svojom Masom najpri­je u ljetnikovcu nedaleko od Šumarskog fakulteta, a zatim u gradu, u malom i lijepom stanu, s čistim stubištem i prohlad­nim salonom, te napokon u selu gdje se zauvijek skrasio i gdje mu se uskoro rodio sin Arkadij. Bračni par živio je vrlo lijepo i mirno: gotovo da se nikad nisu rastajali, čitali su za­jedno, svirali četveroručno na klaviru, pjevali u duetu; ona je sadila cvijeće i vodila brigu o peradi, on je pokatkad odlazio u lov i bavio se gospodarstvom, a Arkadij je rastao — isto ta­ko lijepo i mirno. Deset godina prohujalo je kao san. Godine 1847. Kirsanovu je umrla žena. Teško je podnio taj udarac, za nekoliko je tjedana posjedio; spremao se otputovati u ino­zemstvo ne bi li se malo rastresao... ali nastupila je 1848. go­dina. Nevoljko se vratio na selo i nakon podužeg razdoblja nerada prihvatio se posla da preuredi vlastelinstvo. Godine 1855. upisao je sina na sveučilište; proveo je s njim tri zime u Petrogradu gotovo nikud ne izlazeći i nastojeći što bolje upoznati Arkadijeve kolege. Posljednje zime nije mogao doći u Petrograd i, evo, sad, u svibnju 1859, vidimo ga već sasvim sijedog, punašnog i pomalo pogrbljenog gdje čeka sina, koji je nedavno, kao i on nekoć, diplomirao.

Sluga je iz pristojnosti, a možda i zato da se skloni gospo­daru s očiju, otišao pred vratnice i zapalio lulu. Nikolaj Pet- rovič oborio je glavu i zagledao se u trošne ulazne stube: krupno šareno pile šepurilo se po njima snažno lupkajući du­gačkim žutim nogama; musava mačka neprijateljski ga je motrila mazno izvaljena na ogradi. Sunce je pripeklo; s po- lumračnog trijema svratišta dopirao je miris toplog raženog kruha. Naš Nikolaj Petrovič zanio se u misli. »Sin mi... diplo­mirao... Arkaša...« neprestano mu se vrzlo po glavi; nastojao je misliti na nešto drugo, ali mu se ta misao jednako vraćala... Sjetio se pokojne žene. — Nije dočekala! — nujno prošap­će... Debeo, modar golub sletio je na cestu i pohitao napiti se vode iz barice pokraj zdenca. Nikolaj Petrovič zagleda se u

19

njega, ali je uhom već lovio kloparanje kotača što su se pri­micali...

— Reklo bi se da dolaze, molim lijepo — javi sluga pomo­livši glavu na vratnicama.

Nikolaj Petrovič poskoči i pogleda niz cestu. Pojavi se ta- rantas4, u koji bijahu upregnuta tri poštanska konja; promak­ne obod studentske kape, poznati obris dragog lica...

— Arkaša! Arkaša! — vikne Kirsanov i potrči mašući ru­kama... Nakon nekoliko trenutaka usne mu se već pripile uz golobrad, prašan i preplanuo obraz mladog diplomanta.

II.

— Daj da otresem prašinu sa sebe, tata — reče Arkadij, od putovanja malko promuklim, ali inače zvonkim mladenačkim glasom, radosno odgovarajući na očevu nježnost — pazi, sveg ću te zamazati.

— Ne smeta ništa, ne smeta — ponavljaše Nikolaj Petro­vič osmjehujući se raznježeno, pa lupne dva-tri puta rukom po ovratniku sinove kabanice i po svome kaputu. — Daj da te vidim, da te vidim — nadoda odmičući se od njega, a od­mah zatim pođe užurbanim korakom prema svratištu doba­cujući: — Evo ovuda, ovuda, i što brže te konje!

Činilo se da je Nikolaj Petrovič kudikamo uzbuđeniji od sina; reklo bi se da se pomalo čak i zbunio, da se ustručava. Arkadij ga zaustavi.

— Tata — reče mu — dopusti da te upoznam s mojim do­brim prijateljem Bazarovom, o kojem sam ti tako često pisao. Ljubazno je pristao da nam dođe u goste.

Nikolaj Petrovič se brže okrene i priđe visoku mladiću u dugačkom, širokom ogrtaču s resama koji je netom bio izašao iz tarantasa, pa mu čvrsto stisne golu crvenu ruku, koju mu došljak nije odmah pružio.

— Od srca se radujem — poče — i zahvaljujem vam što ste bili tako dobri da nam dođete; nadam se... dopustite, a kako vam je ime i očevo ime?

— Jevgenij Vasiljev — odgovori Bazarov lijenim, ali mu­

4 tarantas (rus.) — duga pokrivena putnička kola, bez gibnjeva.

20

ževnim glasom i, spustivši ovratnik ogrtača, pokaže Nikolaju Petroviču svoje lice. Dugačko i mršavo, široka čela, pri kori­jenu plosnata, a pri dnu šiljasta nosa, krupnih zelenkastih očiju i ovješenih zalizaka pješčane boje, to je lice izražavalo samopouzdanje i pamet a oživljavaše ga miran osmijeh.

— Nadam se, dragi moj Jevgenije Vasiljiču, da vam kod nas neće biti dosadno — proslijedi Nikolaj Petrovič.

Bazarovljeve tanke usne malčice se pomaknuše, ali ništa ne reče nego samo podigne kapu. Njegova zagasitoplava ko­sa, dugačka i bujna, nije skrivala ispupčenja velike lubanje.

— Onda, kako ćemo, Arkadije? — ponovo će Nikolaj Pet­rovič okrećući se sinu. — Hoćemo li odmah prezati, što mis­liš? Ili ćete se najprije odmoriti?

— Kod kuće ćemo se, tata, odmarati; reci im neka prežu.— Odmah, odmah — prihvati otac. — Hej, Petre, jesi li

čuo? Reci im, brate, neka samo požure.Petar, koji kao napredni sluga nije poljubio mladog gos­

podina u ruku nego mu se samo izdaleka naklonio, opet se izgubi za vratnicama.

— Ja sam došao laganom kočijom, ali i za tvoj tarantas imaju ovdje trojku — užurbano reče Nikolaj Petrovič dok je Arkadij pio vodu iz limenog bokala što mu ga je donijela vlasnica svratišta, a Bazarov pripalio lulu i prišao kočijašu koji je isprezao konje. — Samo što je kočija za dvoje, pa ne znam kako će tvoj prijatelj...

— On će i dalje tarantasom — upade mu Arkadij potiho u riječ. — Molim te da se ne cifraš s njim. To ti je divan mo­mak, sasvim jednostavan — vidjet ćeš.

Kočijaš Nikolaja Petroviča izveo je konje.— Hajde, okreći, bradonjo! — dobaci Bazarov kočijašu.— Čuješ, Mitjuha — prihvati drugi kočijaš koji je u blizini

stajao, s rukama u zadnjim prorezima na kožuhu — kako te gospodin zove? Pa i jesi bradonja.

Mitjuha je samo mahnuo kapom i potegnuo uzde s ozno­jenog srednjaka.

— Brže, brže, momci, prežite — dovikne im Nikolaj Petro­vič — bit će i za votku!

Za nekoliko minuta konji bijahu upregnuti; otac i sin sje­doše u kočiju; Petar se pope na kočijaško sjedalo; Bazarov

21

uskoči u tarantas i nasloni glavu na kožnati jastuk — i oboja kola krenuše.

III.

— I tako si ti konačno diplomirao i vratio se kući — rečeNikolaj Petrovič tapšući Arkadija čas po ramenu, čas po ko­ljenu. — Konačno! ___________________________

— A kako stric? Je li zdrav? — upita ga Arkadij, koji je htio, unatoč iskrenoj, gotovo dječjoj radosti što gaje obuzela, skrenuti razgovor što prije iz uzbuđenog raspoloženja u sva­kidašnje.

— Zdrav je. Htio je poći sa mnom pred tebe, ali se nešto predomislio.

— A jesi li me dugo čekao? — priupita Arkadij.— Pa, oko pet sati.— Dobri moj tatica!Arkadij se naglo okrene ocu i cmokne ga u obraz. Nikolaj

Petrovič se tiho nasmije.— A da znaš kakav te divan konj čeka! — nastavi otac. —

Vidjet ćeš. I u sobi imaš nove tapete.— A hoće li biti soba za Bazarova?— Naći će se i za njega.— Molim te, tata, budi ljubazan s njim. Nemaš pojma ko­

liko mi je stalo do njegova prijateljstva.— Ne poznajete se dugo?— Tek odnedavno.— Zato ga ja pretprošle zime nisam ni vidio. Što studira?— Glavni su mu predmeti prirodne nauke. Ali u sve se

razumije. Dogodine će polagati doktorski ispit.— Aha! Na medicini je — pripomene Nikolaj Petrovič i

pošuti. — Petre — dometne pružajući ruku — nisu li ono ta­mo naši seljaci?

Petar pogleda na onu stranu na koju mu je pokazivao gos­podar. Nekoliko taljiga u koja bijahu upregnuti konji bez ulara brzo je odmicalo uskim seoskim putem. U taljigama je bio po jedan, najviše po dva seljaka u raskopčanim kožusi­ma.

22

— Bogme jesu, molim lijepo — prozbori Petar.— Kamo to idu, u grad, valjda?— Bit će da idu u grad. U birtiju — dometne Petar prezir­

no i ovlaš se nagne prema kočijašu kao da se na njega poziva. Ali kočijaš se nije ni maknuo — bijaše to čovjek starog kova koji se nije slagao s novim nazorima.

— Ove godine imam nekih okapanja sa seljacima — na­stavi Nikolaj Petrovič obraćajući se sinu. — Ne plaćaju mi zemljarinu. Što ćeš ti raditi?

— A jesi li zadovoljan nadničarima?— Jesam — procijedi Nikolaj Petrovič kroza zube. — Sa­

mo ne valja što ih drugi podbadaju; a i ne paze još kako tre­ba. Uništavaju konjsku opremu. Inače su dobro orali. Bit će brašna kad se samelje. Pa zar tebe sad zanima gospodarstvo?

— Šteta što tu nigdje nema hlada — pripomene Arkadij ne odgovarajući na očevo posljednje pitanje.

— Napravio sam platneni krov iznad balkona, sa sjeverne strane — pohvali se Nikolaj Petrovič — sad možemo ručati vani, na zraku.

— To mu onda dođe nešto kao ljetnikovac... uostalom, ni­je važno. Kakav je samo ovdje zrak! Kako divno miriše! Me­ni se zbilja čini da nigdje na svijetu ne miriše kao u ovim na­šim krajevima! Pa i nebo je nekako ovdje...

Arkadij odjednom ušuti i osvrne se ispod oka za sobom.— Dabome — pripomene Nikolaj Petrovič — ti si se ov­

dje rodio pa ti se sve čini nekako posebno...— Ma ne, tata, svejedno je gdje se čovjek rodio.— Ipak...— Ama, zbilja je potpuno svejedno.Nikolaj Petrovič zirne na sina. Vozili su se oko pola vrste

prije nego što su nastavili razgovor.— Ne sjećam se da li sam ti pisao — ponovo će Nikolaj

Petrovič — umrla je tvoja nekadašnja dadilja Jegorovna.— Ma nemoj? Sirota starica! A Prokofjič je živ?— Živ je, i nimalo se nije promijenio. I dalje vječito nešto

gunđa. Uopće, u Marjinu nema velikih promjena.— I upravitelj ti je još isti?— E, samo sam njega zamijenio. Odlučio sam ne zapošlja­

vati više one koje sam oslobodio, bivšu služinčad, ili ne po-

23

vjeravati im bar odgovorne dužnosti. (Arkadij pokaže očima na Petra.) II est libre, en effet5 — napomene Nikolaj Petrovič upol glasa — ali on je sobar. Novi mi je upravitelj iz grada, rekao bih da je sposoban čovjek. Plaćam mu dvjesta pedeset rubalja na godinu. Doduše — nadoda Nikolaj Petrovič trlja­jući rukom čelo i obrve, što je kod njega uvijek bio znak zbu­njenosti — rekao sam ti da nema velikih promjena u Marji- nu... Ali to nije sasvim točno. Mislim da mi je dužnost da te upozorim, iako..._______________________________

Na trenutak je zastao u govoru, a onda je nastavio na fran­cuskom :

— Neki bi strogi moralist smatrao moju otvorenost neum­jesnom, ali to je, prvo, nešto što se ne može sakriti, a drugo, ti znaš da sam ja oduvijek imao posebne principe kad je riječ o odnosima između oca i sina. Uostalom, ako me i osudiš, da­kako da ćeš imati pravo. U mojim godinama... Jednom riječ­ju, ta... ta djevojka o kojoj si vjerojatno već čuo...

— Fenječka? — neusiljeno ga priupita Arkadij.Nikolaj Petrovič pocrveni.— Molim te da ne izgovaraš njeno ime tako glasno... Ma

da... ona sad živi kod mene. Primio sam je u kuću... bile su dvije sobice slobodne. Uostalom, sve se to još može promije­niti.

— Ama zašto, zaboga, tata?— Pa tvoj će nam prijatelj biti u gostima... bilo bi nezgod­

no...— Za Bazarova se, molim te, nemoj brinuti. On je iznad

tih stvari.— Pa i ti, na kraju krajeva — opet će Nikolaj Petrovič. —

Najgore je što kućica u dvorištu nije nizašto.— Zaboga, tata — preuze Arkadij — ti kao da se tu nešto

ispričavaš; kako te nije stid!— Pa i treba da me bude sramota — odvrati Nikolaj Pet­

rovič crveneći se sve više i više.— Ama, prestani, tata, molim te lijepo! — Arkadij se njež­

no nasmiješi. »Zbog čega se samo ispričava!« pomisli i dušu mu obuze blaga nježnost spram dobrog i krotkog oca, protka­

! // est libre, en e f fe t ( franc.) — On je zapravo slobodan.

24

na osjećanjem nekakve tajne nadmoći. — Prestani, molim te — ponovi još jednom uživajući i nehotice u spoznaji o svojoj duševnoj zrelosti i slobodoumlju.

Nikolaj Petrovič baci pogled na sina ispod prstiju kojima je i dalje trljao čelo, i nešto ga štrecne... Ali odmah svali kriv­nju na samog sebe.

— Evo, ovo ovdje ti je već naša zemlja — prozbori nakon dulje šutnje.

— A ono pred nama je, čini mi se, naša šuma? — priupita ga Arkadij.

— Jest, naša. Samo što sam je prodao. Ove će je godine sjeći.

— Zašto si je prodao?— Trebalo mi je novaca; osim toga, ionako će ova zemlja

pripasti seljacima.— Koji ti ne plaćaju zemljarinu?— To je već njihova briga, a uostalom, valjda će jednom

platiti.— Šteta šume — pripomene Arkadij i pogleda oko sebe.Predjel kroz koji su prolazili ne bi se mogao nazvati sliko­

vitim. Polja, sve sama polja protezala su se do samog obzor­ja, malko se uzdižući pa se opet spuštajući; ponegdje su se nazirale šumice i vijugale jaruge obrasle rijetkim i niskim grmljem podsjećajući na isto takve prizore na starinskim kar­tama iz doba Katarine Velike. Nailazili su i na rječice s pod- lokanim obalama i na male ribnjake sa slabim nasipima, i na zaselke s niskim kolibama pod tamnim, često dopola razva- ljenim slamnatim krovovima, i na nakrivljene pljevare isple­tene od pruća s razdrljenim vratima pokraj opustjelog gum­na, i na zidane crkve s kojih je ponegdje otpala žbuka, i na drvene crkve s naherenim križevima i zapuštenim grobljima. Arkadiju se srce pomalo stezalo. Kao za pakost, sretali su sa­mo odrpane seljake, s jadnom kljusadi; vrbe su stajale uz ces­tu poput prosjaka u dronjcima, oguljene kore i polomljenog granja; mršave, čupave, rekao bi oglodane krave halapljivo su štrpkale travu po jarcima, baš kao da su se netom istrgle iz nečijih užasnih, smrtonosnih pandži. Izazvana žalosnim iz­gledom iznemoglih životinja usred lijepog proljetnog dana, javljala se bijela utvara tmurne, beskrajne zime sa svojim vi­

25

javicama, mrazovima i snjegovima... Arkadij pomisli: »Ne, ovaj se kraj ne odlikuje ni obiljem ni radinošću; ne smije, ne smije takav ostati, treba ga preobraziti... samo kako da se to ostvari, kako da čovjek tome pristupi?...«

Tako je razmišljao Arkadij... ali, dok je on razmišljao, pro­ljeće je činilo svoje. Sve se unaokolo zlaćano zelenjelo, sve se široko i blago lelujalo i ljeskalo pod tihim dahom toplog po­vjetarca, sve odreda — drveće, žbunje i trava; posvuda su še­ve izvijale svoju beskrajnu zvonku pjesmu; vivci su čas klik­tali kružeći nad niskim livadama, čas nijemo skakutali s buse­na na busen; gačci se šetkali crneći se zgodno u nježnom ze­lenilu još niskih jarih usjeva i nestajali u raži koja je bila već malko pobijeljela; samo bi im pokatkad izvirile glavice iz va­lova boje dima. Arkadij je gledao, gledao, i malo-pomalo su mu misli slabile i rasplinjavale se... Zbacio je sa sebe kabani­cu i tako veselo, mladenački i dječački razdragano pogledao oca da ga je ovaj ponovo zagrlio.

— Sad više nismo daleko — pripomene Nikolaj Petrovič — evo, samo da se popnemo na ovo brdašce pa ćemo ugleda­ti kuću. Lijepo će nam biti, Arkaša; ti ćeš mi pomagati u gos­podarstvu, samo ako ti ne bude dosadno. Sad treba da se zbližimo, da dobro upoznamo jedan drugoga, je li tako?

— Naravno — potvrdi Arkadij — ama, što je danas predi- van dan!

— To je sve u čast tvoga dolaska, zlato moje. Da, proljeće je u punom sjaju. Inače se ja slažem s Puškinom — sjećaš li se iz Jevgenija Onjegina:

Kako mi bolna tvoja je pojava,Proljeće, proljeće, ljubavi doba!Kakvo se...

— Arkadije! — dopre iz tarantasa Bazarovljev glas. — Po­šalji mi šibice, nemam čime zapaliti lulu.

Nikolaj Petrovič ušuti, a Arkadij, koji ga je počeo slušati pomalo začuđeno, ali i obuzet suosjećanjem, brže-bolje izva­di iz džepa srebrnu kutiju sa šibicama i pošalje je Bazarovu po Petru.

- Hoćeš li cigaru? — dovikne opet Bazarov.— Hoću, daj — odgovori Arkadij.

26

Petar se vratio u kočiju i pružio mu, s kutijom šibica, i de­belu crnu cigaru, koju Arkadij odmah zapali šireći oko sebe tako snažan i kiselkast vonj ustajalog duhana da je Nikolaj Petrovič, koji nikad nije pušio, i nehotice ali neopazice, da ne povrijedi sina, okretao glavu od njega.

Nakon četvrti sata obje kočije zaustavile se pred ulaznim stubama nove drvene kuće obojene sivom bojom i pokrivene crvenim limenim krovom. To je bilo Marjino, ili Nova Ves, ili, kako su ga seljaci zvali, Momački majur.

IV.

Na vrata nije ispala hrpa služinčadi da dočeka gospodare; pojavila se samo djevojčica od svojih dvanaest godina, a za njom mlad momak vrlo sličan Petru, u sivoj bluzi od livreje, s bijelim pucetima ukrašenim grbom, sluga Pavla Petroviča Kirsanova. Šutke je otvorio vratašca na kočiji i otkopčao za­stor na tarantasu. Nikolaj Petrovič zaputio se sa sinom i Ba- zarovom kroz mračnu i gotovo sasvim praznu dvoranu, iza či­jih je vrata promaknulo lice neke mlade žene, i ušao s njima u salon namješten po najnovijoj modi.

— E pa, evo nas kod kuće — prozbori Nikolaj Petrovič skidajući kapu i zabacujući kosu. — Sad je najvažnije da po- večeramo pa da se odmorimo.

— Zbilja neće biti zgoreg da se nešto pojede — pripomene Bazarov protežući se, pa se svali na divan.

— Da, da, dajte da večeramo, što prije da večeramo! — Nikolaj Petrovič bez ikakva vidljivog razloga zatopće noga­ma. — A evo nam i Prokofjiča!

U salon je ušao čovjek šezdesetih godina, bijele kose, mršav i crnomanjast, u smeđem fraku s mjedenim pucetima i s ružičastom maramom oko vrata. Razvukavši usta u osmijeh, prišao je Arkadiju i poljubio ga u ruku, pa se naklonio gostu i uzmaknuo do vrata, s rukama na leđima.

— Evo ga, Prokofjiču — poče Nikolaj Petrovič — napo­kon nam je stigao... Pa, šta kažeš, kako ti izgleda?

— Da ne može bolje, molim lijepo — odgovori starac i po­novo razvuče usta u osmijeh, ali odmah zatim nabra guste

27

obrve. — Zapovijedate li da se prostre stol? — nadoda dosto­janstveno.

— Da, da, molim te. A ne biste li vi, Jevgenije Vasiljiču, možda najprije u svoju sobu?

— Ne bih, hvala, nemam zašto. Samo vas molim neka mi odnesu u sobu kovčežić i evo ovu krpu — dometne svlačeći ogrtač.

— Dobro, dobro. Prokofjiču, daj uzmi tu kabanicu. (Kao da je u nedoumici, Prokofjič dohvati objema rukama Baza- rovljevu »krpu« i, držeći je visoko iznad glave, izađe na prsti­ma iz salona.) A hoćeš li ti, Arkadije, načas u svoju sobu?

— Hoću, treba da se uredim — odgovori Arkadij i pođe prema vratima, ali u taj mah uđe u salon čovjek srednje visi­ne, u iamnom engleskom sjutu6 *, s pomodnom, nisko sveza­nom kravatom i u lakiranim čizmicama, Pavel Petrovič Kirsa- nov. Reklo bi se da mu je oko četrdeset pet godina: kratko podšišana sijeda kosa prelijevala mu se tamnim sjajem, kao novo srebro. Lice mu bilo žučljivo, ali bez bora, neobično pravilnih i jasnih crta, kao isklesano finim i lakim dlijetom, s tragovima izvanredne ljepote; osobito mu bijahu lijepe blis­tave, crne, duguljaste oči. Cijela figura Arkadijeva strica, gra­ciozna i rasna, sačuvala je mladenačku vitkost i ono stremlje­nje naviše, što dalje od zemlje, koje se najčešće gubi poslije dvadesetih godina.

Pavel Petrovič izvadi iz džepa hlača svoju lijepu ruku du­gih ružičastih noktiju — ruku koja se činila još ljepša zbog snježne bjeline manšete ukrašene samo krupnim opalom, pa je pruži sinovcu. Nakon evropskog shake handsa' poljubi se s njim tri puta, po ruskom običaju, odnosno tri puta dodirne svojim namirisanim brcima njegove obraze i izusti:

— Dobro nam došao!Nikolaj Petrovič predstavi mu Bazarova. Pavel Petrovič se

ovlaš nakloni gostu svojim gipkim tijelom i ovlaš se osmjeh­ne, ali mu ne pruži ruku nego je, štoviše, ponovo turi u džep.

— A ja sam već mislio da nećete ni stići danas — progovo­ri ugodnim glasom, njišući se ljubazno, trzajući ramenima i

28

6 suit (engl.) — odijelo.T shake hands (engl.) — rukovanje.

obnažujući svoje divne bijele zube. — Da vam se nije što do­godilo na putu?

— Nije se ništa dogodilo — odgovori Arkadij — samo smo se malo zadržali putem. Ali zato smo sad gladni kao vu­ci. Tata, daj požuri Prokofjiča, ja se začas vraćam.

— Čekaj, idem i ja s tobom — uzvikne Bazarov naglo us- tajući s divana. Oba mladića izađoše.

— Tko je taj? — zapita Pavel Petrovič.— Arkašin prijatelj, Arkaša veli da je vrlo pametan dečko.— Ostat će kod nas u gostima?— Da.— Taj čupavac?— Ma da.Pavel Petrovič zabubnja noktima po stolu.— Arkadij s’est degourdi8, čini mi se — pripomene. —

Drago mi je što se vratio kući.Za večerom se malo razgovaralo, osobito Bazarov nije go­

tovo ništa govorio, samo je mnogo jeo. Nikolaj Petrovič pri­čao je kojekakve zgode iz svoga, kako se sam izrazio, farmer- skog života, govorio o skorim državnim mjerama, o komiteti­ma, o zastupnicima, o tome kako je prijeko potrebno uvoditi poljoprivredne strojeve i tako dalje. Pavel Petrovič polako je hodao amo-tamo po blagovaonici (on nikad nije večerao), malokad bi srknuo crnog vina iz čaše, a još bi rjeđe iznio kak­vu napomenu ili, bolje reći, samo uzviknuo, recimo: »A! Aha! Hm!« Arkadij je ispričao nekoliko petrogradskih no­vosti, ali je osjećao nekakvu nelagodu, onu nelagodu koja obično obuzima mladića koji je još donedavno bio dijete, kad se vrati u sredinu u kojoj su navikli da ga smatraju djete­tom. Nepotrebno je otezao u govoru, zazirao od riječi »tata«, a jednom ju je čak i zamijenio riječju »otac«, koju je doduše izgovorio kroza zube. Ponašajući se pretjerano slobodno, na­točio je sebi u čašu mnogo više vina nego što je htio, a onda je sve iskapio. Prokofjič ga je netremice gledao i samo micao usnama. Nakon večere ubrzo su se svi razišli.

— Čudan je svat taj tvoj stric — reče Bazarov Arkadiju sjedeći u kućnom kaputu uz njegov krevet i pućkajući na

8 s’est degourdi (franc.) — oslobodio se.

29

kratku lulu. — Kako se samo na selu dotjeruje! A tek nokti, da ih na izložbu pošalješ!

— E, ne znaš ti njega — odgovori Arkadij — on ti je svoje­dobno bio velik laf. Ispričat ću ti jednom njegov život. Bio ti je on nekad pravi ljepotan, žene su ludovale za njim.

— A, tako! To mu je dakle ostalo od nekad. Samo što ov­dje, nažalost, nema koga osvajati. Stalno sam ga promatrao: kako su mu divni ovratnici, tvrdi kao da su od kamena, i ka­ko mu je brada glatko izbrijana! Pa zar to nije smiješno, Ar- kadije Nikolajiču?

— Možda, samo što je on zbilja dobar čovjek.— Arhaična pojava! A otac ti je zaista silan. Pjesme ne bi

trebalo da čita, a ni u gospodarstvo se baš ne razumije, ali je dobričina.

— Otac mi je duša od čovjeka.— A jesi li primijetio kako se sve nešto ustručava?Arkadij odmahne glavom, kao da se nije i sam ustručavao.— Zbilja su čudni ti stari romantici! — nastavi Bazarov.

— Dovode sami svoj nervni sistem do stanja uzrujanosti... i ravnoteža je poremećena. Nego, laku noć! U mojoj je sobi engleski umivaonik, a vrata se ne zaključavaju. Ipak, to valja poticati — engleske umivaonike, naime progres!

Bazarov ode, a Arkadija obuze nekakva radost. Slatko je usnuti u roditeljskoj kući, u poznatoj postelji, pod pokriva­čem na kojem su radile voljene ruke, možda i dadiljine, one nježne, dobre i neumorne ruke. Arkadij se sjeti Jegorovne, uzdahne i poželi joj kraljevstvo nebesko... Za sebe se nije mo­lio.

I on i Bazarov ubrzo su usnuli, ali neke druge osobe u kući nisu još dugo mogle zaspati. Sinov povratak uzbudio je Niko- laja Petroviča. Legao je, ali nije ugasio svijeće nego je još du­go preglavljivao misli poduprijevši glavu rukom. Brat mu je pak dugo poslije ponoći sjedio u svojoj radnoj sobi, u široku Gambsovu9 naslonjaču, uz kamin u kojem je tinjao kameni ugljen. Pavel Petrovič nije se svukao, samo je lakirane čizmi­ce zamijenio kineskim crvenim papučama. U rukama je

9 Gambs —- nizozemski stolar i tapetar, vlasnik radionice u Petrogradu.

30

držao najnoviji broj »Galignanija«10, ali ga nije čitao; gledao je netremice u kamin u kojem podrhtavaše modrikast plamen čas se rasplamsavajući, čas se gaseći... Sam Bog zna kuda su mu lunjale misli, ali zacijelo nisu lunjale samo u prošlosti: iz­raz mu na licu bijaše sabran i natmuren, a to ne biva kad je čovjek zaokupljen tek uspomenama. Otraga pak, u sobici, na velikoj škrinji sjedila je, u plavoj vatiranoj bluzi i s bijelom maramom prebačenom preko tamne kose, mlada žena, Fe- nječka, čas osluškujući, čas drijemajući, čas zavirujući kroz otvorena vrata u susjedni sobičak u kojem je stajao dječji kre- vetac i čulo se ravnomjerno disanje usnulog djeteta.

V.

Sutradan ujutro Bazarov se probudio prije ostalih i izašao iz kuće. »Eh!« pomislio je pogledavši oko sebe. »Mjesto nije bogzna kakvo.« Kad se Nikolaj Petrovič odijelio od svojih seljaka, zapalo ga je oko četiri desetine posve ravne i gole zemlje za novu kuću i vlastelinstvo. Podigao je kuću i gospo­darska zdanja, uredio farmu, zasadio perivoj, iskopao ribnjak i dva zdenca; ali mlado drveće slabo se primalo, ribnjak ni­kako da se napuni vodom, a voda je iz zdenaca imala slan- kast okus. Jedino su se jorgovan i bagrem oko sjenice lijepo razrasli; u sjenici su gdjekad pili čaj i ručali. Bazarov je za nekoliko minuta obišao sve staze u perivoju, svratio u staju i konjušnicu, naišao na dva dječaka sluge i odmah se s njima upoznao, pa su zajedno otišli do bare, oko jedne vrste daleko od kuće, da love žabe.

— A što će ti žabe, gospodine? — upita ga jedan od dječa­ka.

— Pa znaš što — odgovori mu Bazarov, koji je posjedovao posebnu sposobnost da stekne povjerenje ljudi iz nižih sloje­va, iako im nikad nije povlađivao nego se, štoviše, nehajno odnosio prema njima. — Rasporit ću žabu da vidim što se u njoj zbiva; a kako smo ja i ti isto takve žabe, samo što hoda­mo na dvije noge, znat ću onda što se i u nama zbiva.

10 »Galignani’s Messenger« — liberalni dnevnik, izlazio od 1814. u Pari­zu na engleskom jeziku.

31

— A što će ti to?— Pa da ne bih pogriješio ako se ti razboliš, a ja te budem

morao liječiti.— Zar si ti dotur?— Jesam.— Vaska, čuješ, gospodin veli da smo ti mi isti ko i žabe.

Čudo božje!— Ja se bojim žaba — pripomene Vaska, sedmogodišnji

dječak, svijetle kose kao lan, u sivom kratkom kaputiću s vi­sokim ovratnikom, bosonog.

— Što se imaš bojat? Neće te ugrist.— Hajde, ulazite u vodu, filozofi — reče Bazarov.Dotle se i Nikolaj Petrovič probudio i otišao do Arkadija,

koga je zatekao odjevenog. Otac i sin izađošc na terasu, pod platneni krov; na stolu uz ogradu, među velikim buketima jorgovana, već je kipjela voda u samovaru. Pojavi se djevojči­ca, ona ista koja ih je jučer prva dočekala na vratima, pa reče tankim glasom:

— Fedosja Nikolajevna ne osjećaju se dobro i ne mogu doć; naredili su da vas pitam oćete 1’ sami točit čaj iF da po­šalju Dunjašu?

— Ja ću sam — brže-bolje prihvati Nikolaj Petrovič. — S čime ti, Arkadije, piješ čaj, s vrhnjem ili limunom?

— S vrhnjem — odgovori Arkadij i, pošutjevši malo, na­doda upitnim glasom: — Tata?

Nikolaj Petrovič pogleda sina u neprilici:— Molim? — priupita ga.Arkadij obori pogled.— Oprosti, tata, ako ti se moje pitanje učini neumjesnim •

— poče on — ali ti si me sam svojom jučerašnjom otvorenoš- ću ponukao na otvorenost... nećeš se valjda ljutiti na me­ne?...

— Kaži.— Ohrabrio si me da te upitam... Da možda Fen... da mož­

da zato nije došla točiti čaj što sam ja ovdje?Nikolaj Petrovič okrene glavu malko na stranu.

Možda — izusti napokon — valjda misli... stidi se...Arkadij brzo digne pogled na oca.— Što se ima stidjeti! Prvo, ti znaš za moje svjetonazore

32

(Arkadij je uživao izgovarajući te riječi), a drugo, zar misliš da bih ja htio da i najmanje poremetim tvoj život, tvoje navi­ke? Osim toga, uvjeren sam da ti nisi mogao loše izabrati; ako si joj dopustio da živi s tobom pod istim krovom, znači da je to i zavrijedila. U svakom slučaju, sin nikako ne može biti sudac ocu, a pogotovo ne mogu ja, pogotovo takvom ocu kao što si ti, koji nikad nije ni u čemu ograničavao moju slo­bodu.

Arkadijev je glas isprva podrhtavao. Bio je svjestan svoje velikodušnosti, iako mu je istodobno bilo jasno da u neku ru­ku čita lekciju ocu. Međutim, vlastiti glas snažno djeluje na čovjeka, pa je Arkadij posljednje riječi izgovorio odlučno, čak i dojmljivo.

— Hvala ti, Arkaša — potmulim će glasom Nikolaj Petro- vič, pa opet prođe prstima po obrvama i čelu. — Tvoje su pretpostavke zaista točne. Naravno, kad ta djevojka ne bi bi­la vrijedna... Nije to nikakav moj lakoumni hir. Nezgodno mi je s tobom govoriti o tome, ali shvaćaš da joj je bilo teško do­ći ovamo kad si ti tu, pogotovo prvog dana nakon tvog dolas­ka.

— Ako je tako, onda ja idem k njoj — uzvikne Arkadij, iz­nova obuzet velikodušnošću, pa skoči sa stolca. — Objasnit ću joj da se preda mnom nema čega stidjeti.

I Nikolaj Petrovič ustane.— Arkadije — poče — molim te lijepo... kako možeš... ta­

mo... Nisam ti još rekao...Ali Arkadij ga više nije čuo jer je otrčao s terase. Nikolaj

Petrovič pogleda za njim pa se smeten svali na stolac. Srce mu zalupalo... Teško je reći da li mu je u tom času puklo pred očima kako će njegovi budući odnosi sa sinom nemi­novno biti neobični, ili je možda pomislio da bi mu Arkadij iskazivao više poštovanja da mu nije o tome ništa govorio, ili je pak prekorio sam sebe zbog svoje slabosti; sva su se ta čuv­stva kovitlala u njemu, ali samo kao nešto neodređeno, a u li­cu je svejednako bio crven i srce mu lupalo.

Odjeknuše hitri koraci i Arkadij se vrati na terasu.— Upoznali smo se, oče! — usklikne s izrazom nekakvog

nježnog i dobrodušnog slavlja na licu. — Fedosja Nikolajev- na zaista se danas ne osjeća sasvim dobro pa će tek poslije

33

doći. Ali što mi nisi rekao da imam brata? Još bih ga sinoć bio izljubio kao što sam ga sada.

Nikolaj Petrovič zausti da nešto kaže, htjede ustati i raširi­ti ruke... Arkadij mu se obisne oko vrata.

— Što je to? Opet se grlite? — razlegne se iza njih glas Pavla Petroviča.

Otac i sin podjednako se obradovaše njegovu dolasku u tom trenu; ima ganutljivih situacija iz kojih se ljudi ipak žele što prije izvući.

— A što se ti čudiš? — veselo će Nikolaj Petrovič. — Koli­ko sam se samo načekao Arkaše... Od jučer ga se nisam još pošteno nagledao.

— Ništa seja ne čudim — napomene Pavel Petrovič. — Pa i sam bih ga rado zagrlio.

Arkadij priđe stricu i ponovo osjeti na obrazima dodir nje­govih namirisanih brkova. Pavel Petrovič sjede za stol. Na se­bi je imao elegantno jutarnje odijelo po engleskoj modi, a na glavi mu se kočio mali fes. Taj fesić i nemarno svezana krava­ta svjedočili su o slobodnom vladanju na selu, ali tvrdi ovrat­nik košulje, koja doduše nije bila bijela nego pomalo šarena, kao što je i red u jutarnjoj toaleti, jednako je neumoljivo upi- rao u glatko izbrijanu bradu.

— A gdje je onaj tvoj novopečeni prijatelj? — priupita on Arkadija.

— Izašao je; obično rano ustaje pa onda nekud odluta. Najvažnije je da ne obraćate pažnju na njega, on ne voli ni­kakvo cifranje.

— Da, to se vidi na njemu. Pavel Petrovič uze polako mazati maslac na kruh. — A hoće li dugo ostati kod nas?

— Ovisi o prilikama. Svratio je ovamo na putu k ocu.— A gdje mu je otac?— U našoj guberniji, oko osamdeset vrsta dalje. Ima jedan

mali posjed. Nekad je bio pukovnijski liječnik.— Pazi, molim te... Zato sam se stalno pitao gdje sam već

čuo to prezime: Bazarov?... Nikolaju, sjećaš se daje u tatinoj diviziji bio liječnik koji se zvao Bazarov?

— Čini mi se da je bio.— Jest, jest, bio je. Taj mu je liječnik dakle otac. Hm! —

Pavel Petrovič migne brcima. — Dobro, a što je zapravo gos­

34

podin Bazarov? — zapita odmjerenim glasom.— Što je Bazarov? — Arkadij se podsmjehne. — Hoćete

li, striko, da vam kažem što je on uistinu?— Budi dobar pa mi kaži, sinovče.— On je nihilist.— Što? — priupita Nikolaj Petrovič, a Pavel Petrovič za-

drža u zraku nož s komadićem maslaca na vrhu i osta u tom položaju.

— Nihilist — ponovi Arkadij.— Nihilist — izusti Nikolaj Petrovič. — To dolazi od la­

tinskog nihil, što znači ništa, koliko ja znam; prema tome, ta riječ označava čovjeka koji... koji ništa ne priznaje?

— Radije reci: koji ništa ne poštuje — preuze Pavel Petro­vič i nastavi mazati maslac.

— Koji se prema svemu odnosi kritički — ustvrdi Arkadij.— Pa zar to nije isto? — upita ga Pavel Petrovič.— Ne, nije isto. Nihilist je čovjek koji se ne klanja ni pred

kakvim autoritetima, koji ne prihvaća nijedan princip na vje­ru, ma kakvo poštovanje inače taj princip uživao.

— I što, ti misliš da je to dobro? — presiječe ga Pavel Pet­rovič u riječi.

— Kako za koga, striko. Za nekoga je dobro, a za nekoga vrlo loše.

— A, tako. E pa, vidim ja da to nije za nas. Mi smo starin­ski ljudi, mi mislimo da se bez prinsipa (Pavel Petrovič izgo­varao je tu riječ meko, na francuski način, a Arkadij je, na­protiv, izgovarao »princip« naglašavajući prvi slog), bez pri­nsipa prihvaćenih, kako ti kažeš, na vjeru, ne može ni koraka dalje, ne može ni dahnuti. Vous avez change tout ćela", Bog vam dao zdravlja i generalski čin* 12, a mi ćemo vam se samo diviti, gospodo... kako si ono rekao?

— Nihilisti — razgovijetno će Arkadij.— Da. Nekad su bili hegelisti, a sad su nihilisti. Vidjet će­

mo kako ćete opstati u praznini, u zrakopraznom prostoru; a sad, molim te, brate Nikolaje Petroviču, daj pozvoni, vrijeme mi je da popijem kakao.

" Vous avez change tout ćela (franc.) — Vi ste sve to promijenili.12 Riječi iz Gribojedove komedije Jao si ga pametnome.

35

Nikolaj Petrovič pozvoni i vikne: — Dunjaša! — Ali um­jesto Dunjaše na terasu dođe sama Fenječka. Bijaše to mlada žena od svoje dvadeset tri godine, bijele i meke puti, tamne kose i očiju, rumenih, djetinje sočnih usana i nježnih ruku. Na sebi je imala urednu cicanu haljinu, a plava nova marama ovlaš joj ležala na oblim ramenima. Nosila je veliku šalicu kakaa, postavila je pred Pavla Petroviča i postidjela se — vre­la krv razlila joj se poput crvenog vala ispod tanke kože na ljupkom licu. Oborila je oči i zastala pred stolom, ovlaš oslo­njena na same vrške prstiju. Činilo se da joj je neugodno što je došla, ali da u isti mah osjeća da je imala pravo doći.

Pavel Petrovič se strogo namrgodi, a Nikolaj Petrovič se snebi.

— Dobro jutro, Fenječka — protisne kroza zube.— Dobro jutro — odzdravi ona tihim, ali zvonkim glasom

pa, zirnuvši na Arkadija koji joj se prijateljski smiješio, sas­vim tiho ode. Pomalo se gegala u hodu, ali i to joj je dobro pristajalo.

Na terasi je nekoliko trenutaka vladao muk. Pavel Petro­vič srkao je kakao, ali je onda naglo digao glavu.

— A evo nam i gospodina nihilista! — reče upol glasa.I doista, Bazarov je prolazio kroz park koračajući preko

nasada. Platneni ogrtač i hlače bijahu mu blatni; ljepljiva barska biljka prionula mu oko tuljca starog okruglog šešira; u desnici je držao vrećicu u kojoj se nešto živo micalo. Brzo se približio terasi, klimnuo glavom i prozborio:

— Dobro jutro, gospodo; oprostite što sam zakasnio na čaj, odmah se vraćam, samo da smjestim te svoje zarobljeni­ce.

— Što to nosite, pijavice? — upita ga Pavel Petrovič.— Ne, nego žabe.— Da li ih jedete ili uzgajate?— To mi je za pokuse — ravnodušno odgovori Bazarov i

uđe u kuću.— Rezat će ih — ustvrdi Pavel Petrovič. — U prinsipe ne

vjeruje, ali u žabe vjeruje.Arkadij sažalno pogleda strica, a Nikolaj Petrovič kradom

slegne ramenima. Sam je Pavel Petrovič osjetio da mu dosko­čica nije uspjela, pa je poveo razgovor o gospodarstvu i o no­

36

vom upravitelju, koji je jučer dolazio k njemu da mu se pritu- ži kako se težak Foma »raspustio« i neće da sluša. »To vam je pravi Jezop«, rekao je upravitelj, između ostalog. »Svugdi se ponio ko rđa od čovjeka; malo bude pa ode sa svoje glu­posti.«

VI.

Bazarov se vratio, sjeo za stol i uzeo brže piti čaj. Oba su ga brata šutke motrila, a Arkadij je kradom zirkao sad na oca, sad na strica.

— Jeste li daleko išli? — napokon ga upita Nikolaj Petro- vič.

— Ima tu kod vas jedna bara, pokraj jasika. Poplašio sam jedno pet šljuka; mogao bi ih ustrijeliti, Arkadije.

— A vi niste lovac?— Nisam.— Vi se zapravo bavite fizikom? — uplete se u razgovor

Pavel Petrovič.— Da, fizikom; općenito prirodnim naukama.— Kažu da su Germani u posljednje vrijeme silno uznap­

redovali na tom području.— Da, Nijemci su nam u tom pogledu učitelji — nehajno

odgovori Bazarov.Pavel Petrovič upotrijebio je riječ Germani umjesto Ni­

jemci u ironičnom smislu, ali to nitko nije zapazio.— Zar imate tako visoko mišljenje o Nijemcima? — priu­

pita Pavel Petrovič pretjerano uljudno. Počela ga je pomalo obuzimati razdražljivost. Njegovu aristokratsku narav smeta­la je Bazarovljeva posvemašnja neusiljenost. Taj liječnički sin ne samo što se ni najmanje ne snebiva, nego, štoviše, odgova­ra otržito i nevoljko, a u glasu mu je nekakav osoran, pa čak i drzak prizvuk.

— Njihovi su učenjaci sposobni ljudi.— Da, da. A o ruskim učenjacima vjerojatno nemate tako

laskavo mišljenje?— Pa i nemam.— To je zaista hvalevrijedna samozatajnost — izusti Pavel

37

Petrovič uspravljajući se i zabacujući glavu. — Ali maloprije nam je Arkadij Nikolajič rekao da ne priznajete nikakve au­toritete? Ne vjerujete im?

— A zašto da ih priznajem? I u što da vjerujem? Ako mi kažu štogod pametno, ja se složim s tim i gotova stvar.

— A Nijemci uvijek pametno govore? — priupita ga Pavel Petrovič, a na licu mu se pojavi tako ravnodušan, odsutan iz­raz kao da se u mislima vinuo nebu pod oblake.

— Ne govore uvijek — odgovori Bazarov i načas zijevne jer mu očito nije bilo do daljnje prepirke.

Pavel Petrovič pogleda Arkadija kao da mu želi kazati: »Pristojan ti je prijatelj, nema što«.

— Što se mene tiče — nastavi on sa stanovitim naporom — možda griješim dušu, ali ja ne držim mnogo do Nijemaca. O ruskim Nijemcima da i ne govorim, znamo kakve su to pti­čice. Ali ni njemački mi Nijemci nisu po ćudi. Oni negdašnji još kako-tako; dok su imali, recimo, jednog Schillera, ili Go- ethea... Evo, njima je moj brat posebno naklonjen... Ali sad su sve to neki kemičari i materijalisti...

— Dobar kemičar korisniji je dvadeset puta od svakog pjesnika — presiječe ga Bazarov u riječi.

— A, tako — procijedi Pavel Petrovič i tek malčice pridig­ne obrve, baš kao da će zaspati. — Znači da vi ne priznajete umjetnost?

— Samo umjetnost mlaćenja para, ili ništa više od dobiva­nja hemoroida! — usklikne Bazarov podsmjehujući se.

— Tako dakle, lijepo, lijepo. Vidi, vidi kako se vi znate ša­liti. Prema tome, vi sve to negirate? Dobro, u redu. Znači da vjerujete samo u znanost?

— Već sam vam rekao da ni u što ne vjerujem; što je to znanost, znanost općenito? Ima nauka kao što ima i obrta, profesija; ali znanosti općenito nema.

— Krasno. A što se tiče drugih postulata prihvaćenih u ljudskom društvu, da li prema njima zastupate isto takav ne- gatorski stav?

— Pa što je to sad, saslušanje? — priupita ga Bazarov.Pavel Petrovič malko problijedi... Nikolaj Petrovič osjeti

se ponukan da se umiješa u razgovor.— Jednom ćemo drugom prilikom potanje porazgovarati s

38

vama o toj temi, dragi Jevgenije Vasiljeviču; vi ćete nama iz­ložiti svoje mišljenje, a mi vama svoje. Meni je osobno drago što se bavite prirodnim naukama. Čuo sam da je Liebig13 do­šao do izvanrednih otkrića u gnojenju njiva. Mogli biste mi pomoći u mojim poljoprivrednim radovima; ili dati koji ko­ristan savjet.

— Stojim vam na raspolaganju, Nikolaje Petroviču; ali gdje smo mi još do Liebiga! Prvo treba naučiti abecedu pa se tek onda latiti knjige, a mi nismo još ni slovo »a« naučili.

»E, vidim ja da si ti zbilja pravi nihilist,« pomisli Nikolaj Petrovič.

— Dopustite ipak da vam se obratim ako zatreba — do- metne naglas. — A nama je, brate, čini mi se, vrijeme da po­razgovaramo s upraviteljem.

Pavel Petrovič ustane.— Jest — reče ne gledajući ni u koga — nesreća je kad

čovjek proživi tako pet-šest godina na selu, daleko od velikih umova! Postaneš prava pravcata budala. Nastojiš da ne zabo­raviš ono što su te naučili, a kad tamo — tres! — pokaže se da je sve to glupost, i kažu ti da se pametni ljudi ne bave više takvim tricama, a da si ti, vele, zaostali mamlaz. Što možemo! Vidi se da su mladi stvarno pametniji od nas.

Pavel Petrovič okrene se polako na petama i polako izađe, a Nikolaj Petrovič pođe odmah za njim.

— Zar je on uvijek takav? — hladnokrvno upita Bazarov Arkadija čim su se zatvorila vrata za braćom.

— Čuj, Jevgenije, bio si malo preoštar s njim — napomene Arkadij. — Uvrijedio si ga.

— Pa neću ih valjda maziti, te provincijske aristokrate! Sve ti je to puko samoljublje, gizdelinstvo, manire društvenog lafa. Što nije ostao živjeti na svoj način u Petrogradu kad već ima takve sklonosti... Uostalom, nek ide s milim bogom! Na­šao sam, znaš, prilično rijedak primjerak vodenog kukca, Dy- tiscus marginatus. Pokazat ću ti ga.

— Obećao sam ti da ću ti ispričati njegov život — poče Ar­kadij.

13 Justus Liebig (1803 — 1873) — njemački kemičar, uveo u poljoprivredu umjetno gnojenje tla (oko 1840).

39

— Život kukca?— Ma prestani, Jevgenije. Stričev život. Vidjet ćeš da on

nije takav čovjek kako ga ti zamišljaš. Prije je vrijedan saža­ljenja nego podsmijeha.

— Ne tvrdim da nije; ali što si tako zapeo s njim?— Treba biti pravedan, Jevgenije.— Otkud ti sad to?— Ma slušaj radije...I Arkadij mu ispriča stričev život. Čitatelj će ga naći u idu­

ćem poglavlju.

VII.

Pavel Petrovič Kirsanov školovao se najprije kod kuće, kao i mlađi mu brat Nikolaj, a zatim u vojnoj kadetskoj školi. Od malih nogu isticao se izvanrednom ljepotom; osim toga, bio je samopouzdan, pomalo podrugljiv i nekako zabavno zajedljiv — pa se morao svakom svidjeti. Čim je promaknut u oficira, počeo je često izlaziti u društvo. Nosili su ga na ru­kama, a i sam je sebe mazio, čak se i izmotavao, pa i prene- magao; ali i to mu je dobro pristajalo. Žene su ludovale za njim, muškarci ga nazivali fićfirićem i potajno mu zavidjeli. Stanovao je, kako rekosmo, u istom stanu s bratom, koga je iskreno volio, iako mu nije bio ni najmanje sličan. Nikolaj Petrovič je malko hramao, imao je fine, privlačne, ali nekako sjetne crte lica, sitne crne oči i meku, rijetku kosu; rado je ljenčario, ali je rado i čitao, i klonio se društva. Pavel Petro­vič nije nijednu večer provodio kod kuće, bio je na glasu sa svoje smionosti i spretnosti (uveo je bio u modu gimnastiku među otmjenu mladež) i pročitao svega pet-šest francuskih knjiga. U dvadeset osmoj godini bio je već kapetan, i pred njim je bila sjajna karijera. Odjednom se sve stubokom izmi­jenilo.

U to vrijeme u petrogradskom visokom društvu kadikad se pojavljivala žena koja ni do dana današnjega nije pala u za­borav, kneginja R. Imala je dobro odgojena i pristojna, ali priglupa muža. Nisu imali djece. Iznenada bi odlazila u ino­zemstvo, iznenada se vraćala u Rusiju, uopće, vodila je neo­

40

bičan život. Bio ju je glas da je lakoumna i koketna, strastve­no se odavala svakojakim užicima, plesala do iznemoglosti, kikotala se i šalila s mladićima, koje je primala prije ručka u polumraku salona, a obnoć plakala i molila se, nigdje nije nalazila mira i često je sve do jutra tumarala po sobi, čeznut­ljivo kršila ruke ili sjedila, sva blijeda i hladna, nad psalti- rom14. Kad bi svanulo, opet bi se pretvorila u svjetsku damu, opet je izlazila, smijala se, čavrljala i upravo hrlila u susret svemu što joj je moglo pružiti i najmanju razonodu. Bila je divno građena; kosa zlatne boje, teška kao zlato, padala joj do ispod koljena, ali je nitko ne bi nazvao ljepoticom; na ci­jelom licu bile su joj lijepe samo oči, pa čak ni oči — jer su bile sitne i sive — nego pogled, hitar i dubok, ludo bezbrižan i nujno zamišljen — zagonetan pogled. Nešto je neobično svjetlucalo u njemu, čak i onda kad joj je jezik mljeo najveće budalaštine. Odijevala se ukusno. Pavel Petrovič sreo se s njom prvi put na jednom balu, otplesao s njom mazurku, za koje mu vrijeme nije rekla ni jedne suvisle riječi, i zaljubio se u nju preko ušiju. Vičan osvajanjima, i tu je uskoro postigao svoj cilj, ali ga lakoća pobjede nije ohladila. Naprotiv, još se bolnije, još snažnije vezao za tu ženu, u kojoj je čak i onda kad se dokraja predavala ostajalo kanda još nešto skrovito i nepristupačno do čega nitko nikad nije mogao proniknuti. Što se krilo u toj duši — sam Bog zna! Reklo bi se da je u vlasti nekakvih tajnih, i njoj samoj neznanih sila, koje se po­igravaju njome kako ih volja, a njen skromni um ne može iza­ći nakraj s njihovim ćudima. Svekoliko njeno ponašanje bija­še niz nedosljednosti; jedina pisma koja su mogla pobuditi opravdanu sumnju njena muža napisala je čovjeku koji joj je bio gotovo posve stran, a ljubav je u njoj budila tugu: nije se više smijala ni šalila s onim koga je izabrala, nego ga je gle­dala i slušala u nedoumici. Gdjekad, ponajčešće iznenada, ta se nedoumica pretvarala u leden užas; na licu joj se javljao mrtvački i divlji izraz; zaključavala se u svoju spavaću sobu i sobarica bi je čula, prislonivši uho na ključanicu, kako pot­mulo rida. Višeput, kad se Kirsanov vraćao kući poslije lju­bavnog sastanka, osjećao je onaj razorni i gorki jad što se jav­

14 psaltir — knjiga psalama — crkvenih pjesama.

41

lja u duši nakon konačnog neuspjeha. »Pa što bih još htio?« — pitao se, ali ga je duša jednako boljela. Jednom joj je po­klonio prsten na čijem je kamenu bila ugravirana sfinga.

— Što je to? — upitala ga je. — Sfinga?— Jest — odgovori joj — a ta ste sfinga vi.— Ja? — priupita ga ona i polako digne na njega svoj za­

gonetni pogled. — Znate li da mi to laska? — nadoda pod­smjehujući se jedva primjetno, dok su ga njene oči i dalje čudno gledale.

Teško je bilo Pavlu Petroviču i onda kad gaje kneginja R. voljela, ali kad je ohladnjela prema njemu, a to se dogodilo prilično brzo, samo što nije šenuo. Patio je i bio ljubomoran, nije joj davao mira, slijedio ju je posvuda; njoj je dojadilo njegovo nasrtljivo proganjanje pa je otputovala u inozem­stvo. On se zahvalio na vojnoj službi ne obazirući se na mol­be prijatelja i savjete starješina, pa je krenuo za kneginjom; oko četiri godine proveo je u tuđini, čas jureći za njom, čas je navlaš gubeći iz očiju; stidio se pred samim sobom, ljutio se na svoju malodušnost... ali ništa nije pomagalo. Njen lik, taj nepojmljivi, gotovo apsurdni, ali bajni lik odveć mu se dubo­ko ukorijenio u duši. U Badenu se opet nekako s njom na­šao; činilo se da ga nikad nije tako strastveno voljela... ali za mjesec dana sve je bilo svršeno: vatra se posljednji put raz­buktala i zauvijek ugasila. Naslućujući neminovni rastanak, htio je da joj ostane bar prijatelj, kao da se može prijateljeva- ti s takvom ženom... Ona je krišom otputovala iz Badena i otada se neprestano klonila Kirsanova. On se vratio u Rusiju i pokušao živjeti kao nekad, ali se više nije mogao vratiti u staru kolotečinu. Kao otrovan, potucao se od nemila do ne- draga; i dalje je izlazio u društvo, sačuvavši sve navike svjet­skog čovjeka; mogao se pohvaliti i sa dvije-tri nove pobjede; ali više nije ništa osobito očekivao ni od sebe ni od drugih, niti je što poduzimao. Postarao se, posijedio; prešlo mu u na­viku da uvečer sjedi u klubu, da se izjeda od dosade i da se ravnodušno prepire u društvu neženja — a zna se da je to loš znamen. Na ženidbu nije, naravno, ni pomišljao. Tako je pro­šlo deset godina, bezbojno, besplodno i brzo, strašno brzo. Nigdje vrijeme tako ne leti kao u Rusiji; kažu da jedino u za­tvoru još brže leti. Jednog dana, za ručkom, u klubu, Pavel

42

Petrovič doznao je za smrt kneginje R. Umrla je u Parizu, go­tovo poremećena uma. Ustao je od stola i dugo hodao po prostorijama kluba zastajkujući kao ukopan pokraj kartaša, ali se nije vratio kući ranije nego obično. Nakon nekog vre­mena primio je pošiljku naslovljenu na svoje ime — u njoj je bio prsten koji je bio poklonio kneginji. Preko sfinge je ure­zala križ i poručila mu da je u križu odgonetka.

