NAOMI KLEIN

OGRADE

I

PROZORI

Predgovor

Ograde sputavanja, prozori mogunosti

Ovo nije nastavak knjige o usponu antikorporacijskog aktivizma No Logo, koju sam napisala izmeu1995. i 1999. To je bio istraivaki projekt s tezom. Ograde i prozori su registar vijesti s prvih linijafronte jedne bitke koja je planula upravo u trenutku kad je No Logo objavljen. Knjiga je bila u tiskukad su uglavnom slabo poznati pokreti koje je opisivala prodrli u veinsku svijestindustrijaliziranoga svijeta, to je ponajvie bila posljedica prosvjeda protiv Svjetske trgovinske

organizacije u Seattleu studenoga 1999. Preko noi sam baena usred meunarodne debate onajneodlonijem pitanju naega vremena: koje e vrijednosti upravljati globalnim dobom?

Ono to je poelo kao dvotjedna promotivna turneja pretvorilo se u avanturu koja se protegla na dvijei pol godine i dvadeset i dvije zemlje. Odvela me u Quebec City i Prag na ulice ispunjene suzavcem,na skuptine susjedstva u Buenos Airesu, na kampiranje s antinuklearnim aktivistima u pustinji JuneAustralije te na formalne rasprave s europskim dravnicima. etiri godine istraivake osame,potrebne da bih napisala No Logo, nisu me dobro pripremile za sve to. Usprkos medijskimizvjetajima koji su me nazivali jednom od voa ili glasnogovornika globalnih prosvjeda,zapravo nisam nikada bila ukljuena u politiku i nisam pretjerano voljela mase. Kad sam prvi putmorala drati govor o globalizaciji, spustila sam pogled u svoje biljeke, poela itati i nisam gaponovno podigla iduih sat i pol.

Ali to nije bilo vrijeme za stidljivost. Ljudi su se u desecima, a zatim u stotinama tisua pridruivalinovim prosvjedima svakoga mjeseca, a mnogi su od njih bili ljudi poput mene, koji zapravo nikadprije nisu vjerovali u mogunost politike promjene. inilo se daje odjednom postalo nemogueignorirati neuspjehe vladajueg ekonomskog modela a to je bilo prije Enrona. U ime ispunjenjazahtjeva multinacionalnih ulagaa, vlade diljem svijeta nisu ispunjavale potrebe ljudi koji su ihizabrali. Neke od ovih nezadovoljenih potreba bile su osnovne i hitne potrebe za lijekovima,smjetajem, zemljom, vodom. Neke su bile manje opipljive potrebe za nekomercijalnim kulturnimprostorima u kojima se moe komunicirati, okupljati i dijeliti, bilo na internetu, u eteru ili na ulici.

Osnova svemu tome bila je izdaja temeljne potrebe za demokracijama koje su utemeljene narazumijevanju i sudjelovanju, umjesto onih koje potkupljuje i financira Enron ili Meunarodnimonetarni fond.

Kriza nije potivala dravne granice. Pokazalo se da globalna ekonomija u naglom razvoju,usredotoena na potragu za kratkoronim profitima, nije sposobna reagirati na sve neodlonijeekoloke i ljudske krize. Nesposobna je, primjerice, zamijeniti fosilna goriva odrivim izvorimaenergije. Nesposobna je, unato svim sveanim obeanjima i krenju ruku, posvetiti nuna sredstvazaustavljanju irenja HIV-a u Africi. Nesklona je prihvatiti meunarodne ugovore o smanjivanjuproblema gladi, pa ak i govoriti o temeljnim propustima u kontroli sigurnosti hrane u Europi. Tekoje rei zato je prosvjedni pokret planuo upravo onda kad jest, poto je veina ovih drutvenih iekolokih problema bila kronina ve desetljeima, ali dio zasluga zasigurno pripada samojglobalizaciji. Prije je krivica za nedostatke sredstava u kolama ili zagaivanje zaliha vode bilasvaljena na nesposobnu financijsku upravu ili izravnu korupciju pojedinanih nacionalnih vlada. Sadase takvi problemi, zahvaljujui bujanju razmjene informacija preko granica, prepoznaju kao lokalneposljedice jedne specifine globalne ideologije koju politiari provode na nacionalnoj razini.Osmislila ju je aica gospodarskih interesa i meunarodnih institucija, ukljuujui Svjetskutrgovinsku organizaciju, Meunarodni monetarni fond i Svjetsku banku.

Etiketa antiglobalizacije koju su nam nametnuli mediji jest ironina, jer smo u ovom pokretupretvarali globalizaciju u stvarnost koju ivimo, moda i vie nego rukovoditeljinajmultinacionalnijih korporacija ili najneumorniji pripadnici jet-seta. Na skupovima poputSvjetskog socijalnog foruma u Porto Alegreu, na kontrasamitima tijekom sastanaka Svjetske banke,te na komunikacijskim mreama poput www.tao.ca i www.indymedia.org, globalizacija nije

ograniena na uski niz trgovinskih i turistikih transakcija. Umjesto toga, ona je zamren proces kojimtisue ljudi povezuju svoje sudbine jednostavno dijelei ideje i pripovijedajui prie o tome kakoapstraktne ekonomske teorije utjeu na njihove svakodnevne ivote. Ovaj pokret nema voe utradicionalnom smislu samo ljude odlune da steknu i prenesu znanje.

Poput drugih koji su se nali u ovoj globalnoj mrei, pristigla sam opremljena samo ogranienimznanjem o neoliberalnoj ekonomiji, uglavnom o njezinom odnosu s mladima Sjeverne Amerike iEurope koji odrastaju s vikovima trine ponude i manjkom radnih mjesta. Ali ovaj me pokret, kao itolike druge, globalizirao: prola sam kroz intenzivan i neposredan teaj o tome to je opsjednutosttritem znaila seljacima bez zemlje u Brazilu, uiteljima u Argentini, djelatnicima fast-foodrestorana u Italiji, uzgajivaima kave u Meksiku, stanovnicima sirotinjskih predgraa u Junoj Africi,djelatnicima telemarketinga u Francuskoj, putujuim beraima rajica na Floridi, organizatorimasindikata na Filipinima, djeci bez doma u Torontu, gradu u kojemu ivim.

Ova zbirka opisuje strmu krivulju mog vlastitog uenja, jedan mali dio ogromnog procesa dijeljenjainformacija meu obinim graanima, koji je pruio mnotvu ljudi ljudi koji nisu obrazovaniekonomisti, pravnici za meunarodnu trgovinu ili strunjaci za patente hrabrost za sudjelovanje udebati o budunosti globalne ekonomije. Ove su kolumne, eseji i govori, pisani za The Globe andMarket, The Guardian, The Los Angeles Times i mnoge druge publikacije, bivali skicirani uhotelskim sobama tijekom noi poslije prosvjeda u Washingtonu i Mexico Cityju, u neovisnimmedijskim centrima, u bezbrojnim avionima. (Piem na svojem drugom laptopu nakon to je, uputnikom razredu Air Canada aviona, ovjek na skuenom sjedalu ispred mene spustio svoj naslon,poslije ega sam ula uasan zvuk drobljenja.) Sadre najsnanije injenice i najtee dokaze krivnjekojih sam se mogla dokopati za uporabu u raspravama s neoliberalnim ekonomistima, kao inajdirljivija iskustva proivljena na ulicama s aktivistikim sudruzima. Pokatkad predstavljajuuurbane pokuaje upijanja informacija koje su mi pristigle u inbox tek nekoliko sati ranije, ilipobijanja nove kampanje dezinformiranja koja napada prirodu i ciljeve prosvjeda. Neki od eseja,pogotovo govori, nisu ranije objavljivani.

emu okupljanje ovih zbrkanih zapisa u knjizi? Djelomino stoga to je, nekoliko mjeseci nakon toje otpoeo rat protiv terorizma Georgea W. Busha, nastupila spoznaja da se neto okonalo. Nekisu politiari (pogotovo oni iju su politiku prosvjednici paljivo preispitivali) uurbano izjavili dase okonao sam pokret: tvrdili su da pitanja koja je postavljao o neuspjehu globalizacije nisu samoneozbiljna, nego i korisna neprijatelju. Zapravo, eskalacija vojne sile i represije tijekom proteklegodine izazvala je najvee proteste dosad na ulicama Rima, Londona, Barcelone i Buenos Airesa.Takoer je nadahnula mnoge aktiviste, koji su ranije zamjeivali samo simbolina neslaganja izvansamita, da poduzmu konkretne korake prema suzbijanju nasilja. Meu ovim je koracima bilopostavljanje ljudskih titova tijekom opsade Crkve Kristova roenja u Betlehemu, kao i pokuajblokade ilegalne deportacije izbjeglica u europskim i australskim logorima.

Meutim, dok je pokret ulazio u tu uzbudljivu novu fazu, shvatila sam da sam svjedoila neemuneobinom: jasnom i zadivljujuem trenutku u kojem je svjetina iz stvarnog svijeta nepozvana upala uklub strunjaka u kojemu se odluuje o naoj kolektivnoj sudbini. Stoga ovo nije zapis o kraju, nego otom znaajnom poetku koji je u Sjevernoj Americi oznaen radosnom eksplozijom na ulicamaSeattlea, a katapultiran u novo poglavlje nezamislivim razaranjem 11. rujna.

____

Neto drugo me nagnalo da okupim ove lanke. Prije nekoliko mjeseci, dok sam prelistavala izreskeiz svojih kolumni traei jedan izgubljen statistiki podatak, zamijetila sam nekoliko tema i slika kojesu se ponavljale. Prva je bila ograda. Slika se javljala neprestano: zapreke koje odvajaju ljude odresursa koji su bili javni, zabranjuju im pristup prijeko potrebnoj zemlji i vodi, ograniavaju njihovusposobnost da prelaze granice, da izraavaju politiko neslaganje, da javno prosvjeduju na ulicama,zapreke koje ak spreavaju politiare u provoenju politike koja e biti smislena ljudima koji su ihizabrali.

Neke od ovih ograda nije lako zamijetiti, ali one svejedno postoje. Virtualna se ograda uzdie okokola u Zambiji kad se, na savjet Svjetske banke, uvede pristojba za korisnike koja stavlja nastavuizvan dosega milijuna ljudi. Ograda se uzdie oko obiteljske farme u Kanadi kada politika vladepretvori poljoprivrednu proizvodnju na malo u luksuz kojeg si, u okruenju tvornikih farmi idrastinog pada cijena robe, nitko ne moe priutiti. Postoji stvarna, makar i nevidljiva ograda kojase uzdie oko iste vode u Sowetu, kad zbog privatizacije cijene lete nebu pod oblake, a stanovnitvose prisiljeno okrenuti zagaenim izvorima. A postoji i ograda koja se uzdie oko same idejedemokracije kad se Argentini kae da e dobiti zajam Meunarodnog monetarnog fonda samo akododatno smanji socijalne trokove, privatizira jo resursa i ukine podrku lokalnim granama privrede,sve to usred ekonomske krize koju je upravo takva politika produbila. Ove su ograde, naravno, starepoput kolonijalizma. Takvi su lihvarski postupci postavili reetke oko slobodnih naroda, napisaoje Eduardo Galeano u Otvorenim venama Latinske Amerike. To se odnosilo na uvjete britanskogazajma Argentini 1824. godine.

Ograde su oduvijek bile dio kapitalizma, jedini nain da se vlasnitvo zatiti od tobonjih razbojnika,ali dvostruki su standardi, koji su podupirali te ograde, odnedavno postali sve oitiji.

Izvlatenje korporacijskih dobara jest moda ponajvei grijeh koji socijalistika vlada moe poinitiu oima meunarodnih financijskih trita (samo pitajte Huga Chaveza iz Venezuele ili Fidela Castras Kube). Meutim, zatita imovine zajamena kompanijama pod ugovorom o slobodnoj trgovini nijese proirila i na argentinske graane koji su poloili svoju ivotnu uteevinu na raune Citibanka,Scotiabanka i HSBC-a, te sada saznaju da je veina njihovog novca jednostavno nestala. Dubokopotovanje koje trite gaji prema privatnom bogatstvu nije obuhvatilo amerike namjetenikeEnrona, koji su otkrili da im je uskraen pristup njihovim privatiziranim mirovinskim dionikimportfeljima, te da ne mogu prodavati, dok su rukovoditelji Enrona sumanuto unovavali svojedionice.

Istovremeno su na udaru neke krajnje neophodne ograde: u navali za privatizacijom, sruene sugotovo sve granice koje su neko postojale izmeu mnogih javnih i privatnih prostora, zadravajui,primjerice, reklame izvan kola, profiterske interese izvan zdravstva, ili spreavajui novinskepodrunice da djeluju tek kao promotivno sredstvo za druge posjede svojih vlasnika. U svaki jezatien javni prostor izvrena provala, samo da bi ga nakon toga trite ponovno ogradilo.

