Upload
hoanghanh
View
498
Download
11
Embed Size (px)
Citation preview
1
Predavanja za:
Koordinator modula i autor teksta: prof.dr.sc. Nada Parađiković
Sveučilišni preddiplomski studij na Sveučilištu J. J. Strossmayer u Osijeku,
Poljoprivredni fakultetet u Osijeku, smjer: Hortikultura
Modul: Povrćarstvo i cvjećarstvo (IV. semestar-obvezni modul)
Modul: Uzgoj u zaštićenim prostorima (VI. semestar-izborni modul)
Sveučilišni diplomski studij Bilinogojstvo, smjer: Biljna proizvodnja
Modul: Modeli uzgoja povrća i cvijeća (II. semestar-obvezni modul)
Sveučilišni diplomski studij Povrćarstvo i cvjećarstvo
Modul: Modeli uzgoja povrća (I. semestar-obvezni modul)
Koordinator: doc.dr.sc. Tomislav Vinković
Sveučilišni preddiplomski studij na Sveučilištu J. J. Strossmayer u Osijeku,
Poljoprivredni fakultetet u Osijeku, smjer: Bilinogojstvo
Modul: Povrćarstvo i cvjećarstvo (VI. semestar-izborni modul)
Sveučilišni preddiplomski studij na Sveučilištu J. J. Strossmayer u Osijeku,
Odjel za biologiju Modul: Povrćarstvo i cvjećarstvo (VI. semestar-izborni modul)
2
Opće i specijalno povrćarstvo
Proizvodnja povrća u Hrvatskoj ima bogatu tradiciju, a razvijena je u različitim,
ali povoljnim agroekološkim uvjetima. Danas je to intenzivna i ekstenzivna grana biljne
proizvodnje koja opskrbljuje tržište svježim povrćem kao i sirovinama za prerađivačku
industriju. Najznačajnije promjene u proizvodnji povrća nastale su kao rezultat povezanosti
proizvodnje i prerade (sortiment, vrijeme i način proizvodnje, način i kvaliteta prerade, i
dr.). Ti su proizvodi uglavnom namijenjeni zelenoj tržnici, a manji dio ide u organizirani
otkup za preradu. Za ovu proizvodnju karakteristična je manja proizvodna površina, niža
razina agrotehničkih mjera, niži prinosi i problemi u plasmanu. Sve su to posljedice
nepovoljnog ulaganja zbog visokih kamata i nedostatka obrtnih sredstava, visoke cijene
energenata (zaštićeni prostori, staklenici i plastenici), potrebe deviznih sredstava za
reprodukciju, skupih pesticida, mineralnih gnojiva i drugih troškova. Proizvodnja povrća
nalazi se na granici isplativosti. Proizvođači koji izbjegnu ove probleme te primijene dobre
uvjete navodnjavanja, kvalitetne sorte i intenzivnu agrotehniku, koncentriraju površinu i
specijaliziraju proizvodnju na dvije do tri kulture uz primjenu organsko - biološke
tehnologije, mogu očekivati uspjeh u ovoj grani poljoprivrede.
Danas se u Hrvatskoj najviše povrća proizvodi na obiteljskim poljoprivrednim
gospodarstvima (oko 70 %) i na granici su isplativosti. Povrće se danas u Hrvatskoj
proizvodi na površini od oko 135 tisuća hektara, što predstavlja 9,3 % od ukupnih površina
oranica i vrtova. Međutim, ističemo da je u ukupnosti proizvodnje povrća uključena i
proizvodnja krumpira koja se odvija na 46 % tih površina. Međutim, promatrajući stanje u
proizvodnji na temelju podatka o površinama od 1998. godine, prisutan je porast
povrćarske proizvodnje te su se površine pod povrćem do 2002. godine povećale za 13 %.
Trend postupnog rasta površina pod povrćem uočljiv je i kod najznačajnijih vrsta povrća u
potrošnji kao što su kupus, rajčica, luk, paprika, krastavac, salata, mrkva, i dr. Najviše se za
tržište proizvede krumpira, 333.000 t na oko 15.000 ha, zatim plodovitog povrća (rajčice,
paprike i krastavca) 186.500 t na nešto više od 6.800 ha te ostalog povrća 121.000 t na oko
6.700 ha. Isplativa je proizvodnja samo onog povrća koje dobro podnosi prijevoz i
pretovare i sa kojim se mogu ostvariti više cijene u predsezoni, kako bi se mogli pokriti
veći prijevozni troškovi. Pri tome izbor vrsta i kultivara povrća ovisi o potrebama tržišta,
veličini zemljišta te o opskrbljenosti gospodarstva specifičnom opremom (sustav za
navodnjavanje, plastenici, skladišta s linijom za doradu povrća, hladnjača) i mehanizacijom
(za sjetvu, sadnju i berbu). Treba znati da veći i specijalizirani proizvođači povrća u
Hrvatskoj koriste vrhunsku tehnologiju i ostvaruju dobre prinose.
Državni zavod za statistiku ne vodi evidenciju o proizvodnji svih kultura povrća posebno.
Rascjepkanost proizvodnje, plasman proizvoda izravno potrošaču putem tržnica na malo i
naturalni oblik potrošnje još više otežavaju vođenje točne statistike o proizvodnji i
plasmanu povrća. Drugi izvori podataka o količini i vrijednosti poljoprivredne proizvodnje,
3
pa tako i proizvodnje povrća u Republici Hrvatskoj, nisu dostupni. Nije uspostavljeno
sustavno praćenje proizvodnje i plasmana putem udruga ili zadruga proizvođača, putem
količinskog ulaza i izlaza na veletržnicama i tržnicama i slično. Treba znati da u Hrvatskoj
dio proizvedenog povrća potječe iz uzgoja u vrtovima i na okućnicama te je namijenjeno
potrošnji za vlastite potrebe kućanstva. Takva je proizvodnja na tehnološki niskoj razini i
rezultira niskim prinosom.
Proizvodnja u plastenicima je važna i brzorastuća komponenta poljoprivredne industrije
razvijenih zemalja. U Republici Hrvatskoj ova je proizvodnja još uvijek u fazi razvoja.
Međutim u primjetnom je porastu kao i sve veći zahtjevi stanovništva za svježim povrćem i
dostupnosti istih tijekom cijele godine.
Potrošnja povrća danas je u porastu i to je važna činjenica. U posljednje vrijeme površine
pod povrćem povećavaju se kao i prosječni prinosi, a isto tako i prihodi proizvođača
znatno su viši nego kod proizvodnje žitarica. Što se tiče stakleničke proizvodnje, do
početka rata 1991. godine, ukupna površina staklenika u Hrvatskoj bila je 78 ha u
društvenom sektoru. Od toga na proizvodnju povrća otpadalo je 60%, a 40% na
proizvodnju cvijeća. Do rata, s pravom se može reći da je u Republici Hrvatskoj postignut
značajan uspjeh u stakleničkoj proizvodnji povrća, premda je podrška šire zajednice bila
nedostatna. Tijekom rata površine pod staklenicima gotovo su prepolovljene, a obnova i
daljnji razvoj ovisit će o rješavanju mnogih pitanja iz područja gospodarstva. Danas se
najvećim dijelom proizvodnja odvija pod plastičnom folijom, iako o tim površinama nema
točnih podataka.
4
2. POVRĆE U ISHRANI LJUDI
Povrće predstavlja važan dio ishrane ljudi. Nezamjenjivo je radi velike hranidbene
vrijednosti u sirovom, kuhanom, pečenom ili konzerviranom stanju. Ne sadrži bjelančevine
kao npr. meso, jaja i ostala hrana životinjskog podrijekla, ali mu je velika vrijednost u
sadržaju vitamina i mineralnih soli te organskih kiselina neophodno potrebnih za ispravan
razvoj ljudskog organizma i zdravstveno stanje čovjeka. Dokazano je, da mnoge bolesti
nastaju upravo radi nedostatka potrebnih količina vitamina. Uz voće, povrće sadrži najviše
vitamina C.
Tablica 1: Sadržaj vitamina u svježem povrću (u mg na 100 g zelene mase)
Kultura Vitamin C Karotin
(provitamin A)
Vit. B1
(tiamin)
Vit. B2
(riboflavin)
Drugi
vitamini
Rajčica 28 0,81 0,10 0,04 D,K,P,PP
Paprika 252 4,60 0,06 0,01 P
Krastavac 14 0,09 0,05 0,04 -
Lubenica 10 1,05 0,03 - -
Dinja 25 1,00 0,03 - -
Tikva 4 5,00 - 0,06 -
Mahuna 21 0,17 - - B1,B2,PP
Grašak 26 0,45 0,14 - E,K,P
Kupus 43 0,04 0,15 0,05 P
Cvjetača 59 0,05 0,15 0,05 P,PP
Kelj 66 7,00 - - E,K,P
Kelj pupčar 121 0,55 - - -
5
Špinat 72 4,38 0,08 0,22 B6,K,P,PP
Salata 10 0,90 0,08 0,06 D
Mrkva 5 9,10 0,14 0,02 K,P,PP
Peršin-list 257 8,26 0,01 0,05 -
Celer-korijen 8 0,08 0,06 0,03 -
Rotkvica 36 Tragovi 0,10 - -
Krumpir 10 - 0,12 0,01 B6,K,P
Crveni luk 6 - 0,10 0,02 -
Bijeli luk 18 - 0,19 - -
Vitaminom C su najbogatiji peršinov list, paprika i kelj pupčar, karotinom mrkva,
vitaminom B1 bijeli luk, a vitaminom B2 špinat. Osim vitamina i mineralnih soli, povrće
sadrži razne glikozide, organske kiseline, bjelančevine, ugljikohidrate i masti, te tvari
ljekovitog djelovanja. Mnoge vrste povrća sadrže eterična ulja koja mu daju poseban miris
i okus. Također, poznato je da se u nekim vrstama povrća (bijeli luk, hren, cvjetača) nalaze
tzv. fitocidne tvari.
Tablica 2: Sadržaj mineralnih soli u povrću (u % zelene mase)
Kultura P2O5 K2O Na2O CaO MgO Fe2O2
Rajčica 0,42 0,29 0,12 0,04 0,06 0,01
Krastavac 0,42 0,22 0,01 0,03 0,01 0,01
Lubenica - 0,22 0,01 0,02 0,02 0,03
Dinja 0,01 0,08 0,11 0,01 0,01 -
Tikva 0,22 0,13 0,13 0,05 0,02 0,01
Grašak 0,82 1,09 0,09 0,10 0,22 -
Mahuna 0,39 1,28 - 1,10 0,20 -
Kupus 0,08 0,27 0,10 0,06 0,02 -
Cvjetača 0,11 0,23 0,09 0,16 0,02 -
Špinat 0,20 0,30 0,64 0,22 0,01 0,06
Salata 0,09 0,38 0,07 0,15 0,06 0,05
Mrkva 0,13 0,38 0,22 0,11 0,04 0,01
Celer korijen 0,13 0,40 0,17 0,12 0,05 0,01
6
Cikla 0,08 0,24 - 0,08 0,02 -
Krumpir 0,19 0,66 0,02 0,02 0,05 0,01
Luk 0,10 - 0,01 0,12 - -
Po sadržaju fosfora izdvaja se grašak, krastavac, rajčica i mahuna. Najviše kalija sadrži
krumpir zatim celer, mrkva i salata. Natrijem, kalcijem i željezom je najbogatiji špinat, a
grašak i mahune sadrže najviše magnezija.
Povrće sadrži sve neophodno potrebne mineralne soli za izmjenu tvari u organizmu ljudi.
Bez povrća nema pravilne ishrane, pa stoga njegovom uzgoju treba posvetiti još veću
pažnju.
3. SISTEMATIKA POVRĆA
Povrćarske kulture su, s obzirom na duljinu vegetacije jednogodišnje, dvogodišnje ili
višegodišnje. Jednogodišnje kulture već u prvoj godini vegetacije cvatu i donose plod.
Dvogodišnje u prvoj godini razvijaju samo vegetativni dio, a u drugoj godini vegetacije
cvatu i donose plod. Višegodišnje kulture svake godine cvatu i donose plod. Klimatski
uvijeti i tržište uvijetuju vrijeme i način uzgoja kao i odabir vrste povća. Blizina tržišta,
odnosno mogućnost kvalitetnog i brzog transporta od proizvođača do kupca je važan faktor
za ekonomičnost proizvodnje. Od 1995 godine proizvodnja povrća u Hrvatskoj se
uglavnom odvija na privatnim obiteljskim gospodarstvima ili u velikim privatiziranim
sistemima kao što je Podravka d.o.o. , Belje d.o.o., i sličnim.
Povrće se može prema namjeni radi koje se uzgaja podjeliti na tzv. gospodarsku diobu ili
prema botaničkoj pripadnosti.
Gospodarska razdioba po shemi (Pavlek, 1985.) i danas ima značaj po kome se raspoznaje
razlika generativnog i vegetativnog produktivnog djela.
Gospodarska razdioba
Produktivni dio
Generativni Vegetativni
7
nadzemni dio nadzemni dio podzemni dio
plodovi cvat lišće i stabljika lišće lukovice, korijen,
gomolji, podanak,
podzemni izboji
plodovi = krastavac, rajčica, paprika, patlidžan, tikve, grašak i mahune,
cvat = artičoka i cvjetača,
lišće i stabljika = korabica, kupus, salata,
lišće = špinat, rabarbara, blitva, celer listaš,
lukovice = luk, češnjak,
korijeni = mrkva, peršin, celer korjenaš, cikla,
podanak = hren,
podzemni izboji = šparoga,
gomolj = krumpir.
Botanička razdioba
Porodica lukova (Alliaceae)
Allium cepa L. - luk
Allium cepa L. var. aggregatum G. Don. - luk kozjak ili ljutika
Allium ampeloprasum L. ssp. porrum - poriluk
Allium sativum L. - češnjak
Allium fistulosum L. – zimski luk
Allium schoenoprasum L. – luk vlasac
Allium chinense G. Don. – kineski vlasac
Allium ampeloprasum L. var. sectivum – biser luk
Allium ampeloprasum L. var. holmense – krupnoglavi češnjak
Allium tuberosum Rottl. – kineski gomoljasti vlasac
Porodica pomoćnice (Solanaceae)
Lycopersicon esculentum Mill. - rajčica
Capsicum annuum L. – paprika
Solanum melongena L. - patlidžan
Solanum tuberosum L. - krumpir
Porodica tikvenjače (Cucurbitaceae)
Cucumis sativus L. - krastavac
8
Cucumis melo L. - dinja
Citrullus lanatus Thumb. - lubenica
Cucurbita maxima Duch. - bundeva
Cucurbita pepo L. - tikva
Porodica krstašice (Cruciferae)
Brassica oleracea L. var. capitata - kupus
Brassica oleracea L. var. sabauda - kelj
Brassica oleracea L. var. gemmiferae Zenk. - kelj pupčar
Brassica oleracea L. var. acephala D. C. - raštika i lisnati kelj
Brassica oleracea L. var. italica Plenck. - brokula
Brassica oleracea L. var. gongylodes - korabica
Brassica oleracea L. var. botrytis - cvjetača
Brassica rapa L. ssp. pekinensis Lour. - kineski kupus
Brassica rapa L. ssp. rapa - postrna repa
Brassica napus L. var. napobrassica L. - podzemna koraba
Raphanus sativus L. var. sativus - rotkvica
Raphanus sativus L. var. niger Mill. - rotkva
Armoracia rusticana – hren
Lepidium sativum L. – kres salata
Porodica lobodnjača (Chenopodiaceae)
Spinacia oleracea L. - špinat
Beta vulgaris var. conditivia Alef. - cikla
Beta vulgaris L. ssp. vulgaris var. cicla – blitva lisnata
Atriplex hortensis L. – loboda vrtna
Porodica štitarke (Apiaceae)
Daucus carota L. - mrkva
Apium graveolens var. rapaceum Mill. - celer korjenaš
Apium graveolens var. secalinum Alef. - celer listaš
Petroselinum crispum ssp. tuberosum - peršin korjenaš
Petroselinum crispum ssp. crispum - peršin listaš
Pastinaca sativa L. - pastrnak
Foeniculum vulgare var. azoricum Mill. – slatki komorač
Porodica glavočike (Asteraceae syn. Compositae)
Lactuca sativa L. - salata
Cichorium endivia L. - endivija
Cichorium intybus var. foliosum Hegi. - radič
Cynara scolymus L. - artičoka
Helianthus tuberosus L. - čičoka
Porodica lepirnjače (Fabaceae syn. Leguminosae)
Pisum sativum L. ssp. sativum - grašak
9
Phaseolus vulgaris L. ssp. vulgaris - grah
Vicia faba L. - bob
Lens culinaris Medicus – leća
Cicer arietinum L. - slanutak
Porodica dvornici (Polygonaceae)
Rheum undulatum Pall. - rabarbara
Rumex patentia i Rumex acetosa L. var. hortensis - kiselice
Porodica Valerianaceae
Valerianella locusta L. - matovilac
Porodica sljezova (Malvaceae)
Abelmoschus esculentus L. – bamija
Porodica Aizoaceae
Tetragonia tetragonoides Pall. - novozelandski špinat
Porodica slakovi (Convolvulaceae)
Ipomea batatas L. – batat
4. RAZMNOŽAVANJE POVRĆARSKIH KULTURA
U uzgoju povrća primjenjuje se nekoliko načina razmnožavanja:
a) Direktna sjetva na otvorenom
b) Sjetva za uzgoj presadnica
c) Sadnja iz presadnica
d) Sadnja iz vegetativnih reznica
e) Sadnja vegetativnih cijepova
a) Pod direktnom sjetvom podrazumijeva se sjetva sjemena na određene površine (otvorene
ili zatvorene), gdje nakon sjetve kultura ostaje sve do berbe. Na taj se način uzgaja mrkva,
peršin, pastrnak, rotkva, rotkvica, grašak, grah, bob, leća, cikla, špinat, matovilac, blitva,
krastavac, lubenica, tikva i dinja.
10
b) Sjetva u klijališta, sandučiće, PVC kontejnere, polistirenske kontejnere ili na posebne
gredice, a za uzgoj presadnica koje se sade na određenu površinu (otvorenu ili zatvorenu),
najviše je raširena za sljedeće kulture: rajčica, paprika, patlidžan, sve kupusnjače, luk
srebrenac, celer, poriluk i salata.
c) Kupus, cvjetača, rajčica, paprika i sl. sade se iz presadnica na stalno mjesto (sve do
berbe). Prednost uzgoja iz presadnica je u tome da se mogu uzgajati neke kulture koje
traže više topline nego što je ima u određenim klimatskim uvjetima (u vrijeme sjetve).
Tako se osigurava kvalitetnija proizvodnja jer se prilikom sadnje vrši izbor presadnica
(sade se samo najljepše i najbolje razvijene) i postiže se bolja ekonomičnost iskorištenja
površina (poriluk, kasne kupusnjače).
d) Iz vegetativnih reznica razmnažaju se hren, luk vlasac, artičoka, rabarbara i šparoga.
e) Sadnjom vegetativnih cijepova razmnažaju se patlidžan cijepljen na rajčicu, rajčica
cijepljena na krumpir, krastavci i dinje cijepljeni na tikve i dr.
Pikiranje
Pod pikiranjem podrazumijevamo presađivanje presadnica iz klijališta na posebno
priređene gredice, lonćiće ili u kontejnere tj. pikiranje predstavlja presađivanje koje se vrši
prije sadnje na stalno mjesto. Pikira se obično nakon razvoja prvog para listova, a u nekim
slučajevima i nakon razvoja kotiledona, kada se prvi par listova tek počeo razvijati.
Prednost pikiranja je u tome što rasađivanjem na veće razmake biljke dobivaju veći
vegetacijski prostor, a to znači više svjetlosti, hranjiva i vode. Pikiranje služi prvenstveno
za reguliranje rasta biljke, pa i dozrijevanja te se njime postiže ranija berba, odnosno
skraćuje se vegetacija.
Pinciranje
Pinciranje je mjera kojom se postrani izboji (zaperci) dužine od 5 – 10 cm odstranjuju tj.
pinciraju. Ova mjera se radi redovito jednom tjedno za vrijeme intezivnog rasta biljke, a
nikako nije dozvoljeno da zaperak preraste i preuzme centralni položaj. Zakidanje mlađih
zaperaka obavlja se ručno, ali ako je zaperak stariji što zanači deblji da se ne bi oštetila
glavna stabljika treba se rezati škarama ili nožem.
Dekaptiranje
Pod dekaptiranjem podrazumijeva se zakidanje vegetativnog vrha biljke. Zakidanjem se
postiže zaustavljanje rasta i potpomaže se brzina formiranja i zriobe plodova. Nisu svi
kultivari podložni dekaptiranju, te ova mjera može kod nekih kultivara izazvati bujni rast
bočnih izboja (zaperaka) koji se moraju uklanjati zakidanjem. Dekaptiranje se obavlja
oštrim nožem ili škarama. Uobičajeno je da se dekaptira vrh biljke iznad zadnje zametnute
cvijetne grane zajedno sa 2- 3 lista. Ruke pri dekaptiranju moraju biti čiste, a kod rajčice
ne smije biti ostatka nikotina na prstima kako se ne bi prenosio virus duhana.
5. ODNOS POVRĆARSKIH KULTURA PREMA UVJETIMA
SREDINE
11
TOPLINA
Toplina je značajan čimbenik za rast i razvoj biljaka. Povrćarske kulture imaju različite
zahtjeve za toplinom. Pojedine vrste povrća, kao što su krastavac, dinja, lubenica, paprika,
rajčica, imaju veće zahtjeve za toplinom pa ih svrstavamo u termofilne biljke. Drugu
skupinu čine povrćarske vrste koje su manje osjetljive na temperaturne uvjete, a to su
kupusnjače, salata, špinat te korjenaste kulture. Temperature u kojima biljka najbolje raste i
razvija se nazivamo optimalnim temperaturama. Optimalne temperature različite su za
svaku vrstu u pojedinim fazama rasta i razvoja (klijanje, nicanje i sl.). Najvišu temperaturu
biljka zahtijeva u vrijeme nicanja i stvaranja generativnih organa. O načinu zasnivanja
nasada i izboru kulture u uzgoju ovisi potrošnja energije. Suma temperature na osnovu koje
se izračunava temperaturni koeficijent unutar zaštićenog prostora označava se sa ∆t. Tako
je npr.
Δt°= 35 oC (-20 °C vanjska temperatura, a +15 °C minimalna temperatura za uzgoj paprike
u zimskom periodu).
Mikroklimatski uvjeti u zaštićenom prostoru su različiti u odnosu na način proizvodnje i
izbora kulture. Razlike temperature unutar zaštićenog prostora postoje i po vertikali i po
horizontali. Najniža je temperatura na površini tla, najviša u sredini, a na čeonim i bočnim
stranama niža je za 2-3°C, što se odražava i na rast rasada ili nasada u tom djelu. Podno,
bočno i krovno bi trebalo biti osnovno grijanje bilo kojeg zaštićenog prostora.
Termofilne ili toploljubive vrste počinju klijati na temperaturi od 12 – 15 ºC i to su
minimalne temperature klijanja i nicanja. Optimalna je temperatura za klijanje i nicanje
između 25 – 30 ºC, a optimalna temperatura za rast i razvoj vegetativnih organa ovih
biljaka je 22 - 25 ºC.
Povrćarske kulture koje imaju manje zahtjeve za toplinom počinju klijati već na 2 - 3 ºC,
dok im je optimalna temperatura klijanja 18 - 25 ºC. Za rast i razvoj vegetativnih organa,
ove povrćarske kulture zahtijevaju optimalnu temperaturu od 13 - 19 ºC. U razdoblju
cvjetanja i nastajanja plodova, povrćarske kulture zahtijevaju oko 3 - 4 ºC višu temperaturu
od optimalne za vegetativni porast. U ovom razdoblju previsoke temperature štetne su i
dovode do opadanja cvjetova, posebno ako postoji i nedostatak vode. Povrćarske kulture
ponašaju se različito kada je riječ o niskim temperaturama. Termofilne vrste prestaju s
rastom već na 10 ºC, a stradavaju na temperaturi od 0 ºC. Otpornije povrćarske vrste mogu
bez posljedica podnijeti temperaturu i do –5 ºC, ali dugotrajni mrazevi štetni su i za ove
vrste. Temperatura uvjetuje vrijeme sjetve i sadnje na otvorenom polju. Termofilne
povrćarske vrste mogu se sijati i saditi na otvorenom polju kada prođe opasnost od mraza
u proljeće, a moraju se obrati prije pojave ranih jesenskih mrazeva.
SVJETLOST
Visoka transmisija svjetla je neophodna za rast biljaka. Za uzgoj u zaštićenom prostoru da
bi se moglo odrediti plodonošenje kroz sva četiri godišnja doba potrebno je znati kod
kupovine sjemena ili sadnog materijala dali je kultivar dugog ili kratkog dana. Upravo neke
vrste povrćarskih biljaka reagiraju na duljinu dnevnog osvjetljenja tako da brže razvijaju
reproduktivne organe, ako su izloženi dnevnom osvjetljenju manje od 12 sati, a neke opet
ubrzavaju razvoj reproduktivnih organa utjecajem dužeg dnevnog osvjetljenja više od 12
sati. Tu su pojavu Garner i Allard (1925.) nazvali fotoperiodizmom, te su pojedine biljke
razdjelili kako reagiraju na dužinu dnevnog osvjetljenja, na biljke kratkog dana, dugog
dana i neutralne biljke. Kasnije, prema Tavčaru (1952.) dodana je još jedna skupina i to
12
intermedijarne biljke. Neutralne biljke jednako procvjetaju u uvjetima dugog ili kratkog
dnevnog osvjetljenja, a intermedijarne biljke tijekom svoga razvoja zahtjevaju od 12-14
sati dnevnog osvjetljenja da bi mogle normalno procvjetati. Fotoperiodična reakcija se
odvija u dvije faze : prva se odvija u listovima, gdje se djelovanjem svjetlosti različitog
trajanja inteziteta mijenja karkater metabolizma te se usporedno sa fotosintezom formiraju i
specifični produkti koji su potrebni da biljka počne formirati cvjetove. Među najznačajnim
su auksini koji spadaju u grupu fitohormona, a auksin-indol-3-octena kiselina nastaje u
mladom lišću i ima značajnu ulogu u cvatnji kao i reguliranju opadanja lišća i plodova.