Bijaše to negdje na početku 1848, upravo u vrijeme kad je Nikolaj Petrovič, izgubivši ženu, doputovao u Petrograd. Pa- vel Petrovič gotovo da se nije ni vidio s bratom otkako se ovaj nastanio na selu: svadba Nikolaja Petroviča poklopila se bila s prvim danima poznanstva Pavla Petroviča s knegi- njom. Kad se vratio iz inozemstva, otputovao je k njemu u namjeri da ostane kod njega mjesec-dva, da uživa u njegovoj sreći, ali je izdržao samo tjedan dana. Prevelika je bila razli­ka u njihovu položaju. Godine 1848. ta se razlika smanjila: Nikolaj Petrovič ostao je bez žene, a Pavel Petrovič bez uspo­mena; nakon kneginjine smrti nastojao je ne misliti na nju. Međutim, Nikolaju je ostao osjećaj da je živio kako treba, sin mu je naočigled stasavao. Naprotiv, Pavel, osamljeni neže­nja, stupao je u ono nemirno, sumorno doba, doba žaljenja sličnog nadanju, nadanja sličnog žaljenju, kad je mladost prošla, a starost još nije nastupila.

Za Pavla Petroviča to je doba bilo još teže nego za druge: ostavši bez prošlosti, ostao je bez svega.

— Ja te sad ne pozivam u Marjino — rekao mu je jednom prilikom Nikolaj Petrovič (svom je selu dao to ime u čast po­kojne žene) — jer si se tamo dosađivao još za života pokojni­ce, a sad bi, mislim, svisnuo od jada.

— Onda sam bio još glup i tašt — odgovorio mu je Pavel Petrovič — ali odonda sam se bar smirio, ako ne i opametio. Sada sam, naprotiv, spreman, ako mi dopuštaš, da se zauvi­jek nastanim kod tebe.

Umjesto odgovora, Nikolaj Petrovič ga je zagrlio. Ipak, prošla je godina i pol od tog razgovora prije nego se Pavel Petrovič odlučio provesti svoj naum u djelo. Ali zato, kad se jednom skrasio u selu, nije više odlazio iz njega, čak ni u one tri zime koje je Nikolaj Petrovič proveo sa sinom u Petrogra- du. Počeo je čitati, ponajviše na engleskom; uopće, sav svoj

43

život uredio je na engleski način. Malokad se viđao sa susje­dima, a odlazio je samo na izbore, gdje je uglavnom šutio, sa­mo bi od vremena do vremena dražio i plašio vlastelu staroga kova liberalnim upadicama. Nije se zbližavao ni s predstavni­cima mlađeg naraštaja. I jedni i drugi smatrali su da je uzno- sit, i jedni i drugi poštovali su ga zbog otmjenih, aristokrat­skih manira, zbog priča o ljubavnim pustolovinama, zbog to­ga što se lijepo odijevao i uvijek odsjedao u najboljem apar­tmanu najboljeg hotela, zbog toga što je općenito dobro ru­čao, i što je jednom ručao čak i s Wellingtonom15 kod Luja Filipa16, zato što je uvijek nosio sa sobom neseser od pravog srebra i putnu kadu, zato što je oko sebe širio miris nekog ne­običnog, izvanredno »rafiniranog« parfema, zato što je maj­storski igrao vist17, a ipak svagda gubio. I najposlije, poštova­li su ga i zbog besprijekorne čestitosti. Dame su držale da je čaroban melankolik, ali se on nije obazirao na njih...

— Eto, vidiš, Jevgenije, kako nepravedno sudiš o stricu! — reče Arkadij kad je završio svoju priču. — A da i ne govo­rim o tome kako je više puta spašavao oca u nevolji, davao mu sav svoj novac — ti valjda i ne znaš da oni nikad nisu podijelili imanje — ali on i inače svakome rado pomaže i, iz­među ostaloga, uvijek se zauzima za seljake. Doduše, kad razgovara s njima, mršti se i miriše kolonjsku vodu...

— Jasna stvar, živci — upade mu Bazarov u riječ.— Možda, samo što je zbilja duša od čovjeka. I nipošto ni­

je glup. Da znaš kakve mi je dobre savjete davao... osobito... osobito što se tiče žena...

— Aha! Opekao se pa puše i na hladno. Znamo mi te stva­ri!

— Ama, ukratko — nastavi Arkadij — duboko je nesre­tan, vjeruj mi; grehota je prezirati ga.

— Ma tko ga prezire? — odvrati Bazarov. — Ipak ti ka­žem da čovjek koji je cijeli svoj život stavio na kartu ženske ljubavi, a onda, kad je izgubio na toj karti, toliko se pokunjio

15 Arthur W. WeUington (1769—1852) — engleski vojskovođa koji je na­nio odsudan poraz Napoleonu kod Waterlooa 1815.

Luj Filip (1773 —1850) — francuski kralj, koji je vladao od 1830. do 1848 (»kralj-građanin«),

” vist (engl.) — vrsta stare kartaške igre.

44

i klonuo duhom da nije više nizašto, da takav čovjek nije pra­vi muškarac, nije nikakvo muško. Kažeš da je nesretan, to ti bolje znaš nego ja, ali ja ti velim da iz njega nije još isparila sva ludost. Uvjeren sam da sasvim ozbiljno vjeruje da je spo­soban čovjek zato što čita Galinjašku18 i što jedanput mjeseč­no spasi nekog seljaka od kazne.

— Ali nemoj zaboraviti na njegov odgoj, na vrijeme u ko­jem je živio — pripomene Arkadij.

— Odgoj? — prihvati Bazarov. — Svaki čovjek mora sam sebe odgajati — pa makar, evo, kao ja, na primjer... A kad je riječ o vremenu, zašto bih ja od vremena zavisio? Neka ono radije zavisi od mene. Ama, sve ti je to, brate, nedisciplina, duševna pustoš! I kakvi su to tajanstveni odnosi između muš­karca i žene? Mi fiziolozi znamo kakvi su ti odnosi. Prouči samo anatomiju oka: otkud ti tu nekakav, kao što si rekao, zagonetan pogled? Sve ti je to romantika, besmislica, trulež, umjetnost. Idemo radije promatrati kukca.

I oba prijatelja odoše u Bazarovljevu sobu u kojoj se već osjećao nekakav medicinsko-kirurški zadah pomiješan s vo- njem jeftinog duhana.

VIII.

Pavel Petrovič nije dugo slušao bratov razgovor s upravite­ljem, visokim i mršavim čovjekom slatka, sušičava glasa i lu- peških očiju, koji je na sve primjedbe Nikolaja Petroviča od­govarao riječima: »Ma zna se, molim lijepo, zaboga« — na­stojeći prikazati seljake kao pijandure i lopove. Gospodar­stvo, nedavno preuređeno, škripalo je kao nepodmazan kotač i pucalo kao pokućstvo domaće izrade od sirova drva. Niko- laj Petrovič nije zdvajao, ali je često uzdisao i zanosio se u misli; slutio je da bez novca neće biti ništa, a novca gotovo da nije više ni imao. Ono što je Arkadij rekao bila je istina: Pavel Petrovič više puta je pomogao bratu; više puta je, kad je vidio kako se muči i razbija sebi glavu dovijajući se kako

18 Podrugljiv nadimak spomenutih engleskih novina »Galignani’s Mes- senger«.

45

da se izvuče iz škripca, odlazio polako do prozora i, turivši ruke u džep, mrmljao kroza zube: Mais je puis vous donner de l’argent19 — i davao mu novac. Međutim, toga dana nije ni sam ništa imao pa se radije povukao. Zadjevice oko gospo­darstva rastuživale su ga. Osim toga, neprestano mu se činilo da Nikolaj Petrovič, uza svu svoju revnost i radinost, ne radi kako treba, iako ni sam ne bi znao reći u čemu griješi. »Brat mi nije dovoljno praktičan,« razmišljao je, »varaju ga«. Na­protiv, Nikolaj Petrovič imao je visoko mišljenje o praktič­nosti Pavla Petroviča i uvijek mu se obraćao za savjet. »Ja sam čovjek mekan, slab, sav sam svoj vijek proveo u zabiti«, govorio je, »a ti se nisi zaludu toliko družio s ljudima, dobro ih poznaješ: imaš oko sokolovo.« Na te riječi Pavel Petrovič samo je okretao glavu od njega, ali ga nije razuvjeravao.

Pošto je ostavio Nikolaja Petroviča u radnoj sobi, zaputio se hodnikom što odvaja prednji dio kuće od stražnjega, a kad je stigao do niskih vrata, zastao je i zamislio se, čupnuo brk i pokucao.

— Tko je? Naprijed! — dopre do njega Fenječkin glas.— Ja sam — odazove se Pavel Petrovič i otvori vrata.Fenječka skoči sa stolca na kojem je sjedila s djetetom i,

pruživši ga u naručje djevojci koja ga odmah iznese iz sobe, brže-bolje popravi maramu na sebi.

— Oprostite ako smetam — poče Pavel Petrovič ne gleda­jući je — samo sam vas htio zamoliti... čini mi se da danas ide netko u grad... da im kažete da mi kupe zelenog čaja.

— Razumijem — odgovori Fenječka — a koliko da vam kupe?

— Pa mislim da će pola funte20 biti dosta. A vi ste se, vi­dim, ovdje ponovili — nadoda i baci oko sebe hitar pogled koji sklizne i po Fenječkinu licu. — Mislim na zavjese — do- metne videći da ga nije shvatila.

— A, da, zavjese, poklonio nam ih je Nikolaj Petrovič; ali one već odavno tu vise.

19 Mais je puis vous donner de l’argent (franc.). — Ali mogu vam ja dati novac.

20 funta — stara mjera za težinu (409,5 grama).

46

— Pa ni ja nisam bio dugo kod vas. Sad vam je zbilja tu li­jepo.

— Jest, zahvaljujući dobroti Nikolaja Petroviča — šapne Fenječka.

— Je li vam bolje nego prije u kućici? — uljudno je upita Pavel Petrovič, ali bez tračka smiješka.

— Dabome da je ljepše.— A tko je sad tamo mjesto vas?— Sad su tamo pralie.— Aha!Pavel Petrovič ušuti. »Sad će otići,« pomisli Fenječka, ali

on nikako da ode. Stajala je pred njim kao ukopana i ovlaš prebirala prstima.

— A zašto ste dali da iznesu malog? — progovori napo­kon Pavel Petrovič. — Ja volim djecu, dajte mi ga pokažite.

Fenječka je sva porumenjela od zbunjenosti i radosti. Bo­jala se Pavla Petroviča — gotovo nikad nije razgovarao s njom.

— Dunjaša — vikne ona — donesite Mitju (Fenječka je svima u kući govorila vi). Nemojte, čekajte; treba ga presvu­ći.

Fenječka se zaputi do vrata.— Ma nije važno — napomene Pavel Petrovič.— Odmah ću ja — odvrati Fenječka i hitro izađe.Pavel Petrovič ostane sam i ovaj put osobito pozorno po­

gleda oko sebe. Mala, niska soba u kojoj se obreo bijaše vrlo čista i udobna. Mirisalo je na netom obojeni pod, na kamili­cu i matičnjak. Duž zidova stajali su stolci s naslonima u ob­liku lire; kupio ih je bio još pokojni general u Poljskoj, u ra­tu; u jednom kutu stajaše dječji krevetac pod muslinskim za­storom, a uz njega okovana škrinja s okruglim poklopcem. U suprotnom kutu gorjelo je kandilo ispred velike tamne ikone svetog Nikole čudotvorca; majušno porculansko jaje visjelo je o crvenoj niti na svečevim prsima, pričvršćeno za sveto- krug; u prozorima bijahu brižljivo zavezane tegle s lanjskim slatkom, propuštajući zelenu svjetlost; na njihovim papirna­tim pokrovcima sama je Fenječka bila ispisala krupnim slovi­ma: »Ogrozd«; Nikolaj Petrovič najviše je volio upravo to slatko. Sa stropa je na dugačkoj uzici visjela krletka s kratko-

47

repim češljugarom koji je neprestance cvrkutao i skakutao ta­ko da se krletka neprestance njihala i podrhtavala, a zrna ko­noplje lagano lupkala padajući na pod. Na zidu, između pro­zora, iznad omanje komode, visjele su prilično neuspjele fo­tografije Nikolaja Petroviča u raznim pozama što ih je snimio neki putujući umjetnik; tu je visjela i Fenječkina fotografija, koja je sasvim loše ispala: nekakvo lice bez očiju usiljeno se smješkalo u tamnom okviru — ništa se više od toga nije mog­lo razaznati; a iznad Fenječke — Jermolov21, u burki22, groz­no se mrštio na daleke kavkaske planine, ispod svilene cipeli­ce za pribadače koja mu je padala na samo čelo.

Prošlo je oko pet minuta; iz susjedne sobe dopiralo je sve­jednako šuškanje i šaputanje. Pavel Petrovič dohvati s komo­de zamašćenu knjigu, raspareni svezak Strijelaca Masaljsko- ga23, i okrene nekoliko stranica... Vrata se otvoriše i vrati se Fenječka s Mitjom u naručju. Obukla mu je bila crvenu košu­ljicu s ukrasnom vrpcom na ovratniku, počešljala ga i obrisa­la mu lice: teško je disao, otimao se cijelim tijelom i mahao ručicama kao što rade sva zdrava djeca, ali očito je i gizdelin- ska košuljica utjecala na njega: zadovoljstvo je izbijalo iz ci­jeloga njegovog debeljuškastog tjelešca. Fenječka je i svoju kosu dotjerala i bolje namjestila maramu, iako je mirne duše mogla ostati onakva kakva je bila. Jer zaista, ima li na svijetu čarobnijeg prizora od mlade lijepe majke sa zdravim djete­tom u naručju?

— Kakav bucko! — ljubazno prozbori Pavel Petrovič i po- škaklja Mitju po podvoljku vrškom dugačkog nokta na kaži­prstu; dijete se zagledalo u češljugara i nasmijalo.

— To ti je striko — izusti Fenječka nadnoseći se nada nj i drmusajući ga ovlaš, dok je Dunjaša tiho stavljala na prozor upaljenu mirišljavu svijeću podmetnuvši pod nju novčić.

— Koliko mu je mjeseci? — priupita Pavel Petrovič.— Šest, uskoro će navršiti sedam, jedanaestog ovog mjese­

ca.

21 Aleksej Petrovič Jermolov (1772—1861) — proslavljeni general koji se borio uz Suvorova i Kutuzova.

22 burka (rus.) — kavkaska pelerina od čohe.23 Konstantin Petrovič Masaljski (1802—1861) — ruski pisac svojedobno

popularnih povijesnih romana.

48

— A neće l’bit već osmi, Fedosja Nikolajevna? — javi se Dunjaša pomalo bojažljivo.

— Neće, nego sedmi, kako bi mogao biti osmi? — Dijete se opet nasmije i zagleda u škrinju, a onda odjednom uhvati majku sa svih pet prstiju za nos i usta. — Nestaško — reče Fenječka ne odvajajući glave od njegovih prstiju.

— Sličan je bratu — ustvrdi Pavel Petrovič.»A kome bi drugom bio sličan?« pomisli Fenječka.— Da — nastavi Pavel Petrovič kao da razgovara sa sa­

mim sobom — sličnost je neosporna. — Pa pozorno, gotovo žalosno pogleda Fenječku.

— To je striko — ponovi ona, ali sad već šaptom.— A! Pavle! Tu li si! — razlegne se iznebuha glas Nikolaja

Petroviča.Pavel Petrovič žustro se okrene i namršti, ali ga brat gleda­

še tako radosno, i tako zahvalno, da nije mogao da mu ne uz­vrati osmijehom.

— Silan ti je mali — izusti i pogleda na sat — a ja navratio radi čaja.

I s ravnodušnim izrazom na licu Pavel Petrovič namah iza­đe iz sobe.

— Zbilja je sam svratio? — upita Nikolaj Petrovič Fenječ­ku.

— Sami, lijepo pokucali i ušli.— A Arkaša više nije dolazio?— Nije. A kako bi bilo da se ja ipak vratim u kućicu, Ni-

kolaje Petroviču?— Ama zašto?— Mislim, možda bi tako bilo bolje za prvo vrijeme.— Ne... ne — promuca Nikolaj Petrovič i protrlja čelo. —

Trebalo je prije... Zdravo, debeljko — iznenada živne, pribli­ži se djetetu i poljubi ga u obraz. Zatim se malko sagne i pri­tisne usne na Fenječkinu ruku, što se bijeljela kao mlijeko na Mitjinoj crvenoj košuljici.

— Nikolaje Petroviču! Što to radite? — protisne ona i obori oči, a onda ih polagano podigne... Divan joj bijaše iz­raz očiju dok ga je gledala nekako iskosa smiješeći se nježno i pomalo glupo.

Evo kako se Nikolaj Petrovič upoznao s Fenječkom. Jed­

49

nom, prije otprilike tri godine, zanoćio je bio u svratištu u jednom dalekom kotarskom gradiću. Ugodno ga je iznenadi­la čista soba i svježa posteljina. »Da nije tu možda gazdarica Švabica?« palo mu na pamet, ali se pokazalo daje gazdarica Ruskinja, žena pedesetih godina, uredno odjevena, lijepa i pametna lica, staložena u razgovoru. Raspričao se s njom za čajem i neobično mu se svidjela. Nikolaj Petrovič bio se up­ravo uselio u novu kuću i, ne želeći zadržati u službi svoje bivše kmetove, tražio je najamnu poslugu, a gazdarica se opet tužila kako malo ljudi dolazi u grad, kako su teška vre­mena. Ponudio joj je da se zaposli kod njega kao gazdarica, i ona je pristala. Muž joj je bio davno umro i ostavio joj samo jednu kćerku, Fenječku. Nakon otprilike dva tjedna Arina Savišna (tako se zvala nova gazdarica) stigla je s kćerkom u Marjino i nastanila se u kućici u dvorištu. Izbor Nikolaja Pet- roviča pokazao se dobrim. Arina je zavela red u kući. O Fe- nječki, koja je tada bila već navršila sedamnaestu, nitko nije ništa govorio, a malo ju je tko i vidio — živjela je povučeno, skromno, samo je nedjeljom Nikolaj Petrovič zapažao u pa­rohijskoj crkvi, gdjegod u prikrajku, nježni profil njena bjelo- putna lica. Tako je prošlo više od godinu dana.

Jednog jutra Arina je došla u njegovu radnu sobu i, pošto se po običaju duboko poklonila, upitala ga bi li možda mo­gao pomoći njenoj kćerci kojoj je iskra iz peći upala u oko. Kao i svi ljudi koji ne izlaze mnogo, Nikolaj Petrovič se ba­vio liječenjem, čak je posjedovao homeopatsku24 apoteku. Rekao je Arini neka mu odmah dovede Fenječku. Kad je ču­la da je zove vlastelin, Fenječka se prepala, ali je ipak krenu­la za materom. Nikolaj Petrovič odveo ju je do prozora i uh­vatio objema rukama za glavu. Pošto joj je dobro pregledao crveno i upaljeno oko, prepisao je lijek koji joj je odmah sam spravio, razderao na komade svoju maramicu i pokazao joj kako da privija oblog na oko. Fenječka ga je saslušala i htjela izaći, ali joj majka reče: »Poljubi gospodina u ruku, ludice!« Međutim, Nikolaj Petrovič nije joj htio pružiti ruku, a kako se smeo, poljubio ju je u pognutu glavu, u razdjeljak. Fenječ-

24 homeopatija — prirodni način liječenja u kojem osnovna deviza glasi: »Slično se liječi sličnim.«

50

ka je uskoro ozdravila, ali dojam koji je ostavila na Nikolaja Petroviča nije prolazio. Neprestance mu se priviđalo ono nje­no nevino, nježno lice podignuto bojažljivo prema njemu; na dlanovima je osjećao dodir njezine meke kose, vidio te ne­dužne, malko otvorene usne iza kojih su na suncu blistali vlažni biserni zubi. Počeo ju je pozornije gledati u crkvi i na­stojao zapodjenuti razgovor s njom. Isprva je zazirala od nje­ga i jednom se pred večer, kad se susrela s njim na uskoj stazi koju su načinili prolaznici kroz raženo polje, sklonila u viso­ku, gustu raž prošaranu pelinom i različcima, samo da mu ne izađe na oči. On joj je ipak spazio glavu kroz zlatnu mrežu klasja, otkuda je virila kao zvjerka, pa joj je prijazno dovik­nuo:

— Dobar dan, Fenječka! Ja ne ujedam.— Dobar dan — prošaptala je ona ne izlazeći iz svoga za­

klona.Malo-pomalo se navikavala na njega, ali se još snebivala

pred njim, kadli joj mati Arina naprasno umre od kolere. Ka­mo da se djene Fenječka? Od matere je naslijedila ljubav za red, razboritost i ozbiljnost, ali je bila tako mlada, i tako osamljena, a Nikolaj Petrovič tako dobar i skroman... Dalje se i nema što pričati...

— I moj brat je samo tako došao k tebi? — raspitivaše se Nikolaj Petrovič. — Jednostavno pokucao i ušao?

— Jest.— Pa, to je lijepo. Daj mi malo Mitju da ga poljuljam.I Nikolaj Petrovič poče bacati dijete do samog stropa, na

veliku radost mališana i ništa manju brigu majke, koja je pri svakom njegovu uzletu pružala ruke za razgolićenim nožica­ma.

Pavel Petrovič bio se vratio u svoju elegantnu radnu sobu kojoj zidovi bijahu obloženi lijepim tapetama živih boja, s oružjem povješanim po šarenom perzijskom ćilimu, s pokuć­stvom od orahovine presvučenim tamnozelenim plišom, s bibliotekom od stare crne hrastovine u renesansnom stilu, s brončanim kipićima na velebnom pisaćem stolu, s kami­nom... Izvalio se na divan, podmetnuo ruke pod glavu i ostao nepomično ležati zagledan gotovo zdvojno u strop. Teško je reći je li želio sakriti od samih zidova što mu se zbiva na licu,

51

ili je posrijedi bio neki drugi razlog, tek, ustao je, razgrnuo teške zavjese na prozorima i iznova se izvalio na divan.

IX.

Tog se dana i Bazarov upoznao s Fenječkom. Šetajući s Arkadijem po parku, tumačio mu je zašto se pojedina drvca, napose hrastići, nisu primili.

— Ovdje treba više saditi srebrne topole i jele, pa možda i lipe, i dodavati zemlje crnice. Eno vidiš kako su se one biljke oko sjenice lijepo primile — nadoda — zato što su bagrem i jorgovan dobra djeca, ne treba im njege. Oho! Pa tu ima ne­kog.

U sjenici je sjedila Fenječka s Dunjašom i Mitjom. Baza­rov zastane, a Arkadij klimne Fenječki glavom kao staroj znanici.

— Tko je to? — upita ga Bazarov čim su malo odmakli. — Baš je zgodna!

— Ma o kome to govoriš?— Zna se o kome: samo je jedna od njih zgodna.Arkadij mu pomalo smeteno u riječ-dvije objasni tko je

Fenječka.— Aha! — usklikne Bazarov. — Vidi se da tvoj otac zna

što valja. Znaš da mi se sviđa tvoj otac, svaka mu čast! Lafči- na je. Ipak, moramo se upoznati — doda i zaputi se natrag do sjenice.

— Jevgenije! — prestrašeno vikne Arkadij za njim. — Pa­zi, zaboga!

— Ne boj se — dobaci mu Bazarov — nismo ni mi vesla sisali, živjeli smo u gradu.

Stigavši do Fenječke, skine kapu.— Dopustite da vam se predstavim — reče i uljudno se

nakloni — ja sam prijatelj Arkadija Nikolajiča, miran čovjek.Fenječka ustane s klupe i šutke se zagleda u nj.— Kakvo krasno dijete! — nastavi Bazarov. — Ne bojte

se, nisam još nikog urekao. A što su mu obrazi tako crveni? Valjda mu zubići izbijaju?

52

— Da, molim lijepo — odgovori Fenječka — izbila mu već četiri, a sad su mu desni opet natečene.

— Dajte mi pokažite... ma ne bojte se ništa, ja sam liječ­nik.

Bazarov uze u naručje dijete, koje se, na veliko čudo i Fe- nječke i Dunjaše, uopće nije otimalo niti uplašilo.

— Tako, tako, vidiš... Dobro je, sve je u redu, bit će zubat. Ako se što dogodi, javite mi. A jeste li vi zdravi?

— Zdrava sam, hvala Bogu.— Hvala Bogu, tako je najbolje. A vi? — doda Bazarov

obraćajući se Dunjaši.Dunjaša, djevojka vrlo ozbiljna u ozbiljnu društvu, a vese­

la i nasmijana čim mu okrene leđa, umjesto odgovora samo puhne na nos.

— E pa, lijepo. Evo vam vašeg junačine.Fenječka prihvati dijete u naručje.— Kako je bio miran u vašim rukama! — izusti upol glasa.— U mojim su rukama sva djeca mirna — odvrati Bazarov

— ja im znam žicu.— Djeca osjećaju tko ih voli — pripomene Dunjaša.— To je istina — potvrdi Fenječka. — Eto, Mitja nekom

neće u ruke ni za živu glavu.— A hoće li meni? — zapita Arkadij, koji je neko vrijeme

stajao podalje, a onda se primakao sjenici.Pruži ruke prema Mitji, ali Mitja zabaci glavu i zavrišti,

što neobično zbuni Fenječku.— Dobro, dobro, drugi put, kad se navikne na mene —

popustljivo reče Arkadij i oba prijatelja odoše.— A kako se ono zove? — priupita Bazarov.— Fenječka... Fedosja — odgovori Arkadij.— A po ocu? I to treba znati.— Nikolajevna.— Bene25 Sviđa mi se kod nje što se ne snebiva previše.

Netko bi joj drugi možda baš to zamjerio. Koješta! Zašto da se snebiva? Ona je majka i ima valjda pravo.

— Ona ima pravo — napomene Arkadij — ali moj otac već...

2S bene (lat.) — dobro.

53

— I on ima pravo — presiječe ga Bazarov.— Ne, ja mislim da nema.— Oho, očito nam još jedan nasljednik nije po volji?— Kako te nije stid da mi pripisuješ takve misli? — gorlji­

vo mu odvrati Arkadij. — Ne mislim ja da on s tog stanovišta nema pravo, nego mislim da bi se morao oženiti njome.

— Pazi, pazi! — mirno će Bazarov. — Bože, kako smo ve­likodušni! Ti još nešto držiš do braka; to nisam od tebe oče­kivao.

Prijatelji prođoše nekoliko koraka bez riječi.— Obišao sam cijelo vlastelinstvo tvog oca — opet će Ba­

zarov. — Stoka mu je slaba, a konji izrađeni. Pa ni zdanja mu nisu bogzna kakva, a težaci izgleda da su prave lijenčine. Up­ravitelj mu je ili glupan ili lopov, nisam jos sasvim siguran.

— Danas si nekako strog, Jevgenije Vasiljeviču.— I dobri će ti seljaci svejedno prevariti oca. Znaš onu uz­

rečicu: »Ruski seljak smotat će i Boga.«— Sve se više slažem sa stricem — napomene Arkadij —

da imaš apsolutno loše mišljenje o Rusima.— Vrlo važno! Kod Rusa je dobro jedino to što ima o sebi

vrlo loše mišljenje. Važno je samo da je dva i dva četiri, a sve ostalo su trice i kučine.

— Zar i priroda? — priupita ga Arkadij zamišljeno gleda­jući u daljinu, u šarene njive, lijepo i blago obasjane već pri­lično niskim suncem.

— I priroda, u smislu u kojem je ti shvaćaš. Priroda nije hram nego radionica, a čovjek je u njoj radnik.

U taj čas iz kuće dopriješe lagani zvuci violončela.Netko je svirao osjećajno iako nevješto Schubertovo Oče­

kivanje \ zrakom se razlijegala kao med slatka melodija.— Što je to? — zapanjeno zapita Bazarov.— Otac svira.— Tvoj otac svira na violončelu?— Da.— Pa koliko mu je godina?— Četrdeset četiri.Bazarov odjednom prasne u smijeh.— Čemu se smiješ?

— Za boga miloga! Čovjek od četrdeset četiri godine, pa-

54

ter familias26, u ...nskom kotaru — pa svira na violončelu!Bazarov se i dalje smijao, ali Arkadij, ma koliko da je po­

štovao svoga učitelja, nije se ovoga puta ni osmjehnuo.

X.

Minulo je oko dva tjedna. Život u Marjinu tekao je svojim tokom: Arkadij je plandovao, Bazarov radio. Svi su se u kući navikli na nj, na njegovo nehajno ponašanje, na šture i otržite riječi. Napose se Fenječka bila toliko svikla na nj da ga je jedne noći dala probuditi zato što je Mitja dobio grčeve. Ba­zarov je došao i, po svom običaju, pomalo se šaleći i pomalo zijevajući, prosjedio s njom oko dva sata i pomogao djetetu. Ali je zato Pavel Petrovič iz dna duše zamrzio Bazarova, smatrao ga oholim i drskim, cinikom i plebejcem, držao da ga Bazarov ne poštuje, da ga po svoj prilici i prezire — njega, Pavla Kirsanova! Nikolaj Petrovič pribojavao se mladog »ni- hilista« i sumnjao u njegov dobar utjecaj na Arkadija, ali ga je rado slušao, i rado pratio njegove Fizikalne i kemijske po­kuse. Bazarov je bio donio sa sobom mikroskop i po cijele sa­te gledao na nj. I služinčad ga je zavoljela iako ih je zadirki­vao, osjećali su daje on ipak njihove gore list, da nije gospo­din. Dunjaša se rado s njim kikotala i značajno zirkala na nj trčeći mimo njega poput prepelice. Petar, čovjek neobično tašt i glup, vječito namrštena čela, čovjek kome je jedina vrli­na bila da uljudno gleda oko sebe, da čita sričući slova i da često četkom čisti svoj redengot — i on se smijuljio sav oza­ren čim bi Bazarov svratio pozornost na nj; dječaci-sluge trčkali su za »doturom« kao štenad. Samo ga stari Prokofjič nije volio, smrknut ga je za stolom dvorio, nazivao ga »živo­derom« i »bitangom« i tvrdio da je sa svojim zaliscima nalik na svinju u grmlju. Prokofjič na svoj način nije bio ništa ma­nji aristokrat od Pavla Petroviča.

Nastali su najljepši dani u godini — prvi dani mjeseca lip­nja. Vrijeme bijaše prekrasno; izdaleka je, doduše, ponovo

pater familias (lat.) — otac porodice.

55

prijetila kolera, ali su stanovnici ...ske gubernije bili već na­vikli na njene pohode. Bazarov je ustajao vrlo rano i odlazio po dvije-tri vrste daleko, ali ne u šetnju — on nije trpio šetnje bez cilja — nego da skuplja ljekovito bilje i kukce. Kadšto je vodio sa sobom i Arkadija. Na povratku bi se obično prepira­li, i Arkadij je češće izvlačio kraći kraj, premda je govorio vi­še od svoga prijatelja.

Jednom su se nešto dulje zadržali pa im je Nikolaj Petro- vič pošao u susret, u park, a kad je stigao do sjenice, odjed­nom je začuo hitre korake i glasove dvojice mladića. Naišli su bili s druge strane sjenice pa ga nisu vidjeli.

— Ne poznaješ ti dobro mog oca — rekao je Arkadij.Nikolaj Petrovič se pritaji.— Tvoj je otac dobar čovjek — odvrati Bazarov — ali je

zaostao, njegovo je vrijeme prošlo.Nikolaj Petrovič naćuli uši... Arkadij ništa ne odgovori.»Zaostali čovjek« stajao je nepomično još minutu-dvije, a

onda se polako zaputio kući.— Prekjučer, gledam, a on čita Puškina — nastavio je me­

đutim Bazarov. — Daj mu, molim te, objasni da to ničemu ne vodi. Pa nije on neki balavac, vrijeme je da se okani tih buda­laština. Baš je izabrao pravo vrijeme da bude romantik! Daj mu nešto pametno da pročita.

— Što da mu dam? — upita ga Arkadij.— Pa daj mu, recimo, za početak, Biichnera, Stoff und

Kraft11.— I ja sam to već mislio — složi se s njim Arkadij. — Ta

je knjiga napisana pristupačnim jezikom.

— I tako smo nas dvojica — reče tog istog dana poslije ručka Nikolaj Petrovič bratu sjedeći u njegovoj radnoj sobi — zaos­tali ljudi, naše je vrijeme prošlo. Što ćeš? Možda Bazarov ima i pravo, ali moram priznati da me nešto boli: nadao sam se da ću se baš sad zbližiti i sprijateljiti s Arkadijem, a ispada da sam ja zaostao, a da je on odmakao naprijed i da se nikako ne možemo razumjeti.

” Materija i sila, djelo njemačkog filozofa i medicinara Ludwiga Btich- nera (1824-1899).

56

— Ma u čemu je on to odmakao naprijed? I po čemu se toliko razlikuje od nas? — nestrpljivo uzvikne Pavel Petrovič. — Sve je to njemu utuvio u glavu taj sinjor28, taj nihilist. Uh, što mrzim tog doktorčića; mislim da je on običan šarlatan; uvjeren sam da sa svim tim svojim žabama nije u fizici dale­ko odmakao.

— Nemoj, brate, tako. Bazarov je pametan i mnogo zna.— Ali kako je samo odurno tašt! — ponovo mu se Pavel

Petrovič unese u riječ.— Jest — potvrdi Nikolaj Petrovič — tašt je. Ali bez toga

se valjda ne može; samo znaš što meni ne ide u glavu. Čini mi se da ja sve radim da ne zaostanem za vremenom; seljaci­ma sam dao zemlju, osnovao sam farmu tako da me u cijeloj guberniji zovu crvenim, čitam, učim, uopće, nastojim udovo­ljavati suvremenim zahtjevima — a oni vele da je moje vrije­me prošlo. I znaš što, brate, sve nešto mislim da je moje vrije­me zaista prošlo.

— Zašto to misliš?— Pa evo zašto. Danas sjedim i čitam Puškina... Upravo

sam, sjećam se, bio na »Ciganima«... Kad, odjednom mi pri­lazi Arkadij i bez riječi, nekako umiljato i sažalno, uzima mi knjigu iz ruke, mirno, kao djetetu, i stavlja preda me drugu, njemačku... pa se osmjehne i ode, i odnese mi Puškina.

— Pazi ti njega! A kakvu ti je to knjigu dao?— Pa evo ovu.Nikolaj Petrovič izvadi iz stražnjeg džepa na redengotu

Buchnerovu famoznu brošuru, deveto izdanje.Pavel Petrovič premetne knjižicu u rukama.— Hm! — promrmlja. — Arkadij Nikolajevič brine se o

tvom obrazovanju. Pa što, jesi li je pokušao čitati?— Jesam.— Pa što kažeš?— Ili sam ja glup, ili je sve to besmislica. Mora da sam

glup.— A da nisi možda zaboravio njemački? — priupita ga Pa­

vel Petrovič.— Ma razumijem ja njemački.

signore (tal.) — gospodin.

57

Pavel Petrovič ponovo premetne knjigu u rukama i ispod oka pogleda brata. Obojica pošutješe.

— Da, zbilja — progovori opet Nikolaj Petrovič očito že­leći promijeniti razgovor. — Danas sam primio pismo od Ko- ljazina.

— Od Matveja Iljiča?— Upravo od njega. Došao je u * * * da izvrši reviziju naše

gubernije. Postao je velika zvjerka i piše mi da bi se rado vi­dio s rođacima pa poziva nas dvojicu i Arkadija da dođemo u grad.

— Pa ideš li? — zapita ga Pavel Petrovič.— Ne idem, a ti?— Ne idem ni ja. Baš mi se ne da drndati pedeset vrsta za

babino brašno. Mathieu bi htio da nam se pokaže u punom sjaju, neka ide do vraga! Dosta će mu kaditi oni u guberniji, može i bez nas. I zamisli samo kakva veličina, tajni savjetnik! Da sam ja ostao u službi, da sam i dalje rintao na onom ble­savom poslu, danas bih već bio general-ađutant. Osim toga, ti i ja smo zaostali ljudi.

— Tako je, brate. Očito je došlo vrijeme da naručimo lijes i prekrižimo ruke na prsima — reče Nikolaj Petrovič i uzdah­ne.

— E pa, ja se neću tako lako predati — promrndža mu brat. — Sve nešto predosjećam da ću se još uhvatiti u koštac s tim doktorom.

Do sukoba je došlo još istog dana, uvečer, za čajem. Pavel Petrovič sišao je u salon već spreman za okršaj, razdražljiv i odrješit. Čekao je samo priliku da nasrne na neprijatelja; ali dugo mu se prilika nije ukazivala. Bazarov je općenito malo govorio pred »starim Kirsanovima« (kao što je zvao braću), a te večeri nije bio dobro raspoložen pa je šutke ispijao šalicu za šalicom čaja. Pavel Petrovič sav je gorio od nestrpljenja; napokon mu se ostvarila želja.

Poveo se razgovor o jednom od susjednih vlastelina.— Đubre, aristokratić — ravnodušno je napomenuo Baza­

rov, koji je susretao tog čovjeka u Petrogradu.— Dopustite da vas upitam — poče Pavel Petrovič, a usne

mu zadrhtaše — da li po vašem mišljenju riječi »đubre« i »aristokrat« znače jedno te isto?

58

— Ja sam rekao »aristokratić« — odvrati Bazarov lijeno otpijajući čaj.

— Točno, ali pretpostavljam da imate isto mišljenje o aris­tokratima i aristokratićima. Smatram svojom dužnošću da vam kažem da se ne slažem s vama. Usuđujem se reći da sam poznat kao liberalan čovjek kome je progres na srcu, ali up­ravo zato poštujem aristokrate — one prave. Sjetite se samo, milostivi gospodine (na te riječi Bazarov digne pogled na Pavla Petroviča), sjetite se samo, milostivi gospodine — po­novi gnjevno — engleskih aristokrata. Oni ni za dlaku ne od­stupaju od svojih prava, ali zato poštuju i tuđa prava; zahtije­vaju da se izvršavaju obaveze prema njima, ali zato i sami iz­vršavaju svoje obaveze. Aristokracija je Engleskoj dala slobo­du i podržava je.

— Tu smo pjesmu već mnogo puta slušali — odvrati Baza­rov — ali što želite time dokazati?

— Ja otim želim dokazati, milostivi gospodine (kad bi se naljutio, Pavel Petrovič navlaš je govorio »otim« i »oto«, ia­ko je vrlo dobro znao da gramatika ne dopušta takve riječi. U tom njegovu hiru iskazivao se ostatak tradicije iz doba cara Aleksandra. Tadašnji velikaši, u rijetkim prilikama kad su go­vorili materinskim jezikom, upotrebljavali su, jedni — otim, a drugi tijem: mi smo, kao da vele, Rusi koljenovići, a isto­dobno smo i velmože kojima je dopušteno da se ne drže škol­skih pravila), ja otim želim dokazati da bez osjećaja vlastitog dostojanstva, bez poštovanja samog sebe — a kod aristokrata su ti osjećaji razvijeni — nema nikakvog čvrstog temelja društvenog... bien public29... — društvenog zdanja. Ličnost je, milostivi gospodine, najvažnija; čovjekova ličnost mora biti čvrsta kao stijena jer se na njoj sve gradi. Ja, na primjer, vrlo dobro znam da su vama smiješne moje navike, moja toa­leta, pa najposlije i moja urednost, ali sve to proistječe iz mog poštovanja samog sebe, iz osjećaja dužnosti, da, da, mo­lim lijepo, dužnosti. Ja živim na selu, u zabiti, ali se ne zapuš- tam, poštujem čovjeka u sebi.

— Dopustite, Pavle Petroviču — reče Bazarov — vi, eto, poštujete sami sebe, a sjedite skrštenih ruku, pa kakvu korist

bien public (franc.) — javno dobro.

59

od toga ima bien public? Da i ne poštujete sami sebe, opet biste to isto radili.

Pavel Petrovič problijedi.— To je nešto sasvim drugo. Meni sada ne pada na pamet

da vam objašnjavam zašto sjedim skrštenih ruku, kao što ste se izvoljeli izraziti. Htio bih vam samo reći da je aristokrati- zam prinsip, a da bez prinsipa mogu u ovo naše doba živjeti samo nemoralni ljudi i ništarije. Ja sam to rekao Arkadiju sutradan po njegovu dolasku, a sad i vama kažem. Je li tako, Nikolaje?

Nikolaj Petrovič klimne glavom.— Aristokratizam, liberalizam, progres, principi — preuze

opet Bazarov — koliko samo stranih... i beskorisnih riječi! Rusu one uopće nisu potrebne.

— A što mu je, po vašem mišljenju, potrebno? Kad vas ovako čovjek sluša, rekao bi da smo mi negdje izvan čovje­čanstva, izvan njegovih zakona. Ama, zaboga, logika historije nalaže...

Ma što će nam ta logika? Možemo mi i bez nje.— Kako to mislite?— Pa, tako. Nadam se da vam ne treba logika da strpate

komad kruha u usta kad ste gladni. Čemu sve te apstrakcije!Pavel Petrovič mahne rukama.— Nakon svega toga zbilja vas ne razumijem. Vi vrijeđate

ruski narod. Ne razumijem kako možete ne priznavati prinsi- pe, pravila! U ime čega onda djelujete?

— Već sam vam rekao, striče, da mi ne priznajemo autori­tete — uplete se Arkadij.

— Mi djelujemo u ime onoga što držimo da je korisno — odgovori Bazarov. — U današnje je vrijeme najkorisnije ne­girati — pa zato i negiramo.

— Sve?— Sve.— Što? Ne samo umjetnost, poeziju... nego i... strašno je i

izgovoriti...— Sve — posve mirno ponovi Bazarov.Pavel Petrovič zapilji se u njega. To ipak nije očekivao. Ar­

kadij je čak pocrvenio od zadovoljstva.— Ipak, dopustite — uplete se Nikolaj Petrovič. — Vi sve

60

negirate ili, bolje reći, sve rušite... Ali, treba i graditi...— To više nije naša briga... Najprije treba napraviti mjes­

ta.— To zahtijeva današnje stanje našeg naroda — značajno

doda Arkadij — mi moramo ispuniti njegove zahtjeve, i ne­mamo prava da se predajemo zadovoljavanju osobnog egoiz­ma...

Posljednja rečenica očito se nije svidjela Bazarovu; mirisa­la je na filozofiju, to jest romantiku, jer je Bazarov i filozofiju nazivao romantizmom, ali nije smatrao potrebnim pobijati svoga mladog učenika.

— Ne, ne! — uzvikne Pavel Petrovič obuzet nenadanim zanosom. — Ne želim vjerovati da vi, gospodo, dobro pozna­jete ruski narod, da zastupate njegove potrebe, njegove tež­nje! Ne, ruski narod nije takav kako ga vi zamišljate. On po­štuje tradiciju kao svetinju, on je patrijarhalan, on ne može živjeti bez vjere...

— To vam ne osporavam — unese mu se Bazarov u riječ — štoviše, spreman sam priznati da u tome imate pravo.

— A ako imam pravo...— To ipak ništa ne dokazuje.— Zaista ništa ne dokazuje — ponovi Arkadij uvjereno,

kao iskusan šahist koji je predvidio, po svemu sudeći, opasan protivnikov potez pa nije ni najmanje zbunjen.

— Kako ništa ne dokazuje? — promrmlja osupnuti Pavel Petrovič. — Vi ste, dakle, protiv svoga naroda?

— Pa i da jesmo? — usklikne Bazarov. — Kad zagrmi, na­rod misli da se sveti Ilija vozi po nebu u svojim kolima. Pa što? Zar se ja moram složiti s tim? Dakako, on je Rus, ali zar nisam i ja Rus?

— Ne, vi niste Rus nakon svega toga što ste upravo rekli! Ja vas ne mogu priznati za Rusa.

— Moj je djed orao zemlju — odvrati Bazarov nabusito i oholo. — Pitajte bilo koga od svojih seljaka koga od nas dvo­jice više smatra svojim zemljakom. Vi ne znate ni razgovarati s njim.

— A vi razgovarate s njim i u isti mah ga prezirete.— Pa što onda ako zaslužuje prezir! Vi negirate moju ori­

jentaciju, a tko vam kaže da je ona nastala slučajno, da nije

6 1

posljedica upravo tog istog narodnog duha u čije ime vi diže­te svoj glas?

— Nije nego! Baš su nam potrebni nihilisti!— Nije na nama da sudimo jesu li nam potrebni ili nisu.

Pa eto, i vi sebe ne smatrate beskorisnim.— Gospodo, gospodo, molim vas, ne budite lični! — uz­

vikne Nikolaj Petrovič i pridigne se.Pavel Petrovič se osmjehne i, spustivši ruku bratu na rame,

prisili ga da ponovo sjedne.___________________— Ne boj se — reče mu. — Neću se ja zaboraviti, upravo

zbog osjećaja dostojanstva kojem se tako okrutno ruga gos­podin... gospodin doktor. Dopustite — nastavi obraćajući se iznova Bazarovu — vi možda mislite da je taj vaš nauk ne­kakva novost? Varate se ako umišljate sebi tako nešto. Mate­rijalizam koji vi propovijedate bio je već više puta u optjeca­ju, ali se nikad nije održao...

— Opet tuđica! — upade mu Bazarov u riječ. Počeo se srditi i lice mu poprimilo nekakvu bakrenu i grubu boju. — Prvo, mi ništa ne propovijedamo... to nije naš običaj...

— Nego što radite?— Pa evo što radimo. Prije, još nedavno, govorili smo da

naši činovnici primaju mito, da nemamo ni cesta, ni trgovine, ni poštenog suda...

— Pa da, da, vi sve raskrinkavate, tako se to, mislim, kaže. S mnogo čime od tih vaših optužbi i ja se slažem, ali...

— A onda smo shvatili da brbljati, samo brbljati o našim rak-ranama ne vrijedi truda, da nas to vodi samo u vulgar­nost i doktrinarstvo; uvidjeli smo da i najpametnije glave me­đu nama, takozvani napredni ljudi koji druge raskrinkavaju ništa ne vrijede, da se bavimo besmislicama, da raspravljamo o nekakvoj umjetnosti, spontanom stvaralaštvu, o parlamen­tarizmu, o advokaturi i vrag bi ga znao o čemu sve ne, a radi se o kruhu nasušnom, o tome da nas guši najgrublje prazno­vjerje, da sva naša dioničarska društva propadaju jedino zato što nema dovoljno poštenih ljudi, da nam i sama sloboda za koju se vlada zauzima jedva može donijeti kakvu korist zato što će naš seljak i sam sebe pokrasti samo da se napije brije u krčmi.

— Tako, dakle — preuze Pavel Petrovič — vi ste se o sve­

62

mu tome osvjedočili i odlučili da sami ništa ozbiljno ne poduzimate.

— Odlučili smo da ništa ne poduzimamo — osorno pono­vi Bazarov.

Odjednom se rasrdi na samog sebe što se toliko raspričao pred tim vlastelinom.

— Nego da samo grdite?— Da grdimo.— I to se zove nihilizam?— I to se zove nihilizam — opet ponovi Bazarov, ovoga

puta posebice drsko.Pavel Petrovič malčice priškilji.— A, tako, dakle! — izusti, začudo, mirnim glasom. — Ni­

hilizam treba da bude lijek za sav naš jad, a vi, vi ste naši spa­sioci i heroji. Ali zašto onda napadate druge, pa i one koji is­to tako sve raskrinkavaju kao i vi? Da vi možda ipak ne br­bljate kao i svi ostali?

— Možda griješimo u nečem drugom, ali brbljanje nam ni­je porok — procijedi Bazarov kroza zube.

— Pa kako onda? Ipak nešto poduzimate? Ili se spremate poduzeti?

Bazarov mu ništa ne odgovori. Pavel Petrovič se trgne ali se umah svlada.

— Hm!... Poduzimate, rušite... — proslijedi. — Ali kako možete rušiti kad ne znate ni zašto rušite?

— Rušimo zato što smo snaga — umiješa se Arkadij.Pavel Petrovič pogleda sinovca i podsmjehne se.— Da, snaga — zato i ne polažemo nikom račun — nasta­

vi Arkadij i isprsi se.— Nesretniče! — zavapi Pavel Petrovič, koji se više nika­

ko nije mogao svladati. — Kad bi bar znao što podržavaš u Rusiji tom svojom banalnom tvrdnjom! Ama, na ovo bi i an­đeo izgubio strpljenje! Snaga! I divlji Kalmik i Mongol imaju snagu — ali što nam ona vrijedi? Nama je civilizacija prirasla srcu, da, da, molim lijepo, milostivi gospodine, i dragi su nam njeni plodovi. I nemojte mi reći da su ti plodovi neznat­ni: i posljednje mazalo, un barbouilleur30, i kavanski svirač

30 le barbouilleur (franc.) — mazalo.

63

koji dobiva po pet kopjejaka za jednu večer, i oni su korisniji od vas zato što predstavljaju civilizaciju, a ne grubu mongol­sku snagu! Vi umišljate sebi da ste napredni, a zapravo vam je mjesto u kalmičkom šatoru! Snaga! Ama, sjetite se, najpos- lije, snažna gospodo, da vas je svega četiri i pol čovjeka, a da ostalih ima na milijune koji vam neće dopustiti da gazite po njihovim svetim uvjerenjima, i koji će vas satrti!

— Ako nas satru, pravo nam budi — reče Bazarov. — Ali to ćemo još vidjeti. Nema nas toliko malo koliko vi mislite.~ Što? Vi zbilja mislite da ćete izaći na kraj s cijelim naro­

dom?— Pa znate valjda da je Moskva izgorjela od najjeftinije

svijeće — odvrati Bazarov.— Da, da. Prvo gotovo satanska oholost, a onda ruganje

svemu i svačemu. Eto, eto čime se zanosi mlađarija, eto čemu ne mogu odoljeti neiskusna srca derana! Eto, pogledajte, je­dan od njih sjedi tu uz vas i upravo vas obožava, uživajte sa­mo ! (Arkadij je okrenuo glavu na drugu stranu i namrštio se.) I ta se zaraza već nadaleko proširila. Pričali su mi kako naši slikari, kada dođu u Rim, neće da stupe nogom u Vatikan. Rafaela samo što ne smatraju budalom zato što je, vele, takav autoritet; a sami su nemoćni i jalovi da ti se smuči, mašta im ne ide dalje od »Djevojke na česmi«, pa da se ubiju! A ta je djevojka naslikana više nego loše. Ipak, po vama, nema im premca, nije li tako?

— Za moj račun — odbrusi Bazarov — Rafael ne vrijedi ni prebite pare, ali nisu ni oni ništa bolji od njega.

— Bravo! Bravo! Čuješ li, Arkadije... eto kako suvremeni mladi ljudi treba da se izražavaju! Pa kako da ne pođu za va­ma! Nekad su mladi morali učiti; ako nisu željeli da budu proglašeni neznalicama, morali su, htjeli-ne htjeli, raditi. A sad treba samo da kažu: sve je na ovom svijetu besmisleno! I gotova stvar. Mladi su to jedva dočekali. I zaista, nekad su naprosto bili tikvani, a sad su preko noći postali nihilisti.

— Eto, i vas je iznevjerio toliko hvaljeni osjećaj vlastitog dostojanstva — flegmatično napomene Bazarov dok je Arka­dij buknuo i sijevnuo očima. — Isuviše smo daleko otišli u prepirci... Čini mi se da će biti bolje da je prekinemo. A ja sam spreman složiti se s vama — nadoda ustajući — kad mi

64

navedete barem jednu ustanovu u našem suvremenom životu, obiteljskom ili društvenom, koja može podnijeti posvemaš­nju i nepoštednu kritiku.

— Navest ću vam milijune takvih ustanova — usklikne Pavel Petrovič — milijune. Evo, uzmimo, na primjer, seosku zadrugu.

Bazarovu se iskriviše usne od hladnog podsmijeha.— E pa, što se toga tiče — reče — porazgovarajte radije sa

svojim bratom. Čini mi se da je on upravo na svojoj koži is­kusio što je to seoska zadruga, solidarno jamstvo, trezvenost i slične stvarčice.

— Uzmimo, na kraju krajeva, obitelj, obitelj kakva postoji u naših seljaka! — vikne Pavel Petrovič.

— Mislim da će za vas samog biti bolje da ne razmatramo ovo pitanje do u tančine. Čuli ste valjda za svekre koji žive sa svojim snahama? Poslušajte me, Pavle Petroviču, uzmite sebi jedno dva-tri dana vremena jer teško da ćete se sad odmah nečeg valjanog sjetiti. Pretresite sve naše staleže i dobro raz­mislite o svakom od njih, a dotle ću ja s Arkadijem...

— Sve redom ismijavati — ubaci Pavle Petrovič.— Ne, nego secirati žabe. Idemo, Arkadije; do viđenja,

gospodo!Prijatelji izađoše. Ostavši sami, braća su u početku samo

gledala jedan drugog.— Eto — napokon će Pavel Petrovič — eto ti današnje

mladeži! Eto ti naših nasljednika!— Nasljednika — ponovi Nikolaj Petrovič i turobno uz­

dahne. On je za sve vrijeme prepirke sjedio kao na iglama i samo kradomice bolno pogledavao Arkadija. — Znaš, brate, čega sam se sjetio? Jednom sam se s pokojnom majkom po­svađao, vikala je na mene, nije me htjela ni čuti... Na kraju sam joj rekao: vi me ionako ne možete razumjeti, jer mi pri­padamo, rekoh, različitim generacijama. Ona se strašno uvri­jedila, a ja sam pomislio: što se tu može? Pilula je gorka, ali je mora progutati. A evo, sad smo mi došli na red, i naši na­sljednici mogu nama isto tako reći: vi niste naša generacija, i progutajte sad tu pilulu.

— Ti si previše dobroćudan i skroman — odvrati Pavel Petrovič — ali ja sam, naprotiv, uvjeren da smo mi kudikamo

65

više u pravu nego ti gospodičići, iako se izražavamo možda ponešto zastarjelim jazikom, vielli3', i nemamo te drske sa­mouvjerenosti... Kako je samo naduta ta današnja mladež! Upitaš li koga od njih: koje vino želite, crno ili bijelo? »Obič­no dajem prednost crnome!« — odgovorit će ti basom i s ta­ko važnim izrazom na licu kao da u tom trenu cijeli svijet gle­da samo njega...

— Nećete više čaja? — upita ih Fenječka privirivši na vra­ta. Nije se usuđivala ući u salon dok su iz njega dopirali gla­sovi prepirke.

— Nećemo, možeš im reći da odnesu samovar — odgovori Nikolaj Petrovič i pođe joj u susret. Pavel Petrovič mu od­sječno dobaci: bon soir32 33 i ode u svoju radnu sobu.

XI.

Nakon pola sata Nikolaj Petrovič ode u park, u svoju omi­ljenu sjenicu. Spopale ga nujne misli. Prvi put je jasno spoz­nao da se razišao sa sinom, sluteći da će se svakim danom sve više odalečivati od njega. Čini se da je uzalud danima zimi sjedio u Petrogradu nad najnovijim djelima; uzalud slušao razgovore mladića; uzalud se radovao kad bi i sam uspio ubaciti koju riječ u njihove vatrene raspre. »Brat kaže da smo mi u pravu«, mislio je, »i zaista, bez obzira na svu taštinu, meni se čini da su oni dalje od istine nego mi, ali u isti mah osjećam da imaju nešto što mi nemamo, da imaju nekakvu prednost pred nama... Je li to mladost? Ne, nije samo mla­dost. Nije li ta prednost u tome što je u njih manje tragova gospodstva nego u nas?«

Nikolaj Petrovič obori glavu i prijeđe rukom preko lica.»Ali odbacivati poeziju?« pomisli opet. »Nemati osjećaja

za umjetnost, prirodu?...«I pogleda oko sebe kao da nastoji dokučiti kako se može

biti bez osjećaja za prirodu. Već se smrkavalo; sunce je bilo zašlo za omanji jasik udaljen oko pola vrste od perivoja: sje­na mu se pružala unedogled preko nepomičnih njiva. Seljak

31 vielli (franc.) — ostarjeli, zastarjeli.33 bon soir (franc.) — laku noć.

66

je kaskao na bijelu konjiću po tamnoj uskoj stazi uza sam ja- sik: lijepo se sav vidio, do zakrpe na ramenu, iako je jahao u sjeni; sasvim jasno promicale su noge konjiću. Sunčane su se zrake zavlačile u šumicu i, probijajući se kroz guštik, obasja­vale jasike tako toplim svjetlom da su nalikovale na borove, a krošnje im se gotovo plavjele dok se nad njima dizalo blije- doplavo nebo tek malčice zarumenjeno večernjim crvenilom. Lastavice su visoko letjele, vjetar je bio posve zamro, zakaš­njele pčele zujale su lijeno i sanjivo u cvatu jorgovana, čitav stup mušica lebdio je nad osamljenom, daleko ispruženom granom. »Bože, kako je lijepo!« pomisli Nikolaj Petrovič i umalo da ne poče recitirati svoje omiljene stihove. Međutim, sjeti se Arkadija, knjige Stoff und Kraft — pa zanijemi, ali ostane sjediti predajući se i dalje bolnoj i radosnoj igri sa­motnih misli. Volio je snatriti; tu sposobnost razvio je živeći na selu. Nedavno je isto tako snatrio čekajući sina pred svra- tištem, ali otada se već zbila promjena, utvrdili se odnosi koji su onda bili još nejasni... i to kako utvrdili! Ponovo mu izašla pred oči pokojna žena, ali ne onakva kakvu je poznavao mnogo godina, kao vješta i dobra domaćica, nego kao mlada djevojka s tankim strukom, nevina i znatiželjna pogleda i čvrsto upletene kose iznad djetinjeg vrata. Sjetio se kakva je bila kad ju je prvi put ugledao. Tada je još bio student. Sus­reo ju je na stubištu kuće u kojoj je stanovao, slučajno ju je u prolazu gurnuo i okrenuo se da se ispriča, ali je uspio samo promrmljati: Pardon, monsieur33, a ona je pognula glavu, na­smiješila se i odjednom kao da se uplašila i potrčala, ali je na zavoju stubišta brzo bacila pogled na njega, uozbiljila se i po- rumenjela. Zatim su slijedili prvi bojažljivi posjeti, jedva na- tuknute riječi, jedva ocrtani osmijesi, i nedoumice, i tuga, i uzbuđenje, i napokon ona radost od koje se gubi dah... Ka­mo je sve to odletjelo? Postala mu je žena, bio je sretan kao malo tko na svijetu... »Ali,« mislio je, »zašto ti slatki, prvi tre­nuci ne mogu živjeti vječnim, besmrtnim životom?«

Nije se potrudio da sam sebi objasni tu svoju misao, ali je slutio da bi htio zadržati ono blaženo doba nečim snažnijim od sjećanja, poželio je ponovo osjetiti blizinu svoje Marije,

13 Pardon monsieur (franc.) — Oprostite, gospodine.

67

oćutjeti njenu toplinu i dah, već mu se pričinilo da je nad njim...