Jo jedna granica od opeg interesa kojoj prijeti ozbiljna opasnost jest ona koja razdvaja genetskimodificirane usjeve od usjeva koji jo uvijek nisu prepravljani. Gigantski su proizvoai sjemenatoliko loe osigurali susjedna polja od dolijetanja svojega modificiranog sjemenja, njegovog

ukorijenjivanja i unakrsnog opraivanja, da u mnogim dijelovima svijeta konzumiranje hrane kojanije genetski modificirana vie ak nije niti mogue cijela je zaliha hrane kontaminirana. ini se daograde koje tite ope interese sve bre nestaju, dok se one koje ograniavaju nae slobode upornomnoe.

Kad sam prvi put primijetila da se slika ograde uporno javlja u raspravi, sporovima, te u mojimvlastitim spisima, to mi se uinilo znaajnim. Naposljetku, proteklo je desetljee ekonomskeintegracije bilo pothranjivano obeanjima o ruenju barijera, poveanju pokretljivosti i veojslobodi.

A ipak, dvanaest godina nakon slavljenog pada Berlinskoga zida, ponovno smo okrueni ogradama,odsjeeni jedni od drugih, od zemlje i od svoje sposobnosti da zamislimo da je promjena mogua.

Ekonomski proces poznat pod benignim eufemizmom globalizacija sada dopire do svakog aspektaivota, preobraavajui svaku djelatnost i prirodni resurs u izmjerenu i posjedovanu robu. Kakoistie hongkonki istraiva rada Gerard Greenfield, u trenutnoj se fazi kapitalizma ne radi samo otrgovini u tradicionalnom smislu prodaje veeg broja proizvoda s druge strane granice. Radi se i otome da se nezasitna glad za rastom trita utauje tako da se cijeli sektori koji su neko bili smatranizajednikim dobrima, te nisu bili na prodaju, redefiniraju kao proizvodi. Najezda privatnoga ujavno dosegla je, naravno, kategorije poput zdravstva i obrazovanja, ali i ideja, gena, sjemenja, kojese sada kupuje, patentira i okruuje ogradom, jednako kao i tradicionalni aboridinski lijekovi,biljke, voda, ak i ljudske matine stanice. Meunarodno trgovako pravo, kao najvei amerikiizvozni proizvod uz autorsko pravo (vei od tvornike robe ili oruja), ne smije biti shvaeno samokao ukidanje biranih granica u trgovini nego, preciznije, kao proces sustavnog podizanja novihgranica oko znanja, tehnologije i odnedavno privatiziranih resursa. Sporazumi o trgovinskimaspektima prava intelektualnoga vlasnitva spreavaju farmere da ponovno sade svoje sjemenje, jerga je patentirao Monsanto; te zakonski onemoguavaju siromanim zemljama proizvodnju generikihlijekova koje bi mogle dati svojem siromanom stanovnitvu.

Globalizaciji se sada sudi jer su na drugoj strani svih tih virtualnih ograda stvarni ljudi kojima jeonemoguen pristup kolama, bolnicama, radnim mjestima, njihovim vlastitim farmama, domovima izajednicama. Masovna privatizacija i preputanje slobodnom razvoju izrodili su vojske iskljuenihljudi ije usluge vie nisu potrebne, iji se stilovi ivota otpisuju kao zaostali, ije se osnovnepotrebe ne zadovoljavaju. Ove ograde drutvenog iskljuenja mogu ukinuti cijelu jednu granuprivrede, a mogu i otpisati cijelu zemlju, kao to se dogodilo Argentini. Sluaj Afrike pokazuje dacijeli kontinent moe biti izgnan u globalni svijet sjena, potjeran sa zemljopisnih karata i iz vijesti,pojavljujui se samo tijekom ratova, kad se na njezine graane gleda s nepovjerenjem kao napotencijalne lanove milicije, tobonje teroriste ili antiamerike fanatike.

Zapravo, iznimno se malo ljudi koje je globalizacija izolirala okree nasilju. Najjednostavnije, kreuse: iz sela u grad, iz zemlje u zemlju. A upravo se tada suoavaju s izrazito nevirtualnim ogradama,onima koje su napravljene od pletene i bodljikave ice, ojaane betonom i uvane strojnicama. Kadgod ujem frazu slobodna trgovina, moram si predoiti okovane tvornice koje sam posjetila naFilipinima i u Indoneziji, potpuno okruene pregradama, straarskim tornjevima i vojnicima sredstvima koja spreavaju visoko subvencionirane proizvode da izau, a organizatore sindikata dauu. Pomislim i na svoje nedavno putovanje u pustinju June Australije, gdje sam posjetila

ozloglaeni izbjegliki logor Woomera. Smjetena petsto kilometara od najbliega grada, Woomeraje biva vojna baza pretvorena u privatizirani zatvor za izbjeglice, kojega posjeduje podrunicaamerike zatitarske tvrtke Wackenhut. Tamo stotine afganistanskih i irakih izbjeglica koje supobjegle represiji i diktaturi svojih zemalja toliko oajniki ele pokazati svijetu to se dogaa izaograde da organiziraju trajkove glau, skau s krovova svojih baraka, piju ampon i zaivaju si usta.

Ovih dana, novine su pune uasnih izvjetaja o ljudima koji trae azil, pokuavajui prijei dravnegranice skrivajui se meu proizvodima koji uivaju znatno veu pokretnost od njih samih. Uprosincu 2001., tijela osmero rumunjskih izbjeglica, ukljuujui dva djeteta, otkrivena su u teretnomkontejneru punom uredskog namjetaja; uguili su se tijekom dugog putovanja preko mora. Istegodine, mrtva tijela jo dvije izbjeglice pronaena su u Eau Claireu u Wisconsinu, u jednoj poiljkiinstalacija za kupaonicu. Godinu prije toga, pedeset i etiri su se kineske izbjeglice iz pokrajineFujian uguile u kamionu za dostavu u Doveru u Engleskoj.

Sve su ove ograde povezane: stvarne, napravljene od elika i bodljikave ice, potrebne su da bi senametnule virtualne, one koje tolikima uskrauju resurse i blagostanje. Jednostavno nije moguestaviti pod klju toliko zajednikih dobara bez popratne strategije kontrole javnih nemira i pokreta.

Zatitarske tvrtke najbolje posluju u gradovima u kojima je jaz izmeu bogatih i siromanih najvei

Johannesburgu, So Paulu, New Delhiju gdje prodaju eljezna vrata, oklopna vozila i sloenesustave za uzbunjivanje, te iznajmljuju vojske privatnih uvara. u Brazilu se, primjerice, na privatnoosiguranje godinje troi 4,5 milijarde dolara, a 400 000 naoruanih policajaca na iznajmljivanjebrojano nadjaava stvarne policajce gotovo u omjeru 4:1. U duboko podijeljenoj Junoj Africi,godinji su trokovi privatnog osiguranja dosegli 1,milijardi dolara, vie od trostruke svote kojuvlada godinje potroi na izgradnju jeftinih stanova. Sada se ini da su ovi zatvoreni kompleksi, kojitite one koji imaju od onih koji nemaju, zapravo mikrokozmi globalne policijske drave u nastajanju ne globalnoga sela koje nastoji spustiti zidove i barijere, kao to nam je bilo obeano, nego mreetvrava povezanih snano militariziranim trgovinskim koridorima.

Ako se ova slika ini pretjeranom, to je moda samo stoga to veina nas na Zapadu rijetko vidiograde i artiljeriju. Kontrolirane tvornice i logori za izbjeglice ostaju skriveni na zabitim mjestima,gdje predstavljaju manji izazov zavodljivoj retorici svijeta bez granica. Tijekom proteklih godina je,meutim, nekoliko ograda silom postalo potpuno vidljivo nerijetko, primjereno, tijekom samita nakojima se ovaj brutalan model globalizacije promovira. Sada se uzima zdravo za gotovo da esvjetski voe, ako se ele okupiti da bi raspravljali o novoj trgovinskoj pogodbi, morati izgraditisuvremenu tvravu da bi se zatitili od gnjeva javnosti, ukljuujui oklopne tenkove, suzavac, vodenetopove i dresirane pse. Kad je Quebec City ugostio Samit Amerika u travnju 2001., kanadska je vladapreduzela korak bez presedana izgradivi kavez ne samo oko konferencijskoga centra, nego i okogradskog sredita, prisiljavajui stanovnike da pokazuju osobne isprave da bi stigli kui ili na posao.

Jo jedna popularna strategija jest odravanje samita na nepristupanim lokacijama: sastanak skupineG8 odran je 2002. duboko u kanadskom Stjenjaku, a sastanak WTO-a 2001. u represivnoj zaljevskojdravi Katar, gdje emir zabranjuje politike prosvjede. Rat protiv terorizma je postao jo jednaograda iza koje se moe skrivati, koju organizatori samita koriste da bi pokazali zato ovaj put javniiskazi neslaganja jednostavno nee biti mogui ili, jo gore, da bi povukli prijetee usporedbe

izmeu zakonitih prosvjednika i terorista opsjednutih razaranjem.

Ali ono o emu se izvjetava kao o zlokobnim sukobima su nerijetko radosni dogaaji, eksperimenti ualternativnim nainima organiziranja drutava koliko i kritike postojeih modela.

Sjeam se da sam, kad sam prvi put sudjelovala u jednom od takvih kontrasamita, imala jasan osjeajda se otvara neka vrsta politikog portala prolaz, prozor, pukotina u povijesti, da upotrijebimprekrasan izraz Subcomandantea Marcosa. To otvaranje nije imalo puno veze s razbijenim prozoromu lokalnom McDonald's restoranu, prizoru koji televizijske kamere toliko vole. Bilo je to netodrugo: osjeaj mogunosti, snaan dah svjeeg zraka, kisik koji navaljuje u mozak. Ovi su prosvjedi koji zapravo predstavljaju jednotjedne maratone intenzivnog obrazovanja o globalnoj politici,kasnonona strateka zasjedanja u simultanom prijevodu na est jezika, festivale glazbe i ulinogkazalita slini stupanju u paralelni svemir. Preko noi, mjesto prosvjeda se pretvara u neku vrstualternativnog globalnog grada gdje gorljivost zamjenjuje rezignaciju, gdje oruani uvari morajutititi korporacijske logotipe, gdje ljudi preotimaju automobile, umjetnost je posvuda, strancirazgovaraju jedni s drugima, a mogunost radikalne promjene politikoga kursa ne izgleda kao udnai anakrona ideja, nego kao najloginija zamisao na svijetu.

Aktivisti su kooptirali ak i tiranske mjere sigurnosti kao dio poruke: ograde koje okruuju samitepostaju metafore za jedan ekonomski model koji progoni milijarde u siromatvo i izolaciju. Naogradama se insceniraju sukobi ali ne samo oni koji ukljuuju palice i cigle: limenke suzavca su seodbacivale natrag palicama za hokej, vodene se topove bespotedno izazivalo pitoljima na vodu, azujeim su se helikopterima izrugivali rojevi papirnih aviona. Tijekom Samita Amerika u QuebecCityju, skupina aktivista je izradila drveni katapult srednjovjekovnoga stila, dovezla ga do tri metravisoke ograde koja je okuivala gradsko sredite, te preko nje prebacivala pliane medvjedie. U

Pragu je tijekom sastanka Svjetske banke i Meunarodnog monetarnog fonda, talijanska skupina zadirektnu akciju Tute Bianche odluila da se nee sukobiti sa crno odjevenim policijskim odredima zasuzbijanje nemira odjevena u podjednako prijetee skijake maske i alove s uzorcima. Umjesto toga,marirali su do policijskih redova odjeveni u bijele kombinezone podstavljene stiroporom inapunjene gumenim zranicama. U neodluenom sukobu izmeu Darth Vadera i vojske Michelin-ljudi, policija nije mogla pobijediti. U meuvremenu, u drugom dijelu grada, strma je uzbrdica kojavodi do konferencijskog centra bila prekrivena gomilom ruiastih vila odjevenih u burlesknevlasulje, srebrnoruiaste veernje haljine i cipele s visokim petama. Ovi su aktivisti prilinoozbiljni u svojoj elji da poremete trenutni ekonomski poredak, ali njihova taktika odraavatvrdoglavo odbijanje da se upletu u klasine borbe za vlast: njihov cilj, koji sam poela istraivati uzavrnim tekstovima ove knjige, nije to da sami preuzmu vlast, nego da naelno prkose centralizacijivlasti.

Otvaraju se i druge vrste prozora, tihe zavjere kojima je cilj ponovno preuzimanje privatiziranihprostora i imovine za javnu uporabu. Moda su to uenici koji izbacuju reklame iz svojih uionica, ilirazmjenjuju glazbu preko interneta, ili osnivaju neovisne medijske centre s besplatnim softwareom.