Opadanje plodova je posljedica premale količine auksina u njima. U drugu grupu spadaju
giberelini koji omogućavaju da biljka dugog dana može cvjetati i u kratkom danu, ali biljke
kratkog dana nemogu cvjetati u dugom danu. Druga faza fotoperiodične reakcije sastoji se
u tome da se svi fitohormoni premještaju iz listova u pupove te uvjetuju njihovu pretvorbu
u elemente formiranja cvjetova. Danas u suvremenoj proizvodnji sjemenskih hibrida
povrća selekcioneri zasigurno vode računa o zahtjevima kulture prema dužini svjetla te se
kroz sjemenske kataloge nude proizvođačima sjemenja prema vremenu i načinu sjetve.
Posebno je važno za biljke dugog i kratkog dana tijekom tehnološkog procesa uvažiti i
temperatutre oblačnog dana i noći poslije, te sunčanog dana i noći poslije. Za biljke je
najznačajniji vidljivi dio spektra, tzv. fotosintetska aktivna radijacija (FAR). Pri nedostatku
svjetlosti u plastenike se postavlja dodatno osvjetljenje, žarulje s halogenim elementima i
cijevi s natrijem HID lampe snage 400 i 600 W (količina svijetla mW/m2 ili J/m2),
pružajući im intenzitet preko 10.000 lux-a i duljinu dana od 14-16 sati.
Tablica 3 : Preporuka za osvjetljenje biljaka (arhiva N. Parađiković)
Kultura Stadiji
rasta
Radijacija
mW/m2
Tip
lampe
Period
osvjetljenja
Duljina
dana
Primjedbe
Grah Rasad
i presadnice
9 000 HID Listopad-
veljača
16 h Poticanje vegetativ.
rasta, ranija berba i
veća produkcija
Krastavac Rasad
i presadnice
3 500 –
6 000
HID Listopad –
ožujak
16 h Poticanje vegetativ.
rasta i skraćivanje
vremena uzgoja
Salata Proizvodnja
sjemena
45 000 –
60 000
HID Zima 16 h Ubrzanje
dozrijevanja
sjemena 4 – 5 puta
Rasad
i presadnice
25 000 HID/
TL
Zima 24 h
(rodilište)
Poticanje vegetativ.
rasta i smanjenje
vremena uzgoja
Nasad 7 000 –
9 000
HID Zima 16 h
(zaštićeni
prostori)
Poticanje vegetat.
rasta i skraćivanje
vremena uzgoja
Rajčica Rasad 6 000 HID Listopad –
veljača
14 h (uz
prirodnu
svjetlost)
Poticanje vegetativ.
rasta, skraćuje
vrijeme berbe, veća
i bolja proizvodnja
TL – florenscentne cijevi koeficijenta osvjetljenja 180 mW/W (bijela svjetlost).
HID – lampa sa sjenilom koja daje visoki intezitet osvjetljenja sa natrijevim cijevima.
13
Potrebe povrćarskih kultura za svjetlošću su velike. Uslijed nedostatka svjetlosti, biljke se
izdužuju što nepovoljno djeluje na njih, a posebno pri proizvodnji rasada. Različite
povrćarske kulture imaju različite zahtjeve za svjetlošću. Kulture s većim zahtjevima su
rajčica, paprika, patlidžan, dinja, lubenica, a s manjim zahtjevima su peršin, špinat, poriluk.
Povrćarske kulture s većim zahtjevima za svjetlošću ne podnose zasjenjivanje, a pri
proizvodnji u zaštićenom prostoru mogu se uspješno uzgajati samo u onom razdoblju kada
je intenzitet svjetlosti veći.
Za određene povrćarske kulture u vrijeme tehnološkog dozrijevanja previše svjetlosti
pogoršava kvalitetu jestivog dijela biljke (rozeta cvjetače, drške celera). Da bismo
spriječili nepoželjno djelovanje svjetlosti, vršimo zagrtanje celera, a kod cvjetače se
zalamaju ili prelamaju listovi neposredno uz rozetu. Na povrćarske kulture značajan utjecaj
ima i dužina trajanja osvjetljenja tijekom dana. Prema dužini osvjetljenja, povrćarske
kulture dijele se na biljke dugog dana i biljke kratkog dana (neki kultivari krastavaca,
paprike, plavog patlidžana, graha, špinata, salate, rotkvice, crvenog luka i dr.). Prema
zahtjevu povrćarskih kultura u pogledu dužine dana, određuje se mogućnost njihovog
uzgoja na različitim geografskim širinama. Biljke dugog dana uzgajane u uvjetima kratkog
dana ne donose generativne organe (cvijet, plod i sjeme) i obratno. Odnos povrćarskih
kultura prema dužini dana uvjetuje rasprostranjenost određene kulture i sorte te mogućnost
i vrijeme uzgoja ne samo na otvorenom polju, nego i u zaštićenom prostoru.
VODA
Sve povrćarske kulture imaju povećan zahtjev za vlažnošću tla, a neke i za vlažnošću
zraka. Za to postoje višestruki razlozi: povrće sadrži velike količine vode (65 -97 %), za
kratko vrijeme stvara se velika nadzemna masa, zatim, korijen većine povrćarskih kultura
razvija se u površinskom sloju zemlje i slabije je razvijen itd. Povrćarske kulture uzgajaju
se većinom na lakšim tlima gdje su gubici vode veći. Nedostatak vode u tlu smanjuje
prinos i utječe na pogoršanje kvalitete povrća jer plodovi ostaju sitni, korijen odrvenjen, a
listovi sitni, tvrdi i s grubom nervaturom. Zbog velikih količina vode dolazi također do niza
negativnih pojava (povrće je neotporno na polijeganje i niske temperature, mogućnost
širenja bolesti je velika, korijen puca npr. mrkva, produžuje se vegetacija). Zahtjevi za
vlagom različiti su za različite vrsta povrća, a ovise o vremenu i načinu uzgoja, fazi rasta i
razvoja te drugim uvjetima. Količina vode u tlu za većinu povrćarskih kultura treba
sadržavati 60 – 90 % poljskog vodnog kapaciteta (PVK). Najveće zahtjeve za vodom imaju
paprika, rajčica, kupus, celer i krastavac. Skromnije zahtjeve za vodom imaju dinja, grašak
i lubenica.
Vlažnost zraka značajan je čimbenik u proizvodnji povrća na otvorenom, a naročito u
proizvodnji u zaštićenom prostoru. Najveće zahtjeve imaju krastavac (90 – 95 % relativne
vlažnosti zraka - RVZ), zatim salata, špinat i kupusnjače (80 – 90 %). Reguliranje relativne
vlažnosti zraka obvezna je mjera njege u proizvodnji povrćarskih kultura u zaštićenom
prostoru dok je kod proizvodnje na otvorenom polju puno teže utjecati na relativnu vlagu
zraka.
Kvaliteta vode
Iako je važan čimbenik, kvaliteta vode se često previdi ili zaboravi dok se ne pojavi
problem. Prije nego što se krene u proizvodnju povrća treba napraviti analizu vode.
14
Idealno, voda treba imati nizak sadržaj čestica tvari i otopljenih soli. Osim na fizička
svojstva vode proizvođač treba također računati i na biološku kvalitetu vode, odnosno ona
treba biti iz čistog izvora i bez organizama biljnih patogena. Kako bi se to osiguralo može
se izvršiti kloriranje da se smanji onečišćenje bakterijama. Isto tako posebno su važna i
kemijska svojstva vode za navodnjavanje, te kemijska analiza vode omogućava uvid
sadržaja, pa prema tome se određuje i kakvoća vode za navodnjavanje.
Kiselost (pH) bi trebao biti u granicama od 6.0 - 7.0, karbonati i bikarbonati trebaju biti
niski jer će visoke razine rezultirati nedostacima hranjiva (npr. željeza, bora). pH vode
može se podesiti npr. da se smanji pH s 7.5 na 5.5 - 6.0 dodavanjem fosforne ili sumporne
kiselina u količini 400 - 600 ml/m-3 H3PO4, ili 430 - 540 ml/m-3 H2SO4. Za neke kulture
koje to bolje podnose npr. rajčica, može se koristiti za navodnjavanje voda s relativno
visokom električnom vodljivošću (EC). Idealno, električna vodljivost trebala bi biti ispod
0.75 dS m-1, a pri električnoj vodljivosti većoj od 3.0 dS m-1 mogu se očekivati veći
problemi.
Tablica 4 : Ocjena kakvoće vode za navodnjavanje (Romić 2002. cit. Lešić i sur. 2002.)
Zaslanjivanje Simbol
Jedinica
mjere
Uobičajena
vrijednost
Sadržaj soli
Električna vodljivost ECw dS/m 0-3
ili
Ukupno otopljene soli mg/l 0-2000
Kationi i anioni
Kalcij Ca+² me/l 0–20
Magnezij Mg+² me/l 0–5
Natrij Na+ me/l 0–40
Karbonati CO3 - me/l 0–0,1
Bikarbonati HCO me/l 0–10
Kloridi Cl - me/l 0–30
Sulfati SO4 -² me/l 0–20
Hraniva
Dušik – nitratni oblik NO3-N mg/l 0–10
Dušik – amonijačni
oblik NH4-N mg/l 0–5
Fosfor PO4-P mg/l 0–2
Kalij K mg/l 0–2
Ostalo
Bor B mg/l 0–2
Reakcija pH 6,0–8,5
Omjer adsorbiranog
natrija SAR me/l 0–15
15
Tablica 5 : Pregled pokazatelja kvalitete vode za navodnjavanje (Romić 2002. cit.
University of Californija (citira Ayers i Westcot, 1985.)
Kako u Hrvatskoj nemamo klasifikaciju za ocjenu kakavoće vode koristimo se za
tumačenje ovog problema najčešće sa klasifikacijom FAO (1985.).
Problem zaslanjivanja nastaje kada se koncentracija soli u tlu poveća do granice koja
izaziva smanjenje primanja vode od biljke, a što dalje vodi smanjenju prinosa. Biljni
Mogući problemi
Jedinica
mjere
Ograničenje primjene
Nema Slabo do umjereno Izrazito
Zaslanjivanje
Elektrovodljivost (ECw) dS/m < 0,7 0,7-3,0 > 3,0
Ukupno otopljene soli mg/l < 450 450-2000 > 2000
Infiltracija
(utječe na brzinu upijanja vode u tlo), ocjenjuje se na temelju ECw i SAR
SAR = 0-3 i ECw = > 0,7 0,7-0,2 < 0,2
SAR = 3-6 i ECw = > 1,2 1,2-0,3 < 0,3
SAR = 6-12 i ECw = > 1,9 1,9-0,5 < 0,5
SAR = 12-20 i ECw = > 2,9 2,9-1,3 < 1,3
SAR = 20-40 i ECw = > 5,0 5,0-2,9 < 2,9
Toksičnost pojedinih iona
Natrij (Na)
-površinsko navodnjavanje SAR < 3 3-9 > 9
-navodnjavanje kišenjem me/l < 3 > 3 -
Klor (Cl)
-površinsko navodnjavanje me/l < 4 4-10 >10
-navodnjavanje kišenjem me/l < 3 >3 -
Bor (B) me/l < 0,7 0,7-3,0 >3,0
Ostalo
-dušik (NO3-N) mg/l < 5,0 5,0-30,0 >30,0
-bikarbonati (HCO3) (samo pri
kišenju iznad krošnje) mg/l < 1,5 1,5-8,5 >8,5
pH uobičajena vrijednost 6,5-8,4
16
korijen može primati vodu zbog razlike potenecijala vode u tlu i stanične citoplazme
korijena, te je ukupni vodni potencijal u tlu određen matriks potencijalom i osmotskim
potencijalom. Osmoski je potencijal u funkciji koncentracije soli u otopini tla. Smanjenjem
matriks potencijala povećava se osmoski potencijal, a posljedica toga je vodeni stres i
usporen rast biljke (Romić 1995.). Isto tako, važno je znati da kemijska disperzija kao
poljedica upotrebe vode za navodnjavanje može se predviđati izračunavanjem SAR
vrijednosti, a to je odnos Na prema Ca i Mg u njihovim zamjenjivim reakcijama u tlu.
Povećanjem SAR vrijednosti povećava se opasnost smanjenja infiltracijske sposobnosti,
ako to povećanje ne prati ukupno povećanje soli (Romić cit. Lešić 2002.).
TLO
Za većinu povrćarskih kultura najpovoljnija su srednje teška, odnosno, srednje laka tla. To
su uglavnom aluvijalna tla u dolini rijeka. Zahtjevi za vrstom tla ovise i o vremenu
proizvodnje povrća. Za ranu proizvodnju pogodnija su lakša tla, jer se ona u proljeće brže
zagriju. Ukoliko ih obilno gnojimo organskim i mineralnim gnojivima, uz navodnjavanje,
mogu dati visoke prinose. Lakša tla pogodna su za uzgoj korjenastog i lukovičastog povrća
te za industrijsku papriku. Na lakšim tlima nicanje sjemena bolje je jer ne stvara pokoricu.
Na težim zemljištima može se uspješno proizvoditi kasno povrće (kasne kupusnjače). Za
uspješan rast i razvoj svih povrćarskih kultura posebno značenje imaju mikroorganizmi u
tlu. Iste djelimo na: mikrofloru (bakterije, gljive, alge itd.) i mikrofaunu (nematode,
protozoe itd.).
Najveće značenje mikroorganizmi imaju za razgradnju organske tvari u tlu, te kruženje
elemenata u prirodi (ciklusi elemenata), bez kojih bi život na Zemlji stao.
Razgradnja organske tvari u tlu odvija se u dvije faze: procesi razgradnje organskih spojeva
i sinteza humusa i transformacija organskih tvari do biogenih elemenata (mineralizacija).
Funkcija mikroorganizama je specifična, a usko je vezana uz enzime koje pojedine vrste
proizvode. Npr.: razgradnju masti obavljaju grupe koje luče enzim lipazu; za razgradnju
celuloze grupe s celulazom itd. Mineralizirani elementi ponovo ulaze u biološko kruženje
tvari u prirodi. Specifično se oslobađa svaki element (kruženje C u prirodi, kruženje N, P, S
i slično). Dobar primjer je uloga mikroorganizana u kružnom toku dušika, koja se odvija
kroz slijedeće procese:bakterije razgrađuju bjelančevine do amino kiselina, amonifikatori
bjelančevine razgrađuju do amonijaka (NH3), nitrifikatori oksidiraju amonijak u nitrate
(NO-3), denitrifikatori reduciraju nitrate do molekularnog dušika (N2) koji odlazi u
atmosferu i fiksatori dušika ponovo vežu N2 u mikrobiološku masu i osiguravaju ishranu
biljaka, koje N prevode u aminokiseline, a potom bjelančevine. Time je zatvoren kružni tok
dušika.
Grupe mikroorganizama u tlu su: alge (mikroorganizmi biljne prirode, koji sadrže klorofil i
autotrofni su), gljivice (biljne su prirode, ne sadrže klorofil i heterotrofne su -ovisne o
drugim organizmima), lišajevi (biljne su prirode, sastavljeni od zajednica algi i gljiva, te
imaju njihove kombinirane osobine), bakterije (biljne su prirode, ne sadrže klorofil, a mogu
biti autotrofi ili heterotrofi), praživotinje (životinjske su prirode i jednostanične građe) i
virusi (najsitniji mikroorganizmi, po prirodi paraziti, izazivaju bolesti biljaka, životinja,
ljudi, kao i drugih mikroorganizama).
Na život i uvjete rada mikroorganizama u tlu utječu biotički i abiotički faktori, o kojima
ovise i krajnji produkti nastali aktivnošću pojedinih grupa mikroorganizama.
Abiotički čimbenici su:
17
1. Voda : prema utjecaju H2O, mikroorganizmi se dijele na:
a) Hidrofilni - razvijaju se u prisustvu H2O (praživotinje, alge i niže gljive)
b) Mezofilni - žive u suhim i vlažnim supstratima (bakterije i gljive).
c) Ksenofilni - žive na suhim staništima (lišajevi)
2. Temperatura: a) Psihrofilni - žive na niskim temperaturama (6-10oC)
b) Mezofilni - žive na 25-35oC
c) Termofilni - žive na 45-65oC
3. Kisik: a) Aerobni - najraširenija grupa mikroorganizama u prirodi
b) Anaerobni – isključivo bakterije
c) Fakultativni anaerobni – koriste djelomično slobodni kisik
4. pH : a) Acidofilni - do pH = 3 (gljivice, lišajevi)
b) Neutrofilni - pH ~ 7 (bakterije)
c) Alkalofilni – pH do 9 (gljivice, bakterije)
5. Svjetlost : a) Fotofilni - trebaju svjetlost za fotosintezu (autotrofni mikroorganizmi)
b) Fotoindifirentni – tolerantni na svjetlost
c) Fotofobni – svjetlost djeluje štetno (UV), mikrobicidno (bakterije)
6. Kemikalije :
a) Pozitivan kemotaksis - mikroorganizmi imaju prema tvarima neophodnim za ishranu
b) Negativni kemotaksis je odnos mikroorganizama prema kemikalijama koje ih uništavaju,
odnosno “mikrobicidima”
Primjer: fungicidi su sredstva protiv gljivica, najčešće na bazi Cu, S ili Hg.
Jedna je od važnijih karakteristika je reakcija tla (pH). Tla mogu biti neutralna (pH=7),
kisela (pH <7) ili alkalna (pH >7). Većina povrćarskih biljaka najbolje uspijeva na tlu
neutralne reakcije, uz veću toleranciju prema kiseloj nego alkalnoj reakciji. Povrćarske
kulture koje se najbolje uzgajaju pri kiseloj reakciji tla su rajčica, salata, lubenica i krumpir.
Drugu skupinu čine povrćarske kulture koje se najbolje razvijaju u uvjetima slabo kisele do
neutralne reakcije tla, a to su grašak, mrkva, celer i kelj.
U treću skupinu spadaju povrćarske kulture koje najbolje uspijevaju na tlima slabo alkalne
reakcije, a to su glavičasti kupus, grah, cvjetača, plavi patlidžan, paprika, luk, špinat. Neke
povrćarske kulture manje su osjetljive na pH, dok druge pri nepovoljnoj reakciji tla znatno
smanjuju prinos. Pri proizvodnji povrća treba voditi računa da se reakcija tla kreće u
određenim granicama pH vrijednosti za svaku vrstu povrća.
Uzimanje uzoraka tla za agrokemijska ispitivanja
Kemijsko ispitivanje tla za potrebe gnojidbe obavlja se uzimanjem srednjih ili prosječnih
uzoraka tla. Prosječni uzorak u maloj masi predstavlja prosječan sastav tla na parceli s koje
je uzet. Uzimanje uzoraka tla odgovoran je posao i povjerava se osobama koje shvaćaju
značaj te radnje i poznaju tehniku pravilnog uzimanja. Uzorak se uzima s površine koja je
ujednačena po tipu tla, mehaničkog sastava i agrotehnici. Na velikim homogenim
površinama npr. 50 - 200 ha, jedan prosječni uzorak uzima se na 4 ha. Na manjim
površinama broj uzoraka ovisi o heterogenosti terena. Stoga se prije pristupanja uzimanju
uzoraka izdvajaju homogene površine s kojih će se uzeti prosječni uzorak.
Dubina do koje se uzimaju uzorci ovisi od načina uporabe tla. Kod oranica se uzorci
uzimaju do dubine oraničnog sloja (do 30 cm), kod livada i pašnjaka do 10 cm (s tim da se
18
poseban uzorak može uzeti i s dubine od 10-20 cm), a kod višegodišnjih nasada do dubine
rigolanja i to uzimanjem posebnih prosječnih uzoraka po slojevima od 20 cm (0-20 cm, 20-
40 cm, 40-60 cm itd.).
Vrijeme uzimanja uzoraka najbolje je kada je tlo slobodno, tj. poslije žetve pa do pripreme
tla za slijedeći usjev. Međutim, oni se mogu uzimati i u drugo vrijeme. Pri tome treba paziti
da se ne uzimaju s parcela koje su nekoliko mjeseci prije bile gnojene.
Najbolje je uzimati uzorke kada je tlo toliko vlažno da se može orati, jer se tada ne lijepi za
oruđe, a ne rasipa se i ne praši. Svaki prosječni uzorak sastavljen je iz većeg broja
pojedičnih uzoraka (20-25). Oni se uzimaju s mjesta ravnomjerno raspoređenih po cijeloj
površini parcele s koje se uzima prosječni uzorak. Pri tome treba izbjegavati blizinu puteva,
zgrada, gospodarskih dvorišta, kao i mjesta na kojima su prethodnih godina stajale hrpe
stajskog gnoja, mineralnog gnojiva ili materijal za kalcizaciju. Nakon što se izdvoji parcela
s koje će se uzimati prosječni uzorak pristupa se samom postupku. Za uzimanje uzoraka
služe posebne sonde, te razna šila, svrdla, a vrlo često i ašov. Ako se uzorci uzimaju
ašovom onda se kod uzimanja svakog pojedinačnog uzorka iskopa rupa veličine otprilike
30 x 40 cm, do dubine uzimanja uzoraka i potom se jedna strana vertikalno zasiječe. Zatim
se isjeca vertikalno sloj debljine 3-5 cm i izvadi na ašovu. Iz tog izvađenog sloja se isjeca
vertikalno po sredini površina širine 3-5 cm, a dijelovi sa strane se odbacuju. Tako
dobivena količina tla predstavlja pojedinačni uzorak koji se stavlja u neku posudu. Potom
se na drugom mjestu uzima drugi pojedinačni uzorak i stavlja u istu posudu. Postupak se
ponavlja sve do potrebnog broja pojedinačnih uzoraka. Kod uzimanja sondom, šilom ili
svrdlom, postupak je isti samo što se pojedinačni uzorci dobivaju ubadanjem sonde, šila ili
svrdla do potrebne dubine i vađenjem valjčića tla koji predstavlja pojedinačni uzorak.
Takav način je svakako mnogo lakši, a i manja je količina tla. Prikupljeni uzorci u posudi
na kraju se dobro promiješaju i njihov sadržaj predstavlja traženi prosječni uzorak. S
obzirom da je uzeta količina tla obično prevelika za slanje u laboratorij na analize, pristupa
se smanjivanju prosječnog uzorka na samom terenu i to metodom dijagonala. Uzorak se
razastre u tanjem sloju u obliku kvadrata na papir ili plastičnu foliju, a zatim se tom
kvadratu povuku dijagonale. Dobiju se 4 trokuta, od kojih se tlo iz dva suprotna odbaci i
tako uzorak smanjuje za polovicu (shema 1).
Shema 1: Smanjivanje prosječnog uzorka metodom dijagonala
Tlo iz preostala dva trokuta se pomiješa i ponovo načini kvadrat. Postupak se ponavlja dok
se uzorak ne smanji na oko 1 kg. On se zatim stavlja u plastičnu vrećicu, a potom u nju i
listić s brojem uzorka na kojem su običnom olovkom ubilježeni osnovni podaci: broj
uzorka, naziv imanja, broj parcele, tip tla, dubina uzimanja uzoraka, prethodna i kultura za
koju će se gnojiti, datum uzimanja kao i ime uzorkivača. Vrećica se zatim zatvara i prenosi
u prostoriju u kojoj se obavlja sušenje do zračno suhog stanja. Sušenje se obavlja
19
istresanjem uzorka iz vrećice, a sadržaj se raširi u tankom sloju na čist list papira. Listić s
podacima o uzorku vraća se u vrećicu i zajedno stavlja ispod papira na kojemu se suši
uzorak. Pri tome strogo voditi računa da se listići ne pomiješaju. Sušenje se obavlja u
čistim i dobro provjetrenim prostorijama i obično traje 8-10 dana. Osušeni uzorak se vraća
u vrećicu, a na vrh se stavlja listić s podacima te se vrećica zatvara. Vrećice s osušenim
uzorcima šalju se na agrokemijsku analizu.
6. ISHRANA I GNOJIDBA POVRĆA
Povrće pripada najintenzivnijim poljoprivrednim kulturama. Njegov uzgoj zahtjeva
primjenu svih agrotehničkih mjera, a posebno dobro obrađeno tlo i obilnu gnojidbu.
Osnove gnojidbe povrća su:
Zahtjevi povrća za biljnim hranivima
Zalihe hraniva u tlu
Iznošenje biljnih hraniva prinosima povrća
Ispiranje hraniva iz tla (što je posebno bitno u uvjetima navodnjavanja)
1. Zahtjevi povrća za biljnim hranivima
Svaka vrsta povrća za svoj rast i razvoj traži određene količine biljnih hraniva. Ta hraniva
(elementi) moraju u tlu biti biljci pristupačna. Dijele se u 3 skupine:
1. potrebni (esencijalni) elementi: makroelementi: C, O, H, N, P, K, S, Ca, Mg,
mikroelementi: Fe, B, Mn, Zn, Cu, Mo, Cl, Ni.
2. korisni (beneficijalni) elementi: Co, Na, Si, Al, Se, V, Ti, La, Ce
3. nekorisni i toksični elementi: Cr, Cd, U, Hg, Pb, As.
Mineralni elementi prema kemijskim svojstvima se djele na:
nemetali: N, P, S, Cl, B
metali:alkalni metali: K,
zemnoalkalni metali: Ca, Mg
teški metali: Fe, Mn, Zn, Cu, Mo, Ni.
Tablica 6 : Podjela elemenata (izvor : Dennis , 1971.)
organski glavni sekundarni mikro funkcionalni
C N Mg B, Mn Na, Si
O P Ca Cu, Mo V, Cl
H K S Fe, Zn Co
Tablica 7 : Povećane potrebe pojedinih povrćarskih kultura prema Ca, Mg, S i
mikroelementima (Buzas, 1983.)