— Nikolaju Petroviču — dopre odnekud izbliza Fenječkin glas — gdje ste to?

On se lecne. Niti mu je bilo neugodno niti gaje bilo stid... Nije dopuštao čak ni mogućnost da ženu uspoređuje s Fe- nječkom, ali mu je bilo krivo što joj je palo na pamet da ga traži. Njen glas umah ga je podsjetio na njegove sjedine, na starost, na sadašnjost...

Čarobni svijet u koji je već bio stupio, koji je već izranjao iz maglovitih valova prošlosti, uzdrmao se i — iščeznuo.

— Evo me — odgovori joj on — sad ću ja, idi ti samo.»Eto, to su ti tragovi gospodstva«, sine mu u glavi. Fenječ-

ka je bez riječi zavirila u sjenicu i otišla, a on u čudu zapazi da se već dobrano smračilo otkako se zanio u misli. Sve je oko njega bilo mračno i tiho, i Fenječkino je lice promaknulo pred njim, blijedo i sitno. Pridigne se i htjede se vratiti u ku­ću, ali mu se raznježeno srce u prsima nikako nije moglo smi­riti pa se ushoda po parku čas zamišljeno gledajući preda se, čas dižući oči put neba na kojem su se već rojile i treperile zvijezde. Hodao je dugo, gotovo do iznemoglosti, ali nemir u njemu, nekakav nametljiv, neodređen, bolan nemir nikako da popusti. O, kako bi mu se Bazarov narugao kad bi znao što se u njemu zbiva! Pa i Arkadij bi mu zamjerio. Njemu, četrde- setčetverogodišnjem čovjeku, poljoprivredniku i posjedniku, navirale su suze, bezrazložne suze; to je ipak sto puta gore od violončela.

Nikolaj Petrovič je nastavio hodati i nikako se nije mogao odlučiti da uđe u kuću, u svoje mirno i udobno gnijezdo, koje ga je tako prijazno gledalo svim svojim osvijetljenim prozori­ma; nije imao snage rastati se od mraka, od parka, od dodira svježeg zraka na licu i od tog jada, od tog nemira...

Na zavijutku staze sretne Pavla Petroviča.— Što ti je? — upita ga brat. — Blijed si kao prikaza, tebi

nije dobro, zašto ne legneš?Nikolaj Petrovič objasni mu u riječ-dvije svoje raspolože­

nje i ode. Pavel Petrovič dođe do kraja parka, i također se za­misli, i također digne oči put neba. Ali u njegovim lijepim tamnim očima nije se odrazilo ništa doli sjaja zvijezda. On ni­

68

je bio rođeni romantik, a njegova gizdelinski suhoparna i strastvena duša mizantropa na francuski način nije umjela sa­njariti...

— Znaš što? — rekao je te iste noći Bazarov Arkadiju. — Pala mi je na pamet sjajna ideja. Otac ti je danas spomenuo daje dobio poziv od toga vašeg uglednog rođaka. On neće da ide, pa hajde da nas dvojica zaprašimo u * * *, jer taj gospo­din i tebe poziva. Vidiš kakvo je ovdje vrijeme, a mi ćemo se lijepo provozati i pogledati grad. Promuvat ćemo se pet-šest dana, i gotovo!

— A ti ćeš se onda opet vratiti ovamo?— Neću, moram skoknuti do oca. Znaš da je on na svega

tridesetak vrsta od grada. Odavno ga nisam vidio, a ni majku, treba starce ipak obradovati. Dobri su ljudi oboje, osobito otac, vrlo zanimljiv čovjek. A ja sam im jedinac.

— Hoćeš li dugo ostati kod njih?— Ne vjerujem. Sve se bojim da će mi brzo dosaditi.— A hoćeš li na povratku svratiti opet k nama?— Ne znam... vidjet ću. Onda, što kažeš? Hoćemo li?— Pa, možemo — lijeno otpovrne Arkadij.U duši se bio silno obradovao prijateljevu prijedlogu, ali

je smatrao potrebnim zatajiti svoje osjećaje. Nije zaludu bio nihilist!

Sutradan je otputovao s Bazarovom u grad * * *. Mlađariji je u Marjinu bilo žao što su njih dvojica otišla; Dunjaša je čak i koju suzu pustila... ali su stariji odahnuli.

XII.

Grad * * * u koji su otputovali naši prijatelji bijaše pod upravom mladog gubernatora, naprednjaka i despota, kao što vrlo često biva u Rusiji. Već prve godine svoje uprave us­pio je posvađati se ne samo s gubernijskim predstavnikom plemstva, bivšim gardijskim konjičkim kapetanom, vlasni­kom ergele i gostoljubivim čovjekom, nego i sa svojim službe­nicima. Sporovi koji su oko toga nastali poprimili su na kraju takve razmjere da je ministarstvo u Petrogradu odlučilo po­

69

slati svoga opunomoćenika da izvidi što se zbiva. Izbor je pao na Matveja Iljiča Koljazina, sina onog istog Koljazina pod čijim su nadzorom nekad bila braća Kirsanovi. I on je pripadao »mladima«, to jest nedavno je navršio četrdesetu, ali je već pucao na državničku službu i na svakoj strani prsa nosio po jednu zvijezdu. Jedna je od njih, doduše, bila stra­na, i nije mnogo vrijedila. Kao i gubernator, kome je došao suditi, smatrao se naprednjakom, a kako je već bio glavešina, nije bio nalik na većinu glavešina. O sebi je imao vrlo visoko mišljenje; taština mu je bila bezgranična, ali se držao jednos­tavno, gledao dobrohotno, slušao milostivo i tako se dobro­ćudno smijao da je u prvi mah mogao pobuditi dojam »sjaj­nog čovjeka«. Ali, kad je trebalo, znao je, kako se ono kaže, dići vatru. »Energija je prijeko potrebna«, govorio bi tada, l’energie est la premiere qualite d’un homme d’etat34, ali je uza sve to obično ispadao budala i svaki iole iskusniji činov­nik mogao ga je povući za nos. Matvej Iljič bio je velik pošto- valac Guizota35 i nastojao je svakome utuviti u glavu da on ne pripada rutinerima i ostalim birokratima, da njemu ne može izmaknuti ni jedna važnija pojava društvenog života... Dobro je znao sve slične izraze. Čak je pratio, doduše nehaj­no i svisoka, zbivanja u suvremenoj književnosti, kao što se odrastao čovjek, kad naiđe na ulici na povorku dječaka, po­katkad i sam pridruži njima. U biti, Matvej Iljič nije mnogo odmakao od državnika iz doba cara Aleksandra, koji su, spremajući se da provedu večer kod gospođe Svečine, koja je tada prebivala u Petrogradu, čitali ujutro po koju stranicu iz djela Condillaca36, samo što su njegove metode bile drukčije, modernije. Bio je okretan dvoranin i velik lisac, i ništa više; nije se razumio u posao, nije bio pametan, ali je znao dobro voditi svoje poslove: tu se nije dao nasamariti, a to je ipak najvažnije.

Matvej Iljič primio je Arkadija dobroćudno, bolje reći ukočeno, kao što i dolikuje prosvijećenu velikodostojniku. Ipak se osupnuo kad je čuo da su rođaci koje je pozvao ostali

34 Energija je glavna odlika državnika (franc.).35 Franfois Guizot (1787—1874) — francuski povjesničar i političar.36 Etienne Condillac (1715—1780) — francuski filozof i ekonomist.

70

kod kuće, na selu. — Tvoj tata je oduvijek bio čudan svat — napomenuo je igrajući se resama na svom raskošnom baršun- skom kućnom kaputu, a onda se iznenada okrenuo mladom činovniku u besprijekorno zakopčanom mundiru i zabrinuto uzviknuo: — Što je sad? — Mladić, kome su se od dugotraj­ne šutnje bile slijepile usne, pridigao se i u nedoumici pogle­dao svoga starješinu. Ali, pošto je potčinjenoga zbunio, Mat- vej Iljič nije se više obazirao na njega. Naši velikodostojnici općenito vole zbunjivati potčinjene, a da bi postigli taj cilj, služe se prilično raznovrsnim sredstvima. Sljedeće se sred­stvo, između ostalih, često upotrebljava, is quite a favouri- te3\ kako kažu Englezi: velikodostojnik odjednom ne razu­mije više ni najjednostavnije riječi, pravi se gluh. Na primjer, pita: koji je danas dan?

Najponiznije ga izvještavaju:— Danas je petak, vaša s...s...s...sti.— A? Što? Kako? Što kažete? — neprirodno zapitkuje ve­

likodostojnik.— Danas je petak, vaša s...s...sti.— Kako? Što? Što je to petak? Kakav petak?— Petak, vaša s...sss...sss...sti, dan u tjednu.— Pa-azi se, da ti mene ne bi još učio?Matvej Iljič bijaše ipak velikodostojnik iako se smatrao li­

beralom.— Savjetujem ti, dragi moj, da posjetiš gubernatora — re­

če on Arkadiju — razumiješ valjda da ti to ne savjetujem zato što zastupam starinsko shvaćanje da treba ići na poklonjenje vlastima, nego jednostavno zato što je gubernator čestit čov­jek. Osim toga, vjerojatno se želiš upoznati s ovdašnjim druš­tvom... pa nisi valjda medvjed? A on prekosutra priređuje bal.

— Hoćete li i vi biti na balu? — upita ga Arkadij.— Pa priređuje ga meni u čast — gotovo sažalno odgovori

Matvej Iljič. — A plešeš li?— Plešem, samo slabo.— Šteta. Ima ovdje ljepuškastih dama, a i sramota je da

mladić ne pleše. Opet ti ovo ne govorim iz nekakvih starin- *

is quite a favorite (engl.) — vrlo je omiljeno.

71

skih svjetonazora, jer nipošto ne mislim da pamet treba biti u nogama, ali i bajronizam je smiješan, ii a fait son temps'8.

— Ali nije to, ujo, iz nekog bajronizma...— Upoznat ću te s ovdašnjim gospođicama, uzet ću te pod

svoje okrilje — presiječe ga Matvej Iljič u riječi i nasmije se samodopadno. — Bit će ti vruće, a?

Uđe sluga i javi da je došao predsjednik gubernijskog po­reznog ureda, starac sladunjava pogleda i smežuranih usana, koji je silno volio prirodu, pogotovo u ljetni dan kad, po nje­govim riječima, »svaka pčelica uzima mito od svakog cvijet­ka...« Arkadij ode.

Zatekao je Bazarova u gostionici u kojoj su odsjeli, i dugo ga nagovarao da pođu do gubernatora.

— E pa, nema nam druge! — napokon će Bazarov.— Kad si se uhvatio u kolo, onda igraj! Došli smo da vidimo vlaste­lu, pa da ih pogledamo!

Gubernator je ljubazno primio mladiće, ali im nije ponu­dio da sjednu niti je sam sjeo. Vječito je bio u nekoj žurbi i stisci, ujutro bi obukao tijesan mundir i pretjerano stegnuo kravatu, nije stizao ni da se najede ni napije, i neprestano je samo izdavao naloge. U guberniji su mu prišili nadimak Bur- dalu ne ciljajući pritom na poznatog francuskog propovjed­nika Bourdalouea38 39 40, nego na burdu (bućkuriš). Pozvao je Kir- sanova i Bazarova na bal, a nakon dvije minute ponovo ih pozvao — mislio je već da su braća i nazivao ih Kajsarovima.

Dok su se vraćali od gubernatora, odjednom iz fijakera koji je prolazio iskoči onizak čovjek u slavenofilskoj surki, vi­kne: — Jevgenije Vasiljeviču! — i pohrli prema Bazarovu.

— A! To ste vi, Herrw Sitnikov — reče Bazarov koračajući i dalje pločnikom. — Otkud vi ovdje?

— Zamislite, sasvim slučajno — odgovori čovjek pa se ok­rene kočiji, pet-šest puta mahne rukom i dovikne kočijašu: — Tjeraj za nama, tjeraj samo! Otac mi ima ovdje neki posao — nastavi preskačući preko jarka — pa je mene zamolio... Da­nas sam doznao da ste doputovali, već sam vas tražio... (Do­ista, kad su se prijatelji vratili u gostionicu, zatekli su u sobi

38 ii a fait son temps (franc.) — prošlo mu je vrijeme.35 Louis Bourdaloue (1632—1704) — francuski isusovac.40 Herrfnjem.) — gospodin.

72

posjetnicu presavijenih uglova, s imenom Sitnikova otisnu­tim na jednoj strani na francuskom, a na drugoj strani slaven­skim pismenima.) Nadam se da ne dolazite od gubernatora?

— Nemojte se ništa nadati, evo nas ravno od njega.— A! Onda ću i ja otići do njega... Jevgenije Vasiljiču,

upoznajte me sa svojim... s gospodinom...— Sitnikov, Kirsanov — promrmlja Bazarov ne zaustav­

ljajući se.— Baš mi je drago — reče Sitnikov hodajući pobočke,

smijuljeći se i brže-bolje skidajući svoje pretjerano elegantne rukavice. — Mnogo sam slušao o vama... Ja sam stari znanac Jevgenija Vasiljiča i, mogu reći — njegov učenik. Preporodio sam se zahvaljujući njemu...

Arkadij pogleda Bazarovljeva učenika. Sitne, inače pri­vlačne crte njegova nalickana lica odavale su nekakav nemir i tupost; male, duboko usađene oči gledale su uporno i ne­mirno, a i smijao se nemirno, nekakvim kratkim, ukočenim smijehom.

— Vjerujte mi — proslijedio je — kad je Jevgenij Vasilje- vič prvi put preda mnom rekao da ne treba priznavati nikak­ve autoritete, osjetio sam takav ushit... baš kao da sam pro­gledao! »Eto«, pomislio sam, »konačno sam našao pravog čovjeka!« Uostalom, Jevgenije Vasiljeviču, svakako morate posjetiti jednu ovdašnju damu, koja je potpuno sposobna da vas shvati, a za koju će vaša posjeta biti prava svetkovina, valjda ste već čuli za nju?

— Kako se zove? — nevoljko ga upita Bazarov.— Kukšina, Eudoxie, Jevdoksija Kukšina. Izvanredna

osoba, emancipee 41 u pravom smislu riječi, napredna žena. Znate što? Hajdemo sad odmah do nje, svi skupa! Stanuje svega dva koraka odavde. Možemo kod nje i doručkovati. Niste još valjda doručkovali?

— Nismo.— E pa, sjajno. Ona se, znate, razišla s mužem, ni od kog

ne zavisi.— A je li zgodna? — priupita ga Bazarov.— N...nije, ne bi se baš moglo reći.

41 emancipee (franc.) — emancipirana.

73

— Pa kog nas onda vraga vodite k njoj?— E, šaljivčino, šaljivčino... Počastit će nas bocom šam­

panjca.— A, tako! Odmah se vidi praktičan čovjek. Da, zbilja, a

tatica vam se i dalje bavi zakupom poreza?— Bavi — žurno odgovori Sitnikov i naduši se piskavo

smijati. — Onda idemo?— Pa ne znam, zapravo.— Htio si da vidiš ljude, pa što čekaš — potiho napomene

Arkadij.— A što je s vama, gospodine Kirsanove? — prihvati Sit­

nikov. — Izvolite i vi s nama, ne možemo ići bez vas.— Pa, nećemo valjda svi odjednom banuti?— Ništa ne smeta. Kukšina je sjajna osoba.— A hoće li zbilja biti boca šampanjca? — priupita Baza-

rov.— Tri! — uzvikne Sitnikov. — To vam ja jamčim!— A čime?— Svojom glavom.— Bolje bi bilo tatinom kesom. Uostalom, idemo!

XIII.

Omanja vlasteoska kuća u moskovskom stilu u kojoj je stanovala Avdotja Nikitišna (ili Jevdoksija) Kukšina nalazila se u jednoj od nedavno izgorjelih ulica grada * * *. Poznato je da naši gubernijski gradovi gore svakih pet godina. Na vra­tima, iznad ukoso pribijene posjetnice, visjela je ručka za zvonce, a u predsoblju je gosta dočekala osoba u kapici, oso­ba za koju je bilo teško reći je li služavka ili družbenica — očit znak naprednih težnji domaćice.

— To ste vi, Victore?— dopre tanak glasić iz susjedne so­be. — Ulazite.

Žena u kapici učas nestane.— Nisam sam — odazove se Sitnikov hitro skidajući sur­

ku ispod koje se ukaže nešto slično prsluku ili kaputiću, pa veselo pogleda Arkadija i Bazarova.

74

— Svejedno — odvrati onaj glas. — Entrez42.Mladići uđoše. Soba u kojoj se nađoše bijaše više nalik na

radnu sobu nego na salon. Spisi, pisma, debeli brojevi ruskih časopisa, ponajvećma nerazrezani, ležali su na prašnim stolo­vima, a posvuda su se bjelasali razbacani opušci cigareta s fil- terom. Na kožnom je divanu napol ležala dama, još mlada, plavokosa, malko raščupana, u svilenoj haljini koja nije bila sasvim čista, s debelim narukvicama na kratkim rukama i s čipkastom maramom na glavi. Ustala je s divana, nemarno se zaogrnula baršunastom pelerinom podstavljenom požutjelim hermelinom, i lijeno izustila:

— Dobar dan, Victore — pa se rukovala sa Sitnikovom.— Bazarov, Kirsanov — reče on otržito, po uzoru na Ba-

zarova.— Dobro mi došli — pozdravi ih Kukšina i, uprijevši u

Bazarova svoje okrugle oči, između kojih se osamljen crvenio sitan prćast nos, dometne: — Ja vas poznajem — pa i njemu stisne ruku.

Bazarov se namršti. U majušnoj i neuglednoj pojavi eman­cipirane žene nije bilo ničeg ružnog, ali se izraz njena lica ne­ugodno doimao čovjeka. Najradije bi je upitao: »Što ti je, da nisi gladna? Ili ti je dosadno? Ili se ustručavaš? Što se tu iz­motavaš?« Nju je, kao i Sitnikova, sve nešto mučilo. Govori­la je i kretala se vrlo slobodno, ali u isti mah i nespretno: oči­to je samu sebe smatrala dobroćudnim i jednostavnim stvore­njem, a ipak, što god uradila, nekako se činilo da baš to nije htjela uraditi; sve je kod nje ispadalo, kako djeca kažu, na­mješteno, to jest ni jednostavno ni prirodno.

— Da, da, znam ja vas, Bazarove — ponovi ona. (Imala je naviku, kao i mnoge provincijske i moskovske dame, da muš­karce od prvog dana poznanstva oslovljava prezimenom.) — Jeste li za cigaru?

— Cigaru ćemo poslije — preuze Sitnikov, koji je već sti­gao da se zavali u naslonjač i prebaci nogu preko noge — a sad dajte da doručkujemo, užasno smo gladni; i neka nam donesu bocu šampanjca.

42 Entrez (franc.) — Uđite.

75

— Bonvivan43 — reče Jevdoksija i nasmije se. (Kad se smi­jala, vidjele su joj se desni iznad gornjih zuba.) — Je li, Baza- rove, da je bonvivan?

— Ja volim udobnost u životu — važno će Sitnikov. — Ali to mi ne smeta da budem liberal.

— Bogme smeta, smeta! — usklikne Jevdoksija, ali sve­jedno naloži sluškinji da se pobrine za doručak i za šampa­njac.

— Što vi mislite o tome? — priupita Bazarova. — Uvjere­na sam da se slažete sa mnom.

— A, ne — odgovori Bazarov — komad mesa vredniji je od komada kruha čak i s kemijskog gledišta.

— Vi se bavite kemijom? To je moja pasija. Čak sam iz­mislila jednu vrstu lijepka.

— Lijepka? Vi?Da, ja. A znate li radi čega? Da bih pravila lutke koji­

ma glave ne otpadaju. I ja sam, znate, praktična osoba. Ali nisam još dovršila svoj izum. Moram još malo pročitati Liebi- ga. Da, zbilja, jeste li čitali članak Kisljakova u »Moskov­skim novostima« o radu žena? Pročitajte ga, molim vas. Za­nima vas valjda žensko pitanje? I pitanje obrazovanja? A či­me se vaš prijatelj bavi? Kako se zove?

Gospođa Kukšina sipala je pitanja jedno za drugim raz­dragano i nemarno, ne čekajući na odgovore; isto tako raz­mažena djeca razgovaraju sa svojim dadiljama.

— Ja se zovem Arkadij Nikolajič Kirsanov — oglasi se Ar- kadij — i ničim se ne bavim.

Jevdoksija se naduši smijati.— E, to je zgodno! Što, ne pušite? Viktore, da znate da se

ljutim na vas.— Zašto?— Opet ste, vele, počeli hvaliti George Sandovu44. A to

vam je zaostala ženska, i ništa više! Otkud se ona može mjeri­ti s Emersonom45! Ona vam nema nikakvih ideja ni o obrazo­

43 bonvivan (franc.) — čovjek koji voli dobar život i tjelesne užitke.George Sand (1804—1876) — pseudonim francuske književnice koja

se borila za ženska prava.Ralph Waldo Emerson (1803—1882) — američki filozof, esejist i pjes­

nik, predstavnik transcendentalizma.

76

vanju, ni o fiziologiji, ni o čemu. Uvjerena sam da nije ni čula za embriologiju, a kako možete u današnje doba bez embrio­logije? (Jevdoksija je tu čak i ruke raširila.) Ah, kakav je di­van tekst o tome napisao Jelisevič! To je zbilja genijalan gos­podin! (Jevdoksija je uvijek govorila »gospodin« umjesto »čovjek«.) Bazarove, sjedite ovamo do mene, na divan. Mož­da i ne znate da se ja vas strašno bojim!

— A zašto? Dopustite da budem radoznao.— Vi ste opasan gospodin, velik kritičar. Ah, Bože moj! I

samoj mi je smiješno, govorim kao kakva vlastelinka iz stepe. Uostalom, ja i jesam vlastelinka. Sama upravljam svojim vlastelinstvom i, zamislite, imam zaista neobičnog seoskog kneza Jerofeja, pravi Cooperov Pathfinder46, ima u njemu ne­čega tako neposrednog! Ovdje sam se skrasila, ali ovaj je grad nesnosan, zar ne? Što možemo!

— Grad kao grad — hladnokrvno će Bazarov.— Znate što je strašno, svi ti sitni interesi! Nekad sam zi­

me provodila u Moskvi... ali sad tamo boravi moj supružnik, mesje47 Kukšin. Pa ni Moskva sada... ne znam ni sama... nije više ono što je bila. Namjeravam otputovati u inozemstvo, već sam se lani bila spremala.

— U Pariz, dakako? — priupita je Bazarov.— U Pariz i u Heidelberg.— Zašto u Heidelberg?— Za boga miloga, pa tamo je Bunsen48.Na to Bazarov nije znao što da odgovori.— Pierre Sapožnikov... poznajete li ga?— Ne, ne poznajem.— Za boga miloga, Pierre Sapožnikov... još je uvijek kod

Lidije Hostatove.— Ni nju ne poznajem.— Eto, on će me pratiti na putu. Ja sam, hvala Bogu, slo­

bodna, nemam djece... Što sam to rekla: hvala Bogu! Uosta­lom, svejedno.

46 Izviđač — naslov popularnog romana američkog pisca Jamesa Feni- morea Coopera (1789—1851).

4’ mesje od monsieur (franc.) — gospodin.48 Robert Wilhelm Bunsen (1811 — 1899) — njemački fizičar i kemičar,

izumitelj tzv. Bunsenova plamenika.

77

Jevdoksija smota cigaretu prstima požutjelim od duhana, prijeđe jezikom preko nje, posiše je i pripali. Uđe sluškinja s pladnjem u rukama.

— A, evo nam i doručka! Hoćete li da prigrizete? Viktore, dajte otčepite bocu, to je u vašoj nadležnosti.

— U mojoj, u mojoj — promumlja Sitnikov i opet se pis- kavo nasmije.

— A ima li ovdje zgodnih žena? — zapita Bazarov pošto je popio i treću čašu.

— Ima — odgovori Jevdoksija — ali su sve tako ograniče­ne. Na primjer, mon amie*9 Odincova nije ružna. Šteta što joj ugled nije baš... Uostalom, ne bi to ništa smetalo, ali nema ni­kakve slobode u nazorima, nikakve širine, ničega... takvog. Trebalo bi promijeniti cijeli sistem naobrazbe. Ja sam već razmišljala o tome; naše su žene vrlo neobrazovane.

— Ništa se tu ne može — prihvati Sitnikov. — Njih treba prezirati, i ja ih prezirem, posvema i dokraja! (Mogućnost da prezire i iskazuje svoj prezir bijaše Sitnikovu najugodnije os­jećanje; najviše je napadao žene, a da nije ni slutio da će za svega nekoliko mjeseci puziti pred svojom supružnicom samo zato što je rođena kneginja Durdoleosova.) Ni jedna od njih ne bi bila kadra razumjeti naš razgovor, ni jedna od njih ne zavređuje da mi, ozbiljni muškarci, razgovaramo o njoj.

— Pa njima i ne treba da razumiju naše razgovore — odsi- ječe Bazarov.

— O kome to govorite? — uplete se Jevdoksija.— O zgodnim ženama.— Tako! Vi onda valjda pristajete uz Proudhonovo mišlje­

nje* 50?Bazarov se oholo isprsi.— Ja ne pristajem ni uz čija mišljenja, ja imam svoja.— Dolje autoriteti! — vikne Sitnikov, koji se obradovao

prilici što se može oštro izražavati pred čovjekom kome se ulizuje.

45 mon amie (franc.) — moja prijateljica.50 Pierre Joseph Proudhon (1809—1865) — francuski pisac i teoretičar

radničkog pokreta, anarhist i eklektik.

78

— Ali i sam Macaulay51... — poče Kukšina.— Dolje Macaulay! — zagrmi Sitnikov. — Pa zar vi brani­

te te zgodne ženice ?— Ne zgodne ženice, nego ženska prava, koja ću, kao što

sam se zaklela, braniti do posljednje kapi krvi.— Dolje! — Ali tu se Sitnikov zaustavi. —- Pa ni ja ne ne­

giram ženska prava — nadoda.— Ama, vidim ja da ste vi slavenofil!— Ne, nisam ja slavenofil, iako, naravno...— A ne, ne, ne! Vi ste slavenofil. Vi ste sljedbenik Domos-

troja52. Vi biste najradije posegnuli za bičem!— Bič nije loša stvar — napomene Bazarov — ali smo evo

došli i do posljednje kapi...— Čega? — upade mu Jevdoksija u riječ.— Šampanjca, veleštovana Avdotja Nikitišna, šampanjca,

a ne vaše krvi.— Ja ne mogu mirno slušati kad netko napada žene — na­

stavi Jevdoksija. — To je užasno, užasno. Umjesto da ih na­padate, pročitajte radije Micheletovu knjigu De l’amour53. To je prava divota! Gospodo, govorimo radije o ljubavi — nadoda Jevdoksija i umorno spusti ruku na zgužvani jastuk na divanu.

Nastane tajac.— Ama, zašto da razgovaramo o ljubavi? — reče Bazarov.

— Nego, vi ste spomenuli Odincovu... Tako ste, čini mi se, rekli da se zove? Tko je ta gospođa?

— Nešto divno! Divno! — propišta Sitnikov. — Upoznat ću vas s njom. Pametna, bogata, udovica. Nažalost, nije još dovoljno prosvijetljena: trebalo bi da se malo više druži s na­šom Jevdoksijom. Živjeli, Eudoxie! Da se kucnemo! »Et toc, et toc, et tin-tin-tin! Et toc, et toc, et tin-tin-tin!!«

— Victore, vi ste pravi vragolan.Doručak se otegao. Za prvom bocom šampanjca slijedila

51 Thomas Babington Macaulay (1800—1859) — engleski povjesničar, političar i esejist,

52 Domostroj — djelo iz XVI. stoljeća sa strogim propisima o uređenju života u kući i društvu.

53 O ljubavi — djelo francuskog povjesničara, antiklerikalca i protivnika carskog režima Julesa Micheleta (1798—1874).

79

je druga, pa treća i, štoviše, četvrta... Jevdoksija je klepetala bez prestanka, a Sitnikov joj je sekundirao. Mnogo su nakla­pali o tome što je to brak — predrasuda ili zločin, i kakvi se rađaju ljudi — da li jednaki ili ne? I u čemu je zapravo indi­vidualnost? Na kraju su dotjerali do toga da je Jevdoksija, sva crvena od vina, lupajući plosnatim noktima po tipkama raštimanog klavira, zapjevala hrapavim glasom najprije ci­ganske pjesme, onda Seymour-Sciffovu romancu Drijema sa­njiva Granada, a Sitnikov poveže maramu oko glave i odglu- mi ljubavnika na samrti pjevajući stihove:

I usta tvoja s mojim U poljubac da spojim.

Arkadij to više nije mogao podnijeti.— Gospodo, ovo je već gotovo prava ludnica — ustvrdio

je na sav glas.Bazarov, koji je samo od vremena do vremena ubacivao

po koju podrugljivu riječ — više je bio zabavljen šampanj­cem — glasno je zijevnuo, ustao i, ne oprostivši se s domaći­com, izašao s Arkadijem. Sitnikov je istrčao za njima.

— Ma što je, što je? — pitao ih je dodvorljivo trčkarajući čas zdesna, čas slijeva. — Ama, jesam li vam rekao da je to izvanredna osoba! Da nam je bar više takvih žena! Ona je, na svoj način, uzvišena moralna pojava.

— A je li i ova ustanova tvoga oca moralna pojava? — pri­upita ga Bazarov upirući prstom u krčmu pored koje su upra­vo prolazili.

Sitnikov se opet naduši piskavo smijati. Silno se stidio svo­ga porijekla i nije znao da li da bude polaskan ili uvrijeđen ti­me što mu se Bazarov iznenada obratio na ti.

XIV.

Nakon nekoliko dana gubernator je priredio bal. Matvej Iljič bio je pravi »junak dana«, gubernijski predstavnik plem­stva izjavljivao je svima i svakome da je došao samo iz pošto­vanja prema njemu, a gubernator je i na balu, čak i dok je ne­pomično stajao, izdavao naloge. Blago držanje Matveja Iljiča

80

moglo se mjeriti samo s njegovom dostojanstvenošću. Bio je ljubazan prema svima — prema jednima s primjesom gadlji­vosti, a prema drugima s primjesom poštovanja; obasipao je komplimentima dame en vrai chevalier frangaiš"' i neprestan­ce se smijao snažnim, zvučnim i jednakim smijehom, kao što i priliči velikodostojniku. Potapšao je Arkadija po leđima i glasno ga nazvao »nećakom«, udostojao Bazarova, odjevena u postariji frak, rastresenim, ali milostivim pogledom kojim mu je kliznuo po obrazu, i nejasnim, ali prijaznim mumlja­njem, od kojeg se moglo jedino razabrati »ja...« i »oma«. Pružio je prst Sitnikovu i osmjehnuo mu se, ali je odmah ok­renuo glavu na drugu stranu, a čak je i Kukšinoj, koja je na bal došla bez krinoline, u prljavim rukavicama, ali s rajskom pticom u kosi, čak je i njoj rekao: Enchantess. Bila je tu sva sila ljudi, nije nedostajalo kavalira; civili su se držali zidova, ali su oficiri revno plesali, navlastito jedan od njih koji je proboravio oko šest tjedana u Parizu, gdje je naučio kojekak­ve šaljive poštapalice kao što su: Zut, ah fichtrrre, pst, pst, mon hihi56 i tako dalje. Izgovarao ih je savršeno, s pravim pa­riškim šikom, a u isti mah govorio si j’ aurais umjesto si j’ava- is!51, absolument58 u smislu svakako, ukratko, govorio je onim velikorusko-francuskim žargonom koji Francuzi ismija­vaju kad ne smatraju potrebnim uvjeriti naše zemljake da go­vore njihov jezik kao anđeli, comme des anges. Arkadij je, kako znamo, bio slab plesač, a Bazarov uopće nije plesao — obojica su se povukla u kut, a njima se pridružio i Sitnikov. Prezirno se smješkajući i dobacujući zajedljive primjedbe, Sitnikov je drzovito gledao sve oko sebe i činilo se da doista uživa. Odjednom se promijenio u licu i, okrenuvši se Arkadi- ju, pomalo zbunjeno rekao:

— Stigla je Odincova.Arkadij se osvrnuo i ugledao visoku ženu u crnoj haljini,

koja je bila zastala na vratima dvorane. Iznenadila ga je svo­jim dostojanstvenim držanjem. Njene gole ruke bijahu lijepo 54 55

54 en vrai chevalier frangaiš (franc.) — kao pravi francuski kavalir.55 enchante (franc.) — drago mi je.“ Brus, uh, do vraga, pst, pst, dušice (franc.).” Riječ je o pogrešnoj upotrebi glagolskih vremena.

absolument (franc.) — apsolutno.

81

spuštene niz vitki stas; s blistave kose lijepo su padale na ob­la ramena lake stabljike fuksije; mirno i pametno, baš mirno, a ne zamišljeno, gledale su svijetle oči ispod blago nadnese- nog bijelog čela, a usne se jedva primjetno smiješile. Lice joj odisalo nekakvom ljupkom i blagom snagom.

— Poznajete je? — upita Arkadij Sitnikova.— Kako da ne! Hoćete li da vas upoznam?— Molim vas... poslije ove kadrile.Bazarov također svrati pozornost na Odincovu.— Kakva je opet to figura? — priupita. — Nije nimalo na­

lik na ostale ženske.Čim je završila kadrila, Sitnikov odvede Arkadija do

Odincove, ali ne bi se reklo da se s njom dobro poznavao, jer se zapleo u govoru kao pile u kučine, a ona ga je gledala po­malo začuđeno. Ipak, kad je čula Arkadijevo prezime, razve­dri se. Upitala ga je nije li on možda sin Nikolaja Petroviča.

— Jesam.— Vidjela sam se dva puta s vašim ocem i mnogo sam slu­

šala o njemu — nastavi. — Baš mi je drago upoznati se s va­ma.

U taj mah pritrči joj nekakav ađutant i pozove da otplešu kadrilu. Ona pristane.

— Zar vi plešete? — smjerno je upita Arkadij.— Plešem. A zašto ste mislili da ne plešem? Zar vam se

možda čini da sam prestara?— Zaboga, kako možete... Ali, kad je već tako, dopustite

mi da vas zamolim za mazurku.Odincova se ljubazno nasmiješi.— Molim lijepo — reče i pogleda Arkadija, ne svisoka ne­

go onako kako udate sestre gledaju znatno mlađu braću.Odincova nije bila mnogo starija od Arkadija, bila je tek u

dvadeset devetoj godini, ali se on pred njom osjećao kao đak, mlad student, baš kao da je razlika u godinama među njima kudikamo veća. Matvej Iljič pristupio je Odincovoj s veličan­stvenim izrazom na licu i obasuo je udvornim riječima. Arka­dij se povukao, ali ju je i dalje motrio — nije odvajao očiju od nje ni dok je plesala kadrilu. Ona je isto tako prirodno razgovarala sa svojim plesačem kao i s velikodostojnikom, polako okretala glavu i odvraćala pogled i dva-tri puta se ti­

82

ho nasmijala. Nos joj je bio malko podebeo, kao u gotovo svih Ruskinja, a ni put joj nije bila besprijekorna, ali je Arka- dij svejedno zaključio da nije još nikad vidio tako divnu že­nu. Njen mu je glas i dalje odzvanjao u ušima, a činilo mu se da i nabori na njenoj haljini padaju nekako drukčije nego u drugih, nekako skladnije i šire, i da su joj kretnje izvanredno odmjerene a opet i prirodne.

Obuzela ga je stanovita bojažljivost kad je, na prve zvuko­ve mazurke, sjeo do svoje dame i, spremajući se da zapodje- ne s njom razgovor, samo gladio rukom kosu ne nalazeći ni jedne jedine riječi da joj kaže. Ali ubrzo se oslobodio i smi­rio; mirnoća Odincove prešla je i na njega. Nije prošlo ni čet­vrt sata, a on joj je već slobodno pričao o svom ocu i stricu, o životu u Petrogradu i na selu. Odincova ga je slušala s uljud­nim zanimanjem, polako rasklapajući i sklapajući lepezu; njegovo ćaskanje prekidali su kavaliri koji su dolazili po nju za ples. I Sitnikov je, između ostalih, dva puta plesao s njom. Ona se vraćala, iznova sjedala i uzimala lepezu, a da joj se grudi uopće nisu nadimale od ubrzanog disanja. Arkadij bi opet nastavio naklapati, sav prožet srećom što je u njenoj bli­zini, što razgovara s njom i gleda je u oči, u divno čelo, u cije­lo njeno drago, ozbiljno i pametno lice. Ona je malo govorila, ali je iz njenih riječi izbijalo životno iskustvo, a po nekim nje­nim napomenama Arkadij je zaključio da je ta mlada žena već svašta doživjela i dokučila...

— As kim ste ono stajali — upita ga ona — kad vas je gospodin Sitnikov poveo do mene?

— A, zapazili ste ga? — uzvrati Arkadij pitanjem. — Je li da ima sjajno lice? To je stanoviti Bazarov, moj prijatelj.

I Arkadij razveze o »svom prijatelju«.Govorio je o njemu tako opširno i oduševljeno da se Odin­

cova okrenula Bazarovu i pozorno ga pogledala. Međutim, mazurka se primicala kraju. Arkadiju je bilo žao što se mora rastati sa svojom damom, tako mu je bilo lijepo s njom goto­vo sat vremena! On se, doduše, za sve to vrijeme osjećao kao da mu ona iskazuje milost, baš kao da joj treba biti na neče­mu zahvalan... ali mlada srca ne opterećuju se takvim osjeća­jima.

Glazba je utihnula.

83

— Merci59 — izusti Odincova ustajući. — Obećali ste da ćete me posjetiti, pa dovedite i svoga prijatelja. Vrlo bih rado upoznala čovjeka koji ima toliko hrabrosti da ni u što ne vje­ruje.

Gubernator priđe Odincovoj i obznani daje večera gotova pa joj, sa zabrinutim izrazom na licu, ponudi ruku da je po­vede. Odlazeći, okrenula se da se posljednji put nasmiješi Ar- kadiju i klimne mu glavom. On joj se duboko pokloni, pogle­da za njom (kako mu se skladan učinio njen stas obavijen siv­kastim sjajem crne svile!) i, pomislivši: »Ovog je časa već za­boravila da postojim« — oglasi u duši nekakvu uzvišenu smi­renost...

— Što je? — upita Bazarov Arkadija čim se ovaj vrati u njihov kut. — Jesi li zadovoljan? Upavo mi je jedan gospo­din rekao da je ta gospođa o-ho-ho, ali rekao bih da je taj gospodin šašav. A što ti misliš, je li zbilja o-ho-ho?

— Ne razumijem baš dobro taj izraz — odgovori Arkadij.— Pazi, molim te! Kakvo nevinašce!— Ako je tako, onda ne razumijem toga gospodina. Odin­

cova je vrlo draga osoba, o tom nema dvojbe, ali se tako hladno i suzdržljivo drži da...

— Tiha voda... znaš već što! — prihvati Bazarov. — Kažeš da je hladna. Pa u tome i jest draž. Valjda i ti voliš sladoled?

— Možda — promrmlja Arkadij — ali ne mogu o tome su­diti. Želi se s tobom upoznati, zamolila me da dođeš sa mnom.

— Mogu zamisliti kako si me idealizirao! Uostalom, do­bro si učinio. Idem s tobom. Kakva god bila — obična guber- nijska »lafica« ili »emancipirana ženska« kao što je Kukši- na, svejedno, ima ramena kakva odavno nisam vidio.

Arkadija je neugodno dirnuo Bazarovljev cinizam, ali — kao što često biva — nije zamjerio prijatelju ono što mu se nije kod njega svidjelo, nego nešto drugo...

— Zašto ti ženama zamjeraš slobodoumnost? — upita ga potiho.

— Zato, brate, što sam zapazio da su samo ružne među že­nama slobodoumne.

merci (franc.) — hvala.

84

Na tome se razgovor završio. Oba mladića otišla su odmah nakon večere. Kukšina se nasmijala za njima nervozno i pa­kosno, ali i pomalo plašljivo: njena je taština bila duboko po­vrijeđena što se ni jedan ni drugi nisu ni osvrnuli na nju. Os­tala je među posljednjim gostima na balu i negdje poslije tri sata u noći otplesala sa Sitnikovom polku-mazurku u pariš­kom stilu. Tim je poučnim prizorom i završilo gubernatorovo slavlje.

XV.

— Da vidimo kojem razredu sisavaca pripada dotična oso­ba — reče sutradan Bazarov Arkadiju penjući se s njim uza stube hotela u kojem je odsjela Odincova. — Moj mi nos go­vori da tu nešto ne štima.

— Ja se tebi čudim! — usklikne Arkadij. — Kako? Ti, ti, Bazarov, zastupaš taj ograničeni moral koji...

— E, jesi čudan svat! — nehajno ga Bazarov presiječe u ri­ječi. — Zar ne znaš da u našem žargonu »ne štima« znači »štima«? Ipak, ženska zna što joj ide u račun. Zar mi nisi sam danas rekao kako se čudnovato udala, iako, po mom mišljenju, udaja za bogata starca nije ni najmanje čudnovat nego, naprotiv, razborit potez. Ne vjerujem gradskim priča­ma, ali sam sklon mišljenju, kako veli naš obrazovani guber­nator, da su istinite.

Arkadij ništa ne odgovori nego pokuca na vrata apartma­na. Mladi sluga u livreji uvede oba prijatelja u veliku sobu, ružno namještenu, kao što su sve sobe u ruskim hotelima, ali punu cvijeća. Uskoro se pojavi i sama Odincova u običnoj ju­tarnjoj haljini. Na svjetlu proljetnog sunca doimala se još mlađa. Arkadij joj predstavi Bazarova i začudi se u sebi što se on nekako zbunio dok je Odincova ostala posve mirna kakva je bila i sinoć. Bazarov je i sam osjetio da se zbunio pa se naljutio na sebe. »Eto ti ga na! Ženske se prepao!« pomis­li i, zavalivši se u naslonjač kao jučer Sitnikov, progovori pre­tjerano slobodno dok Odincova ne odvajaše očiju od njega.

Ana Sergejevna Odincova bijaše kćerka Sergeja Nikolaje- viča Lokteva, čuvenog ljepotana, avanturista i kockara, koji je bučno proživio petnaestak godina u Petrogradu i Moskvi i

85

završio tako što je sve prokartao, pa je bio prisiljen da se po­vuče na selo, gdje je uskoro i umro ostavivši neznatan imutak svojim kćerima, dvadesetogodišnjoj Ani i dvanaestogodišnjoj Katerini. Njihova majka, iz osiromašene kneževske obitelji H..., umrla je bila u Petrogradu još dok joj je muž bio u napo­nu snage. Ana se nakon očeve smrti našla u vrlo teškom polo­žaju. Sjajno obrazovanje koje je stekla u Petrogradu nije ju pripremilo za vođenje kućanstva i vlastelinstva — za život u seoskoj zabiti. Nije poznavala ama baš nikoga u cijeloj okoli­ci niti se imala s kim posavjetovati. Otac se nije družio sa sus­jedima, on je prezirao njih, a oni njega, svaki na svoj način. Ipak, nije izgubila glavu, nego je odmah pozvala sestru svoje majke, Avdotju Stjepanovnu H..., pakosnu i oholu staricu, koja je, čim se doselila k nećakinji, uzela sebi sve najbolje odaje, gunđala i zanovijetala od jutra do mraka, čak i po vrtu šetala samo u pratnji svoga jedinog kmeta, namrgođenog la- keja u iznošenoj livreji boje graška, sa plavim porubima i s trorogim šeširom na glavi. Ana je strpljivo podnosila sve tet- kine mušice, pomalo se bavila obrazovanjem sestre i činilo se da se već pomirila s mišlju da će uvenuti u zabiti... Ali sudbi­na je htjela drukčije. Slučajno ju je vidio neki Odincov, vrlo bogat čovjek od četrdeset šest godina, čudak, hipohondar, podbuhao, otežao i mrgodan, ali inače ni glup ni zao; zalju­bio se u nju i zaprosio je. Pristala je da pođe za nj — i on je proživio s njom šest godina, a na samrti joj ostavio svu svoju imovinu. Oko godinu dana nakon njegove smrti Ana Serge- jevna nije napuštala selo, zatim je sa sestrom otputovala u inozemstvo, ali se zadržala samo u Njemačkoj. Kad ju je spo­pala čežnja, vratila se u svoje drago Nikoljsko, na četrdesetak vrsta od grada ***.Tu je imala krasnu, ukusno namještenu kuću, divan perivoj sa staklenicima — pokojni Odincov nije ništa sebi uskraćivao. U grad je Ana Sergejevna odlazila rijet­ko, najčešće po poslu, pa i to nakratko. U guberniji je nisu voljeli, digli su pravu dreku zbog njene udaje za Odincova, pričali o njoj svakakve besmislice, tvrdili da je pomagala ocu u njegovim kartaškim prevarama, da ni u inozemstvo nije pu­tovala samo tako, nego da prikrije nesretne posljedice... »Znate već čega?« dodavali su ogorčeni pripovjedači. »Pro­šla vam je ona kroz sito i rešeto« — pričali su za nju, a po­

86

znati je gubernijski šaljivčina dometao: »I kroz bakrene žlje- bove.« Sve su te priče dopirale do njenih ušiju, ali se ona pra­vila da ih ne čuje: bila je slobodnog i prilično snažnog karak­tera.

Odincova je sjedila naslonjena na naslon fotelje i, položiv­ši ruku preko ruke, slušala Bazarova. On je, mimo običaja, govorio prilično mnogo i očito se trudio da zabavi sugovorni­cu, što je ponovo iznenadilo Arkadija. Arkadij ipak nije mo­gao procijeniti postiže li Bazarov svoj cilj. Po licu Ane Serge- jevne bilo je teško pogoditi kakvi su joj dojmovi — na njemu je neprestano bio isti izraz, prijazan, profinjen; njene divne oči odavale su pozornost, ali posve nepomućenu pozornost. Bazarovljevo prenemaganje u prvim trenucima posjeta neu­godno je djelovalo na nju, poput jakog vonja ili reskog zvu­ka, ali je umah shvatila da je zbunjen, a ta joj je spoznaja čak i polaskala. Odbijala ju je samo vulgarnost, a Bazarovu teško da bi se moglo to predbaciti. Arkadij se tog dana nije prestao iščuđavati. Očekivao je da će Bazarov porazgovarati s Odin- covom kao s pametnom ženom o svojim uvjerenjima i nazori­ma, jer je i sama bila izrazila želju da čuje čovjeka »koji ima toliko hrabrosti da ni u što ne vjeruje«, a Bazarov je umjesto toga raspreo o medicini, o homeopatiji, o botanici. Pokazalo se da Odincova nije gubila vrijeme u osami — pročitala je bi­la nekoliko dobrih knjiga i lijepo se izražavala na ruskom. Navela je razgovor na glazbu, ali kad je zapazila da Bazarov ne priznaje umjetnost, neprimjetno se vratila na botaniku, premda je Arkadij već bio razvezao o značenju pučkih melo­dija. Odincova se i dalje obraćala Arkadiju kao mlađem bra­tu — činilo se da cijeni u njega dobrotu i mladenačku prosto­dušnost — i ništa više. Razgovor je potrajao više od tri sata, staložen, raznolik i živahan.

Naposljetku su prijatelji ustali i počeli se opraštati. Ana ih je ljubazno pogledala, pružila obadvojici svoju lijepu bijelu ruku i, porazmislivši časak, rekla smiješeći se neodlučno, ali dobrostivo:

— Ako se, gospodo, ne bojite dosade, dođite k meni u Ni- koljsko.

— Zaboga, Ana Sergejevna — usklikne Arkadij — bit će mi osobita čast...

87

— A vi, mesje Bazarov?Bazarov se samo nakloni — i Arkadij se posljednji put za­

čudi: primijeti kako mu se prijatelj zacrvenio.— Onda? — priupita ga na ulici. — Misliš li još uvijek da

je ženska o-ho-ho?— Ma vrag bi je znao! Jesi vidio kako se ledeno drži? —

odvrati Bazarov i, pošutjevši časak, nadoda: — Vojvotkinja, vladarica. Još joj samo nedostaju šlep i kruna na glavi.

— Ali naše vojvotkinje ne govore tako dobro ruski — pri­pomene Arkadij.

— Premazana ti je ona, brajko moj, svim mastima, okusila je naš kruh.

— Ipak je divna — ustvrdi Arkadij.— Kakvo bujno tijelo! — nastavi Bazarov. — Da ga poka­

zuješ u anatomskoj sali.— Prestani, Jevgenije, tako ti Boga! Kako to govoriš?— Ma ne ljuti se, nježna dušice! Kažem ti daje prva klasa.

Morat ćemo otići do nje.— Kada?— Pa možemo već i prekosutra. Ovdje nemamo što raditi!

Nećemo valjda piti šampanjac s Kukšinom? Ili slušati tvoga rođaka, liberalnog velikodostojnika?... Prekosutra ćemo dići sidro. Osim toga, ni kuća mog oca nije daleko odande.To je Nikoljsko na putu za* * *, nije li tako?

— Jest.— Optime00. Nemamo se što skanjivati; skanjivaju se sa­

mo budale — i pametne glave. Velim ti da ima bujno tijelo!Trećeg dana prijatelji su se vozili u Nikoljsko. Dan je bio

vedar, i nije bilo prevruće, pa su poštanski uhranjeni konji složno jurili ovlaš mašući svezanim i upletenim repovima. Arkadij je gledao niz cestu i smješkao se, ne znajući ni sam čemu.

— Čestitaj mi — uzvikne iznenada Bazarov — danas mi je, 22. lipnja, imendan. Baš da vidimo kako se moj zaštitnik brine za mene! Danas me očekuju kod kuće — doda nešto ti­še... — Pričekat će još malo, vrlo važno! 60

60 optime (lat.) — izvrsno.

88

XVI.

Vlastelinstvo na kojem je živjela Ana Sergejevna nalazilo se na položitom golom brijegu, nedaleko od žute zidane crkve sa zelenim krovom, bijelim stupovima i slikom al fres- co61 nad glavnim ulazom, koja je prikazivala »Uskrsnuće Kristovo« u »talijanskom« stilu. Posebice je upadao u oči svojim oblinama crnomanjast vojnik sa šljemom, istaknut u prvom planu. Iza crkve protezalo se selo u dva dugačka niza kuća, s gdjekojim dimnjakom na slamnatom krovu. Vlasteos- ka je kuća bila sagrađena u istom stilu kao i crkva, u stilu ko­ji je kod nas poznat kao stil iz doba cara Aleksandra; kuća je bila isto tako obojena žutom bojom, i imala zelen krov, i bije­lo stupovlje, i nad vratima zabat s grbom. Gubernijski arhi­tekt podigao je obje zgrade prema uputama pokojnog Odin- cova, koji nije trpio nikakve isprazne i proizvoljne, kako je sam govorio, novotarije. Uz kuću je s obje strane prianjalo tamno drveće starinskog perivoja, a aleja potkresanih jela vo­dila je do samog ulaza.

Naše prijatelje dočekala su u predsoblju dva stasita lakaja u livrejama; jedan je od njih odmah otrčao po nadstojnika posluge. Nadstojnik, debeo čovjek u crnu fraku, začas se po­javio i poveo goste uza stube pokrivene sagovima u posebnu sobu, u kojoj su već bila dva kreveta s kompletnim toaletnim priborom. Vidjelo se da u kući vlada red: sve bijaše čisto, po­svuda se osjećao nekakav ugodan miris, baš kao u ministar­skim čekaonicama.

— Ana Sergejevna mole vas da izvolite doći k njima za po­la sata — izvijesti ih nadstojnik. — Da li dotle štogod zapovi­jedate?

— Ništa ne zapovijedamo, veleštovani — odgovori Baza- rov — jedino možda da nam izvolite servirati čašicu votke.

— Razumijem, molim lijepo — odvrati nadstojnik pomalo u čudu i izađe škripeći čizmama.

— Kakva grandeca62! — pripomene Bazarov. — Čini mi

41 al fresco (tal.) — »na svježe«, slikanje na -zidu nanošenjem boje na svježu žbuku.

62 grandezza (tal.) — dostojanstvenost, raskoš, sjaj.

89

se da vi to tako nazivate? Vojvotkinja, nema što.— I to mi je neka vojvotkinja — otpovrne Arkadij — koja

otprve poziva k sebi ovakve velike aristokrate kao što smo ti i ja.

— Pogotovo ja, budući liječnik i liječnički sin, a crkvenja- kov unuk... Znaš valjda da je meni djed bio crkvenjak? ... Kao i Sparanskom63 — nadoda Bazarov nakon kraće šutnje i iskrivi usne. — Ipak se razmazila, o kako se samo ta gospođa razmazila! Da nećemo morati obući još i frakove?

Arkadij samo slegne ramenima... ali i on bijaše pomalo zbunjen.

Nakon pola sata Bazarov i Arkadij siđoše u salon. Bijaše to visoka, prostrana soba, namještena prilično raskošno, ali bez osobita ukusa. Teško, skupocjeno pokućstvo stajaše u uo­bičajenom, pedantnom redu duž zidova obloženih smeđim tapetama sa zlaćanim uzorcima; pokojni Odincov nabavio ga je bio iz Moskve preko svoga prijatelja i posrednika, trgovca vinom. Iznad srednjeg divana visio je portret podbuhla pla­vokosa čovjeka. Reklo bi se da neprijazno gleda goste.

— Bit će da je to on — šapne Bazarov Arkadiju, i nabravši nos, dometne: — Da klisnemo, a?

Ali u taj čas uđe domaćica. Na sebi je imala laku, barež- nu64 haljinu; glatko začešljana kosa iza ušiju pridavala je dje­vičanski izraz njenom čistom i svježem licu.

— Zahvaljujem vam što ste održali riječ — poče ona — budite moji gosti, ovdje vam zbilja neće biti loše. Upoznat ću vas sa svojom sestrom, ona dobro svira na klaviru. Vama to, mesje Bazarov, nije važno, ali čini mi se da vi, mesje Kirsa- nov, volite muziku; osim sestre, sa mnom živi stara tetka, a ponekad nam dolazi i susjed na kartanje, eto, to vam je cijelo naše društvo. A sad, da sjednemo!

Odincova je izgovorila cijeli taj mali govor neobično raz­govijetno, baš kao da ga je naučila napamet. Zatim se obrati­la Arkadiju. Pokazalo se da je njena majka poznavala njego-

61 Mihail Mihailovič Speranski (1772—1839) — ruski državnik koji je pratio Aleksandra 1 na konferenciju s Napoleonom u Erfurtu.

04 barež (franc.) — laka tkanina od vune, svile i pamuka (nazvana po mjestu Barege).

90

vu majku i da je čak bila upućena u njenu ljubav s Nikolajem Petrovičem. Arkadij je oduševljeno razvezao o pokojnici, a Bazarov je dotle počeo razgledati albume. »Kako sam samo postao čudan!« pomisli.

Lijep hrt s plavom ogrlicom utrči u salon tupkajući šapa­ma po podu, a za njim uđe djevojka od svojih osamnaest go­dina, crnokosa i tamnoputa, ponešto okrugla, ali mila lica, sitnih, tamnih očiju. U rukama je držala košaru punu cvije­ća.

— A evo i moje Katje — reče Odincova pokazujući na nju glavom.

Katja se nakloni, sjede do sestre i uze slagati cvijeće. Hrt, koji se zvao Fifi, priđe mašući repom jednom pa drugom gos­tu i gurne im u ruku svoju hladnu njušku.

— Sve si to sama nabrala? — upita Odincova sestru.— Sama — odgovori Katja.— A hoće li tetića doći na čaj?— Hoće.Dok je govorila, Katja se vrlo ljupko smiješila, sramežljivo

i iskreno, i gledala nekako smiješno-strogo, odozdo nagore. Sve je u nje bilo još mlado i zeleno: i glas, i malje na licu, i rumene ruke s bjelkastim kružićima na dlanovima, i ponešto stisnuta ramena... Neprestance se crvenjela i predisala.

Odincova se obrati Bazarovu:— Vi, Jevgenije Vasiljiču, samo iz pristojnosti razgledate

te slike — reče mu. — To vas uopće ne zanima. Pridružite se radije nama pa da se malo prepiremo.

Bazarov im se primakne.— A o čemu zapovijedate, molim?— O čemu god hoćete. Moram vas upozoriti da sam opas­

na u prepirci.— Vi?— Ja. Vi kao da se tome čudite. Zašto?— Zato što ste, koliko mogu suditi, mirne i hladne naravi,

a za prepirku je potreban žar.— Kako ste me uspjeli tako brzo upoznati? Ja sam, prvo,

nestrpljiva i uporna, pitajte radije Katju, a drugo, vrlo se lako zanesem.

Bazarov je pogleda.