Moda su to tajlandski seljaci koji sade organski uzgojeno povre na poplavljenim terenima za golf,ili brazilski farmeri bez zemlje koji rue ograde oko nekoritenih zemljita i pretvaraju ih upoljoprivredne zadruge. Moda su to radnici koji u Boliviji ponitavaju privatizaciju svojih zaliha

vode, ili stanovnici junoafrikih opina koji svojim susjedima ponovno ukljuuju struju podsloganom Power to the People12. A kad se te prostore jednom ponovno prisvoji, njih se ujednoponovno stvara. Na skuptinama susjedstava, u gradskim vijeima, u neovisnim medijskim centrima,u umama i farmama pod upravom zajednice, nastaje nova kultura blistave, neposredne demokracije,koju pothranjuje i jaa izravno sudjelovanje, umjesto otupljujueg i obeshrabrujueg pasivnogpromatranja.

Usprkos svim pokuajima privatizacije, pokazuje se da postoje neke stvari koje ne ele bitiposjedovane. Glazba, voda, sjemenje, elektricitet, ideje oni uporno probijaju granice koje sepodiu oko njih. Priroen im je otpor zatvaranju, sklonost bjeanju, unakrsnom opraivanju,protjecanju kroz ograde i odlijetanju kroz otvorene prozore.

Dok ovo piem, nije jasno to e nastati iz tih osloboenih prostora, ili hoe li ono to nastane bitidovoljno otporno da odoli sve eim napadima policije i vojske, budui da se crta izmeu terorizmai aktivizma namjerno brie. Zaokuplja me pitanje o tome to slijedi, kao i svakoga drugog tko jesudjelovao u izgradnji ovog meunarodnog pokreta. Ali ova knjiga nije pokuaj da se odgovori na topitanje. Ona jednostavno nudi pogled na poetak ivota pokreta koji je planuo u Seattleu a razvio sekroz zbivanja 11. rujna i njihove posljedice. Odluila sam ne prepravljati ove lanke, osimnekolicine neznatnih promjena, obino naznaenih uglatim zagradama objanjenja aluzija,razvijanja argumenata. Oni su ovdje predstavljeni (vie ili manje kronolokim redoslijedom) kao onoto jesu: razglednice iz dramatinih vremenskih razdoblja, biljeke o prvom poglavlju jedne vrlostare prie koja se ponavlja, one o ljudima koji se opiru granicama to ih pokuavaju zadrati, kojiotvaraju prozore i duboko udiu, kuajui slobodu.

I.

PROZORI NESLAGANJA

[Gdje aktivisti rue prve ograde na ulicama i u svojim glavama]

Seattle

Debitantska zabava jednog pokreta

prosinac 1999.

Tko su ovi ljudi? To se pitanje ovoga tjedna postavlja diljem Sjedinjenih Drava u kontakt-emisijama na radiju, u uvodnim lancima novina te, najvie od svega, u hodnicima na sastankuSvjetske trgovinske organizacije u Seattleu.

Trgovinski su pregovori donedavno bili otmjen posao rezerviran samo za strunjake. Pokraj njih nijebilo prosvjednika, a kamoli prosvjednika odjevenih u divovske morske kornjae. Meutim, ovotjednije sastanak WTO-a sve samo ne otmjen: u Seattleu je proglaeno krizno stanje, ulice izgledaju kaobojno polje, a pregovori su propali.

U opticaju je mnotvo teorija o tajanstvenom identitetu pedeset tisua aktivista u Seattleu. Neki tvrde

da su to nadobudni radikali koji eznu za ezdesetima. Ili anarhisti potpuno opsjednuti razaranjem. Ililuditi u dvoboju s plimom globalizacije koja ih je ve potopila. Michael Moore, ravnatelj WTO-a,opisuje svoje protivnike kao puke sebine protekcioniste koji su odluili nauditi svjetskoj sirotinji.

Razumljiva je odreena zbrka oko politikih ciljeva prosvjednika. Ovo je prvi politiki pokret sporijeklom u kaotinim stazama interneta. U njegovim redovima ne postoji vertikalna hijerarhija kojamoe razjasniti glavni plan, nema opepriznatih voa koji daju jednostavne izjave, i nitko ne zna toslijedi.

Ali jedna je stvar sigurna: prosvjednici u Seattleu nisu protivnici globalizacije, njih je virusglobalizacije zahvatio jednako sigurno kao i trgovake pravnike na slubenim sastancima. Zapravo,ako je ovaj novi pokret anti bilo ega, on je antikorporacijski, suprotstavljajui se logici sputanjablagostanja s vrha nanie, prema kojoj e se ono to je dobro za kompanije manje propisa, veapokretnost, laki pristup pokazati jednako dobrim za svakoga drugog.

Pokret ima korijenje u kampanjama koje osporavaju ovu logiku inzistiranjem na oajnom dossierukoji aica multinacionalnih kompanija ima po pitanju ljudskih prava, rada i ekologije.

Mnogi mladi ljudi koji se ovoga tjedna nalaze na ulicama Seattlea ispekli su svoj aktivistiki zanatvodei kampanje protiv Nikeovih eksploatacijskih tvornica, Royal Dutch/Shellovog krenja ljudskihprava u delti Nigera ili Monsantovog preureivanja svjetskih zaliha hrane. Ove su korporacijetijekom protekle tri godine postale simboli neuspjeha globalne ekonomije, u konanici pruajuiaktivistima konkretne i dobro poznate toke ulaska u tajanstveni svijet WTO-a.

Fokusiranjem na globalne korporacije i njihov utjecaj diljem svijeta, ova aktivistika mrea sve brepostaje pokret meunarodnih nazora i globalne povezanosti kakvoga nikad prije nije bilo. Nema viebezlinih meksikih ili kineskih radnika koji kradu nae poslove, djelomice stoga to supredstavnici tih radnika sada na istim e-mail listama i konferencijama kao i zapadni i aktivisti, amnogi su ak doputovali u Seattle da bi se pridruili ovotjednim prosvjedima. Kada prosvjedniciviu o grijesima globalizacije, veina njih ne poziva na povratak uskogrudnom nacionalizmu, nego nairenje granica globalizacije, na povezivanje trgovine s pravima radnika, zatitom okolia idemokracijom.

Po tome se mladi prosvjednici u Seattleu razlikuju od svojih prethodnika iz ezdesetih. U dobaWoodstocka se smatralo da odbijanje igranja po pravilima koja nameu drava i kola predstavljapolitiki in samo po sebi. Danas su protivnici WTO-a ak i mnogi koji sebe nazivaju anarhistima ogoreni zbog nedostatka pravila koja se nameu korporacijama, kao i zbog oitih dvostrukihkriterija u primjeni postojeih pravila u siromanim i bogatim zemljama.

Doli su u Seattle jer su otkrili da tribunali WTO-a ukidaju zakone o zatiti okolia i ugroenih vrstajer ti zakoni, kako se ini, predstavljaju nepravedne granice trgovini. Ili su doznali da je WTO osudioodluku Francuske o zabrani govedine s dodatkom hormona kao neprihvatljivu smetnju slobodnomtritu. U Seattleu se ne sudi trgovini ili globalizaciji, nego globalnom napadu na pravo graana dapostavljaju pravila koja tite ovjeka i planet.

Svi, naravno, tvrde da se svim srcem zalau za pravila, od predsjednika Clintona do predsjednika

Microsofta, Billa Gatesa. Neobinim slijedom zbivanja, potreba za trgovinom utemeljenom napropisima postala je mantra doba deregulacije. Meutim, WTO je dosljedno pokuavao, to jeprilino neprirodno, odsjei trgovinu od svega i svakoga na koga ona ima utjecaja: od radnika,okolia, kulture. Zbog toga se predsjednik Clinton toliko prevario u svojoj jueranjoj pretpostavcida se jaz izmeu prosvjednika i delegata moe izgladiti malim kompromisima i savjetovanjima.

Ne radi se o sukobu izmeu globalizatora i protekcionista, nego izmeu dvije radikalno razliitevizije globalizacije. Jedna je drala monopol proteklih deset godina. Druga je upravo odrala svojudebitantsku zabavu.

Washington, D.C.

Kapitalizam pokazuje svoje pravo lice

travanj 2000.

PRIJE

Moj se prijatelj Mez u subotu ukrcava na autobus za Washington. Pitala sam ga zato. Odgovorio jevrlo ustro: Gledaj, propustio sam Seattle. Ne dolazi u obzir da propustim i Washington.

I prije sam ula da ljudi govore s takvom nesputanom enjom, ali je predmet njihove naklonostiobino bio nekakav blatnjavi glazbeni festival ili njujorka predstava s ogranienim brojem izvedbi,poput Vagininih monologa. Nikad nisam ula da netko tako govori o politikom prosvjedu.

Pogotovo ne o prosvjedu protiv dosadnih birokracija poput Svjetske banke i Meunarodnogmonetarnog fonda. A sasvim sigurno ne kad ih se poziva na red zbog niega privlanijeg od

strukturalne prilagodbe, desetljeima stare politike zajmova.

A ipak, eto ih: studenti i umjetnici, anarhisti bez prihoda i radnici u eliani koji se ukrcavaju uautobuse na svim krajevima kontinenta. Njihovi su depovi i torbe prepuni papira s podacima oomjeru trokova za zdravstvenu zatitu i otplatu duga u Mozambiku (dva i pol puta vie za dug), te obroju ljudi koji diljem svijeta ive bez elektrine energije (dvije milijarde).

Prije etiri mjeseca, ista je ova koalicija ekolokih, radnikih i anarhistikih grupa zaustavilasastanak Svjetske trgovinske organizacije. U Seattleu je impresivan raspon kampanja okrenutihpojedinanim problemima od kojih su se neke fokusirale na kontroverzne korporacije kakve suNike ili Shell, a druge na diktature poput one u Burmi proirio svoj fokus prema strukturalnijojkritici regulativnih tijela koja igraju ulogu arbitara u globalnoj utrci prema dnu.

Zagovornici ubrzane slobodne trgovine, zateeni snagom i organiziranou oporbe, odmah su preli uofenzivu, napadajui prosvjednike kao neprijatelje siromanih. Vrijedi spomenuti da je TheEconomist stavio na naslovnicu sliku indijskog djeteta koje umire od gladi i ustvrdio da je to osobakoju prosvjedi zapravo pogaaju. ef WTO-a Michael Moore ostao je gotovo bez rijei: Onimakoji tvrde da bismo trebali prestati s radom, kaem: recite to siromanima, marginaliziranima diljem

svijeta koji oekuju nau pomo.

Preobraaj WTO-a, pa i samoga globalnoga kapitalizma, u tragino neshvaen program ukidanjasiromatva nedvojbeno predstavlja najodbojnije nasljee Bitke u Seattleu. Prema onome to nam segovori iz eneve, trgovina bez granica je jedan veliki filantropijski plan, a multinacionalnekorporacije koriste ogromne dionike prihode i rukovoditeljske plae samo da bi prikrile svojeprave namjere: izlijeiti sve bolesne svijeta, povisiti minimalne plae te spasiti drvee.

Ali nita ne pokazuje koliko je ovo tobonje izjednaenje humanitarnih ciljeva s dereguliranomtrgovinom lano poput dosadanjih dostignua Svjetske banke i MMF-a, koji su zaotrili svjetskubijedu svojom gorljivom i gotovo mistinom vjerom u irenje blagostanja s vrha nanie.

Svjetska je banka posuivala novac najsiromanijim i najoajnijim narodima da bi izgradila privredeutemeljene na megaprojektima u inozemnom vlasnitvu, na uzgoju trinih kultura, na nisko plaenojproizvodnji za izvoz te na financijskim pekulacijama. Ovi su projekti bili blagoslov bezbrojnimmultinacionalnim poduzeima koja se bave rudarstvom, tekstilom i poljoprivredno-industrijskimkombinatima, ali su u mnogim zemljama takoer doveli do unitenja okolia, masovnih migracija ugradska sredita, krahova valuta te beznadenih poslova u eksploatacijskim tvornicama.

Na tom mjestu u priu ulaze Svjetska banka i MMF sa svojim ozloglaenim sanacijama kojima suredovito pridrueni dodatni uvjeti. Na Haitiju je to bilo zamrzavanje minimalne plae, u Tajlanduukidanje ogranienja stranog vlasnitva, a u Meksiku je iznueno povienje sveuilinih pristojbi. Akada te posljednje mjere tednje ponovno ne dovedu do odrivog ekonomskog razvoja, ove zemljejo uvijek ostaju vezane naslagama svojih dugova.

Okretanje meunarodne pozornosti Svjetskoj banci i MMF-u tijekom ovoga vikenda mnogo epridonijeti pobijanju tvrdnji da su prosvjednici u Seattleu bili pohlepni sjevernoamerikiprotekcionisti koji odluno ele zadrati plodove ekonomskog procvata za sebe. Kad su lanovisindikata i ekoloki aktivisti izali na ulice da bi prosvjedovali protiv uplitanja WTO-a u propise oradu i zatiti okolia, oni nisu pokuavali nametnuti nae standarde svijetu u razvoju. Pokuavali susustii onaj pokret za samoodreenje koji je nastao meu narodima na jugu svijeta, gdje se rijeiSvjetska banka ne govore nego pljuju, a IMF se na prosvjednikim transparentima parodira kaokratica za I M

Fired3.