Vrsta Ca Mg Fe B Zn Mn Mo Cu S
Rajčica + + + + + +
Paprika +
20
Kupusnjače + + + +
Rotkva + + +
Krastavac + +
Salata + + + + +
Špinat + + + + +
Cikla + + + +
Grah + + + +
Grašak + + + +
Mrkva + +
Celer + + + +
Luk + + + +
Makroelementi
Dušik (N)
Dušik se usvaja kao NO3- i kao NH4
+ ion, a u povoljnim uvjetima > 90 % dušika biljka
usvoji u nitratnom obliku. Usvajanje je aktivan metabolitički proces nasuprot
elektrokemijskom gradijentu. Kationi NO3- i NH4
+ čine oko 70 % korijenom usvojenih
iona, a intenzitet usvajanja N smanjuje se zaustavljanjem disanja korijena (inhibitori, niska
temperatura). Kod viših pH vrijednosti tla optimalnih za biljku, biljke preferiraju NH4+, a
kod nižih NO3- ion. Velika potreba i nedovoljna mobilizacija često čine raspoloživost N
ograničavajućim činiteljem rasta biljaka, a u prosjeku suha tvar biljka sadrži 2 - 5 % N.
Nedostatak N uzrokuje usporen rast cijele biljke i klorozu, a počinje najčešće na starom
lišću i kreće od ruba prema unutrašnjosti lista.
Fosfor (P)
Biljke usvajaju P u anionskom obliku kao H2PO4- i HPO4
2-. Koncentracija P u biljkama je
0.3 – 0.5 %, a pokretljivost u biljci je dobra u oba smjera. Najveće potrebe za fosforom su
za intenzivan razvoj korjenovog sustava i u periodu prijelaza iz vegetacijske u generativnu
fazu. Simptomi deficita su tamnozelena boja lišća uz crvenkastu nijansu što je posljedica
povećane sinteze antocijana. Također nedostatak P utječe na smanjenu polinaciju i
oplodnju kod svih povrtlarskih kultura.
Kalij (K)
Fiziološka uloga kalija kao neophodnog elementa je kasno utvrđena jer nije građevni
element spojeva žive tvari, a osnovne funkcije kalija su aktivacija enzima i regulacija
permeabilnosti živih membrana (kao elektrolit utječe na regulaciju turgora, rad puči i
regulaciju vode u biljci). Kalij smanjuje štetne učinke suviška dušika, a koncentracija K u
suhoj tvari biljaka je 2 - 5 %. Višak K nije uobičajen ali može utjecati na smanjeno
primanje drugih iona (Ca2+, Mg2+, NH4+), a simptomi nedostatka očituju se kroz
tamnozelenu boju na rubovima starog lišća čije tkivo kasnije propada i posmeđi. Kod
rajčice može utjecati na čvrstoću poda, kod kupusa na kvalitetu i kompaktnost glavice, i dr.
Kalcij (Ca)
Kalcij je izrazito važan nutrijent u visokoproduktivnoj povrćarskoj proizvodnji. Biljke,
mikroorganizmi i životinje trebaju ga u velikim količinama. Na staničnoj razini kalcij
21
učvršćuje stanične stijenke i stabilizira biomembrane, osigurava jak vigor, zdrav porast,
otpornosti na bolesti i štiti od toksina. Kod manjka ili viška kalcija usporena je dioba
stanica, smanjen rast vrhova izdanaka i korijena te ograničen rast plodova. To se
manifestira jasnim simptomima, npr. lokalnim propadanjem plodova rajčice i paprike
(blossom-end rot = BER) pa je jak stanični zid odraz adekvatne opskrbe biljaka kalcijem
što osigurava dulje skladištenje plodova, otpornost biljaka i plodova na bolesti, dulju
funkciju korijena i izdanaka i veću otpornost na niske i visoke temperature.
Dobra bioraspoloživost kalcija može se postići kalcizacijom, ali u mnogim slučajevima
njena visoka cijena, višegodišnji efekti uz odloženo početno djelovanje te problemi koji
nastaju radikalnom promjenom raspoloživosti drugih hraniva u tlu ograničavaju njenu
primjenu (Vukadinović and Lončarić, 1998). Međutim, uzgoj na supstratima s visokim
koncentracijama NH4+, K+ i Mg2+ može rezultirati nedovoljnim usvajanjem kalcija
(Parađiković i suradnici 2007). Zbog toga se često pristupa primjeni tekućih Ca-gnojiva,
posebno popularnih u hortikulturi. Najčešće je to otopina Ca(NO3)2, CaCl2 ili čak tekući
Ca(OH)2 uz neke druge kemijske i biološke aditive, dok najveći učinak ipak imaju kelati i
kompleksi kalcija sa sintetskim ili prirodnim organskim molekulama. Kalcizacija radikalno
mijenja biloško-fizikalno -kemijska svojstva tla, potrebna je meliorativna gnojidba i
humizacija, a ravnoteža se pomiče u pravcu mineralizacije humusa što dovodi do
iscrpljivanja i pada produktivnosti tla. Kalcizacija ima pozitivan učinak na kiselim tlima te
dobro utječe na porast pH za 2 – 3 godine.
Magneziji (Mg)
Magneziji je sastavni dio molekule, važan je za sintezu pigmenata karotena i ksantofila, te
posebno značenje ima u procesu fotosinteze. Biljke usvajaju Mg u ionskom obliku kao
Mg2+. Stvarajući Mg-pektinat sudjeluje u izgradnji membrane i sa ostalim kationima utječe
na regulaciju vodnog režima u biljci. Sadržaj Mg u biljkama je prosječno 0,1 – 1,0 % u
suhoj tvari, a dobro su opskrbljene biljke s 0,15 – 0,35 %. Nedostatak i suvišak magnezija
očituje se simptomima prvo na starijem lišću kao kloroza (razgradnja klorofila), a zatim na
mlađem lišću. Usljed jačeg deficita list poprima narančastu, crvenu i violetnu boju,
pojavljuju se nekrotične površine, a žile ostaju zelene. Višak Mg uzrokuje antagonizam sa
ionima K+, Ca2+ i Mg2+.
Mikroelementi
Željezo (Fe)
Željezo se nalazi u sastavu kloroplasta i važan je u sastavu fotosinteze.
Nedostatak željeza manifestira se žućenjem lišća, te ukoliko poslije tretiranja sa Fe
preparatima listovi na mjestu tretiranja ozelene može se zaključiti da se radi o Fe-klorozi.
Za liječenje Fe-kloroze mogu se koristiti anorganske soli željeza koje se mogu aplicirati u
tlo ili folijarno (preko lista). Treba znati, da ako se soli željeza unose u tlo može doći do
prelaska u biljci nepristupačan oblik, pogotovo ako se radi o karbonatnim i alkalnim tlima.
Zbog ovoga se preproučuje primjena željezo (II)-sulfata i organske tvari zajedno (stajski
gnoj, kompost, treset i dr.). U suzbijanju kloroze, najpovoljnije rezultate će dati Fe-kelati
koji su u prednosti zbog brzog djelovanja i više načina primjene (unošenje u tlo, folijarno
tretiranje). Jedini nedostatak primjene Fe-kelata je njihova cijena, koja je nešto veća u
usporedbi sa ostalim sredstvima na bazi željeza. Također, različite agrotehničke mjere
mogu pomoći u suzbijanju Fe-kloroze što zavisi od uzroka nedostatka Fe. Npr., na kiselim i
22
tresetnim tlima dovoljno je kalcizacijom povećati pH vrijednost da bi se otklonili znaci
nedostatka željeza.
Tablica 9 : Spojevi željeza koji se najčešće koriste kod pojave Fe-kloroze
(Katyal i Randhawa, 1983)
Kemijski spoj Kemijska formula Sadržaj Fe u %
Anorganske soli
Željezo (II)-sulfat
Željezo (III)-sulfat
Željezo (II)-karbonat
Amonij-željezo (II)-sulfat
FeSO4 x 7H2O
Fe2(SO4)3 x 4H2O
FeCO3
(NH4)2FeSO4 x 6H2O
20,5
20,0
42,0
Organski spojevi
Lignin-sulfonat
Metoksi-fenilpropan
Poliflavonid
-
60
5,0
6,0-9,6
Kelati
Fe-DTPA
Fe-EDTA
Fe-EDDHA
Fe-HEDTA
-
10,0
9,0-12
6,0
5,0-9,0
Mangan (Mn)
Biljke usvajaju mangan kao Mn2+ , MnOOH (lakoreducirajući) i kelatni oblik. Uloga Mn je
u fotooksidaciji vode u fotosustavu II, redukciji nitrata, aktivator je enzima i nije gradivni
element jer je konstituent samo proteina manganina (Lončarić Z.) Simptomi deficita su
mrkožute mrlje lista dikotiledona i prugasta međužilna kloroza monokotiledona.
Bor (B)
Bor sudjeluje u prenosu asimilata u biljci gdje tvori estere te njegov nedostatak dovodi do
nedosatka šećera u plodu povrća. Također sudjeluje u stvaranju stanične stjenke što daje
čvrstoću i elastičnost iste. Biljke usvajaju bor kao H3BO3, B(OH)4-(boratni anion).
Nedostatak B na rajčici izaziva plutavost ploda, zatim kod kupusnjača izaziva pojavu
smeđe boje cvata (kod cvjetače), i dr.
Cink (Zn)
Ima ulogu u aktivaciji enzima i tvorbu auksina, a njegov nedostatak kod rajčice uzrokuje
nepravilan rast, te općenito njegov nedostatak može utjecati na patuljasti rast biljke –
skraćeni internodiji.
Molibden (Mo)
Biljke ga usvajaju kao MoO4 -2 i Mo+4 i Mo+5.
Simptomi deficita Mo su deformacije razvoja cvijeta rozete (cvjetača), zatim pojava
kauliflorije – cvjetovi bez cvjetnih stapki kod krstašica, deformirano i suženo lišće naročito
uz lisnu dršku (kod špinata i salate).
23
Hraniva su raspoloživa za ishranu bilja (bioraspoloživa) ako se u tlu nalaze ili mogu prijeći
u oblik koji biljke usvajaju i pri tome se moraju nalaziti u zoni korijenovog sustava.
Pristupačnost hraniva može biti kemijska i fizička. Kemijsko-fizička pristupačnost nekog
elementa ishrane može se definirati s tri osnovna parametra:
Intezitet (I) predstavlja neposredno raspoloživi element, tj. njegove ione u vodenoj
fazi tla,
Kvantitet (Q) je potencijalno pristupačni ili izmjenjivo vezani oblik hraniva,
Mobilitet (M) je brzina premještanja hraniva u zonu korijena.
Tablica 11 : Preporučljive vrijednosti količine čistih hranjivih tvari u kg prinosa
Kultura N P2O5 K2O MgO
Kupus-crveni i bijeli 200-300 120-150 250-350 40-60
Cvjetača, celer, poriluk i šparga 150-200 120-150 200-300 30-50
Korabica, krastavci, špinat,
endivija, mrkva, luk
100-150 80-120 150-250 25-35
Mahune, grah, grašak i salata 50-100 80-120 100-200 15-25
Rajčica, paprika 150-250 120-150 200-320 80-160
Krumpir 100-140 120-150 200-320 60-140
Fertilizacija ili fertigacija
Fertilizacija je agrotehnička mjera aplikacije gnojiva s osnovnim ciljem postizanja
visokog prinosa dobre kvalitete optimizacijom opskrbe usjeva hranivima, održavanjem ili
popravljanjem plodnosti tla bez štetnog utjecaja na okoliš.
Fertilizacija je neophodna zbog slijedećih razloga: popravak tla kao supstrata ishrane bilja,
dodatak je prirodnoj, djelomično nedostatnoj, opskrbi hranivima i zamjena je hraniva
iznešenih prinosom, ispranih ili izgubljenih iz tla na neki drugi način.
Fertigacija (dovod gnojiva putem sustava za navodnjavanje) je stalni hranidbeni proces pri
niskim omjerima gnojiva do vrlo ograničenih zona korijena u skladu s potrebama usjeva.
Kada se fertigacija koristi putem sustava navodnjavanja kap po kap ili površinskih sustava
navodnjavanja 20 - 40% ukupne količine N, K2O i 70 – 100% P2O5 trebaju se inkorporirati
u tlo zajedno s mikroelementima. Ostatak N i K2O kao i nešto P2O5 (ako se aplicirao)
trebaju biti fertigirani. Ova hranidbena metoda zahtijeva najmanje 70% primjene dušika u
odgovarajućem nitratnom obliku (NO3-) oslobođenom klorida i drugih štetnih elemenata.
Multi-K je lako topivo gnojivo proizvođaća Haife, Izrael (zbog potpune topivosti u vodi,
kompletnog N u nitratnom obliku i s niskim indeksom soli) je očito najbolji izvor K2O za
fertigaciju i vrlo često se koristi u proizvodnji povrća bilo na otvorenom polju ili u
zatvorenom prostoru. Nakon uzimanja (subtrakcije) gnojiva za predsadnju koje se aplicira
od općih potreba usjeva, ravnoteža hraniva se treba aplicirati tijekom vegetacijskog
perioda.
Učestalost fertigacije ovisi o tipu tla i uvjetima uzgoja. Pješčana tla će zahtijevati češću
fertigaciju (dnevnu) zbog bržeg uzimanja hraniva u usporedbi s teškim (glinenim) tlima.
Meliorativna gnojidba ima za cilj brzo povećanje razine pristupačnosti hraniva u tlu (često
jednom aplikacijom gnojiva) pri čemu se značajno mijenjaju kemijska svojstva tla.
Česte pogreške u gnojidbi su :
24
zanemarivanje gnojidbe osnovnim hranivima (NPK) kada je visokorodnim usjevima
neophodna kontinuirana opskrba lakopristupačnih mobilnih hraniva u tlu, zanemarivanje
gnojidbe ostalim hranivima, posebice mikroelementima, ali i sekundarnim hranivim
elementima, jednostrana intenzivna gnojidba s NPK koja nije učinkovita zbog nedostatka
nekog drugog elementa, prekomjerna gnojidba s učinkom solnog stresa zbog prevelike
doze topivih gnojiva tijekom sjetve ili zbog fertirigacije, pogrešna dijagnoza i preporuka
gnojidbe, neadekvatan tip gnojiva s obzirom na oblik hraniva i cijenu, zanemarivanje
osnovnih svojstava tla (pH reakcija tla, tekstura tla), nedovoljna gnojidba s obzirom na
potencijalan gubitak hraniva.
2. Zalihe hraniva u tlu
Podjela tala po sadržaju hraniva u tlu je na osnovi kemijskih analiza tla.
Tablica 12 : Grupe tala prema opskrbljenosti pristupačnim fosforom i kalijem po AL
metodi (izvor: Vukadinović, V., 1993)
Stupanj opskrbljenosti tla Sadržaj biljnih hraniva mg/100 g tla
Fosfor P2O5 Kalij K2O
Siromašno < 10 < 10
Srednje 10-20 10-20
Dobro 20-30 20-40
Bogato > 30 >40
Pristupačnost biljnih hraniva u tlu ovisi o pH vrijednosti tla (stupanj kiselosti). Prema toj
vrijednosti su određene granične vrijednosti pristupačnosti hraniva.
3 4 5 6 7 8 9
Ekstremno
kiselo
Vrlo jako
kiselo
Jako
kiselo
Srednje
kiselo
Slabo
kiselo
Slabo
alkalno
Jako
alkalno
Ekstremno
alkalno
kiselo neutralno područje alkalno
pH vrijednost većine kulturnih tala
pH vrijednost u tlu ovisi o sadržaju kalcija, strukturi tla i sadržaju humusa.
Podjela tala po sadržaju humusa : > 2% slabo humozna tla, 3-5% dovoljno humozna tla, 5-
10% humozna tla i 15-30% prehumozna tla.
Tablica 13 : Optimalna pH reakcija tla za pojedine povrćarske kulture
(izvor: N. Parađiković)
Kultura Optimalni pH
6,5-7, na organogenim tlima
25
luk (Allium cepa L.) podnosi i pH 4,5
rajčica (Lycopersicon esculentum Mill.) 5,8-7,0
paprika (Capsicum annuum L.) 5,8 – 7,5
patlidžan (Solanum melongena L.) 6,5-7,5
krumpir (Solanum tuberosum L.) 5,5-6,5
krastavac (Cucumis sativus L.) 5,8-7,2
dinja (Cucumis melo L.) 6,0-7,5
lubenica (Citrullus lanatus (Thumb.) 5,5-7,0
tikve (Cucurbita pepo L., Cucurbita
maxima)
6,0-7,0
salata (Lactuca sativa L.) 6,2-7,4
endivija (Cichorium andivia L.) 6,5-7,5
radič (Cichorium intybus var. foliosum) 5,8-7,2
mrkva (Daucus carota L.) 5,5-7,0
peršin (Petroselinum crispum Mill.) 6,5-7,5
pastrnjak (Pastinaca sativa L.) 6,5-7,5
celer (Apium graveolens L.) 6,5-7,5
grašak (Pisum sativum L. ssp sativum) 5,8-7,5
grah (Phaseolus vulgaris L. ssp. vulgaris) 6,5-7,0
špinat (Spinacea oleracea L.) 5,0-7,5
blitva (Beta vulgaris L. ssp. vulgaris var.
cicla) lisnata
6,5-7,5
cikla (Beta vulgaris var. conditiva) 5,8-7,0
kupus (Brassica oleracea L. var. capitata) 5,8-7,0
kelj (Brassica oleracea L. var. sabauda) 5,8-7,0
kelj pupčar (Brassica oleracea L. var.
gemmiferae)
6,0-7,0
raštika i lisnati kelj (Brassica oleracea L.
var. acephala D.C.)
6,0-6,8
korabica (Brassica oleracea L. var.
gongylodes)
6,4-7,2
cvjetača (Brassica oleracea L. var. botrytis) 5,0-6,5
brokula (Brassica oleracea L. var. italic) 5,0-6,5
kineski kupus (Brassica rapa L. ssp.
pekinensis (Lour.)
5,0-6,5
rotkva (Raphanus sativus L. var. niger) 5,4-7,0
rotkvica (Raphanus sativus L. var. sativus) 5,5-7,2
3. Iznošenje biljnih hraniva prinosima povrća
Svaka vrsta povrća prinosom iznosi različite količine biljnih hraniva. Najviše dušika
prinosom iznose kelj pupčar, paprika i grašak. Kelj pupčar iznosi i najviše fosfora i kalija.
26
Po iznošenju fosfora iza kelja pupčara su grašak i korabica, te lubenica i dinja koja traže i
puno kalija. Velike količine kalija iznose paprika i celer.
Tablica 14 : Iznošenje biljnih hraniva prinosom od 100 kg (po Becker-Dilingenu
cit. Stojić 2000.)
Kultura N P2O5 K2O
Kupus 0,36 0,15 0,55
Kelj 0,60 0,20 0,70
Kelj pupčar 3,33 1,66 7,50
Cvjetača 0,40 0,16 0,50
Korabica 0,34 0,38 0,55
Krastavac 0,14 0,07 0,25
Rajčica 0,28 0,07 0,38
Paprika 1,35 0,25 1,41
Mrkva 0,32 0,13 0,60
Cikla 0,26 0,09 0,52
Celer 0,60 0,25 1,00
Peršin 0,24 0,23 0,76
Rotkvica 0,30 0,13 0,25
Luk crveni 0,28 0,12 0,70
Luk bijeli 0,40 0,12 0,30
Poriluk 0,20 0,12 0,32
Salata 0,20 0,08 0,47
Špinat 0,40 0,20 0,60
Grah-niski 0,75 0,20 0,62
Grah-visoki 0,92 0,20 0,70
Grašak 1,25 0,45 0,90
Patlidžan 0,27 0,07 0,37
Dinja 0,14 0,31 1,43
Lubenica 0,15 0,31 1,56
4. Ispiranje hraniva iz tla
Na lako propusnim tlima s puno oborina ili u područjima gdje je potrebno navodnjavanje
dio hraniva se ispire iz tla. Posebno je na ispiranje osjetljiv dušik, dok su fosfor i kalij
slabije pokretni. U takvim uvjetima bolje je dodavanje hraniva nekoliko puta kako ne bi
došlo do ispiranja. U uvjetima navodnjavanja mogu se koristiti tekuća gnojiva koja se
primjenjuju kroz sustave za navodnjavanje. Povrćarske kulture imaju povećane zahtjeve za
hranivima, zbog stvaranja velike nadzemne mase, jer je korijenov sustav u odnosu na
nadzemnu masu slabije razvijen i nalazi se u površinskom sloju tla, a tlo se pri proizvodnji
povrća intenzivno koristi (više žetava tijekom jedne godine). Zbog svega toga većina
27
povrćarskih kultura zahtijeva pojačanu gnojidbu. U proizvodnji povrća koriste se organska
i mineralna gnojiva. Povrćarske kulture imaju različite potrebe za gnojivima te se u tom
pogledu mogu izdvojiti tri skupine.
Prvu skupinu čine one povrćarske kulture koje uz organska gnojiva zahtijevaju gnojenje
velikim količinama mineralnih gnojiva, a tu spadaju: rajčica, paprika, patlidžan, dinja,
lubenica, tikva, krumpir, kupus, kelj i cvjetača. Ove kulture prije sjetve, odnosno sadnje,
treba gnojiti sa 100 - 150 g/m2 kompleksnih gnojiva 7:14:21 ili 13:10:12, a tijekom
vegetacije treba ih još prihraniti s 30 - 40 g/m2 KAN-a ili 18 - 24 g/m2 uree.
U drugu skupinu ulaze one povrćarske kulture koje ne treba neposredno gnojiti stajskim
gnojem, a koje traže umjerene količine mineralnih gnojiva. Tu ubrajamo: mrkvu, peršin,
blitvu, luk, ciklu. Prije sjetve, ove se kulture gnoje s 80-100 g/m2 NPK gnojiva, a tijekom
vegetacije s 15 - 25 g/m2 KAN-a ili s 12 - 15 g/m2 uree.
Trećoj skupini pripadaju one povrćarske kulture čiji su zahtjevi za gnojidbom najmanji,a to
su grašak, bijeli luk, krastavac, bob, špinat. Ove kulture gnoje se samo pred sjetvu, sa 60 -
80 g/m2 NPK gnojiva 11:11:16 ili 13:10:12 ili 15:15:15.
Ovi primjeri gnojidbe mogu zadovoljiti proizvođače povrća iz hobija, ali intenzivni uzgoj
povrća i očekivani visoki prinosi zahtijevaju prije svega analizu tla, koja je najbolji
pokazatelj opskrbljenosti tla hranivima. Kako i u kojim količinama primijeniti gnojiva u
uzgoju povrća, težak je i složen zadatak, ali prvenstveno se mora poznavati tlo. Tla se
međusobno razlikuju po mineralnim i organskim rezervama hraniva, količini njihovih
fiziološki aktivnih oblika, sposobnosti adsorpcije i izmjeni iona te svojim fizikalnim,
biološkim, kemijskim i hidrološkim osobinama (Vukadinović, 1996.).
Danas se suvremena i visokoproduktivna poljoprivredna proizvodnja ne može zamisliti bez
upotrebe mineralnih gnojiva. Ona sadrže makroelemente (dušik, fosfor, kalij, magnezij…) i
mikroelemente (bor, cink, molibden…). Ponekad se ovim gnojivima dodaju i pesticidi
(kemijska sredstva za uništavanje štetnih insekata u tlu, korova i uzročnika biljnih bolesti).
Tlo može sadržavati i dovoljne količine pojedinih elemenata, odnosno hraniva, ali ih
biljke ne mogu koristiti jer se nalaze u, za njih, nepristupačnom obliku, npr. nedostatak Ca.
To je obično slučaj s mikroelementima koji kod nekih kultura imaju veliki značaj u ishrani.
Zato se ovi elementi dodaju mineralnim gnojivima u takvom obliku da ih biljka može
odmah koristiti.
Danas se od pojedinačnih gnojiva najviše proizvode dušikova, koja dolaze u trgovinu kao
KAN (kalcijev amonijev nitrat), urea i UAN otopina. Koriste se uglavnom za
prihranjivanje. Osim ovih gnojiva upotrebljavaju se i folijarna gnojiva (gnojiva koja se
dodaju biljkama prskanjem preko lista). Uz N, P i K sadrže mikroelemente (Fe, Mn, Cu,
Zn, Mo i dr.), stimulatore rasta i vitamine. Dodaju se više puta tijekom vegetacije, a
naročito u prvim fazama rasta i razvoja biljaka. Povećavaju prinos i poboljšavaju kvalitetu
plodova te otklanjaju klorozu (žućenje) kod biljaka. Mogu se miješati s većinom sredstava
za zaštitu bilja. Folijarna gnojiva u trgovinu dolaze pod raznim trgovačkim imenima, kao
što su: fertina, folifertil i dr. Koriste se u malim koncentracijama od 0,075-0,30 %, ovisno o
kojem se gnojivu radi i u kojoj se proizvodnji primjenjuje (u klijalištima i staklenicima
količine su manje od 0,075-0,1 %). Važno je naglasiti da su specijalna vodotopljiva gnojiva
sve više tražena. Koriste se za intenzivnu prihranu povrća bilo folijarno ili sustavom za
zalijevanje (fertirigacije). Dolaze u raznim kombinacijama NPK s mikroelementima,
vrhunske su kvalitete, a namijenjena su za osnovnu gnojidbu ili prihranu. To su gnojiva
tipa kristalon (proizvođač Hydro, Danska).
28
U odnosu na vodotopljivost gnojiva mogu biti:
a) Slabo topljiva:
To su obično granulirana gnojiva. Pretežno se koriste u osnovnoj gnojidbi, npr: 11:11:16
NPK, 7:14:21, 0:20:30, 8:16:24.
Bitno je naglasiti da je K u ovim kombinacijama na bazi kalij sulfata.
b) Lako topljiva:
Mogu ih činiti pojedinačni elementi ili više njih zajedno. To su gnojiva fine kristalne
strukture i brzo se otapaju u vodi. Njihova je primjena jednostavna, a to znači da se mogu
primjenjivati preko tla, putem sustava za navodnjavanje i folijarno.
Kristaloni
Kristaloni su vodotopiva kompleksna gnojiva namijenjena za prihranu svih biljaka, sa
različitim formulacijama s visokim i niskim omjerom NPK, za optimalnu uravnoteženost
između vegetativnog i generativnog rasta. To je idealno gnojivo kod uzgoja biljaka uz
navodnjavanje kap po kap, orošavanjem, prskanjem ili uz neki drugi sistem navodnjavanja.