91

— Možda, bit će da vi to ipak znate bolje. Dakle, ako se želite prepirati — izvolite. Razgledao sam pejzaže iz Sakson- ske Švicarske u vašem albumu, a vi ste ustvrdili da mene to ne može zanimati. Rekli ste to zato što predmnijevate da ne­mam smisla za umjetnost — i zaista ga nemam, no mene su ti pejzaži mogli zanimati s geološkog gledišta, s gledišta planin­skih formacija, na primjer.

— Oprostite, ali kao geolog prije ćete posegnuti za knji­gom, za stručnim djelom, nego za crtežima.

Ali crtež će mi zorno prikazati ono što je u knjizi izlože­no na punih deset stranica.

Ana Sergejevna pošuti.— I vi dakle nemate ni trunka smisla za umjetnost? — pri­

upita ga i nalakti se na stol približivši tim pokretom lice Ba- zarovu. — Kako uopće možete živjeti bez toga?

— A dopustite da vas upitam što će mi to?— Pa makar zato da biste mogli bolje upoznati i proučava­

ti ljude.Bazarov se podsmjehne.— Prvo, za to je dovoljno životno iskustvo; a drugo, mo­

ram vam reći da ne vrijedi proučavati pojedine osobe. Svi su ljudi slični jedni drugima, i tjelesno i duševno; u svakog su od nas mozak, slezena, srce, pluća jednako građeni. Pa i ta­kozvane moralne osobine u svih su jednake, neznatne razlike baš ništa ne znače. Dovoljan vam je jedan primjerak čovjeka pa da sudite o svima. Ljudi su vam kao i drveće u šumi; nije­dan botaničar neće se baviti svakom brezom posebno.

Katja, koja je polagano slagala cvijet do cvijeta, pogleda u čudu Bazarova — i, susrevši se s njegovim hitrim i nehajnim pogledom, pocrveni do ušiju. Ana Sergejevna zaklima gla­vom.

— Drveće u šumi — ponovi. — Onda, po vama, nema raz­like između glupa i pametna čovjeka, između dobra i zla čov­jeka?

— Ima, ima, isto kao i između bolesna i zdrava. Pluća tu­berkuloznog čovjeka nisu u istom stanju kao vaša i moja iako su jednako građena. Mi približno znamo otkud potječu tje­lesne boleštine, a moralne bolesti potječu od lošeg odgoja, od svakakvih gluposti kojima pune glave ljudima od malih no­

92

gu, jednom riječju, od nesređenog društvenog stanja. Popra­vite društvo pa tih bolesti više neće biti.

Dok je sve to govorio, Bazarov se držao kao da misli: »Meni je svejedno hoćeš li mi vjerovati ili nećeš!« Polako je svojim dugim prstima gladio zaliske, a očima svjerao kojeku­da.

— I vi mislite — opet će Ana Sergejevna — kad se društvo jednom popravi, da neće više biti ni glupih ni zlih ljudi?

— U najmanju ruku, u dobro uređenu društvu bit će pot­puno svejedno je li čovjek glup ili pametan, zao ili dobar.

— Da, da, shvaćam, svi će imati istu slezenu.— Upravo tako, milostiva gospođo.Odincova se obrati Arkadiju:— A što vi mislite, Arkadije Nikolajeviču?— Ja se slažem s Jevgenijem — odgovori on.Katja ga pogleda ispod oka.— Ja se, gospodo, vama čudim — reče Odincova — ali još

ćemo popričati o tome. A sad, čujem da tetića dolazi na čaj, red je da poštedimo njene uši.

Tetića Ane Sergejevne, kneginja H..., mršava i sitna žena kojoj glava nije bila veća od stisnute šake, ukočenih pakosnih očiju ispod umetka sijede umjetne kose, uđe i, jedva se na­klonivši gostima, svali se u širok baršunski naslonjač u kojem nitko drugi nije imao pravo sjediti. Katja joj podmetne klup- čicu pod noge; starica joj ne zahvali, čak je i ne pogleda, sa­mo pomakne rukama ispod žute marame kojom bijaše pokri­veno gotovo čitavo njeno slabašno tijelo. Kneginja je voljela žutu boju: i na kapici je nosila jarkožute vrpce.

— Kako ste spavali, tetiće? — upita je Odincova nešto glasnije.

— Opet je taj pas tu — promrndža starica umjesto odgo­vora, a kad opazi da je Fifi dva puta neodlučno zakoračila prema njoj, uzvikne: — Marš, marš!

Katja zovne Fifi i otvori joj vrata.Fifi radosno izjuri iz sobe nadajući se da je vode u šetnju,

ali kad je ostala sama pred vratima, poče grepsti po njima i zavijati. Kneginja se namrgodi, a Katja već htjede izaći...

— Čini mi se daje čaj gotov? — reče Odincova. — Hajde­mo, gospodo. Tetiće, izvolite na čaj. Kneginja bez riječi usta­

93

ne iz naslonjača i prva izađe iz salona. Svi se zaputiše za njom u blagovaonicu. Slušče u livreji bučno odmakne od sto­la naslonjač obložen jastučićima, također samo za kneginju, u koji se ona zavali. Katja, koja je točila čaj, najprije njoj pruži šalicu s naslikanim grbom. Starica metne u šalicu meda (držala je da je piti čaj sa šećerom i skupo i grehota, iako nije ni na što trošila novac) i odjednom zapita promuklim gla­som:

— A što piše knes Ivan?Nitko joj ne odgovori. Bazarov i Arkadij ubrzo pojmiše da

se na nju nitko ne osvrće iako joj iskazuju poštovanje. »Zbog radi ugleda drže je u kući, zato što je kneževskog roda«, po­misli Bazarov... Poslije čaja Ana Sergejevna predloži da pođu u šetnju, ali uto poče škrapati kiša pa se cijelo društvo, osim kneginje, vrati u salon. Dođe susjed, ljubitelj kartanja, po imenu Porfirij Platonič, debeljuškast, sijed čovjek kratkih, regbi izdjelanih nogu, vrlo pristojan i sklon smijehu. Ana Ser­gejevna, koja je sve više razgovarala s Bazarovom, upita ga ne bi li s njima odigrao partiju preferansa na stari način. Ba­zarov je pristao rekavši da se mora već sad pripremati za bu­duću dužnost kotarskog liječnika.

— Čuvajte se — priprijeti mu Ana Sergejevna — Porfirij Platonič i ja ćemo vas slistiti. A ti, Katja — nadoda — odsvi­raj nešto Arkadiju Nikolajeviču. On voli glazbu, a i mi ćemo usput slušati.

Katja je nevoljko prišla klaviru, a Arkadij, premda je dois­ta volio glazbu, nevoljko pođe za njom. Činilo mu se da ga Odincova želi udaljiti od sebe, a njemu je u srcu, kao i sva­kom mladiću u njegovim godinama, već bilo zakipjelo nekak­vo mutno i mučno osjećanje nalik na ljubavnu slutnju. Katja podigne poklopac klavira i, ne gledajući Arkadija, potiho ga upita:

— Što da vam odsviram?— Što god hoćete — ravnodušno odgovori Arkadij.— Kakvu muziku najviše volite? — ponovo će Katja ne

mičući se s mjesta.— Klasičnu isto onako odgovori Arkadij.— Volite li Mozarta?— Volim.

94

Katja uze Mozartovu sonatu-fantaziju u ce-molu. Svirala je vrlo dobro iako malko strogo i hladno. Čvrsto stisnutih usana, ne odvajajući očiju od nota, sjedila je nepomično i us­pravno, tek joj se pri kraju sonate lice zažarilo i mali čuperak kose odvojio se i pao na tamnu obrvu.

Arkadija se posebno snažno dojmio posljednji dio sonate, onaj u kojem se, usred zanosne vedrine bezbrižne melodije, iznenada javljaju naleti bolnog, gotovo tragičnog jada... Ali misli, što su ih u njemu pobudili Mozartovi zvuci, nisu se od­nosili na Katju. Gledajući je, samo je pomislio: »Pa ne svira loše ova gospođica, a nije ni ružna.«

Kad je odsvirala sonatu, Katja ga priupita, ne dižući ruke s klavijature: — Je li dosta? — Arkadij reče da je ne bi htio više zamarati, pa povede s njom razgovor o Mozartu. Zapita je da li je sama izabrala tu sonatu ili ju joj je tko preporučio. Međutim, Katja mu odgovaraše jednosložnim riječcama: sva se nekako zatvorila, povukla u sebe. Kad bi je to spopalo, ni­je se više brzo otvarala, i lice joj je tada zadobivalo tvrdoglav, gotovo tup izraz. Nije bila toliko bojažljiva koliko nepovjer­ljiva i pomalo zaplašena od sestre koja ju je odgajala, što ova nije, naravno, ni slutila. Arkadij na kraju zovne Fifi, koja se bila vratila, pa je više reda radi poče milovati po glavi smješ­kajući se dobrohotno.

Bazarov je dotle gubio jednu partiju za drugom. Ana je majstorski kartala, a ni Porfirij Platonič nije mnogo zaosta­jao. Bazarov je izgubio neznatnu svotu, ali mu svejedno nije bilo drago. Za večerom je Ana Sergejevna ponovo zapodjela razgovor o botanici.

— Hajdemo sutra ujutro u šetnju — reče mu ona — htjela bih naučiti od vas latinska imena poljskih biljaka, i njihove osobine.

— Što će vam latinska imena? — priupita je Bazarov.— Pa u svemu je potreban red — odgovori mu ona.

— Kakva je divna žena ta Ana Sergejevna! — usklikne Ar­kadij kad je ostao nasamo s prijateljem u sobi koju su im do­dijelili.

— Jest — odgovori Bazarov — ženska ima mozga. Ali je svašta prošla u životu.

95

— Kako to misliš, Jevgenije Vasiljiču?— U pozitivnom smislu, u pozitivnom, predragi moj Arka-

dije Nikolajiču! Uvjeren sam i da svojim vlastelinstvom iz­vrsno upravlja. Ali prava ljepota nije ona, nego njena sestra.

— Što? Ona garava?— Da, ona garava. To ti je nešto svježe, i netaknuto, i plaš­

ljivo, i šutljivo, i sve što hoćeš. Njome bi se trebalo pozabavi­ti. Od nje možeš još napraviti što te volja, a ta druga je stara koka.

Arkadij ništa ne odgovori Bazarovu, i obojica legoše, svaki sa svojim mislima.

I Ana Sergejevna razmišljala je te večeri o svojim gostima. Bazarov joj se svidio — zato što nije koketirao i što je o sve­mu oštro prosuđivao. U njemu je vidjela nešto novo, nešto na što još nije bila naišla, a inače je bila radoznala.

Ana Sergejevna bijaše prilično neobično čeljade. Nije ima­la nikakvih predrasuda, niti je u išta snažno vjerovala, pa nije ni pred čim odstupala niti je ikamo stremila. Štošta joj je bilo jasno, štošta ju je zanimalo, ali ništa je nije moglo potpuno zadovoljiti, a teško da joj je i bilo stalo do potpunog zadovo­ljenja. Um joj je bio radoznao i ravnodušan u isti mah, sum­nje joj se nikad nisu smirivale do zaborava niti rasle do uzne­mirenosti. Da nije bila bogata i samostalna, možda bi se i upustila u borbu, upoznala strast... Ali živjela je bezbrižno ia­ko se na mahove dosađivala, živjela je od dana do dana, bez žurbe, i malokad se uzbuđivala. Pokatkad bi i njoj pred oči­ma sinule dugine boje, ali kad bi se ugasile, odahnula bi i ne bi žalila za njima. Mašta ju je odnosila čak i izvan granica onoga što se po zakonima uobičajenog morala smatra dopuš­tenim, ali i tada bi krv kolala mirno kao i svagda u njenom čarobno građenom i spokojnom tijelu. Događalo se da se, izašavši iz mirisave kade, sva topla i razdragana, zanese u misli o ništavnosti života, o jadu, patnji i zlu... Dušu bi joj obuzela nenadana smionost, sva bi se uzburkala od plemeni­tih težnji, ali čim bi kroz poluotvoreni prozor zastrujao zrak, Ana bi se sva skupila, i protužila, i gotovo se rasrdila. U tom trenu bilo joj je samo do jednog: da ne puše taj prokleti vje­tar.

96

Kao sve žene koje nisu uspjele zaljubiti se, željela je nešto, a da ni sama nije znala što. Zapravo nije željela ništa, iako joj se činilo da želi sve. Pokojnog Odincova jedva daje podnosi­la (udala se bila za njega iz računa, iako vjerojatno ne bi bila pristala da mu bude žena da ga nije smatrala dobrim čovje­kom) i stekla je potajno gađenje spram svih muškaraca, koje nije mogla drukčije zamisliti nego kao neuredna, teška i mli­tava, nemoćna i nasrtljiva stvorenja. Jednom je negdje u ino­zemstvu srela mlada, lijepa Šveđanina s viteškim izrazom na licu, poštenih plavih očiju ispod visoka čela; ostavio je na nju snažan dojam, ali je to nije priječilo da se vrati u Rusiju.

»Čudan je svat taj liječnik!« — mislila je ležeći u svom raskošnom krevetu, na čipkanim jastucima, pod lakim svile­nim pokrivačem... Ana Sergejevna naslijedila je bila od oca djelić sklonosti prema raskoši. Silno je voljela svoga grešnog, ali dobrog oca, a on je nju obožavao, prijateljski se šalio s njom kao sa sebi ravnom i sve joj povjeravao, savjetovao se s njom. Majke jedva da se sjećala.

»Čudan je taj liječnik!« — ponovila je u sebi. Protegnula se i nasmiješila, podmetnula ruke pod glavu, zatim preletjela očima dvije-tri stranice nekoga glupog francuskog romana, ispustila knjigu — i zaspala, čista i hladna od glave do pete, u čistoj i mirisnoj posteljini.

Sutradan ujutro Ana Sergejevna izašla je odmah poslije doručka s Bazarovom da je on uči botaniku i vratila se tek pred ručak. Arkadij nije izlazio i proveo je oko sat vremena s Katjom. Nije mu bilo dosadno s njom, sama se bila ponudila da mu ponovo odsvira jučerašnju sonatu, ali kad se Odinco­va napokon vratila, kad ju je ugledao — srce mu se načas steglo... Hodala je po parku ponešto umornim korakom, ob­razi joj se rumenjeli, a oči krijesile jače nego obično, pod ok­ruglim slamnatim šeširom. Vrtjela je među prstima tanku stabljiku poljskog cvijeta, laka pelerina kliznula joj do lakto- va, a široke, sive vrpce šešira prionule joj uz grudi. Bazarov je išao za njom, samopouzdano i nehajno kao i uvijek, ali izraz njegova lica, iako veseo, pa čak i umiljat, nije se svidio Arka- diju. Procijedivši kroza zube: — Zdravo! — Bazarov je otišao ravno u sobu, a Odincova se rastreseno rukovala s Arkadijem i također prošla mimo njega.

97

»Zdravo«, pomisli Arkadij... »Pa zar se nismo danas već vidjeli?«

XVII.

Vrijeme (zna se) ponekad leti kao ptica, a ponekad mili kao glista, ali čovjeku je posebice lijepo kad i ne opaža prola­zi li brzo ili sporo. Arkadij i Bazarov upravo su tako proveli petnaestak dana kod Odincove. Tomu je djelomice pridonio i red koji je ona zavela u kući i u životu. Sama ga se strogo pri­državala i zahtijevala i od drugih da mu se pokoravaju. Sve se u toku dana obavljalo u određeno vrijeme. Ujutro, točno u osam, cijelo se društvo okupljalo za čajem; između čaja i do ručka svatko je radio što je htio, a sama domaćica dogovarala se o poslovima s upraviteljem (seljaci su joj plaćali zemljari- nu), s nadstojnikom posluge i s glavnom ekonomkom. Pred ručak društvo se ponovo okupljalo na razgovor ili čitanje; uvečer se šetalo, kartalo, sviralo; u deset i pol Ana Sergejev- na odlazila je u svoju sobu, izdavala naloge za sutrašnji dan i lijegala. Bazarovu se nije sviđala ta odmjerena, pomalo sve­čana pravilnost svakidašnjeg života. »Kao da se voziš po tračnicama« — tvrdio je. Livrirani lakaji i dostojanstveni nadstojnici vrijeđali su njegov demokratski osjećaj. Držao je, kad je već tako, da bi trebalo i ručati na engleski način, u fra­kovima i s bijelim mašnama. Jednom je o tome i porazgova­rao s Anom Sergejevnom. Ona se tako ponašala da joj je svak bez okolišanja iskazivao svoje mišljenje. Saslušala ga je i od­govorila mu: »S vašeg stajališta, vi imate pravo, i možda sam ja u ovom slučaju tipična vlastelinka, ali na selu se ne može živjeti bez određenog reda, inače ne bismo znali što bismo od dosade« — i nastavila je po svojemu. Bazarov je gunđao, ali je i njemu i Arkadiju bilo tako lijepo kod Odincove zato što je sve išlo »kao po tračnicama«. Uza sve to, oba su se mladi­ća od prvih dana boravka u Nikoljskom promijenila. Baza­rov, komu je Ana Sergejevna bila očito naklonjena iako se malokad s njim slagala, počeo je pokazivati dotad neuobiča­jene znakove nemira: lako se razdraživao, nevoljko govorio, srdito gledao oko sebe i nigdje se nije mogao skrasiti, baš kao

98

da mu nešto ne da mira; a Arkadij, koji je napokon priznao sam sebi da je zaljubljen u Odincovu, predao se tihom tugo­vanju. Doduše, to tugovanje nije ga priječilo da se zbliži s Katjom, čak mu je i pomoglo da uspostavi s njom srdačne, prijateljske odnose. »Ona mene ne cijeni! Pa neka!... Ali ovo me dobro stvorenje ne odbija od sebe« mislio je, i srce mu opet osjetilo slasti velikodušnih osjećaja. Katja je nejasno na­slućivala da on traži nekakvu utjehu u njenu društvu, i nije uskraćivala ni njemu ni sebi bezazleno zadovoljstvo napol stidljivog, napol povjerljivog prijateljstva. Pred Anom Serge- jevnom nisu razgovarali međusobno, Katja se uvijek povlači­la u sebe pod sestrinim pronicavim pogledom, a Arkadij, kao što i priliči zaljubljenu čovjeku, u blizini predmeta svoga obožavanja nije mogao obraćati pozornost ni na što drugo, iako mu je samo s Katjom bilo lijepo. Slutio je da nije kadar pobuditi zanimanje Odincove za sebe; gubio je hrabrost i zbunjivao se kad bi ostao s njom nasamo, a ni ona nije znala što da mu kaže, bio je premlad za nju. Naprotiv, s Katjom se osjećao kao kod kuće; držao se prema njoj zaštitnički, nije ju priječio da iznosi svoje dojmove o glazbi, o romanima, pjes­mama i drugim sitnicama, ne zapažajući ili ne shvaćajući da te sitnice i njega zanimaju. Katja opet njega nije priječila da tuguje. Arkadiju je bilo lijepo s Katjom, a Odincovoj s Baza- rovom, pa je obično bivalo tako da su se ta dva para, pošto bi neko vrijeme bila zajedno, razilazila svaki na svoju stranu, napose u vrijeme šetnje. Katja je obožavala prirodu, a i Arka­dij ju je volio iako se to nije usuđivao priznati; Odincova je bila prilično ravnodušna prema prirodi, kao i Bazarov. Goto­vo neprestana razdvojenost naših prijatelja nije ostala bez posljedica — odnosi su se među njima počeli mijenjati. Baza­rov nije više razgovarao s Arkadijem o Odincovoj, nije mu vi­še ni zamjerao njegove »aristokratske manire«. Katju je, do­duše, hvalio kao i prije, samo je govorio da bi trebalo obuz­dati njene sentimentalne sklonosti, ali je pohvale izricao na brzinu, a savjete suhoparno. Uopće je kudikamo manje raz­govarao s Arkadijem nego prije... reklo bi se da ga se kloni, da se stidi nečega pred njim...

Arkadij je sve to zapažao, ali je svoja zapažanja zadržavao za sebe.

99

Pravi je razlog ovoj promjeni bilo osjećanje koje je u Baza- rova pobudila Odincova — osjećanje koje ga je mučilo i ljuti­lo i koje bi odmah opovrgnuo, uz preziran smijeh i cinične psovke, kad bi tko makar i izdaleka natuknuo što se u njemu zbiva. Bazarov je bio velik poklonik žena i ženske ljepote, ali idealnu ili, kako je on govorio, romantičnu ljubav nazivao je budalaštinom, neoprostivom glupošću, viteške je osjećaje smatrao nekom vrstom izopačenosti ili bolesti, i više puta je rekao da se čudi što Toggenburga65 nisu strpali u žutu kuću skupa sa svim minezengerima i trubadurima. »Ako ti se žena sviđa,« govorio je, »nastoj je osvojiti, a ako ne uspiješ, nije važno, okreni joj leđa, neće zbog toga svijet propasti«. Nje­mu se Odincova sviđala: sve ono što se pričalo o njoj, njena slobodoumnost i nezavisnost, neosporna naklonjenost njemu — činilo se da sve ide njoj u prilog, ali je uskoro pojmio da je »neće osvojiti«. Pa ipak, na svoje veliko čudo, nije imao sna­ge da joj okrene leđa. Krv bi mu uzavrela čim bi pomislio na nju. Lako bi on izašao na kraj sa svojom krvlju, ali se nešto drugo ugnijezdilo u njemu čemu se odlučno odupirao, čemu se oduvijek rugao, protiv čega se bunio sav njegov ponos. U razgovorima s Anom Sergejevnom još je više nego prije iska­zivao ravnodušan prezir spram svega romantičnog, a kad bi ostao sam, ogorčeno je prepoznavao romantika u samom se­bi. Tada je odlazio u šumu i šetao se po njoj krupnim koraci­ma, lomeći grančice koje bi mu došle pod ruku i psujući poti­ho i nju i sebe; ili se zavlačio na sjenik, tvrdokorno zatvarao oči i silio se da spava, što mu, dakako, nije uvijek uspijevalo. Odjednom bi mu se pričinilo kako mu se one njene neporoč- ne ruke obavijaju oko vrata, kako mu one ponosne usne uz­vraćaju poljupce, kako one pametne oči nježno — da, njež­no, gledaju u njegove, pa bi mu se zavrtjelo u glavi i na tren bi se zaboravio dok ne bi iznova u njemu planuo gnjev. Hva­tao je samog sebe u svakojakim »sramotnim« mislima, baš kao da mu sam vrag ne da mira. Katkad mu se činilo da se i u Odincovoj nešto mijenja, da se u izrazu njena lica pojavljuje nešto posebno što je možda... Ali tada bi obično zatoptao no­

" Junak balade Vitez Toggenburg koju je napisao njemački pjesnik Frie- drich Schiller (1759—1805).

100

gom ili zaškrgutao zubima i zaprijetio sam sebi šakom.Međutim, Bazarov se nije odveć varao. Zaokupio je bio

maštu Odincovoj, zanimao ju je, i ona je mnogo razmišljala o njemu. Kad nije bila s njim, nije čeznula za njim, nije ga išče­kivala, ali bi živnula čim bi se pojavio. Rado je ostajala s njim nasamo, pa i razgovarala, čak i onda kad ju je ljutio ili kad je vrijeđao njezin ukus, njene otmjene navike. Reklo bi se da njega želi iskušati, a sebe ispitati.

Jednom joj je on, dok su se šetali perivojem, iznenada re­kao zlovoljnim glasom da će uskoro otputovati na selo, k ocu... Ona je problijedjela, kao da ju je nešto štrecnulo, ali ta­ko da se začudila i dugo još razmišljala o tome što li to znači. Bazarov joj to nije rekao zato da je iskuša, da vidi kako će se ona držati kad to čuje, nikad se nije »izmotavao«. Tog se jut­ra bio vidio s očevim španom, svojim nekadašnjim odgojite­ljem, Timofejičem. Izmožden, ali žustar starčić, izblijedjele žute kose, vjetrom opaljena, crvena lica, s tragovima suza u stisnutim očima, Timofejič se neočekivano pojavio pred Ba- zarovom u svom kratkom kaftanu od debela plavkastosiva sukna, potpasan ostatkom remena i u čizmama namazanim katranom.

— O, starino, zdravo! — usklikne Bazarov.— Zdravi bili, gospodaru Jevgenije Vasiljiču — poče sta­

rac i radosno se osmjehne, od čega mu se odjednom lice pre- mreži borama.

— Zašto si došao? Da te nisu poslali po mene?— Zaboga, gospodaru, kako možete tako govoriti! — pro­

muca Timofejič (sjetio se bio strogog naloga koji je dobio od vlastelina prije odlaska). — Bili smo u gradu po gospodino­vim poslovima, pa smo čuli za vas, milostivi gospodine, i eto, tako, svratili usput, to jest — da vidimo milostivog gospodi­na... inače vas ne bismo uznemirivali!

— Hajde, nemoj lagati — presiječe ga Bazarov u riječi. — Zar ti ovuda vodi put u grad?

Timofejič se smete tupkajući na mjestu i ništa ne odgovori.— Je li otac zdrav?— Jest, hvala Bogu.— A majka?— I Arina Vlasjevna, Bogu budi hvala.

101

— Čekaju me valjda?Starčić nakrivi svoju sitnu glavu.— Eh, Jevgenije Vasiljiču, kako vas ne bi čekali! Vjerujte,

tako mi Boga, srce me boli gledajuć vaše roditelje.— Ma dobro, dobro! Ne pretjeruj! Reci im da ću uskoro

stići.— Razumijem, molim lijepo — otpovrne Timofejič uzdi­

šući.Izašavši iz kuće, nabio je objema rukama kapu na glavu,

popeo se na jadnu kočijicu koju je bio ostavio pred ulazom, pa je potjerao konje kasom, ali ne prema gradu.

Uvečer je toga dana Odincova sjedila u svojoj sobi s Baza- rovom, a Arkadij se šetao po dvorani i slušao Katju kako svi­ra. Kneginja je bila otišla gore, u svoje odaje; općenito nije trpjela goste, a pogotovo ne ove »nove divljake«, kako ih je nazivala. U zajedničkim sobama samo se durila, ali je zato u svojim odajama, pred svojom sobaricom, gdjekad tako pras­kala i psovala da joj je kapica na glavi poskakivala skupa s umetkom umjetne kose. Odincova je za sve to znala.

— Kako vi to kanite otputovati — poče ona — a vaše obe­ćanje?

Bazarov se trgne.— Kakvo obećanje?— Zaboravili ste? Rekli ste da ćete mi dati nekoliko sati iz

kemije.— Što možemo! Otac me čeka; ne smijem više otezati.

Uostalom, možete i sami pročitati knjigu Pelouse et Fremy Notions generales de Chimie66, to vam je dobra i jasno napi­sana knjiga. U njoj ćete naći sve što vam je potrebno.

— A sjećate li se kako ste me uvjeravali da knjiga nikad ne može nadomjestiti... zaboravila sam kako ste se točno izrazili, ali znate valjda što hoću da kažem... sjećate li se?

— Što možemo! — ponovi Bazarov.— Zašto uopće idete? — priupita ga Odincova tišim gla­

som.On je pogleda. Zabacila je glavu na naslon fotelje i prekri­66 Opći pojmovi o kemiji, (franc.).

102

žila na prsima ruke gole do lakata. Doimala se bljeđe nego inače pri svjetlu jedne jedine svjetiljke zaklonjene sjenilom od pamučne mreže. Široka bijela haljina pokrivala ju je svu svojim mekim naborima, jedva su se nazirali vrhovi nogu, ta­kođer prekriženih.

— A zašto da ostanem? — odvrati Bazarov.Odincova lagano okrene glavu.— Kako zašto? Zar vam nije kod mene lijepo? Ili da mož­

da ne mislite da nitko ovdje neće žaliti za vama?— Uvjeren sam da neće.Odincova pošuti.— Griješite što tako mislite. Uostalom, ne vjerujem vam.

To niste mogli ozbiljno kazati. — Bazarov je i dalje nepomič­no sjedio. — Jevgenije Vasiljiču, zašto šutite?

— A što da vam kažem? Općenito ne vrijedi žaliti za ljudi­ma, a za mnom pogotovo.

— Zašto to mislite?— Ja sam vam praktičan, nezanimljiv čovjek. Ne znam ni

govoriti.— Sad očekujete od mene komplimente, Jevgenije Vasilji­

ču.— To nije moj običaj. Znate i sami da je meni nedostupna

profinjena strana života, upravo ono do čega je vama toliko stalo.

Odincova grickaše ugao svoga rupčića.— Mislite vi što god hoćete, ali meni će biti dosadno kad

odete.— Arkadij će ostati — pripomene Bazarov.Odincova jedva primjetno slegne ramenima.— Meni će biti dosadno — ponovi.— Zbilja? Ali, kako bilo da bilo, neće vam dugo biti do­

sadno.— Zašto tako mislite?— Zato što ste mi sami rekli da se dosađujete samo onda

kad vam se poremeti ustaljeni red. Tako ste nepogrešivo toč­no uredili sebi život da u njemu ne može biti mjesta ni dosadi ni tuzi... ni bilo kakvim drugim mučnim osjećajima.

— I vi zbilja mislite da sam ja nepogrešiva... odnosno, da sam tako točno uredila sebi život?

103

— Nego što! Evo vam i primjera, za nekoliko minuta otku- cat će deset sati i ja već unaprijed znam da ćete me tada otje­rati.

— Ne, neću vas otjerati, Jevgenije Vasiljiču, možete ostati. Otvorite taj prozor... nekako je zagušljivo ovdje.

Bazarov ustane i odgurne prozor. Prozor se bučno širom otvori... Nije se nadao da će ga tako lako otvoriti; osim toga, ruke su mu drhtale. Mračna, blaga noć zaviri u sobu svojim gotovo crnim nebom, drvećem što je tiho šumilo i svježim mi­risom čistog zraka iz polja.

— Spustite zastor i sjedite — reče Odincova — htjela bih popričati s vama prije nego što odete. Ispripovjedite mi što­god o sebi, nikad ništa ne pričate o sebi.

— Trudim se, Ana Sergejevna, da razgovaram s vama o korisnim stvarima.

Odviše ste skromni... Ali htjela bih saznati štogod o va­ma, o vašoj obitelji, o vašem ocu, zbog kojeg nas napušta­te.

»Zašto mi to govori?« pomisli Bazarov.— Sve to nije nimalo zanimljivo — izusti naglas — pogo­

tovo vama; mi smo vam obični ljudi...— A ja sam, po vašem mišljenju, aristokratkinja?Bazarov podigne pogled.— Da — potvrdi pretjerano oštro.Ona mu se podsmjehne.— Vidim da me slabo poznajete, premda tvrdite da su svi

ljudi slični jedan drugome i da ih ne vrijedi proučavati. Jed­nom ću vam ispričati svoj život... ali najprije mi vi ispričajte svoj.

— Slabo vas poznajem — ponovi Bazarov. — Možda ima­te pravo; možda je zaista svaki čovjek zagonetka. Pa eto, i vi, na primjer, zazirete od društva, društvo vam je na teret, a ipak ste pozvali u goste dva studenta. Zašto uopće, sa svojom pameću, sa svojom ljepotom, živite na Selu?

— Što? Kako ste to rekli? — živahno će Odincova. — Sa mojom... ljepotom?

Bazarov se namrgodi.— Nije važno — promrmlja — htio sam samo reći da mi

nije sasvim jasno zašto ste se nastanili na selu.

104

— Vama to nije jasno... Ipak, valjda to nekako objašnjava­te sami sebi?

— Da... predmnijevam da boravite stalno na istom mjestu zato što ste razmaženi, zato što nadasve volite komfor, udob­nost, a prema svemu ostalom ste ravnodušni.

Odincova mu se opet podsmjehne.— Vi baš nikako da povjerujete da se ja mogu i zanijeti ne­

čim?Bazarov je pogleda ispod oka.— Iz radoznalosti, možda, inače ne.— Zbilja? E pa, sad mi je jasno zašto smo se nas dvoje

sprijateljili; vi ste isti kao i ja.— Nas smo se dvoje sprijateljili... — potmulim će glasom

Bazarov.— Da!... Zaboravila sam da kanite otputovati.Bazarov ustane. Svjetiljka je mutno svijetlila sred mračne i

mirisave sobe odvojene od ostalih. Kroz zastor što se kadi- kad lelujao ulazila je uzbudljiva svježina noći, dopirao njen tajanstveni šapat. Odincova se nije micala ni jednim mišićem, ali malo-pomalo ju je obuzimalo potajno uzbuđenje... Ono se prenosilo na Bazarova. Odjednom je osjetio da je nasamo s mladom, prelijepom ženom...

— Kamo ćete? — polagano izusti ona.On ništa ne odgovori nego se samo svali na stolac.— Tako, dakle, vi mislite da sam ja mirno, nježno, razma­

ženo stvorenje — nastavi ona istim onakvim glasom ne odva­jajući očiju od prozora. — A ja samo znam da sam vrlo ne­sretna.

— Vi da ste nesretni! Zašto? Zar zbilja možete pridavati nekakvo značenje prljavim ogovaranjima?

Odincova se namršti. Bilo joj je krivo što ju je tako shva­tio.

— Mene ta ogovaranja, Jevgenije Vasiljeviču, ne mogu čak ni nasmijati, a odviše sam ponosna da bih dopustila da me uznemiruju. Nesretna sam zato... što nemam želja, volje da živim. Gledate me sumnjičavo i mislite u sebi: i to govori »aristokratkinja« koja sjedi sva u čipkama u baršunskom na­slonjaču. Ja i ne tajim: volim ono što vi nazivate komforom, a istodobno mi nije mnogo stalo do života. Pomirite to protu­

105

slovlje kako god znate. Uostalom, sve je to za vas pusta ro­mantika.

Bazarov zavrti glavom.— Zdravi ste, samostalni, bogati; što hoćete još? Što želi­

te?— Što želim — ponovi Odincova i uzdahne. — Jako sam

umorna, ostarjela sam, čini mi se da već dugo živim. Da, os­tarjela sam — nadoda navlačeći polako krajeve pelerine na gole ruke. Pogled joj se ukrsti s Bazarovljevim i ona malčice porumeni. — Imam za sobom već mnogo uspomena: život u Petrogradu, bogatstvo, pa siromaštvo, pa onda očeva smrt, pa udaja, pa putovanje u inozemstvo, kao što je bio red... Uspo­mena ima mnogo, a nemam se čega sjećati, preda mnom je još dug, dug put, a nemam cilja... Uopće mi se ne ide nikud dalje.

— Toliko ste razočarani? — priupita je Bazarov.— Nisam — otegnuto će Odincova — ali nisam ni zado­

voljna. Kad bih se bar mogla snažno vezati za nešto, čini mi se da bih...

— Vi biste se najradije zaljubili — unese joj se Bazarov u riječ — ali se ne možete zaljubiti, eto, u tome je vaša nesre­ća.

Odincova se zagleda u rukave svoje pelerine.— Mislite da se ne mogu zaljubiti? — izusti.— Teško! Samo što sam to pogrešno nazvao nesrećom.

Naprotiv, onaj kome se to dogodi više je vrijedan sažaljenja.— Što kome se dogodi?— Da se zaljubi.— A otkud vi to znate?— Čuo sam bar da je tako — srdito odgovori Bazarov.»Ti tu očijukaš«, pomisli, »dosađuješ se i mene dražiš jer

nemaš drugog posla, a meni je...« Srce mu se zaista kidalo.— Osim toga, možda imate i prevelike zahtjeve — reče on

i nagne se cijelim tijelom naprijed igrajući se resama na na­slonjaču.

— Možda. Moje je geslo: ili sve ili ništa. Život za život. Uzeo si meni moj, daj meni svoj, i to nepovratno i bez žalje­nja. Inače nemoj ništa ni počinjati.

— Pa što? — napomene Bazarov. — Taj je uvjet sasvim

106

opravdan, i ja se čudim kako sve do sada... niste našli to što tražite.

— Zar mislite da je lako predati se nečemu bez ostatka?— Nije lako ako počneš razmišljati i sve nešto iščekivati,

to jest precjenjivati sam sebe, ali je vrlo lako predati se bez razmišljanja.

— Ali kako da ne precjenjuješ sam sebe? Ako ja ništa ne vrijedim, komu je uopće potrebna moja privrženost?

— To više nije moja briga, drugi treba da prosudi koliko vrijedim. Najvažnije je znati se predati.

Odincova se odvoji od naslona fotelje.— Vi tako govorite kao da ste sve to već iskusili — pripo­

mene ona.— Povukli ste me za jezik, Ana Sergejevna, znate da se ja

inače ne razumijem u te stvari.— Ali znali biste se predati?— Ne znam, ne bih htio da se hvalim.Odincova ništa više ne reče, pa i Bazarov ušuti. Iz salona

dopriješe zvuci klavira.— Kako to da Katja tako kasno svira? — upita se Odinco­

va.Bazarov ustane.— Da, stvarno je već kasno, vrijeme je da legnete.— Čekajte malo, kamo se žurite... moram vam još nešto re­

ći.— Što?— Čekajte malo — šapne Odincova.Pogled joj se zaustavi na Bazarovu, činilo se da ga pomno

promatra.On se prošeta po sobi, a onda joj naglo priđe, na brzinu re­

če: — Zbogom! — stisne joj ruku tako da ona umalo što ne jaukne, pa izađe iz sobe. Ona prinese slijepljene prste ustima i puhne u njih, a onda iznenada plahovito ustane iz naslonja­ča i pođe hitrim koracima prema vratima kao da želi dozvati Bazarova natrag... U sobu uđe sobarica s bokalom na sre­brnom pladnju. Odincova zastane, naloži joj neka izađe, pa opet sjede, i opet se zamisli. Pletenica joj se razvezala i pala na pleća poput tamne zmije. Svjetiljka je još dugo gorjela u njenoj sobi. Ana Sergejevna još je dugo nepomično stajala,

107

tek od vremena do vremena prelazeći prstima po rukama ko­je je ovlaš štipala noćna studen.

Bazarov se tek nakon dva sata vratio u svoju sobu sa čiz­mama mokrim od rose, sav razbarušen i smrknut. Zatekao je Arkadija gdje sjedi za pisaćim stolom, s knjigom u rukama, u redengotu zakopčanom do grla.

— Još nisi legao? — upita ga Bazarov nekako mrzovoljno.— Dugo si večeras sjedio s Anom Sergejevnom — reče Ar-

kadij ne odgovarajući na njegovo pitanje.— Da, sjedio sam s njom za sve vrijeme dok si ti s Kateri-

nom Sergejevnom svirao na klaviru.— Ja nisam svirao... — reče Arkadij, ali umukne. Osjećao

je kako mu suze naviru na oči, a nikako nije htio da zaplače pred svojim podrugljivim prijateljem.

XVIII.

Kad je sutradan ujutro Odincova došla na čaj, Bazarov je dugo sjedio nagnut nad svojom šalicom, a onda ju je odjed­nom pogledao... Ona se okrenula njemu kao da ju je gurnuo, a njemu se učinilo da je jutros nešto bljeđa u licu. Domalo je otišla u svoju sobu i pojavila se tek o doručku. Od jutra je si- pila kiša i nije se moglo šetati. Cijelo se društvo okupilo u sa­lonu. Arkadij je uzeo najnoviji broj časopisa i počeo naglas čitati. Kneginja je, po svom običaju, najprije pokazala svojim držanjem da mu se čudi, kao da radi nešto nepristojno, a za­tim se pakosno zagledala u nj, ali se on nije obazirao na nju.

— Jevgenije Vasiljeviču — prozbori Ana Sergejevna — hajdemo u moju sobu... Htjela bih vas nešto pitati... Jučer ste spomenuli jedan priručnik...

Ona ustane i pođe prema vratima. Kneginja pogleda oko sebe s takvim izrazom na licu kao da kaže: »Pogledajte, po­gledajte samo kako sam zapanjena!« I opet se zagleda u Ar­kadija, ali on povisi glas i, izmijenivši pogled s Katjom do koje je sjedio, nastavi čitati.

Odincova je hitrim koracima došla do svoje radne sobe. Bazarov je žustro išao za njom ne dižući pogleda i samo slu­

108

hom hvatajući jedva čujni šum i šuštanje svilene haljine što je klizila pred njim. Odincova je sjela u onaj isti naslonjač u ko­jem je sjedila sinoć, pa i Bazarov zauze svoje jučerašnje mjes­to.

— Kako glasi naslov te knjige? — progovori ona nakon kraće šutnje.

— Pelouse et Fremy, Notions generales... — odgovori Ba­zarov. — Uostalom, mogu vam isto tako preporučiti i Gano- ta, Traite elementaire de physique experimentalč1. U toj su knjizi crteži jasniji, i uopće, taj je udžbenik.. .

Odincova ispruži ruku.— Oprostite mi, Jevgenije Vasiljiču, ali nisam vas pozvala

ovamo da raspravljamo o udžbenicima. Htjela sam da nasta­vimo naš sinoćnji razgovor. Otišli ste tako naglo... Neće vam biti dosadno?

— Stojim vam na raspolaganju, Ana Sergejevna. Ali o če­mu smo ono sinoć razgovarali?

Odincova ga pogleda ispod oka.— Čini mi se da smo razgovarali o sreći. Ja sam vam priča­

la o sebi. Evo, kad već spomenuh riječ sreća, recite mi zašto, čak i onda kad uživamo, na primjer, u glazbi, u lijepoj večeri, u razgovoru s bliskim ljudima, zašto nam se sve to čini prije kao nagovještaj nekakve neizmjerne sreće koja negdje posto­ji, nego kao prava sreća, to jest sreća koju već imamo. Zašto je to tako? Ili možda vi ne osjećate ništa slično?

— Znate za onu uzrečicu: »Lijepo je uvijek tamo gdje nas nema« — odvrati Bazarov. — Osim toga, i sami ste sinoć rek­li da niste zadovoljni. A meni zbilja takve misli ne padaju na pamet.

— Možda vam se čine i smiješne?— Ne, nego mi jednostavno ne padaju na pamet.— Zbilja? Znate da bih voljela znati o čemu vi razmišlja­

te.— Kako to mislite? Ne razumijem vas.— Čujte, već sam odavno htjela izvesti s vama nešto načis-

tac. Vama ne treba govoriti, znate i sami da ne spadate u obične ljude. Još ste mladi, cijeli je život pred vama. Za što se

47 Osnove eksperimentalne fizike (franc.).

109

pripremate? Kakva vas budućnost očekuje? Hoću da kažem, koji cilj želite postići, kamo stremite, što vam je na umu? Jed­nom riječju, tko ste, što ste?

— Iznenađujete me, Ana Sergejevna. Poznato vam je da se bavim prirodnim naukama, a tko sam ja...

— Doista, tko ste vi?— Već sam vam rekao da sam budući kotarski liječnik.Ana Sergejevna učini nestrpljivu kretnju.— Zašto mi to govorite? Pa ni vi sami u to ne vjerujete.

Tako bi mi mogao odgovoriti Arkadij, ali ne vi.— Ama, po čemu je to Arkadij...— Prestanite! Zar je moguće da biste se vi zadovoljili tak­

vom skromnom djelatnošću, zar niste i sami uvijek tvrdili da za vas medicina ne znači ništa? Vi, sa svojom taštinom, pa da budete kotarski liječnik! Vi meni tako odgovarate samo da biste me se otresli, zato što nemate ni trunka povjerenja u mene. A znate li, Jevgenije Vasiljiču, da bih vas ja možda mogla i razumjeti: i ja sam bila siromašna i tašta, kao i vi, možda sam i ja prošla kroz iste takve kušnje kao i vi.

— Sve je to lijepo i dobro, Ana Sergejevna, ali oprostite... ja uopće nisam navikao da se ispovijedam, a između vas i mene je takav jaz...

— Kakav jaz? Opet ćete mi reći da sam aristokratkinja? Koješta, Jevgenije Vasiljiču, čini mi se da sam vam dokaza­la...

— A osim toga — presiječe je Bazarov u riječi — što ima­mo od toga da pričamo i razmišljamo o budućnosti kad ona uglavnom ne zavisi od nas? Ukaže li se prilika da nešto učini­mo — sjajno, a ne ukaže li se — bit će mi barem drago što ni­sam unaprijed brbljao uprazno.

— Vi prijateljski razgovor nazivate brbljanjem... Ili možda ne smatrate mene, kao ženu, dostojnom svoga povjerenja? Ama, vi sve nas prezirete!

— Vas, Ana Sergejevna, ne prezirem, i vi to znate.— Ne, ništa ja ne znam... ipak, recimo da shvaćam da ne

želite govoriti o svojoj budućoj djelatnosti, ali ono što se u vama sada zbiva...

— Zbiva! — ponovi Bazarov. — Baš kao da sam ja kakva država ili društvo! Kako bilo da bilo, to uopće nije zanimlji­

110

vo, osim toga, zar čovjek može uvijek na sav glas reći sve što se u njemu »zbiva«?

— Ja ne vidim razloga zašto ne bi mogao iskazati sve što mu je na srcu.

— V7to možete? — priupita je Bazarov.— Mogu — odgovori Ana Sergejevna nakon trenutnog ko­

lebanja.Bazarov obori glavu.— Onda ste vi sretniji od mene.Ana Sergejevna pogleda ga upitno.— Dobro, kako vam drago — nastavi — ali meni ipak ne­

što govori da se nismo slučajno sprijateljili, da ćemo ostati dobri prijatelji. Uvjerena sam da će ta vaša, kako da kažem, ta vaša napetost, suzdržljivost, na kraju nestati.

— Vi ste zapazili kod mene suzdržljivost... i kako ono još rekoste... napetost?

— Jesam.Bazarov ustane i priđe prozoru.— I htjeli biste znati razlog toj mojoj suzdržljivosti, htjeli

biste znati što se u meni zbiva?— Da — ponovo će Odincova, obuzeta nekakvom, i njoj

samoj nepojmljivom strepnjom.— I nećete se naljutiti na mene?— Neću.— Nećete? — Bazarov stajaše okrenut njoj leđima. — On­

da znajte da vas volim, glupo, ludo... Eto što ste postigli.Odincova ispruži obje ruke, a Bazarov upre čelom o pro­

zorsko okno. Zadihao se; vidjelo se da sav treperi. Ali to nije bila ustreptalost od mladenačke bojažljivosti, niti ga je obu­zeo sladak strah od prvog očitovanja, to je u njemu bjesnjela strast, snažna i teška — strast slična gnjevu, možda i srodna gnjevu... Odincova ga se i prepala i sažalila se nad njim.

— Jevgenije Vasiljiču — reče s prizvukom nehotične njež­nosti u glasu.

On se hitro okrene i, gutajući je očima, uhvati je za obje ruke i naglo privije na svoje grudi.

Nije se odmah oslobodila iz njegova zagrljaja, ali je ubrzo stajala već daleko od njega, u kutu, i odande ga gledala. On pohrli prema njoj...

111

— Niste me dobro razumjeli — prošapće ona žurno i upla­šeno. Činilo se da će vrisnuti ako joj se primakne još jedan korak... Bazarov se ugrize za usnu i izađe.

Nakon pola sata služavka preda Ani Sergejevnoj pisamce od Bazarova. U pisamcu je bio samo jedan redak: »Moram li otputovati danas — ili mogu ostati do sutra?«

Ana Sergejevna mu odgovori: »Zašto da otputujete? Ja vas nisam razumjela, a ni vi mene niste dobro razumjeli.« I pomisli: »Ni samu sebe nisam razumjela«.

Nije izlazila sve do ručka, neprestano je hodala gore-dolje po sobi s rukama zabačenim za leđa, tek ponekad zastajući čas pred prozorom, čas pred zrcalom, i polako prelazila rup­čićem po vratu na kojem joj se neprestance pričinjalo da je peče nešto vrelo. Pitala se što joj je trebalo da ga »natjera«, kako se on izrazio, na iskrenost, i kako nije ništa ni slutila.

— Kriva sam — izgovori naglas — ali to nisam mogla predvidjeti. — Razmišljala je i crvenjela sjećajući se njegova gotovo zvjerskog lica kad je pohrlio prema njoj... — Ili? — izusti odjednom, pa zastane i zatrese uvojcima... Opazi sebe u zrcalu; učini joj se da joj zabačena glava, s tajanstvenim smi­ješkom na poluotvorenim, poluzatvorenim očima i usnama govori u taj mah nešto od čega se i sama zbuni...

— Ne — zaključi napokon. — Sam Bog zna kamo bi me to odvelo, s tim se ne valja šaliti, duševni je mir ipak nešto najljepše na svijetu.

Njen duševni mir ostao je nepomućen, ali se ražalostila, čak se i rasplakala u jednom trenutku, ne znajući ni sama za­što, samo nikako ne zbog pretrpljene uvrede. Nije bila uvrije­đena, više se osjećala kriva. Pod utjecajem različitih mutnih osjećaja, spoznaje da život prolazi, želje za promjenom, na­gnala je samu sebe da dođe do određene crte, nagnala je sa­mu sebe da pogleda i iza crte — ali nije ugledala čak ni po­nor nego pustoš... ili kaos.

XIX.

Koliko god Odincova umjela vladati sobom, koliko god bila iznad svih predrasuda, ipak se i ona osjećala nelagodno

112

došavši na ručak u blagovaonicu. Međutim, ručak je prošao prilično dobro. Došao je Porfirij Platonič i ispričao više aneg­dota, upravo se bio vratio iz grada. Ispripovijedio je, između ostalog, kako je gubernator Burdalu zapovjedio svojim služ­benicima za specijalne zadatke da nose mamuze za slučaj po­šalje li ih nekamo, radi hitnosti, na konjima. Arkadij je poti­ho razgovarao s Katjom i diplomatski se dodvoravao knegi- nji sitnim znacima pažnje. Bazarov je uporno i zlovoljno šu­tio. Odincova ga je dva-tri puta pogledala izravno, a ne kri- šom, u lice, ozbiljno i žučljivo lice, oborenih očiju, s izrazom prezirne odrješitosti u svakoj crti, i pomislila: »Ne... ne... ne...« Poslije ručka je sa cijelim društvom pošla u park, a kad je opazila da Bazarov želi porazgovarati s njom, otišla je ne­koliko koraka u stranu i zastala. On joj se približio, ali ni ta­da nije podigao pogled nego samo potmulim glasom izustio:

— Dužan sam, Ana Sergejevna, da vam se ispričam. Vi se zacijelo ljutite na mene.

— Ne, Jevgenije Vasiljiču, ne ljutim se na vas — odgovori mu Odincova — ali sam žalosna.

— To je još gore. Kako bilo da bilo, dovoljno sam kaž­njen. Vjerojatno ćete se složiti sa mnom da sam u neobično glupom položaju. Napisali ste mi: zašto da otputujem? Ali ja ne mogu i ne želim ostati. Sutra više neću biti ovdje.

— Jevgenije Vasiljiču, zašto vi...— Zašto odlazim?— Ne, nisam vas to htjela pitati.— Prošlost se ne može vratiti, Ana Sergejevna... a to se

moralo kad-tad dogoditi. Prema tome, moram otići. Mogao bih ostati samo uz jedan uvjet, ali taj uvjet neće nikad biti is­punjen. Jer, oprostite mi na drskosti, vi mene ne volite, i ni­kad me nećete voljeti, je li tako?

Bazarovu načas sijevnuše oči ispod tamnih obrva.Ana Sergejevna mu ništa ne odgovori. »Ja se bojim ovog

čovjeka«, promine joj glavom.— Zbogom — reče Bazarov kao da je pogodio njenu mi­

sao, pa se zaputi prema kući.Ana Sergejevna polako krene za njim, pozove Katju i uh­

vati je ispod ruke. Nije se rastajala od nje sve do večeri. Ni kartati se nije htjela, i svejednako se smješkala, što nikako ni­

113

je pristajalo njenom blijedom i zbunjenom licu. Arkadij se čudio i promatrao je kao što mladi ljudi promatraju, to jest neprestance se pitajući što li sad to znači. Bazarov se zatvorio u sobu; na čaj je ipak došao. Ana Sergejevna željela mu je kazati koju lijepu riječ, ali nije znala kako da zapodjene raz­govor s njim...

Pomogao joj je neočekivan slučaj: nadstojnik posluge na­javio je Sitnikova.

Teško je riječima opisati kako je mladi naprednjak uletio u sobu, poput prepelice. Pošto je, sa sebi svojstvenom namet- ljivošću, bio odlučio da posjeti na selu ženu koju jedva da je poznavao, koja ga nikad nije pozvala, ali kod koje su, po pri­kupljenim obavijestima, u gostima tako pametni i njemu blis­ki ljudi, ipak je osjećao strah do same srži u kostima pa, um­jesto da izgovori unaprijed pripremljenu ispriku i pozdrav, promrmljao je nekakvu besmislicu kako ga je tobože Jevdok- sija Kukšina zamolila da se raspita za zdravlje Ane Sergejev- ne, i kako mu je i Arkadij Nikolajevič uvijek govorio sve naj­ljepše o njoj... Međutim, tu je zamucao i toliko se smeo daje sjeo na svoj šešir. Ipak, budući da ga nitko nije otjerao, a Ana Sergejevna čak ga predstavila svojoj tetki i sestri, ubrzo se snašao i razvezao da je divota. Banalnost često dobro do­lazi u životu: popušta odviše napete strune, otrežnjava sa­mosvjesne ili samožive osjećaje, podsjećajući nas da je u blis­kom srodstvu s njima, S dolaskom Sitnikova sve je postalo nekako bezizražajnije — i jednostavnije; svi su čak i bolje ve­čerali i otišli na počinak ranije nego obično.

— Sad bih ja tebi mogao ponoviti — reče Arkadij, ležeći u postelji, Bazarovu, koji se također bio razodjenuo — ono što si ti meni jednom rekao: »Što si tako nujan? Valjda si izvršio neku svetu dužnost?«

Među mladićima se odnedavno bilo uvriježilo nekakvo to­bože neusiljeno peckanje, što je svagda znak potajnog neza­dovoljstva ili neizrečenih sumnji.

— Sutra odlazim k ocu — reče Bazarov.Arkadij se pridigne u postelji i podupre laktom. Začudio

se, a u isti mah i obradovao, tko zna zašto.— A — reče. — I zato si tako nujan?Bazarov zijevne.

114

— Budeš li previše znao, brzo ćeš ostarjeti.— A što je s Anom Sergejevnom? — nastavi Arkadij.— Što bi bilo s Anom Sergejevnom?— Hoću da kažem, zar će te pustiti da odeš?— Nisam ja u njezinoj službi.Arkadij se zamisli, a Bazarov legne i okrene se zidu.Prođe nekoliko minuta u šutnji.— Jevgenije! — uzvikne odjednom Arkadij.— Što je?— Idem i ja sutra s tobom.Bazarov ne odgovori ni crne ni bijele.— Samo što ću ja kući — nastavi Arkadij. — Zajedno će­

mo do Hohlovskih naselja, tamo ćeš ti kod Fedota uzeti ko­nje. Vrlo bih se rado upoznao s tvojima, ali se bojim da bih i njima i tebi bio na smetnju. Ali ti ćeš valjda poslije opet doći k nama?

— Ostavio sam stvari kod vas — odgovori Bazarov ne ok­rećući se.

»A zašto me ne pita zbog čega i ja odlazim? Isto tako ne­nadano kao i on?« pomisli Arkadij. »Pa, zbilja, zašto ja odla­zim, i zašto on odlazi?« nastavi razmišljati. Nije mogao na to pitanje dati odgovor koji bi ga zadovoljio, a u srcu mu se skupljao nekakav jed. Slutio je da će mu biti teško rastati se s tim životom na koji se bio navikao, ali bi mu opet bilo čudno da ostane sam. »Nešto se među njima dogodilo«, zaključi u sebi, »pa što da ja ostajem ovdje uz nju nakon njegova odlas­ka? Do kraja bih joj dodijao, izgubio bih i posljednju šansu.« Poče zamišljati Anu Sergejevnu, a onda malo-pomalo stado­še se probijati, kroz lijep lik mlade udovice, i druge crte.

— Žao mi je i Katje! — šapne Arkadij u jastuk na koji je već kanula suza... Iznenada zabaci kosu i reče naglas:

— A kog je vraga došao taj blesavi Sitnikov?Bazarov se najprije promeškolji u postelji, a onda mu od­

govori :— Vidim ja, brate, da si ti još glup. Ne možemo nikako

bez Sitnikova. Shvati već jednom da su meni potrebni takvi klipani. Neće valjda bogovi peći zemljane lonce?

»Oho!« pomisli Arkadij i tek mu u tom trenu pukne pred očima sva dubina Bazarovljeve taštine.

115

— Nas smo dvojica dakle bogovi? To jest, ti si bog, a ja sam valjda ipak klipan?

— Da — zlovoljno ponovi Bazarov — još si glup.Odincova se nije mnogo začudila kad joj je sutradan Arka-

dij rekao da odlazi s Bazarovom. Bila je nekako rastresena i umorna. Katja ga je pogledala šutke i ozbiljno, kneginja se čak i prekrižila ispod svoje marame tako da je i on morao to zapaziti, ali se zato Sitnikov sav usplahirio. Tek je bio sišao na doručak u novom gizdelinskom odijelu, koje više nije bilo slavenofilsko. Jučer je bio iznenadio slugu kojeg su mu dodi­jelili svom silom odjeće što ju je bio donio, a sad ga najed­nom drugovi ostavljaju na cjedilu! Malo je pocupkao, uz­vrpoljio se kao gonjeni zec na okrajku šume — i iznenada, gotovo prestrašeno, upravo pođvrisnuo da i on onda odlazi. Odincova ga nije zadržavala.

— Imam vrlo udobna kola — nadoda nesretni mladić ob­raćajući se Arkadiju — možete se povesti sa mnom, a Jevge- nij Vasiljič može uzeti vaš tarantas, bit će mu čak i udobnije.

— Ama, zaboga, vama je to izvan ruke, a do mene je i da­leko.

— Nije to ništa, imam ja vremena, a imam i posla na tu stranu.