Poslije Seattlea, Svjetskoj je trgovinskoj organizaciji bilo razmjerno lako pobijediti u propagandnimratovima. Prije prosvjeda je toliko malo ljudi uope ulo za WTO da se tvrdnjama organizacijeuglavnom nije suprotstavljalo. Meutim, Svjetska banka i MMF su druga pria: gurnite ih samo maloi sve e njihove sramotne tajne ispasti van. Te se tajne obino mogu vidjeti samo u siromanimzemljama kole i bolnice na rubu ruenja, zemljoradnici izbaeni sa svojih posjeda, prenapuenigradovi, toksini vodovodni sustavi. Ali ovoga se vikenda sve to mijenja; sramota prati bankare uglavni ured, u Washington, D.C.

POSLIJE

OK, priznajem: zaspala sam.

Otila sam u Washington zbog prosvjeda protiv Svjetske banke i Meunarodnog monetarnog fonda,ali kad mi je mobitel zazvonio u neki bezboni sat s porukom da je, prema novom planu, sastanakzakazan za ponedjeljak u 4 ujutro, jednostavno nisam imala snage.

OK, vidimo se tamo, mrmljala sam, rkajui krianja ulica olovkom kojoj je ponestalo tinte.

Jednostavno nije ilo. Premorena nakon jueranjih trinaest sati na ulici, odluila sam sustiidemonstracije u neko civiliziranije vrijeme. ini se da je istu odluku donijelo jo nekoliko tisualjudi, doputajui delegatima, dovezenim autobusima prije zore, da se krmeljivih oiju mirno posvetesvojem sastanku.

Poraz!, proglasile su mnoge novine, jedva ekajui da ostave ovu zbrkanu provalu demokracije izasebe.

Kanadski prognanik u Washingtonu David Frum poletio je prema svojem kompjuteru, proglaavajuiprosvjede fijaskom, katastrofom i, povrh svega, ispuhanim nabujkom. Po Frumovoj procjeni,aktiviste je toliko obeshrabrila njihova nesposobnost da obustave sastanak MMF-a u nedjelju da susutradan radije ostali u krevetima nego prkosili kinim ulicama.

Istina je da je u ponedjeljak bilo teko izvui guzicu iz kreveta, ali ne zbog kie ili policije. Bilo jeteko jer je do tada, tijekom samo jednog tjedna prosvjeda, ve toliko toga bilo postignuto.

Prekidanje sastanka bez sumnje daje aktivistima pravo na hvalisanje, ali prave se pobjede zbivaju uokolini takvih dramatinih trenutaka.

Prvi znak pobjede pristigao je tjednima prije prosvjeda, kad je meu bivim dunosnicima Svjetskebanke i MMF-a zapoela utrka za prijelaz na stranu kritiara i odricanje od svojih bivihposlodavaca. Najznaajniji je bio istup biveg glavnog ekonomista Svjetske banke Josepha Stiglitza,koji je rekao da MMF-u oajniki treba velika doza demokracije i transparentnosti.

Zatim se predala jedna korporacija. Organizatori prosvjeda su najavili da e sa svojim zahtjevima zapotenom trgovinom, suprotstavljenom slobodnoj trgovini, doi na vrata lanca kave Starbucks,te traiti da trguju kavom zemljoradnika kojima nadnice mogu pokriti ivotne potrebe. Prologatjedna, samo etiri dana prije planiranoga prosvjeda, Starbucks je objavio da e drati vrstu kaveproizvedenu pod certifikatom o potenoj trgovini to nije epohalna pobjeda, ali je, u najmanju ruku,znak vremena.

Konano, prosvjednici su odredili uvjete pregovora. jo prije nego li su se osuile divovske lutke odljepenke, u novinama i radio-emisijama su izloeni neuspjesi brojnih MMF-ovih sanacija imegaprojekata koje je financirala Svjetska banka. tovie, kritika kapitalizma se upravo vratila umodu poput Santane.

Radikalni je anarhistiki kontingent Black Bloc promijenio ime u Anti-Capitalist Bloc. Studenti sukredom ispisivali na plonicima: Ako mislite da se treba plaiti MMF-a i Svjetske banke, samo

ekajte da vidite to je kapitalizam. Momci iz bratstava na American University odgovorili susvojim sloganima, pisanim na plakatima i izvjeenim na prozore: Kapitalizam vam je pruioblagostanje.

Prihvatite ga! ak su i strunjaci koji nedjeljom gostuju na CNN-u poeli koristiti rije

kapitalizam umjesto jednostavno ekonomija. A ta se rije na naslovnici jueranjeg New YorkTimesa ne pojavljuje jednom, nego dva puta. Nakon vie od jednog desetljea nekontroliranogtrijumfiranja, kapitalizam je (suprotstavljen eufemizmima poput globalizacije, vladavinekorporacija ili rastueg jaza izmeu bogatih i siromanih) ponovno postao legitiman predmetjavne rasprave. Ova je vrsta utjecaja toliko znaajna da pored njega prekid rutinskog sastankaSvjetske banke izgleda gotovo nebitno. Dnevni red sastanka Svjetske banke, kao i tiskovnakonferencija koja je uslijedila, potpuno su preoteti. Zavjeti na ubrzano olakanje duga osiromaenihnaroda te na troenje

neogranienih svota na AIDS-krizu u Africi istisnuli su uobiajene razgovore o slobodnomtrinom razvoju, privatizaciji i nunom discipliniranju trita Treeg svijeta.

Ovo je, naravno, samo poetak jednog dugotrajnog procesa. Meutim, ako se u Washingtonu netomoglo nauiti, to je da se barikada moe osvojiti duhovnim juriem jednako kao i tjelesnim.

Kasno ustajanje u ponedjeljak nije bilo drijemanje poraenih, nego dobro zasluen odmorpobjednika.

to slijedi?

Pokret protiv globalnog korporativnog ureenja drutva ne mora potpisati plan u deset toakada bi bio djelotvoran

srpanj 2000.

Ova konferencija nije poput drugih konferencija.

To je bilo reeno svim govornicima na skupu Ponovno osmiljanje politike i drutva prije negolismo stigli u Riverside Church u New Yorku. Kad smo se obraali delegatima (bilo ih je oko tisuutijekom tri svibanjska dana), trebali smo rijeiti vrlo specifian problem: nedostatak jedinstva vizijei strategije u voenju pokreta protiv globalnog korporativnog ureenja drutva.

Priopeno nam je da je to vrlo ozbiljan problem. Mladi aktivisti koji su otili u Seattle obustaviti radSvjetske trgovinske organizacije i u Washington prosvjedovati protiv Svjetske banke i Meunarodnogmonetarnog fonda bombardirani su u tisku kao budale koje se odijevaju u stabla i lupaju bubnjeveprerueni u janjad. Naa je misija, prema organizatorima konferencije pri Fondaciji za etiku i smisao,bila silom utjerati taj kaos na ulicama u nekakav strukturiran oblik prilagoen medijima. Ovo nijebila samo jo jedna brbljaonica. Trebali smo roditi ujedinjeni pokret za cjelovitu drutvenu,ekonomsku i politiku promjenu.

Dok sam kradom ulazila u predavaonice ili izlazila iz njih, upijajui vizije koje su nudili AriannaHuffington, Michael Lerner, David Korten, Cornel West i deseci drugih, upala mi je u oi uzaludnostcijele ove dobronamjerne vjebe. ak i kad bismo uspjeli doi do plana u deset toaka blistavojasnog, ujedno elegantnog i suvislog, svjetonazorski jedinstvenog kome bismo tono prenijeli ovezapovijedi? Antikorporacijski prosvjedni pokret kojeg je svijet zamijetio prolog studenog naulicama Seattlea nije ujedinjen nekom politikom strankom ili nacionalnom mreom s glavnimuredom, godinjim izborima i podreenim partijskim elijama i mjesnim podrunicama.

Oblikuju ga ideje pojedinanih organizatora i intelektualaca, ali pokret ne tuje nijednog od njih kaovou. U tom amorfnom kontekstu, ideje i planovi skovani u Riverside Churchu nisu bili ba sasvimnevani, ali jednostavno nisu bili vani na nain na koji smo se nadali. Umjesto da budu prihvaenikao aktivistika politika, bilo im je sueno da budu pometeni i razbacani u plimnom valu informacija

internet-dnevnika, manifesta nevladinih organizacija, znanstvenih radova, kunih video-snimki, crisde coeur koje globalna antikorporacijska mrea proizvodi i troi svakog pojedinog dana.

To je druga strana upornih kritika koje tvrde da klincima na ulici nedostaje sigurno vodstvo njimanedostaju i sigurni sljedbenici. Onima koji trae kopije pothvata ezdesetih, antikorporacijski sepokret zbog ovog odsustva ini iritantno ravnodunim: ovi su ljudi toliko neorganizirani da se, oito,ne mogu dovoljno sabrati niti da bi reagirali na savreno organiziran pokuaj da ih se organizira. Ovosu aktivisti koje je odgojio MTV, gotovo moete uti staru gardu kako govori: raspreni, nelinearni,nefokusirani.

Lako je povjerovati ovakvim kritikama. Ako postoji jedna stvar oko koje se ljeviari i desniarislau, to je vrijednost jasne, dobro strukturirane ideoloke rasprave. Meutim, stvari moda nisu takojednostavne. Moda se prosvjedi u Seattleu i Washingtonu ine nefokusiranima jer uope nisu biliprosvjedi jednog pokreta nego radije stapanja mnotva manjih, a nazore svakoga od njih je uobliiootpor nekoj pojedinanoj multinacionalnoj korporaciji (poput Nikea), konkretnoj grani privrede(poput industrijsko-poljoprivrednih kombinata) ili novoj trgovakoj inicijativi (poput Amerike zoneslobodne trgovine (FTM)). Posve je jasno da ovi manji pokreti jasnih namjena predstavljaju dijelovejedne zajednike borbe: oni dijele uvjerenje da svi disparatni problemi s kojima se bore imajuporijeklo u globalizaciji predvoenoj korporacijama, planu koji sabire mo i bogatstvo u sve manjemi manjem broju ruku. Naravno, postoje neslaganja o ulozi nacionalne drave, o tome moe li sekapitalizam iskupiti, o brzini kojom bi se promjena trebala dogoditi. Meutim, u veini ovihminijaturnih pokreta nastaje konsenzus da su decentralizacija moi i izgradnja potencijalaodluivanja utemeljenog u zajednici bilo kroz sindikate, susjedstva, farme, sela, anarhistikekolektive ili aboridinsko samoupravljanje kljuni za suprotstavljanje vlasti multinacionalnihkorporacija.

Usprkos tim zajednikim stavovima, ove kampanje nisu srasle u jedan pokret. Bolje rei, one suzamreno i vrsto povezane jedne s drugima, vrlo slino nainu na koji hotlinks povezuju njihovestranice na internetu. Ova analogija nije sluajna ona je zapravo kljuna za razumijevanjepromjenjive prirode politikog organiziranja. lako su mnogi primijetili da bi nedavni masovniprosvjedi bili nemogui bez interneta, previdjeli su nain kojim komunikacijska tehnologija kojaolakava ove kampanje ujedno daje pokretu svoju vlastitu mreastu formu. Zahvaljujui internetu,mobilizacije se zbivaju uz oskudnu birokraciju i minimalnu hijerarhiju; prisilni konsenzusi i ukoeni

manifesti povlae se u pozadinu, a njihovo mjesto zauzima kultura neprestane, labavo strukturirane iponekad kompulzivne razmjene informacija.

Ono to se pojavilo na ulicama Seattlea i Washingtona jest jedan aktivistiki model koji odraavaorganske, decentralizirane, meusobno povezane staze interneta interneta koji je oivio.

Vaingtonski cemar za istraivanja TeleGeograpny preuzeo je na sebe mapiranje arhitekture internetakao da se radi o sunevom sustavu. TeleGeography je nedavno objavio da internet nije jednadivovska mrea, nego sustav glavina i bica. Glavine su sredita aktivnosti, bice su veze s drugimsreditima, koja su nezavisna ali meusobno povezana.

To izgleda kao savren opis prosvjeda u Seattleu i Washingtonu. Ove su masovne konvergencije bileaktivistike glavine sainjene od stotina, moda i tisua autonomnih bica. Tijekom prosvjeda, bicesu poprimale oblik interesnih grupa koje broje izmeu pet i dvadeset prosvjednika, od kojih jesvaka izabrala predstavnika koji e ih zastupati na redovitim vijeanjima bica, lako su seinteresne grupe sloile da e tovati skupinu naela o nenasilju, djelovale su i kao zasebne jedinice,ovlatene da donose svoje strateke odluke. Na nekim mitinzima, aktivisti nose stvarne mree odtkanine koje simboliziraju njihov pokret. Kad je vrijeme za sastanak, poloe mreu na zemlju, pozovusve bice na mrei i struktura postaje ulina prostorija za sastanke.