Kristaloni sadržavaju helatne oblike mikroelemenata i lako se primjenjuju. Različite
formule kristalona napravljene su za specifične pH uvjete tla ili supstrata. U slučaju da
analiza tla ili vode pokaže drugačije omjere hraniva sve formulacije kristalona mogu se
miješati u jednom spremniku. Kristaloni se mogu miješati u 20%-tnom omjeru s drugim
formulacijama i idealani su za folijarnu prihranu (1 - 2 g/l). Za pripremu gotove otopine na
100 l vode dodaje se 10 - 20 kg kristalona. Ta otopina se razređuje u koncentraciji 0,5-2,0
g/l.
Tablica 15 : Podjela kristalona prema boji smjese i prema vrsti namjene (po uputi
proizvođača Hydro, Danska):
Kristalon N P2O
5
K2
O
Primjena
Žuti 13 40 13
Rana primjena, bolje ukorjenjavanje i iniciranje
cvatnje
Lila 19 6 6
Rana primjena, tla s pH>7 (alkalna tla)
Plavi 17 6 18
Vegetacijsko razdoblje, tla s pH>7 (alkalna tla)
Bijeli 13 5 26
Generativni period, cvatnja i plodonošenje, tla s
pH>7
Lila label 20 8 8
Rana primjena, tla s visokom razinom Ca
Plavi label 19 6 20
Vegetacijsko razdoblje
Bijeli label 15 5 30
Generativni period, cvatnja i plodonošenje
Specijalni 18 18 18
Opća upotreba, pogodan za folijarno tretiranje
Zeleni 18 18 18
Opća upotreba, pogodan za fertigaciju
29
Smeđi 3 11 38 Formula sa malo N za zasebno korištenje ili uz
Kalcijev nitrat za osiguranje topivog Ca
Narančasti 6 12 36
U kombinaciji s Kalcijevim nitratom
Crveni 12 12 36
U kombinaciji s Kalcijevim nitratom
Azurni 20 5 10 Pogodno za presadnice cvijeća, osobito Azalee,
Rhododendron
Uobičajeno je kristalone podijeliti prema zahtjevu biljaka prema hranivima u određenom
godišnjem dobu, a to je: Ljetni kristalon = 24:6:16 i 24:4:21 i Zimski kristalon = 16:6:24 i
21:4:24
IZRAČUNAVANJE POTREBNE KOLIČINE MINERALNIH GNOJIVA
1. Primjer proračuna za gospodara praktičara
Često se u knjigama i uputstvima za upotrebu mineralnih gnojiva izračunava
potreba za gnojidbom u obliku čistih hraniva. Tako se, npr. kaže da je za glavati kupus
potrebna gnojidba sa 150 kg N, 80 kg P2O5 i 220 kg K2O, za prinos od 5 vagona/ha.
Međutim, ako smo unijeli u tlo 300 dt/ha stajskog gnoja, unosimo 120kg N, 90kg P2O5, i
150 K2O, računa se da je sadržaj dušika, fosfora i kalija oko 0,4% N, 0,3% P2O5 i 0,5%
K2O. Kad bi se sva količina ovih hraniva mogla iskoristiti prve godine, tada bi samo
stajskim gnojem mogli podmiriti potrebe. Međutim, iskorištavanje iz stajskog gnoja teče
znatno duže i ovisno je o tlu i klimatskim uvijetima od jedne do četiri godine. Znači,
potrebna je gnojidba mineralnim gnojivima. Najčešća složena mineralna gnojiva za
primjenu u povrću su: 7:14:21, 8:16:24 ili 6:18:36, a za prihranu se koristi KAN 27%. Ako
koristimo gnojivo NPK 6:18:36 i KAN 27% i to 600 kg/ha, unijelo se u tlo 36 kg N (6 kg u
100 kg gnojiva), 108 kg P2O5 i 216 kg K2O. Razlika u višku P2O5 od 28 kg nije previsoka
ako se nasad redovito navodnjava. Da bi se u gornjem primjeru zadovoljile potrebe za
dušikom, to se mora nadoknaditi prihranom, prihranjujujući s 300 kg/ha KAN-a 27%,
dodavanjem 81 kg N (27 x 3), što, ako zbrojimo s količinom dušika iz gornjeg primjera,
iznosi ukupno 151 kg N, upravo onoliko koliko treba.
Prikazujući ovaj primjer, vidi se koliko je teško odrediti pravu količinu gnojiva, ako na
raspolaganju nemamo razne kombinacije ili pojedinačna kalijeva i fosforna gnojiva, pa se
moramo zadovoljiti jednom.
2. Znanstveni primjer
U svijetu i u nas koristi se niz znanstveno utemeljenih metoda za utvrđivanje
potreba u gnojidbi. Tome najviše služe: vegetacijski pokusi i kemijske ekstraktne metode
(određivanje raspoloživosti hraniva u tlu različitim otopinama, od H2O do kelatnih
otopina). U suvremenoj metodi preporuke gnojidbe povrća koristi se kompjutorski model.
Gnojidbene preporuke zasnivaju se na iznošenju hraniva ciljnim prinosom, na rezultatima
analize tla i preporučenom količinom gnojiva (Lončarić, 2005.).
Na temelju rezultata Nmin analize određuje se preporuka u gnojidbi (prihrana ili startna
gnojidba). Preporuke se mogu izračunati pomoću kompjutorskih aplikacija u koje se unose
odgovarajući parametri (npr. dubina uzorkovanja, tekstura tla, usjev, fenofaza usjeva,
30
sklop, trenutna vlaga tla, koncentracija nitrata izražena u mg N kg-1 i koncentracija
amonijskog dušika izražena u mg N kg-1) ili se računa razina opskrbljenosti tla mineralnim
oblikom dušika (izraženo u kg N ha-1) kao suma dušika u nitratnom i amonijskom obliku
te se kao preporuka gnojidbe računa količina dušika koja nedostaje u tlu ovisno o vrsti
usjeva i fenofazi (Lončarić, 2005.).
U našim agrokemijskim laboratorijima, u sastavu kontrole plodnosti tla, najčešće se rade
slijedeće analize: reakcija tla (pH u vodi, u 1 mol/dm3 KCL-u, te hidrolitička kiselost u Na-
acetatu), lakohidrolizirajući dušik Kjeldahl destilacijom nakon hidrolize od 24 h u 0.25
mol/dm3 H2SO4, humus bikromatnom metodom, zaslanjenost tla mjerenjem
konduktiviteta u suspenzije tla i vode u omjeru 1:5, karbonati volumetrijskom metodom po
Scheibler-u, fosfor i kalij standardnom AL-metodom, baze Ca, Mg, K i Na na KIK-u AAS-
om nakon trostruke ekstrakcije u 1 mol/dm3 NH4-acetata, mikroelementi Fe, Mn, Zn i Cu
AAS-om iz istih amon-acetatnih ekstrakata (omjer 1:10) i dr.
Potrebne količine biljnih hraniva u tlu za povrće:
1. Za fosfor (P2O5) po laktatnoj Egner-Riehm metodi: mg/100g
a) na pjeskovitim i lakšim tlima 20-30
b) na težim tlima 25-30
2. Za kalij (K2O) po metodi Schachtschabela: mg/100g
a) za ilovasta tla s manje finih čestica 20-25
b) za ilovasta tla s više finih čestica 25-35
c) za teška glinasta tla 35-45
3. Potrebna količina dušika (N) se prilagođuje potrebama pojedinih vrsta povrća, a
unosi se u tlo u više navrata.
Za postizanje visokih i kvalitetnih prinosa sva tri hraniva moraju biti usklađena. Pri
gnojidbi povrća kompleksnim NPK gnojivima moramo voditi računa o njegovoj
osjetljivosti na klor, koji je dio kalijevog sastojka u nekim NPK gnojivima. U skladu s tim
povrće grupiramo u:
a) Povrće osjetljivo na klor (neposredna gnojidba prije sjetve) – rajčica, paprika, patlidžan,
krastavac, dinja, lubenica i luk. Klor djeluje otrovno na ovo povrće ako njegova
koncentracija u suhoj tvari dosiže 1,5 - 1,8%.
Znaci štetnog djelovanja klora su: prerano kretanje vegetacije, nepotpuno razvijanje listova,
uvijanje listova po rubovima, deformacija lišća i kloroza koja dovodi do sušenja biljke.
b) Povrće koje nije osjetljivo na klor – mrkva, peršin, celer, salata i špinat. Ovo povrće
možemo pred sjetvu i u tijeku vegetacije gnojiti formulacijama u kojima je kalij u obliku
kalijevog klorida, na primjer: NPK 8:26:26, NPK 7:20:30, NPK 13:10:12 i NPK 15:15:15.
Za svaku metodu i pojedini element, potrebe u gnojidbi se posebno izračunavaju, iz
graničnih vrijednosti ili pomoću odgovarajućih funkcijskih jednadžbi.
GNOJIVA I OKOLIŠ
Pojavom ekoloških pokreta, kao reakcija na nagli razvoj novih tehnologija koje unose u
biosferu štetne tvari, svuda se počelo tražiti zagađivače okoline. Da bi se iz zagađivača
isključila mineralna gnojiva već su šezdesetih godina obavljena, a i dalje se obavljaju
istraživanja s ciljem utvrđivanja eventualne opasnosti njihove primjene. Posebna pažnja
posvećena je istraživanjima mogućeg negativnog utjecaja dušika, fosfora i teških kovina iz
gnojiva.
31
Mineralna gnojiva se još uvijek često pogrešno nazivaju umjetna gnojiva. Ona se dobivaju
preradom prirodnih sirovina u tvornicama gnojiva. Biljna hraniva iz nepristupačnih ili
teško pristupačnih oblika u sirovinama, preoblikuju se u biljkama pristupačne, tj. iste oblike
kakve može usvojiti i u prirodi. Oblici biljnih hraniva iz mineralnih gnojiva se ni po čemu
ne razlikuju od pristupačnih biljnih hraniva iz tla i organskih gnojiva i biljke ih potpuno
jednako usvajaju.
Prirodna plodnost tla i organska gnojiva ne mogu osigurati dovoljno biljnih hraniva da bi se
osigurali visoki prinosi i kvaliteta uzgajanih biljaka, tj. da bi se iskoristio u potpunosti
genetički potencijal biljke. Za prehranjivanje preko šest milijardi stanovnika, a taj broj
stalno raste, potrebno je osigurati dovoljno hrane što se ne može postići bez stalnog
povećanja poljoprivredne proizvodnje. Stoga je potrebno neprekidno upotpunjavati
prirodnu plodnost tla gnojivom. U zemljama s visokom poljoprivrednom proizvodnjom nije
došlo do smanjivanja potrošnje gnojiva po jedinici površine već se smanjuju obradive
površine. Tako se po odluci Europske unije već dvije godine 15% obradivih poršina
ostavlja na ugaru. Hrvatska ovakvu odluku ne može donijeti jer još uvijek znatne količine
hrane uvozi. Osim toga nisu iskorišteni ni mogući potencijali poljoprivredne proizvodnje,
jer se Hrvatska nalazi na dnu Europske ljestvice potrošnje biljnih hraniva po hektaru
godišnje (tablica 16).
Tablica 16 : Potrošnja biljnih hraniva/ha/godišnje (Stojić, 1997.)
Zemlja Ukupno NPK (čistih hraniva) kg/ha
Irska 740
Nizozemska 643
Švicarska 422
Hrvatska 159
Dušik (N) je među prvim spomenutim štetnim tvarima jer onečišćuje podzemne vode i
vodotoke njegovim ispiranjem iz tla. Pri tome se kao zamjena za uporabu mineralnih
gnojiva navode organska gnojiva. Upravo dušik iz organskih gnojiva znatno više zagađuje
podzemne vode od dušika iz mineralnih gnojiva. Dušik iz mineralnih gnojiva se
primjenjuje u vrijeme kad su potrebe biljke najveće, tada ga biljke najviše usvajaju i
najmanje se gubi. Iz organskih gnojiva se dušik, da bi bio pristupačan, treba mineralizirati,
a njegova mineralizacija tijekom godine teče bez moguće kontrole dok brzina ovisi o
uvjetima za nitrifikaciju. Ovi se procesi u tlu odvijaju bez mogućeg usklađenja sa
vremenom i fazom rasta i razvoja biljke. Takav je dušik podložniji ispiranju iz tla. Količina
i raspored oborina, te mehanički sastav tla utječu na ispiranje nitrata u podzemne vode.
Dozvoljena koncentracija nitrata u pitkoj vodi prema svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, je
50 mg NO3/l. U kiseloj sredini dolazi do redukcije nitrata u nitrite koji su štetni za zdravlje
ljudi.
Kadmij, najčešće spominjana teška kovina kao zagađivač, pratilac je fosfora u prirodi.
Njegov sadržaj u mineralnim gnojivima ovisi o podrijetlu fosforne sirovine. Uporabom
fosfata iz područja s najmanjim sadržajem kadmija koji koristi Petrokemija d.o.o. Kutina,
nema opasnosti od zagađivanja okoliša ni opasnosti po zdravlje ljudi. Cijela Europa rabi
naša mineralna gnojiva, što znači da zadovoljavaju stroge propise o zaštiti okoliša.
Ostale teške kovine koje spadaju u toksične elemente mogu se naći u nusproizvodima iz
topionica, termoelektrana, te u kanalizacijskim muljevima. Moguće je i zagađivanje tim
32
kovinama putem atmosfere, njihovim taloženjem na vegetativne organe biljke, koje se
dešava u blizini industrije ili prometnice. Naročito osjetljivo na ovaj način zagađivanja je
povrće, pa ga na takvim mjestima ne treba uzgajati.
7. ORGANSKA GNOJIVA
Organska gnojiva su po svom sastavu i svojstvima vrlo raznolika skupina koja obuhvaća
uglavnom različite otpatke biljnoga i životinjskoga podrijetla (Vukadinović, 1996.).
Vrijednost organskih gnojiva ovisi o količini organske tvari i odlika im je da sadrže male
količine aktivne tvari, a sva hranjiva se nalaze vezana u organskom obliku. Primjena
organskih gnojiva popravlja strukturu tla, vodozračni režim te ujedno oigurava bolja
toplinska i biološka svojstva (mikrobiološka, fizikalna i kemijska svojstva).
Osnova podjela gnojiva životinjskog porijekla su na kruta, tekuća i polutekuća, odnosno
prema vrsti životinje i stelje (goveđi, konjski, pileći, ovčji). Za uzgoj povrća zavisno o tipu
tla mogu se koristiti goveđi stajski gnoj od 5 - 15 kg/m2, pileći gnoj od 2 - 8 kg/m2, ovčiji
gnoj 1.5 - 3 kg/m2. Stajski gnoj treba biti zrel što znači dobro humificiran i treba biti star 8 -
10 mjeseci, ako se koristi u zaštićenim prostorima, odnosno 6 mjeseci ako se koristi za
uzgoj na otvorenom polju (Parađiković, 2002.). Organska tvar osigurava CO2 koji je
potreban za fotosintezu kao i za mineralna hraniva.
7.1. STAJSKI GNOJ
Stajski gnoj su izlučevine (ekskrementi) domaćih životinja sa ili bez stelje, i s mogućom
manjom količinom urina. Neugodni miris stajskog gnoja uglavnom potječe od merkaptana i
amina. Merkaptani ili tioli (tioalkoholi) su spojevi koji se dobiju iz alkohola zamjenom
kisikova atoma sumporovim, a oksidacijom merkaptana nastaju sulfonske kiseline. Kako je
podjela stajskog gnoja prema vrsti životinje i stelje može se reći da i sastav istog zavisi o
načinu ishrane životinje kao i o vrsti stelje (kukuruzovina, slama, piljevina i drugo).
Prosječne količine makrohraniva u različitim vrstama stajskog gnoja sa približnim
sastavom (% na suhu tvar) za: pileći gnoj 18 – 30% ST, N 1.8 - 4.0, P2O5 4.0 - 5.5 i K2O
1.0 - 2.7; ovčij gnoj 22 - 37% ST, N 3.6 - 4.5, P2O5 1.3 - 1.8 i K2O 2.8 - 4.5; goveđi gnoj
12 - 16% ST, N 0.4 - 2.5, P2O5 0.5 - 1.3 i K2O 2.2 – 4. 0; konjski gnoj 12 – 22% ST, N 1.5
- 3.3, P2O5 0.5 - 1.5 i K2O 1.5 - 2.5. Približne prosječne količine mikrohraniva u stajskom
gnoju (mg/kg) su: Mn 25 – 45, Zn 8 – 22, B 2 – 6, Cu 1 - 2 i Mo 0.15 – 0.25. Prosječno
stajski gnoj sadrži oko 75% vode.
Svinjski gnoj se slabo koristi u uzgoju povrća, ali ako se primjenjuje onda je preporuka
samo za vanjsku proizvodnju i to u manjim količinama.
Gubici hraniva iz stajskog gnoja su visoki i najčešće nastaje gubitak dušika u obliku
amonijaka. Smatra se da je ¼ cjelokupne količine dušika u stajskom gnoju iskorištena za
ishranu bilja (Vukadinović, 1993.).
Stajski gnoj se treba nakon razbacivanja brzo zaorati na dubinu od 20 – 25 cm, a dubina
ovisi o količini gnoja, vrsti stelje, tipu tla kao i godišnjem dobu primjene. Također, stajski
gnoj, a naročito nezreli ne bi se smio koristiti pred sjetvu ili sadnju povrćarskih kultura. U
zaštićenim prostorima u uzgoju u tlu primjenjuje se mješavina stajskog gnoja u količini od
33
20 – 40 kg/m2 svake 2 - 3 godine. Na taj način se omogućuje proces mineralizacije
prosječno oko 1.5 – 2.5 kg N/m2, 0.5 – 1.5 kg/m2 P2O5 i 1.5 – 2.5 kg/m2 K2O. Koeficijent
potrošnje hraniva iz stajskog gnoja u prvoj godini iznosi 50%, u drugoj 30%, a u trećoj
20%. Prema više autora ovi podatci su promjenjivi ovisno o načinu uzgoja, plodoredu, kao
i kvaliteti stajskog gnoja.
7.2. TEKUĆI I POLUTEKUĆI STAJSKI GNOJ
U ovu skupinu gnojiva pripadaju gnojnica i gnojovka koje se sastoje uglavnom od
izlučevina domaćih životinja (urin, mješavina ekskremenata, ostatak stelje), tehnološke
vode od pranja staje, i drugo. Općenito primjena tekućeg i polutekućeg stajskog gnoja
može biti indirektna opasnost za podzemne vode naročito ako se koristi u intezivnoj
proizvodnji povrća u toplim klimatskim područijma. Stoga se ova mjera gnojidbe vrlo malo
koristi u povrćarstvu, a ako se ipak i primjenjuje onda se biljke prihranjuju s otopinom
gnojiva (1 kg na 15 – 20 L vode). Biljke se prihranjuju između redova u ranim jutarnjim
satima pazeći pri tome da se ne prska list.
7.3. ZELENA GNOJIDBA
Pod zelenom gnojidbom podrazumjeva se zaoravanje biljnih vrsta (cjelih ili pojednih
djelova). Najčešće se za ovu vrstu gnojidbe koriste grahorice, djetelinsko-travne smjese kao
i druge biljke koje imaju brzi porast. Zelena gnojidba se naziva još i sideracija. Primjena
ovog načina gnojidbe omogućava niz pozitivnih svojstava u popravljanju strukture tla kao i
povoljan rad mikroorganizama. Uzgoj povrćarskih kultura koje se zasnivaju na oranicama
na kojima su prethodno više godina bile ratarske kulture zahtjevaju kvalitetan vodo zračni
režim kao i povoljne uvjete za rad mikroorganizama. Stoga se za sideraciju koristite
uglavnom biljke iz porodice leguminoza ili smjese istih sa djetelinsko travnim smjesama, a
koje imaju mogućnost fiksiranja dušika iz zraka. Zaoravanje zelene mase ili žetvenih
ostataka se preporučuje radi očuvanja biološke faze tla, a danas se koristi čitav niz
biopreparata koji sadrže korisne bakterije, a koje pomažu intezivne mikrobiološke procese
u tlu kao i mikrobiološka bakterijska gnojiva. Takva gnojiva pomažu bolje iskorištavanje
dušika i fosfora. Njihova primjena je jednostavna, sjeme se inokulira ili kvasi ili se koriste
mikrogranule za gnojidbu tla zaštićenog prostora ili polja. Najpoznatija bakterijska gnojiva
azotobacterin i nitragin često puta dolaze kao kombinacija dušičnih i fosfornih bakterijskih
gnojiva, npr. nitrifikacijska bakterija (Azotobacterin chroococcum ) i bakterija koja pomaže
boljem usvajanju fosfora (Bacterium megatrerium).
7.4. KOMPOSTI
Za uspješnu povrćarsku proivodnju izuzetno je važna struktura tla. Tla moraju biti visoke
prirodne plodnosti, dobre opskrbljenosti pristupačnim biljnim hranivima i sadržaj humusa
barem 3 – 5% (Matotan, 2004.). Iz tog razloga kod uzgoja povrća često se koriste komposti
različitog porijekla. Često puta zbog nižeg pH tla gdje je pH vrijednost 4.8 – 5.5 kod uzgoja
34
povrtnih kultura iz skupine mahunarki sprečava se razvoj simbiotskih kvržica na korijenu
čime se ograničava fiksacija atmosferskog dušika pa je i mikrobiološka aktivnost u takvima
tlima slaba, a razgradnja organskih tvari usporena. Pored kalcifikacije za brzu pripremu
povoljnog i plodnog tla u svrhu povećanja pH vrijednosti kao i organskih tvari koriste se
komposti. Kompost je organski proizvod koji nastaje razgradnjom različitih biljnih ostataka
iz domaćinstva, poljoprivrede i prerađivačke industrije, a može biti obogaćen sa dušikom i
drugim elementima. Pomoću mikrobiološke aktivnosti i biokemijskih promjena svježa
organska tvar podliježe prvo dekompozicij, a zatim anaboličkim procesima sličnim tvorbi
humusa. Količina dobivenog komposta je 35 - 60% od početne mase svježe organske tvari
zbog gubitka vode, ugljika i drugih tvari u procesu kompostiranja. Proizvodnja komposta
može biti različita ovisno o količini i raznolikosti materijala, a način pripreme zavisi da li
se radi u kućnoj proizvodnji ili profesionalnim kompostištima. Priprema komposta za
manja domaćinstva ili manja obiteljska gospodarstva priređuju se u hrpama, jamama ili u
posenim kontejnerima. Optimalna vlažnost materijala je od 45 - 65%.
Kada se priprema veća količina komposta, a koja se neće koristiti brzo potrebno je osigurati
prozračivanje za ulaz kisika, izdvajanje CO2 i vode. Temperatura kompostne mase treba se
održavati između 45 i 70ºC, a preporučljivo je da kroz 10 - 12 h bude 68 - 75ºC. Te
temperature djelomično mogu uništiti štetne patogene, ali i sjeme nekih korova. Dužina
kompostiranja zavisi o vrsti biljnog materijala, o debljini slojeva, vrsti stajskog gnoja koji
se dodaje, količini vapna kao i klimatskih uvjeta.
Materijal za vrtne komposte su:
Stari kompost ili plodno tlo – najvažnija zadaća starog komposta ili plodnog tla jest
inokulirati, zaraziti novu kompostnu hrpu potrebnim mikroorganizmima i ostalim
sastojcima koji se već nalaze u starom kompostu. Osim toga, ovo pomaže pri stvaranju
mineralno-humusnog kompleksa od strane gujavica i drugih organizama. Premda
dodavanje ovih tvari nije uvijek od presudne važnosti, pošto se i u ishodišnom materijalu
budućeg komposta obično uvijek nalazi dovoljno organizama koji sudjeluju u procesima
kompostiranja, većina bio-vrtlara, naročito onih starijih, je zadržala ovu praksu kao
izuzetno važan postupak. Stari kompost, ili plodno tlo, ne smiju zauzimati više od 5%
ukupnog volumena hrpe. Ukoliko se ovog materijala doda previše, kompostirajući procesi
se znatno usporavaju (niska temperatura), a često i potpuno izostanu.
Vapno – dodatak vapna kompostu nema uvijek opravdanja, budući da vapno uzrokuje
gubitak dušika. Ipak, kada se kompost spravlja pretežito od biljnih tvoriva, poželjno je
dodati i nešto vapna, kako bi se ubrzao proces razgradnje i neutralizirale nastale kiseline.
Ovo je najbolje izvesti tako da se vapno pospe na kompost, tj. oko 2 - 4 kg vapna/m3
materijala. Umjesto vapna, moguće je uporabiti i mljeveni dolomit, koji sadrži Ca i Mg.
Materijal bogat dušikom – dodaje se samo kada u ishodišnom materijalu nema dovoljno
dušika (npr. ako se kompost gradi većinom iz slame ili piljevine). Ovdje prvenstveno spada
životinjski gnoj, koštano brašno, mljeveno rogovlje, papci, sušena krv, guano, mladi korovi
itd. Kokošji gnoj je zbog visokog sadržaja dušika izuzetno dragocjen dodatak kompostu.
Sav gnoj, a posebno kokošji, nabavljen s konvencionalnih farmi, obično sadrži jako puno
rezidua pesticida, ali i što može biti opasnije i veterinarskih preparata, te stimulatora rasta i
hormona. Premda je danas upotreba ovih preparata znatno smanjena, i premda se pri
kompostiranju dio njih razgradi u neškodljive spojeve, pri kupnji gnoja za vrt, ovome je
potrebno obratiti posebnu pozornost.
35
Tvari za pokrivanje komposta – za ovo se upotrebljavaju iste tvari kao i pri kompostiranju
gnoja (zemlja, treset, slama, paprat, komadi starog tepiha, stari kaputi, i sl.)
Bioaktivatori – prirodne su tvari koje stimuliraju dozrijevanje gnoja i komposta, a
najboljima su se pokazali biološko-dinamički preparati.
U vrtni kompost je moguće dodati i gujavice, ali je ovo često puta nepotrebno,
pošto će se one pojaviti same kada u kompostu sazriju uvjeti koji njima odgovaraju. No
ipak, nema nikakvog razloga da oni koji to žele, dodaju i gujavice, ali je to bolje učiniti
nakon tridesetak dana, a ne odmah. Djeluju na promjenu mikroflore, razgradnju organske
tvari, aeraciju tla. Poznat je Lumbri post (biokont) – glisnjak kojeg prerađuju kalifornijski
crvi. Zemljišni crvi su vrlo velika grupa zemljišne faune. Najčešći reprezentanti su gujavice
(Lumbricidae) s oko 160 vrsta, dužine su 2-30 cm, ali i do 3 m (Megascolides Australis).