— Oko zakupa poreza? — priupita ga Arkadij malčice isu- više prezirno.

Ali Sitnikov je bio toliko zdvojan da se, mimo običaja, nije ni nasmijao.

— Uvjeravam vas da su mi kola vrlo udobna — promrmlja — i da u njima ima dovoljno mjesta.

— Ne žalostite mesje Sitnikova svojim odbijanjem — na­pomene Ana Sergejevna...

Arkadij je pogleda i značajno klimne glavom.Gosti otputovaše poslije doručka. Opraštajući se s Bazaro­

vom, Odincova mu pruži ruku i reče:— Još ćemo se vidjeti, je li?— Kako vi želite — odgovori Bazarov.— Onda ćemo se vidjeti.Arkadij prvi izađe i pope se u Sitnikovljevu kočijicu. Dok

mu je nadstojnik smjerno pomagao, on bi ga najradije bio iz- devetao ili se rasplakao. Bazarov se smjesti u tarantas. Kad

116

su stigli do Hohlovskih naselja, Arkadij pričeka da Fedot, vlasnik svratišta, upregne konje, a onda priđe tarantasu i, smješkajući se kao nekad, reče Bazarovu:

— Jevgenije, povedi me sa sobom, htio bih i ja k tvojima.— Sjedaj — procijedi Bazarov kroza zube.Sitnikov, koji se šetao oko kotača svoje kočijice i veselo fi-

ćukao, samo je zinuo kad je čuo te riječi, a Arkadij hladno­krvno izvadi svoju prtljagu iz njegove kočijice, sjede do Baza- rova i, uljudno se naklonivši svom dotadašnjem suputniku, vikne: — Tjeraj! — Tarantas krene i domalo nestane s vidi­ka... Potpuno zbunjen, Sitnikov pogleda svoga kočijaša, ali je ovaj mahao bičem iznad repa srednjaka. Tada Sitnikov usko­či u kočiju i, izderavši se na dva seljaka što su prolazila mi­mo: — Nataknite kape, blesani! — odveze se u grad, kamo stiže vrlo kasno. Sutradan je kod Kukšine izgrdio na pasja kola ona dva »odurna uobraženka i neznalice«.

Kad je Arkadij sjeo uz Bazarova u tarantas, čvrsto mu je stisnuo ruku i dugo šutio. Činilo se da Bazarov razumije i ci­jeni taj stisak ruke i tu šutnju. Cijele protekle noći nije bio ni oka sklopio niti je pušio, a već nekoliko dana nije gotovo ni­šta okusio. Sumorno i oštro isticao mu se izmršavjeli profil is­pod kape nabijene na oči.

— De, brate — prozbori napokon — daj mi cigaru... I po­gledaj, molim te, nije li mi možda jezik požutio?

— Jest — odgovori mu Arkadij.— Ma da... ni cigara mi ne prija. Pokvarila se mašina.— Stvarno si se promijenio u posljednje vrijeme — pripo­

mene Arkadij.— Nije greda! Popravit ćemo se. Jedino me brine što mije

majka tako osjetljiva: ako nisi pustio trbušinu, i ako ne jedeš deset puta na dan, živa se izjede. S ocem je lako, on je svašta prošao, i sito i rešeto. Ne, ne mogu pušiti — nadoda i hitne cigaru u prašinu na cesti.

— Do tvog imanja ima još dvadeset pet vrsta? — priupita ga Arkadij.

— Dvadeset pet. Ipak, pitaj radije ovog mudrijaša.I pokaže na seljaka, Fedotova čovjeka, koji je sjedio na

kočijaškom sjedalu.Međutim, mudrijaš odgovori da »ko bi ga znao, ovdikarce

117

ne mjere vrste«, pa nastavi potiho psovati srednjaka zato što se »glavurdom rita«, to jest trza glavom.

— Da, da — opet će Bazarov — neka vam ovo bude lekci­ja, mladi moj prijatelju, upravo poučan primjer. Vrag bi ga znao kakva je to bila budalaština! Svaki čovjek visi o tankoj niti, svaki čas može pod njim pući ponor, a on još izmišlja sam sebi svakojake neugodnosti, kvari sebi život.

— Na šta to ciljaš? — upita ga Arkadij.— Ni na što ja ne ciljam, nego ti otvoreno kažem da smo

se obadvojica vrlo glupo ponijeli. Što ima tu da se priča! Ali to sam već primijetio i na klinici: tko se ljuti na svoju bol, taj će je svakako nadvladati.

— Ne razumijem te potpuno — reče Arkadij — čini mi se da se "bar ti nemaš na što potužiti.

— E, ako me ne razumiješ potpuno, onda ću ti kazati ovo: po mom mišljenju, bolje je tucati kamen na cesti nego dopus­titi ženi da ti osvoji makar i vršak prsta. Sve je to... — umalo što ne izgovori svoju omiljenu riječ »romantika«, ali se svla­da i umjesto toga reče: — ...glupost. Nećeš mi vjerovati, ali ja ti kažem: nas smo dvojica upali u žensko društvo i bilo nam je ugodno; no napustiti takvo društvo — to ti je isto kao kad se u vruć ljetni dan poliješ hladnom vodom. Pravi muškarac nema kad da se bavi takvim tricama; muškarac mora biti ok­rutan, kako kaže jedna izvrsna španjolska uzrečica. Evo, reci­mo, ti — nadoda obraćajući se seljaku na kočijaškom sjedalu — ti, mudrače, imaš li ti ženu?

Seljak okrene prijateljima svoje plosnato i kratkovidno li­ce.

— Jal ženu? Imam. Kako ne bi imo ženu.— A tučeš li je?— Jal ženu? Svašta biva. Ne tučemo ju brez potrebe.— E, lijepo. A tuče li ona tebe?Seljak cimne uzdama.— Što to divaniš, gospodaru? Teb’ je samo do šale... — Se­

ljak se očito uvrijedio.— Čuješ li, Arkadije Nikolajiču? A nas dvojicu su istuk-

le... eto što ti znači biti obrazovan čovjek.Arkadij se na silu nasmije, a Bazarov se okrene od njega i

cijelim putem ne izusti više ni riječi.

118

Arkadiju se dvadeset pet vrsta oteglo kao pedeset. Ali napokon se na blagom obronku ukaže omanje seoce gdje su živjeli Bazarovljevi roditelji. Pokraj sela, u mladom brezi- ku, nazirala se vlasteoska kućica sa slamnatim krovom. Pred prvom kolibom stajala su dva seljaka u kapama i svađala se.

— Velika si ti svinja — govorio je jedan drugome — a gori si od praseta.

— A tebi je žena vještica — odbrusi mu drugi.— Po slobodnom ponašanju — napomene Bazarov Arka­

diju — i po nestašnim izrazima možeš zaključiti da seljaci kod mog oca nisu previše ugnjetavani. A eno i njega gdje iz­lazi na stepenice svoga prebivališta. Čuo je valjda zvonce. Jest, on je — prepoznajem ga po stasu. Eh, eh, kako je ipak, posijedio, siromah!

XX.

Bazarov se nagnuo iz tarantasa, a Arkadij je promolio gla­vu iza leđa svoga prijatelja i ugledao na ulaznim stubama vlasteoske kuće visoka, suhonjava čovjeka raščupane kose i tankog orlovskog nosa, u raskopčanom starom oficirskom re- dengotu. Stajao je raskrečen, pušio dugačku lulu i škiljio na suncu.

Konji se zaustaviše.— Konačno si stigao — progovori Bazarovljev otac pušeći

i dalje, iako mu je kamiš skakao među prstima. — Hajde, iz­lazi, izlazi, da se izljubimo.

I zagrli sina...— Jenjuška, Jenjuša — razlegne se drhtav ženski glas. Vra­

ta se širom otvoriše i na pragu se pojavi debeljuškasta, oniska starica u bijeloj kapici i kratkoj šarenoj bluzi. Uzdahne, po­srne i zacijelo bi pala da je Bazarov ne pridrži. U tren oka obavije mu punašne ruke oko vrata, privije mu svoju glavu na prsa i sve uokolo mukom umukne. Čuli su se samo njeni isprekidani jecaji.

Stari Bazarov duboko je disao i škiljio još više.— No, dostaje, dosta, Ariša! Prestani! — reče izmjenjuju­

119

ći pogled s Arkadijem koji je nepomično stajao kraj taranta- sa, a čak je i seljak na kočijaškom sjedalu okrenuo glavu. — To je zbilja nepotrebno! Prestani, molim te!

— Ah, Vasilije Ivanoviču — promuca starica — otkad ga samo nisam vidjela, dragog mog, golubića, Jenjušenjku... — i ne puštajući ga iz zagrljaja, odmakne od Bazarova svoje na­borano i razdragano lice, mokro od suza, i pogleda ga nekak­vim blaženim i smiješnim pogledom, pa se opet privije uzanj.

— Ma da, naravno, sve je to sasvim prirodno — reče Vasi- lij Ivanovič — samo, ipak će biti bolje da uđemo u kuću. Evo, s Jevgenijem je stigao i gost. Oprostite — nadoda obra­ćajući se Arkadiju pa ovlaš lupne petama — razumijete, žen­ska slabost, pa i majčinsko srce...

I njemu samom podrhtavale su usne i obrve i tresao se podbradak... ali je očito želio da se savlada, da se pokaže čak i ravnodušan. Arkadij se nakloni.

— Hajdemo, majčice, stvarno — oglasi se i Bazarov pa po­vede u kuću malaksalu staricu. Pošto ju je smjestio u udoban naslonjač, još jednom na brzinu zagrli oca i predstavi mu Ar- kadija.

— Od srca se radujem — reče Vasilij Ivanovič — samo vas molim da nam ne zamjerite, sve vam je ovdje kod nas jedno­stavno uređeno, po vojnički. Arina Vlasjevna, smiri se, budi tako dobra, kakva je sad to malodušnost? Zamjerit ćeš se gospodinu gostu.

— Gospodine — protisne starica kroza suze — nemam vam čast znati ime i očevo ime...

— Arkadij Nikolajič — potiho i značajno reče joj Vasilij Ivanovič.

— Oprostite mi, glupači. — Starica se usekne i, naginjući glavu desno pa lijevo, pomno obriše jedno i drugo oko. — Oprostite mi, molim vas. Ama, već sam mislila da ću i umrije­ti, a da neću dočekati svojega go...o...o...lubića.

— A eto, dočekali ste ga, milostiva gospođo — prihvati Vasilij Ivanovič. — Tanjuška — obrati se bosoj djevojčici od svojih trinaest godina u jarkocrvenoj cicanoj haljinici koja je plašljivo izvirivala iza vrata — donesi gospođi čašu vode, na poslužavniku, čuješ li? A vas bih, gospodo — nadoda nekako

120

starinski nestašno — zamolio da uđete u kabinet veterana u mirovini.

— Daj da te bar još jedared zagrlim, Jenjušečka — procvi- li Arina Vlasjevna. Bazarov se sagne. — Kakav si mi samo ljepotan postao!

— E pa, bio ljepotan ili ne bio — pripomene Vasilij Ivano- vič — svakako je muškarac, am/e68, štono riječ. A sad se na­dam, Arina Vlasjevna, pošto si nasitila svoje materinsko srce, da ćeš se pobrinuti da se nasite i tvoji dragi gosti jer, kao što znaš, od riječi se ne živi.

Starica ustane iz naslonjača.— Ovog časa, Vasilije Ivanoviču, bit će prostrt stol, trknut

ću sama u kuhinju i naložiti da se pristavi samovar, sve će bi­ti, sve. Tri godine ga nisam vidjela, ni hranila ni pojila, misliš da mi je lako?

— E pa, pripazi, domaćice, potrudi se da se ne osramotiš, a vas, gospodo, molim da pođete za mnom. Evo, Jevgenije, i Timofejiča, hoće da te pozdravi. I on ti se, veli, obradovao, stari namćor. Je li da si mu se obradovao, stari namćore? Iz­volite za mnom.

Vasilij Ivanovič žurno pođe ispred njih lupkajući i stružu- ći izgaženim cipelama.

Cijela se njegova kuća sastojala od šest majušnih soba. Jedna od njih, ona u koju je doveo naše prijatelje, zvala se kabinet. Stol na debelim nogama, pretrpan spisima, pocrnje­lim od stare prašine, kao da su sušeni na dimu, zauzimao je sav prostor između dva prozora; na zidovima su visjele tur­ske kubure, knutovi, sablje, dva zemljovida, nekakvi anatom­ski crteži, portret Hufelanda65, monogram od kose u crnom okviru i diploma pod staklom; između dva golema ormara od karelijske brezovine stajao je kožni divan, mjestimice uleknut i poderan; na policama bijahu nabacane knjige, kuti­je, punjene ptice, tegle, bočice; u jednom kutu nalazio se po­kvaren električni motor.

68 homme fait (franc.) — pravi muškarac.M Christoph Wilhelm Hufeland (1762—1836) — njemački liječnik, pro­

fesor patologije u Berlinu.

121

— Ja sam vas upozorio, dragi moj goste — poče Vasilij Ivanovič — da mi ovdje živimo tako reći ko na logorovanju...

— Ma prestani, što se stalno ispričavaš? — presiječe ga Bazarov u riječi. — Kirsanov vrlo dobro zna da mi nismo ni­kakvi bogatuni, i da ne živiš u dvorcu. Pitanje je samo kamo ćemo njega smjestiti.

— Zaboga, Jevgenije, imamo u kućici krasnu sobu, tamo će mu biti sasvim lijepo.

— I kućicu si dakle podigao? _______— Dašta, tamo gdje je kupaonica, molim lijepo — umiješa

se Timofejič.— Naime, uz samu kupaonicu — brže-bolje ga nadopuni

Vasilij Ivanovič. — A ljeto je... Sad ću ja odmah trknuti tamo da sve uredim, a ti bi im, Timofejiču, mogao dotle unijeti stvari. Tebi, Jevgenije, dakako, ustupam svoj kabinet. Suum cuique10.

— Eto vidiš! Vrlo zanimljiv starčić, i velika dobričina — nadoda Bazarov čim je Vasilij Ivanovič izašao. — Isti takav čudak kao i tvoj otac, tek drugog soja. Samo što previše pri­ča.

— Čini mi se da ti je i majka divna žena — pripomene Ar- kadij.

— Jest, nema ti u nje ni trunka lukavosti. A vidjet ćeš ka­kav će nam ručak prirediti.

— Nismo vam se danas nadali, gospodine, pa nismo naba­vili govedine — oglasi se Timofejič, koji je upravo donio Ba- zarovljev kovčeg.

— Možemo mi i bez govedine, čega nema, bez toga se mo­že. Siromaštvo, kažu, nije grijeh.

— Koliko ima tvoj otac duša? — upita ga odjednom Arka- dij.

— Imanje nije njegovo nego materino, a duša ima, ako se ne varam, petnaest.

— U svemu ih ima dvajest dvije — nezadovoljno pripome­ne Timofejič.

Ponovo dopre struganje cipelama po podu i ponovo se po­javi Vasilij Ivanovič.

10 suum cuique (lat.) — svakom svoje.

122

— Za koju minutu vaša će soba biti spremna da vas primi— svečano uzvikne. — Arkadije... Nikolajiču? Tako se, čini mi se, zovete? A evo vam i sluge — nadoda pokazujući na kratko podšišana dječaka u modru kaftanu poderanom na laktovima i u tuđim čizmama. — Zove se Fećka. Opet ponav­ljam, iako mi sin brani, nemojte nam što zamjeriti. Uostalom, znat će vam napuniti lulu. Zacijelo pušite?

— Pušim, ali radije cigare — odgovori Arkadij.— To vam je pametno. Pa i ja dajem prednost cigarama,

ali je u našem zabačenom kraju vrlo teško do njih doći.— Ma dosta te tvoje kuknjave — presiječe ga opet Baza-

rov u riječi. — Sjedi radije ovamo na divan da te se nagle- dam.

Vasilij Ivanovič se nasmije i sjede. U licu je bio vrlo sličan sinu, samo što mu je čelo bilo niže i uže, a usta malko šira. Neprestano se kretao, slijegao ramenima baš kao da ga odje­ća tišti ispod pazuha, žmirkao, kašljucao i igrao se prstima, dok mu je sin bio nekako nehajno nepokretan.

— Da ja kukam! — prihvati Vasilij Ivanovič. — Nemoj ti, Jevgenije, misliti da bih ja htio možebit ganuti gosta: ko, eto, vidite u kakvoj zabiti živimo. Ja, naprotiv, držim da za čovje­ka koji misli nema zabiti. Barem se trudim, koliko mogu, da se ne zapustim, da održim korak s vremenom, štono riječ.

Vasilij Ivanovič izvadi iz džepa novu žutu maramicu koju je usput uzeo kad je išao u Arkadijevu sobu, pa nastavi mašu­ći njome po zraku:

— Neću vam sad pričati o tome kako sam, na primjer, uz nemale osobne žrtve, uveo za kmetove zemljarinu i dao im svoju zemlju u napolicu. Smatrao sam to svojom dužnošću, tako nalaže čovjeku sam razum u ovom slučaju, iako drugi posjednici i ne pomišljaju na to, mislim na znanost, na naob­razbu.

— Da, vidim da imaš ovdje »Prijatelja zdravlja«71 za 1855. godinu — pripomene Bazarov.

— To mi iz usluge šalje jedan stari drug — žurno će Vasilij Ivanovič — ali znamo mi, na primjer, i o frenologiji ponešto— dometne obraćajući se više Arkadiju nego sinu i pokazuju- 11

11 Medicinarsko glasilo koje je izlazilo u Petrogradu od 1833. do 1869.

123

ći na malu sadrenu glavu razdijeljenu na četverokute obilje­žene brojevima. — A nije nam nepoznat ni Schonlein72, pa ni Rademacher73.

— Zar u ***nskoj guberniji još vjeruju u Rademachera? — upita ga Bazarov.

Vasilij Ivanovič se zakašlje.— U guberniji... Dakako da ćete vi, gospodo, to bolje zna­

ti, kako vas mi uopće možemo stići? Vi ste tu da nas zamije­nite. Pa i u moje vrijeme nekakav humoralist Hoffmann74, pa neki Brown75 sa svojim vitalizmom, činili su se i nama smiješ­ni, a nekad su, bome, vedrili i oblačili. Kod vas je sad neki novi učenjak zamijenio Rademachera i vi mu se klanjate, a za dvadeset godina možda će i njega ismijavati.

— Mogu ti za utjehu reći — otpovrne Bazarov — da mi sad općenito ismijavamo medicinu i da se nikom ne klanja­mo.

— Kako to? Pa ti bi valjda ipak htio biti liječnik?— Da, ali to jedno drugome ne smeta.Vasilij Ivanovič ugura srednji prst u lulu u kojoj je bilo još

malo vrelog pepela.— Dobro, možda, možda, ne kažem ništa. Jer, što sam ja?

Pukovnijski liječnik u mirovini, volatif6, a sad sam poljopriv­rednik. Nekad sam služio kod vašeg djeda u brigadi — obrati se opet Arkadiju — da, da, molim lijepo; svašta sam ja pro­šao u životu. U kakvim sam sve društvima bio, s kim se sve nisam pleo! Ja, ovaj isti koga sad vidite pred sobom, opipa­vao sam puls knezu Vitgenštejnu77 i Žukovskome78. One što su bili četrnaeste u Južnoj armiji, razumijete (tu Vasilij Ivano­vič značajno stisne usne), poznavao sam sve do jednoga. Ali

72 Johann Lukas Schonlein (1793 — 1864) — njemački liječnik koji je uveo kliničku metodu u studij medicine.

73 Johann Gottfried Rademacher (1772— 1849) — njemački znanstvenik, Paracelsusov sljedbenik.

74 Friedrich Hoffmann (1660—1742) — njemački liječnik po kome su prozvane Hoffmannove kapljice.

75 John Brown (1735 — 1788) — škotski liječnik, utemeljitelj vitalističke teorije prema kojoj bolesti nastaju zbog viška ili manjka podražaja.

76 voila tout (franc.) — to je sve.77 Petar Vitgenštejn (1769—1843) — ruski vojskovođa koji je zapovije­

dao u rusko-turskom ratu.78 VasilijAndrejevičŽuAroKsA7(1783 —1852) — ruski romantični pjesnik.

124

ja se nisam ni u što petljao, ja sam znao samo za svoju lance- tu i gotovo! A vaš je djed bio zaista čestit čovjek, pravi voj­nik.

— Priznaj da je bio pravi zvekan — lijeno će Bazarov.— Ah, Jevgenije, kako se to izražavaš, za miloga Boga...

Dabome da general Kirsanov nije pripadao onima...— Ma mani ga sad! — presiječe ga Bazarov u riječi. —

Kad smo dolazili ovamo, uživao sam u tvome breziku, lijepo je izrastao.

Vasilij Ivanovič živne.— E, ali pogledaj samo vrt! Svako sam drvo sam posadio.

Imam i voćaka, i jagoda, i svakojakog ljekovitog bilja. Koliko god vi, mlada gospodo, tamo mudrovali, ipak je stari Paracel- sus izrekao svetu istinu: in herbis, verbis et lapidibus...19 Ti znaš da sam ja otkazao praksu, ali dva-tri puta tjedno moram se prihvatiti starog posla. Dolaze da me pitaju za savjet, ne mogu ih otjerati s praga. Događa se da sirotinja traži pomoć. Osim toga, ovdje uopće nema liječnika. I jedan susjed u blizi­ni, zamisli, umirovljeni major, bavi se liječenjem. Pitam ljude je li bar studirao medicinu... Kažu mi da nije studirao, da on to radi više iz filantropije... Ha-ha, iz filantropije! A? Što ve- liš? Ha-ha-ha-ha!

— Fećka, daj mi napuni lulu! — osorno će Bazarov.— A jedan drugi ovdašnji liječnik dolazi bolesniku — ne­

kako očajnički nastavi Vasilij Ivanovič — a kad tamo, boles­nik je već ad patrešso, sluga i ne pušta liječnika do njega, veli da više nije potrebno. Ovaj to nije očekivao pa se zbuni i pi­ta: »A je li gospodin prije smrti štucao?« — »Jesu, štucali su.« — »Je li mnogo štucao?« — »Mnogo.« — »E, to je do­bro,« veli liječnik pa se okrene i ode. Ha-ha-ha!

Starac se nasmije, a Arkadij tek razvuče lice u osmijeh. Ba­zarov samo potegne dim. Tako su razgovarali oko sat. Arka­dij je dotle svratio i u svoju sobu, koja je zapravo bila pred­soblje kupaonice, ali vrlo udobna i čista. Naposljetku dođe Tanjuša i javi da je ručak gotov.

Vasilij Ivanovič prvi ustane. 79

79 in herbis, verbis et lapidibus (lat.) — u travama, riječima i kamenju. ao ad patres (lat.) — otišao k precima.

125

— Idemo, gospodo! Molim vas da mi oprostite ako sam bio dosadan. Nadam se da će vam domaćica bolje ugoditi od mene.

Iako na brzinu spravljen, ručak je bio vrlo dobar, pa čak i obilat; samo je vino malo, štono riječ, omanulo; gotovo crni šeri koji je Timofejič bio kupio u gradu kod poznatog trgovca zaudarao je, teško je reći, da li po bakru ili po kolofoniju, a i muhe su im neprestano dodijavale. Obično ih je mali sluga razgonio velikom zelenom granom, ali ga je ovaj put Vasilij Ivanovič otjerao bojeći se prigovora mladog naraštaja. Arina Vlasjevna stigla se dotjerati, nataknula je visoku kapicu sa svilenim vrpcama i plavu maramu sa šarenim uzorcima. Opet je zaplakala čim je ugledala svoga Jenjušu, ali je muž nije morao opominjati — sama je brže-bolje obrisala suze da ne pokapa njima maramu. Jeli su samo mladići jer su domaćini bili poodavno ručali. Dvorio ih je Fećka, koji je očito teško hodao u tuđim čizmama, a pomagala mu muškobanjasta, jed- nooka žena po imenu Anfisuška, koja je obavljala poslove ekonomke, peradarke i pralje. Za sve vrijeme ručka Vasilij Ivanovič hodao je po sobi i, s potpuno sretnim, pa čak i bla­ženim izrazom na licu, govorio o velikim strepnjama koje u njemu izazivaju politika Napoleona III. i zapleteno talijan­sko pitanje. Arina Vlasjevna nije zapažala Arkadija, niti ga nutkala. Podnimivši šakom svoje okruglo lice, kojem su pune usne višnjeve boje i madeži na obrazima i iznad obrva prida­vali posve dobroćudan izraz, nije odvajala očiju od sina i ne­prestance je samo uzdisala: silno je bila radoznala na koliko je dana došao kući, ali se nije usuđivala pitati. »Kako bi mi bilo kad bi rekao na dan-dva,« pomisli dok joj srce zamiraše. Nakon pečenke Vasilij Ivanovič nestane na trenutak i vrati se s otčepljenom malom bocom šampanjca. — Evo — uzvikne — iako živimo u zabiti, u svečanim zgodama imamo se čime i mi proveseliti! — Pa natoči tri čaše i jednu čašicu, nazdravi »najdražim gostima« i istrusi po vojnički svoju čašu, a Arinu Vlasjevnu natjera da ispije čašicu do posljednje kapi. Kad je na red došlo slatko, Arkadij, koji inače nije volio slatkiše, smatrao je ipak svojom dužnošću da kuša četiri različita, ne­tom skuhana slatka, pogotovo što je Bazarov odlučno odbio da išta više okusi, te je odmah zapalio cigaru. Zatim iznesoše

126

čaj sa slatkim vrhnjem, s maslacem i perecima, a onda ih Va- silij Ivanovič izvede u vrt da se naužiju večernje ljepote. Pro­lazeći pored klupe, starac šapne Arkadiju:

— Na ovom mjestu najradije filozofiram promatrajući za­lazak sunca, ko što i dolikuje pustinjaku. A tamo sam dalje posadio nekoliko stabala koja je volio Horacije81.

— Kakva stabla? — upita ga Bazarov koji je slušao što on govori.

— Pa kakva... akacije.Bazarov poče zijevati.— Mislim da je vrijeme da putnici pohrle u zagrljaj Mor-

feju82 — pripomene Vasilij Ivanovič.— To jest, vrijeme je spavanju! — prihvati Bazarov. —

Pretpostavka je točna. Zbilja je vrijeme.Opraštajući se s majkom, poljubio ju je u čelo, a ona je

njega zagrlila i iza leđa, kriomice, triput ga blagoslovila. Vasi­lij Ivanovič otprati Arkadija do njegove sobe i poželi mu »blagotvoran počinak kakav sam i ja uživao u vašim sretnim godinama«. I doista, Arkadij je izvrsno spavao u predsoblju kupaonice, u kojem je mirisalo na metvicu, a iza peći su ga dva cvrčka naizmjence uspavljivala. Vasilij Ivanovič otišao je zatim u svoj kabinet i, šćućurivši se na divanu podno sinovih nogu, htio još malo počavrljati s njim, ali ga je Bazarov začas otpravio rekavši da mu se spava. Ipak, nije zaspao sve do jut­ra. Širom otvorenih očiju buljio je srdito u tamu: uspomene iz djetinjstva nisu ga ophrvale, a osim toga, nikako se još nije mogao otresti nedavnih gorkih dojmova. Arina Vlasjevna se najprije usrdno pomolila Bogu, a onda još dugo, dugo razgo­varala s Anfisuškom, koja je stajala kao ukopana pred gospo­daricom i, upirući u nju svoje jedino oko, iznosila joj tajan­stvenim šaptom sva svoja zapažanja i misli o Jevgeniju Vasi- ljeviču. Starici se od radosti, od vina, od duhanskog dima bi­lo posve zavrtjelo u glavi; muž je pokušao razgovarati s njom, ali je ubrzo odmahnuo rukom.

Arina Vlasjevna bijaše prava ruska plemkinja iz starog do­ba. Trebalo je da živi prije dvjesta godina, u doba stare Mos­

81 Horacije Flak (od 65. do 8. pr. n. e.) — glasoviti rimski pjesnik.82 Morfej — bog zna u grčkoj mitologiji.

127

kve. Bila je vrlo pobožna i osjećajna, vjerovala je u svakojake znake, proročanstva, vradžbine, snove; vjerovala je u jurodi- ve83, u kućne i šumske duhove, u zlokobne susrete, u uroke, u pučke ljekarije, u četvrtkovu sol84, u skoru propast svijeta; vjerovala je, ako se na Uskrs, na večernju i jutrenju, ne ugase svijeće, da će dobro roditi heljda, a da gljiva neće više rasti ako je ugleda ljudsko oko; vjerovala je da vrag voli prebivati tamo gdje ima vode, i da svaki Židov nosi na prsima krvavu mrlju; bojala se miševa, bjelouški, žaba, vrabaca, pijavica, groma, hladne vode, propuha, konja, jaraca, riđih ljudi i crnih mačaka, i držala da su cvrčci i psi nečiste životinje; nije jela ni teletinu, ni golubove, ni rakove, ni sira, ni šparoge, ni čičoke, ni zečetinu, ni lubenice, zato što prerezana lubenica podsjeća na glavu Ivana Krstitelja; o ostrigama nije mogla govoriti, a da se ne naježi; rado je svašta jela, ali je i strogo postila; spavala je po deset sati na dan — ali ne bi uopće leg­la čim bi Vasilija Ivanoviča zaboljela glava; nije pročitala ni­jedne knjige osim Aleksisa, ili Koliba u šumi, napisala bi jed­no, najviše dva pisma na godinu, dobro se razumjela u ku­ćanske poslove, u sušenje i ukuhavanje voća i povrća, iako nije ništa radila svojim rukama i uopće se nerado micala s mjesta. Arina Vlasjevna bila je vrlo dobrostiva i, na svoj na­čin, nije bila nipošto glupa. Znala je da na svijetu ima gospo­de koja treba da zapovijedaju, i običnog puka koji treba da služi — i zato se nije libila ni poniznosti ni klanjanja do zem­lje, ali je s podređenima postupala blago i krotko, nijednog prosjaka nije otpravila bez milostinje i nikad nikog nije osu­đivala, premda je ponekad ogovarala bližnje. U mladosti je bila vrlo ljupka, svirala je na klavikordu, i pomalo govorila francuski, ali se u toku dugogodišnjeg potucanja s mužem, za koga se bila udala protiv volje, raskvasila i zaboravila glazbu i francuski. Neizrecivo je voljela i bojala se sina; upravljanje imanjem prepustila je Vasiliju Ivanoviču — nije se više ni u što pačala. Uzdisala je, mahala rupčićem i od straha uzvijala

83 jurodivi — tzv. sveta budala, luđak od rođenja, »božji čovjek«, kojem se pridavala proročanska moć.

84 četvrtkova sol — sol koja se preprži na Veliki četvrtak s talogom kvasa (napitka što se spravlja od crnog kruha i slada), pa se njome posole uskrsna jaja, a služi i kao lijek.

128

obrvama sve više i više čim bi joj starac počeo pričati o pred­stojećim reformama i o svojim planovima. Bila je zabrinuta za svoje zdravlje i neprestano očekivala nekakvu veliku ne­sreću, a čim bi se sjetila nečeg žalosnog, briznula bi u plač... Takvih je žena danas sve manje. Sam Bog zna treba li se to­me radovati!

XXI.

Kad je Arkadij ustao i otvorio prozor — prvo što je ugle­dao bio je Vasilij Ivanovič. U kućnom kaputu od pamučnog platna, opasan rupcem, starac je revno štihao u povrtnjaku. Opazivši svoga mladog gosta, oslonio se na štihaću i uzvik­nuo:

— Zdravo da ste! Kako ste izvoljeli spavati?— Izvrsno — odgovori Arkadij.— A ja, vidite, ovdje, ko kakav Cincinat85, pripremam gre­

dicu za kasnu repu. Došlo takvo vrijeme — pa i hvala Bogu! — da svak mora svojim rukama proizvoditi hranu, ne može se u druge pouzdati, treba sam da radi. I ispada da je Jean- -Jacques Rousseau86 87 imao pravo. Prije pola sata, milostivi gospodine, mogli ste me vidjeti u sasma drugoj ulozi. Jednoj ženi koja se žalila na srdobolju — kako oni kažu, a mi kaže­mo dizenterija — ja sam... kako da se ljepše izrazim... davao opij, a drugoj sam zub izvadio. Ovoj posljednjoj ponudio sam eterizaciju... ali je ona odbila. Sve ja to radim gratis — anamateisl. Uostalom, nije to nikakvo čudo, ja sam ipak ple- bejac, homo novus88 — nisam koljenović, ko moja bolja polo­vica... Kako bi bilo da dođete ovamo, u hlad, da se prije čaja nadišete jutarnje svježine?

Arkadij izađe iz kućice.— Još jednom dobro došli! — reče Vasilij Ivanovič prino-

8S Lucije Kvincije Cincinat (458—439. pr. n. e.) — rimski diktator poznat po jednostavnom i strogom načinu života.

" Jean Jacques Rousseau (1712—1778) — francuski pisac i filozof, koji je smatrao da je rad bitan uvjet u odgoju čovjeka.

87 gratis (lat.) — besplatno; en amateur (franc.) — iz ljubavi, amaterski.88 homo novus (lat.) — novajlija, skorojević.

129

šeći ruku po vojnički masnoj kapi na glavi. — Znam da ste navikli na raskoš, na uživanciju, ali ni velikani ovoga svijeta ne zaziru da provedu kratko vrijeme pod krovom skromne kolibe.

— Zaboga — zavapi Arkadij — kakav sam vam ja velikan ovoga svijeta? A nisam ni na raskoš navikao.

— Dopustite, dopustite — odvrati Vasilij Ivanovič ljubaz­no se kreveljeći. — Iako sam stavljen ad acta, i ja sam se na- skitao po svijetu — poznajem pticu po letu. I ja sam vam psi­holog na svoj način, i fizionomist. Da nemam toga, usudio bih se reći, dara, davno bih propao; zgazili bi mene, malog čovjeka. Reći ću vam nešto što nije nikakav kompliment: is­kreno se radujem prijateljstvu između vas i moga sina. Ma­loprije sam bio s njim; on je, po svom običaju, koji vam je za­cijelo poznat, ustao vrlo rano i odjurio u okolicu. Dopustite da budem radoznao — poznajete li se već dugo s mojim Jev- genijem?

— Od zimus.— A, tako. Dopustite da vas još nešto priupitam — kako

bi bilo da sjednemo? Dopustite da vas priupitam, ko otac, sasvim otvoreno: što mislite o mom Jevgeniju?

— Vaš je sin jedan od najznačajnijih ljudi koje sam ikad upoznao — živahno odgovori Arkadij.

Vasilij Ivanovič iznenada razrogači oči i malko se zažari u obrazima. Štihača mu ispala iz ruke.

— Dakle, vi mislite... — poče on.— Ja sam uvjeren — preuze Arkadij — da je pred vašim

sinom velika budućnost, da će on proslaviti vaše ime. U to sam se uvjerio još pri prvom susretu s njim.

— A kako... kako je to bilo? — jedva izusti Vasilij Ivano­vič. Ushićen osmijeh razvuče mu široke usne i više ne silažaše s njih.

— Zanima vas kako smo se upoznali?— Da... i uopće...Arkadij razveze pričati i govoriti o Bazarovu s još većim

žarom, s još većim zanosom nego one večeri kad je plesao mazurku s Odincovom.

Vasilij Ivanovič ga je slušao, slušao, useknjivao se, motao rupčić objema rukama, kašljao, češkao se po kosi — i na kra­

130

ju nije odolio: nagnuo se prema Arkadiju i poljubio ga u ra­me.

— Silno ste me usrećili — reče mu smiješeći se i dalje. — Moram vam reći da ja... obožavam svoga sina, a o mojoj sta­roj da i ne govorim, zna se, mati mu je! Ali ne smijem pred njim pokazivati što osjećam zato što on to ne voli. On je pro­tiv svakog izljeva osjećaja, mnogi mu čak i zamjeraju što je tako tvrde naravi i vide u tome znak ponositosti ili bešćutnos­ti, ali se ljudi ko što je on ne mjere običnim aršinom, nije li tako? Eto, na primjer, neki bi drugi na njegovu mjestu izvla­čio i izvlačio pare od roditelja, a on od nas, vjerujte mi, nikad još nije uzeo ni jedne jedine suvišne pare, tako mi Boga!

— On je zaista nesebičan, častan čovjek — pripomene Ar- kadij.

— Doista nesebičan. A ja, Arkadije Nikolajiču, ne samo što ga obožavam nego se i ponosim njime, i sve vam je moje častoljublje samo u tome da danas-sutra u njegovoj biografiji stoje ove riječi: »Sin običnog vojnog liječnika, koji je rano ot­krio njegove sposobnosti i ništa nije žalio da mu sin stekne što bolju naobrazbu...« — Starcu zape glas u grlu.

Arkadij mu stisne ruku.— A što vi mislite — upita ga Vasilij Ivanovič nakon kraće

šutnje — hoće li on na medicinskom polju steći tu slavu koju mu proričete?

— Nipošto neće na medicinskom, iako će i tu biti jedan od prvih znanstvenika.

— Pa na kojem onda, Arkadije Nikolajiču?— To je zasad teško reći, ali će izaći na glas.— Izaći će na glas! — ponovi starac i utone u misli.— Arina Vlasjevna mole vas da izvolite na čaj — javi se

Anfisuška prolazeći mimo njih s golemom zdjelom zrelih ma­lina.

Vasilij Ivanovič se trgne.— A hoće li uz maline biti i hladnog vrhnja?— Hoće, molim lijepo.— Ali, da bude hladno! Nemojte se cifrati, Arkadije Niko­

lajiču, uzmite ih više. A kako da nema još Jevgenija?— Evo mene — razlegne se Bazarovljev glas iz Arkadijeve

sobe.

131

Vasilij Ivanovič se brže okrene.— Aha! Htio si posjetiti prijatelja, ali si zakasnio, amice*9,

ja već dugo s njim ovdje razgovaram. Upravo idemo na čaj, majka nas zove. Nego, moram s tobom porazgovarati.

— O čemu?— Ima ovdje jedan seljak koji pati od ikterusa...— To jest žutice?— Da, od kroničnog i vrlo teškog ikterusa. Prepisao sam

mu gorsku kitičicu i pljuskavicu, tjerao ga da jede mrkvu, da­vao mu sodu, ali sve su to palijativna sredstva, potrebno je nešto radikalnije. Iako se ti rugaš medicini, uvjeren sam da bi mi ipak mogao dati koristan savjet. Ali o tom potom. Idemo sad na čaj.

Vasilij Ivanovič živahno skoči s klupe i zapjeva ariju iz Roberta89 90:

Zakon, zakon, zakon ćemo uvesti . Da ra... da radosno treba živjeti!

— Izvanredna vitalnost! — dobaci Bazarov odlazeći od prozora.

Bijaše podne. Sunce je pripeklo kroz tanak zastor od zbije­nih bjelkastih oblaka. Vladao je muk, samo su se pijetlovi žustro dozivali u selu pobuđujući u svakome tko ih je slušao čudno osjećanje drijemeža i dosade, a negdje visoko, na vrhu drveća, odzvanjalo je, kao plačljiv zov, neprekidno pištanje mladog jastreba. Arkadij i Bazarov ležali su u hladu omanjeg plasta sijena, prostrijevši poda se naramak-dva šuštave i su­he, ali još zelene i mirisne trave.

— Ova me jasika podsjeća na djetinjstvo — prozbori Ba­zarov. — Izrasla je na rubu jame što je ostala od nekadašnje zidane staje, i ja sam u to vrijeme bio uvjeren da su ta jama i jasika moja posebna amajlija, nikad se uz njih nisam dosađi­vao. Nije mi tada bilo jasno da se ne dosađujem zato što sam dijete. Ali sad sam odrastao i amajlija je izgubila moć.

— Koliko si u svemu bio ovdje? — upita ga Arkadij.

89 amice (lat.) — prijatelju.90 Robert đavo — opera njemačkog skladatelja Giacoma Meyerbeera

(1791-1864).

132

— Dvije godine bez prekida, a poslije smo još navraćali. Živjeli smo skitničkim životom, najviše smo se motali po gra­dovima.

— A je li kuća stara?— Jest. Podigao ju je moj djed, majčin otac.— Što je bio taj tvoj djed?— A vrag bi ga znao! Nekakav sekund-major91. Služio je

pod Suvorovom i vječito pričao o prelasku preko Alpi. Bit će da je lagao.

— Zato u vašem salonu i visi portret Suvorova. Ja baš vo­lim takve kuće kao što je vaša, stare i tople, koje imaju neka­ko poseban miris.

— Mirišu na ulje za kandilo i na kokotac — reče Bazarov zijevajući. — Ali što ima muha u tim ljupkim kućama... Uh!

— Reci mi — nastavi Arkadij nakon kraće šutnje — jesu li u djetinjstvu bili strogi s tobom?

— Vidiš i sam kakvi su mi roditelji. Nisu nimalo strogi.— Voliš ih, Jevgenije?— Volim, Arkadije!— Oni tebe strašno vole!Bazarov pošuti.— Znaš o čemu razmišljam? — progovori napokon pod­

mećući ruke pod glavu.— Ne znam. O čemu?— Mislim kako je mojim roditeljima lijepo na ovome svi­

jetu! Otac sa svojih šezdeset godina brine se o svačemu, priča0 »palijativnim« sredstvima, liječi ljude, iskazuje velikoduš­nost prema seljacima — jednom riječju, dobro se zabavlja; a1 majci je mojoj lijepo: dan joj je toliko ispunjen svakojakim poslovima, jojkanjem i uzdisanjem, da nema kad ni da se sa­bere; a ja...

— A ti?— A ja mislim: evo, ležim pod ovim plastom... Usko mjes-

tašce koje zauzimam toliko je sićušno u poredbi s ostalim prostranstvom gdje me nema i gdje nikog nije briga za mene; i dio vremena koji ću uspjeti da proživim tako je ništavan 1

S1 sekund-major — čin u ruskoj vojsci XVIII. stoljeća, kojem je poslije odgovarao čin kapetana.

133

prema vječnosti gdje me nije bilo niti će me biti... A u ovom atomu, u ovoj matematičkoj točki kola krv, radi mozak, i on nešto želi... Kakva drskost! Kakve gluposti!

— Dopusti da te upozorim: to što sad govoriš vrijedi za sve ljude...

— Imaš pravo — prihvati Bazarov. — Htio sam reći da su eto oni, to jest moji roditelji, zauzeti svojim poslovima i da se ne brinu o svojoj ništavnosti, da im ona ne zaudara... a ja... ja osjećam samo dosadu i bijes.

— Bijes? Zašto bijes?— Zašto? Kako zašto? Pa zar si već zaboravio?— Nisam, ali ti ne priznajem pravo na bijes. Slažem se da

si nesretan, ali...— E, vidim ja, Arkadije Nikolajiču, da ti ljubav shvaćaš

kao i svi današnji mladići: pi-pi-pi, kokice, a čim se kokica počne približavati, bježi što te noge nose! Ja nisam takav. Ali dosta o tome. Čemu nema pomoći, o tome je sramota i govo­riti. — On se prevrne na bok. — Hej! Gle mrava junačine ka­ko tegli polumrtvu muhu. Tegli je, brate, tegli! Ne gledaj na to što se opire, iskoristi pravo koje imaš kao životinja da ne priznaješ suosjećanje, a ne kao mi što smo sami sebe osakati­li!

— Samo kad to ne bi ti, Jevgenije, govorio! Kad si ti to se­be osakatio?

Bazarov pripodigne glavu.— Upravo se time i ponosim što nisam. A kad nisam sebe

osakatio, neće me ni ženica osakatiti. Amen! Svršeno je! Od mene nećeš više čuti ni riječi o tome.

Prijatelji su neko vrijeme ležali šutke.— Da — opet će Bazarov — čudan je stvor čovjek. Kad

pogledaš tako sa strane i poizdaljeg na život u zabiti, kakav ovdje vode »očevi«, rekao bi: kud ćeš bolje? Jedeš, piješ i znaš da postupaš najispravnije i najrazboritije. Ali nije tako, čamotinja te svlada. Hoćeš ipak da se bakćeš s ljudima, ma­kar da ili i grdiš, ali da se bakćeš.

— Trebalo bi život urediti tako da svaki trenutak u njemu bude značajan — zamišljeno će Arkadij.

— Što mi ne kažeš! Nešto značajno može biti i lažno, ali je slatko, no može se čovjek pomiriti i s nečim beznačajnim...

134

Međutim, sitne zadjevice... to je ono najgore.— Zadjevice ne postoje za čovjeka koji neće da ih prizna.— Hm... sad si rekao suprotno opće mjesto.— Kako? Što misliš pod tim?— Pa evo, reći na primjer da je prosvjeta korisna, to je op­

će mjesto, ali reći da je prosvjeta štetna, to je suprotno opće mjesto. Tobože elegantnije, ali je u biti isto.

— Pa gdje je, na kojoj strani, istina?— Gdje? Odgovaram ti kao jeka: gdje?— Danas si, Jevgenije, melankolično raspoložen.— Stvarno? Valjda me sunce smekšalo, a ne valja se ni to­

liko najesti malina.— Onda ne bi bilo zgoreg malo odrijemati — pripomene

Arkadij.— Možda, samo me nemoj dotle gledati jer svaki čovjek

izgleda glupo kad spava.— Pa zar tebi nije svejedno što ljudi o tebi misle?— Ne znam što da ti kažem. Pravi čovjek ne treba da o to­

me vodi brigu; pravi je čovjek onaj o kome se nema što raz­mišljati, nego ga treba slušati ili mrziti.

— Čudno! Ja nikog ne mrzim — reče Arkadij nakon kra­ćeg razmišljanja.

— A ja mnoge mrzim. Ti si nježna dušica, mekušac, gdje bi ti mogao mrziti!... Ustručavaš se, ne pouzdaješ se mnogo u sebe...

— A ti se pouzdaješ u sebe? — unese mu se Arkadij u ri­ječ. — Imaš visoko mišljenje o sebi?

Bazarov pošuti.— Kad sretnem čovjeka koji neće ustuknuti preda mnom

— izusti polagano i odmjereno — onda ću promijeniti mišlje­nje o sebi. Kažeš mrziti! Pa evo, na primjer, danas, kad smo prolazili pored kuće našega seoskog kneza Filipa, koja je ta­ko lijepa, bijela, rekao si kako će Rusija biti savršena zemlja onda kad i posljednji seljak bude imao takvo prebivalište, i kako svatko od nas treba da pripomogne tome... A ja sam od­mah zamrzio toga posljednjeg seljaka, Filipa ili Sidora, zbog kojeg treba da uprem iz petnih žila, a koji mi neće ni hvala reći... pa i što će mi njegovo hvala? On će lijepo stanovati u bijeloj kući, a iz mene će rasti čičak; i što dalje?

135

— Dosta, Jevgenije... Kad te ovako slušam, i nehotice se slažem s onima koji nam prigovaraju da smo bez ikakvih prin­cipa.

— Sad govoriš kao tvoj stric. Principa uopće nema, zar to još nisi dosad uvidio? Ima samo osjećaja. Sve o njima ovisi.

— Kako to?— Pa lijepo. Na primjer, ja — ja zastupam negativnu ten­

denciju — samo zbog osjećaja. Uživam u negiranju, mozak mi je tako ustrojen — i gotovo! Zašto mi se kemija sviđa? Za­što ti voliš jabuke? Isto tako zbog osjećaja. Sve ti je to ista stvar. Dublje od toga ljudi neće nikad proniknuti. To ti neće svak priznati, pa ni ja ti neću drugi put priznati.

— Zar je i poštenje osjećaj?— Nego što!— Jevgenije! — turobno će Arkadij.— A? Što? Nije ti po volji? — upade mu Bazarov u riječ.

— Nemoj tako, brate! Kad si jednom odlučio da sve sasije- češ, onda nemoj ni sebe štedjeti!... Nego, dosta smo filozofi­rali. »Priroda navodi na šutnju u snu« — kako reče Puškin.

— Nikad on ništa slično nije rekao — odbrusi mu Arkadij.— E pa, ako nije rekao, mogao je i trebao reći kao pjesnik.

Uostalom, sigurno je bio u vojnoj službi.— Puškin nikad nije bio vojnik!— Zaboga, pa na svakoj stranici kod njega imaš: »U boj,

u boj! Za čast Rusije!«— Kakve to budalaštine izmišljaš! Pa to je, na kraju kraje­

va, kleveta!— Kleveta? Vrlo važno! Baš si se sjetio kojom ćeš me ri­

ječju zaplašiti! Kako god oklevetao čovjeka, u biti zaslužuje i nešto dvadeset puta gore od toga.

— Hajde radije da spavamo! — zlovoljno će Arkadij.— Vrlo rado — odgovori Bazarov.Ali se ni jednom ni drugom nije spavalo. Nekakvo gotovo

neprijateljsko čuvstvo obuzelo je srca obaju mladića. Nakon pet-šest minuta otvoriše oči i šutke se zgledaše.

— Pogledaj — odjednom će Arkadij — suhi klenov list ot­kinuo se i pada na zemlju; gibanje mu je vrlo slično leptirovu letu. Zar to nije čudno? Ono što je najtužnije i posve mrtvo, slično je onom što je najživlje i najveselije.

136

— O, prijatelju moj, Arkadije Nikolajiču! — uzvikne Ba- zarov. — Jedno te samo molim: nemoj mi govoriti kićeno.

— Govorim kako znam... Uostalom, to je samo tvoj despo- tizam. Ako sam nešto pomislio, zašto ne bih to i rekao?

— Lijepo, ali zašto ne bih i ja rekao što mislim? Ja držim da je nepristojno govoriti kićeno.

— A što je onda pristojno? Psovati?— Eh, eh! Vidim ja da ti stvarno namjeravaš poći stopama

svoga strica. Kako bi se taj idiot obradovao kad bi te čuo!— Kako si to nazvao Pavla Petroviča?— Nazvao sam ga riječju koja mu najbolje odgovara —

idiotom.— To je ipak previše! — uzvikne Arkadij.— Oho! Napokon su progovorili rodbinski osjećaji! —

mirno će Bazarov. — Primijetio sam da oni vrlo uporno žive u ljudima. Čovjek je spreman da se svega odrekne, da ras­krsti sa svim predrasudama, ali da prizna, na primjer, da mu je brat koji krade tuđe maramice lopov — to nadilazi njegove snage. I zaista, moj brat, moj — pa da nije genij... zar je to moguće?

— Iz mene je progovorio običan osjećaj pravednosti, a ni­pošto nekakvi rodbinski osjećaji — gorljivo mu se suprotsta­vi Arkadij. — Ali, kako ti ne razumiješ taj osjećaj, kako ne­maš u sebi tog osjećanja, ne možeš ni suditi o njemu.

— Drugim riječima, Arkadij Kirsanov je toliko uzvišen da gaja ne mogu shvatiti — klanjam mu se i ostajem bez riječi.

— Prestani, molim te, Jevgenije, na kraju ćemo se još i po­svađati.

— Ah, Arkadije! Učini mi tu uslugu, hajde da se jedanput pošteno posvađamo — na noževe, do krvi.

— Ali onda bismo se na kraju možda i...— Potukli? — prihvati Bazarov. — Pa što onda? Ovdje, na

sijenu, u ovom idiličnom ambijentu, daleko od otmjenog svi­jeta i ljudskih pogleda — zašto ne? Ali nećeš ti tako lako sa mnom izaći na kraj. Evo, odmah ću te ščepati za grlo...

Bazarov raširi svoje duge i koščate prste... Arkadij se okre­ne njemu i postavi kao da će mu se tobože oduprijeti... Ali prijateljevo mu se lice učini tako zlokobnim, u iskrivljenu smiješku na njegovim usnama, u užagrenim očima, prividje

137

mu se tako ozbiljna prijetnja da i nehotice osjeti strah...— Aha! Tu li ste se zavukli! — razlegne se u taj tren glas

Vasilija Ivanoviča i pred mladićima iskrsne stari vojni liječ­nik u platnenom kratkom kaputu domaće izrade, sa slamna­tim šeširom, također domaće izrade, na glavi. — A ja vas na sve strane tražim... Ali, izabrali ste izvrsno mjesto i posvetili se divnoj aktivnosti. Ležati na »zemlji« i gledati u »nebo«... Znate li da u tome ima i neko posebno značenje!

— Ja pogledam u nebo samo prije nego što ću kihnuti — progunđa Bazarov i, obraćajući se Arkadiju, potiho doda: — Šteta što nas je omeo.

— De, dosta — šapne Arkadij i kradom stisne ruku prija­telju. Ali nijedno prijateljstvo ne može dugo podnositi takve sukobe.

— Gledam ja vas tako, mladi moji subesjednici — razve­zao je dotle Vasilij Ivanovič vrteći glavom i oslanjajući se prekriženim rukama na nekakav vješto savijeni štap vlastite izrade, s drškom u liku Turčina — gledam i ne mogu vas se nagledati. Koliko je u vas snage, mladosti u punom cvatu, sposobnosti, nadarenosti! Jednostavno... Kastor i Poluks!92

— Pazi ga, udario u mitologiju! — reče Bazarov. — Sad se tek vidi da je nekad bio vrstan latinac! Svojedobno si, ako se ne varam, dobio srebrnu medalju za sastavak iz latinskoga, a?

— Dioskuri, Dioskuri! — opet će Vasilij Ivanovič.— Ama, dosta, oče, nemoj se sad tu pekmeziti!— Koji put je i to dopušteno — promrmlja starac. — Me­

đutim, gospodo, nisam vas tražio zato da vam dijelim kom­plimente, nego da vas, prvo, izvijestim da ćemo uskoro ruča­ti, a drugo, htio sam tebe, Jevgenije, upozoriti... Ti si pametan čovjek, poznaješ ljude, a poznaješ i žene, pa ćeš nam oprosti­ti... Tvoja mati je htjela da se odsluži služba zahvalnica zbog tvog dolaska. Nemoj misliti da te zovem u crkvu, bogosluže- nje je već završeno, nego otac Aleksej...

— Pop?— Ma da, svećenik, eno ga kod nas... ostat će i na ručku...

” Kastor i Poluks — Dioskuri, blizanci, sinovi Zeusa i Lede, polubogovi iz grčke mitologije, oličenje bratske ljubavi.

138

Tome se nisam nadao niti sam uopće tako nešto savjetovao... ali je tako ispalo... nije me čovjek razumio... Pa i Arina Vlas- jevna... Osim toga, to ti je vrlo dobar i razborit čovjek.

— Neće mi valjda pojesti ručak? — upita ga Bazarov.Vasilij Ivanovič se nasmije.— Zaboga, što to govoriš!— Pa ja ništa više od toga ne tražim. Spreman sam da sa

svakim čovjekom sjednem za stol.Vasilij Ivanovič namjesti si šešir.— Unaprijed sam bio uvjeren — nastavi — da si ti iznad

svih predrasuda. Pa evo, i ja sam starac, u šezdeset drugoj go­dini, pa ih nemam. (Vasilij Ivanovič nije se usuđivao priznati daje on sam zaželio službu zahvalnicu... Nije bio ništa manje pobožan od svoje žene.) A otac Aleksej baš želi da se s tobom upozna. Dopast će ti se, vidjet ćeš. Ni protiv kartanja nema ništa, pa čak i... ali ovo neka ostane među nama... lulu puši.

— Pa dobro. Poslije ručka sjest ćemo da odigramo koju partiju jeralaša”, i ja ću mu odnijeti pare.

— He-he-he, to ćemo tek vidjeti. Ništa se ne zna.— A što? Misliš opet onako kao u mladim danima? — pri­

pomene Bazarov posebnom intonacijom.Obraze Vasilija Ivanoviča brončane boje obli mutno rume­

nilo.— Kako te nije stid, Jevgenije... Bilo pa prošlo! Pa dobro,

spreman sam i sad priznati da sam imao tu strast u mladosti, ali sam i platio za nju! Nego, kako je vruće! Dopustite da malo sjednem do vas. Valjda vam ne smetam?

— Ni najmanje — odgovori Arkadij.Vasilij Ivanovič izvali se na sijeno stenjući.— Ovaj me vaš ležaj, gospodo moja — poče on — podsje­

ća na moj vojnički život, na logorovanja, na previjališta, isto ovako negdje uz plast, samo ako ga je bilo. — Uzdahne. — Svašta, svašta sam iskusio u životu. Evo, na primjer, da vam ispričam, ako dopuštate, jednu zanimljivu zgodu što se zbila za vrijeme kuge u Besarabiji.

— Za koju si dobio Križ svetog Vladimira* 94? — preuze Ba-

53 jeralaš — stara kartaška igra slična preferansu.94 Križ sv. Vladimira — stari ruski orden.

139

zarov. — Znamo, znamo... Da, zbilja, što ga ne nosiš?— Pa rekao sam ti da nemam nikakvih predrasuda — pro­

mrmlja Vasilij Ivanovič (a tek je uoči sinova dolaska dao da mu otparaju crvenu vrpcu s redengota) i uze pripovijedati o tome što je doživio za vrijeme kuge. — Pa, on je zaspao — šapne najednom Arkadiju pokazujući na Bazarova i dobro­ćudno mu namigujući. — Jevgenije! Ustaj! — nadoda glas­no. — Idemo na ručak...