Tijekom etiri godine prije prosvjeda u Seattleu i Washingtonu, zbile su se sline konvergencijeglavina pred samitima Svjetske trgovinske organizacije, skupine G7 i Foruma za ekonomsku suradnjuna azijsko-pacifikom poduju u Aucklandu, Vancouveru, Manili, Birminghamu, Londonu, enevi,Kuala Lumpuru i Kolnu. Svaki je od ovih masovnih prosvjeda bio organiziran prema naelimakoordinirane decentralizacije. Umjesto da uspostave koherentnu frontu, male su jedinice aktivistaokruile svoju metu iz svih pravaca. A umjesto da izgrade razraenu narodnu ili meunarodnubirokraciju, na brzinu su podigli privremene strukture: prazne zgrade su pretvorene u sreditakonvergencije, a neovisni su medijski producenti uspostavili improvizirane aktivistike centre zainformiranje. Ad hoc koalicije iza tih prosvjeda nerijetko su se nazivale prema datumu planiranogdogaaja: J18, N30, A16 i, za nadolazei sastanak MMF-a u Pragu 26. rujna, S26. Kad se ta zbivanjasvre, oni ne ostavljaju gotovo ni traga iza sebe, osim arhivirane web-stranice.

Cijela ova pria o radikalnoj decentralizaciji moe prikriti vrlo stvarnu hijerarhiju utemeljenu natome tko posjeduje, razumije i kontrolira kompjuterske mree koje povezuju aktiviste jedne sdrugima. To je ono to Jesse Hirsh, jedan od utemeljitelja anarhistike kompjuterske mree TaoCommunications, naziva treberskom adhokracijom.

Model glavina i bica predstavlja vie od taktike koritene na prosvjedima; sami su prosvjedisainjeni od koalicija koalicija, da posudimo izraz od Kevina Danahera iz centra GlobalExchange.

Svaka je antikorporacijska kampanja sastavljena od mnotva grupa, uglavnom nevladinih udruga,radnikih sindikata, studenata i anarhista. Oni koriste internet, kao i tradicionalnija sredstvaorganiziranja, da bi uinili sve od katalogiziranja najnovijih prijestupa Svjetske banke, prekobombardiranja Shell Oila telefaksima i e-mailovima, do distribuiranja obavijesti o prosvjedimaprotiv eksploatacijskih tvornica u Nike Townu, uoblienih u letke pripremljene za download. Grupe

ostaju neovisne, ali njihova je meunarodna koordinacija vjeta i, za njihove mete, nerijetko ubojita.

Optuba da antikorporacijskom pokretu nedostaje vizija raspada se kad se promotri u kontekstuovih kampanja. Istina je da su masovni prosvjedi u Seattleu i Washingtonu bili zbrka slogana i ideja,te da je usputnom promatrau bilo teko deifrirati vezu izmeu postupanja prema amerikomosueniku na smrt Mumia Abu-Jamalu i sudbine morskih kornjaa. Meutim, pokuavajui pronaikoherenciju u ovim velikim demonstracijama snage, kritiari brkaju vanjske manifestacije pokreta sasamom stvari ne vide umu od ljudi odjevenih u drvee. bice ovog pokreta jesu taj pokret, abicama ne nedostaje vizije.

Studentski je pokret protiv eksploatacijskih tvornica, primjerice, brzo napredovao od jednostavnogkritiziranja kompanija i upravitelja sveuilita do izvedbe nacrta alternativnih pravilnika oupravljanju i stvaranja kvaziregulacijskog tijela, Konzorcija za radnika prava (Worker RightsConsortium), u suradnji s radnikim aktivistima globalnoga juga. Pokret protiv genetski proizvedene imodificirane hrane skakao je od jedne politike pobjede do druge, prvo postigavi uklanjanjemnotva genetski modificiranih prehrambenih proizvoda s polica britanskih supermarketa, zatimubrzavi donoenje zakona o posebnom oznaavanju takve hrane u Europi, nakon ega je postigaoogroman napredak s montrealskim Protokolom o biosigurnosti. Za to su vrijeme protivnici modelarazvoja Svjetske banke i MMF-a utemeljenih na izvozu stvorili cijele police materijala o razvojnimmodelima utemeljenim u zajednici, agrarnoj reformi, ponitenju duga i naelima samouprave.Kritiari naftne i rudarske industrije su takoer puni ideja o odrivoj energiji i odgovornomiskoritavanju resursa iako rijetko imaju priliku ostvariti svoje vizije u praksi.

injenica da su ove kampanje toliko decentralizirane ne znai da su i nesuvisle. Prije bi se reklo dajedecentralizacija razumna, ak i ingeniozna prilagodba otprije postojeoj fragmentaciji u progresivnimmreama, kao i mijenama u iroj kulturi. Ona je nusproizvod naglog mnoenja nevladinih organizacijakoje, nakon samita u Riju 1992., zadobivaju sve vie snage i vanosti. Postoji toliko nevladinihorganizacija ukljuenih u antikorporacijske kampanje da bi se malo to osim modela glavine i bicamoglo prilagoditi svim njihovim razliitim stilovima, taktikama i ciljevima. Poput samog interneta,nevladine su organizacije, kao i mree interesnih grupa, beskonano proirivi sustavi.

Ako netko osjea da se jednostavno ne uklapa u nijednu od nekih trideset tisua postojeih nevladinihorganizacija ili tisua interesnih grupa, moe jednostavno utemeljiti svoju i prikljuiti se. Jednom kadje ukljuen, nitko se ne mora odrei individualnosti zbog vee strukture; kao i sa svim drugimstvarima na internetu, slobodni smo u njih ui i iz njih izai, uzeti ono to elimo i obrisati ono to neelimo. Na trenutke se ini da se radi o surferskom pristupu aktivizmu, koji odraava paradoksalnukulturu krajnjeg narcisizma na internetu spojenu s intenzivnom eljom za komunikacijom ipovezivanjem.

Meutim, dok je mreasta struktura pokreta djelomice odraz njegovog organiziranja putem interneta,ona je ujedno odgovor politikoj stvarnosti koja je i izazvala prosvjed: potpunom neuspjehutradicionalne stranake politike. Diljem svijeta, graani su radili na izabiranju socijaldemokratskihili radnikih stranaka, da bi ih zatim gledali kako priznaju svoju nemo pred silama trita ilidiktatom MMF-a. U ovim uvjetima, moderni aktivisti nisu tako naivni da bi vjerovali da e promjenadoi iz glasake kutije. Zato ih vie zanima suprotstavljanje mehanizmima koji ine demokracijubezopasnom, poput korporacijskog financiranja stranakih kampanja ili sposobnosti WTO-a da kri

nacionalni suverenitet. Najkontroverzniji je od ovih mehanizama bila MMF-ova politika strukturalneprilagodbe, koja otvoreno zahtijeva da vlade smanje socijalne trokove i privatiziraju resurse uzamjenu za zajmove.

Jedna od provjerenih najjaih strana ovog modela laissez-faire organiziranja jest to to ga jeizvanredno teko kontrolirati, u velikoj mjeri zbog toga to je tako razliit od naela organiziranjainstitucija i korporacija koje su mu na meti. On odgovara na korporacijsko koncentriranjefragmentacijom, na globalizaciju svojom vrstom lokalizacije, na konsolidaciju vlasti njezinomradikalnom disperzijom.

Joshua Karliner (Transnational Resource and Action Center) naziva ovaj sustav nehotino sjajnimodgovorom globalizaciji. A zbog toga to je bio nehotian, jo nam uvijek nedostaje ak i rjenikkojim bismo ga opisali, to bi mogao biti razlog razvijanja prilino zabavne industrije metaforakojima se pokuava ispuniti praznina. Moj su doprinos glavine i bice, ali Maude Barlow iz VijeaKanaana (Council of Canadians) kae: Suoeni smo s velikim kamenom. Ne moemo ga pomaknuti,pa pokuavamo proi ispod njega, oko njega i preko njega. John Jordan, aktivist britanskoga pokretaReclaim the Streets, kae da su meunarodne kompanije poput ogromnih tankera, a mi poput jatariba. Moemo brzo reagirati; oni ne mogu. Koalicija za slobodnu Burmu (Free Burma Coalition),utemeljena u Americi, govori o mrei paukova koji pletu dovoljno jaku mreu da sputajunajmonije meunarodne kompanije. Ameriki se vojni izvjetaj o ustanku zapatista u Chiapasu uMeksiku ak ukljuio u igru. Prema istraivanju koje je proveo RAND, istraivaki institut kojisklapa ugovore s amerikom vojskom, zapatisti su objavili rat buha koji se, zahvaljujui internetu iglobalnoj mrei nevladinih organizacija, pretvorio u rat roja. Vojno iskuenje rata roja, zamijetilisu istraivai, jest to to on nema sredinje vodstvo ili zapovjednu strukturu; vieglavje, nemoguega je dekapitirati.

Ovaj vieglavi sustav ima, naravno, i svoje slabosti, a one su bile jasno vidljive na ulicamaWashingtona tijekom prosvjeda protiv Svjetske banke i MMF-a. Oko podneva 16. travnja, na dannajveega prosvjeda, sazvan je sastanak predstavnika onih interesnih grupa koje su blokirale svaulina krianja oko sredinjice Svjetske banke i MMF-a. Krianja su bila blokirana od 6 sati ujutro,ali delegati koji su trebali odrati sastanak su se, kako su prosvjednici upravo saznali, potkrali krozpolicijske barikade prije 5. S obzirom na te nove informacije, veina je predstavnika mislila da jevrijeme da odustanu od raskrija i pridrue se slubenom maru kod Ellipsea. Problem je bio u tometo se nisu svi sloili: aica interesnih grupa je htjela vidjeti moe li blokirati delegate na njihovomizlasku sa sastanaka.

Kompromis do kojeg je vijee dolo bio je dojmljiv. OK, sluajte svi, vikao je u megafon KevinDanaher, jedan od organizatora prosvjeda. Svako je krianje nezavisno. Ako krianje eli ostatizatvoreno, to je u redu. Ako eli doi na Ellipse, i to je u redu. Odluite sami.

To je bilo besprijekorno poteno i demokratino, ali postojao je samo jedan problem apsolutno nijeimalo smisla. Blokiranje toaka pristupa bila je koordinirana akcija. Ako bi se neka krianja sadaotvorila, a druga buntovnika krianja ostala zaposjednuta, delegati bi na izlasku sa sastankajednostavno mogli skrenuti desno umjesto lijevo i slobodno otii kuama. to je, naravno, upravo onoto se i dogodilo.

Dok sam gledala grupice prosvjednika kako ustaju i odlaze, dok su druge ostale sjediti, prkosnouvajui, zapravo, nita, uinilo mi se da je to prikladna metafora za snage i slabosti ove aktivistikemree u nastajanju. Nema sumnje u to da je komunikacijska kultura koja vlada internetom bolja ubrzini i opsegu nego u sintezi. Ona je sposobna dovesti desetke tisua ljudi na sastanak na istom uglu,s transparentima u rukama, ali je mnogo manje osposobljena pomoi istim tim ljudima da se sloeoko toga to zapravo ele prije nego to dou do barikada ili nakon to odu.

Iz tog se razloga nakon svakoga prosvjeda poela javljati neobina vrsta nemira: Je li to bilo to?

Kad je sljedei? Hoe li biti jednako dobar, jednako velik? Da bi se odrao zamah, velikom brzinomnastaje kultura serijskog prosvjedovanja. Moj je inbox zatrpan preklinjanjima za dolazak na ono zato se obeava da e biti novi Seattle. 4. lipnja 2000. je okupljanje organizirano u Windsoru iDetroitu radi obustavljanja rada Organizacije amerikih drava (Organization of American States),a tjedan dana kasnije u Calgaryju zbog Svjetskog naftnog kongresa (World Petroleum Congress); zbogskupa republikanaca u Philadelphiji u srpnju, te zbog skupa demokrata u Los Angelesu u kolovozu;zbog Samita o ekonomskoj suradnji na azijsko-pacifikom podruju Svjetskog ekonomskog foruma11. rujna u Melbourneu, nakon ega su ubrzo uslijedili anti-MMF prosvjedi 26. rujna u Pragu, azatim, u nastavku, Quebec City, gdje je u travnju 2001. odran Samit Amerika. Netko je poslaoporuku na e-mail listu organizatora prosvjeda u Washingtonu: Kamo god odu, bit emo tamo! Nakonovoga, vidimo se u Pragu! Ali je li to stvarno ono to elimo pokret ljudi koji se okupljaju da bikradom slijedili trgovake birokrate kao da su Grateful Dead?