Oni su općenito žderači organske tvari koja prolazi kroz njihov probavni sustav zajedno s
tlom i transformira se do oblika koji lako podliježu humifikaciji. Pri tome se obavlja i
dezinfekcija tla, pa npr. populacija nematoda bude smanjena do 60%. Budući da gujavice
preferiraju organsku tvar koja sadrži veću količinu žive mikrobiološke mase (neki
istraživači misle da su oni esencijalni u njihovoj ishrani), u tlu dolazi do redukcije
pojedinih štetnih vrsta mikroorganizama. Zemljišni crvi sadrže oko 80% vode i vlažnost tla
je vrlo važna za njihov život jer gube do 15% vode na dan. Aktivni su u rasponu
temperature od 0-300C i učinci njihovog djelovanja su:
biološki (utjecaj na promjenu mikroflore), kemijski (razgradnja organske tvari, veća
raspoloživost biljnih hraniva) i fizikalni (aeracija tla, premještanje hraniva iz dubljih
slojeva u zonu korijena).
Ako se u kompost dodaju korovi, svakako je to bolje učiniti prije negoli su se osjemenili.
Kod komposta koji sadrže jako puno zaraženih biljaka, svakako je za preporučiti prevrtanje
7 - 10 dana nakon izgradnje, tj. kad je temperatura unutra najviša. Ovo se čini da bi se
materijal pomiješao, pošto vanjski dijelovi komposta često puta ne postižu dovoljno visoku
temperaturu kao oni nutarnji. Okretanje se mora izvesti što je brže moguće, jer je to faza u
kojoj je dušik u nestabilnom obliku i jako brzo hlapi. Nakon prevrtanja hrpe potrebno ju je
odmah pokriti da se spriječi daljnji gubitak temperature i dušika. Po potrebi, moguće je
obaviti i više prevrtanja.
Gradnja vrtnog komposta
Materijal za kompostiranje je najbolje slagati u hrpe koje na presjeku imaju oblik trapeza.
Ovaj oblik se sastoji od baze širine 1,5 m, te visine 1,2 m. Gornja stranica trapeza iznosi
oko 70 cm, a poželjno je da je kut nagiba oko 45º, jer je to najbolji nagib za oticanje vode.
Dužina hrpe može biti prema potrebi, odnosno ovisit će o raspoloživom materijalu.
Kompost započinjemo graditi tako da na kompostište donesemo sav već prethodno odabran
materijal. Nakon što smo izmjerili dimenzije budućeg komposta, iskopamo temelj dubine
10-tak cm, a dno prorahlimo vilama i do razine zemlje ispunimo starim kompostom ili
plodnom zemljom koje pomiješamo s oštrim pijeskom. Ovo prekrijemo nekim grubljim
materijalom (grančice, snopovi šiblja i sl.), ili pak napravimo jedan od jednostavnih
ventilacijskih otvora. Ovako složen materijal vršit će drenažu te osiguravati prisustvo zraka
na dnu hrpe, što je od izuzetne važnosti. Nakon toga dodajemo materijal u slojevima od 20-
tak cm, a nakon svakog sloja pospemo tanak sloj starog komposta ili plodnog tla. Ovaj se
postupak ponavlja sve dok ne dostignemo željenu visinu (kako će nakon nekoliko dana
kompost splasnuti, poželjno je početi s nešto višom visinom).
36
U kompost je svakako bolje uključiti i životinjske tvari (gnoj ili sl.). Ova, osim što su
bogata dušikom, ujedno obogaćuju kompost enzimima, hormonima, antibioticima i dr., bez
kojih je rad mikroorganizama, kao i čitav proces kompostiranja znatno otežan. U praksi se
također pokazalo da vegetarijanski vrtovi, dakle vrtovi koji se godinama gnoje isključivo
biljnim materijalom, bez dodatka životinjskih supstanci nakon određenog vremena gube
svoju plodnost. Stoga je poželjno, u vrtni kompost dodati i nešto životinjskog materijala.
Ako ovo nije moguće lako nabaviti, kao pomoć može poslužiti i sasvim mala količina
stajskog, ili nekog drugog gnoja, ili pak životinjskog urina, rastopljenog u vodi. Ovom
tekućinom se zalijevaju biljni dijelovi pri gradnji komposta ili pak u bilo koje doba kasnije.
Kompost treba početi graditi tek onda kada smo sigurni da postoji dovoljno materijala. Ovo
je naime i jedan od najvećih problema kojim su suočeni mali eko-vrtlari, čija hrpa raste
većinom od kuhinjskih otpadaka i sezonskog materijala iz vrta. U praksi se naime često
puta, u pomanjkanju rješenja za ovaj problem učini velika greška, tj. materijal ze kompost
se dodaje malo po malo. To nipošto nije dobro raditi, već je kompost potrebno napraviti u
jednom postupku. Jedino tako ćemo osigurati da će se kompost uistinu zagrijati i započeti
svoju aktivnost. Do tada, materijal koji kanimo kompostirati mora se očuvati tako da izgubi
što manje od svoje prvobitne vrijednosti. Naravno, ovo neće uvijek biti lako, i dio
materijala će se svakako razgraditi, ali uvijek nastojimo da se razgradnja što je moguće više
obavi u kompostu kada za to dođe vrijeme.
TRESET
Organski je materijal koji se u prirodi javlja nagomilavanjem biljnih ostataka
nepotpuno razloženih u uvjetima prekomjernog vlaženja i nedovoljnog provjetravanja.
Sadržaj biljnih hraniva u tresetu je vrlo nizak, pa ga zato prvenstveno treba rabiti kao
materijal koji poboljšava fizičke osobine tla, posebice za poboljšanje njegove strukture, te
vodnog i zračnog režima. Primjena organskih gnojiva ne može radi niskog sadržaja biljnih
hraniva dati zadovoljavajuće rezultate u povećanju prinosa povrća. Zato se za dobivanje
zadovoljavajućih prinosa i dobre kvalitete u povrtlarstvu moraju primjenjivati uz organska i
mineralna gnojiva, koja sadrže biljna hraniva u velikim koncentracijama, biljci dostupnom
obliku i odgovarajućem odnosu. Pri određivanju količine i vrste mineralnih gnojiva treba
voditi računa o potrebama pojedinih vrsta povrća, o stupnju opskrbljenosti tla dostupnim
biljnim hranivima, te o osjetljivosti pojedinih vrsta na klor.
HRANJIVE OTOPINE
Hranjive otopine, kao supstrat biljne ishrane, koriste se u hidroponima, a priređuju se po
različitim receptima zavisno od biljne vrste. Osmotski tlak hranjivih otopina za uzgoj
biljaka u hidroponima obično je između 0.5 i 1.5 bara, a pH vrijednost mora se održavati
na oko 5.5 što se smatra optimalnim. Uzgoj biljaka u velikim hidroponskim sustavima
nadziran je kompjutorskim uređajima za prilagođavanje koncentracije hranivih elemenata,
EC, pH, uz nadzor temperature, svjetlosti, vlažnosti zraka, vlažnosti supstrata, pa čak i uz
prilagođavanje koncentracije CO2. Time je omogućen uzgoj u svim razdobljima godine po
najpovoljnijim uvjetima.
KONDICIONERI TLA
37
Osim klasičnih načina popravljanja kakvoće tla, odnosno otklanjanja činitelja neplodnosti
(kalcizacija, humizacija, meliorativna gnojidba, meliorativna obrada tla), sve češće se za
popravak strukture, ali i toplinskih svojstava, izmjenjivačkog kapaciteta te vlaženja tla,
primjenjuju i kondicioneri tla. To su organske i anorganske prirodne tvari ili sintetički
proizvodi. Uglavnom se zbog skupoće koriste u vrlo intenzivnoj i profitabilnoj proizvodnji
(cvijeće, povrće). Dijele se uobičajeno na:
- Tvari za povećanje hidrofilnosti tla (npr. polikrilamid-PAM)
- Tvari za povećanje hidrofobnosti tla (npr. bitumenske emulzije)
- Tvari za povećanje temperature površine tla (npr. malč s bitumenoznim
emulzijama)
-Tvari za stabilizaciju strukture po dubini profila i lakše prodiranje korijena (npr.
anorganski kondicioneri na temelju Fe, perlita i dr.)
- Tvari za povećanje kapaciteta izmjenjivačkog kompleksa tla (emulzije sa
svojstvima jakih kiselina, zeoliti, glina, pa i čisti bentonit i vermikulit)
- Treset supstrati – danas na Hrvatskom tržištu mogu se kupiti slijedeći supstrati :
Klasmann supstrati, Stender supstrati, Brill supstrati i drugi.
U njihovoj paleti nalazi se preko 20 različitih supstrata, a to su: supstrati za sjetvu, za
uzgoj presadnica povrća i cvijeća, za uzgoj u loncima i za ožiljavanje reznica. To su
mješavine crnog i bijelog treseta kojima su dodana makro i mikro hraniva, aditivi za
poboljšanje strukture supstrata (perlit, ilovaste granule, kompostirane kore drveta i dr.), te
pH reakcija prilagođena uzgojnoj kulturi.
Ostali kondicioneri tla:
Kokosovo vlakno je organski kondicioner koji se dobije složenim procesom od ljuske
kokosa. Posjeduje veliku pufernu sposobnost te je pogodan za upijanje vode tj. sadrži 25 –
40% pristupačne vode pa nije potrebno često zalijevanje. Ima stabilan pH (ovisi o potrebi
biljke), poroznost 80 – 95%, gustoću oko 110 g/dm3 nakon vlaženja. Potpuno je prirodan
materijal, a nakon upotrebe od oko 3 godine može se reciklirati i koristiti kao organsko
gnojivo.
Treset može biti prirodni, komprimirani, više ili manje razloženi (vlaknast) i preparirani
(kemijski obrađen s različitim mineralnim dodacima). Treset povećava retenciju vode u tlu
(npr. sphagnum ima kapacitet 800%), čini tlo rahlim, toplijim (zbog velike količine
organske tvari i povećanog kapaciteta za zrak). Često mu se dodaje CaCO3 za smanjivanje
kiselosti tla, perlit ili vermikuliti za povećanje adsorpcijskih svojstava i vezivanje
mineralnih oblika hraniva u raspoloživom obliku.
Komposti imaju pored fertilizatorske funkcije i ulogu kondicionera tla s jakim djelovanjem
na strukturu (aeraciju i retenciju vode), boju tla i povećanje biogenosti tla.
Pijesak je značajna komponenta i najčešće se dodaje supstratima, ali može i samostalno
poslužiti za ožiljavanje i razmnožavanje presadnica povrća i cvijeća. Koristi se riječni
pijesak veličine čestice od 0.20 – 0.35 mm. Posebno je dobar za popravljanje tala teže
strukture, a ujedno osigurava mladoj biljci sigurno ukorjenjivanje jer ima dobar vodozračni
režim.
38
Drugi organski kondicioneri su: rižine ljuske, borove iglice, piljevina, kora drveta i slično.
Malčevi pripadaju grupi kondicionera tla. Posljednih godina malčevi se koriste intezivno u
uzgoju povrća u zaštićenim prostorima kao i na otvorenom polju. Mogu biti anorganskog,
organskog ili sintetičkog porijekla. Prirodni malčevi su najčešće strugotine različitog
drveta, slama, suhe trave i slično, a umjetni su različite plastične folije različitih boja i
debljine.
Kamena vuna je anorganski tj. industrijski proizvod koji može biti kondicioner tla, iako se
češće koristi kao mediji za rast u hidroponskom uzgoju povrća. Ima neutralan pH (6.8 –
7.2), inertan, jednostavno se dezinficira pa se koristi za uzgoj više puta, a nedostatci su
slaba puferna sposobnost te gubljenje poroznosti i sabijanje.
Perlit je lako porozni materijal vulkanskog porijekla nastao na temperaturi oko 1000°C. Po
kemijskom sastavu je inertan, nema mirisa i neutralne pH vrijednosti. Na tržište dolazi
pojedinačno kao granulirani od 1.5 – 2.0 mm i od 3 – 6 mm ili kao mješavina u
supstratima. Njegova uloga je popravak fizikalnih svojstava, a vodu veže 4 – 5 puta više u
odnosu na volumen. Čisti perlit služi za ožiljavanje sadnog materijala, ali i za sjetvu povrća
i cvijeća.
Vermikulit je silikat željeza ili aluminija, a nastaje zagrijavanjem sirovina na temperaturi
od 900 – 1000°C. Neutralan je, ima dobar kapacitet za vodu, služi za popravljanje strukture
supstrata ili tla, a sadrži K (5 – 8%), Mg (9 – 12%) i FeO (6%) (Lazić, 2001.).
Ekspandirana glina je kemijski inertna, pH 6.5 – 7.5. Nastaje grijanjem gline na visokim
temperaturama. Najčešće se koristi u obliku granula veličina 2 – 3 mm i od 6 – 8 mm.
Granule služe kao drenaža pri uzgoju povrća i cvijeća u kontejnerima ili PVC loncima.
Osnovu ekspandirane gline čini aluminij, željezni oksid, silicij, a u tragovima ima sumpora
i klora.
Higromul povećava retenciju vode u tlu tj. upija 40 – 80% vode u odnosu na svoju težinu,
ali ju postupno oslobađa. Nakon određenog vremena se razlaže.
Kalcijev karbonat (CaCO3) se koristi se za kalcizaciju (neutralizaciju kiselosti), ali u tlu
djeluje i kao poboljšivač strukture tla.
Od kondicionera u posljednje vrijeme sve više se u stakleničkoj i plasteničkoj proizvodnji
koriste i zeoliti, prirodni porozni minerali vrlo velikog ionoizmjenjivačkog kapaciteta.
Dušična gnojiva sa zeolitima imaju izrazit produžni efekt, dušik se može visoko dozirati
bez opasnosti od ispiranja i onečišćavanja okoline. Također, primijenjeni s fosfornim
gnojivima sprječavaju retrogradaciju i znatno povećavaju njihovu efikasnost. Mikrognojiva
sa zeolitima su vrlo efikasna jer se tako postiže “sporotekući” izvor, odnosno otpuštanje
mikroelemenata bez toksičnih efekata i s dugim djelovanjem (Bertić, 2005.).
Gips (CaSO4) se koristi kao sulfatno sredstvo za kalcizaciju bez podizanja pH vrijednosti
(često i kao kalcijev polisulfid). Neutralizira alkalnost tla izazvanu suviškom natrija,
39
poboljšava strukturu (aeraciju i upijanje vode) jer uklanja natrij i zamjenjuje ga s kalcijem
na adsorpcijskom kompleksu. Koristi se i kao umjereni zakiseljivač tla.
Lumbripost je organski proizvod dobiven upotrebom gujavica iz organskih otpadaka,
najčešće stajskog gnoja. Koristi se općenito za povećanje plodnosti tla, a koristi se i kao
pakovan proizvod za proizvodnju povrća i cvijeća u kontejneru. Povećava mikrobiološku
aktivnost tla i pruža biljci bolju adaptaciju prilikom presađivanja.
Antitranspiranti (antidesikanti) - su umjetni ili prirodni spojevi. Dobivaju se iz prirodnih
uljnih emulzija ili drugih biorazgradljivih polimera u obliku koncentrata, aerosola ili
otopine pripremljene za prskanje. Neotrovni su, a neki sadržavaju spojeve koji izazivaju
zatvaranje puči. Koriste se za prskanje ukrasnoga bilja radi sprječavanja pretjeranog
gubitka vode nakon presađivanja, preko zime i tijekom uskladištenja gomolja, lukovica.
Male biljke mogu se tretirati uranjanjem u otopinu, što djeluje nekoliko mjeseci. Koriste se
preventivno protiv fitoparazitskih gljivica na jednogodišnjim biljkama (Bertić, 2005.).
8. SJEME – osnova uspješne proizvodnje
Pod kvalitetnim sjemenom podrazumijeva se sjeme koje po svom obliku, veličini,
boji, mirisu, čistoći i klijavosti odgovara određenoj vrsti povrća. Dobar proizvođač može
po obliku ustanoviti je li sjeme dozrelo ili nije. Ako je sjeme smežurano, znak je da je rano
ubrano ili je prezrelo (npr. grah). Ako je sjeme izgubilo svoj karakterističan miris, ono je
izgubilo i u kvaliteti, a time ima i manju klijavost odnosno enrgiju klijanja. Čistoća
sjemena važno je svojstvo u utvrđivanju ukupne kvalitete sjemena. Ako sjeme sadrži razne
nečistoće kao sjeme korovskih biljaka i drugih vrsta, ono nije pogodno za sjetvu i kao
takvo se nesmije nalaziti u prometu. Čistoća sjemena označena je na svakoj deklaraciji.
Klijavost sjemena jest u laboratorijskim uvjetima ispitan i utvrđen broj normalnih klijanaca
prema ukupnom broju sjemenki stavljenih na klijanje, utvrđen nakon proteka vremena
predviđenog za završno ocjenjivanje, iz uzorka jedne partije sjemena. Klijavost sjemena
jedno je od najznačajnijih svojstava sjemena i ono se izražava u postotku isklijalih
sjemenki. Ako je klijavost npr. 90%, to znači da će od 100 sjemenki niknuti 90. Energija
klijanja utvrđuje se kao informativni podatak o broju normalnih klijanaca ispitan i utvrđen
u laboratorijskim uvjetima prema ukupnom broju sjemenki stavljenih na klijanje, utvrđen
nakon proteka vremena predviđenog za ovo ocjenjivanje odnosno za utvrđivanje energije
klijanja.
Svaki proizvođač, ako želi provjeriti je li sjeme koje posjeduje još uvijek klijavo, može to
sam učiniti. Potrebno je da određeni broj sjemenki (3 x 50 ili 3 x 100) stavi na vlažnu vatu
ili upijajući papir u plitkoj posudi te ih pokrije vlažnom vatom ili papirom. Sjeme se zatim
ostavi 5 - 10 dana na temperaturi od 20 ºC, obično u prostoriji gdje je temperatura stalno
jednaka, a nakon čega se izvrši brojanje. Sjeme koje ima slabu klijavost, a minimalna
klijavost propisana je pravilnikom za svaku vrstu, ne bi trebalo sijati, odnosno pri takvoj
klijavosti treba upotrijebiti više sjemena.
40
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva izdalo je Pravilnik o
temeljnim zahtjevima kakvoće, načinu ispitivanja, pakiranju i deklariranju sjemena
poljoprivrednog bilja.
Metode i načini ispitivanja sjemena
Normalni klijanci, ovisno o biljnoj vrsti, sadrže specifičnu kombinaciju određenih struktura
prijeko potrebnih za rast i razvoj, i to: korijenov sustav (primarni korijen, sekundarni i
seminalni korijen), izdanak (hipokotil, epikotil, mezokotil, vršni – tjemeni pupoljak),
kotiledone i koleoptil (sve Gramineae). U kategoriju normalno razvijenih klijanaca
pripadaju: neoštećeni, zdravi klijanci, u kojih su osnovne strukture dobro razvijene;
klijanci sa slabim mehaničkim oštećenjem osnovne strukture koji razvojem ne zaostaju za
neoštećenim klijancima; klijanci sa sekundarnim neparazitnim infekcijama prouzročenim
gljivama i bakterijama. Nenormalni klijanci jesu oni klijanci za koje se ocijeni da nemaju
sposobnost da se razviju u normalnu biljku u povoljnim poljskim uvjetima jer je jedna
osnovna struktura ili više osnovnih struktura nepovratno oštećeno. Nenormalni se klijanci
ne uračunavaju u postotak klijavosti. U nenormalne klijance ubrajaju se tri glavne skupine:
oštećeni (nedostaje ili je oštećena bilo koja osnovna struktura); deformirani i
neizbalansirani (defektna, nerazvijena, fiziološki poremećena bilo koja od bitnih struktura);
istruli (truli klijanci odnosno oboljeli ili trule neke od osnovnih struktura zbog primarne
infekcije sjemena nesposobnog za razvoj).
U neklijavo sjeme koje ne klija do proteka vremena predviđenog za trajanje ispitivanja
ubrajamo: tvrdo sjeme, svježe sjeme koje nije isklijalo, mrtvo sjeme i ostalo sjeme.
Tvrdo sjeme oblik je dormantnosti zajednički mnogim vrstama Leguminosae, ali može se
javiti i u drugih porodica. To sjeme ne može upiti vodu u danim uvjetima i zato ostaje
tvrdo. Svježe sjeme, koje nije tvrdo, a nije ni isklijalo do kraja ispitivanja, rezultat je
fiziološke dormantnosti. Ono može upiti vodu u danim uvjetima, ali mu je razvoj blokiran,
iako je očito sposobno za život. Mrtvo sjeme: meko, bezbojno ili promijenjene boje,
pljesnivo, često napadnuto mikroorganizmima i ne pokazuje znakove razvoja klice.
Ostalo neklijavo sjeme čini: prazno sjeme koje sadrži svježi endosperm ili gametofitno
tkivo u kojem ne postoje embrionalna šupljina i embrij, sasvim prazno sjeme (koje je
sasvim prazno ili sadrži mali ostatak tkiva) i sjeme oštećeno kukcima (sjeme koje sadrži
ličinke – larve kukaca ili pokazuje druge oblike napada štetnika), što može utjecati na
sposobnost klijanja.
Podloge za ispitivanje klijavosti
Papirna podloga može biti filtar, bugačica ili papir koji dobro upija vlagu (papirni ručnik).
Ova vrsta podloge mora biti od stoposto čistog drveta, pamuka ili čišćenoga celuloznog
vlakna, bez prisutnosti gljiva, bakterija ili toksičnih dodataka koji bi mogli utjecati na
klijavost. Papirna podloga mora biti porozna, ali toliko zbijena da korijen raste na površini i
ne prodire u podlogu, pri čemu se papir ne smije derati. Podloga mora upijati dovoljno
vode da ostane vlažna sve vrijeme ispitivanja klijavosti, s pH vrijednošću između 6,0 i 7,5.
Papirna podloga čuva se u hladnome, sterilnom i suhom prostoru, zaštićena od mogućih
oštećenja. Nepoznata kakvoća papirne podloge provjerava se biološkim testom tako što se
upotrijebi za ispitivanje klijavosti vrsta osjetljivih na toksične spojeve (npr. Phleum
pratense, Agrostis gigantea, Eragrostis curvula, Festuca rubra var. commutata i Lepidium
sativum). Tada se uspoređuje razvijenost korijena na poznatoj i nepoznatoj podlozi pri
41
prvom ocjenjivanju klijanaca. Sjeme klija na jednoj ili više papirnih podloga u Jacobsenovu
aparatu, u posebnim posudama ili Petrijevim zdjelicama ili neposredno na pločama u
komorama za klijanje (ako je vlaga u njima dovoljno visoka). Može klijati i između papira
na način da sjeme klija između dva sloja papirne podloge, i to tako da se pokrije slojem
papira ili se stavlja između naboranog papira ili između papira koji se savija u svitke i
stavlja vodoravno ili uspravno u komoru. Sjeme može klijati u plastičnim posudama ili
neposredno na pločama komora za klijanje ako je vlažnost zraka blizu granice zasićenja.
Pijesak mora biti izjednačen, a veličina zrna takva da propadaju kroz sito promjera otvora
0,8 mm i ostaju na situ kojemu su otvori promjera 0,05 mm. Ne smije sadržavati strane
primjese, sjeme, gljivice, bakterije te organske ili toksične tvari koje bi mogle utjecati na
klijavost. Vlaga navlaženog pijeska mora biti optimalna za sve vrijeme trajanja klijavosti, a
ne smije biti toliko vode da onemogući kruženje zraka kroz podlogu. Vrijednost pH mora
biti između 6,0 i 7,5. Pijesak treba prema potrebi sterilizirati i prati, a takav se može
upotrebljavati više puta, ako sjeme koje se ispituje nije kemijski tretirano. Sjeme se stavlja
na sloj vlažnog pijeska i pokrije slojem istog pijeska debljine od 10 do 20 mm, ali tako da
se postigne provjetravanje. Umjesto papirne podloge, zbog razvoja bolesti, može se
upotrijebiti pijesak. Pijesak se ponekad upotrebljava i pri istraživanju razvoja sumnjivih
klijanaca, iako je za to prikladnija zemlja.
Zemlja mora biti dobre kakvoće, bez primjesa krupnih čestica, gljivica, bakterija, nematoda
ili toksičnih i kemijskih tvari koje mogu utjecati na klijavost. Vlažnost mora omogućiti
dostup zraka do korijena koji se razvija. Vrijednost pH mora biti između 6,0 i 7,5. Ako
zemlja sadrži spomenute nepoželjne primjese ili tvari ili se više puta upotrebljava, mora se
sterilizirati na isti način kao pijesak. Zemlja ili kompost nisu preporučljivi za prvo
ispitivanje jer je teško dobiti izjednačenu podlogu, a ni onda kad klijanci pokazuju
fitotoksične znakove ili ako je njihov razvoj na papiru sumnjiv. Zemlja se najčešće
upotrebljava za komparativno ispitivanje ili u istraživačke svrhe, pri čemu se preporučuje
samo jednokratna uporaba.
Voda ne smije sadržavati organske i anorganske primjese, a može se koristiti destilirana ili
deionizirana voda s pH vrijednošću između 6,0 i 7,5.
Izračunavanje i priopćavanje rezultata
Rezultat se izražava kao postotak broja normalnih i nenormalnih klijanaca, tvrdoga,
svježega i mrtvog sjemena, a koji ukupno iznosi 100. Svako ponavljanje izračunava se
posebno (ako ima 25 ili 50 sjemenki, u rezultatu se zbrajaju ponavljanja 4 x 25 ili 2 x 50
sjemenki). Prosječni postotak svih ponavljanja izražava se u cijelom broju, bez decimala.
Rezultat između najvećeg i najmanjeg postotka među ponavljanjima mora biti u granicama
dopuštenog odstupanja sadržanih u tablici 7.,8.,9. pa i kad se isti uzorak ispituje dva puta.
Ako su odstupanja veća, ispitivanje je potrebno ponoviti.