Pokazalo se da je otac Aleksej, kršan i gojazan čovjek, buj­ne, brižljivo počešljane kose, s izvezenim pojasom na ljubi­častoj svilenoj mantiji, vrlo spretan i snalažljiv. Prvi je pohi­tao da stisne ruku Arkadiju i Bazarovu, kao da unaprijed zna da njima nije potreban njegov blagoslov, i uopće se držao po­sve neusiljeno. Niti je sebe isticao niti jc druge zadijevao; onako usput se podsmjehnuo latinskom u bogosloviji i ustao u obranu svoga arhijereja; popio je dvije čaše vina, ali treću je odbio; primio je od Arkadija cigaru, ali je nije zapalio re­kavši da će je ponijeti kući. Jedino što se kod njega malo neu­godno doimalo bijaše to što je svaki čas polako i oprezno pri­nosio ruku licu da lovi na njemu muhe, i što ih je pritom gdjekad gnječio. Sjeo je za zeleni kartaški stol sa suzdržljivim izrazom zadovoljstva na licu, a na kraju je iskartao od Baza­rova dva rublja i pedeset kopjejaka u novčanicama — u kući Arine Vlasjevne nisu ni znali računati u srebru... Ona je i da­lje sjedila uza sina (nikad se nije kartala), i dalje je podupira­la obraz šakom, i ustajala samo da naloži da se iznese neko novo jelo. Bojala se pomilovati Bazarova, a ni on je nije u to­me ohrabrivao, niti je poticao na nježnost. Osim toga joj je i Vasilij Ivanovič savjetovao neka ga ne »uznemiruje« previše. — Mladi ljudi to ne vole — tvrdio je (nije potrebno valjda ni spominjati kakav je ručak bio toga dana: Timofejič je u cik zore osobno odjurio po nekakvu posebnu čerkesku govedinu, a seoski je knez otišao na drugu stranu po maniće, grgeče i rakove; samo za gljive seljanke su dobile četrdeset i dvije bakrene kopjejke). Međutim, oči Arine Vlasjevne, neprekid­no uprte u Bazarova, nisu izražavale samo privrženost i njež­nost, nego se u njima ogledala i tuga izmiješana s radoznaloš- ću i strahom, ogledao se nekakav ponizan prijekor.

Uostalom, Bazarovu nije bilo do toga da odgonetava što

140

uistinu izražavaju majčine oči; malokad se obraćao njoj, pa i to samo kratkim pitanjima. Jednom ju je zamolio da mu pru­ži ruku »za sreću«, i ona je polagano metnula svoju meku ru­ku na njegov tvrdi i široki dlan.

— Stoje — priupitala gaje malo kasnije — nije pomoglo?— Još mi je gore krenulo — odgovori on i nehajno se pod-

smjehne.— Malo previše riskiraju — tobože sažalno reče otac

Aleksej i pogladi svoju lijepu bradu.— Napoleonovo pravilo, oče, Napoleonovo — prihvati

Vasilij Ivanovič i izigra asa.— Ono ga je i dovelo na otok Svetu Helenu — dočeka

otac Aleksej i presiječe asa adutom.— Jenjušečka, ne bi li malo soka od ribizla? — zapita Ari-

na Vlasjevna.Bazarov samo slegne ramenima.

— Ama, sutra odlazim odavde! — reče Bazarov sutradan Arkadiju. — Dosadno mi je, htio bih raditi, a ovdje ne mogu. Idem opet k vama na selo, tamo sam ostavio i sve svoje pre­parate. Kod vas se bar čovjek može zaključati. Ovdje mi otac stalno trubi: »Moj ti kabinet stoji na raspolaganju, nitko ti neće smetati,« a ni koraka da se odmakne od mene. Pa i sra­mota me nekako da se pred njim zaključavam. Pa onda maj­ka. Čujem je kako uzdiše u drugoj sobi, a kad odem do nje — nemam joj što reći.

— Ona će se silno ražalostiti — reče Arkadij — a i on.— Vratit ću im se opet.— Kada?— Pa kad budem išao u Petrograd.— Najviše mi je žao tvoje majke.— A što? Da te nije jago­

dama osvojila?Arkadij obori oči.— Ne poznaješ ti, Jevgenije, svoju majku. Ona nije samo

izvanredna žena nego je i vrlo pametna, stvarno. Jutros smo oko pola sata razgovarali, i to vrlo zanimljivo, pametno.

— Sigurno se o meni raspričala?— Nije samo o tebi bila riječ.

141

— Ne kažem, ti sa strane možeš to bolje procijeniti. Ako žena može s nekim pola sata razgovarati, to je već dobar znak. Ali svejedno odlazim.

— Neće ti biti lako da im to saopćiš. Oni stalno razgovara­ju o tome što ćemo raditi iduća dva tjedna.

— Neće mi biti lako. Sam me vrag danas naputio da boc- nem oca. Neki dan je dao da se išiba jedan seljak koji mu du­guje zemljarinu — i dobro je učinio, da, da, nemoj me gledati tako zgranuto dobro je učinio jer je to strašan lopov i pi- jandura, samo što se otac nikako nije nadao da ću ja o tome biti, štono riječ, izviješten. To ga je silno pogodilo, a sad ću ga morati još i ražalostiti... Ali nije važno! Proći će do svato­va.

Bazarov je rekao: »Nije važno!« ali je prošao cijeli dan prije nego što se odlučio da obavijesti Vasilija Ivanoviča o svojoj nakani. Na kraju, kad se već opraštao s njim u kabine­tu, neprirodno je zijevnuo i rekao:

— Da... umalo da ne zaboravim da ti kažem... Pošalji sutra Fedotu naše konje za zapregu.

Vasilij Ivanovič se osupne.— Zar gospodin Kirsanov već odlazi?— Da, pa i ja s njim.Vasiliju Ivanoviču se svijet okrene naglavce.— Ti odlaziš?— Da... moram. Pobrini se, molim te, za konje.— Dobro... — promuca starac — za zapregu... dobro... sa­

mo... samo... Otkud sad najednom to?— Moram skoknuti do njega na kraće vrijeme. A onda ću

se opet vratiti.— Da! Na kraće vrijeme... Dobro. — Vasilij Ivanovič izva­

di rupčić i, useknjujući se, sagne se maltene do same zemlje. — Što možemo? Sve će biti... kako treba. A ja mislio da ćeš ti kod nas... malo dulje. Tri dana... To je, to je poslije tri godine ipak premalo. Premalo, Jevgenije!

— Pa kažem ti da ću se brzo vratiti. Moram ići.— Moraš... Što možemo? Najpreča je ipak dužnost... On­

da, da pošaljem konje? Dobro. Dabome, Arina i ja se nismo tome nadali. Ona je baš izmolila cvijeće od susjede da ti okiti sobu. (Vasilij Ivanovič nije ni spomenuo da se svakog jutra, u

142

zoru, stojeći bos, samo u papučama, savjetovao s Timofeji- čem i, vadeći drhtavim prstima jednu poderanu novčanicu za drugom, govorio mu što da kupi, brinući se najviše za živežne namirnice i crno vino, koje se, koliko je mogao zapaziti, mla­dićima osobito svidjelo.) Najvažnija je sloboda; to ti je moje pravilo... ne treba nikog sputavati... ne...

Odjednom ušuti i pođe prema vratima.— Uskoro ćemo se, oče, opet vidjeti, stvarno.Ali se Vasilij Ivanovič ne okrene nego samo odmahne ru­

kom i izađe. Vrativši se u spavaću sobu, zatekne ženu u kre­vetu i poče se moliti šaptom, da je ne probudi. Ona se ipak probudi.

— To si ti, Vasilije Ivanoviču? — priupita ga.— Ja sam, majčice!— Bio si kod Jenjuše? Znaš, bojim se da mu je neudobno

spavati na divanu. Rekla sam Anfisuški neka mu metne onu tvoju putnu strunjaču i nove jastuke; dala bih mu našu peri­nu, ali sam se sjetila da ne voli spavati na mekanom.

— Ne smeta, majčice, ne brini. Dobro je njemu. Gospode, smiluj se nama grešnicima — potiho se nastavi moliti. Smilila mu se njegova starica, nije joj htio reći prije spavanja kakav je jad očekuje.

Bazarov i Arkadij su sutradan otputovali. Od ranog jutra svi su u kući bili već snuždeni; Anfisuški je posuđe ispadalo iz ruku; čak je i Fećka bio zbunjen i na kraju je izuo čizme. Vasilij Ivanovič trčkarao je više nego ikad; očito se junačio, glasno govorio i lupao nogama, ali mu se lice bilo izdužilo i neprestance je pogledom klizio mimo sina. Arina Vlasjevna je tiho plakala; ona bi bila posve izgubila glavu i ne bi vlada­la samom sobom da je muž nije od ranog jutra puna dva sata tješio. Kad se već Bazarov, nakon višekratno danih obećanja da će se vratiti najkasnije za mjesec dana, naposljetku išču­pao iz zagrljaja kojim su ga zadržavali i sjeo u tarantas, kad su konji krenuli i zvonce zazvonilo, a kotači se zavrtjeli — i kad se više nije imalo za čim gledati i prašina se slegla, pa se Timofejič, sav pogrbljen i klateći se u hodu, odvukao u svoj sobičak, kad su starci ostali sami u svojoj kući koja kao da se isto tako naglo sva skupila i oronula — Vasilij Ivanovič, koji je još do prije nekoliko trenutaka živahno mahao rupčićem

143

na ulaznim stubama, svali se na stolac i obori glavu na pr­sa.

— Ostavio nas je, ostavio — promuca — ostavio; dosadno mu bilo s nama. Sad sam sam, sam ko prst! — ponovi više puta pružajući ispred sebe ruku s uperenim kažiprstom. Tad mu priđe Arina Vlasjevna, prisloni svoju sijedu glavu uz nje­govu sijedu glavu i reče:

— Što možemo, Vasja! Sin je ko odrezana grana. On je ko sokol: kad poželi, doleti, kad hoće, odleti, a ti i ja smo ko glji­ve na duplju, sjedimo jedno uz drugo i ni makac. Samo ću ja dovijeka ostati uza te, a ti uza me.

Vasilij Ivanovič skine ruke s lica i zagrli ženu, svoju druži­cu, tako snažno kao što je ni u mlađim danima nije grlio — utješila ga ie u njegovu jadu.

XXII.

Šutke, izmjenjujući tek po koju beznačajnu riječ, stigli su naši prijatelji do Fedota. Bazarov nije bio posve zadovoljan sam sobom. I Arkadij je bio nezadovoljan njime. Osim toga, osjećao je kako mu srce steže ona bezrazložna tuga za koju znaju samo vrlo mladi ljudi. Kočijaš je promijenio konje i, popevši se na svoje sjedalo, zapitao: jal nadesno, jal nalije­vo?

Arkadij se lecnuo. Cesta nadesno vodila je u grad i dalje sve do njegove kuće, a cesta nalijevo vodila je do Odincove.

Zime na Bazarova.— Jevgenije — priupita ga — hoćemo li nalijevo?Bazarov okrene glavu od njega.— Kakva je to sad glupost?— Znam da je glupost — odgovori Arkadij. — Ali što on­

da? Zar bi nam bilo prvi put?Bazarov natuče kapu na oči.— Radi kako znaš — reče napokon.— Tjeraj nalijevo! — vikne Arkadij.Tarantas krene put Nikoljskog. Ali, pošto su odlučili da

učine tu glupost, prijatelji su još upornije šutjeli nego do ta­da, čak bi se reklo da se i nešto ljute.

144

Već po tome kako ih je dočekao nadstojnik posluge na ulaznim stubama kuće Odincove, prijatelji su se mogli dosje­titi da su postupili nepromišljeno popustivši hiru što ih je tre­nutno spopao. Bilo je očito da im se nisu nadali. Sjedili su dosta dugo u salonu s prilično glupim izrazom na licima. Na­pokon se pojavila Odincova. Pozdravila ih je ljubazno kao i obično, ali se začudila što su se tako brzo vratili, a koliko se moglo prosuditi po sporosti njenih kretnji i govora, nije im se baš obradovala. Požurili su se da joj kažu da su samo usput svratili i da već za četiri-pet sati nastavljaju put dalje, u grad. Ona se ograničila tek na blage uzvike čuđenja, zamolila Ar- kadija da pozdravi oca i poslala po svoju tetku. Kneginja je došla sva bunovna, što je pridavalo još više pakosti njenom zbrčkanom, staračkom licu. Katja se nije dobro osjećala pa nije ni izlazila iz svoje sobe. Arkadij najednom osjeti da je u najmanju ruku isto toliko želio vidjeti Katju koliko i samu Anu Sergejevnu. Četiri sata su prošla u beznačajnom razgo­voru o ovom i onom, Ana Sergejevna je i slušala i govorila bez osmijeha. Tek na samom rastanku kao da se probudilo u njenoj duši nekadašnje prijateljstvo.

— Nešto me danas spopala čamotinja — rekla je — ali ne­mojte se na to obazirati, nego nam dođite opet za neko vrije­me. To vrijedi za obojicu.

I Bazarov i Arkadij uzvratiše joj nijemim naklonom, sjedo­še u tarantas i, nigdje se više ne zaustavljajući, otputiše se ku­ći, u Marjino, kamo sretno stigoše sutradan navečer. Za cije­log puta ni jedan ni drugi nisu ni spomenuli Odincovu. Pogo­tovo Bazarov nije tako reći ni otvarao usta, neprestano je sa­mo gledao u stranu, mimo ceste, obuzet nekakvom ozlojeđe­nom napetošću.

U Marjinu su im se svi neobično obradovali. Sinovo dugo izbivanje počelo je bilo zabrinjavati Nikolaja Petroviča: Kad mu je Fenečka dotrčala sjajnih očiju i javila da su stigla »mlada gospoda«, uskliknuo je, zamahao nogama i poskočio na divanu. Pa i samog Pavla Petroviča obuzelo je nekakvo ugodno uzbuđenje i milostivo se smješkao rukujući se s put­nicima koji su se vratili. Zaredala su pričanja, raspitivanja; najviše je govorio Arkadij, napose za večerom koja se oteg- nula do kasno iza ponoći. Nikolaj Petrovič naložio je da se

145

iznese nekoliko boca crnog piva netom nabavljenog u Mos­kvi, i sam se toliko raspištoljio da su mu obrazi poprimili ma- linovu boju i svejednako se smijao nekakvim smijehom za koji je teško bilo reći da li je djetinjast ili nervozan. Opće oduševljenje prenijelo se i na poslugu. Dunjaša je jurcala amo-tamo kao muha bez glave i neprestance lupala vratima, a Petar je još oko tri sata u noći pokušavao odsvirati na gitari valcer-kazačok. Žice su žalostivo i ugodno brenčale u ustaja­lom zraku, ali izuzev male početne fioriture95 naobraženi so- bar nije umio ništa više izvući — priroda ga je zakinula u mu­zičkoj nadarenosti, kao i u svakoj drugoj.

Međutim, život u Marjinu nikako se nije mogao srediti, i sirotom Nikolaju Petroviču nije bilo lako. Nedaće su na far­mi rasle iz dana u dan — žalosne i besmislene nedaće. Nate­zanje s najamnim težacima bivalo je nepodnošljivo. Jedni su tražili obračun ili povišicu, drugi su odlazili s kaparom; konji se razbolijevali; konjska oprema se raspadala preko noći; ra­dovi su se obavljali površno; vršalica nabavljena u Moskvi pokazala se neupotrebljivom zbog prevelike težine; drugu su pak otprve pokvarili; pola je staje izgorjelo zato što je slijepa stara sluškinja po vjetru pošla da ugarkom okadi svoju kra­vu... doduše, ta je ista starica bila uvjerena da do nesreće ne bi došlo da vlastelinu nije palo na pamet da uvodi u proiz­vodnju nekakve neviđene sireve i mliječne proizvode. Upra­vitelj se najednom razlijenio, čak se počeo i debljati, kao što se deblja svaki Rus kad može jesti koliko ga volja. Čim bi iz­daleka spazio Nikolaja Petroviča, u želji da pokaže svoju rev­nost, bacio bi se trijeskom na prase u prolazu ili bi priprijetio polugolom dječaku, a inače je najviše spavao. Seljaci kojima je dana zemlja u zakup nisu na vrijeme plaćali zemljarinu, i krali su drva iz šume; gotovo svake noći čuvari su ih hvatali u krađi, a gdjekad bi silom oduzimali seljacima konje s livade na »farmi«. Nikolaj Petrovič bio je odredio globe za nanese­nu štetu, ali bi na kraju konje, pošto bi proveli dan-dva na vlastelinskoj hrani, vraćali vlasnicima. Povrh svega, seljaci su se počeli svađati među sobom — braća su zahtijevala da se podijele, žene im nisu mogle više živjeti u istoj kući; iznena­

” fioritura (tal.) — ukras u glazbi.

146

da bi izbila tučnjava i svi bi odjednom skočili na noge, kao po komandi, i sjatili se pred vratima pisarnice, dolazili vlaste­linu, često razbijenih glava, pijani, i zahtijevali suđenje i kaž­njavanje; dizala se graja, galama, ženska kuknjava i vrištanje izmiješani s muškim psovkama. Valjalo je ispitivati zavađene strane, vikati do iznemoglosti znajući unaprijed da se nikako ne može doći do pravednog rješenja. Nije bilo dovoljno rad­ne snage za žetvu, susjed, seljak slobodnjak, vrlo poštena li­ca, pogodio se da će im dovesti žeteoce za dva rublja po dese­tini i prevario ih na najbezočniji način; domaće seljanke tra­žile su bajoslovne nadnice, a žito se dotle osipalo, pa tu nisu još ni požnjeli, a tamo Skrbničko vijeće već prijeti i traži da se hitno i bez odgađanja plate kamate...

— Nemam više snage! — višeput je očajno uzviknuo Ni- kolaj Petrovič. — Ne mogu se ipak sam tući. Principi mi ne dopuštaju da šaljem po policiju, a bez straha od kazne ne možeš kod njih ništa postići!

— Du calme, du calme96 — govorio mu je Pavel Petrovič, ali je i sam sve nešto mrndžao, mrštio se i čupkao brk.

Bazarov se držao podalje od tih »zadjevica«, a nije mu kao gostu ni dolikovalo da se upleće u tuđe poslove. Sutra­dan nakon dolaska u Marjino prihvatio se svojih žaba, infu- zorija i kemijskih spojeva i jednako se njima bavio. Arkadij je, naprotiv, smatrao svojom dužnošću, ako ne da pomaže ocu, a ono bar da mu pokaže kako je spreman da mu pomog­ne. Strpljivo ga je slušao i jednom mu čak dao nekakav sav­jet, ne zato da bude prihvaćen, nego da mu iskaže svoje suos­jećanje. Gospodarenje nije u njega izazivalo gađenje, čak je i uživao maštajući o poljoprivrednoj djelatnosti, ali su mu se u to vrijeme druge misli rojile u glavi. Na svoje veliko čudo, ne­prestano je mislio na Nikoljsko; nekad bi prije bio samo sleg­nuo ramenima kad bi mu tko rekao da bi mu moglo biti do­sadno pod istim krovom s Bazarovom, i to još pod roditelj­skim krovom, a sad mu je zaista bilo dosadno i sve ga je ne­što vuklo napolje. Naumio je šetati se do iznemoglosti, ali ni to nije pomagalo. Jednom je u razgovoru s ocem doznao da Nikolaj Petrovič ima nekoliko pisama, prilično zanimljivih,

96 du calme, du calme (franc.) — smiri se, smiri.

147

što ih je svojedobno napisala majka Odincove njegovoj po­kojnoj ženi. Nije mu davao mira sve dok se nije domogao tih pisama, zbog kojih je Nikolaj Petrovič morao prekopati dva­desetak raznih ladica i škrinja. Kad se dočepao napola istru- nulih papira, Arkadij se donekle smirio, baš kao da je ugle­dao pred sobom cilj do kojeg treba stići. — »Obojici vam to kažem« — neprestance je šaputao — »da je sama to dodala. Idem, idem, vrag ga odnio!« — Ali onda bi se sjetio njihova posljednjeg posjeta, hladnog dočeka i svoje negdašnje nela­gode, pa bi ga opet obuzeo strah. Napokon je prevladalo ono mladenačko »tko zna«, potajna želja da okuša sreću, da ispi­ta svoje snage potpuno sam, bez ičijeg pokroviteljstva. Nije prošlo ni deset dana od njihova povratka u Marjino, a on je ponovo, pod izgovorom da želi proučiti rad nedjeljnih škola, jurio u grad, a onda produžio u Nikoljsko. Tjerajući nepres­tance kočijaša, jurio je kao mlad oficir u boj: bilo mu je i strašno i veselo oko srca, gušio se od nestrpljenja. »Najvažni­je je da ništa ne razmišljam« — ponavljao je u sebi. Dopao ga je bio obijestan kočijaš koji se zaustavljao pred svakom krčmom i zapitkivao: — »Da trgnemo jednu?« ili: »Kako bi bilo da trgnemo jednu?« — ali zato, pošto bi trgnuo, ne bi štedio konje. Evo napokon visokog krova poznate kuće... »Što ja to radim?« sunulo je najednom Arkadiju u glavu. »Ma neću se valjda sad vraćati!« Trojka je složno grabila, kočijaš je podvikivao i zviždao. Evo, već je i mostić zatutnjao pod kopitima i kotačima, već je nadomak aleji potkresanih jela... Kroz tamno zelenilo promaknula je ružičasta ženska haljina, ispod lakih resa suncobrana izvirilo mlađahno lice... Prepoznao je Katju, i ona je njega prepoznala. Arkadij za­povjedi kočijašu neka zaustavi jureće konje, pa iskoči iz koči­je i priđe Katji.

— To ste vi! — izusti ona i sva se blago zarumeni. — Haj­demo do sestre, ona je tu, u parku. Bit će joj drago da vas vi­di.

Katja povede Arkadija u park. Njemu se učinilo da je sus­ret s Katjom neobično sretan znamen; obradovao joj se kao svojoj rođenoj. Sve je tako lijepo ispalo: bez nadstojnika i njegove najave. Na zavijutku staze spazi Anu Sergejevnu. Stajala je okrenuta njemu leđima. Kad je začula korake, po­

148

lako se okrenula.Arkadij se ponovo smeo, ali učas su ga umirile prve riječi

što ih je izgovorila.— Dobar dan, bjegunče! — pozdravi ga svojim odmjere­

nim, ljubaznim glasom i pođe mu u susret smiješeći se i ški­ljeći zbog sunca i vjetra. — Gdje si ga našla, Katja?

— Donio sam vam, Ana Sergejevna — poče on — nešto čemu se nikako ne nadate...

— Donijeli ste sebe, a to je najbolje od svega.

XXIII.

Pošto je ispratio Arkadija s izrazom podrugljivog sažalje­nja na licu i dao mu na znanje da mu je potpuno jasna prava svrha njegova putovanja, Bazarov se posvema osamio: uhva­tila ga radna groznica. Nije se više prepirao s Pavlom Petro- vičem, pogotovo što se ovaj držao pred njim pretjerano aris­tokratski i iskazivao svoje mišljenje više glasovima nego rije­čima. Samo se jedanput Pavel Petrovič upustio u raspru s ni- hilistom u vezi s pitanjem koje je u to vrijeme bilo u modi — o pravima pribaltičkih plemića, ali je onda naglo ušutio re­kavši hladno i uljudno:

— Uostalom, nas se dvojica ne možemo razumjeti, ja bar nemam čast vas razumjeti.

— Makar što! — uzvikne Bazarov. — Čovjek je kadar sve razumjeti, i kako treperi eter, i što se na suncu zbiva, samo ni­je kadar razumjeti kako se drugi čovjek useknjuje drukčije nego on.

— Što, je li to nekakva duhovitost? — zapita Pavel Petro­vič i udalji se.

Ipak, višeput je zamolio Bazarova za dopuštenje da prati njegove pokuse, a jednom je čak i primaknuo svoje namirisa­no i biranim kozmetičkim sredstvima dotjerano lice mikros­kopu da pogleda kako proziran infuzorij guta zeleno zrnce prašine i halapljivo je žvače nekakvim vrlo vještim šačicama u ždrijelu. Bazarova je mnogo češće posjećivao Nikolaj Pet­rovič; dolazio bi i svakog dana, kako je sam govorio, da »uči«, da ga nisu na drugu stranu odvlačile gospodarske bri­

149

ge. Nije ometao mladog prirodnjaka: sjeo bi u kut sobe i po­zorno promatrao usuđujući se tek ponekad da ga štogod op­rezno zapita. Za ručkom i večerom nastojao je navesti razgo­vor na fiziku, geologiju ili kemiju, zato što su sve ostale teme, čak i poljoprivredne, a da o politici i ne govorimo, mogle do­vesti, ako ne baš do sukoba, a ono bar do uzajamnog nezado­voljstva. Nikolaj Petrovič je slutio da se mržnja njegova brata na Bazarova nije nimalo smanjila. Beznačajan detalj, među mnogim drugima, potvrdio je tu njegovu slutnju. U okolici se počela javljati kolera i čak je »zahvatila« dvoje ljudi iz sa­mog Marjina. Obnoć je Pavel Petrovič imao prilično jak na­pad. Patio se sve do jutra, ali se nije obratio za pomoć Baza- rovu, nego je sutradan, kad se vidio s njim, na njegovo pita­nje: »Zašto ga nije pozvao?« odgovorio, svejednako blijed, ali već brižljivo počešljan i obrijan: »Pa vi ste, koliko se sje­ćam, sami rekli da ne vjerujete u medicinu?« — Tako su pro­lazili dani. Bazarov je radio uporno, smrknuta lica... a dotle je u kući Nikolaja Petroviča bilo jedno stvorenje uz koje ne baš da se sasvim opuštao, ali je vrlo rado s njim razgovarao... Bijaše to Fenječka.

Susretao se s njom uglavnom rano izjutra, u parku ili u dvorištu. U njenu sobu nije zalazio, a ona je samo jedanput prišla njegovim vratima da ga pita — da li da kupa Mitju ili ne? Ne samo što je imala povjerenje u njega, ne samo što ga se nije bojala nego se pred njim vladala slobodnije i prirodni­je nego pred samim Nikolajem Petrovičem. Teško je reći za­što je to tako bilo; možda zato što je nagonski osjećala da u Bazarova nema ničega plemićkog, svega onog višeg što pri­vlači i odbija u isti mah. Za nju je on bio i izvrstan liječnik i običan čovjek. Ne ustručavajući se pred njim, bavila se svo­jim djetetom, a jednom, kad joj se iznenada zavrtjelo pred očima i zaboljela je glava, uzela je iz njegovih ruku žličicu li­jeka. Pred Nikolajem Petrovičem nekako se tuđila od Baza­rova — nije to radila iz lukavosti nego iz nekakvog osjećaja pristojnosti. Pavla Petroviča bojala se više nego ikad; odne- davno ju je počeo pratiti i neočekivano se pojavljivao, kao da iz zemlje niče, iza njenih leđa, u svom sjutu, ukočena, proni­cava lica, s rukama u džepovima. »Upravo ko da te studen zapahne!« žalila se Fenječka Dunjaši, koja je umjesto odgo­

150

vora uzdisala i mislila na onog drugog »bešćutnog« čovjeka. Bazarov nije ni slutio da je postao okrutan tiranin njene du­še.

Bazarov se sviđao Fenječki, a i ona njemu.Čak bi se i promijenio u licu kad bi s njom razgovarao —

lice bi mu tada zadobilo vedar, gotovo dobroćudan izraz, s uobičajenim nehajem miješala se nekakva šaljiva pozornost. Fenječka je svakim danom bivala sve ljepša. U životu mladih žena ima jedno razdoblje kad se naglo razviju i procvjetaju poput ljetnih ruža; u takvom je razdoblju upravo bila i Fe­nječka. Sve je tome išlo naruku, čak i srpanjska žega koja je bila zavladala. U laganoj bijeloj haljini doimala se i sama ne­kako bjelja i laganija: nikako nije mogla preplanuti, a vrući­na od koje se nije mogla obraniti ovlaš joj je rumenila obraze i uši te, ulijevajući joj mirnu lijenost u cijelo tijelo, odražava­la se kao dremljiva tromost u njenim lijepim očima. Gotovo da nije mogla raditi, ruke su joj same klizile na koljena. Jed­va se kretala, neprestance uzdisala i tužila se, nekako smiješ­no malaksala.

— Morala bi se češće kupati — govorio joj je Nikolaj Pet- rovič.

On joj je bio podigao veliku, platnom pokrivenu kabinu pokraj ribnjaka koji još nije bio dokraja presušio.

— Oh, Nikolaje Petroviču! Ali, dok dođeš do ribnjaka — skapaš, pa dok se vratiš — opet skapaš. U parku nema uopće hlada.

— Istina je da nema hlada — odgovaraše Nikolaj Petrovič trljajući obrvu.

Jednom, oko sedam sati izjutra, vraćajući se iz šetnje, Ba­zarov je zatekao Fenječku u sjednici zarasloj odavno ocva­lim, ali još bujnim i zelenim jorgovanom. Sjedila je na klupi s bijelom maramom na glavi, kao i obično; do nje je ležao cije­li rukovet crvenih i bijelih ruža, još mokrih od rose. On je po­zdravi.

— A! Jevgenije Vasiljiču! — reče ona i pripodigne rub ma­rame da ga pogleda, pri čemu ogoli ruku do lakta.

— Što vi tu radite? — priupita je Bazarov sjedajući do nje. — Pravite buket?

— Da, za stol za doručak. Nikolaj Petrovič to voli.

151

— Ali gdje je još doručak! Koliko tu ima cvijeća!— Ubrala sam ga sad jer će poslije biti vruće, neće se moći

ni izaći. Jedino se u ovo doba može disati. Sasvim sam sma- laksala od te vrućine. Sve se bojim da se ne razbolim?

— Ma koješta! Dajte da vam opipam puls. — Bazarov je uhvati za ruku i napipa joj bilo. Bilo je tako pravilno kucalo da čak i ne poče brojiti otkucaje. — Živjet ćete sto godina — reče joj i ispusti ruku.

— Uh, sačuvaj Bože! — uzvikne ona.— Pa što? Zar ne biste htjeli dugo živjeti?— Ali sto godina! Kod nas je bila baka od osamdeset pet

godina — kakva je to bila patnica! Sva crna, gluha, grbava, stalno je kašljala, sama je sebi bila na teret. Kakav mi je to ži­vot!

— Onda je bolje biti mlad?— Pa nego što!— A po čemu je bolje? Recite mi!— Kako po čemu? Pa evo, ja sam sad mlada, sve mogu

učiniti — i otići, i doći, i donijeti, nikog ne moram ni za što moliti... Kud ćeš bolje?

— A vidite, meni je svejedno da li sam mlad ili star.— Kako to govorite — da vam je svejedno? To ne može

biti.— Prosudite i sami, Fedosja Nikolajevna, što ja imam od

svoje mladosti? Živim sam, bez obitelji...— To jedino od vas zavisi.— Upravo je to onaj vrag što ne zavisi od mene! Kad bi se

bar tko sažalio na mene!Fenječka zirne na Bazarova, ali ne reče ni crne ni bijele.— Kakva vam je to knjiga? — priupita ga malo zatim.— Ovo? To vam je jedna učena knjiga, teška.— I vi još stalno učite? Kako vam ne dosadi? Pa ionako

već sve znate.— Daleko od toga. Dajte mi sad vi nešto pročitajte.— Ja ne bih ništa od toga razumjela. Je li vam to na rus­

kom? — priupita Fenječka uzimajući objema rukama tešku, tvrdo uvezanu knjigu. — Stoje debela!

— Na ruskom je.— Ipak ne bih ništa razumjela.

152

— Pa ja nisam ni mislio da ćete razumjeti. Samo bih vas htio gledati kako čitate. Vrh nosića vam se, kad čitate, tako zgodno pomiče.

Fenječka, koja je upravo počela poluglasno čitati tekst o »kreozotu« na koji je bila naišla, nasmije se i ostavi knjigu... knjiga sklizne s klupe na zemlju.

— Volim vas gledati i kad se smijete — reče Bazarov.— Prestanite!— Volim i kad govorite. Baš kao da potočić žubori.Fenječka okrene glavu od njega.— Kakav ste vi čovjek! — izusti prebirući prstima po cvi­

jeću. — I što vi imate mene slušati! Vi ste se bar napričali s pametnim damama.

— Eh, Fedosja Nikolajevna! Vjerujte mi da sve pametne dame na ovom svijetu ne vrijede ni koliko vaš lakat.

— Što još nećete izmisliti! — šapne Fenječka i privuče ru­ke sebi.

Bazarov podigne knjigu sa zemlje.— To je liječnička knjiga, zašto ste je bacili?— Liječnička? — ponovi Fenječka i okrene se njemu. —

Znate što? Otkako ste mi dali one kapi, sjećate se, Mitja spa­va da ne može bolje! Ne znam ni sama kako da vam zahva­lim; vi ste stvarno tako dobri.

— E pa, ako ćemo pravo, liječnicima se mora plaćati — pripomene Bazarov smješkajući se. — Znate i sami da su li­ječnici korisni.

Fenječka podigne na Bazarova oči koje su se doimale još tamnije zbog bjeličastog odsjaja što joj je padao na gornji dio lica. Nije bila načisto da li se on šali ili govori ozbiljno.

— Ako želite, mi ćemo vam drage volje... Moram samo za­moliti Nikolaja Petroviča,..

— Vi mislite daje meni do novca? — presiječe je Bazarov u riječi. Ne, ja od vas ne trebam novaca.

— Nego što? — upita ga Fenečka.— Što? — ponovi Bazarov. — Hajde pogodite.— Ne znam vam ja pogađati!— Onda ću vam ja reći; trebam... jednu od ovih ruža.Fenječka se opet nasmije i, štoviše, pljesne rukama, toliko

joj se Bazarovljeva želja učinila smiješnom. Smijala se, a is­

153

todobno je bila i polaskana. Bazarov ju je netremice gle­dao.

— Izvolite, izvolite — reče napokon i, nagnuvši se nad klupu, uze odabirati ruže. — Kakvu želite, crvenu ili bijelu?

— Crvenu, ali da ne bude prevelika.Ona se uspravi.— Evo, izvolite — reče mu, ali umah povuče ispruženu ru­

ku i, ugrizavši se za usnu, pogleda na ulaz sjenice. Zatim još nešto oslušne.

— Što je? — upita je Bazarov. — Da nije Nikolaj Petro- vič?

— Nije... Otišli su u polje... ma ne bojim seja njih ... nego Pavla Petroviča... Učinilo mi se...

— Što?— Učinilo mi se da su oni tuda prošli. Ne... nema nikog.

Izvolite — Fenječka pruži ružu Bazarovu.— A što se bojite Pavla Petroviča?— Stalno me plaše. Da nešto govore — ne govore, nego

me sve gledaju tako nekako čudno. Pa ni vi ga ne volite. Sje­ćate se kako ste se prije s njim stalno prepirali. Ja i ne znam o čemu se prepirete, ali vidim da ga motate oko malog prsta...

Fenječka pokaže rukama kako je Bazarov, po njenu miš­ljenju, motao Pavla Petroviča oko malog prsta.

Bazarov se osmjehne.— A da je on mene počeo nadvladavati u sporu — upita je

— da li biste me vi branili?— Kako bih vas ja mogla braniti? Ma kakvi, s vama nitko

ne može izaći na kraj.— Mislite? A ja znam za jednu ruku koja bi me mogla,

kad bi htjela, i prstom oboriti.— Čija je to ruka?— Tobože ne znate? Pomirišite kako divno miriše ruža ko­

ju ste mi dali.Fenječka istegne vrat i primakne glavu cvijetu.... Marama

joj spuzne s glave na ramena i ukaže se meka, bujna kosa, crna, sjajna i malko raščupana.

— Čekajte, i ja bih je s vama pomirisao — reče Bazarov pa se sagne i snažno je poljubi u rastvorena usta.

Ona uzdrhta i odupre se objema rukama o njegova prsa,

154

ali se odupre slabo tako da njemu pođe za rukom da ponovi i produlji poljubac.

Iza jorgovana se razlegne suh kašalj. Fenječka se u tren oka odmakne na drugi kraj klupe. Pojavi se Pavel Petrovič, ovlaš se nakloni, reče nekako pakosno i turobno: — A, vi ste ovdje — i ode. Fenječka začas pokupi sve ruže i izađe iz sje­nice.

— Zar vas nije sramota, Jevgenije Vasiljiču — šapne odla­zeći. U njenu šaptu mogao se razabrati iskren prijekor i čuđe­nje.

Bazarov se sjeti jedne druge scene koja se nedavno odigra­la, pa osjeti sram, prezir i srdžbu na samog sebe. Ali istog ča­sa odmahne glavom, ironično čestitajući sam sebi što je »for­malno pristupio redu seladona«91, i ode u svoju sobu.

Pavel Petrovič izašao je iz parka i zaputio se polaganim koracima do šume. Ostao je u njoj prilično dugo, a kad je do­šao na doručak, Nikolaj Petrovič upita ga zabrinuto je li mu dobro — toliko je bio potamnio u licu.

— Znaš valjda da se meni ponekad razlije žuč — mirno mu odgovori Pavel Petrovič.

XXIV.

Nakon otprilike dva sata pokucao je Bazarovu na vrata.— Moram vam se ispričati što vas ometam u vašem znan­

stvenom radu — poče sjedajući na stolac do prozora i osla­njajući se objema rukama na lijep trskovac s drškom od bje­lokosti (obično je išao bez štapa) — ali vas moram zamoliti da odvojite za mene pet minuta svoga dragocjenog vreme­na... ne više.

— Sve moje vrijeme stoji vam na raspolaganju — odgovo­ri Bazarov, komu je nešto preletjelo preko lica čim je Pavel Petrovič prekoračio prag njegove sobe.

— Bit će mi dovoljno i pet minuta. Došao sam da vam po­stavim jedno pitanje. 97

97 Seladon (zapravo Celadon) — ime glavnog junaka romana Astree francuskog pisca Honorea d’Urfea (1568—1626), tip upornog, ali bojažljivog zaljubljenika.

155

— Pitanje? O čemu?— Pa izvolite me saslušati. Na početku vašeg boravka u

kući moga brata, kad se još nisam odricao zadovoljstva da razgovaram s vama, imao sam prilike čuti vaša mišljenja o mnogim stvarima, ali, koliko se sjećam, nikad među nama, niti u mojoj prisutnosti, nije bilo riječi o dvobojima, o duelu uopće. Dopustite da vas priupitam kakvo je vaše mišljenje o tome?

Bazarov, koji je bio ustao da dočeka Pavla Petroviča, sjede na rub stola i skrsti ruke.

— Pa evo što ja mislim o tome — odgovori. — S teorijskog gledišta dvoboj je besmislen, ali s praktičnog, to je već druga pjesma.

— To znači da želite reći, ako sam vas dobro razumio, da bez obzira na svoje teorijsko gledanje na dvoboj, ne biste u praksi dopustili da vas netko uvrijedi, a da ne zatražite zado­voljštinu?

Točno ste pogodili što mislim.— Vrlo dobro, gospodine. Vrlo mi je drago što to čujem

od vas. Vaše me riječi oslobađaju neizvjesnosti...— Neodlučnosti, hoćete da kažete.— Svejedno, gospodine; izražava se tako da biste me razu­

mjeli; ja... ja nisam seminarski štakor. Vaše me riječi izbavlja- ju od stanovite žalosne nužnosti. Odlučio sam se tući s vama.

Bazarov razrogači oči.— Sa mnom?— Upravo s vama.— Ama zašto, pobogu?— Mogao bih vam iznijeti razlog — poče Pavel Petrovič.

— Ali radije bih ga prešutio. Vama, po mom mišljenju, uopće nije ovdje mjesto, ja vas naprosto ne trpim, prezirem vas, a ako vam to nije dovoljno...

Pavel Petrovič sijevne očima... I Bazarovu se zakrijesiše oči.

— E pa, lijepo, gospodine — reče on. — Dalja objašnjenja neće biti potrebna. Palo vam je na pamet da na meni iskušate svoj viteški duh. Mogao bih vam uskratiti to zadovoljstvo, ali neka vam bude!

156

— Od srca sam vam zahvalan — odgovori Pavel Petrovič— i nadam se da ćete prihvatiti moj izazov, da me nećete pri­siliti da pribjegavam nasilnim mjerama.

— To jest, da govorimo bez alegorija, tom vašem štapu?— hladnokrvno otpovrne Bazarov. — To je sasvim točno. Uopće nije potrebno da me vrijeđate. Osim toga, moglo bi to biti i opasno. Možete mirne duše ostati džentlmen... Prihva­ćam vaš izazov isto tako džentlmenski.

— Izvrsno — reče Pavel Petrovič i odloži trskovac u kut.— A sad da kažemo koju o uvjetima dvoboja. Ipak, najprije bih htio znati smatrate li potrebnim da pribjegnemo kakvoj formalnoj svađi koja bi mogla poslužiti kao povod mom iza­zovu?

— Ne, bolje će biti bez ikakvih formalnosti.— I ja tako mislim. Isto tako smatram neumjesnim da sad

ulazimo u prave razloge našem sukobu. Mi jedan drugog ne trpimo. Što treba više?

— Što treba više? — ironično ponovi Bazarov.— A što se tiče samih uvjeta dvoboja, budući da nećemo

imati sekundanata... jer otkud nam sekundanti?— Upravo tako, otkud nam?— Imam čast predložiti vam sljedeće: da se borimo sutra

rano izjutra, recimo u šest sati, iza šume, pištoljima; razmak deset koraka.

— Deset koraka? Tako je, mi na toj udaljenosti mrzimo je­dan drugoga.

— Može i osam — napomene Pavel Petrovič.— Može, zašto ne?— Pucamo dva puta, a svaki će od nas nositi u džepu pi­

samce u kojem će sam sebe okriviti za svoju smrt.— E pa, s tim se baš ne bih složio — reče Bazarov. — Po­

malo mi miriše na francuski roman, nekako ne djeluje vjero­dostojno.

— Možda. Ipak, priznat ćete da nije ugodno biti osumnji­čen za ubojstvo?

— Priznajem. Ali postoji način da se doskoči toj žalosnoj objedi. Nećemo imati sekundanata, ali možemo imati svjedo­ka.

— Dopustite da vas upitam: a tko bi bio taj?

157

— Petar.— Koji Petar?— Sobar vašeg brata. To je čovjek na nivou suvremenog

obrazovanja, koji će odigrati svoju ulogu komilfo98, kako se traži u takvim slučajevima.

— Rekao bih, milostivi gospodine, da se vi šalite.— Nipošto. Kad razmislite malo o mom prijedlogu, uvjerit

ćete se da je prožet zdravim razumom i jednostavnošću. Izići će djelo na vidjelo, a ja se obvezujem da ću pripremiti Petra kako treba i da ću ga dovesti na mjesto dvoboja.

— Vi se i dalje šalite — izusti Pavel Petrovič ustajući sa stolca. — Ali, poslije ljubazne spremnosti koju ste pokazali nemam prava da se ljutim na vas... Prema tome, o svemu smo se dogovorili... Da, zbilja, imate li vi pištolje?

— Otkud bih ja imao pištolje, Pavle Petroviču? Ja nisam vojnik.

— Onda vam nudim svoje. Vjerujte mi da nisam već pet godina pucao iz njih.

— To je vrlo utješna vijest.Pavel Petrovič uze svoj trskovac...— Nakon ovoga, milostivi gospodine, ostaje mi samo da

vam zahvalim i da vas prepustim vašem radu. Čast mi je po­zdraviti vas.

— Do ugodnog viđenja, milostivi gospodine — reče Baza- rov ispraćajući gosta.

Pavel Petrovič izađe, a Bazarov zastane pred vratima i od­jednom uzvikne: — Uh, do vraga! Kako zgodno, i kako glu­po! Kakvu smo samo komediju odigrali! Tako dresirani psi plešu na stražnjim šapama. Ali nisam ga mogao odbiti, jer bi me još, kakav je, i udario, a onda... (Bazarov problijedi pri sa­moj pomisli na to, sav se ponos u njemu propeo.) Onda bih ga morao udaviti kao mačića. — Vrati se do svoga mikrosko­pa, ali mu se srce uznemirilo, izgubio je smirenost potrebnu za promatranje. »Vidio nas je jutros«, razmišljao je, »ali neće biti da se toliko zauzima samo za brata? I zar je uopće bio va­žan taj poljubac? Tu je nešto drugo posrijedi. Pih! Da nije on sam zaljubljen? Dakako da je zaljubljen, to je jasno kao dan.

comme ii faut (franc.) — kao što treba, kao što je red.

158

U kakvu sam se nebranom grožđu našao!... Baš je gadno!« zaključi naposljetku. »Gadno je, s koje god strane uzmeš. Prvo, treba podmetnuti čelo i svakako otići odavde; a tu je i Arkadij... i ona božja ovčica, Nikolaj Petrovič. Gadno, gad­no.«

Dan je protekao nekako posebice mirno i tromo. Fenječka kao da je u zemlju propala; zavukla se u svoju sobicu kao miš u rupu. Nikolaj Petrovič bijaše vrlo zabrinut. Javili su mu bili da se u njegovoj pšenici, u koju je polagao velike nade, pojavila glavnica”. Pavel Petrovič je svojom ledenom uljud­nošću dovodio sve do očaja. Bazarov je počeo pisati pismo ocu, ali ga je poderao i bacio pod stol. »Ako poginem,« po­misli, »doznat će. Ali neću poginuti. Eh, još ću ja dugo tavo­riti na svijetu!« Zapovjedio je Petru da sutradan, čim svane, dođe k njemu zbog jednog važnog posla. Petar je uvrtio sebi u glavu da ga gospodin želi povesti sa sobom u Petrograd. Bazarov je kasno legao, a svu noć mučili su ga kaotični sno­vi... Odincova se vrtjela pred njim, bila mu je i majka, za njom je išla mačkica s crnim brcima, a ta je mačkica bila Fe­nječka. Pavel Petrovič pojavio se pred njim kao velika šuma s kojom se ipak morao boriti. Petar gaje probudio u četiri sata. Začas se odjenuo i izašao s njim.

Jutro je bilo krasno, svježe; šareni oblačići nalik na jaganj- ce isticali su se na blijedom, vedrom plavetnilu; sitna rosa popala po lišću i travi, blistala na paučini poput srebra; reklo bi se da vlažna, tamna zemlja još čuva rumeni trag zore; s ne­ba se odasvud razlijegala pjesma ševa. Bazarov je došao do šume, sjeo u hladovinu na okrajku i tek tada povjerio Petru kakvu uslugu od njega očekuje. Obrazovani lakaj nasmrt se prepao, ali ga je Bazarov umirio uvjerivši ga da neće imati ni­kakvog drugog posla nego da podalje stoji i gleda, i da neće ni za što odgovarati.

— A pomisli samo — nadoda Bazarov — kakva te važna uloga čeka!

Petar je samo raširio ruke, oborio oči i, sav zelen, naslonio se na brezu. 99

99 glavnica — bolest žitarica pri kojoj se zrna pretvaraju u crni prah.

159

Cesta što je vodila iz Marjina zaobilazila je šumu; na cesti je ležala sitna prašina koju od jučerašnjeg dana nisu taknuli ni kotači ni noge. Bazarov je i nehotice pogledavao niz cestu, trgao je i grickao travu i neprestance u sebi ponavljao: »Kak­va glupost!« Od jutarnje studeni uzdrhtao je dva-tri puta... Petar ga je turobno pogledao, ali Bazarov se samo podsmjeh- nuo — ne, nije se zaista bojao.

Na cesti se razlegne konjski topot... Iza drveća pomoli se seljak. Tjerao je pred sobom dva sapeta konja i, prolazeći mi­mo Bazarova, pogledao ga nekako čudno, i nije skinuo kape, što je očito zabrinulo Petra kao loš znamen. »Evo, i ovaj je rano ustao,« pomisli Bazarov, »ali on bar ide za poslom, a mi?«

— Reklo bi se da dolaze, molim lijepo — odjednom šapne Petar.

Bazarov digne glavu i ugleda Pavla Petroviča. U laganom kariranom kratkom kaputu i kao snijeg bijelim hlačama, hi­tao je cestom; pod rukom je nosio kutiju umotanu u zeleno sukno.

— Oprostite, čini mi se da ste me morali čekati reče kla­njajući se najprije Bazarovu, pa Petru, u kome je u tom trenu poštovao nešto kao sekundanta. — Nisam htio buditi svoga sobara.

— Ništa ne smeta, gospodine — odvrati Bazarov — i mi smo tek maloprije stigli.

— A, utoliko bolje! — Pavel Petrovič pogleda oko sebe. - Nema nikog, nitko nas neće ometati... Možemo li početi?

— Možemo.— Predmnijevam da ne tražite nikakva nova objašnjenja?— Ne tražim.— Želite li možda vi nabiti pištolje? — zapita Pavel Petro­

vič vadeći pištolje iz kutije.— Ne želim, nabijte ih sami, ja ću dotle izmjeriti razmak.

Ja imam duže noge — dometne podsmjehujući se. — Jedan, dva, tri...

— Jevgenije Vasiljiču — jedva promuca Petar (tresao se kao da ima groznicu) — ako nemate ništa protiv, ja bih se malo odmakao.

— Četiri... pet... Odmakni se, brate, odmakni; možeš se i

160

za drvo skloniti i uši začepiti, samo nemoj oči zatvarati, a ako tko od nas padne, pritrči da ga podigneš. Šest... sedam... osam... — Bazarov zastane. — Je li dosta? — priupita Pavla Petroviča. — Ili da pridometnem još dva?

— Kako vam drago — odgovori onaj ubacujući drugu kuglu u cijev.

— Pa dobro, pridometnut ću još dva — Bazarov povuče vrškom čizme crtu na zemlji. — Evo barijere. Da, zbilja, a ko­liko treba da se svaki od nas udalji od barijere? I to je važno pitanje, a jučer nije o tome bilo ni riječi.

— Ja mislim deset koraka — odgovori Pavel Petrovič pru­žajući Bazarovu oba pištolja. — Izvolite izabrati.

— Izvoljet ću. Ali priznajte, Pavle Petroviču, da je naš dvoboj toliko neobičan da je upravo smiješan. Pogledajte sa­mo fizionomiju našeg sekundanta.

— Vama je i dalje do šale — odvrati Pavel Petrovič. — Ja ne poričem da je naš dvoboj neobičan, ali smatram svojom dužnošću upozoriti vas da se kanim ozbiljno boriti. A bon en- tendeur, salut!100

— Oh, ni ja ne sumnjam da mi ozbiljno radimo jedan dru­gome o glavi, ali zašto da se ne nasmijemo i spojimo utile dulci101. Tako, vidite, vi meni francuski, a ja vama latinski.

— Ja ću se ozbiljno boriti — ponovi Pavel Petrovič i ode na svoje mjesto. Bazarov pak odbroji deset koraka od povu­čene crte i stane.

— Jeste li spremni? — upita ga Pavel Petrovič.— Potpuno.— Onda možemo krenuti.Bazarov polako krene naprijed, a Pavel Petrovič pođe pre­

ma njemu, s lijevom rukom u džepu, podižući malo-pomalo cijev pištolja... »Gađa me točno u nos«, pomisli Bazarov, »i kako samo pažljivo cilja, vrag jedan! Ipak je ovo neugodan osjećaj. Gledat ću mu u lančić sata...« Nešto oštro prohuji Bazarovu pokraj samog uha, a u isti mah razlegne se pucanj. »Čuo sam ga, nije mi dakle ništa«, proleti mu još kroz glavu. Još jedanput korakne i, ne ciljajući, okine.

A bon entendeur, salut!(franc.) — Tko ima uši, neka čuje!utile dulci (lat.) — korisno s ugodnim.

161

Pavel Petrovič se malko strese i uhvati se rukom za bedro. Tanak mlaz krvi poteče mu niz bijele hlače.

Bazarov baci pištolj u stranu i priđe protivniku.— Ranjeni ste? — upita ga.— Imali ste još pravo da me pozovete do barijere — reče

Pavel Petrovič. — Ovo nije ništa. Prema našem dogovoru, svaki od nas ima pravo na još jedan hitac.

— E, oprostite, to ćemo ostaviti za drugi put — odvrati Bazarov i uhvati rukama Pavla Petroviča, koji je počeo bli­jedjeti. — Ja sad više nisam sudionik dvoboja nego liječnik, i najprije moram pregledati vašu ranu. Petre! Hodi ovamo, Petre! Kamo si se sakrio?

— Sve su to besmislice... Ne treba meni ničija pomoć — reče Pavel Petrovič odmjerenim glasom. — I... treba... iznova ... — Htio je da čupne brk, ali mu je ruka klonula, zakolutao je očima i onesvijestio se.

— Pazi sad ovo! Nesvjestica! Otkud sad to? — i nehotice uzvikne Bazarov spuštajući Pavla Petroviča na travu. — Da vidimo o čemu se radi! — Izvadi rupčić, obrisa krv i opipa bedro oko rane... — Kost mu je čitava — procijedi kroza zu­be — kugla je prošla skroz, ali nije duboko, okrznula je samo mišić vastus externus. Za tri tjedna moći će već plesati!... Ali ova nesvjestica! Uh, kakvi su ti nervozni ljudi! Gle kako mu je koža tanka.

— Jesu li poginuli, molim lijepo? — zašušljeta Petrov drhtavi glas iza njegovih leđa.

Bazarov se obazre.— Skokni brže po vodu, brate! Ovaj će još i tebe i mene

nadživjeti.Ali činilo se da napredni sluga nije shvatio njegove riječi

jer je ostao stajati. Pavel Petrovič polako otvori oči.— Umire! — šapne Petar i poče se križati.— Imate pravo... Kakva glupa fizionomija! — prozbori ra­

njeni džentlmen smješkajući se na silu.— Ma idi po vodu, vraže! vikne Bazarov.— Nije potrebno... Bio je to samo trenutni vertige102... Po-

mozite mi da sjednem... tako, vidite... Ovu ogrebotinu treba

102 vertige (franc.) — vrtoglavica

162

samo nečim podvezati pa ću ja onda pješice kući. A možete poslati i kola po mene. Dvoboj nećemo ponavljati, ako vam je po volji. Ponijeli ste se plemenito... danas, samo danas — pazite!

— O prošlosti ne vrijedi govoriti — odvrati Bazarov — a ni o budućnosti ne treba razbijati sebi glavu jer ja kanim od­mah kidnuti. Dajte da vam sad podvežem nogu, rana vam ni­je opasna, ali će najbolje biti da zaustavimo krvarenje. Ipak, najprije treba ovog smrtnika privesti k svijesti.

Bazarov zgrabi Petra za ovratnik i prodrma ga, a onda ga pošalje po kočiju.

— Pazi da mi ne uplašiš brata — dobaci mu Pavel Petrovič— nemoj mu ništa pričati.

Petar odjuri. Dok je on otrčao po kočiju, oba protivnika sjedila su na zemlji i šutjela. Pavel Petrovič nastojao je ne gle­dati Bazarova. Ipak se nije htio s njim pomiriti; stidio se svo­je oholosti, svoga neuspjeha, stidio se svega što je zakuhao, premda je slutio da se sve skupa nije moglo bolje završiti ne­go što se završilo. »Barem mi više neće biti na očima,« tješio je sam sebe, »hvala Bogu i na tome«. Šutnja se otegnula, mučna i nelagodna. Obojici je bilo teško oko srca. Svaki je od njih znao da ga onaj drugi razumije. Prijateljima je ta spoznaja ugodna, a neprijateljima vrlo neugodna, pogotovo kad se ne mogu ni razjasniti ni rastati.

— Da vam nisam prejako podvezao nogu? — zapita naj- poslije Bazarov.

— Ne, niste, dobro je — odgovori Pavel Petrovič, a malo zatim nadoda: — Mog brata nećemo moći prevariti, morat ćemo mu reći da smo se porječkali oko politike.

— Slažem se — reče Bazarov. — Možete mu reći da sam grdio sve anglofile.

— Izvrsno. A što mislite, što sad o nama misli ovaj čovjek?— nastavi Pavel Petrovič pokazujući na onog istog seljaka koji je nekoliko minuta prije dvoboja bio tjerao pored Baza­rova sapete konje, a sad je, vraćajući se istim putem, »rebrio« i skinuo kapu kad je ugledao »gospodu«.

— A tko bi ga znao! — odgovori Bazarov. — Najvjerojat­nije je da ništa ne misli. Ruski je seljak onaj tajanstveni ne­znanac o kojem je negda naširoko raspredala gospođa Rad-

163

diffio3 ga razumi0? Ni on sam Sebe ne razumije.— A! Tako vi dakle mislite! — prihvati Pavel Petrovič i

odjednom uzvikne: — Pogledajte što je napravio onaj vaš mamlaz Petar! Eno mi brat juri ovamo!

Bazarov se okrene i ugleda blijedo lice Nikolaja Petroviča u kočiji, koji skoči iz nje još prije nego što se zaustavila, pa pohrli do brata.

— Što to znači? — upita uzrujanim glasom. — Jevgenije Vasiljiču, što je to, zaboga?

— Ništa — odgovori Pavel Petrovič — nepotrebno su te uznemirili. Malo sam se porječkao s gospodinom Bazaro- vom, i za to sam i platio.

— Ali kako je došlo do toga, za ime božje?— Kako da ti kažem? Gospodin Bazarov se uvredljivo iz­

razio o Siru Robertu Peelu103 104. Moram odmah dodati da sam svemu kriv ja, a da se gospodin Bazarov vrlo lijepo ponio. Ja sam njega izazvao.

— Pa ti krvariš, zaboga!— A što si ti mislio, da u mojim žilama teče voda? Ali me­

ni će ovo puštanje krvi čak i koristiti, nije li tako, doktore? Pomozi mi da sjednem u kočiju i ne prepuštaj se melankoliji. Sutra ću već biti zdrav. Tako, vidiš, izvrsno. Tjeraj, kočijašu!

Nikolaj Petrovič pođe pješice za kočijom. Bazarov je bio malo zaostao...

— Moram vas zamoliti da vodite brigu o mom bratu — re­če mu Nikolaj Petrovič dok nam iz grada ne stigne drugi liječnik.