Izg1edi su opasni zbog nekolicine razloga. Od ovih se prosvjeda previe oekuje: organizatorivaingtonskog prosvjeda su, primjerice, najavili da e doslovno obustaviti rad dvijetransnacionalne institucije teke 30 milijardi dolara, istovremeno pokuavajui prenijeti publiciopsjednutoj dionicama sofisticirane ideje o zabludama neoliberalne ekonomije. Jednostavno nisu tomogli izvesti, nijedan prosvjed to ne bi mogao, i to e biti sve tee. U Seattleu je taktika direktneakcije upalila jer je uhvatila policiju na prepad. To se nee ponovno dogoditi. Policija je sadapretplaena na sve e-mail liste. Grad Los Angeles je ve zatraio sigurnosnu opremu i novac zaosoblje u vrijednosti od etiri milijuna dolara da bi obranio grad od roja aktivista.

Pokuavajui izgraditi stabilnu politiku strukturu kojom bi se pokret unaprijedio izmeu prosvjeda,Danaher je poeo skupljati sredstva za stalni centar konvergencije u Washingtonu.

Meunarodni forum o globalizaciji (IFG) je, u meuvremenu, odravao sastanke od oujka, nadajuise da e do kraja godine sastaviti dokument od 200 stranica o svojoj politici. Prema ravnatelju IFG-aJerry Manderu, to nee biti manifest, nego skup naela i prioriteta, prvi pokuaj da se, kako seizrazio,

definira nova arhitektura globalne ekonomije. [Zavravanje spisa je mnogo puta odgaano, jouvijek nije bio dostupan u vrijeme objavljivanja ove knjige.]

Kako god bilo, ove se inicijative, poput organizatora konferencije u Riverside Churchu, suoavaju stekom bitkom. Veina se aktivista slae u tome da je dolo vrijeme da se sjedne i pone raspravljatio pozitivnom programu ali za ijim stolom, i tko e imati pravo odluivanja?

Ova su pitanja postala najkritinija krajem svibnja, kad je eki predsjednik Vaclav Havel ponudiosvoje posredovanje u razgovorima izmeu predsjednika Svjetske banke Jamesa Wolfensohna iprosvjednika koji su namjeravali prekinuti praki sastanak banke od 26. do 28. rujna.

Meu organizatorima prosvjeda nije bilo konsenzusa oko sudjelovanja u pregovorima u Prakomdvorcu i, to je vanije, nije postojao operabilan proces kojim bi se to odluilo: nije bilomehanizama kojima bi se odabrali prihvatljivi lanovi aktivistike delegacije (neki su predlagaliglasovanje internetom), niti prihvaenog skupa ciljeva pomou kojih bi se mogle odmjeriti prednostii zamke sudjelovanja. Da je Havel pruio ruku grupama koje se posebno bave dugovanjima istrukturalnom prilagodbom, poput Jubilee 2000 ili 50 Years Is Enough, s prijedlogom bi se postupaloizravno. Meutim, budui da je pristupio cijelom pokretu kao da je jedna cjelina, gurnuo jeorganizatore prosvjeda u tjedne internih sukoba.

Problem je jednim dijelom strukturalan. Meu veinom anarhista koji obavljaju velik dio masovnogorganiziranja (i koji su se ukljuili na internet davno prije afirmiranijih ljeviara), neposrednademokracija, transparentnost i samoodreenje zajednice nisu uzvieni politiki ciljevi, to su temeljnepostavke kojima se rukovode njihove organizacije. Ipak, veina je kljunih nevladinih organizacija,iako u teoriji mogu dijeliti ideje anarhista o demokraciji, i sama organizirana poput tradicionalnihhijerarhija. Vode ih karizmatini voe i upravni odbori, dok im njihovi lanovi alju novac i bodre ihsa strane.

Kako, dakle, iznuditi suvislost od pokreta punog anarhista, ija je najjaa taktika strana do sada bilanjihova slinost roju komaraca? Moda je, kao i s internetom, najbolji pristup nauiti surfatistrukturama koje nastaju organski. Moda nije potrebna jedna politika stranka, nego bolje veze meuinteresnim grupama, moda je, umjesto pomicanja prema veoj centralizaciji, zapravo potrebannastavak radikalne decentralizacije.

Kada kritiari kau da prosvjednicima nedostaje vizija, zapravo prigovaraju nedostatku krovnerevolucionarne filozofije poput marksizma, demokratskog socijalizma, dubinske ekologije ilidrutvene anarhije s kojom se svi slau. To je apsolutno istina, i na tome bismo trebali bitiizvanredno zahvalni. U ovom su trenutku antikorporacijski ulini aktivisti opkoljeni ljudima koji bieljeli biti voe, te koji jedva ekaju priliku da unovae aktiviste kao pjeatvo svoje privatne vizije.

Na jednom je kraju Michael Lerner i njegova konferencija u Riverside Churchu, pruajui svoj tojnerazvijenoj energiji iz Seattlea i Washingtona gostoprimstvo u okviru svoje Politike Smisla. Nadrugom je John Zerzan iz Eugenea u Oregonu, koga ne zanima Lernerov poziv na izljeenje, negovidi nerede i unitavanje vlasnitva kao prvi korak prema slomu industrijalizacije i povratku u

anarhoprimitivizam predagrarnu lovako-skupljaku utopiju. Izmeu njih su deseci drugihvizionara, od uenika Murraya Bookchina i njegove teorije socijalne ekologije, preko odreenihmarksistikih sekti koje su uvjerene da revolucija poinje sutra, do pristaa Kalle Lasna, urednikaasopisa Adbusters i njegove razvodnjene verzije revolucije kroz culture jamming. A tu je inematoviti pragmatizam nekih sindikalnih voa koji su prije Seattlea bili spremni prilijepitipostojeim trgovakim ugovorima socijalne klauzule i odustati od otpora.

Ovom mladom pokretu ide na ast to se do sada uspio obraniti od svih ovih programa i odbiti sve

velikoduno darovane manifeste, uvajui se za dovoljno demokratian predstavljaki proces kojimbi se njegov otpor prenio na sljedeu razinu. Moda pravi izazov ovoga pokreta nije pronalaenjevizije nego odupiranje porivu da se prebrzo prihvati jedna od vizija. Ako mu uspije odbiti ekipevizionara u zasjedi, bit e nekih kratkotrajnih problema u odnosima s javnou. Serijsko eprosvjedovanje istroiti neke ljude. Raskrija ulica e proglaavati neovisnost. I da, mladi e seaktivisti poput janjadi nerijetko obueni u prave janjee kostime nuditi kolumnistima The NewYork Timesa na ismijavanje.

Ali to onda? Ovaj je decentralizirani, vieglavi roj od pokreta ve uspio obrazovati i radikaliziratijednu generaciju aktivista diljem svijeta. Prije negoli se pretplati na bilo iji plan u deset toaka, onzasluuje priliku da provjeri moe li se iz njegove kaotine mree glavina i bica roditi neto novo,neto u potpunosti njegovo.

Los Angeles

Rendgenska snimka braka novca i politike

kolovoz 2000.

Ovaj je govor odran u Los Angelesu na Shadow Convention, samo nekoliko ulica od StaplesCentera, gdje se odrava Democratic National Convention. Shadow Convention je bila jednotjednakonferencija na kojoj su se istraivala vana pitanja poput rata protiv droge i reforme financiranjakampanja kakva su velike amerike politike stranke ignorirale na svojim konvencijama. Ovaj jegovor bio dio javne rasprave pod imenom Suprotstavljanje kulturi novca.

Raskrinkavanje korporacija naina kojim su progutale nae javne prostore i ideje o pobuni, tekupile nae politiare vie nije posao rezerviran za kritiare kulture i znanstvenike. Ono je, u samonekoliko kratkih godina, postalo meunarodni kontakt-sport. Diljem svijeta, aktivisti govore: Da,shvatili smo. Proitali smo knjige. Bili smo na predavanjima. Prouili smo u The Nationu mapesline hobotnicama koje pokazuju da sve posjeduje Rupert Murdoch. I znate to? Neemo samojadikovati zbog toga. Uinit emo neto po tom pitanju.

Je li antikorporacijski aktivizam bacio korporacijsku Ameriku na koljena? Ne. Ali nije ni beznaajan.Samo pitajte Nike. Ili Microsoft. Ili Shell Oil. Ili Monsanto. Ili Occidental Petroleum. Ili Gap. PitajtePhilipa Morrisa. Oni e vam rei. Ili e, vjerojatnije, naloiti svojem novonamjetenomdopredsjedniku za korporativnu odgovornost da vam kae.

ivimo u dobu razvijenoga fetiizma robe, da posudimo izraz od Karla Marxa. Bezalkoholna pia imarke kompjutera u naoj kulturi igraju uloge boanstava. Upravo oni stvaraju nau najmonijuikonografiju, grade nae najvee utopijske spomenike, pruaju nam artikulaciju naeg vlastitogiskustva: ne religije, ne intelektualci, ne pjesnici, ne politiari. Svi su oni sada na platnom popisuNikea.

Reagirajui na to, nali smo se usred prvih faza organizirane politike kampanje defetiizacije robe:govorimo ne, ta tenisica, zapravo, nije simbol pobune i transcendencije. To je komad gume i koekoji je netko zaio, a ja u vam rei kako i koliko je plaena za to, i koliko je sindikalnih organizatora

moralo biti otputeno da bi cijena ostala niska. Defetiizacijom robe se eli rei da Mac kompjuternema nikakve veze s Martinom Lutherom Kingom Jr., ali ima veze s industrijom koja je opsjednutaizgradnjom informacijskih kartela.

Radi se o priznavanju da svaki komad nae blistave potroake kulture odnekud dolazi. Radi se otome da se mree tvornica pod ugovorom, lanih podrunica i inozemne radne snage prate da bi seotkrilo gdje se svi dijelovi proizvode, pod kojim uvjetima, koje su interesne grupe postavile pravilaigre, te koje su politiare usput kupile. Drugim rijeima, radi se o rendgenskom snimanju potroakekulture, dekonstruiranju ikona doba kupovine i istovremenom stvaranju stvarnih globalnih veza meuradnicima, studentima, borcima za zatitu okolia. Svjedoci smo novom valu istraivakog aktivizmakoji proziva konkretna imena: on ima osobine Crnih Pantera, Black Bloca, situacionizma, slapsticka,marksizma i marketinga.

A ovoga tjedna sve to gledamo diljem Los Angelesa. U nedjelju je prosvjed odran u hotelu Loews,mjestu ogorenog spora izmeu potplaenih radnika i uprave. trajkai su odabrali ovaj tjedan zasvoj skup jer su htjeli privui pozornost na injenicu da je generalni direktor Loewsa vaan sponzorkampanje Ala Gorea. eljeli su utvrditi dvije stvari: da se ekonomski procvat gradi na leima niskoplaenih radnika, te da nai politiari odvraaju pogled od toga jer su uzdravani ljudi. Kasnijetijekom istog dana, odran je miting pred Gapom. I ovaj je skup imao dvije svrhe. Prva je bilaprivlaenje pozornosti na nain kojim je kompanija t1nancirala sve one otkaene reklame za kaki-odjeu jeftinim pogodbama s eksploatacijskim tvornicama koje su ih proizvele. Druga je bilaukazivanje na vezu izmeu priloga kampanjama i korporacijskog lobiranja. to je omiljeni hobiDonalda Fishera, direktora Gapa?, pitali su leci. Kupovanje politiara, odgovarali su, istiuivelikodune donacije te kompanije Georgeu Bushu i Billu Bradleyu. U ponedjeljak je na meti bioGoreov osobni udio u Occidental Petroleumu, naftnoj kompaniji upletenoj u spor oko ljudskih prava uKolumbiji, gdje namjerava buiti na teritoriju U'wa, usprkos prijetnji plemena masovnimsamoubojstvom ako njihova zemlja bude oskvrnuta. [Kompanija se otada povukla iz projekta.]

Vjerujem da e ova konvencija ostati u sjeanju kao mjesto gdje je brak novca i politike definitivnoizvuen iz sjene ovdje, na Shadow Convention, te na ulici, gdje se Milijarderi za Busha (ili Gorea)simboliki gue lanim novanicama od milijun dolara. Ideje za koje je bilo briga tek aicupolitikih trebera reforma financiranja kampanja, koncentracija medija zaivjele su svojimivotom. Vraaju nam se kao ulini skeevi na Figueroa Street, te kao zapanjujue uspjenesudionike komunikacijske mree poput Indymedia, koja je zauzela esti kat ove zgrade (PatrioticHall).