Klijavost sjemena služi za izračunavanje upotrebne vrijednosti tog sjemena za sjetvu, a ona
ovisi o čistoći i klijavosti. Ako imamo podatke za klijavost i čistoću nekog sjemena,
možemo odrediti njegovu upotrebnu vrijednost, a na osnovi nje i potrebnu količinu
sjemena. Primjer:
Ako smo nabavili sjeme čija je klijavost 85%, a čistoća 90%, upotrebna vrijednost sjemena
je:
42
čistoća x klijavost 85 x 90
UV (upotrebna vrijednost) = ---------------------------- = --------------- = 76%
100 100
Ako je UV 76%, onda nam treba više sjemena, a to se računa na sljedeći način:
Ako je UV sjemena 100%, a po 1 ha naprimjer trebamo 10 kg tog sjemena, ako je UV
76%, tada računamo:
100 x 10
količina/ha = ---------------- = 13,1
76
što znači da po 1 ha umjesto 10 kg, treba posijati 13,1 kg sjemena.
Prilikom izbora sjemena uvijek se mora uzeti u obzir činjenica da je sjeme direktan trošak
proizvodnje i ne može biti skupo ako je kvalitetno, jer od svih ulaganja u proizvodnju,
najmanji dio otpada na sjeme.
Priprema sjemena za sjetvu
Veliki broj povrćarskih kultura niče sporo i neujednačeno. To je zbog toga što sjeme sadrži
ulja ili druge tvari koje otežavaju klijanje, jer sjeme ima čvrstu opnu, ili je sjeme jako sitno
(mrkva, peršin, celer). Ujednačeno nicanje sjemena vrlo je važno za daljnji rast biljaka te
se poduzimaju mjere predsjetvene pripreme sjemena kako bi nicanje bilo brže i
ujednačenije.
Kvašenje sjemena radi se radi boljeg bubrenja sjemena. Sjeme se kvasi tako da se potapa u
vodu temperature oko 25ºC. Voda se mijenja svakih 10 sati. Sjeme dinje, lubenice, tikve i
krastavca kvasi se 10 - 15 sati, rajčice i paprike 20 - 30 sati, a mrkve i peršina 50 - 60 sati.
Nakvašeno sjeme mora se posijati u vlažno i toplo tlo.
Naklijavanje sjemena vrši se tako da se sjeme drži u tankom sloju (5 - 6 cm) između dva
sloja navlažene tkanine ili papira. Sjeme se povremeno miješa i vlaži vodom oko 25ºC, sve
do pojave klice. Sjetva u vlažnu toplu zemlju vrši se onda kada se pojavi klica na oko 5%
sjemenki.
Pilirano sjeme je sjeme kojemu je povećan obujam tako što se u određenoj aparaturi oblaže
organskim i mineralnim materijalima. Takvo sjeme najčešće ima okrugli ili ovalan oblik.
Sjetvu uvijek treba obaviti u vlažno zemljište ili poslije sjetve izvršiti zalijevanje.
Upotrebom piliranog sjemena sjetva se obavlja lakše i preciznije, a što se postiže s
posebnim sijačicama.
Sjetva sjemena povrća može biti ručna i strojna. Ručna se primjenjuje pri uzgoju povrća na
manjim površinama (vrt ili zaštićeni prostor), a strojna sjetva je karakteristična za oranični
uzgoj povrća na otvorenom. Najčešće se sije u redove, po cijeloj površini. Dubina sjetve
zavisi od krupnoće sjemena i drugih čimbenika. Poslije sjetve, ukoliko je tlo suho, treba
izvršiti zalijevanje.
Izbor sorte ili hibrida za proizvodnju
43
Pravilan izbor sorte ili hibrida predstavlja osnovu za uspješnu i kvalitetnu proizvodnju. Za
proizvodnju u zaštićenom prostoru stvorene su posebne sorte, uglavnom hibridi visoke
produktivnosti i kvalitete koji mogu biti otporni na bolesti. Sorta koja nije namijenjena
ovim uvjetima proizvodnje, ponaša se sasvim drukčije ako je uzgajamo na otvorenom.
Postoje sorte specijalno namijenjene proizvodnji povrća za preradu. One obično imaju
ujednačenu zriobu, odjednom sazri više plodova (mahuna, rajčica) što omogućava
jednokratnu berbu. Posebno treba birati sorte po zrelosti, jer ako se želi proizvoditi rani
kupus ili mladi krumpir, u obzir će doći sorte koje imaju kratak vremenski razmak od
sadnje do zriobe, odnosno rane ili vrlo rane sorte. Osobine sjemena i sjetvene norme
prikazane su u tablici 17.
PLODORED
Plodored ima veliki značaj u proizvodnji povrća zbog suzbijanja bolesti i štetnika te
racionalnog i pravilnog iskorištenja tla. Poznato je da mnogi insekti i parazitski
mikroorganizmi prezimljuju u tlu pa im se uzastopnim uzgojem jedne kulture na istom tlu
povećava koncentracija u tlu u tolikoj mjeri da izazivaju totalne štete. Najveći ih broj ne
može živjeti bez biljaka pa ih napadaju da bi preživjeli. Mogu se zadržavati u latentnom
stanju u tlu od 1 - 3 godine te u slučaju čestog vraćanja neke kulture na istu parcelu, jače
napadaju i čine veće štete. Smjenom usjeva sprečavamo njihovu pojavu. Prilikom
planiranja plodosmjene potrebno je znati da neke bolesti i štetnici napadaju samo jednu
povrćarsku kulturu, dok neke napadaju više vrsta iste porodice. Možemo navesti primjer
plamenjače koja parazitira krumpir i rajčicu te predstavlja ekonomski najštetniju bolest kod
ovih kultura. Od štetnika, može se navesti krumpirova zlatica koja je podjednako štetna za
mlade biljke krumpira, rajčice i plavog patlidžana. Takve kulture nikada ne treba sijati
jednu iza druge ni na susjednim parcelama. Poštivanje pravila plodoreda u velikoj mjeri
pospješuje proizvodnju povrća i smanjuje troškove zaštite, odnosno troškove proizvodnje.
Najbolji predusjevi za važnije povrćarske kulture su:
za rajčicu: mahunarke i korjenasto povrće
za papriku: višegodišnje trave i leguminoze, korjenasto povrće
za kupusnjače: krumpir, rajčica, paprika, višegodišnje trave i leguminoze, mahunarke,
korjenasto povrće
za grašak i mahune: rajčica, paprika, krumpir, pšenica, ječam
za korjenasto povrće: rajčica, paprika, krastavac, mahune
za krastavac i lubenicu: paprika, rajčica, krumpir, višegodišnje i jednogodišnje trave i
leguminoze
za luk: paprika, krastavac, lubenica, pšenica
Najpraktičniji je plodored koji se izvodi na pet gredica kroz četiri godine (tablica 18.).
Tablica 23 : Dinamični plodored (prema Thun, 1963) cit. Znaor, 1991.
Godina Polje 1 Polje 2 Polje 3 Polje 4 Polje 5
1 Korijen List Cvijet Plod Jagode
2 Plod Korijen List Cvijet Jagode
3 Cvijet Plod Korijen List Jagode
4 List Cvijet Plod Korijen Jagode
44
Pod korijenastim kulturama smatramo biljke: cikla, mrkva, rotkvica, celer itd. U skupinu
lisnatih kultura spadaju kupus, kelj, salata, blitva, špinat itd., dok u plodovito ubrajamo sve
kod kojeg se jede plod odnosno sjeme. Cvijetnu skupinu čini cvjetača, artičoka, i dr. Ovim
načinom rotacijom jagoda štedimo rad koji je potreban za njihovo presađivanje.
9. PESTICIDI
Sredstva koja upotrebljavamo u zaštiti bilja nazivamo pesticidima. U širem značenju, taj
pojam uključuje i sredstva za suzbijanje nametnika na ljudima, domaćim i korisnim
životinjama. Pesticide nadalje dijelimo na one koji suzbijaju nametnike životinjskog
porijekla (zoocide), te one koji suzbijaju nametnike biljnog porijekla (fitocide).
Zoocide dijelimo na: - insekticide (sredstva za suzbijanje insekata, a koji mogu biti biljnog
ili organsko-sintetičkog porijekla),
- akaricide (sredstva za suzbijanje grinja),
- nematocide (sredstva za suzbijanje nematoda),
- limatocide (sredstva za suzbijanje puževa),
- rodenticide (sredstva za suzbijanje od glodara),
- karvicide (sredstva za odbijanje od napada ptica).
Fitocide dijelimo na: - fungicide (sredstva za suzbijanje gljivica)
- herbicide (sredstva za suzbijanje korova)
Najnoviju generaciju pesticida naivamo biopesticidima, koji su većinom proizvodi genetski
modificirani mikroorganizmi.
Premda agronomska znanost i praksa poznaju nekoliko metoda zaštite bilja, kemijska
metoda zaštite bilja daleko je najvažnija i najzastupljenija mjera. Kemijska metoda zaštite
bilja, ima i čitav niz negativnih popratnih pojava, a to su:
Toksično djelovanje na ljude, biljke i životinje
Do trovanja ljudi pesticidima može doći na više načina, i to kroz usta, kožu, te putem
dišnih organa. Životinje se pak pesticidima najčešće truju konzumirajući tretirane biljke,
dok do oštećenja biljaka dolazi izravno prilikom aplikacije pesticida. Čak i kada ne
izazivaju akutna trovanja, pesticidi su opasni jer imaju sposobnost nakupljanja u tkivima
ljudi i životinja (ponajviše u masnom tkivu, jetri i bubrezima).
Lista pesticida dozvoljenih stavljanju u promet i upotrebu utvrđuje se nanovo svake, ili
svakih nekoliko godina. Pri tom, povremeno, neki do tada vrlo poznati i uspješni pesticidi,
ispadaju s liste. Ovo se obično objašnjava padom komercijalnog uspjeha, zamjenom nekim
novim i efikasnijim pesticidom. Premda ovo može biti točno, ipak, rijetko kada se prizna, a
u javnosti gotovo nikada ne objavi, da je dotični pesticid skinut s liste dozvoljenih, jer je
nakon toliko godina njegove primjene, na kraju ipak otkriveno, da je kancerogen, mutagen
ili sl. Nakon toga, proizvodnja većine ovih zabranjenih pesticida prestaje, ali se s
proizvodnjom nekih i dalje nastavlja, te se ovi izvoze u nerazvijene zemlje. Naravno, pri
tom se pronalaze mnogobrojni razlozi i tvrdi kako tamo njihova otrovnost nije tako velika,
zbog klime ili nečeg drugog, kako je tamo potreba za njima daleko veća, kako su zbog
niske cijene prihvatljiviji itd. Međutim, zabranjeni pesticidi se ponovo vraćaju u razvijene
zemlje, kao kava, čaj, ili neka druga namirnica koja se uvozi iz nerazvijenih zemalja
(Znaor, 1996).
Onečišćenje čitavog okoliša, te poremećaj prirodne ravnoteže
45
Prilikom, ili nakon aplikacije, pesticidi ne dolaze u dodir samo s tretiranim biljkama, već i
vodom, zrakom, tlom, životinjama i čovjekom. Nažalost, najveći dio pesticida ne djeluje
samo na organizme protiv kojih ih koristimo, već i na mnoge druge, uključujući pri tom i
nametnike protiv kojih ih ne koristimo, korisne insekte, grinje, pauke, ribe, ptice, pčele,
divljač, i dr. Ovo je ujedno i jedan od najvećih problema vezanih uz upotrebu pesticida.
Pesticidi uništavaju mnoge korisne mikroorganizme u tlu, poput mikorize (budući da je
gljivica, naročito je osjetljiva na fungicide), gujavica, te mnogobrojnih antropoda. Kako
mnogi od ovih organizama pridonose razgradnji organske tvari, na parcelama tretiranim
pesticidima, organska tvar često puta ostaje neraspadnuta puno duže negoli je to normalno,
pa biljke gladuju, ne zbog nedostatka hraniva, već zbog pomanjkanja organizama koji bi ih
razgradili (Znaor, 1996).
Perzistentnost (nerazgradivost) pesticida
Pesticidi koji uđu u eko-sustav, kao i sve druge tvari, podliježu procesu razgradnje. Neki se
međutim pesticidi odlikuju izrazitom postojanošću (nerazgradivošću), odnosno imaju dug
životni vijek u prirodi. Ovo je nepoželjno, budući da isti djeluju i nakon što su već obavili
svoju zadaću koju im je čovjek namijenio, onečišćujući pri tom i dalje sve oko sebe.
Rezistentnost (otpornost) nametnika na pesticide
Česta upotreba novih, selektivnijih pesticida pojačala je otpornost bolesti i štetočina na
pesticide. U praksi, ovo dovodi do situacije pri kojoj pesticid koji je bio učinkovit još do
prije nekoliko mjeseci, više ne djeluje, budući da su nametnici postali otporni na njegovo
djelovanje. Ponovnim uvođenjem novog pesticida, ovaj proces se samo ubrzava i pojačava,
budući da malobrojne individue nametnika koje su iz nepoznatih razloga otporne i prežive
tretman, brzo stvaraju potomstvo otporno na novi pesticid. Proizvođači pesticida stalno
nanovo moraju stvarati nove vrste pesticida.
Kontrola pesticida i njihovih ostataka (rezidua) u hrani
Veliki problem predstavlja kontrola ostataka pesticida u hrani. Kako je u praksi gotovo
nemoguće, i izuzetno skupo kontrolirati svu hranu koja dolazi na tržište, ta se kontrola
obavlja samo na slučajno izabranim uzorcima. No, problemi postoje i prije izvođenja
kontrole, budući da mnogi znanstvenici sumnjaju u valjanost administrativnih granica
dozvoljenih ostataka pesticida (Toleranca), odnosno minimalno vrijeme potrebno za
razgradnju pesticida nakon tretmana (Karenca), kao i u prikladnost analitičkih metoda i
opreme koja se pri tom koristi. Osnovni su problemi što su toleranca (najmanja dozvoljena
količina ostataka pesticida) i karenca (minimalan broj dana koji mora proći od posljednjeg
prskanja i berbe), izračunate na osnovu pokusa sa životinjama (a ne ljudima), te što je
mehanizam djelovanja i ponašanja mnogih pesticida, usprkos svemu, još uvijek
nepoznanica.
Tako iznos nađenih ostataka vinklozolina i procimidona znatno ovisi o vrsti tretiranog
povrća i načinu aplikacije. Ostaci vinklozolina i procimidona nalaze se u približno istim
rasponima koncentracija. Ostaci opadaju u slijedu: salata, rajčica, krastavac. Ostaci nađeni
u salati 34 dana nakon tretiranja dvostruko su viši od ostataka nađenih u krastavcima 7
dana nakon tretiranja, a približno su isti onima u rajčici 14 dana nakon tretiranja. Ostaci
vinklozolina i procimidona (WP formulacije) bili su nakon 21 dan niži od MDK
(maksimalna dozvoljena količina) 3 ppm, ali su nakon 14 dana bili viši od MDK u rajčici.
Kod krastavaca pranjem se gubi 22-24% od ostataka, a guljenjem 79-85% od ostataka
vinklozolina i procimidona. Zbog toga se može dozvoliti jedno do dva tretiranja navedenim
fungicidima uz karencu od 14 dana i to samo kod krastavaca namijenjenih za salatu. Ostaci
46
u krastavcima namijenjenih kiseljenju (ne gule se i viši su od 2 ppm kod ranije berbe) viši
su od MDK. Na osnovu toga ovi se fungicidi ne smiju koristiti u proizvodnji krastavaca
namijenjenih kiseljenju. Ostaci vinklozolina, kada je primjenjen u obliku tablete za
zadimljavanje, bili su u svim slučajevima 35-65% niži u usporedbi s WP formulacijom,
međutim, brzina opadanja ostataka bila je znatno sporija (Parađiković, 1993).
10. VAŽNOST ZAŠTIĆENIH PROSTORA U PROIZVODNJI
POVRĆA
PLASTENIK
Plastenik je poseban tip višegodišnje ili trajno zaštićenog prostora koji je svojim oblikom,
veličinom i opremom u potpunosti prilagođen uzgoju povrtlarskih i cvjećarskih kultura. U
njemu je moguće stvoriti i vrlo kvalitetno kontrolirati klimatske, hranidbene i ostale uvjete
potrebne za rast i razvoj uzgojne kulture. Plastenici omogućavaju uzgoj i berbu kvalitetnog
povrća i cvijeća tijekom cijele godine, osiguravaju nekoliko puta povećan prinos u odnosu
na proizvodnju na otvorenom i predstavljaju najintenzivniji oblik proizvodnje.
Plastenička proizvodnja u Hrvatskoj
Hrvatska ima velike potencijale za proizvodnju povrća u zaštićenom prostoru, ali ih
dovoljno ne koristi. Razlog tome su visoka cijena repromaterijala, nepovoljni krediti, visoki
troškovi proizvodnje, nekonkurentnost na tržištu, usitnjenost poljoprivrednih zemljišta itd.
Kako bi bar djelomično ublažilo negativne trendove u hrvatskom poljodjelstvu,
Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva u suradnji sa županijama odlučilo je dodatnim
poticajima i povoljnim kreditima potaknuti razvoj obiteljskih poljoprivrednih
gospodarstava.
Tablica 24: Kumulativni prikaz površina uzgoja povrća na otvorenim i u zaštićenim
uvjetima (Izvor: DZS, 2005.)
Kultura JM 1999. 2000. 2001. 2002. 2003.
Krumpir ha 66.374 65.232 65.641 64.640 63.097
t 728.646 553.712 670.233 500.954 375.050
Kupus i
kelj
ha 9.701 9.662 9.898 10.072 10.338
t 144.018 112.025 123.722 124.541 97.848
Rajčica ha 6.408 6.635 6.801 6.867 7.055
t 70.816 69.555 73.882 71.400 58.640
Paprika ha 4.833 5.051 5.343 5.306 5.546
47
t 36.813 30.778 38.638 45.846 31.693
Krastavac ha 4.124 4.026 4.194 4.347 4.569
t 37.882 28.033 35.981 38.779 30.228
Luk ha 6.797 7.026 7.258 7.228 7.145
t 55.633 44.838 58.055 60.371 40.792
Mrkva ha 3.317 3.388 3.476 3.601 3.723
t 29.941 24.154 28.249 32.474 21.549
Dinja i
lubenica
ha 2.890 3.074 3.206 3.458 3.112
t 53.437 50.069 49.984 55.408 40.223
Po mišljenju stručnjaka, prije svega ekonomista i agronoma, za ekonomski isplativu
proizvodnju potrebno je izgraditi i opremiti jedan ili više objekata od najmanje 1.000 m2
ukupno obradive površine u kojima će se tijekom čitave godine, bez obzira na godišnje
doba, intenzivno proizvoditi povrće.
Područje koje ima najpogodnije klimatske uvjete za intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju
u Republici Hrvatskoj je dolina Neretve. Upravo zbog toga ova je dolina pogodna i za
podizanje plastenika za uzgoj svih vrsta povrća tijekom cijele godine, ali što ne znači i
nemogućnost uspješne proizvodnje povrća i u kontinentalno povoljnim uvjetima, posebice
u Slavoniji i Baranji.
Plastenici Euro-Brod d.o.o. Slavonski Brod su konstruirali i proizveli prvi domaći tip
plastenika, a koji je bio rezultat višegodišnjeg praćenja stvarnih potreba velikog dijela
domaćih proizvođača cvijeća i povrća. Temeljem tih zapažanja razvijen je jednobrodni
tunelski plastenik tip EP-960, širine 9,60 m sa ravnim bočnim stranicama i slobodnom
radnom visinom većom od 3,00 m. Plastenik je u osnovnoj izvedbi opremljen sa
jednostrukom folijom, dvostranim bočnim prozrakama te dvokrilnim kliznim vratima
smještenim na prednjoj čeonoj stranici. Prozrake se u osnovnoj izvedbi otvaraju od dna
prema vrhu a za njihov pogon se koriste jednostavni ručni reduktori.
S obzirom na široko područje primjene plastenik se u slučaju potrebe dodatno oprema sa
dvostrukom folijom, sustavom za napuhavanje i tlačnom sklopkom za kontrolu pritiska u
zračnom sloju. Pored toga moguća je ugradnja dodatnih vrata te jednokrilnih čeonih otvora
za prirodno provjetravanje unutrašnjosti plastenika. Nosiva konstrukcija plastenika u
cijelosti je izrađena iz tankostijenih čeličnih galvaniziranih cijevi promjera 60,00 i 32,00
mm. Samo se pomoćna
konstrukcija, za osiguranje i
prihvat bočnih prozraka,
izrađuje iz cijevi promjera
19,00 mm. Razmak lukova je
kod svih tipova jednobrodnih
plastenika, bez obzira na
izvedbu konstrukcije, jednak
i iznosi 2,00 m (shema 2.).
48
Shema 2 : Shematski prikaz konstrukcije plastenika
Pored ovog tipa vremenom su razvijene nove izvedbe plastenika, prije svega tip EP-700,
širine 7,00 m te tip EP-800, širine 8,00 m. Oba su ova tipa plastenika u osnovi vrlo slični
vodećem modelu s tim da im je slobodna radna visina, zbog smanjene širine, nešto niža.
Svi se ovi plastenici, u slučaju zahtjeva kupaca, mogu isporučivati kao višebrodni s tim da
se kao spojni element ugrađuje posebno izvedeni čelični oluk.
Za potrebe malih proizvođača usvojena je proizvodnja jednostavnog, lakoprenosivog
tunelskog plastenika tip EP-500, širine 5,00 m i visine u sljemenu 3,00 m. Bez obzira na
jednostavnu izvedbu i vrlo laganu cijevnu konstrukciju i ovaj je tip plastenika opremljen sa
dvije bočne prozrake kako bi se osigurali što bolji klimatski uvjeti u njegovoj unutrašnjosti.
Svi su plastenici, neovisno o tipu, dostupni u svim dužinama i sa cjelokupnom
raspoloživom opremom.
Osnovne karakteristike plastenika
Izbor mjesta za plastenik
Dobra organizacija i izbor mjesta za plastenik osiguravaju optimalne uvjete potrebne za
nesmetan rast biljaka. Pri izboru mjesta za podizanje plastenika jako je važno voditi računa
o udaljenosti od onečišćivača, konfiguraciji terena, nagibu, položaju, razini podzemne
vode, zaštiti od vjetra te pristupačnosti vode.
Udaljenost od onečišćivača
Štetni plinovi i prašina iz industrijskih postrojenja imaju toksično djelovanje na biljke te
smanjuju osvjetljenje u plasteniku. Zbog toga plastenici moraju biti udaljeni 1-5 km od
industrijskih postrojenja te 100-500 m od glavnih prometnica.
Štetan utjecaj smanjuje se podizanjem visokih ograda od prirodnih ili umjetnih materijala
te intenzivnim provjetravanjem plastenika.
Konfiguracija terena, nagib i položaj
Plastenici se podižu na ravnim terenima bez izrazitih depresija koje uzrokuju visoku
vlažnost i prave sjene, te uzvišica zbog izloženosti vjetru. Poželjni su blago nagnuti tereni,
s nagibom do 0,4 % , južnog i jugoistočnog položaja zbog otjecanja površinske vode i
osunčanosti. U slučaju terena s većim nagibom potrebno je ravnanje, a kod nagiba većih od
3 % prave se terase na kojima se podižu plastenici. Najpovoljniji položaj plastenika je
smjer sjever-jug.
Razina podzemne vode
Lokacije sa visokom razinom podzemne vode te lokacije uz riječne tokove nisu poželjne
zbog visokog intenziteta vlage, učestalih jutarnjih magli, hlađenja zemljišta te oštećenja
korijenovog sustava. Razina podzemne vode trebala bi biti na dubini od 150 cm. Ukoliko je
razina podzemne vode viša a teren vlažan obavezno je postavljanje drenaže. Zaštita od vjetra
Udari vjetra mogu imati štetne posljedice po plastenike te se oni podižu na zaklonjenim
terenima ili se oko njih podižu zakloni koji trebaju biti 50 % propusni kako bi vjetar kroz
njih mogao strujati, a ne nepropusni, jer u tom slučaju vjetar prelazi preko njih i s druge
49
strane stvara područje turbulencije. Sa sjeverne strane potrebni su jači i viši zakloni zbog
jačih udara vjetrova, a sa južne niži.
Zakloni od vjetra mogu biti objekti, drvoredi, šume ali učinkovit vjetrobran može biti i
živica. Zakloni ne smiju bacati sjenu na plastenik. Mora se voditi računa o visini i
udaljenosti zaklona od plastenika te o geografskom položaju i godišnjem dobu. Dužina
sjenke može se izračunati po formuli d= H x tg α gdje je H visina zaklona, a α kut pod
kojim sunce pada na zemlju. Zaštita od udara vjetra pomaže i pri smanjenju troškova
grijanja jer jači vjetrovi snižavaju temperaturu u plastenicima i do 10oC.
Pristupačnost vode
Pri podizanju plastenika vrlo je bitno voditi brigu i o pristupačnosti kvalitetne vode. Za
podmirenje optimalnih zahtjeva biljaka za vodom potrebno je osigurati dovoljnu količinu
kvalitetne vode čija je temperatura 18-25oC. Za tu namjenu najkvalitetnija je kišnica te
voda iz prirodnih recipijenata. Najlošija za uporabu je hladna bunarska voda.
Tehničke specifičnosti plastenika
Konstrukcija Osnovu plastenika predstavlja statički stabilna nosiva konstrukcija koja se u najvećem
broju slučajeva izrađuje iz čeličnih, trajno zaštićenih tankostijenih cijevi. S obzirom na
trenutni nedostatak odgovarajuće regulative kojom su definirani tehnički minimumi pri
projektiranju i izvođenju ovih konstrukcija, koriste se propisi koji su na snazi u Europskoj
uniji (EN13031-1). Veličina i raspon glavnih lučnih nosača uvjetuju veličinu i raspored
temeljnih stopa. Te su stope kod plastenika većih raspona u pravilu kružnog oblika,
promjera 450-500 mm i dubine 700-800 mm. U svaku tako izvedenu betonsku stopu
ugrađuje se odgovarajući temeljni stup na koji se kasnije nadograđuje nosiva čelična
konstrukcija. Pravilno dimenzionirani betonski temelji moraju odgovarati veličini i masi
plastenika jer će samo u tom slučaju osigurati čvrstinu i postojanost objekta (shema 3.).