Bazarov šutke klimne glavom.Nakon sat vremena Pavel Petrovič već je ležao u postelji

sa stručno previjenom nogom. Cijela se kuća uzbunila, Fe- nječki je pozlilo. Nikolaj Petrovič kradom je kršio ruke, a Pa­vel Petrovič se smijao i šalio, osobito s Bazarovom. Obukao je tanku batistenu košulju, gizdelinski jutarnji kaputić i fesić. Nije dopustio da spuste zastore na prozorima i u šali se žalio

103 Ann Radcliff(\164—1823) — engleska autorica svojedobno popular­nih romana strave i užasa.

104 Robert Peel(1788—1850) — engleski političar koji je organizirao lon­donsku policiju (po njegovu skraćenu imenu dobili su nadimak engleski po­licajci — Bobby).

164

što se mora suzdržavati od jela.S večeri je ipak dobio vrućicu i zaboljela ga glava. Stigao

je liječnik iz grada. (Nikolaj Petrovič nije poslušao brata, a to mu je preporučio i sam Bazarov, koji je cijeli dan sjedio u svojoj sobi, sav žut i srdit, samo je nakratko navraćao do ra­njenika; dva-tri puta susreo se s Fenječkom, ali mu se ona, užasnuta, sklanjala s puta.) Novi liječnik preporučio je hlad­ne napitke, a inače je potvrdio Bazarovljevo uvjerenje da bo­lesniku ne prijeti nikakva opasnost. Nikolaj Petrovič mu je rekao da se brat sam ranio iz nesmotrenosti, na što je liječnik odgovorio: — Hm! — ali pošto je odmah zatim dobio dvade­set pet rubalja u srebru, dodao je: — Ma nemojte! To se zbi­lja često događa.

Nitko u kući nije otišao na počinak niti se razodjenuo. Ni­kolaj Petrovič neprestance je na prstima obilazio brata i na prstima izlazio iz sobe. Bolesnik je gubio svijest, tiho uzdisao, govorio na francuskom:— Couchez-vous105 — i molio da mu daju piti. Nikolaj Petrovič je jednom nagnao Fenječku da mu dade čašu limunade; Pavel Petrovič ju je pozorno pogledao i ispio čašu do dna. Pred jutro mu je temperatura opet nešto porasla i počeo je pomalo buncati. Isprva je izgovarao nesu­visle riječi, a onda je iznenada otvorio oči i, ugledavši pokraj svog uzglavlja brata, brižno nadnesenog nad sobom, izustio:

— Je li, Nikolaje, da Fenječka ima neke sličnosti s Neli?— S kojom Neli, Paša?— Kako to možeš pitati? S kneginjom R... Osobito u gor­

njem dijelu lica. C’est de la metne famille.106.Nikolaj Petrovič mu ništa ne odgovori, ali se u sebi začudi

koliko su u čovjeku žilavi stari osjećaji.»Eto kad je to ponovo izbilo na površinu!« pomisli.— Oh, kako volim to lakoumno stvorenje! — proštenje

Pavel Petrovič sjetno podmećući ruke pod glavu. — Nikad neću dopustiti da se nekakav drznik usudi dotaknuti... — promrmlja nakon nekoliko trenutaka.

Nikolaj Petrovič samo uzdahne. Nije ni slutio na koga se te riječi odnose.

105 couchez-vouz (franc.) — ležite.106 C’est de la meme famille (franc.). — To je isti tip.

165

Bazarov je sutradan došao k njemu u osam sati. Već je bio spremio svoju prtljagu i pustio na slobodu sve svoje žabe, kukce i ptice.

— Došli ste se oprostiti sa mnom? — priupita ga Nikolaj Petrovič ustajući da mu pođe u susret.

— Tako je, gospodine.— Razumijem vas i potpuno vam odobravam. Moj je siro­

ti brat, naravno, kriv i za to je kažnjen. Sam mi je rekao da vas je doveo u takav položaj da niste mogli drukčije postupi­ti. Vjerujem da niste mogli izbjeći taj dvoboj koji... koji se do­nekle može objasniti jedino stalnim antagonizmom između vaših svjetonazora. (Nikolaj Petrovič se zapleo u govoru.) Moj je brat čovjek staroga kova, prgav i tvrdoglav... Hvala Bogu što se sve skupa ovako svršilo. Ja sam poduzeo sve po­trebne korake da se ništa ne rastrubi...

— Ja ću vam ostaviti svoju adresu za slučaj da izbije skan­dal — nehajno pripomene Bazarov.

— Nadam se da neće biti nikakvog skandala, Jevgenije Vasiljiču... Meni je doista žao što je vaš boravak u mojoj kući tako... tako završio. Još mi je više žao što Arkadij...

— Vjerojatno ću se još vidjeti s njim — odvrati Bazarov, u koga su svakojaka »objašnjenja« i »očitovanja« od uvijek izazivala nestrpljenje — a ako se ne budemo vidjeli, molim vas da ga pozdravite i da mu kažete da mi je žao što se to do­godilo.

— I ja vas molim... — odgovori i nakloni se Nikolaj Petro­vič, ali Bazarov ne dočeka kraj njegove rečenice nego izađe.

Doznavši da Bazarov odlazi, Pavel Petrovič zaželio je vi­djeti ga i stisnuti mu ruku. Ali Bazarov je i pred njim ostao hladan kao led, jer je shvatio da Pavel Petrovič želi pokazati velikodušnost spram njega. S Fenječkom se nije uspio opros­titi, samo je izmijenio s njom pogled kroz prozor. Učinilo mu se da je vrlo tužna. »Propast će, po svoj prilici!« reče u sebi. »Ma već će se nekako ispetljati!« Ali zato se Petar toliko ras- pekmezio da mu je plakao na ramenu sve dok ga Bazarov ni­je rashladio pitanjem: — Kakvo je sad to cmizdrenje? — Du- njaša je pak morala pobjeći u šumicu da sakrije uzbuđenje. Krivac svega tog jada popeo se na kola, zapalio cigaru i, kad mu se na četvrtoj vrsti, na zavoju, posljednji put pokazalo

166

pred očima Kirsanovljevo vlastelinstvo protežući se u jednoj liniji s novom gospodskom kućom, samo je pljunuo i pro- mrndžao: — Gospodičići prokleti! — te se bolje umotao u kabanicu.

Pavlu Petroviču bilo je uskoro bolje, ali je još cijeli tjedan morao odležati. Prilično je dobro podnosio svoje, kako je go­vorio, zatočeništvo, samo što se mnogo bavio svojom toale­tom i neprestance zapovijedao da sve oko njega škrope ko­lonjskom vodom. Nikolaj Petrovič čitao mu je iz raznih časo­pisa, Fenječka ga dvorila kao i prije, donosila mu bujon, li­munadu, meko kuhana jaja, čaj; ali kad god je ulazila u nje­govu sobu, obuzimao ju je potajni užas. Neočekivani postu­pak Pavla Petroviča zaplašio je sve ukućane, a nju ponajviše; jedino se Prokofjič nije zbunio, već je govorio da su se i u njegovo doba gospoda tukla, »samo plemenita gospoda me­đu se, a onakve bi protuhe dali zbog njihove bezobraštine iši- bati u konjušnici«.

Fenječku gotovo da i nije pekla savjest, ali ju je s vremena na vrijeme mučila pomisao na pravi uzrok svađi, a i Pavel Petrovič ju je nekako čudno gledao... tako da je osjećala nje­gov pogled na sebi čak i kad bi mu bila okrenuta leđima. Omršavjela je od neprestane duševne uznemirenosti i, kao što obično biva, postala još ljepša.

Jednom se — bijaše to ujutro — Pavel Petrovič dobro os­jećao pa se preselio s kreveta na divan, a Nikolaj Petrovič, pošto se raspitao za njegovo zdravlje, otišao na gumno. Fe­nječka je donijela šalicu čaja, stavila je na stol i htjela već oti­ći kad je Pavel Petrovič zadrža.

— Kamo se žurite, Fedosja Nikolajevna? — priupita je. — Zar imate posla?

— Nemam, gospodine... imam, molim lijepo... Moram to­čiti čaj.

— Dunjaša će to i bez vas obaviti, sjedite malo uz bolesni­ka. Uostalom, htio bih o nečemu porazgovarati s vama.

Fenječka bez riječi sjede na rub naslonjača.— Čujte — nastavi Pavel Petrovič i čupne brk — odavno

već hoću da vas pitam: vi se kanda mene nešto bojite?— Ja, gospodine?

167

— Da, vi. Nikad me ne gledate u oči, baš kao da vam sav­jest nije čista.

Fenječka porumeni, ali pogleda Pavla Petroviča. Učini joj se nekako čudan i srce joj malko zatreperi.

— Valjda vam je savjest ipak čista? — upita je on.— A što mi ne bi bila čista? — šapne ona.— Može biti iz mnogo razloga! Uostalom, kome vi možete

nešto skriviti? Meni? Ne. Nekom od drugih ukućana? I to je malo vjerojatno. Možda mom bratu? Ali njega valjda volite?

— Volim.— Svom dušom, i svim svojim srcem?— Ja Nikolaja Petroviča volim svim svojim srcem.— Zbilja? Pogledajte me u oči, Fenječka (prvi put ju je

ovako oslovio...). Znate da je lagati velik grijeh!— Ne lažem, Pavle Petroviču. Kad ne bih voljela Nikolaja

Petroviča, ne bih bila vrijedna ni da živim!— I nećete ga zamijeniti nikim drugim?— Ma s kim bih ga ja to zamijenila?— Našao bi se već netko! Recimo, onaj gospodin koji je

nedavno otputovao.Fenječka ustane.— Gospode Bože, Pavle Petroviču, zašto me mučite? Što

sam vam ja skrivila? Kako možete tako govoriti?...— Fenječka — izusti Pavel Petrovič turobnim glasom —

pa vidio sam vas...— Što ste vidjeli, gospodine?— Pa tamo... u sjenici.Fenječka pocrveni sva, do kose i ušiju.— I što sam ja tu kriva? — jedva izgovori.Pavel Petrovič se pripodigne.— Niste krivi? Niste? Nimalo?— Ja jedino na ovom svijetu volim Nikolaja Petroviča i

dovijeka ću ga voljeti! — izusti Fenječka nenadanom snagom dok su joj jecaji nadimali grlo. — A ono što ste vi vidjeli, reći ću i na sudnji dan da u tome nema niti je bilo moje krivnje, i radije bih da ostanem na mjestu mrtva, nego da me netko sumnjiči za tako nešto, da bih ja svom dobrotvoru Nikolaju Petroviču...

Ali tu je izda glas, a u isti mah osjeti kako je Pavel Petro-

168

vič uhvati za ruku i stisne je... Pogleda ga i skameni se. Bio je još bljeđi nego do tada, oči mu bijahu užagrene, a što je bilo najčudnije, niz lice mu klizila krupna, osamljena suza.

— Fenječka! — reče joj nekakvim zanosnim šaptom. — Volite, volite samo moga brata! On je zaista dobar, krasan čovjek! Nemojte ga iznevjeriti ni zbog koga na svijetu, ne slu­šajte ničije priče! Pomislite samo, ima li išta strasnije nego voljeti, a ne biti voljen! Nemojte nikad ostaviti mog sirotog Nikolaja!

Fenječki se osušile oči i minuo je strah, toliko se zgranula. Ali, kako joj je tek bilo kad je Pavel Petrovič, sam Pavel Pet- rovič, prinio njenu ruku svojim ustima i pritisnuo je, ne ljube­ći je nego samo od vremena do vremena grozničavo uzdišu­ći...

»Bože moj!« pomisli ona. »Da nije ovo kakav napadaj?«U tom je trenu u njemu treperio cijeli njegov propali život.Stube su zaškripale pod žurnim koracima... Odgurnuo ju

je od sebe i spustio glavu na jastuk. Otvoriše se vrata i na nji­ma se pojavi Nikolaj Petrovič, veseo, svjež i rumen. Na prsi­ma mu je cupkao, samo u košuljici, isto tako svjež i rumen kao i otac mu, Mitja, hvatajući se golim nožicama za velika dugmeta na njegovom seljačkom kaputu.

Fenječka je pohrlila prema njemu i, zagrlivši i njega i sina, naslonila glavu na njegovo rame. Nikolaj Petrovič se iznena­di: Fenječka, onako snebivljiva i skromna, nikad mu se nije umiljavala pred nekom trećom osobom.

— Što ti je? — upita je i, pogledavši brata, dade joj Mitju.— Zar ti opet nije dobro? — zapita Pavla Petroviča prilazeći mu.

Onaj zari glavu u batisteni rupčić.— Ne... tako... dobro mi je... Dapače, mnogo mi je bolje.— Nije još trebalo da se preseliš na divan. A kamo ćeš ti?

— nadoda Nikolaj Petrovič obraćajući se Fenječki, ali je ona već zalupila vratima za sobom. — A ja donio mog junačinu da ti ga pokažem, već se i on zaželio strica. Zašto ga je sad odnijela? Ipak, što ti je? Da se nije među vama što dogodilo?

— Brate! — svečano prozbori Pavel Petrovič.Nikolaj Petrovič se lecne. Bude mu nekako teško oko srca,

a da ni sam nije znao zašto.

169

— Brate — ponovi Pavel Petrovič — daj mi riječ da ćeš mi ispuniti jednu molbu.

— Kakvu molbu? Reci.— Neobično važnu molbu; od nje zavisi, po mom mišlje­

nju, sva tvoja sreća. Ja sam za sve ovo vrijeme mnogo razmiš­ljao o ovome što ti sad želim kazati... Brate, izvrši svoju duž­nost, dužnost poštena i plemenita čovjeka, stani na kraj toj sablazni i lošem primjeru koji pružaš, ti koji si najbolji od sviju!

— Što to hoćeš da kažeš, Pavle?— Uzmi Fenječku za ženu... Ona te voli, i ona je majka

tvoga sina.Nikolaj Petrovič ustukne i pljesne rukama.— Što to govoriš, Pavle? Ti koga sam oduvijek smatrao za­

kletim neprijateljem takvih brakova! Ti mi to govoriš! Pa zar ne znaš da jedino iz poštovanja prema tebi nisam dosad uči­nio to što si tako točno nazvao mojom dužnošću!

— U ovom slučaju nije trebalo da mene toliko poštuješ — odvrati Pavel Petrovič smješkajući se neveselo. — Još ću po­vjerovati da je Bazarov imao pravo kad mi je predbacivao aristokratizam. Ama, dosta smo se, brate, prenemagali i pu­cali na visoko: mi smo već stari i smireni ljudi, vrijeme je da odbacimo svaku taštinu. Upravo, kao što ti kažeš, da vrši­mo svoju dužnost, a vidjet ćeš da ćemo priđe još i sreću ste­ći.

Nikolaj Petrovič pohrli da zagrli brata.— Konačno si mi otvorio oči! — uzvikne on. — Nisam ja

bez razloga oduvijek tvrdio da si ti najbolji i najpametniji čovjek na svijetu, a sad vidim da si, koliko velikodušan, toli­ko i razborit.

— Polako, polako — unese mu se Pavel Petrovič u riječ. — Pazi da ne pozlijediš nogu svom razboritom bratu koji se u pedesetoj godini tuče u dvoboju kao kakav zastavnik. Dakle, to je riješeno: Fenječka će mi biti... belle-soeur101.

— Ali, dragi moj Pavle, što će reći Arkadij?— Arkadij? On će biti oduševljen, zaboga! Brak ne spada

u njegove prinsipe, ali će zato biti polaskan u svom osjećaju

10’ belle-soeur (franc.) — snaha.

170

jednakosti. Pa, zbilja, kakve su to uopće kaste au dix-neuvie- me s/ec/e108?

— Ah, Pavle, Pavle! Daj da te još jedanput poljubim. Ne boj se, pazit ću.

Braća se zagrliše.— Što misliš, kako bi bilo da joj odmah priopćiš svoju na­

kanu? — zapita Pavel Petrovič.— Čemu žurba? — odvrati Nikolaj Petrovič. — Da niste

vi već u tome razgovarali?— Razgovarali, mi? Quelle ideel09\— E pa, lijepo. Najprije nam ti ozdravi, a vjenčanje nam

neće pobjeći, treba ipak dobro razmisliti, odvagnuti...— Ali valjda si se odlučio?— Dabome da sam se odlučio i zahvalan sam ti od sveg

srca. A sad ću te ostaviti, moraš se odmarati, svako ti uzbuđe­nje škodi... Još ćemo porazgovarati. Spavaj, dragi moj, i Bog ti dao zdravlje!

»Što mi toliko zahvaljuje?« pomisli Pavel Petrovič kad je ostao sam. »Kao da to nije od njega zavisilo! A ja ću, čim se on oženi, otputovati nekud malo dalje, u Dresden ili u Firen- zu, i živjeti tamo dok ne skapam.«

Pavel Petrovič poškropi čelo kolonjskom vodom i sklopi oči. Obasjana jarkim danjim svjetlom, njegova lijepa, iz- mršavjela glava ležala je na bijelom jastuku kao glava u mrtvaca... Pa i bio je mrtvac.

XXV.

U Nikoljskom, u perivoju, u hladu visoka jasena, sjedili su na klupi obrasloj busenjem Katja i Arkadij. Pokraj njih na zemlji smjestila se Fifi elegantno ispruživši svoje dugačko ti­jelo u položaj koji lovci zovu »zečje ležanje«. Arkadij i Katja su šutjeli; on je u rukama držao poluotvorenu knjigu, a ona je iz košare uzimala preostale mrvice bijeloga kruha i bacala ih maloj obitelji vrabaca koji su, sa sebi svojstvenom plašlji­

au dix-neuvieme siecle (franc.) — u devetnaestom stoljeću.quelle idee (franc.) — kakva ideja!

171

vom drskošću, skakutali i živkali do samih njenih nogu. Sla­bašan povjetarac šumio je u krošnji jasenovoj i polagano po­micao amo-tamo, i po tamnoj stazi i po Fifinim žutim leđima, blijedozlaćane pjege svjetla. Arkadij i Katja bijahu obavijeni ravnomjernom sjenom, tek bi pokatkad u njenoj kosi planula koja svijetla pruga. Oboje su šutjeli, ali upravo u tome kako su šutjeli, kako su sjedili jedno do drugoga, očitovalo se po­vjerenje i bliskost — ni jedno od njih kanda i nije mislilo na ono drugo, a potajice se radovalo njegovoj blizini. I lica su im se promijenila odonda kad smo ih posljednji put vidjeli: Arkadij je postao nekako mirniji, a Katja živahnija, smionija.

— Zar ne da je jasen u ruskom jeziku vrlo dobro nazvan — poče Arkadij — ni kroz jedno drugo drvo zrak ne prodire tako lako i jasno kao kroza nj.

Katja uzgleda i izusti: — Da — a Arkadij pomisli: »Ova mi bar ne prigovara što se kićeno izražavam«.

— Ja ne volim Heinea — reče Katja pokazujući očima na knjigu koju je Arkadij držao u rukama — ni kad se smije ni kad plače, ja ga volim samo kad je zamišljen i kad tuguje.

— A meni se sviđa kad se smije — pripomene Arkadij.— To su u vama još stari tragovi vaše satirične usmjere­

nosti... (»Stari tragovi!« pomisli Arkadij. »Kad bi to samo Bazarov čuo!«) Čekajte samo, još ćemo mi vas preodgojiti.

— Tko će me to preodgojiti? Vi?— Tko? Sestra, Porfirij Platonovič s kojim se više ne sva­

đate, tetića koju ste prekjučer pratili u crkvu.— Pa nisam je valjda mogao odbiti! A što se tiče Ane Ser-

gejevne, sjećate se da se i ona u mnogočem slagala s Jevgeni- jem.

— Sestra mi je tada bila pod njegovim utjecajem baš kao i vi.

— Kao i ja! Zar ste možda zapazili da sam se već oslobo­dio njegova utjecaja?

Katja ga ostavi bez odgovora.— Znam ja da se on vama nikad nije sviđao — proslijedi

Arkadij.— Ja zbilja ne mogu suditi o njemu.— Znate što, Katerina Sergejevna? Kad god čujem takav

odgovor, ne vjerujem mu... Nema takva čovjeka o kome svat­

172

ko od nas ne bi mogao suditi! To je puki izgovor.— E pa, onda ću vam reći da je on... nije da mi se ne svi­

đa, nego nekako osjećam i da je on meni stran, i da sam ja njemu strana... pa i vi da ste mu strani.

— Zašto to mislite?— Kako da vam kažem... On je divlji, a nas smo dvoje pi­

tomi.— I ja sam pitom?Katja klimne glavom.Arkadij se počeše iza uha.— Slušajte, Katerina Sergejevna, pa to je u biti za mene

uvredljivo.— Zar biste i vi htjeli biti divlji?— Ne divlji, nego snažan, energičan.— To se ne može htjeti... Eto, vaš prijatelj to i ne želi biti,

ali je to u njemu.— Hm! I vi mislite daje on imao velik utjecaj na Anu Ser-

gejevnu?— Mislim. Ali njome nitko ne može dugo vladati — poti­

ho će Katja.— Zašto tako mislite?— Ona je vrlo ponosna... ne, nisam to htjela reći... ona

mnogo drži do svoje nezavisnosti.— A tko ne drži do svoje nezavisnosti? — upita je Arkadij,

a glavom mu proleti misao: »Što će nam sad ona tu?«»Što će nam sad ona tu?« proleti i Katji glavom. Mladim

ljudima koji se mnogo i prijateljski druže neprestance padaju na pamet iste misli.

Arkadij se osmjehne i, malko se primaknuvši Katji, šapne joj:

— Priznajte da je se malčice bojite.— Koga?— Nje — značajno ponovi Arkadij.— A vi? — upita sad Katja njega.— I ja. Pazite, rekao sam: /ja.Katja mu priprijeti prstom.— Ja se vama čudim — poče ona — nikad vam moja ses­

tra nije bila toliko naklonjena kao upravo sada, kudikamo vi­še nego kad ste prvi put došli k nama.

173

— A, tako!— Zar to niste primijetili? I nije vam to drago?Arkadij se zamisli.— Čime sam to mogao zaslužiti naklonost Ane Sergejev-

ne? Ne valjda time što sam joj donio pisma vaše majke?— I time, ali ima i drugih razloga koje vam neću navoditi.— Zašto nećete?— Neću.— O, znam ja da ste vi tvrdoglav.— I jesam.— I pronicav.Katja pogleda Arkadija ispod oka.— Možda vas to ljuti? O čemu sad razmišljate?— Razmišljam o tome otkud vam ta pronicavost koju zais­

ta posjedujete. Tako ste plašljivi, nepovjerljivi, od svakog za­zirete...

— Mnogo sam živjela sama, a u samoći čovjek i nehotice počne razmišljati. Ali zar baš od svakog zazirem?

Arkadij je zahvalno pogleda.— Sve je to lijepo i dobro — nastavi on — ali ljudi u va­

šem položaju, mislim ljudi s vašim imutkom, malokad posje­duju taj dar; istina do njih, kao i do careva, teško dopire.

— Pa nisam ja bogata.Arkadij se zgrane i ne shvati je odmah. »Pa, zbilja, imanje

je sestrino!« dosjeti se; ta mu misao nije bila neugodna.— Kako ste to lijepo rekli! — reče joj.— Što to?— Tako ste to lijepo rekli, jednostavno, ne stideći se niti se

cifrajući. Usput budi rečeno, ja mislim da čovjek koji zna i kaže da je siromašan mora imati nešto posebno, neku vrstu taštine.

— Ja nisam ništa od toga iskusila zahvaljujući sestri; spo­menula sam svoje imovno stanje samo zato što smo o tome razgovarali.

— Dobro, ali priznajte da i vi imate trunak te taštine koju sam spomenuo.

— Na primjer?— Na primjer, evo, da li biste se vi — oprostite što vas to

pitam — udali za bogata čovjeka?

174

— Bih, ako bih ga jako voljela... Ne, čini mi se da ni onda ne bih.

— Aha! Eto vidite! — uzvikne Arkadij pa malo zatim do- metne: — A zašto ne biste?

— Zato što se i u narodnoj pjesmi pjeva o tome kako ne­tko nekom nije par.

— Možda biste vi htjeli gospodariti, ili...— Ma ne! Čemu? Naprotiv, spremna sam pokoravati se,

samo je mučno biti neravnopravan. Poštovati sebe i pokora­vati se, to mogu razumjeti, to je sreća, ali živjeti u podređe­nom položaju... Ne, dosta je i ovako.

— Dosta je i ovako — ponovi za Katjom Arkadij. — Da, da — nastavi — niste vi uzalud iste krvi kao i Ana Sergejev- na, isto ste tako samostalni kao i ona, samo što ste zatvoreni- ji. Uvjeren sam da vi nipošto ne biste prvi pokazali što osje­ćate, ma koliko ti osjećaji bili snažni i sveti...

— Kako bi i moglo biti drukčije? — priupita ga Katja.— Podjednako ste pametne. I vi imate isto toliko karakte­

ra kao i ona, ako ne i više...— Ne uspoređujte me, molim vas, sa sestrom — brže-bolje

ga Katja presiječe u riječi — to je za mene isuviše nepovolj­no. Kao da ste zaboravili da mi je sestra i ljepotica, i pamet­na, i... pogotovo vi, Arkadije Nikolajiču, ne biste smjeli tako govoriti, i uz to se još držati tako ozbiljno.

— Što vam to znači: pogotovo vi, i po čemu ste zaključili da se šalim?

— Dakako da se šalite.— Mislite? A što ako sam uvjeren u to što tvrdim? Ako

mislim da sam se još i preslabo izrazio?— Ne razumijem vas.— Zbilja? E, sad vidim da sam zaista previše hvalio vašu

pronicavost.— Kako to mislite?Arkadij ništa ne odgovori nego se okrene od nje, a Katja

potraži u košari još nekoliko mrvica i poče ih bacati vrapci­ma, ali je odviše snažno zamahnula rukom tako da su se raz- letjeli, a da nisu ništa kljucnuli.

— Katerina Sergejevna! — iznenada će opet Arkadij. — Vama je to vjerojatno svejedno, ali znajte da vas ja ne bih

175

zamijenio ne samo za vašu sestru nego ni za koga na svije­tu.

Pa ustane i brže-bolje ode, kao da se prepao riječi koje su mu se omakle.

A Katja je spustila obje ruke skupa s košarom u krilo i, oborivši glavu, dugo gledala za njim. Malo-pomalo joj je ru­menilo malčice oblilo obraze, ali joj se usne smiješile, a tam­ne oči odražavale su nedoumicu i nekakvo drugo, još nezna­no osjećanje.

— Sama si? — razlegne se blizu nje glas Ane Sergejevne. — Čini mi se da si otišla u park s Arkadijem?

Katja polagano upre oči u sestru (elegantno, čak i profi­njeno odjevena, stajala je Ana na stazi i vrškom otvorenog suncobrana milovala Fifi po ušima) i polagano joj odgovori:

— Sama sam.— To vidim — reče joj sestra smijući se — valjda je otišao

u svoju sobu?— Da.— Zajedno ste nešto čitali?— Da.Ana Sergejevna uhvati Katju za bradu i podigne joj gla­

vu:— Nadam se da se niste posvađali?— Nismo — odgovori Katja i polako ukloni sestrinu ruku.— Kako mi to svečano odgovaraš! Ja sam mislila da ću ga

ovdje naći, htjela sam mu predložiti da se prošetamo. Višeput me već molio da se prošetamo. Donijeli su ti iz grada cipele, idi da ih isprobaš — još sam jučer primijetila da su ti one sta­re iznošene. Ti i inače ne vodiš dovoljno brigu o tome, a imaš tako prekrasne noge! I ruke su ti lijepe... samo krupne, zato moraš osvajati nogama. Ama, ti mi zbilja nisi koketna.

Ana Sergejevna produži niz stazu tiho šušteći svojom lije­pom haljinom. Katja ustane s klupe, uze Heinea i pođe — ali ne da proba cipele.

»Prekrasne noge«, mislila je penjući se polako i lagano uz kamene stepenice terase užarene od sunca, »prekrasne noge, kažete... E pa, klečat će on još pred njima!«

Ali se umah posrami i okretno potrči uza stube.Arkadij je išao hodnikom u svoju sobu kad ga sustiže nad­

176

stojnik posluge i javi mu da ga u njegovoj sobi čeka gospodin Bazarov.

— Jevgenij! — gotovo prestrašeno promrmlja Arkadij. — Kad je stigao?

— Ovog su časa stigli i naredili da ih ne najavljujem Ani Sergejevnoj, nego da ih odvedem pravo do vas.

»Da se nije dogodila kakva nesreća kod kuće?« pomisli Arkadij, pa brže-bolje potrči uza stube i naglo otvori vrata. Bazarovljeva ga vanjština umah umiri, iako bi iskusnije oko vjerojatno na isto onako energičnoj kao nekad, ali izmršavje- loj spodobi neočekivanog gosta otkrila znakove pritajenog uzbuđenja. U prašnoj kabanici, s kapom na glavi, sjedio je na prozorskoj dasci. Nije ustao ni onda kad ga Arkadij zagrli kličući na sav glas.

— Tko bi rekao! Otkud ti ovdje? — ponavljao je motajući se po sobi kao čovjek koji i sam vjeruje da se obradovao, a ujedno želi to i pokazati. — Kod nas je valjda sve u redu, svi su zdravi, je li?

— Sve je kod vas u redu iako nisu svi zdravi — odgovori Bazarov. — A ti ne lupetaj, nego naredi da mi donesu kvasa, pa sjedi i slušaj što ću ti ispričati u malo riječi, ali, nadam se, dovoljno snažnih.

Arkadij utihne, a Bazarov mu ispripovjedi o svom dvobo­ju s Pavlom Petrovičem. Arkadij se silno začudi, pa i ražalos­ti, ali ne smatraše potrebnim da to iskaže, samo ga upita nije li zaista opasna stričeva rana, a kad dobi odgovor da je rana vrlo zanimljiva, ali ne u medicinskom smislu, na silu se os­mjehne, oko srca ga zazebe i bude ga nekako stid. Činilo se da ga je Bazarov shvatio.

— Da, brajko — reče — eto što znači živjeti s feudalcima. I sam postaneš feudalac i moraš sudjelovati u viteškim turni­rima. Pa sam se, eto, otputio k »očima« — završi Bazarov — i usput svratio ovamo... da ti sve to saopćim. Tako bih bar re­kao kad ne bih nepotrebnu laž smatrao glupošću. Ama, svra­tio sam ovamo — vrag bi ga znao zašto! Znaš, katkad nije zgoreg uhvatiti sam sebe za ćubu i iščupati se kao rotkvu iz gredice. Tako sam i ja učinio ovih dana... Ali sam poželio da još jednom pogledam ono što sam ostavio za sobom, onu gre­dicu u kojoj sam rastao.

177

— Nadam se da se te tvoje riječi ne odnose na mene — uz­buđeno će Arkadij — nadam se da se ne misliš rastajati sa mnom.

Bazarov ga oštro, gotovo prodorno pogleda.— Tebe bi to silno ražalostilo je li? Meni se sve čini da si

se ti već rastao sa mnom. Tako si mi svjež i čist... mora da se tvoji odnosi s Anom Sergejevnom dobro razvijaju.

— Kakvi moji odnosi s Anom Sergejevnom?— Pa zar nisi, ptičice, zbog nje došao ovamo iz grada? Da,

zbilja, kako u gradu napreduju nedjeljne škole? Zar nisi za­ljubljen u nju? Ili, da ti nije došlo vrijeme da izigravaš skrom­nost?

— Jevgenije, ti znaš da sam uvijek bio otvoren s tobom; uvjeravam te, kunem ti se da se varaš.

— Hm! To je nešto novo — potiho pripomene Bazarov. — Ali ne moraš se zbog toga žestiti, meni je to sasvim svejedno. Romantik bi rekao: slutim da nam se putovi razilaze, a ja ću ti jednostavno reći da smo jedan drugome dodijali.

— Jevgenije...— Dušo moja, nije to nikakva nesreća; što sve čovjeku ne

dodija na svijetu! A sad, mislim, valja da se oprostimo. Otka­ko sam ovdje, osjećam se dozlaboga gadno, baš kao da sam se načitao Gogoljevih pisama kaluškoj gubernatorici110. Uos­talom, nisam ni rekao da mi ispregnu konje.

— Zaboga, pa ne možeš samo tako otići!— A zašto ne bih mogao?— Ne mislim više na sebe. To bi bilo krajnje neuljudno

prema Ani Sergejevnoj, koja bi sigurno htjela da te vidi.— E, tu se varaš.— Naprotiv, uvjeren sam da sam u pravu — odvrati Arka­

dij. — I što se sad tu pretvaraš? Kad je već o tome riječ, zar nisi upravo zbog nje došao ovamo?

— To je možda i istina, ali se svejedno varaš.Međutim, Arkadij je bio u pravu. Ana Sergejevna poželje­

la je vidjeti se s Bazarovom, pa mu je po nadstojniku posluge poručila da dođe do nje. Bazarov se prije toga presvukao. Po­

110 Misli se na pisma N. V. Gogolja A. O. Smirnovoj koja su po svojim idejama bliska Gogoljevim Izabranim mjestima iz dopisivanja sprijateljima.

178

kazalo se da je novo odijelo spremio tako da mu je bilo pri ruci.

Odincova ga nije primila u sobi u kojoj joj je bio onako neočekivano izjavio ljubav, nego u salonu. Ljubazno mu je pružila vrške prstiju, ali joj se na licu ocrtavala pritajena na­petost.

— Ana Sergejevna — požuri se da joj rekne Bazarov — ponajprije vas moram umiriti. Pred vama je smrtnik koji se već odavno opametio i koji se nada da su i drugi zaboravili na njegove budalaštine. Odlazim na dulje vrijeme i, premda nisam nekakvo osjetljivo čeljade, složit ćete se sa mnom da ne bi bilo ugodno ponijeti sa sobom misao da vam se gadi us­pomena na mene.

Ana Sergejevna duboko uzdahne, kao netko tko se netom popeo na visoko brdo, a lice joj oživi osmijeh. Po drugi put pruži Bazarovu ruku i uzvrati mu stisak.

— Tko prošlost spomene, neka mu oko iscuri — reče ona — pogotovo što sam i ja, istini za volju, zgriješila, ako ne ko­ketiranjem, a ono nečim drugim. Samo još nešto: ostanimo prijatelji kao što smo i bili. Ono je bio san, nije li tako? A tko još pamti snove!

— Tko ih pamti? Osim toga, ljubav... to je ipak neprirod­no osjećanje.

— Zbilja? To mi je zaista drago čuti.Tako je govorila Ana Sergejevna, i tako je govorio Baza­

rov; oboje su mislili da kazuju istinu. Jesu li njihove riječi sadržavale istinu, svu istinu? Ni oni to nisu znali, a kamoli pisac. Ali su se zavezli u razgovor kao da potpuno vjeruju jedno drugome.

Ana Sergejevna upitala je, između ostalog, Bazarova što je radio kod Kirsanovljevih. Umalo što joj nije ispripovjedio o svom dvoboju s Pavlom Petrovičem, ali se suzdržao pomisliv­ši da bi ona to mogla shvatiti tako kao da se pravi važan, pa joj odgovori da je tamo za sve vrijeme samo radio.

— A mene je isprva spopala melankolija — reče Ana Ser­gejevna — tko zna zašto, čak sam se, zamislite, spremala da otputujem u inozemstvo!... Onda me to prošlo; došao je vaš prijatelj, Arkadij Nikolajič, pa sam se vratila u svoju kolote­činu, u svoju pravu ulogu.

179

— U kakvu to ulogu, ako smijem pitati?— U ulogu tetke, učiteljice, majke, nazovite to kako hoće­

te. Da, zbilja, znate da prije nisam mogla pravo shvatiti vaše prisno prijateljstvo s Arkadijem Nikolajičem; držala sam da je on prilično beznačajan čovjek. Ali sad kad sam ga malo bolje upoznala, uvjerila sam se da je pametan... I, što je naj­važnije, mlad je, mlad... a ne kao vi i ja, Jevgenije Vasiljiču.

— Da li je još onako stidljiv pred vama? — upita je Baza- rov.

— Pa zar je... — poče Ana Sergejevna, ali porazmislivši nastavi ovako: — Sad je nekako povjerljiviji, razgovara sa mnom. Prije me se klonio. Uostalom, ni meni nije bilo baš stalo do njegova društva. On i Katja su veliki prijatelji.

Bazarov se ljutne. »Ne može žena, a da se ne služi lukav- štinama!« pomisli.

— Kažete da vas se klonio — reče podsmjehujući se hlad­no — ali vjerojatno za vas nije više tajna da je bio zaljubljen u vas?

— Što? I on? — ote se Ani Sergejevnoj.— I on — ponovi Bazarov i smjerno se nakloni. — Zar je

moguće da to niste znali, da sam vam otkrio nešto novo?Ana Sergejevna obori oči.— Varate se, Jevgenije Vasiljiču.— Neće biti. Ali možda nije trebalo da to spominjem. »A

ti se ubuduće ne služi lukavštinama!« doda u sebi.— Zašto da ne spominjete? Rekla bih da i tu pridajete pre­

veliko značenje trenutnom dojmu. Sve mi se nešto čini da ste skloni preuveličavanju.

— Nemojmo radije o tome, Ana Sergejevna.— Zašto ne? — odvrati ona, ali i sama skrene razgovor na

drugu stranu. Osjećala se nelagodno s Bazarovom, premda mu je rekla i samu sebe uvjerila da je sve palo u zaborav. Iz­mjenjujući s njim najobičnije riječi, pa i šaleći se, osjećala je kako je lagano steže strah. Tako i ljudi na parobrodu, na pu­čini, razgovaraju i bezbrižno se smiju, baš kao da su na tvrdom tlu; ali čim dođe i do najmanjeg zastoja, čim se javi i najmanji znak nečega neobičnog, na svim se licima pojavi iz­raz posebne uznemirenosti, što svjedoči o tome da su nepres­tano bili svjesni stalne opasnosti.

180

Razgovor Ane Sergejevne s Bazarovom nije dugo potra­jao. Ona se sve češće zanosila u misli, rastreseno mu odgova­rala i naposljetku predložila da prijeđu u dvoranu, gdje su zatekli kneginju i Katju. — A gdje je Arkadij Nikolajič? — upitala je domaćica, a kad je doznala da ga nema već više od sat vremena, poslala je po njega. Nisu ga brzo našli — zavu­kao se bio u najzabačeniji dio parka i sjedio pogružen u mis­li, oslonivši glavu na skrštene ruke. Misli su mu bile duboke i značajne, ali ne i žalosne. Znao je daje Ana Sergejevna nasa­mo s Bazarovom, ali nije bio ljubomoran kao nekad; napro­tiv, lice mu bijaše mirno i vedro, reklo bi se da se čudi neče­mu, i da se raduje, i da se odlučuje na nešto.

XXVI.

Pokojni Odincov nije volio novotarije, ali je dopuštao »stanovitu igru oplemenjena ukusa« i stoga je u parku, izme­đu staklenika i ribnjaka, podigao zdanje od ruske opeke na­lik na grčki portik. Na stražnjem, slijepom zidu toga portika, ili galerije, bijaše šest udubina za kipove što ih je Odincov ka­nio naručiti iz inozemstva. Ti su kipovi imali predstavljati: Osamu, Šutnju, Razmišljanje, Melankoliju, Stidljivost i Osje­ćajnost. Jednu od njih, boginju Šutnje, s prstom na ustima, bili su dopremili i postavili, ali su joj istog dana derani iz kućne posluge razbili nos, i premda je susjed zidar obećavao da će napraviti »dva puta ljepši nos od prijašnjega«, Odincov je zapovijedio da je uklone, pa se obrela u kutu mlatilišta, gdje je stajala više godina izazivajući praznovjeran strah u se- ljakinja. Prednja strana portika bijaše odavno obrasla gustim žbunjem — jedino su se kapiteli stupova vidjeli iznad bujnog zelenila. U samom je portiku čak i o podne bilo prohladno. Ana Sergejevna nerado je obilazila to mjesto otkako je tamo vidjela bjeloušku, ali je Katja često dolazila sjediti na veliku kamenu klupu postavljenu pod jednu od šest niša. U hladovi­ni i svježini čitala je, radila štogod ili se predavala osjećaju posvemašnje tišine što je vjerojatno svakom poznat, a čija se draž sastoji u gotovo nesvjesnom, nijemom vrebanju širokog životnog vala što se neprestano valja i oko nas i u nama.

181

Sutradan po Bazarovljevu dolasku Katja je sjedila na svo­joj omiljenoj klupi, a uz nju je opet sjedio Arkadij. On ju je bio zamolio da pođe s njim u »portik«.

Do doručka je bilo još oko sat vremena; rosno jutro već se povlačilo pred vrućim danom. Arkadijevo je lice zadržalo ju­čerašnji izraz, a Katja je bila nešto zabrinuta. Sestra ju je, od­mah poslije čaja, bila pozvala u svoju radnu sobu i najprije je pomilovala, što je svagda pomalo plašilo Katju, a onda je po- savjetovala neka bude opreznija u svom ponašanju s Arkadi- jem, neka se napose kloni razgovora s njim na osami, razgo­vora koje su navodno već zapazili tetka i svi ukućani. Osim toga, još sinoć Ana Sergejevna nije bila raspoložena, a i Kat­ja je bila nekako zbunjena, baš kao da je nešto kriva. Udovo­ljavajući Arkadijevoj molbi, zarekla se da će joj to biti po­sljednji put.

— Katerina Sergejevna — progovori Arkadij tobože neusi- ljeno — otkako imam tu sreću da živim s vama pod istim kro­vom, o mnogo sam čemu razgovarao s vama, ali ima jedno vrlo važno pitanje za mene... pitanje kojeg se još nismo do­takli. Jučer ste rekli da ste me ovdje preodgojili — nadoda is­todobno i loveći i izbjegavajući Katjin upitni pogled uprt u sebe. — Zaista sam se umnogome promijenio, i vi to znate bolje nego itko drugi, vi kojoj zapravo imam i zahvaliti tu promjenu.

— Ja?... Meni?... —- priupita Katja.— Ja nisam više onaj uobraženi mladac kakav sam bio

kad sam došao ovamo — nastavi Arkadij — nisam uzalud navršio dvadeset tri godine. Kao i prije, želim biti koristan, želim posvetiti sve svoje snage istini, ali ne tražim više ideale tamo gdje sam ih nekad tražio, sad su mi, čini mi se... mnogo bliže. Dosad nisam mogao razumjeti sam sebe, postavljao sam sebi zadatke kojima nisam bio dorastao... Nedavno su mi se otvorile oči zahvaljujući jednom osjećanju... Ne izraža­vam se potpuno jasno, ali se nadam da ćete me ipak shvati­ti...

Katja mu ništa ne odgovori, ali ga prestade gledati.— Ja mislim — prozbori on iznova, sad već uzbuđenijim

glasom, dok je zeba iznad njega, u krošnji breze, bezbrižno pjevala svoju pjesmicu —• ja mislim da je dužnost svakoga

1 8 2

poštenog čovjeka da bude potpuno iskren s onim... s onim ljudima koji... jednom riječju, s njemu bliskim ljudima, i zato ja... namjeravam...

Ali tu Arkadija iznevjeri rječitost, zaplete se, zbuni i malo posuti. Katja nikako da podigne pogled. Činilo se da njoj ni­je jasno kamo on to smjera, i kao da još sve nešto očekuje.

— Sve bih rekao da ću vas iznenaditi — nastavi Arkadij kad se ponovo sabrao — pogotovo što se to osjećanje odnosi na neki način... pazite, na neki način... na vas. Sjećam se kako ste mi jučer prigovorili da sam neozbiljan — proslijedi Arka­dij držeći se kao čovjek koji je zagazio u močvaru, pa osjeća da svakim korakom propada sve dublje i dublje, a ipak hita dalje jer se nada da će se tako prije iskobeljati — taj se prigo­vor često upućuje... pogađa... mlade ljude, čak i onda kad ga oni više ne zaslužuju; i kad bi u mene bilo malo više samopo­uzdanja... (»Ama, pomozi mi, pomozi!« zdvojno je mislio Ar­kadij, ali Katja nikako da okrene glavu.) Kad bih se bar mo­gao nadati...

— Kad bih ja mogla biti sigurna u to što vi govorite — raz- legne se u tom trenu razgovijetan glas Ane Sergejevne.

Arkadij umah umukne, a Katja problijedi. Uza samo žbu- nje što je zaklanjalo portik vodila je staza. Ana Sergejevna prolazila je tuda s Bazarovom. Katja i Arkadij nisu ih mogli vidjeti, ali su čuli svaku njihovu riječ, šuštanje haljine, pa i disanje. Nakon nekoliko koračaja kao da su navlaš stali pred portikom.

— Eto vidite kako smo se oboje prevarili — nastavi Ana Sergejevna. — Nas dvoje nismo više u prvoj mladosti, pogo­tovo ja, živjeli smo, umorili se, oboje smo — čemu da se us­tručavamo? — pametni, isprva smo se zainteresirali jedno za drugo, probudila se radoznalost u nama... a onda...

— A onda sam ja ostao bez sape — prihvati Bazarov.— Znate i sami da to nije bio uzrok našoj razmirici.Ali, kako bilo da bilo, najvažnije je da nismo bili potrebni

jedno drugome, u nama je bilo previše... kako da kažem... is­tovjetnosti. To nismo odmah shvatili. Naprotiv, Arkadij...

— A on vam je potreban? — upita je Bazarov.— Prestanite, Jevgenije Vasiljiču. Vi kažete da on nije rav­

nodušan prema meni, pa i meni se uvijek činilo da mu se svi­

183

đam. Znam da bih mu mogla biti tetka, ali ne želim pred va­ma tajiti da u posljednje vrijeme češće mislim na njega. U tom mladom i svježem osjećanju ima neke draži...

— Riječ privlačnost uobičajenija je u takvim zgodama — uplete joj se Bazarov u riječ; u njegovu mirnom, ali potmu­lom glasu moglo se razabrati kako mu vri žuč. — Arkadij je jučer nešto tajio preda mnom, nije mi ništa govorio ni o vama ni o vašoj sestri... A to je važan simptom.

— On je Katji baš kao brat — reče Ana Sergejevna — i meni se sviđa to kod njega, iako možda ne bi trebalo da do­puštam takvu prisnost među njima...

— Da li to iz vas govori... sestra? — otegnutim će glasom Bazarov.

— Dabome... Ali, što smo stali? Pođimo dalje. Kakav je to neobičan razgovor među nama, je li? Zar sam se mogla nadati da ću tako razgovarati s vama? Znate da se ja vas bojim... a u isti mah vam i vjerujem zato što ste u duši zaista dobri.

— Prvo, ja uopće nisam dobar, a drugo, ja vam više ništa ne značim, zato mi i kažete da sam dobar... To je isto kao da polažete vijenac od cvijeća na glavu mrtvacu.

— Jevgenije Vasiljiču, nije u našoj vlasti... — preuze Ana Sergejevna, ali uto udari vjetar, zašumi krošnjama drveća i odnese njene riječi.

— Pa vi ste slobodni — izusti malo zatim Bazarov.Nakon toga ništa se više nije moglo razabrati; koraci se

udaljili... sve je utihnulo.Arkadij se okrene Katji. Ona je sjedila isto onako kao i

prije, samo što je još niže oborila glavu.— Katerina Sergejevna — prozbori on drhtavim glasom

stežući ruke — ja sam vas zamolio jednom zauvijek i nikog drugog ne volim do vas. Htio sam vam to reći, doznati vaše mišljenje i zaprositi vas jer ni ja nisam bogat, i spreman sam na sve žrtve... Ništa mi ne odgovarate? Ne vjerujete mi? Mis­lite da govorim lakoumno? Ali prisjetite se ovih posljednjih dana! Zar se niste već odavno uvjerili daje sve ono ostalo — razumijete me — daje sve, sve ono ostalo odavno nestalo bez traga? Pogledajte me, recite mi bar jednu riječ... Ja vas vo­lim... ja vas volim... vjerujte mi!

184

Katja pogleda Arkadija značajnim i vedrim pogledom i, nakon duljeg razmišljanja, tek se ovlaš osmjehnuvši, izusti:

— Da.Arkadij skoči s klupe.— Da! Rekli ste: da, Katerina Sergejevna! Što znači ta ri­

ječ? To da vas volim, da mi vjerujete... Ili... ili... ne smijem ni dovršiti...

— Da — ponovi Katja, a on je ovaj put shvati. Uhvativši je za krupne lijepe ruke, sav zadihan od ushita, pritisne ih na srce. Jedva se držao na nogama i neprestance ponavljao: — Katja, Katja... — a ona nekako bezazleno zaplače, i samo se tiho smijući svojim suzama. Tko nije vidio takve suze u oči­ma voljenog stvorenja, taj još ne zna koliko može biti sretan čovjek na zemlji, zamirući od zahvalnosti i stida.

Sutradan rano izjutra Ana Sergejevna pozvala je Bazarova u svoju radnu sobu i, usiljeno se smješkajući, pokazala mu presavijen list pisaćeg papira. Bijaše to Arkadijevo pismo u kojem je prosio ruku njene sestre.

Bazarov preleti pismo pogledom i svlada se da ne pokaže zluradost koja je u tom trenu planula u njegovim grudima.

— Tako, dakle — reče — a vi ste, čini mi se, još jučer mis­lili da on Katerinu Sergejevnu voli bratskom ljubavlju. Što sad namjeravate?

— A što mi vi savjetujete? — priupita ga Ana Sergejevna svejednako se smijući.

— Pa, ja mislim — odgovori Bazarov smijući se također, iako mu nije bilo nimalo drago i uopće mu nije bilo do smije­ha, baš kao ni njoj — ja mislim da treba dati blagoslov mla­dim ljudima. On je u svakom pogledu dobra prilika; Kirsa- nov ima znatan imutak, jedinac je u oca, a i otac mu je dobar čovjek, neće imati ništa protiv.

Odrincova se prošeta po sobi. Naizmjence je crvenjela i blijedjela.

— Tako dakle vi mislite? — izusti. — Pa dobro! Ja ne vi­dim zapreka... Drago mi je zbog Katje... i zbog Arkadija Ni- kolajiča. Dakako da ću pričekati na odgovor njegova oca. Po­slat ću ga da sam ode do njega. I eto, tako ispada da sam imala pravo jučer kad sam vam rekla da smo nas dvoje već

185

stari ljudi... Kako to da nisam ništa zapazila? Ipak se čudim sama sebi!

Ana Sergejevna se opet nasmije i odmah se okrene od Ba- zarova.

— Današnja je mladež vraški lukava — pripomene Baza- rov i također se nasmije. — Zbogom — reče nakon kraće šut­nje. — Želim vam da to okončate na najbolji mogući način, a ja ću se izdaleka radovati.

Odincova se naglo okrene njemu.— Zar odlazite? Zašto bar sad ne ostanete? Ostanite... s

vama je zgodno razgovarati... baš kao da hodaš rubom pono­ra. Isprva se bojiš, a poslije se odnekud javi hrabrost. Ostani­te!

Hvala vam na ponudi, Ana Sergejevna, i na laskavom mišljenju o mom talentu za konverzaciju. Ali držim da se već predugo vrtim u meni tuđoj sferi. Leteći, ribe se mogu neko vrijeme održati u zraku, ali ubrzo moraju bućnuti u vodu; do­pustite i meni da se vratim u svoj element.

Odincova ga pogleda. Blijedo lice trzalo mu se od gorkog podsmijeha. »Ovaj me čovjek volio!« pomisli ona — i bude joj ga žao pa mu suosjećajno pruži ruku.

Ali je i on nju shvatio.— Ne! — reče i ustukne.— Ja jesam siromah, ali milosti­

nje još dosad nisam primao. Zbogom, i ostajte mi zdravo.— Uvjerena sam da to nije posljednji put što se vidimo —

izusti Ana Sergejevna, ganuta i protiv volje.— Sve je na svijetu moguće! — odvrati Bazarov, pokloni

se i izađe.

— Nakanio si dakle saviti gnijezdo? — reče Bazarov toga dana Arkadiju čučeći i slažući stvari u kovčeg. — Pa što?

Dobro je. Samo nije trebalo da se pretvaraš. Očekivao sam od tebe da ćeš krenuti u sasvim drugom smjeru. Ili, da nisi možda i samog sebe iznenadio?

— Zbilja se nisam tome nadao kad sam se rastajao s to­bom — odgovori Arkadij — ali zašto se i ti pretvaraš govore­ći mi: »dobro je«, baš kao da ja nc znam što ti misliš o bra­ku?

— Eh, prijatelju dragi! — dočeka ga Bazarov. — Kako se

186

to izražavaš! Evo vidiš što ja radim: u kovčegu je ostalo još mjesta pa ga popunjavam sijenom; tako ti je i u životnom kovčegu, moraš ga nečim nabiti, samo da ne bude prazan. Nemoj se vrijeđati, molim te, vjerojatno se još sjećaš što sam oduvijek mislio o Katerini Sergejevnoj. Gdjekoja je gospođi­ca samo po tome pametna što zna pametno uzdisati, a tvoja će se znati postaviti, i to tako postaviti da će i tebe uzeti u svoje ruke, ali tako i treba da bude. — On zalupi poklopcem i uspravi se. — A sad ću ti na rastanku ponoviti... nema smisla da se obmanjujemo: rastajemo se zauvijek, i ti sam to osje­ćaš... postupio si pametno; ti nisi stvoren za naš gorki, opori samački život. U tebe nema ni drskosti ni gnjeva, ali ima mla­denačke smionosti i mladenačke žustrine, a to nije za nas. Vi plemići ne možete dalje od plemenite smjernosti ili plemenite žestine, a to su sve trice i kučine. Vi se, na primjer, ne tučete — a ipak uobražavate sebi da ste nekakvi junaci — a mi se hoćemo tući. Ma što! Naša ti prašina grize oči, naše te blato kalja, ali ti nisi ni dorastao nama, i nehotice se diviš sam sebi, uživaš da grdiš sam sebe, a nama se to ne da — nama trebaju drugi! Nama je do toga da satiremo druge! Ti si sjajan čovo, ali si ipak mekušac, liberalan gospodičić — e volatu1", kako bi rekao moj otac.

— Zauvijek se opraštaš sa mnom, Jevgenije — turobno će Arkadij — i nemaš mi ništa drugo kazati?

Bazarov se počeše po potiljku.— Imao bih, Arkadije, imao bih ti još štošta kazati, ali ti

neću ništa više reći zato što bi to bila pusta romantika, a to znači da bih se raspekmezio. Nego se ti lijepo što prije oženi, savij gnijezdo i napravi što više djece. Bit će to pametna dje­ca već i zato što će se roditi u pravo vrijeme, a ne kao ti i ja. Eh! Vidim da su mi konji već upregnuti. Vrijeme je! Sa svima sam se već oprostio... Pa što? Da se zagrlimo, što veliš?

Arkadij se baci oko vrata svom bivšem učitelju i prijatelju, i suze mu grunuše iz očiju.

— Što ti je mladost! — mirno će Bazarov. — Ali ja se uz- dam u Katerinu Sergejevnu. Vidjet ćeš kako će te ona brzo utješiti! 111

111 et voila tout (franc.) — i to je sve, u tome je sve.

187

— Zbogom, brate! — reče Bazarov Arkadiju kad se već bio popeo u kola i, pokazujući na par čavki što su sjedile jed­na do druge na krovu konjušnice, dometne: — Eno ti ih pa se uči!

— Što ti to znači? — upita ga Arkadij.— Kako? Zar si tako slab u prirodnim znanostima, ili si

zaboravio da je čavka vrlo poštovana obiteljska ptica? Eto ti uzora!... Zbogom, sinjore!

Kola zatandrkaše i krenuše.

Bazarov je rekao istinu. Razgovarajući uvečer s Katjom, Arkadij je posve zaboravio na svoga učitelja. Već se počeo potčinjavati Katji, koja je to osjećala i nije se ničem čudila. Sutradan ie morao u Marjino, do Nikolaja Petroviča. Ana Sergejevna nije htjela smetati mladom paru i samo iz pristoj­nosti nije ih ostavljala predugo same. Velikodušno je udaljila od njih kneginju, koju je vijest o skorom vjenčanju nagnala da zaplače od bijesa. S početka se Ana Sergejevna pribojava­la da će i njoj biti pomalo teško gledajući njihovu sreću, ali se dogodilo posve suprotno: ne samo što joj nije bilo teško nego se i zabavljala, pa naposljetku i raznježila. Anu Serge- jevnu je sve to ujedno i obradovalo i ražalostilo. »Očito je Bazarov bio u pravu,« pomislila je, »radoznalost, puka ra­doznalost, i sklonost miru, i sebičnost...«

— Djeco! — prozbori naglas. — Onda, je li ljubav nepri­rodno osjećanje?

Ali ni Katja ni Arkadij nisu je čak ni razumjeli. Zazirali su od nje; razgovor koji su i nehotice bili čuli nije im izlazio iz glave. Uostalom, Ana Sergejevna ubrzo ih je umirila, a to joj nije bilo teško jer se i sama bila umirila.

XXVII.

Stari Bazarovi su se još više obradovali nenadanom sinovu dolasku zato što mu se nisu nadali. Arina Vlasjevna toliko se usplahirila i uzmuhala po kući da ju je Vasilij Ivanovič uspo­redio s »jarebicom«: kus repić njene kratke bluze doista joj je pridavao nekakvo ptičje obilježje. A on je sam sve nešto

188

mumljao i postrance grickao jantar na kamišu, te se hvatao rukama za vrat i vrtio glavom, baš kao da provjerava je li mu glava dobro nasađena, a onda bi odjednom razjapio široka usta i bezglasno se nasmijao.

— Došao sam ti, starino, na punih šest tjedana — reče mu Bazarov — htio bih raditi, pa te molim da mi ne sme­taš.

— Zaboravit ćeš i moju fizionomiju, eto koliko ću ti sme­tati! — odgovori Vasilij Ivanovič.