Uzevi u obzir da se toliko toga naglo pojavilo za samo par godina, kako se usuujemo bitibeznadeni razmiljajui o mogunosti promjene u budunosti? Zapamtite, mladi ljudi koji se naulicama suprotstavljaju moi korporacija su upravo oni koji su bili otpisani kao da im nema spasa.To je generacija koja je u potpunosti odrasla pod marketinkim mikroskopom. Upravo su njimareklame bile u uionicama, a na internetu su ih vrebali pohlepni istraivai trita. Njihove sumladenake supkulture bile u cijelosti kupovane i prodavane. Govoreno im je da njihova najveaivotna ambicija treba biti postajanje internet-milijunaem s osamnaest godina. Njih su uili da, prijenegoli budu graani, trebaju nauiti biti generalni direktori tvrtke Ja d.o.o. ili, da upotrijebimotrenutnu krilaticu,

marke s Vaim imenom. Ovi su ljudi u venama umjesto krvi trebali imati Fruitopiu od groa, aPalm Pilote umjesto mozgova.

I, naravno, neki od njih i imaju. Ali mnogo ih upravo ide u suprotnom smjeru. Iz tog razloga, akonamjeravamo izgraditi pokret iroke baze koji prkosi kulturi novca, trebamo aktivizam koji djeluje narazinama konkretne politike. Ali on mora ii i dublje, baviti se kulturnim i ljudskim potrebama koje jestvorilo pretvaranje samog identiteta u robu. Morat e osvijestiti potrebu za nefetiiziranimiskustvima, te ponovno probuditi nau udnju za uistinu javnim prostorima i elju da neto izgradimozajedniki. Moda si trebamo postaviti pitanje jesu li Napster i pokret za besplatni software dio ovogfenomena. Moda moramo poeti oslobaati vie privatiziranih prostora, kao to ini putujuiaktivistiki karavan Reclaim the Streets, organizirajui lude tulume usred prometnih krianja, samoda bi podsjetio ljude da su ulice nekad bile i graanski prostori, ne samo komercijalni.

Na mnogim se frontovima ovo ponovno prisvajanje ve dogaa. Diljem svijeta, zajednike prostoreponovno prisvajaju medijski aktivisti, seljaci bez zemlje koji okupiraju nekoriteno zemljite, farmerikoji odbijaju patentiranje biljki i ivotinja.

A ponovno se prisvaja i demokracija: to ine ljudi u ovoj sobi, kao i oni koji su vani na ulicama.

Ona ne eli biti zatvorena u Staples Centeru, ili zatoena propalom logikom dviju korporacijskihstranaka. A onaj aktivizam koji je u Seattleu privukao panju svijeta ovdje, u Los Angelesu, probijasvoje vlastite granice, pretvarajui se iz pokreta suprotstavljenog vladavini korporacija u pokret kojise bori za osloboenje same demokracije.

Prag

Alternativa kapitalizmu nije komunizam, nego decentralizirana vlast rujan 2000.

ini se da delegate na ovotjednom sastanku Svjetske banke i Meunarodnog monetarnog fonda uPragu ponajvie ljuti pomisao na to da moraju raspravljati ak i o osnovnim prednostimaglobalizacije slobodnog trita. Ta se rasprava trebala zavriti 1989., kad je Berlinski zid pao, apovijest se svrila.

Ali eto nas starih, mladih, na tisue nas u doslovnom juriu na barikade njihovog iznimno vanogsamita.

A sami delegati, dok preko rubova svojih loe zatienih tvrava proviruju dolje prema masama,motrei transparente na kojima pie Kapitalizam ubija, izgledaju uasno zbunjeno. Nisu li ovineobini ljudi dobili memorandum? Ne razumiju li da smo svi mi ve zakljuili da je kapitalizamslobodnoga trita posljednji, najbolji sustav? Naravno, nije savren, i svi su na sastanku stranozabrinuti za sve te siromane ljude i zbrku s okoliem, ali nije kao da postoji izbor postoji li?

Beskrajno se dugo inilo da postoje samo dva politika modela: zapadni kapitalizam i sovjetskikomunizam. Kad se Sovjetski Savez raspao, preostala je samo jedna alternativa, ili se tako bar inilo.

Institucije poput Svjetske banke i MMF-a uurbano su prilagoavale privrede Istone Europe i

Azije da bi im pomogle da se ukljue u program: privatizirale su usluge, ublaavale kontroluinozemnih korporacija, oduzimale snagu sindikatima, stvarale ogromne izvozne industrije.

Zbog svega je ovoga toliko vano da se jueranji direktan napad na ideologiju koja vlada Svjetskombankom i MMF-om dogodio ovdje, u Republici ekoj. Ovo je zemlja koja je proivjela obaekonomska pravovjerja, zemlja u kojoj su biste Lenjina zamijenjene logotipima Pepsija i lukovimaMcDonald'sa.

Mnogi od mladih eha koje sam upoznala ovoga tjedna kau da su ih njihova izravna iskustva skomunizmom i kapitalizmom pouila da ta dva sustava imaju neto zajedniko: oba centralizirajuvlast u rukama nekolicine, i oba se odnose prema ljudima kao da nisu posve ljudska bia. Tamo gdjeih je komunizam gledao samo kao potencijalne proizvoae, kapitalizam ih vidi samo kaopotencijalne potroae; tamo gdje je komunizam izgladnjivao njihov prekrasni glavni grad,kapitalizam ga je prederavao, pretvarajui Prag u zabavni park posveen Barunastoj revoluciji.

Iskustvo odrastanja bez iluzija o bilo kojem sustavu objanjava zato toliki broj aktivista koji stojeiza ovotjednih zbivanja naziva sebe anarhistima, te zato osjeaju intuitivnu povezanost sa seljacimaili urbanom sirotinjom u zemljama u razvoju, koja se bori s ogromnim institucijama i bezlinimbirokracijama poput MMF-a i Svjetske banke.

Ono to povezuje ove probleme nije kritika onoga tko je na vlasti drave nasuprot multinacionalnimkompanijama nego kritika naina raspodjele vlasti, te vjerovanje u to da je donoenje odluka uvijekodgovornije kad je blie ljudima koji s tim odlukama moraju ivjeti. u korijenu svega toga jestodbacivanje kulture povjerenja, bez obzira na to tko se u ovom trenutku izdaje za strunjaka.Tijekom Barunaste revolucije, roditelji mnogih mladih prakih aktivista uspjeno su se borili zapromjenu vlasti u svojoj zemlji. Njihova su djeca, osjeajui da na vlasti jo uvijek nije eki narod,danas dio globalnog pokreta koji prkosi samim mehanizmima centralizacije moi.

Na konferenciji o globalizaciji koja je bila uvod u praki sastanak, indijska je fiziarka VandanaShiva manje tumaila masovno odbijanje projekata Svjetske banke kao spor oko odreene zapreke ilisocijalnog programa, a vie kao borbu za lokalnu demokraciju i samoupravu. Svjetska je banka uprolosti, rekla je, oduzimala vlast zajednicama, davala je sredinjoj vladi, a zatim preputalakorporacijama putem privatizacije.

Mladi su anarhisti u publici klimali glavama. Zvuala je upravo poput njih.

Toronto

Aktivizam protiv siromatva i debata o nasilju

lipanj 2000.

Kako se organiziraju neredi? To je u ovom trenutku vano pitanje za Johna Clarkea, najpoznatijeglana organizacije Ontario Coalition Against Poverty (OCAP). Prologa je tjedna OCAP odraomiting da bi prosvjedovao protiv spirale beskunitva koja je dovela do dvadeset i dvije smrti usedam mjeseci. Nakon to se to pretvorilo u pravu bitku u kojoj su se prosvjednici ciglama i daskama

suprotstavili konjskim juriima i policijskim odredima za suzbijanje nereda, Clarke je smjestaizdvojen kao makijavellijevski lutkar koji povlai konce povodljive, potkupljive i bezumne mase.

Nekoliko je sindikata zaprijetilo da e povui svoja sredstva iz fonda za borbu protiv siromatva, asam se Clarke nalazi pred kaznenim optubama za navodno poticanje nereda. [Sluaj jo uvijek nijerijeen.] Veina je komentatora prihvatila pretpostavku da prosvjednici nikada ne bi mogli samiodluiti uzvratiti napad nakon to je policija na konjima, naoruana palicama, izvrila juri na masu.Naposljetku, oni su doli opremljeni naoalama za plivanje i maramama namoenim u ocat, pa jejasno da su bili spremni za bitku (nije vano to je ova oprema zapravo bila namijenjena zatiti odneizbjenog suzavca i OC-spreja4 koje su, naalost, ak i najmiroljubiviji i zakonu najpokornijiprosvjednici poeli oekivati od policije). Netko je morao organizirati uporabu sile, rei im da uzmucigle, odrati radionice za spravljanje Molotovljevih koktela. Zato bi Clarke sve to uinio? Kako seini, prema novinskim izvjetajima, da bi postao slavan i bogat.

U nekolicini je novinskih lanaka istaknuto da sam John Clarke nije beskunik, nego da gle uda! ivi u iznajmljenom bungalovu u Scarboroughu. Jo skandaloznije: na prosvjedu je bilo i drugih ljudikoji takoer nisu beskunici. to pretpostaviti? Da su prosvjednici uvijek sebini, te ele zatititivrijednost svoje imovine, smanjiti svoje kolarine ili dobiti poviice? U ovom se kontekstu stavljanjesvoga tijela na kocku zbog odreenog niza uvjerenja o tome kako bi drutvo trebalo funkcioniratipromatra kao neto prijetvorno, ak zlokobno. Mladima i radikalnima naloeno je da zaveu i zaposlese.

Godinama poznajem nekolicinu profesionalnih aktivista OCAP-a. Neki su se od njih prvo ukljuiliu rad na suzbijanju siromatva kao tinejderi kroz grupu Food Not Bombs, koja vjeruje da je hranatemeljno ljudsko pravo, te da ne bismo trebali traiti opinsku dozvolu da bismo je kuhali i podijelilis gladnim ljudima.

tovie, da su to htjeli, neki su se od ovih mladih aktivista mogli unosno zaposliti i iseliti iz svojihskuenih, sustanarskih stanova. Zapanjujue su snalaljivi i dobro obrazovani, a neki od njih takolukavo rukuju operativnim sustavom Linux da su bez potekoa mogli postati jedni od onihmaloljetnih internet-milijunaa.

Ali oni su odabrali drugaiji put, onaj koji glatko odbija sustav vrijednosti u kojem jedini prihvatljivnain uporabe naih vjetina i talenata predstavlja njihova razmjena za novac i mo.

Umjesto toga koriste te vrlo utrive vjetine da bi radili na rasprivanju moi: da bi uvjerilinajobespravljenije lanove drutva u Ontariju da imaju odreene moi mo kolektivnogorganiziranja, obrane od brutalnosti i zlostavljanja, zahtijevanja krova nad glavom, moi koje ostajuneiskoritene.

OCAP postoji samo u svrhu osposobljavanja siromaha i beskunika, zbog ega je toliko nepravednoto su prolotjedni prosvjedi predstavljeni kao spletkarsko djelo ruku jednog ovjeka koji koristisiromane kao rekvizite i pijune. Koalicija je jedna od vrlo malobrojnih grupa za borbu protivsiromatva koje naglaavaju vanost organiziranja, nasuprot pukom milosru i podrki. U OCAP-usiromani ljudi nisu samo usta koja treba nahraniti ili tijela kojima trebaju vree za spavanje. Oni suneto potpuno drugo: grupa koja ima pravo glasa. Izvanredno je teko pronai nain kojim beskunici

mogu prepoznati svoja politika prava i suprotstaviti se protivnicima, zbog ega aktivisti diljemsvijeta esto ukazuju na OCAP kao priu o uspjehu.

Kako organizirati beskunike, lutalice, siromane? Znamo da se radnici organiziraju u tvornicama,kuevlasnici u svojim susjedstvima, uenici u svojim kolama. Ali glasako je tijelo OCAP-a podefiniciji raspreno i stalno u pokretu. I dok radnici i studenti mogu postati politiki lobijiosnivanjem sindikata i odlaskom u trajk, beskunike su sve institucije koje bi uope mogli omestive odbacile.

Zapreke poput ovih navele su veinu grupa za borbu protiv siromatva na zakljuak da morajugovoriti i djelovati u ime siromanih i beskunika. Izuzetak je OCAP, koji pokuava stvoriti prostor ukojem siromani mogu sami govoriti i djelovati. A tu stvari postaju sloene: veina nas zapravo neeli uti srdbu u njihovim glasovima, vidjeti gnjev u njihovim djelima.

Zato je toliko ljudi ogoreno na Johna Clarkea. Njegov zloin nije organiziranje nereda. On je krivjer je odbio uljepati siromatvo u korist kamera i politiara. Koalicija ne trai od svojih lanova dase dre gospodskih protokola politikoga prosvjeda. I ne govori gnjevnim ljudima da ne bi trebalibiti gnjevni, pogotovo kad se suoe s nekima od policajaca koji ih tuku u zabaenim ulicama ilipolitiara koji su donijeli zakone kojima su im uskraeni domovi.

Niti John Clarke niti OCAP nisu organizirali nerede. Oni ih samo nisu zustavili.

II.