Shema 3 : Shematski prikaz temeljenja plastenika
Ovisno o veličini i namjeni, plastenik može biti građen iz jednog ili više pojedinačnih
tunela zvanih „lađa“ ili „brod“. Između dva tunela postavljaju se čelični galvanizirani oluci
50
koji služe za odvođenje oborinskih voda i pričvršćivanje krovnih folija. Oluk se u pravilu
postavlja na spoj lučnih nosača i nosivog stupa. Međusobno povezivanje pojedinih dijelova
nosive konstrukcije vrši se odgovarajućom vijčanom vezom.
Pri postavljanju plastenika jako je važno voditi brigu o nagibu krovnih lukova (najmanje
28o) kako bi se spriječilo nekontrolirano skupljanje snijega na krovnoj foliji. Osim toga
oblik plastenika treba biti prilagođen području u kojem se podiže. Naime, plastenici za
vjetrovita područja imaju vanjske bočne stranice izvedene sa blagim kosinama kako bi se,
što je moguće više, smanjio otpor udaru vjetra.
Materijali za pokrivanje
Folija, kao materijal za pokrivanje plastenika ima nekoliko prednosti nad staklom.
Prvenstveno to je mnogo niža cijena folije ali i konstrukcije, laka primjena, otpornost na
pucanje te lako instaliranje. Međutim folije imaju i određene nedostatke kao što su vijek
trajanja, smanjenje transparentnosti te kondenzacija vodene pare. Dugotrajnost materijala
za pokrivanje u mnogome ovisi i o kvaliteti nosive konstrukcije. Naime do razgradnje i
oštećenja folije najčešće dolazi na dodirnim površinama folije i konstrukcije. Zbog toga se
ti dijelovi konstrukcije premazuju bijelim akrilnim bojama ili oblažu PE ili PVC
samoljepljivim oblogama.
Vijek trajanja najjeftinijih polietilenskih folija je 2 - 3 godine, a koekstrudiranih folija,
debljine 180 i 200 mikrona, 4 - 5 godina. Danas postoje i folije sa transparentnošću većom
od stakla čiji je vijek trajanja 15 godina, ali je i cijena nekoliko puta skuplja. Znatnu uštedu
osigurava ugradnja tzv. dvostrukih folija sa zračnim slojem koji omogućava smanjenje
toplinskih gubitaka i do 35 % u odnosu na jednostruke folije, te pridonose stabilnosti
objekta. Tlak između folija vrlo je važan kako zbog toplinskog efekta tako i trajnosti folije.
Tijekom zimskih mjeseci i vjetrovitih dana tlak je nešto veći i kreće se do 0,6 bara. U
stabilnim ljetnim mjesecima osjetno je manji i ne prelazi 0,4 bara. Materijal za pokrivanje
mora imati visoku transparentnost, propuštati najmanje 80% vidljivog dijela spektra, 20 %
ultraljubičastog i najviše 10 % infracrvenog dijela spektra. On mora biti hidrofilan, otporan
na kiseline, baze, ulja, niske temperature, mikroorganizme, mora biti UV stabilan, ne smije
gorjeti, propuštati vodu te mijenjati dimenzije pri promjeni temperature. Način
pričvršćivanja folije za nosivu čeličnu konstrukciju ovisi o veličini i tipu plastenika, a
najčešće se vrši pomoću odgovarajućih aluminijskih profila sa PVC ili žičanim ulošcima
(shema 4.).
Shema 4 : Shematski prikaz učvršćivanja
folije
Danas na tržištu postoje različiti tipovi folija
za pokrivanje plastenika. Najčešće se
upotrebljavaju polietilenska,
polivinilkloridna, etilenvinilacetatna folija,
akrilik i polikarbonat.
Polietilenska folija (PE) je mutne, mliječno
bijele boje, nepropusna za vodu, djelomično propusna za CO2 i O2, propušta 80-90 %
vidljivog dijela spektra, 70-75% ultraljubičastog te 80-85 % infracrvenog koji smanjuje
51
toplinu i to posebno noću, pri dužem korištenju osjetno gubi elastičnost i prozračnost,
hidrofobna je, vijek trajanja joj ovisi o debljini (0,04-0,20 mm) i iznosi od 9 mjeseci do 5
godina, jeftina je;Polivinilkloridna folija (PVC) dobro propušta svjetlost, propušta do
90% vidljivog dijela spektra i 80% ultraljubičastog dijela dok infracrveni dio ne
propušta, akumulira prašinu i prljavštinu koja se u zimskom periodu mora prati radi
boljeg prodiranja svjetlosti, vijek trajanja 2-3 godine;Etilenvinilacetatna folija (EVA) je
najkvalitetnija i najotpornija folija, dobrih osobina za svjetlost i toplinu, hidrofilna,
fotoselektivna, dugotrajnija, visoke elastičnosti koja smanjuje jačinu udara vjetra;
Akrilik je otporan na vremenske uvjete, pucanje, transparentan, ne žuti, lako je zapaljiv,
lako rastezljiv ali veoma skup;Polikarbonat ima dobru otpornost na udare, skup je, lako se
rasteže i skuplja lako žuti te gubi transparentnost nakon jedne godine.
Prednosti folija su: zaštita od zamrzavanja, više temperature u plasteniku preko noći, manja
energija potrebna za zagrijavanje, viši prinosi (20 – 30%), ranija berba, i dr.
Shema 5: Troslojni UV stabilizirani film, koji se preporuča za bočne unutarnje strane
plastenika (izvor:Rovero)
Shema 6: Troslojna višegodišnja folija (do pet godina), protiv kapanja i zaštite od
smrzavanja (izvor: Rovero)
Elementi plastenika
Pored nosive čelične konstrukcije i kvalitetnih pokrivnih folija vrlo je važno pravilno
odabrati i dimenzionirati ulazna vrata i otvore za prozračivanje. Vrata služe za prolaz ljudi i
opreme ali, u slučaju potrebe, i za prirodno provjetravanje unutrašnjosti plastenika. Kod
većine plastenika postavljaju se na čeonim stranicama a njihov oblik i veličina ovise o
obliku, veličini i namjeni plastenika .
U pravilu se izvode kao klizna i to dvokrilna. Trebaju biti laka za rukovanje i dobro
zatvarati. Ispred vrata postavljaju se plitke kade sa sredstvom za dezinfekciju nogu i
mehanizacije.Za prirodno provjetravanje koriste se odgovarajući otvori smješteni na
bočnim stranicama i krovištu plastenika. Bočna se ventilacija izvodi kao dvostrana, otvara
se namatanjem folije na pomoćnu cijevnu konstrukciju a isporučuje se i ugrađuje u dvije
52
osnovne izvedbe: sa otvaranjem od dna prema vrhu ili od vrha prema dnu otvora za
provjetravanje. Za otvaranje se koriste, ovisno o veličini i stupnju opremljenosti plastenika,
jednostavni ručni samokočni reduktori ili posebni reduktori na elektromotorni pogon.
Krovni se otvori, zbog složenosti konstrukcije i obvezatne uporabe elektromotornih
pogona, koriste uglavnom kod višebrodnih plastenika. Izvode se kao jednostrani ili
dvostrani, sa širinom krila do 2 m i visinom otvaranja ne većom od 1 m.
Kvalitetno i svrsishodno provjetravanje zahtijeva ugradnju otvora za prozračivanje čija
površina iznosi 20-30 % tlocrtne površine plastenika. Da bi se spriječilo nekontrolirano
ulaženje insekata u unutrašnjost plastenika poželjno je da se otvori za prozračivanje u
cijelosti prekriju insekt mrežama. Veličina i oblik otvora u izravnoj su vezi sa zahtijevanim
stupnjem zaštite. Pri tome treba voditi računa da se izborom gustoće ove mreže ne naruši
sustav prirodnog prozračivanja.
Oprema za plastenike
Oprema plastenika ovisi o vrsti kulture i načinu uzgoja. U osnovnu opremu plastenika
ubrajamo: konstrukciju za vezivanje biljaka, potporne mreže, podne folije, radne stolove,
plastične kontejnere, mikroprocesore, sustav za grijanje, sustav za navodnjavanje, dodatno
osvjetljenje, sjenila, sustav za prihranjivanje, energetske zavjese itd.
Mikroklima plastenika
Mikroklimatski uvjeti u plasteniku uz vrijeme i način proizvodnje, predstavljaju jedan od
najvažnijih čimbenika za ekonomski opravdanu i kvalitetnu proizvodnju. Oni utječu na rast
i razvoj biljaka, pojavu bolesti i štetnika te visinu prinosa.
Temperatura - sustav za zagrijavanje i provjetravanje
Jedan od najvažnijih mikroklimatskih uvjeta je temperatura. Ona direktno utječe na porast,
ranozrelost, prinos i kvalitetu povrća. Porast i snižavanje temperature izvan granica
optimalnih vrijednosti dovodi do usporenog rasta biljke, a daljnji nastavak nepovoljnih
temperatura i do prekida rasta te ugibanja. Nagle promjene temperature te velike razlike
između dnevnih i noćnih temperatura također nisu povoljne za uspješan rast biljke. Dobar
odnos dnevnih i noćnih temperatura omogućava povoljnu bilancu fotosinteze i disimilacije.
Da bi se izbjegle takve oscilacije temperatura i kako bi se biljkama u svakom trenutku
mogli osigurati optimalni uvjeti neophodno je u plastenike postaviti sustav za zagrijavanje.
Oprema za zagrijavanje plastenika danas predstavlja obvezatni dio, bez obzira na veličinu
plastenika i tehnologiju uzgoja koja će pri tome biti primijenjena. Najjednostavniji sustavi
koji još uvijek imaju vrlo široku primjenu u plasteničkoj proizvodnji su lako prenosivi
uređaji za proizvodnju toplog zraka. Najčešće je riječ o samostalnim jedinicama sa
dimovodnim cijevima za odvodnju plinova izgaranja koji za pogon koriste lož ulje, prirodni
ili tekući naftni plin. Ti su uređaji u pravilu obješeni na nosivu cijevnu konstrukciju i to
uvijek u gornjoj zoni plastenika. Iako većina tih uređaja osigurava kvalitetnu distribuciju
toplog zraka uz njih se vrlo često ugrađuju dodatni recirkulacioni ventilatori. Riječ je o
aksijalnim ventilatorima velikog protoka, 7.500-10.000 m3/h, koji znatno poboljšavaju
miješanje zraka i osjetno smanjuju orošavanje folije. Ti se ventilatori tijekom ljetnih
mjeseci koriste za dodatno, prisilno, provjetravanje unutrašnjosti plastenika.
Troškovi goriva za intenzivnu proizvodnju povrća i cvijeća u plastenicima: primjer
53
Primjena termogena :podni i toplo zračno grijanje.Za površinu 500 m2 prostora potreban je
uređaj kapaciteta 109 kWh, potrošnja 12 l loživog ulja/h, pri max. snazi ako je vanjska
temperatura -100C, a zadana dnevna temperatura u nasadu 200C, a noć 160C ( rajčica,
paprika ili sl.).Cijena loživog ulja 4,43 kn/l (za 2006 godinu). Pregledom kalkulacije i
cijene koštanja, stavka troška energije po kg ploda rajčice i paprike ili ubranog cvijeta ruže
i gerbera u jesensko-zimskom i zimsko-proljetnom periodu iznosi 50-65% za kontinentalni
dio Hrvatske. Cijena 1 kg crvene paprike tip babure je 26,00- 29,00 kn u 2007 godini u
trgovačkom centru Billa, Osijek.
Najkvalitetnije i svakako najsvrsishodnije zagrijavanje unutrašnjosti plastenika, osobito
ako je riječ o objektima pripremljenim za hidroponski uzgoj povrtlarskih kultura, ostvaruje
se odgovarajućim sustavom toplovodnog grijanja. Pri tome se cijevni razvod postavlja
površinski, i to neposredno uz blokove kamene vune. Temperatura ulazne vode regulira se
elektromotornim miješajućim ventilima koji su u potpunosti pod nadzorom glavne
upravljačke jedinice.
Podni cijevni razvodi u samom plasteniku polažu se na posebno pripremljene oslonce uz
puno poštivanje unaprijed određenih razmaka ovih cijevi. Naime, ove su cijevi ujedno i
glavne vodilice za prolaz elektromotornih transportnih kolica koja se vrlo često koriste kod
ove vrste proizvodnje, u početku pri vođenju stabljike a kasnije pri berbi plodova.
Prednost ovog sustava osobito je izražena kod proizvodnje na velikim zaštićenim
površinama kada je nužna izgradnja jedinstvenog kotlovskog postrojenja sa glavnim
cijevnim razvodima koji vode do svakog pojedinog objekta.
Svjetlost
Svim povrtlarskim kulturama neophodni su određeni intenzitet i kakvoća svjetlosti te
određena duljina dana. Intenzitet i kakvoća svjetlosti u plasteniku ovise o trajanju
sunčanog dana, geografskom položaju, položaju plastenika, dobu godine, dobu dana, vrsti
folije, debljini konstrukcije itd. Ovisno o duljini dnevne svjetlosti koja je biljci potrebna
biljke dijelimo na biljke dugog i biljke kratkog dana te određujemo mogućnost uzgajanja
pojedinih kultura na pojedinim geografskim položajima. Prirodni izvor svjetla je Sunce. Za
optimalnu osvijetljenost plastenika potrebna količina sunčevih zraka mora padati pod
kutom od 90o. Sunčeve zrake koje padaju pod drugim kutom reflektiraju se izvan
plastenika. Za biljke je najznačajniji vidljivi dio spektra, tzv. fotosintetska aktivna
radijacija (FAR) pri kojoj se normalno odvija fotosinteza. Biljke koriste svjetlost u
zavisnosti od veličine i oblika vegetacijskog prostora, smjera sadnje i gustoće sklopa.
Biljke sijane ili sađene u smjeru sjever-jug imaju veću osvijetljenost tijekom cijeloga dana i
veći prinos.Većina biljaka u plastenicima treba dosta svjetlosti. Heliofilne biljke poput
paprike i rajčice trebaju 20.000 - 30.000 luxa za optimalne uvjete rasta. Dnevni prosjek
intenziteta sunčeve svjetlosti za naše krajeve u prosincu iznosi 5.000 luxa, u siječnju 7.000,
a u veljači 10.000, od čega se 30 - 50 % gubi prolaskom kroz foliju. Najmanje vidljivog
dijela spektra propušta PE folija, a dvoslojna folija smanjuje količinu svjetlosti za 10%
zbog kondenzacije vodene pare između folija.Pri nedostatku svjetlosti biljke kasnije
cvjetaju i kasnije zameću plodove. Kako bi se to izbjeglo, u plastenike se postavlja dodatno
osvjetljenje u vidu običnih žarulja, žarulja s halogenim elementima i cijevi s natrijem.
Biljke povrća u tijeku vegetacije dodatno se osvjetljava 60 - 100 dana, pružajući im
intenzitet preko 10.000 luxa i duljinu dana od 14-16 sati. U sunčanim danima ljetnih
54
mjeseci, na našem području, dolazi do suvišnog i štetnog osvjetljenja (intenzitet veći od
50.000 luxa) koje dovodi do zadržavanja rasta biljaka.
Kako bi se to spriječilo koriste se različite vrste sjenila i to u vidu posebno izvedenih
pokretnih zastora koji se postavljaju s unutarnje strane krova. Umjesto zastora mogu se
koristiti i energetske zavjese koje uz zadržavanje svjetlosti imaju i zadaću spriječiti
hlađenje plastenika. Zastori se izrađuju od polietilena, poliestera i agrotekstila. Tijekom
zime koriste se zastori za poboljšanje svjetlosnih uvjeta načinjeni od materijala koji
odbijaju i rasipaju svjetlosne zrake. Oni se postavljaju na sjevernu stranu krova, unutar
plastenika. Od njih se odbijaju sunčeve zrake i povećavaju osvijetljenost u plasteniku.
Voda - sustavi za navodnjavanje
Za uspješan razvoj biljaka potrebno je osigurati stalnu optimalnu vlažnost zraka i u zoni
korijena. Potrebe povrća za vodom su različite, a ovise o vrsti i klimatskim uvjetima. Prema
potrebi za vodom povrtlarske kulture mogu se svrstati u četiri skupine: povrće koje dobro
usvaja vodu i intenzivno ju troši (cikla), povrće koje dobro usvaja vodu i ekonomično ju
troši (rajčica, paprika), povrće koje slabo usvaja vodu i neekonomično ju troši (krastavac,
patlidžan) te vrste koje slabo usvajaju vodu ali ju ekonomično troše (luk). Najveće potrebe
biljka ima u početnim fazama rasta i u plodonošenju kada bi vlažnost trebala biti do 80 %.
Od ukupne količine vode najviše se troši transpiracijom, isparavanjem sa površine zemlje
te otjecanjem u dublje slojeve, a samo 0,2 - 0,3 % vode biljka utroši na rast i prinos.
Nedostatak vode, uz visoke temperature, rezultira smanjenjem fotosinteze i povećanjem
disanja što dovodi do smanjenja prinosa.
Zalijevanje se preporuča u jutarnjim satima, jer je tada isparavanje slabije i postupno, sa
temperaturom vode približnoj temperaturi plastenika, od 18 do 25oC. Hladna voda mora se
izbjegavati jer uzrokuje ožegotine na biljkama. Uz svaki plastenik mora postojati izvor
kvalitetne vode. Za manje plastenike može poslužiti jednostavna burad ili spremnik s
kišnicom. Bunarska voda nije pogodna za navodnjavanje kao ni pretvrda voda. Ukoliko se
koriste bunari kao osnovni izvor vode, poželjna je izgradnja dodatnih spremnika za vodu
koja će u njima odstajati i zagrijati se.
Izbor opreme za navodnjavanje u izravnoj je vezi sa izborom kulture i tehnologije uzgoja.
Pri klasičnoj proizvodnji u zemlji vrlo se često koriste jednostavni cijevni razvodi sa
posebno perforiranim cijevima. Razmak tih cijevi prilagođava se tijekom ugradnje
rasporedu sadnica u plasteniku. Dogradnjom posebnih dozatora ovaj se cijevni razvod
može vrlo uspješno koristiti i za prihranu biljaka.
Proizvodnja rasada, osobito ako je riječ o proizvodnji na radnim stolovima zahtijeva
uporabu znatno složenijih sustava za navodnjavanje. Tu se u pravilu koriste pokretni
samohodni uređaji sa programiranom upravljačkom jedinicom. Dodatno opremljeni uređaji
sa visokim stupnjem upravljivosti omogućuju potpuno vremensko i prostorno
programiranje rada bez obzira da li se uređaj koristi za navodnjavanje, prihranu ili zaštitu
Kako postoji više sustava i načinja navodnjavanja, a jedan od čestih je i fleksibilni sistem
za navodnjavanje tj. mogućnost da se cijevi podižu u gornju radnu visinu i tada rotacioni
rasprskivači imaju ulogu navodnjavanja npr. salate kišenjem, a kod uzgoja paprike sistem
se spušta u zonu biljke i navodnjavanje se odvija ispod lista. Nedostatci ovog sistema su
sljedeći: neravni teren omogućava stvaranje mikrodepresija koje se brzo pune sa vodom i
stvaraju zabarenje u zoni korijena, na taj način se povećava vlažnost u zoni biljke, a s tim i
55
pojava bolesti. Ovaj način zalijevanja nema svoju potpunu efikasnost ako se biljke uzgajaju
na malču iz razloga što koncentrični krugovi ne mogu pokriti površinu u zoni korijena, i dr.
Vlažnost zraka
Veliku ulogu u rastu i razvoju biljaka ima i relativna vlažnost zraka koja utječe na intenzitet
transpiracije, fotosinteze, oplodnje te pojavu bolesti. Ona zavisi od apsolutne vlažnosti
zraka i temperature. Najveća je u rano jutro a najmanja oko 14 h. Biljkama koje imaju
potrebu za visokom relativnom vlažnošću zraka potrebno je dodatno orošavanje. Onim
biljkama koje ne podnose visoku relativnu vlažnost zraka nakon svakog zalijevanja
potrebno je osigurati kvalitetno provjetravanje.
Kvaliteta zraka
U sastavu zraka CO2 zauzima 0,03 %. Pri optimalnoj osvijetljenosti i temperaturi sadržaj
CO2 je 0,1 - 0,2 % što doprinosi povećanju prinosa, ranozrelosti, većoj kvaliteti, smanjenju
gljivičnih oboljenja, bržem zakorjenjivanju itd. Sadržaj CO2 kontrolira se provjetravanjem a
povećava prihranjivanjem s CO2 te gnojidbom organskim gnojivima.
Kisik je također neophodan za disanje biljaka, aktivnost korijena i klijanje. U sastav zraka
plastenika ulaze još mnogi potrebni i štetni spojevi. Dobar sastav zraka u plasteniku postiže
se redovitim provjetravanjem.
Sustav za upravljanje
Sustavi za grijanje i provjetravanje suvremeno opremljenih plastenika u pravilu su tako
projektirani da je njihov rad uvijek pod nadzorom posebno izvedenih upravljačkih jedinica
Najjednostavnije modulne jedinice predviđene za ugradnju u jednobrodne tunelske
plastenike opremljene za uzgoj biljaka u zemlji, svojom su izvedbom tako pripremljene da
u potpunosti upravljaju radom:
- elektromotornih pogona bočnih i krovnih otvora za prozračivanje te
- stropnih aksijalnih ventilatora za prisilno miješanje zraka.
Osnovu rada ovih jedinica čine osjetila za mjerenje temperature i vlažnosti zraka koja u
potpunosti reguliraju rad jednostavnih sustava za toplozračno grijanje te prirodno
prozračivanje unutrašnjosti plastenika. Pri tome će osjetila za praćenje brzine i smjera
vjetra te registraciju kiše ili snijega osigurati pravovremeno zatvaranje svih otvora u slučaju
naleta vjetra ili pojave bilo kojeg oblika oborina. Ta su osjetila uvijek smještena na krovištu
plastenika na posebno izvedenom cijevnom nosaču. Kod složenijih objekata sa ugrađenim
toplovodnim grijanjem, pokretnim sjenilima i energetskom zavjesom, upravljačka se
jedinica proširuje dodatnim modulima za kontrolu i upravljanje radom:
- miješajućih ventila toplovodnog grijanja,
- elektromotornih pogona za pokretanje sjenila te, ako su ugrađeni,
- elektromagnetnih ventila sustava za regulaciju količine CO2.
Poznato je da kod višebrodnih plastenika uvijek postoji opasnost od
nekontroliranog nakupljanja snježnih oborina što je osobito izraženo iznad spojnih oluka
između dva tunela. U koliko su ti plastenici opremljeni sustavom za toplovodno grijanje
upravljačka jedinica se može dopuniti modulom za kontrolu rada posebnog cijevnog
razvoda namijenjenog isključivo zagrijavanju oluka. Naime, u tom se slučaju trajnim
56
praćenjem promjena vanjske temperature uz istovremenu kontrolu pojave snježnih oborina
pravovremeno otvaraju elektromagnetni ventili za zagrijavanje spojnih oluka i otapanje
nakupina snijega. Kako u svakom trenutku postoji mogućnost pojave zastoja u radu
pojedinih dijelova, bilo da je riječ o prekidu napajanja električnom energijom, prekidu
dotoka tople vode, plina ili nafte, ove se upravljačke jedinice dopunjavaju sa
odgovarajućim GSM dojavnikom mogućih kvarova ili neispravnog rada bilo kojeg
elementa u sustavu upravljanja. Zastoji i kvarovi se dojavljuju na 2-3 mobilna ili fiksna
telefonska aparata prema izboru korisnika a sve u namjeri pravovremene spoznaje i
pristupa osoba odgovornih za otklanjanje nedostataka. Ovo je posebno važno ako nastali
zastoji ili kvarovi mogu dovesti do trajnog oštećenja opreme i gubitka nasada.
NAČINI PROIZVODNJE POVRĆA U PLASTENICIMA
Postoji nekoliko različitih načina uzgoja u plastenicima koji pružaju biljci različitu
kvalitetu i uvjete rasta i razvoja. To su uzgoj u tlu, uzgoj u supstratu te uzgoj bez tla.
Uzgoj u tlu
Kod primjene uzgoja u tlu, prije podizanja plastenika, potrebno je obaviti detaljnu kemijsku
analizu tla i postaviti drenažu. Drenaža je neophodna za plastenike u kojima se prakticira
uzgoj u tlu. Ona predstavlja sustav plastičnih cijevi položenih ispod površine zemlje na
dubini od 70 - 120 cm i razmaku 3 - 6 m. Razmak i dubina ovise o svojstvima tla. Povrće
uzgajano u tlu u plasteniku usvaja 2 - 3 puta više hraniva u odnosu na povrće uzgajano u tlu
na otvorenom. Razlika je u tome što je zemljište u plasteniku obogaćeno organskim
tvarima, supstratima, hranivima te ima dobar vodozračni odnos i odgovarajući pH koji
iznosi 6,3 - 7,0. Nepovoljan pH može se regulirati. Visoka kiselost neutralizira se
kalcizacijom, a visoka alkalnost gnojenjem fiziološki kiselim mineralnim gnojivima poput
uree. Koncentracija soli u tlu uvjetuje mogućnost usvajanja vode. Normalan sadržaj soli u
tlu je 1,6 - 3 g/l. Snižava ga omekšavanje vode i postavljanje drenaže koja služi za ispiranje
zemljišta i odvodnju suvišne vode.Za zaštićeni prostor normalnim zemljištem smatra se
ono koje ima oranični sloj dubine 25 - 35 cm, volumen mase 0,4 - 0,6 g/cm3, stupanj
aeracije 20 - 30 %, sadržaj organske tvari 20 - 30 %, pH 6,3- 6,5, sadržaj soli 1,0 - 2,0
mS/cm. Uzgoj u tlu može se vršiti na više načina. To može biti uzgoj na cijeloj površini, u
gredicama i na stolovima. Odabir ovisi o veličini plastenika i uzgajanoj vrsti.