I održao je obećanje. Pošto je smjestio sina, kao i onomad, u kabinet, gotovo da se skrivao od njega, a ženu je priječio u svakom izlišnom očitovanju nježnosti. — Mi smo Jenjuški, majčice — govorio joj je — za prvog njegova boravka ovdje malo dodijali, pa sad moramo biti pametniji. — Arina Vlas- jevna slagala se s mužem, ali nije imala mnogo koristi od to­ga jer je sina viđala samo za stolom i bojala se najposlije s njim i riječ progovoriti. — Jenjušenjka! — rekla bi mu; me­đutim, on se ne bi stigao ni okrenuti, a ona bi već prebirala po vrpcama na torbici za ručni rad zamuckujući: — Ništa, ni­šta, ja to samo onako. — Zatim bi otišla do Vasilija Ivanoviča i rekla mu podnimivši se: — Kako bih, dragi moj, doznala što Jenjuša želi danas za ručak, šči112 ili boršč113. — Pa što ga sama ne pitaš? — Da mu ne dodijavam! — Uostalom, Baza­rov se uskoro prestao zaključavati: popustila ga je radna groznica, a zamijenili su je sjetna dosada i pritajen nemir. Čudan umor zapažao se u svakoj njegovoj kretnji, čak mu se i hod, čvrst, žustar i odrješit, promijenio. Nije više odlazio na samotne šetnje i počeo je tražiti društvo; pio je čaj u salonu, bazao po povrtnjaku s Vasilijem Ivanovičem i pušio s njim »šuteći kao zaliven«; jednom je čak pitao i za oca Alekseja. Vasilij Ivanovič u prvi mah se obradovao toj promjeni, ali mu je radost bila kratka vijeka. — Jenjuša me žalosti — potu­žio se potajice ženi — nije da je nezadovoljan ili da se ljuti, to i ne bi bilo ništa strašno, nego je ojađen, potišten — to je ono užasno. Samo šuti, bar da nas izgrdi! Naglo mršavi i boja lica nije mu dobra. — Bože, Bože! — šaptala je starica. —

112 šči (rus.) — ruska juha od kupusa.113 boršč (rus.) — ruska juha od cikle i drugog povrća.

189

Objesila bih mu najradije amajliju oko vrata, ali mi ne bi dao. — Vasilij Ivanovič pokušao je nekoliko puta što je op­reznije mogao priupitati Bazarova za njegov rad, za zdravlje, za Arkadija. Ali mu je Bazarov nevoljko i nehajno odgova­rao, a jednom, kad je primijetio da otac u razgovoru nastoji nešto ispipati od njega, odsiječe srdito: — Što neprestano ho­daš oko mene na prstima? To je još gore nego ono prije. — No, no, no, ništa ja neću! — brže-bolje odgovori siroti Vasilij Ivanovič. Isto su tako jalove bile njegove političke aluzije. Kad je jednom, u povodu skorog oslobađanja kmetova, pro­govorio o progresu, nadao se da će izazvati sinovo odobrava­nje, ali je sin umjesto toga ravnodušno napomenuo:

— Jučer, kad sam prolazio pored ograde, čuo sam ovdaš­nje seoske momke kako, umjesto kakve stare pjesme, urlaju Vrijeme pravo dolazi, srce ljubav osjeća... Eto ti progresa!

Gdjekad je Bazarov odlazio u selo i, podsmjehujući se po običaju, zapodijevao razgovor s po nekim seljakom. — Hajde — rekao bi mu — izloži mi, brajko, svoje poglede na život jer vele daje u vama sva snaga i budućnost Rusije, da od vas po­činje novo doba u povijesti, da ćete nam vi dati i pravi jezik i zakone. — Seljak mu, ili ne bi ništa odgovorio, ili bi kazao ovako otprilike: — Pa mi moremo... isto tako, znači, jerbo... kako je u nas, na priliku, red utvrđen. — Protumači ti meni taj vaš mir114? — presjekao bi ga Bazarov u riječi. — Je li to onaj isti svijet što stoji na tri ribe?

— To ti, goso moj, zemlja stoji na tri ribe — poče seljak tumačiti pjevuckajući staloženo i starinski dobroćudno — a sproću našem, to jest miru, zna se, stoji gospodska volja, jer­bo ste vi naši oci. A što je vlastelin stroži, to je seljaku draži.

Kad je jednom prilikom saslušao takav odgovor, Bazarov je prezirno slegnuo ramenima i okrenuo se, a seljak se otpu­tio na svoju stranu.

— O čem ste to divanili? — upitao gaje drugi seljak, sred­njih godina i smrknuta lica, koji je poizdaljeg, s praga svoje kolibe, slušao njihov razgovor. — O tvom preostalom dugu, što li?

114 Ruska riječ mir znači istodobno svijet i staru seosku općinu (u carskoj Rusiji).

190

— Ma kaki preostali dug, brajko moj! — odgovori prvi se­ljak, a u glasu mu više ne bijaše ni traga od onog starinskog pjevuckanja nego, naprotiv, iz njega izbijaše nekakva nehaj­na osornost. — Neg onako, koješta naklapo, samo da ne bu­de u njem. Znaš ti vlastaline, ko da se oni u što razumiju!

— Dabome da se ne razumiju! — priklopi drugi seljak pa obojica, zabacivši kape i spustivši pojase, uzeše razglabati o svojim poslovima i potrebama. Na žalost, Bazarov koji je prezirno slijegao ramenima i umio razgovarati sa seljacima (kao što se hvalio u prepirci s Pavlom Petrovičem), taj samos­vjesni Bazarov nije ni slutio da je on u njihovim očima ipak samo nešto kao lakrdijaš i cirkusant...

Međutim, napokon je našao sebi posao. Jednom je Vasilij Ivanovič pred njim previjao seljaku ozlijeđenu nogu, ali su se starcu tresle ruke pa nikako nije mogao izaći na kraj sa zavo­jima. Sin mu je priskočio u pomoć i od tada je sudjelovao u njegovoj liječničkoj praksi, iako se i dalje podsmjehivao i sredstvima koja je sam preporučivao i ocu koji ih je odmah primjenjivao. Ipak, Bazarovljevi podsmijesi nisu nimalo zbu­njivali Vasilija Ivanoviča, nego su ga čak i zabavljali. Pridrža­vajući sa dva prsta na trbuhu svoj masni kućni kaput i pušeći lulu, uživao je slušajući Bazarova, i što je više pakosti bilo u njegovim upadicama, to se njegov sretni otac dobroćudnije smijao pokazujući svoje crne zube sve do jednog. Čak je i po­navljao te, katkad bešćutne ili besmislene upadice, pa je tako, primjerice, posve neumjesno, nekoliko dana neprestance po­navljao: »Ama, to ti je bezvezna stvar!« samo zato što mu je sin, kad je čuo da je bio na jutrenju, upotrijebio taj izraz. — Hvala Bogu! Više nije onako pokunjen! — šaptao je ženi. — Kako mi je samo danas natrljao nos, čudo jedno! — Zato ga je pomisao da ima takva pomoćnika dovodila do ushićenja i ispunjavala ponosom. — Da, da — govorio je nekoj seljanki u muškom zobuncu i rogatoj starinskoj kapi dajući joj bočicu ljekovite vodice ili lončić masti od bunike — moraš, dušo, svake minute zahvaljivati Bogu što mi je sin došao u goste: sad te liječim najboljom i najnovijom znanstvenom meto­dom, razumiješ? Ni car francuski, Napoleon, nema boljeg doktora. — A seljanka, koja je bila došla da se požali da je »sve nešto žiga« (međutim, značenje tih riječi nije znala ni

191

sama razjasniti), samo se klanjala i zavlačila ruku u njedra u kojima je nosila četiri jaja umotana u kraj ručnika.

Jednom je Bazarov čak i zub izvadio nekom putujućem trgovcu tkaninama i, premda je taj zub bio sasvim običan, Vasilij Ivanovič sačuvao ga je kao kakvu rijetkost, i pokazu­jući ga ocu Alekseju, neprestance ponavljao:

— Pogledajte kakvi su to korijeni! Kako je samo jak taj moj Jevgenij! Trgovac je tako reći poletio uvis... Sve bih re­kao da bi i sam hrast izletio van!...

Svaka čast! — reče napokon otac Aleksej ne znajući što da kaže i kako da se oslobodi starca obuzetog zanosom.

Jednog je dana seljak iz susjednog sela dovezao Vasiliju Ivanoviču svoga brata koji je bolovao od tifusa. Ležeći ničice na naramku slame, nesretnik je umirao; tamne pjege prekrile mu tijelo, odavno je već bio u nesvijesti. Vasilij Ivanovič reče da mu je žao što se nitko ranije nije sjetio da se obrati medici­ni za pomoć, i ustvrdi da bolesniku nema spasa. I doista, se­ljak nije dovezao brata živa do kuće, umro mu je na putu u taljigama.

Nakon tri dana Bazarov je došao ocu u sobu i upitao ga ima li lapisa.

— Imam, a što će ti?— Treba mi... da spalim ranicu.— Komu?— Sebi.— Kako sebi? Zašto? Kakva ti je to ranica? Gdje ti je?— Pa evo ovdje, na prstu. Bio sam, znaš, danas u selu, iz

kojeg su dovezli onog tifusara. Htjeli su, tko zna zašto, da iz­vrše obdukciju, a ja to već dugo nisam radio.

— Pa?— Pa sam zamolio kotarskog liječnika i, eto, porezao se.Vasilij Ivanovič iznenada problijedi i bez riječi odjuri u

kabinet, odakle se, začas vrati s komadićem lapisa. Bazarov ga htjede uzeti i otići.

— Za ime božje — reče Vasilij Ivanovič — daj da ti ja to obavim.

Bazarov mu se podsmjehne.— Ti zbilja ne možeš bez liječničke prakse!

192

— Molim te da se ne šališ. Pokaži mi taj prst. Ranica nije velika. Ne boli te?

— Pritisni jače, ne boj se.Vasilij Ivanovič zastane.— Što misliš, Jevgenije, ne bi li bilo bolje spaliti je želje­

zom?— To je trebalo ranije učiniti, a sad zapravo ni lapis više

nije potreban. Ako sam se zarazio, onda je već ionako kasno.— Kako... kasno... — jedva izusti Vasilij Ivanovič.— Nego što! Odonda je prošlo više od četiri sata.Vasilij Ivanovič još malo spali ranicu.— Pa zar taj kotarski liječnik nije imao lapisa?— Nije.— Ma kako je to moguće, Bože moj! Liječnik pa da nema

tako prijeko potrebne stvari!— Da si mu samo vidio lancete! — reče Bazarov i izađe.Sve do večeri i u toku cijelog sutrašnjeg dana Vasilij Iva­

novič izmišljao je svakojake izgovore kako bi ušao u sinovu sobu, i premda ne samo što nije spominjao njegovu ranu ne­go je nastojao razgovarati o posve sporednim predmetima, ipak mu je toliko uporno zagledao u oči i toliko ga zabrinuto promatrao da je Bazarov izgubio strpljenje i zaprijetio mu da će otputovati. Vasilij Ivanovič mu je obećao da ga neće uzne­mirivati, pogotovo što ga je i Arina Vlasjevna, pred kojom je dakako sve tajio, počela zapitkivati zašto ne spava i što ga je to spopalo. Puna dva dana dobro se držao, iako mu se baš ni­je sviđala sinova vanjština koju je neprestano kriomice mot­rio... ali trećeg dana za ručkom nije izdržao. Bazarov je poku­njen sjedio, ništa nije okusio.

— Što ne jedeš, Jevgenije? — upitao gaje držeći se tobože posve bezbrižno. — Čini mi se da su sva jela vrlo ukusna.

— Ne jedem jer mi se ne jede.— Nemaš apetita? A glava? — nadoda bojažljivo. — Boli

te?— Boli. A što me ne bi boljela?Arina Vlasjevna se uspravi i naćuli uši.— Ne ljuti se, molim te, Jevgenije — nastavi Vasilij Ivano­

vič — ali, hoćeš li mi dopustiti da ti opipam puls?Bazarov ustane.

193

— Reći ću ti i bez pipanja da imam vrućicu.— I groznicu si imao?— I groznicu sam imao. Idem sad da prilegnem, a vi mi

pošaljite lipov čaj. Bit će da sam se prehladio.— Zato sam ja čula kako noćas kašlješ — pripomene Ari-

na Vlasjevna.— Prehladio sam se — ponovi Bazarov i izađe.Arina Vlasjevna se prihvati kuhanja čaja od lipova cvijeta,

a Vasilij Ivanovič ode u susjednu sobu i nijemo se uhvati za glavu.

Toga dana Bazarov više nije ustajao i svu je noć proveo u mučnom, polusvjesnom drijemežu. Negdje nakon ponoći jedva je otvorio oči, ugledao nad sobom, pri svjetlu kandila, očevo blijedo iice i rekao mu neka ode. Otac ga je poslušao, ali se začas vratio na prstima i, dopola zaklonjen vratima or­mara, netremice motrio sina. Ni Arina Vlasjevna nije legla nego je, odškrinuvši vrata kabineta, svaki čas prilazila da slu­ša »kako Jenjuša diše« i da pogleda Vasilija Ivanoviča. Iako je vidjela samo njegova nepomična, pogrbljena leđa, i to joj je donosilo nekakvo olakšanje. Ujutro je Bazarov pokušao ustati, ali mu se zavrtjelo u glavi i krv mu udarila na nos pa je opet legao. Vasilij Ivanovič nijemo ga je posluživao. Arina Vlasjevna ušla je u sobu i upitala sina kako se osjeća. Odgo­vori joj: — Bolje — i okrene se zidu. Vasilij Ivanovič mahne na ženu objema rukama, a ona se ugrize za usnu da ne zapla­če, pa izađe iz sobe. Sve se u kući najednom nekako smrklo, sva se lica izdužila, zavladala čudnovata tišina. Iz dvorišta su odnijeli u selo nekakvog grlatog pijevca, koji dugo nije mo­gao pojmiti zašto s njim tako postupaju. Bazarov je i dalje le­žao pripijen uza zid. Vasilij Ivanovič obraćao mu se kojekak­vim pitanjima, ali je njima samo zamarao Bazarova pa se sta­rac ukočio u svom naslonjaču, tek je kadikad lomio prste. Odlazio je na nekoliko trenutaka u vrt i stajao tamo poput ki­pa, baš kao da je zgromljen neizrecivim zaprepaštenjem (iz­raz zaprepaštenja nikako mu nije silazio s lica), pa se opet vraćao sinu zazirući od ženinih pitanja. Napokon ga je ona uhvatila za ruku i grozničavo, gotovo prijeteći, upitala: — Ma što je to s njim? — Tad se on trgnuo i prisilio da se os­mjehne, ali, na svoj užas, umjesto osmijeha iz njega odjed­

194

nom provali smijeh. Još je izjutra bio poslao po liječnika. Držao je da je potrebno da o tome obavijesti sina kako se ovaj ne bi nekim slučajem naljutio.

Bazarov se odjednom okrene na divanu, pozorno i tupo pogleda oca i zamoli ga da mu dade piti.

Vasilij Ivanovič doda mu vode i usput mu opipa čelo. Ono je upravo gorjelo.

— Starino — polagano prozbori Bazarov promuklim gla­som — loše mi se piše. Zaražen sam i za koji dan morat ćeš me pokopati.

Vasilij Ivanovič zaglavinja, baš kao da ga je tko ošinuo po nogama.

— Jevgenije! — promuca. — Što to govoriš!... Bog bio s tobom! Samo si se prehladio...

— Koješta — polako ga Bazarov presiječe u riječi. — Li­ječnik ne smije tako govoriti. I sam znaš da su svi simptomi zaraze tu.

— Ma gdje su ti simptomi... zaraze, Jevgenije?... Za Boga miloga!

— A što je to? — priupita Bazarov i, zavrnuvši rukav ko­šulje, pokaže ocu zlokobne crvene pjege što su mu počele iz­bijati po tijelu.

Vasilij Ivanovič uzdrhti i sledi se od jeze.— Recimo — protisne napokon — recimo... da je... da je

čak i nešto kao... zaraza...— Pijemija115 — dobaci mu sin.— Ma da... nešto kao... epidemija... ,— Pijemija — osorno i razgovijetno ponovi Bazarov. —

Zar si već zaboravio što ti piše u skriptama?— Ma da, da, neka bude po tvome... Ali svejedno ćemo mi

tebe izliječiti.— Eh, to su ti priče za malu djecu. Ali nije riječ sad o to­

me. Nisam očekivao da ću ovako brzo umrijeti. Ta mi je slu­čajnost, da ti pravo kažem, vrlo neugodna. I tebi i majci sad treba da vaša jaka vjera bude oslonac, eto vam prilike da je stavite na kušnju. — Otpije još malo vode. — A ja bih te htio

lls pijemija (grč.) — stanje opće infekcije organizma bakterijama putem krvi.

195

nešto zamoliti... dok sam još pri svijesti. Znaš i sam da će mi sutra ili prekosutra mozak otkazati poslušnost. Nisam ni sad sasvim načisto da li se jasno izražavam. Dok sam ležao, sve mi se pričinjalo da oko mene trče sami crveni psi, a da me ti vrebaš kao tetrijeba. Baš kao da sam pijan. Da li me razumi­ješ?

— Zaboga, Jevgenije, pa govoriš sasma razumno.— Utoliko bolje. Rekao si da si poslao po liječnika... Time

si sam sebi ugodio... a sad ugodi i meni, pošalji nekoga...— Do Arkadija Nikolajiča? - prihvati starac.— Tko ti je taj Arkadij Nikolajič? — priupita ga Bazarov

kao da se nešto prisjeća. — Ah, da! Onaj žutokljunac! Ne, njega ostavi na miru, on je otišao među čavke. Nemoj se ni­šta čuditi, još ne buncam. Nego, pošalji nekoga do Ođineove, Ane Sergejevne, to ti je jedna vlastelinka... Znaš? (Vasilij Iva- novič klimne glavom.) Neka joj kaže da je Jevgenij Bazarov pozdravlja i da joj poručuje da umire. Hoćeš li mi to učiniti?

— Hoću... Samo zar je moguće, Jevgenije, da ćeš umrije­ti... Pa reci i sam! Gdje bi tu onda bila pravda?

— To ti ja ne znam, samo pošalji nekoga.— Ovog ću časa poslati, i napisat ću pismo.— Nemoj, ne treba; samo reci da je pozdravlja, ništa više

ne treba. A sad ću ja opet do svojih pasa. Čudno! Htio bih zaustaviti misao na smrt, ali mi ne ide od ruke. Vidim samo nekakvu mrlju... i ništa više.

Opet se teško okrene zidu, a Vasilij lvanovič izađe iz kabi­neta i, dovukavši se do ženine spavaće sobe, upravo se skljo- ka pred ikonostasom.

— Moli se, Arina, moli! — proštenje. — Sin nam umire.Liječnik, onaj isti kotarski liječnik koji nije imao lapisa,

stigao je i, pregledavši bolesnika, preporučio da se drže meto­de čekanja i usput rekao koju o mogućnosti ozdravljenja.

— Zar ste možda dosad imali slučaj da neki čovjek u mom stanju nije otišao na Elizejske poljane116? — upita ga Bazarov i iznenada uhvati za nogu težak stol što je stajao pokraj diva- na, pa ga prodrma i pomakne s mjesta. — Evo, snaga je još sva tu — nastavi — a valja mi umrijeti!... Starci se ipak uspiju

116 Elizejske poljane — po starogrčkom vjerovanju, mjesto gdje duše ju­naka i časnih ljudi žive poslije smrti.

196

bar odviknuti od života, ali ja... No de, pokušaj negirati smrt. Ona tebe negira, i gotovo! Tko to plače? — nadoda malo za­tim. — Majka? Sirotica! Koga će sad hraniti onim svojim divnim borščom? A čini mi se da i ti, Vasilije Ivanoviču, cmo­ljiš? E pa, ako ti kršćanstvo ne pomaže, budi onda filozof, stoik, tako nešto! Hvalio si se da si filozof?

— Kakav sam ti ja filozof! — zavapi Vasilij Ivanovič, a su­ze mu potekoše niz obraze.

Bazarovu je iz sata u sat bivalo sve gore; bolest je naglo uzimala maha, kao što se obično događa pri kirurškom trova­nju. Još je bio pri svijesti i shvaćao što mu se govori, još se borio. — Neću da bulaznim — šaptao je stežući šake — kak­ve gluposti! — I odmah dodavao: — Dobro, ako od deset odbiješ osam, koliko ti ostaje? — Vasilij Ivanovič hodao je kao sumanut, predlažući sad jedan, sad drugi lijek, i samo je sinu neprestance pokrivao noge. — Da ga umotamo u hladne ponjave... da mu damo sredstvo za povraćanje... obloge od gorušice na trbuh... da mu pustimo krv — govorio je naprežu­ći se. Liječnik, koga je zamolio da još ostane, povlađivao mu je i napajao bolesnika limunadom, a za sebe je tražio sad lu­lu, sad nešto da ga »okrijepi i ugrije«, to jest votku. Arina Vlasjevna sjedila je na niskoj klupici pokraj vrata i tek od vremena do vremena odlazila da se pomoli. Prije nekoliko dana ispalo joj je iz ruke toaletno zrcalo i razbilo se, a to je oduvijek smatrala lošim predznakom. Ni Anfisuška joj nije znala ništa kazati. Timofejič je otišao do Odincove.

Bazarov nije dobro proveo noć... Mučila gaje visoka tem­peratura. Pred jutro mu bude malo lakše. Zamolio je Arinu Vlasjevnu da ga počešlja, poljubio joj ruku i popio gutljaj- -dva čaja. Vasilij Ivanovič malko živne.

— Hvala Bogu! — ponavljao je. — Kriza je nastupila... i prošla.

— Pazi, molim te! — pripomene Bazarov. — Što ti znači jedna riječ! Eto, našao je, rekao: »kriza« —■ i utješio se. Pra­vo je čudo kako čovjek još vjeruje u riječi. Kažu mu, na pri­mjer, da je glupan, ali ga ne izmlate, i on se ražalosti; kažu mu da je pametna glava, ali mu ne daju novca — i on zado­voljan !

197

Ovaj Bazarovljev kratki govor, kojim je podsjetio na svoje negdašnje »upadice«, razdragano je Vasilija Ivanoviča.

— Bravo! Izvrsno rečeno, izvrsno! — uzvikne tobože plješ­ću ći.

Bazarov se tužno osmjehne.— Pa što onda misliš — priupita ga — je li kriza prošla ili

nastupila?— Ja samo vidim da ti je bolje, i tome se veselim — odgo­

vori Vasilij Ivanovič.— E pa, lijepo, uvijek je dobro veseliti se. A onoj, sjećaš

se? Jesi li poslao koga?— Poslao sam, dašta.Promjena nabolje nije dugo potrajala. Obnovili se napada­

ji bolesti. Vasilij Ivanovič sjedio je uz Bazarova. Činilo se da starca muči neka posebna muka. Nekoliko je puta zaustio da nešto kaže, ali nije mogao.

— Jevgenije! — izusti napokon. — Sine moj, dragi moj, voljeni sine!

To neuobičajeno oslovljavanje djelovalo je na Bazarova... Malko je okrenuo glavu i, očito nastojeći se osloboditi tereta nesvjestice što ga je pritiskao, priupita:

— Što je, oče moj?— Jevgenije — produži Vasilij Ivanovič i pade na koljena

pred Bazarova, iako ovaj nije otvarao oči pa ga nije mogao vidjeti — Jevgenije, sad ti je bolje, dat će Bog da ozdraviš, ali iskoristi ovo vrijeme, utješi mene i majku, izvrši svoju kršćan­sku dužnost! Kako mi je strašno što ti moram to govoriti, ali još je strašnije... jer je na vijeke vjekova, Jevgenije... pomisli samo kako je...

Starcu zape glas u grlu, a preko lica njegova sina, premda je i dalje ležao sklopljenih očiju, preletje nešto neobično.

— Neću odbiti ako vas to može utješiti — izusti naposljet­ku. — Ali čini mi se da se još ne treba žuriti. I sam kažeš da mi je bolje.

— Bolje ti je, Jevgenije, bolje, ali tko zna, sve je u Božjim rukama, a onaj tko izvrši svoju dužnost...

— Ama, počekat ću još — presiječe ga Bazarov u riječi. — Slažem se s tobom da je nastupila kriza. A ako se baš i preva­rimo, što onda! Pričešćuju i ljude bez svijesti.

198

— Zaboga, Jevgenije...— Počekat ću. A sad mi se spava. Pusti me da spavam.I spusti glavu na staro mjesto.Starac ustane, sjede u naslonjač i, uhvativši se za podbra­

dak, poče gristi prste...

Tandrkanje kočije na opruge, tandrkanje koje posebice odjekuje u seoskoj zabiti, iznenada mu dopre do ušiju. Sve bliže i bliže kotrljali su se laki kotači, evo, već se čuje i frkta- nje konja... Vasilij Ivanovič skoči i odjuri do prozora. U dvo­rište njegove kuće ulazila je dvosjedna kočija sa četveropre- gom. Ne razmišljajući što bi to moglo biti, obuzet nekakvom nerazumnom radošću, istrči na ulazne stepenice... Lakaj u livreji otvarao je vrata na kočiji; iz nje izađe dama pod crnom koprenom, u crnoj pelerini...

— Ja sam Odincova — predstavi se. — Je li Jevgenij Vasiljič živ? Vi ste mu otac? Dovela sam sa sobom i lije­čnika.

— Dobrotvorko! — usklikne Vasilij Ivanovič i, dohvativši joj ruku, grozničavo je prinese ustima, dok je liječnik koga je dovela Ana Sergejevna, sitan čovjek s naočalama, njemačkog obličja, izlazio polagano iz kočije. — Živ je još, živ moj Jev­genij, a sad će biti i spašen! Ženo! Ženo!... Došao nam je sam anđeo s neba...

— Što je, Bože moj? — promuca starica istrčavajući iz sa­lona, pa ništa ne shvaćajući, u samom predsoblju pade pred noge Ani Sergejevnoj i uze joj kao luda ljubiti haljinu.

— Što to radite! Što to radite! — uzvikivaše Ana Sergejev­na, ali je Arina Vlasjevna ne slušaše, a Vasilij Ivanovič samo ponavljaše:

— Anđeo! Anđeo!— Wo ist der Kranke?1'1 — progovori najposlije liječnik

pomalo nezadovoljno.Vasilij Ivanovič se sabere.— Ovdje je, ovdje, izvolite za mnom, wertester Her Kole­

ga118 — nadoda po staroj navadi.

1,7 Wo ist der Kranke? (njem.) — Gdje je bolesnik?"• wertester Herr Kollege (njem.) — velecijenjeni gospodine kolega.

199

— A! — izusti Nijemac i kiselo se osmjehne.Vasilij Ivanovič odvede ga u kabinet.— Doktor koga je dovela Ana Sergejevna Odincova — re­

če sagnut nad samo sinovo uho. — I ona je došla.Bazarov odjednom otvori oči.— Što si to rekao?— Kažem ti daje došla Ana Sergejevna Odincova i dovela

sa sobom gospodina doktora.Bazarov zaokruži pogledom po sobi.— Došla je... daj da je vidim.— Vidjet ćeš je, Jevgenije, ali najprije treba porazgovarati

s gospodinom doktorom. Ja ću iznijeti svu povijest bolesti jer je Sidor Sidorič otišao (tako se zvao kotarski liječnik), pa će­mo održati mali konzilij.

Bazarov zirne na Nijemca.— Dobro, porazgovarajte što brže, samo nemojte na latin­

skom, jer ja ipak znam što znači jam moritur."9

— Der Herr scheint des Deutschen machtig zu sein'20 — poče novi Eskulapov* 120 121 122 učenik obraćajući se Vasiliju Ivanovi- ču.

— Ich... habe...'22 Govorite radije ruski — reče starac.— Aha, aha! Tak je to takle... Isfolite...I započe konzilij.Nakon pola sata Ana Sergejevna uđe s Vasilijem Ivanovi-

čem u kabinet. Liječnik joj je uspio prišapnuti da nema ni go­vora o bolesnikovu ozdravljenju.

Ona pogleda Bazarova... i zastane na vratima, toliko ju je prenerazilo njegovo upaljeno, a ujedno mrtvačko lice mutnih očiju što bijahu uprte u nju. Jednostavno ju je obuzeo neka­kav hladan i mučan strah, a načas joj proleti glavom misao da se ne bi ovako osjećala kad bi ga uistinu voljela.

— Hvala vam — reče joj on naprežući se. — Nisam se to­me nadao. Učinili ste dobro djelo. Eto, vidimo se još jedan­put, kao što ste i obećali.

jam moritur (lat.) — već umire.120 Der Herr Scheint des Deutschen machtig zu sein (njem.) — Čini se da

gospodin zna njemački.121 tskuiap — rimski bog liječništva.122 Ich... habe (njem.) Ja... imam...

200

— Ana Sergejevna bila je tako dobra... — poče Vasilij Iva- novič.

— Ostavi nas, oče. Dopuštate li, Ana Sergejevna? Čini mi se da sad...

I pokaže glavom na svoje ispruženo, nemoćno tijelo.Vasilij Ivanovič izađe.— E pa, hvala vam — ponovi Bazarov. — To je carska

gesta. Kažu da i carevi posjećuju ljude na samrti.— Jevgenije Vasiljiču, ja se nadam...— Oh, Ana Sergejevna, hajde da govorimo istinu. Sa

mnom je svršeno. Zahvatio me kotač. I ispada da nije bilo svrhe misliti na budućnost. Smrt je stara igra, ali je za svako­ga opet nova. Dosad se nisam bojao... a poslije ću izgubiti svijest, i odoh! (Nemoćno odmahne rukom.) Pa, što da vam kažem... volio sam vas! To ni prije nije imalo smisla, a kamoli sad. Ljubav je forma, a moja se forma već raspada. Bolje će biti da kažem kako ste vi divni! I sad, eto, tu stojite tako lije­pi...

Ana Sergejevna se i nehotice naježi.— Ništa ne smeta, ne uzrujavajte se... sjedite tamo... Ne­

mojte mi prilaziti, moja je bolest ipak zarazna.Ana Sergejevna brzo prođe kroz sobu i sjede u naslonjač

pokraj divana na kojem je ležao Bazarov.— Velikodušni ste! — šapne joj. — O, kako ste blizu, i ka­

ko ste mladi, svježi, čisti... u ovoj odurnoj sobi!... E pa, zbo­gom! Poživite dugo, to je najvažnije, i uživajte dok možete. Pogledajte samo kako je ružan ovaj prizor: napola zgnječen crv, a još se koprca. I ja sam mislio: obavit ću još mnogo po­slova, neću umrijeti, zašto bih umro! Imam svoju zadaću, ta ja sam gigant! A sad je sva zadaća giganta u tome da pristoj­no umre, iako nikoga za to nije briga... Svejedno, neću maha­ti repom.

Bazarov umukne i poče rukom tražiti čašu. Ana Sergejev­na dade mu da pije ne skidajući rukavice i bojažljivo dišu­ći.

— Zaboravit ćete me — nastavi Bazarov — mrtvac živom nije drug. Otac će vam moj pričati kakvog, eto, čovjeka Rusi­ja gubi... Koješta, ali nemojte starca razuvjeravati. Nečim se dijete mora tješiti... znate već. A majku mi prigrlite. Jer, tak­

201

vih ljudi kao što su oni nećete u svom otmjenom društvu naći ni da ih svijećom tražite... Ja sam potreban Rusiji... Ne, očito je da nisam. Tko je uopće potreban? Čizmar je potreban, kro­jač je potreban, mesar... da meso prodaje... mesar... čekajte malo, gubim se... Ovdje je šuma.

I Bazarov stavi ruku na čelo.Ana Sergejevna sagne se nada nj.— Jevgenije Vasiljiču, ja sam ovdje...On odjednom makne ruku i pridigne se.— Zbogom — reče nenadano snažnim glasom, a oči mu si-

jevnuše posljednjim sjajem. — Zbogom... Čujte... onda vas nisam poljubio... Dunite u kandilo što dogorijeva, neka se ugasi...

Ana Sergejevna dotakne mu usnama čelo.— To je dosta! — reče on i svali se na jastuk. — Sad je...

mrak...Ana Sergejevna tiho izađe.— Što je? — šaptom je upita Vasilij Ivanovič.— Zaspao je — odgovori ona jedva čujnim glasom.Bazarovu nije bilo suđeno da se više probudi. Pred večer

je potpuno izgubio svijest, a sutradan je umro. Otac Aleksej izvršio je nad njim vjerski obred. Kad mu je davao posljed­nju pomast, kad mu je sveto miro dotaklo prsa, otvorilo se jedno oko i činilo se da se pri pogledu na svećenika u odeždi, kadionice što se dimi i svijeća pred ikonom, na samrtničkom licu pokaza nešto nalik na grč strave. Kad je najposlije ispus­tio posljednji uzdah i po kući se razlegla opća kuknjava, Va­silij Ivanovič iznenada pomahnita. — Rekao sam da ću dići glas — povikao je promuklim glasom, zažarena, iskrivljena lica, vitlajući po zraku šakom kao da nekom prijeti — i dići ću glas, dići! — Ali Arina Vlasjevna, oblivena suzama, objesi­la mu se oko vrata pa oboje padoše ničice.

— I tako su ležali — pričala je poslije u služinskoj sobi Anfisuška — jedno do drugoga i oborili glave, baš ko ovce o podne...

Ali podnevna žega prolazi, i dolazi večer i noć, a s njima i povratak u mirno utočište u kojem slatko spavaju napaćeni i umorni...

202

XXVIII.

Prošlo je šest mjeseci. Bila je bijela zima puna oštre tišine i vedre studeni, gustog, škripavog snijega, ružičastog inja na drveću, blijedosmaragdnog neba, s klobucima dima na dim­njacima, s oblacima pare iz načas otvorenih vrata, sa svježim, rekao bi ištipanim licima ljudi i hitrim trkom prozeblih konji­ća. Siječanjski dan bijaše već na izmaku, večernja je hladno­ća još žešće stezala nepomični zrak i brzo se gasilo krvavo ru­menilo na zapadu. Iza prozora kuće u Marjinu palila se svjet­la; Prokofjič, u crnom fraku i bijelim rukavicama, neobično je dostojanstveno prostirao stol za sedam osoba. Prije tjedan dana, u omanjoj parohijskoj crkvi, u tišini i gotovo bez svje­doka obavljena su dva vjenčanja: Arkadija s Katjom i Niko- laja Petroviča s Fenječkom. Toga dana Nikolaj Petrovič pri­redio oproštajni objed svom bratu koji je odlazio poslom u Moskvu. I Ana Sergejevna otputovala je u Moskvu odmah nakon svadbe, izdašno obdarivši mladence.

Točno u tri sata svi su se okupili oko stola. Tu se našao i Mitja, koji je već dobio dadilju s brokatnim kokošnjikom123 124. Pavel Petrovič sjedio je između Katje i Fenječke; »muževi« su zauzeli mjesta do svojih žena. Naši su se znanci promijeni­li u posljednje vrijeme: nekako se proljepšali i postali mužev­niji, samo je Pavel Petrovič omršavio, što je, međutim, doda­lo još više profinjenosti i gransenjerstva'24 njegovim izražaj­nim crtama... Pa i Fenječka se izmijenila. U novoj svilenoj haljini, sa širokom baršunskom povezačom na glavi, sa zlat­nim lančićem oko vrata, sjedila je nepomična i smjerna, smjerna spram same sebe, spram svega što je okružuje, smije­šeći se kao da kaže: »Oprostite, ali nisam ja kriva«. I ne sa­mo ona nego i svi ostali su se smiješili kao da se ispričavaju: svima je bilo pomalo nelagodno, pomalo tužno, a u biti vrlo lijepo. Posluživali su jedno drugo zabavno se natječući pri­tom, baš kao da su se dogovorili da odigraju kakvu bezazlenu komediju. Katja je bila najmirnija od sviju: s povjerenjem je

123 kokošnjik (rus.) — ukras na glavi nalik na dijadem, dio ruske narodne nošnje.

124 grandseigneur (franc.) — velik, otmjen gospodin.

203

gledala sve oko sebe, a nije bilo teško zapaziti da ju je Niko- laj Petrovič već ludo zavolio. Pri kraju ručka on je ustao, uzeo pehar u ruku i obratio se Pavlu Petroviču:

— Ti nas napuštaš... ti nas napuštaš, dragi moj brate — poče on — dakako da nećeš izbivati dugo, no ipak, ne mogu, a da ti ne kažem da ja... da mi... koliko ja... koliko mi... Eto, u tome je nevolja što mi ne znamo držati govore! Arkadije, reci ti nešto umjesto mene.

— Ne mogu, tata, nisam se pripremio.— A ja sam se baš pripremio! Jednostavno, brate, daj da

te zagrlim, da ti poželim sve najbolje, i vrati nam se što prije!Pavel Petrovič izljubio se sa svima, pa naravno i s Mitjom.

Fenječki je povrh toga poljubio ruku, koju ona još nije znala pružiti kako treba, i ispivši po drugi put natočenu čašu, dubo­ko uzdahnuo i rekao: — Želim vam sreću, prijatelji moji! Fa- rewell!'ls

Taj engleski dodatak prošao je nezapaženo, ali su svi odre­da bili ganuti.

— U spomen na Bazarova — šapne Katja na uho mužu i kucne se s njim. Umjesto odgovora, Arkadij joj snažno stisne ruku, ali se ne usudi naglas ponoviti njene riječi.

Reklo bi se da je ovo kraj? Ali možda će neki od čitatelja poželjeti da saznaju što radi sada, upravo sada, svaka od ov­dje opisanih osoba.

Ana Sergejevna nedavno se udala, ne iz ljubavi nego iz uv­jerenja, za jednog od budućih ruskih javnih djelatnika, vrlo pametna čovjeka, poznavaoca zakona, s izrazitim smislom za praktičnost, sa snažnom voljom i izvanrednim govorničkim talentom — čovjeka još mlada, dobra i hladna kao led. Žive u velikoj slozi i doživjet će možda i sreću... pa možda čak i ljubav. Kneginja H... je umrla, i zaboravljena je istog dana. Kirsanovi, otac i sin, preselili su se u Marjino. Poslovi su im krenuli nabolje. Arkadij je postao vrijedan gospodar i »far­ma« im već donosi znatan prihod. Nikolaj Petrovič postao je mirovni posrednik12 126 i svojski radi na tom poslu, neprestano

12S farewell (engl.) — zbogom.mirovni posrednik — funkcija uvedena u carskoj Rusiji poslije refor­

me 1861. za sporove oko zemlje između seljaka i vlastele.

204

putuje po svom okrugu i drži duge govorancije (zastupajući mišljenje da seljake treba »urazumljivati«, to jest čestim ope­tovanjem jednih te istih riječi zamarati ih do iznemoglosti), pa ipak, istini za volju, nisu zadovoljni njime posvema ni ob­razovani plemići koji govore sad elegantno, sad melankolič­no o mancipaciji (izgovarajući an kroz nos), ni neobrazovani plemići koji se ne ustručavaju da psuju »taku muncipaciju«. I jednima je i drugima odviše mekan. Katerina Sergejevna ro­dila je sina Kolju, a Mitja već uveliko trči i brblja sve u šesna­est. Fenječka, Fedosja Nikolajevna, uz muža i Mitju nikog to­liko ne obožava koliko svoju snahu, pa kad Katja sjedne za klavir, najradije se ne bi cijelog dana odvajala od nje. Da spomenemo usput i Petra. Taj se sasvim ukočio od gluposti i važnosti, svako a izgovara kao o: grod, borobo, ali se i on oženio i dobio pristojan miraz uz nevjestu, kćerku gradskog povrtlara, koja je bila odbila dvije dobre partije samo zato što prosci nisu imali sata, a Petar ne samo što je imao sat, ne­go je imao i lakirane polučizme.

U Dresdenu, na Bruhlovu šetalištu, između dva i četiri sa­ta, u najotmjenije vrijeme za šetnju, možete susresti čovjeka pedesetih godina, već posve sijedog i, po svemu sudeći, kos- tobolnog, ali još uvijek naočitog, elegantno odjevenog, s onim posebnim pečatom koji čovjeku daje samo dugo borav­ljenje u najvišim društvenim slojevima. To je Pavel Petrovič. Otišao je iz Moskve u inozemstvo iz zdravstvenih razloga i ostao živjeti u Dresdenu, gdje se ponajviše druži s Englezima i Rusima na proputovanju. S Englezima je jednostavan, goto­vo skroman, ali i donekle uštogljen; oni ga smatraju pomalo dosadnim, ali cijene u njemu savršena džentlmena, a perfect gentleman. S Rusima je nešto slobodniji, daje maha svojoj žučljivosti, podruguje se i sebi i njima, ali sve je to kod njega vrlo simpatično, nehajno i pristojno. Zastupa slavenofilske nazore, a zna se da je to u visokom društvu tres distingue12". Ne čita ništa na ruskom, ali mu na pisaćem stolu leži srebrna pepeljara u obliku seljačkog opanka. Naši turisti otimaju se za njegovu naklonost. Matvej Iljič Koljazin, koji se našao u privremenoj opoziciji, dostojanstveno ga je pohodio na pro-

121 tres distingue (franc.) — vrlo otmjeno.

205

putovanju u češke toplice, a domaći, s kojima se inače ne vi­đa često, samo što mu se ne klanjaju do zemlje. Nitko ne mo­že tako lako i brzo dobiti kartu za koncert dvorske kapele, za kazalište i slične izvedbe kao der Herr Baron von Kirsa- nofP2*. I dalje čini dobro koliko može, svejednako diže po­malo prašinu — nije badava nekad bio pravi laf, ali mu je teško živjeti... teže nego što i sam misli... Treba ga samo po­gledati u ruskoj crkvi kad, naslonjen na zid po strani, zamiš­ljen stoji i dugo se ne miče, bolno stisnutih usana, a onda se odjednom trgne i počne se gotovo neprimjetno križati...

I Kukšina je dospjela u inozemstvo. Trenutno je u Heidel- bergu, ali ne studira više prirodne znanosti nego arhitekturu, u kojoj je, kako sama tvrdi, otkrila nove zakone. Druži se, kao i prije, sa studentima, napose s mladim ruskim fizičarima i kemičarima, kojih je Heidelberg pun i koji u početku izne­nađuju naivne njemačke profesore svojim trijeznim gleda­njem na stvari, a poslije ih isto tako iznenađuju posvemaš­njim neradom i apsolutnom lijenošću. S takva dva-tri kemiča­ra koji ne umiju razlikovati kisik od dušika, ali kojima su pu­na usta negiranja i samopoštovanja, pa i s velikim Jelisevi- čem, potuca se po Petrogradu Sitnikov, spremajući se da ta­kođer jednog dana bude velikan, a inače čvrsto vjeruje da nastavlja Bazarovljevo »djelo«. Priča se da je nedavno izvu­kao batine, ali nije ostao dužan: u jednom opskurnom članči- ću tiskanom u jednom opskurnom listiću natuknuo je da je onaj koji ga je izlemao — kukavica. On to naziva ironijom. Otac ga kinji kao i prije, a žena ga smatra budalašem... i lite­ratom.

U dalekom kutku Rusije ima jedno malo seosko groblje. Kao gotovo sva naša groblja, i ono pruža žalosnu sliku — jar­ci oko njega odavno su zarasli korovom; sivi drveni križevi polegli i gnjiju ispod negda obojenih krovića; kamene nad­grobne ploče sve su odreda pomaknute, baš kao da ih tko odozdo gurka; dva-tri očerupana stabalca jedva da bacaju oskudnu sjenu; ovce nesmetano lunjaju po grobovima... Ali među njima ima jedan grob koji ne dira čovjek niti ga gaze životinje — samo ptice sjedaju na njega i u zoru pjevaju. Oko

Gospođin barun von Kirsanov (njem.).

206

njega je podignuta željezna ograda, s obje strane posađene su dvije mlade jele — u tom grobu leži Jevgenij Bazarov. Često ga obilaze dvoje oronulih staraca iz obližnjeg sela — muž i žena. Pridržavajući jedno drugo, hodaju teškim koracima, a kad se primaknu ogradi, padaju na koljena i tako klečeći du­go i gorko plaču, dugo i pozorno gledaju u nijemi kamen pod kojim im počiva sin; izmijene po neku riječ, obrisu prašinu s kamena i isprave granu jele, pa se opet mole i nikako da odu s tog mjesta gdje su nekako bliže sinu, uspomenama na nj... Zar je moguće da su njihove molitve, njihove suze uzaludne? Zar je moguće da ljubav, sveta, vjerna ljubav nije svemoćna? O ne! Ma koliko se strastveno, grešno, buntovno srce sakriva­lo u grobu, cvijeće što raste na njemu mirno nas gleda svojim nevinim očima — i ne govori nam samo o vječnom miru, o onom velikom miru »ravnodušne« prirode, već nam govori i o vječnoj pomirbi i o beskrajnom životu...

207

NAPOMENA

U svojoj knjizi Rusko-hrvatske književne studije (Liber, Zagreb, 1972) Josip Badalić napisao je o utjecaju Turgenjeva na hrvatsku književnost i ove riječi:

»Od značajnih inozemnih pisaca, a napose ruskih klasika devet­naestoga vijeka, koji su kod Hrvata najviše prevođeni i imali stvarna utjecaja na hrvatsku književnost, valja među prvima istaknuti slav­noga ruskog romanopisca Ivana Sergejeviča Turgenjeva. Njegov us­pjeh, podjednako kod naših čitalaca kao i kod književnika druge polovine 19. vijeka, ne da se ni izdaleka usporediti s uspjehom, u ekstenzivnom i intenzivnom pogledu, ma kojega drugog inozemnog književnika, uključujući ovamo, dašto, i najslavnije Turgenjevljeve zemljake i suvremenike kao što su Tolstoj i Dostojevski. U potvrdu ove činjenice dovoljno će biti da se navede da je Turgenjev još za svoga života gotovo u cijelosti preveden na naš jezik, a neki njegovi pripovjedački radovi čak i po više puta, što se ni za jednoga drugog inozemnog pisca ne može ni izdaleka ustvrditi.

Od Južnih Slavena prvi prevode Turgenjeva Hrvati. Počinje ga prevoditi još god. 1859. Josip Miškatović u časopisu 'Jadranske Vi­le’, prevevši najprije Fausta. Od te godine dalje prevodi Miškatović čitav niz Turgenjevljevih većih i manjih pripovjedačkih radova u 'Naše gore listu’, pa onda u 'Posijelu’ i u ’Pozoru’, tako da se može reći da je za uspješno prodiranje Turgenjeva u našu prevodilačku književnost — u tehničkom pogledu — poglavita zasluga baš Miš- katovićeva. To što je Miškatović prve prijevode Turgenjeva radio s francuskoga, ima se svesti na činjenicu da su Rusi oduvijek prodira­li na naš Jug posredstvom naprednijeg Zapada s razloga što je dodir između Slavena u Austro-Ugarskoj i Rusa oduvijek bio uglavnom posredan.

Miškatovićevi prijevodi, ma kako im se sa strane filologa (Mare- tić) prigovaralo točnosti, imali su ipak tu dobru stranu da su bili od­reda čitki. Požežanin Josip Miškatović bio je vrstan stilist i izvrstan poznavač hrvatskog jezika, pa su se njegovi prijevodi odlikovali ri­jetkom glatkoćom, a to je u ono rano poilirsko doba bilo od odlučne važnosti za uspjeh Turgenjevljevih prevođenih romana kod naših či­talaca.«

208

Turgenjeva su kod nas prevodili i tako istaknuti književnici kao što su August Šenoa, Franjo Mark'ović i August Harambašić. Godi­ne 1904. jezikoslovac Tomo Maretić objavio je opsežnu studiju I.S. Turgenjev u hrvatskim i srpskim prijevodima (Rad JAZU, 157), u kojoj je potanko analizirao postojeće brojne prijevode (177!), a go­dine 1956. pobilježio je još neke hrvatske prijevode, koje Maretić ni­je spomenuo, Aleksandar Flaker u svom radu Hrvatska novela i Turgenjev (Radovi Slavenskog instituta, I). Dosad najkompletnije izdanje Turgenjevljevih djela kod nas izdala je »Narodna prosveta« u Beogradu 1935. godine: Sabrana dela u 20 knjiga, a nakon toga, 1963/1964, Matica hrvatska objavila je Izabrana djela I.S. Turgenje­va u deset svezaka, u novim prijevodima (urednik Jakša Kušan, po­govor napisao Aleksandar Flaker).

Ime I. S. Turgenjeva posebno je vezano uz razvoj realizma u hrvatskoj književnosti, a njegov se utjecaj najsnažnije osjećao kod nas u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća. O tom je Aleksandar Flaker napisao: »Veliki dio istaknutih pisaca osam­desetih godina ovako je ili onako iskusio Turgenjevljev utjecaj. Ali su ovi pisci pripadali drugoj socijalnoj sredini nego ruski plemić Turgenjev, i postavljali su u svojim djelima druga pitanja koja su ni- cala iz hrvatske stvarnosti njihova vremena. Oni nisu samo preuzi­mali od Turgenjeva osobine svoga stila, već su mu se morali ujedno i suprotstavljati, razvijajući tako specifične crte hrvatske realističke proze. Najznačajnijim i najvrednijim postala su upravo ona djela Đalskoga, Kovačića, Kozarca i Leskovara u kojima su hrvatski pis­ci, prihvaćajući neke Turgenjevljeve književne principe, stvarali ujedno i svoj vlastiti stil.«

O ovom je problemu posebnu studiju napisala Višnja Barac Zna­čenje Turgenjeva za teoriju hrvatskoga realizma (»Republika«, 11-12, 1951).

Prvi prijevod romana Očevi i djeca pojavio se u Beogradu 1869. godine (prevodilac Vladan Arsenijević), a drugo izdanje istog prije­voda izašlo je u Novom Sadu 1882. Prvi hrvatski prijevod objavljen je u »Vijencu« pod naslovom Otci i djeca 1872. godine (prevodilac Edo Zvonimir Asanger). Za oba prijevoda Maretić tvrdi da su nači­njena s njemačkoga i da su podjednako loša. Čini se da je prvi kod nas Očeve i djecu preveo s ruskog izvornika Mirko Divković (»Sla­venska knjižnica Matice hrvatske«, Zagreb, 1904). Otada se pojavilo nekoliko novih prijevoda, a najnoviji je ovaj koji upravo držite u ru­ci.

Na kraju, evo još tri naslova knjiga o Turgenjevu objavljenih do­sad kod nas:

Aleksandar Flaker, Ruski klasici XIX stoljeća, Školska knjiga, Zagreb, 1965.

Aleksandar Flaker, Književne poredbe, Naprijed, Zagreb, 1968.Vladimir Nabokov, Eseji iz ruske književnosti (prevela Ksenija

Todorović), Prosveta, Beograd, 1984.

209

IZ LITERATURE O I. S. TURGENJEVU

»Diviti se mora čovjek vještini Turgenjevljeva pera. Kompozicija mu je priprosta i jasna, čin' kadšto jednostavan, ali karakterističan, razvija se toli naravski, daje svaki umni čitalac uvjeren, da se druga­čije razvijati nc može, a sve je čin, nigdje fraza, nigdje refleksija, ni­gdje retorik... Sila ljudi plemenitih, zlobnih, pametnih, glupih, smi­ješnih, surovih, mahnitih, sentimentalnih, što nam iz svih vrsta rus­koga naroda prikazuje, prene se pred našim očima u život, te radi i govori plemenito, glupo, zlobno, mudro, mahnito, sentimentalno; pjesnik govori o njima neobičnom objektivnom prostodušnošću, a opet ne čuješ nigdje, da sam pjesnik govori. Upravo u tom realizmu stoji nedohitna sila Turgenjevljeva pera, koje ne samo Ruse, već sve narode naobraženog svijeta zanosi.«

August Šenoa

»Osnovni književni principi Turgenjeva, izraženi neposredno u njegovim člancima, a posredno u djelima, mogu se ukratko formuli­rati ovako:

Pisac treba da promatra i proučava život oko sebe; mora da ga prikazuje istinito i da opisuje ono, s čim je duboko srastao i što u tančine poznaje; mora biti povezan sa životom svoga naroda i mora nastojati da objektivno prikaže njegovo društvo u cjelini, pojedine slojeve, struje, i njihove predstavnike; treba da brižljivo i s ljubavlju za književnost obrađuje sve elemente umjetničkog djela (obris i psi­hologiju lica, kompoziciju, opise prirode i mjesta, stil, jezik uopće); treba da izbjegava tendenciju; mora da uhvati samo karakteristične detalje prikazivanog; Turgenjev je smatrao, da gola istina nije do­statna za umjetničko djelo: potrebna je invencija, osim toga talenat pisca i neumorni svakodnevni rad, koji ga čuva od neistine i lažnih efekata; pisac u stvaranju ne smije biti opsjednut bojazni, što će reći publika o njegovu djelu.«

Višnja Barac

210

»Čovjek koji je pisao romane o ’nihilistima’ čim su se oni pojaviš • li na ruskoj društveno-historijskoj pozornici i proširio njihov riaziv, koji je najsvježije vijesti iz novinskih stupaca unosio u razgovore svojih junaka, datirao zbivanja svojih romana svježim datumima i neprestano pratio mukotrpne napore mladih ruskih generacija u nji­hovim težnjama za boljom budućnošću, pa i sam prognozirao tu bu­dućnost, zaista je često poeziju pronalazio u ,minulim danima’, u ra­noj mladosti svojoj ili svojih junaka u Prvoj ljubavi, u motivima iz XVIII. stoljeća, vremenu Katarine II, u propalim plemićkim dvori- ma podvrgnutim ,nužnosti’ suvremenoga razvitka, u starinskim portretima kojima je tako često ukrašavao interieure svojih junaka. Čovjek preko kojega je cijela Evropa upoznavala devetnaestostoljet- ni život intelektualne Rusije i njene društvene odnose, kojega su obasipali hvalospjevima zato što je tobože pridonio oslobođenju ruskih kmetova, nalazio je tako često svoje poetsko utočište i smire­nje u građevinama Zapada, večerima na Rajni i akordima starih kla- vesena. A prikazujući Rusiju s posve suvremenom florom i faunom njezina društva, Turgenjev je ujedno postavljao općečovječanska i izvanvremenska filozofska pitanja, a u duhu rano usvojene njemač­ke idealističke filozofije koju je cijenio cijeloga svog života, sve do Senilija' koje kao da služe kao lirske ilustracije beznadnim Scho- penhaučrovim tezama’.« •

Aleksandar Flaker

»Očevi i djeca nisu samo najbolji Turgenjevljev roman nego i je­dan od najbriljantnijih romana devetnaestog stoljeća. Turgenjev je uspio postići ono što je i naumio, da stvori muški lik mladog Rusa koji će potvrditi svoj nedostatak promatranja samog sebe, a da neće nalikovati na novinsku izmišljotinu socijalističkog tipa. Bazarov je nesumnjivo snažna ličnost — i moguće je, samo da je dulje poživio (on je već bio završio studije kad g& upoznajemo), da bi postao, iz­van vidokruga romana, velik društveni mislilac, istaknut liječnik ili aktivan revolucionar. Ali Turgenjevljeva narav i umjetnost imale su jednu zajedničku slabost; on nije bio kadar svoje muške likove do­vesti do pobjede u okviru života koji je za njih smislio. Štaviše, u li­ku Bazarova, iza njegove drskosti i snažne volje, iza usiljene hladne prosudbe, teče prirodan mladenački žar koji Bazarov teško spaja s okrutnošću tobožnjeg dihilista. Taj nihilizam sprema se da opo­vrgne i pokrene sve, ali ne uspijeva odbaciti strastvenu ljubav — od­nosno izmiriti tu ljubav sa stavovima koji se tiču jednostavnog i ani­malnog svojstva ljubavi. Pokazuje se da je ljubav nešto više od bio­loške razonode. Nenadani romantični plamen koji mu naglo zahva­ća dušu zapanjuje Bazarova, ali udovoljava zahtjevima prave umjet-

' Senilije — pjesme u prozi što ih je Turgenjev napisao pod stare dane.

211

nosti, jer u liku Bazarova očituje logiku univerzalne mladosti koja nadilazi logiku zatvorenog sustava mišljenja — u ovom slučaju nihi­lizma.«

»Uzgred budi rečeno, Turgenjev je, kao i većina pisaca njegova doba, odviše jasan, on ne ostavlja ništa čitaočevoj pronicljivosti; on nagovještava, a onda potanko objašnjava svaki svoj nagovještaj. Te­ški epilozi njegovih romana i dugih pripovijesti dozlaboga su umjet­ni; pisac se silno trudi da zadovolji čitaočevu radoznalost u vezi sa sudbinom što je snašla pojedine likove, ali na način koji bi se teško mogao nazvati umjetničkim.

On nije velik pisac iako je dopadljiv. On nikad nije ostvario ne­što što bi se moglo mjeriti s Gospođom Bovary, i bilo bi sasvim po­grešno kazati da on i Flaubert pripadaju istoj književnoj školi. S Flaubertovom strogom umjetnošću ne može se usporediti ni Turge- njevljeva spremnost da se uhvati u koštac sa svakim društvenim pro­blemom koji je a la mode1, ni njegov jednostavni postupak s pričom (uvijek bira najlakši put).«-

Vladimir Nabokov

1 a la mode (franc.) — u modi

212

KAZALO

Vječni sukob među generacijama (Zlatko Crnković) ............................. 5

OČEVI I DJECA ................................................................................. 15

Napomena ............................................................................................208Iz literature o I. S. Turgenjevu (Z. C.) ......................................... 210

213

■Izdavačko poduzeće »Školska knjiga« Zagreb, Masarykova 28

Za izdavača: Antun Zibar

Korektor: Davor Sušilo

.Tiskanje završeno u ožujku 1991.

Naklada: 5 000 primjeraka