OGRADE U DEMOKRACIJI

TRGOVINA I USTUPCI

[Gdje graani otkrivaju da je stvarna cijena

"slobodne trgovine" samoupravna vlast]

Demokracija u okovima

Kome koristi slobodna trgovina?

lipanj 2001.

Tijekom Samita Amerika u Quebec Cityju u travnju 2001. ameriki je predsjednik George W. Bushproglasio da e predloena Amerika zona slobodne trgovine (FTAA) pomoi stvaranju hemisfereslobode. Izravno povezujui globalizaciju i demokraciju, Bush je tvrdio da ljudima koji djeluju uotvorenim gospodarstvima s vremenom trebaju otvorenija drutva.

Potie li globalizacija uistinu demokraciju? Ovisi o vrsti globalizacije koju stvaramo. U sadanjemsustavu, pravo odluivanja jednostavno kupuju nerazumljive i nepredstavnike institucije, aliraspoloivi su nam i drugi izbori. Kod kue i na svjetskoj pozornici, demokracija je izbor kojizahtijeva stalnu budnost i obnavljanje.

ini se da predsjednik Bush ima drugaije nazore. Poput mnotva drugih zagovornika sadanjegaglobalnog ekonomskog modela, on tvrdi da demokracija nije toliko aktivan izbor, koliko posljedicaekonomskog rasta koja se, skupa s blagostanjem, sputa s vrha nanie: slobodna trita stvarajuslobodne narode. Stvarala bi, kad bi demokracija stvarno bila takav laissez-faire posao.

Naalost, ulagai su dokazali da su vie nego voljni podravati represivne monarhije poput SaudijskeArabije ili autoritarni komunizam u Kini sve dok ti reimi silom stvaraju trita inozemnimkompanijama. U utrci za jeftinom radnom snagom i dragocjenim prirodnim resursima, pokreti zademokraciju su nerijetko pregaeni.

Naravno, kapitalizam cvjeta u predstavnikim demokracijama koje prihvaaju trine mjere poputprivatizacije i deregulacije. Ali to kad graani demokratski izaberu neto to se ne svia inozemnimulagaima? to se dogaa kad odlue, primjerice, nacionalizirati telefonsku kompaniju ili poveatikontrolu nad svojim naftnim ili rudnim bogatstvom? Odgovor pruaju leevi.

Tijekom pedesetih, kad je demokratski izabrana vlada u Gvatemali uvela iroku reformuzemljoposjednitva, razbijajui monopol koji je drala amerika United Fruit Company, zemlja jebila bombardirana, a vlada sruena. U to su vrijeme SAD tvrdile da se radi o unutranjem slomu, alije devet godina kasnije predsjednik Dwight D. Eisenhower izjavio da smo se morali rijeitikomunistike vlade koja je preuzela vlast. Kad je general Suharto 1965. godine priredio svoj krvavidravni udar u Indoneziji, uinio je to uz suradnju Sjedinjenih Drava i Europe. Roland Challis,tadanji dopisnik BBC-a za

Jugoistonu Aziju, tvrdi daje dio pogodbe bio ponovni povratak britanskih kompanija i Svjetskebanke na to podruje. Slino tome, 1973. su godine u Sjedinjenim Dravama upravo snage

slobodnog trita poticale vojno ruenje demokratski izabranog ileanskog predsjednika SalvadoraAllendea, to je konano dovelo do njegove smrti. (U to je vrijeme Henry Kissinger dao svoj slavnikomentar da se jednoj zemlji ne smije dopustiti da postane komunistika zbog neodgovornosti svoganaroda.)

Otvoreni razgovori o potrebi da se zbaci venecuelanski predsjednik Hugo Chavez, koji su u tijeku uWashingtonu, pokazuju da ova pogubna logika nije umrla s Hladnim ratom. Ali danas uplitanjeslobodnog trita u demokraciju obino poprima profinjenije oblike. To moe biti direktivaMeunarodnog monetarnog fonda kojom se od vlada zahtijeva da uvedu pristojbe za korisnike uslugazdravstva, ili da povuku milijarde iz prorauna za javne slube, ili da privatiziraju snabdijevanjevodom. To moe biti plan koji je Svjetska banka smislila da bi podigla ogromnu branu, osmiljenubez savjetovanja sa zajednicama koje e taj projekt raseliti i iji e tradicionalni nain ivota nestati.

To moe biti izvjetaj Svjetske banke koja zahtijeva vie fleksibilnosti na tritu rada u tekozaduenim zemljama ukljuujui ograniavanje kolektivnih pogodbi da bi privukla inozemneulagae. (Ako prue otpor i obrane se, mogli bi vrlo lako biti svrstani u teroriste, pa e postatidopustiva sva sredstva da ih se svlada.)

A ponekad uplitanje moe izgledati kao prituba Svjetskoj trgovinskoj organizaciji da je javnovlasnitvo nacionalne potanske tvrtke pristrano na tetu inozemne kurirske kompanije. Moe

izgledati kao objava trgovakog rata zemljama koje demokratskim putem odlue zabraniti govedinu shormonskim dodacima ili pruiti svojem stanovnitvu besplatne lijekove za AIDS. Moe izgledatipoput neprestanih bunih zahtjeva za smanjenjem poreza, koje poslovni lobiji trae u svakoj zemlji,opravdavajui se stalnom prijetnjom da e kapital pobjei ako ne ispunimo sve na najnovijem popisuelja korporacije. Koje god metode koristila, slobodna trita rijetko podravaju i toleriraju uistinuslobodne narode.

Kad govorimo o vezi globalizacije i demokracije, ne trebamo razmatrati samo to imaju li narodipravo glasovati svakih etiri ili pet godina, nego i to smatraju li graani jo uvijek to glasovanjesmislenim. Ne smijemo traiti samo prisustvo izborne demokracije, nego i razmotriti svakodnevnukakvou i dubinu tih sloboda. Stotine tisua ljudi se ne okupljaju na ulicama oko trgovinskihsastanaka jer se protive samoj trgovini, nego zbog toga to se vrlo stvarna potreba za poslovima iulaganjima sustavno iskoritava za razaranje svake demokracije. Neprihvatljiva trgovina jest onakoja potkopava pravo na suverenost u zamjenu za inozemna ulaganja.

Ponajvie odbojna strana prie o irenju demokracije s vrha nanie jest njezino nepotenje premaljudima koji su se borili, i jo se uvijek bore, za istinsku demokratsku promjenu u svojim zemljama,bilo za pravo glasa, bilo za pravo pristupa zemljitima, bilo za pravo osnivanja sindikata.

Demokracija nije djelo nevidljive ruke trita, ona je djelo stvarnih ruku. esto se navodi,primjerice, da Sjevernoameriki sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) donosi demokraciju uMeksiko.

Zapravo su radnici, studenti, domae starosjedilake grupe i radikalni intelektualci oni koji polaganonameu demokratske reforme nepopustljivoj meksikoj eliti. Proirujui jaz izmeu bogatih isiromanih, NAFTA ini njihove napore ratobornijim i teim.

Predsjednik Bush umjesto takvih zbrkanih, buntovnih, stvarnih demokratskih pokreta nudi spokojnu iutjenu uspavanku: samo se opustite i ekajte da vam stignu vaa prava. Ali protivno ovoj letarginojviziji demokracije koja se razvija s vrha nanie, globalizacija u svojem sadanjem obliku ne donosislobodu. Kao to to ne ini niti slobodno trite, niti velika dostupnost Big Mac hamburgera. Stvarnase demokracija istinska mo odluivanja u rukama naroda uvijek zahtijeva, nikada ne dobija nadar.

Amerika zona slobodne trgovine

Voe se moda slau, ali na ulicama latinoamerikih gradova bjesni debata oujak 2001.

Sljedeeg e se petka ministri trgovine iz trideset i etiri zemlje koje raspravljaju o Amerikoj zonislobodne trgovine sastati u Buenos Airesu. Mnogi u Latinskoj Americi predviaju da e ministredoekati prosvjedi mnogo vei od onih koji su buknuli u Seattleu 1999.

Navijai FTAA-a se vole pretvarati da su njihovi jedini kritiari bijeli studenti s Harvarda i McGillakoji jednostavno ne razumiju koliko siromani buno zahtijevaju FTAA. Hoe li ova javnademonstracija protivljenja Latinske Amerike tom trgovinskom ugovoru promijeniti sve to? Ne buditeblesavi.

Masovni prosvjedi u svijetu u razvoju ne ulaze u nae rasprave o trgovini na Zapadu. Bez obzira na tokoliko ljudi izae na ulice Buenos Airesa, Mexico Cityja ili Sao Paula, zagovornici korporacijskeglobalizacije jednostavno uporno ostaju pri tome da je svaki mogui prigovor koji im se dobaciizmislio netko sa svjee ispletenim dreadlocksima, srui svoj espresso u Seattleu.

Kad govorimo o trgovini, nerijetko se opravdano usredotoavamo na to tko postaje bogatiji, a tkosiromaniji. Ali u igri je jo jedna podjela: koje se zemlje predstavljaju kao raznovrsne,komplicirane politike kulture gdje graani imaju niz raznolikih pogleda, a koje na svjetskojpozornici naizgled govore ideoloki monotono.

U Sjevernoj Americi i Europi bjesne sporovi oko neuspjeha sadanjeg trgovakog sustava. A ipak,takva se raznolikost javnog mnijenja rijetko pripisuje graanima zemalja Treeg Svijeta.

Umjesto toga, sve ih se zajedno trpa u jedan homogen entitet u ije ime govore politiari koji susumnjivo izabrani ili, jo bolje, diskreditirani, poput biveg meksikog predsjednika Ernesta Zedilla,koji sada poziva na meunarodnu kampanju protiv globofoba.

Zapravo nitko ne moe govoriti u ime pet stotina milijuna stanovnika Latinske Amerike, a najmanjeod svih Zedillo, ija je stranka umnogome pala zbog posljedica NAFTA-a. Diljem obje Amerike,liberalizacija trita predstavlja predmet estokih sukoba. Ne raspravlja se o tome jesu li inozemnaulaganja i trgovina poeljni Latinska Amerika i Karibi su ve organizirali regionalne trgovinskeblokove poput Mercosura. Raspravlja se o demokraciji: koji e se uvjeti postaviti pred siromanezemlje da bi se kvalificirale za pristup globalnom trgovinskom klubu?

U Argentini, domainu sastanka FTM sljedeega tjedna, trenutno vlada pobuna zbog ogromnihsmanjenja socijalnih trokova gotovo osam milijardi dolara tijekom tri godine koji su uvedeni dabi se kvalificirala za MMF-ov paket zajmova. Prologa su tjedna tri ministra dala ostavku, sindikatisu organizirali generalni trajk, a sveuilini su profesori premjestili svoja predavanja na ulice.

Iako je gnjev zbog grubih mjera tednje bio usmjeren u prvom redu na MMF, on se, putujui prekocijelog kontinenta, rapidno iri i na trgovinske ugovore poput predloenog FTM. MnogoLatinoamerikanaca vidi dokaze opasnosti na primjeru Meksika. Sjevernoameriki je sporazum oslobodnoj trgovini stupio na snagu 1. sijenja 1994., a sedam godina kasnije tri etvrtine meksikogstanovnitva ivi u bijedi, minimalne su plae nie nego to su bile 1994., a nezaposlenost raste.Stoga su se, unato tvrdnjama da ostatak Latinske Amerike eli svoj vlastiti NAFTA sporazum,sredinje radnike organizacije u Brazilu, Argentini, Paragvaju i Urugvaju predstavljajui dvadesetmilijuna radnika izjasnile protiv plana. One sada pozivaju na opi referendum o lanstvu u FTM.[to ini i brazilski predsjedniki kandidat Lula da Silva koji je, u vrijeme pisanja ovoga teksta,izgledao kao mogui pobjednik na izborima u studenom 2002.]

Brazil je u meuvremenu zaprijetio da e bojkotirati cjelokupni samit u Quebecu, bijesan zbogkanadske zabrane uvoza brazilske govedine. Ottawa se pozivala na sigurnosne probleme, ali Brazilcimisle da se zapravo radilo o tome to im je Kanada zamjerila subvencioniranu proizvodnjumlanjaka.

Brazilska se vlada takoer pribojava da e FTM zatititi industriju lijekova na nain koji e ugroziti

njezinu vizionarsku politiku javnog zdravstva, kojom se besplatni generiki lijekovi za AIDS trebajupruiti svakome tko ih treba.

Zagovornici slobodne trgovine bi nas najradije uvjerili u jednostavnu jednadbu: trgovina =demokracija. Ljudi koji e sljedeega tjedna na ulicama Buenos Airesa pozdraviti nae ministretrgovine postavljaju mnogo sloeniju i izazovniju raunicu: od koje se koliine demokracije moraodustati u zamjenu za trgovinu?

MMF, idi do vraga

Argentinski je narod iskuao MMF-ov pristup, sada eli sam vladali svojom zemljom oujak2001.

Istoga dana kad se a