Uzgoj u supstratu
Supstrati su visokovrijedne mješavine crnog treseta, bijelog treseta i strugotine kokosa
obogaćene hranivima i dodacima poput perlita, ilovastih granula, kamene vune i
kompostirane kore drveta koji poboljšavaju već i tako odlična svojstva treseta. Supstrate
karakterizira dobar vodozračni odnos, optimalan pH, sterilnost, veličina pora, različita
struktura itd. Ovisno o vrsti i stadiju razvoja biljke odabiremo odgovarajući supstrat. Danas
postoje i specijalizirani supstrati prilagođeni potrebama točno određenih vrsta biljaka.
Euro-Brod d.o.o. je ovlašteni zastupnik i distributer tvrtke Klasmann koja u svojoj ponudi
ima široku paletu različitih supstrata. Svi supstrati nose žig R.H.P. što garantira da njihovi
57
proizvodi odgovaraju standardima Tehničkog komiteta ispitnih stanica u Nizozemskoj. Na
paleti Klasmann supstrata nalazi se preko 27 proizvoda. U proizvodnji povrća najčešće se
koriste:
- tray supstrat - preporuča se za razmnožavanje povrtlarskih kultura u plitici
potiče razvoj korijenovog sustava (sadrži malu količinu hraniva, neophodne
elemente u tragovima)
- potgrond P - preporuča se za uzgoj prijesadnica salate, endivije, kupusnjača,
celera itd.(sadrži srednju količinu hraniva, neophodne elemente u tragovima)
- potgrond H - preporuča se za uzgoj prijesadnica rajčica, paprike, krastavaca,
patlidžana itd. (sadrži srednju količinu hraniva, neophodne elemente u
tragovima)
- sjevernonjemački bijeli treset - upotrebljava se za poboljšavanje strukture
tla, sterilan je.
Uzgoj bez tla
Uzgoj bez tla je najmoderniji način uzgoja koji obuhvaća uzgoj biljaka u čvrstoj i tekućoj
sredini, te u aerosolu. On može biti sa ili bez supstrata čija je jedina funkcija učvršćivanje
korijenovog sustava. Uzgoj biljaka bez tla omogućava veću, kvalitetniju i kontroliranu
proizvodnju, smanjenu upotrebu pesticida, zaštitu okoliša i proizvodnju zdravog povrća.
Danas razlikujemo hidropon, aeropon i tehniku hranjivog filma.
Hidropon je tehnika uzgoja biljaka u vodi kojoj su dodana sva potrebna hraniva;
Aeropon je način uzgoja biljaka u kojem je korijen biljke stalno ili samo privremeno
uronjen u sustav cijevi u kojem se nalazi aerosol (zasićena magla bogata hranivima);
Kod tehnike hranjivog filma korijen je pričvršćen za plastični kanal na čijem je dnu
porozni materijal koji omogućuje slobodan razvoj korijena, kroz sustav hidrokanala
neprestano protječe tanki film hranjive otopine.
Hidroponski uzgoj povrća
Dugogodišnje tradicionalno uzgajanje malog broja različitih vrsta povrća u plastenicima
(monokultura) dovelo je do osiromašenog zemljišta, loše strukture tla, stvaranja
nepropusnog sloja, visokog sadržaja hraniva i soli, pojave štetnika i bolesti te smanjenja
prinosa. Nekada se u takvim situacijama predlagala promjena sloja zemlje, debljine 30-40
cm, ili premještanje objekta koje je vrlo skupo. Iskustva razvijenih zemalja govore da je
najprihvatljivije rješenje uvođenje hidroponskog načina uzgoja povrća. Riječ hidropon
dolazi od grčkih riječi hydor što znači voda i ponos što znači rad, a predstavlja uzgoj
biljaka bez tla na inertnim supstratima ili bez njih u hranjivoj otopini.
Povijest hidroponije
Ako pogledamo malo u povijest, pronaći ćemo preteču hidroponije već kod starih Asteka.
Oni su na jezeru Texacoco proizvodili povrće, cvijeće pa čak i kukuruz u tzv. plivajućim
vrtovima. U svojim osvajačkim pohodima Srednjom Amerikom Španjolci nisu pridavali
važnost tom uzgoju pa je takav način uzgoja povrća na jezerima potpuno nestao. Nisu
58
Asteci bili usamljeni u takvom načinu uzgoja, nešto slično koristilo se i u Indiji i Kašmiru.
Preteča uzgoja u hidroponu pobudio je istraživače već prije tri stoljeća. Početkom
20. stoljeća posebna se pažnja počela posvećivati ovakvoj proizvodnji, da bi sredinom 20.
stoljeća doživjela posebni zamah.Trenutni svjetski lider u hidroponskom uzgoju je
Nizozemska koja je već prije 25 godina imala 3 % od ukupnih zaštićenih prostora pod
hidroponom, a samo 10 godina poslije gotovo 40 % . Hidroponski uzgoj u Hrvatskoj je tek
u povojima. Kod nas se tek oni odvažni upuštaju u takav način proizvodnje. Najčešće
uzgajane kulture su rajčica, paprika, krastavci, salata, radič, kupus i špinat. U europskim
hidroponima uzgajaju se još i šparoga, mladi krumpir, mrkva, luk, grah, patlidžan, poriluk,
kukuruz i ostale povrtne kulture.
Prednosti i nedostaci hidroponskog uzgoja
Hidroponski način uzgoja kao krajnji rezultat daje veliki urod, kvalitetne i zdrave plodove
bogatije mineralnim tvarima i C vitaminom a s manje teških metala. Uz to ističu se i mnoge
druge prednosti:
- nema plodoreda;
- uzgoj jedne kulture;
- smanjena pojava patogena;
- smanjeno onečišćenje okoliša;
- čuvanje podzemnih voda (zatvoreni hidroponski sustavi);
- visok stupanj automatizacije;
- smanjen fizički rad;
- uzgoj na površinama na kojima nije bilo uvjeta za uzgoj, s neplodnim tlima
ili bez tla;
- visok intenzitet proizvodnje;
- manje rada pri obradi, kultiviranju, dezinfekciji;
- manja upotreba sredstava za zaštitu bilja;
- manja potrošnja vode i hraniva;
- bolja kontrola opskrbe biljaka vodom;
- bolja kontrola opskrbe biljnim hranivima;
- do 10 puta veći prinosi;
- ranozrelost povrća;
- smanjena pojava stresa kod biljke zbog bolje aktivnosti korijena.
Uz mnoge prednosti hidroponski uzgoj ima i nedostatke. Jedan od njih je visoko
početno ulaganje.
Sistemi hidroponskog uzgoja
Razlikujemo dva sistema hidroponskog uzgoja: bez supstrata i sa inertnim supstratom.
Hidroponski uzgoj bez supstrata
U hidroponski uzgoj bez supstrata ubrajamo tehniku hranjivog filma, aeroponiju
(horizontalna i vertikalna), vodenu kulturu i sisteme plutajućih kontejnera. Unatoč
odličnim karakteristikama svih ovih načina uzgoja, proizvođači u Europskoj uniji najčešće
odabiru tehniku hranjivog filma. Tehnika hranjivog filma najbolje se pokazala u
proizvodnji ljekovitog bilja i salate. Rijetko se koristi u proizvodnji rajčice i paprike.
59
Hidroponski uzgoj sa inertnim supstratom
Glavni oblik proizvodnje povrća u hidroponskom uzgoju je uzgoj na supstratima. U ovom
načinu proizvodnje supstrat predstavlja medij čija je uloga učvršćivanje korijenovog
sustava, održavanje vode u obliku pristupačnom biljkama, otjecanje viška hraniva te
osiguravanje izmjene zraka. Supstrat na smije mijenjati svoje kemijske osobine u dodiru s
vodom i hranivima te zadržavati toksične tvari. Mora biti sterilan, inertan i imati
odgovarajući kapacitet za vodu, zrak i hranjivu otopinu te povoljan odnos makro i mikro
kapilara. Pri odabiru supstrata možemo birati između supstrata anorganskog, organskog i
sintetičkog porijekla. U supstrate organskog porijekla ubrajamo treset, vlakna kokosovog
oraha, rižine ljuske, piljevinu, koru drveta, borove iglice i dr. Oni imaju odličnu sposobnost
držanja vode. Anorganski supstrati imaju malu sposobnost izmjene kationa, što ograničava
njihovu sposobnost oslobađanja vezanih hraniva. Oni zadržavaju svoju strukturu tijekom
dužeg vremena. U anorganske supstrate ubrajamo kamenu vunu, vermikulit, perlit, kvarcni
pijesak, ekspandiranu glinu, stiropor i dr. Sintetički supstrati se javljaju kao nusproizvod
industrije namještaja. Imaju visoku poroznost i nešto manji kapacitet držanja vode od
kamene vune. Ukoliko se dezinficiraju vodenom parom moguće ih je koristiti duži period
vremena. U njih ubrajamo ekspandirane poliuretane, ekspandirane polistirene i ureu
formaldehid. Izbor supstrata kao medija za uzgajanje ovisi o klimatskim uvjetima, tipu
opreme u plasteniku te zahtjevima biljaka koje je potrebno zadovoljiti.Najrašireniji i
najčešće korišten supstrat u hidroponskom uzgoju povrća je kamena vuna.Kamena vuna je
inertni materijal sastavljen od vlakana bazaltnih stijena koje se tope na temperaturi od
1.600oC i pretvaraju u lavu koja se potom centrifugalno razbacuje u tanke niti koje se hlade
i prešaju u razne dimenzije. Ona se u početku koristila kao izolacioni materijal u
građevinarstvu. Tek je 60-ih godina prošlog stoljeća prvi put upotrijebljena kao podloga za
biljku. Kamena vuna je slabo alkalna ali je zato inertna i biološki nerazgradiva. Ima vrlo
dobar kapacitet držanja vode, oko 80 %. Vrijednost pH joj je 7-7,5, ali budući da nema
pufernu sposobnost lako se snižava na željenu vrijednost. Na tržištu se pojavljuje u obliku
blokova, kocki, čepova i granulata, različitih dimenzija i gustoće. Blokovi se proizvode u
različitim veličinama, 90-130 x 10-20 x 7,5-10 cm, i gustoćama (kg/m3), D60, D75, D90.
Svi blokovi obloženi su folijom, bijelom izvana, iznutra crnom. Na gornjoj strani bloka
nalaze se 2 - 3 otvora u koje se smještaju kocke. Kocke se izrađuju u dimenzijama 7,5-10 x
7,5-15 x 6,5-7,5 i također su obložene folijom. Za sjetvu se koriste čepovi kamene vune
dimenzija 2,5 x 2,5 x 4 cm. Prednosti kamene vune su smanjen rizik od štetnika i bolesti,
nema korova, ekonomično korištenje hraniva, smanjen rast korijena, lakša kontrola uzgoja i
mogućnost reciklaže nakon uporabe . Nedostaci su visoka početna ulaganja, stručni kadar,
skupa reciklaža i dr. Najpoznatiji proizvođači kamene vune su Grodan, Agroban i
Brinkman.
Kokosov supstrat je također inertni prirodni materijal kojeg čine kokosova vlakna.
Kokosovo vlakno ima sitne mikroskopske stanice slične građi spužve, pa stoga ima
posebno dobro svojstvo zadržavanja hranjive otopine, te ujedno zadržava i poroznost
(Shinohara i sur. 1997). Kao alternativa tresetu ili staklenoj vuni, kokosov supstrat nudi
visoku vlagu za kapacitet zadržavanja zraka, koja omogućuje lagani rast i dobro raširen
sustav korijenja. Također sadrži 70% lignina i korisne mikrobe. pH vrijednost iznosi od 5.2
do 6.8. Komprimirani medij proširi se 8 do 9 puta, ponovno vlaženje je lakše nego kod
treseta bez dodatka ikakvih sredstava za vlaženje. Pošto proizvod ima dobru poroznost,
njegova drenaža je bolja nego kod treseta, relativno se manje skuplja i otporan je na
60
zbijanje. Za duži ciklus uzgoja nasada ova osobina je prednost nad tresetom. Kapacitet
izmjene kationa kokosovog vlakna usporediva je sa tresetom. Njegovo razlaganje sporije je
od treseta, te nema korova i patogena.
Sustav za navodnjavanje i prihranu
Ručnim zalijevanjem i prihranom ne možemo osigurati kvalitetan uzgoj i veliki prinos.
Zato je neophodno plastenik opremiti automatskim sustavom za navodnjavanje i prihranu s
vrlo preciznim dozatorima, timerom i tenziometrom koji će točno odrediti potrebnu
količinu i trenutak dodavanja hranjive otopine. Jedinica za navodnjavanje i prihranu pri
hidroponskom uzgoju biljaka vrlo je složena oprema. Pri njenom izboru treba voditi računa
o ukupnoj dnevnoj potrošnji vode te stvarno potrebnom broju recepata odnosno kultura
koje će se istovremeno uzgajati. Za veće površine, do 12.000 m2, koriste se jedinice radnog
protoka 20 m3. Takve su jedinice u pravilu pripremljene za rad sa tri do četiri recepta.
Izborom broja recepata jednoznačno je određen broj pripadajućih spremnika za hranjiva.
Naime svaki recept zahtijeva dva zasebna spremnika, A i B tip, pri čemu je spremnik za
kiselinu zajednički za se recepte.
U neposrednoj blizini jedinice postavlja se dodatni spremnik za vodu. Veličina tog
spremnika također se određuje ne temelju prosječne dnevne potrošnje vode koja u pravilu
ne prelazi količinu od 10 lit/m2 tijekom 24 sata. Uporaba spremnika nije obavezna ali se
njegovom ugradnjom osigurava taloženje krupnijih čestica i ujednačenija temperatura vode
na ulazu u jedinicu. Postrojenje za obradu približno 12.000 m2 površine uz istovremeni rad
sa tri recepta u pravilu uključuje slijedeće komponente:
- jedinicu za navodnjavanje tip Brinkman Vocom Sola, kapaciteta 20 m3/h,
pripremljenu za navodnjavanje i prihranu ukupne površine do 12.000 m2 uz
mogućnost istovremenog rada sa tri zasebna recepta;
- 3A+3B spremnika za hraniva;
- 1 spremnik za kiselinu;
- sistemsku pumpu; bazensku pumpu;
- jedinice za pročišćavanje;
- EC i pH mjerače; mjerač protoka;
- spremnik za miješanje, zapremine 250 lit;
- sklopke, pomoćne pumpe, osigurače, alarmnu sirenu i sl.
- Prima Vega računalo; štampač
Pored navedene opreme ovaj komplet sadrži i prenosivi EC i pH metar sa transportnom
kutijom. Mjerači su profesionalne izvedbe i neophodni su za rad pri ovoj vrsti uzgoja.
Jedinica sa spremnicima za hraniva i kiselinu te priručnim spremnikom vode u pravilu se
smješta unutar jednog od plastenika, vodeći pri tome računa o pravcima budućeg proširenja
kako bi se mogao pravilno dimenzionirati primarni i sekundarni cijevni razvod. Osnovu
cijevnog razvoda čini glavni napojni vod promjera 75 mm koji se povlači od jedinice za
prihranu do svakog pojedinog plastenika. Na njega se priključuju svi potrebni sekundarni
odvojci promjera 50 mm. Oba su ova razvoda izrađena iz debelostijenih PVC cijevi i u
pravilu se ukapaju neposredno ispod površine zemlje. Površinski razvod je znatno manjeg
promjera i radi se iz cijevi promjera 25 mm. Završnicu razvoda čine Netafin kapaljke
protoka 3lit/sat sa cca 80 cm spojnog crijeva. Kompletan površinski razvod, uključujući i
kapaljke, izrađuje se iz PE materijala isključivo crne boje kako bi se spriječio razvoj algi u
61
sustavu razvoda. Broj kapaljki jednoznačno je određen brojem biljaka koje se prihranjuju.
Broj navodnjavanja tijekom dana ovisi o vremenu, količini svjetlosti, razvijenosti usjeva i
podloge. Kod uzgoja na kamenoj vuni tijekom dana može biti i preko 30 navodnjavanja.
Sustav za navodnjavanje i prihranu može biti otvoren i zatvoren. Kod otvorenih sustava
drenažna voda se ne reciklira u istom sustavu nego se uz pomoć cijevi skuplja na jednom
mjestu i koristi za druge namjene. U slučaju njenog ispuštanja u prirodu moglo bi doći do
zagađenja životne sredine. U zatvorenom sustavu drenažna voda se reciklira, sterilizira i
ponovno koristi.
Voda
Kvaliteta vode, koja se koristi za navodnjavanje, može imati velikog utjecaja na prinos.
Prije pokretanja sustava potrebno je izvršiti detaljnu analizu vode. Najčešći ioni koji se
nalaze u sastavu vode, a imaju utjecaj na biljke, su natrij, klor, željezo, kalcij i dr. Pravilo je
da sadržaj mikro i makroelemenata u vodi mora biti manji od sadržaja u hranjivoj otopini.
Natrij i klor su za osjetljive biljke toksični već pri količini od 80 ppm. Željezo nije pogodno
za prihranu jer nije pristupačno povrću i blokira kapaljke.
Najznačajnija osobina vode je elektroprovodljivost (EC). Voda, čiji je EC manji od 0,5
mS/cm, pogodna je za sve povrtlarske vrste. EC raspona 0,5 - 1,0 mS/cm čini vodu težom
za upotrebu. Voda s većim EC-om može se koristiti samo u specijalnim slučajevima.
Hranjiva otopina
Hranjive otopine su stručno pripremljeni pripravci u obliku lakotopivih soli. Receptura
hraniva se sastavlja na osnovi analize vode, a posebna pažnja se obraća na pH i EC.
Preporuka je da pH bude oko 6, a EC oko 2.5. Korekcije je moguće vršiti uz pomoć
hraniva. Najosnovniju hranu predstavljaju dušik, fosfor i kalij te mikroelementi. Prosječna
hranjiva otopina je sljedećeg sastava: dušik (nitratni oblik) 70-300 ppm,
dušik (amonijski oblik) 0-31 ppm, kalij 200-400 ppm, fosfor 30-90 ppm, kalcij 150-400
ppm, sumpor 60-330 ppm, magnezij 25-75 ppm, željezo 0,5-5,0 ppm, bor 0,1-1,0 ppm,
mangan 0,1-1,0 ppm, cink 0,02-0,2 ppm , molibden 0,01-0,1 ppm i bakar 0,02-0,2 ppm.
Sjetva i sadnja
Pri korištenju hidroponskog načina uzgoja povrća sjeme se sije u čepove kamene vune
(jedno sjeme - jedan čep). Za to vrijeme potrebno je navodnjavanje čistom vodom i
održavanje povoljne temperature. Nakon nicanja, biljke se presađuju u kocke kamene vune
na način da se čep sa biljkom utisne u predviđeni otvor na kocki. Vrijeme presađivanja
ovisi o vrsti, vremenskim uvjetima i dobu godine. Za rajčicu to je 40 - 50 dana, papriku 30
- 40, a krastavac 21 - 28 dana.
Postavljanje kamene vune
Prije postavljanja kamene vune neophodno je pripremiti plastenik. Ukoliko ima biljnih
ostataka potrebno ih je ukloniti i uništiti. Zatim slijedi niveliranje tla i postavljanje
drenažnih kanala te dezinfekcija.
62
Drenažni kanali postavljaju se između budućih redova kamene vune i spajaju sa centralnom
drenažnom cijevi koja ide izvan plastenika.
Cijela površina pokriva se bijelom folijom debljine 6 - 10 mikrona koja omogućava
refleksiju svjetlosti ili agrotekstilnom folijom. Nakon toga postavljaju se blokovi kamene
vune, po dva paralelno jedan do drugoga na razmak koji definira kultura, najčešće 35 - 40
cm. Razmak između redova je oko 120 cm. Slijedi unošenje kocki kamene vune sa
biljkama koje se postavljaju na blokove kamene vune (dvije do tri kocke na jedan blok)
neposredno do otvora. Tako ostaju nekoliko dana dok korijen ne ojača, zatim se
premještaju na otvore i tu trajno ostaju do kraja berbe, odnosno, kraja vegetacije.
STAKLENIK
Staklenici su zaštićeni prostor za čiji se pokrovni sastav koristi staklo, obično debljine 4
mm. Staklo najbolje propušta svijetlost i čuva toplinu, ali je i najskuplja investicija. Iz tog
razloga treba posebnu pažnju posvetiti mjestu tj. gradilištu na kojem će objekt biti
podignut. Za podizanje staklenika potrebna je građevinska dozvola što je i razumljivo jer
konstrukcija za 100 m2 prostora, pa i za manje mora se podići na betonskim temeljima. Ti
temelji su nosači za noseće stupove i krovnu armaturu koja je načinjena od pocinčanih
metalnih profila. Širina staklenika najčešće je 6,20, 8 i 12 m, a visina do krova rešetke 2,20
- 3,70 m. Postoje i više dimenzije što svakako ovisi o vrsti kulture koja će se uzgajati,
tehničko-tehnološkoj opremljenosti i svakako financijskim mogućnostima. Manji staklenici
se grade pojedinačno, a veće površine se bočno spajaju. Ventilacija za prozračivanje
najčešće se izvodi na krovnom dijelu, ali po narudžbi može se ugraditi i bočna ventilacija.
Svi staklenici trebaju imati sistem grijanja, a takovi objekti da bi se u potpunosti isplatili
treba se u njima odvijati intenzivna proizvodnja kroz cijelu godinu. Cijena koštanja m2
staklenika ovisi o opremi koja se ugrađuje. Što to znači: vrste navodnjavanja, energetske
zavjese, zavjese za sjenjenje, izbor grijanja, izbor uzgoja, hidroponska tehnologija, uzgoj
na stolovima, dodatno osvjetljenje, uvođenje CO2, izgradnja rezervoara za vodu i dr. Danas
je poznato da se ta cijena kreće od 30 - 120 €/m2. Danas se u Hrvatskoj može kupiti i/ili
naručiti kvalitetni objekti staklenika. Oprema je još uvijek uvozna ili djelomično hrvatski
proizvod, ali bi se svakako trebalo intenzivno raditi na kompletnoj proizvodnji sve potrebne
domaće opreme.
Vjetrobrani
Kada staklenici nisu opremljeni sistemom za grijanje ili su djelomično opremljeni,
vjetrobran ima posebnu vrijednost u zaštiti od gubitka topline. Najčešće se sade visoko
drveće (crnogorica) koje štiti objekte od naleta vjetra. Kako je položaj za gradnju
staklenika idealan u pravcu sjever - jug, tada se i zaštita od naleta vjetra uglavnom
postavlja sa sjeverne ili sjeverno zapadne strane. Nalet vjetra i njegovo strujanje slijedi
bočne strane objekta staklenika, zatim nastavlja kretanje linijom krovne strane i tek tada
privremeno gubi značenje (direktan gubitak energije uz bočno staklo objekta).
Smanjenje brzine vjetra za 1m/s smanjuje grijanje potrebno za 1.2 Kcal/h/m², a za 1°
podiže temperaturu u unutrašnjosti.
PRIMJER: Smanjenje brzine vjetra za 5 m/s kada je temperatura unutrašnjosti 1000 m²
staklenika 10 stupnjeva viša nego vani, što čini mogućim čuvanje bar 6 litara goriva po
satu.
63
Dakle, ako vanjske temperature padnu niže od unutarnje temperature koju biljka zahtjeva,
staklenik mora biti zagrijan. Da bi se procijenio kapacitet sistema za zagrijavanje mora se
izračunati zahtjev zagrijavanja staklenika. Može se odrediti toplina koja je potrebna
koristeći ukupnu iskorištenu količinu energije K1:
Q = AH K' (ti – ta ) (W)
Specifična toplina potrebna po kvadratnom metru staklenika:
G
H
A
Aq K' (ti – ta) (W/m2)
U ovim jednadžbama
K' (W/m2K) koeficijent ukupne iskorištene količine energije
AH (m2) površine staklenika
AG (m2) gornji dio (krovni dio konstrukcije) staklenika
ti (°C) potrebna unutarnja temperatura
ta (°C) prosječna vanjska temperatura
Temperaturni koeficijent K' ovisi o krovnom materijalu staklenika, nepropuštanju zraka
staklenika, sistemu zagrijavanja, sistemu navodnjavanja, brzini vjetra, zaštiti od oblaka i
stvaranju taloga na krovnoj konstrukciji.
Za objekte gdje se koristi plastična folija za pokrivanje mogu se koristiti sljedeće
vrijednosti prema kojoj nepropustljivosti zraka za prosječnu brzinu vjetra od 4 m/s iznosi:
Jednostruka folija K' = 6 do 7,8 (W/m2K)
Dupla folija K' = 4,2 do 5,5 (W/m2K)
Za prosječno niske vanjske temperature moraju se koristiti vrijednosti koje su fiksirane kao
standardi u različitim zemljama. U Hanoveru, Zapadnoj Njemačkoj, ta je -14 °C, u
kontintentalnom djelu Hrvatske (Donji Miholjac) ta je – 20 0 C, a u područiju Mediterana
prosječna najniža temperatura ima vrijednost od oko 0 °C.
Primjer: temperatura potrebna u stakleniku sa jednim slojem folije s unutarnjom
temperaturom od 12 °C :
ta = -14 °C q = 1,5 × 7 (12-(-14) = 273 W/m2
ta = 0 °C q = 1,5 × 7 (12 – 0) = 126 W/m2
Sistemi za zagrijavanje vode : u ovom sistemu koji je vrlo prilagodljiv i prikladan za zimu
kao i za cjelogodišnju proizvodnju, vruća voda (80-100 °C – izlazna voda iz kotla, a
povratna od 60 – 70 0 C) kruži čeličnim cijevima promjera različitih dimenzija, a promjer
podnog, bočnog i krovnog cijevnog voda iznosi 50 mm. Za 5,5 ha površine staklenika
ukupno je ugrađeno 174 km cijevnog voda za zagrijavanje u Donjem Miholjcu. Procjena je
da se oko 45 % energije gubi, ako cijevi nisu konzervirane i obojane i ako stakla dobro ne
brtve, oko 25 % dosegne tlo, a ostalo je usmjereno uvis ili prema stranama objekta.
Međutim, sistem je skup za instaliranje, uzrokuje gubitke toplinskim zračenjem i može
ponekad uzrokovati podizanje relativne vlage u blizini biljaka zbog pomanjkanje ili
nedostatka kretanja zraka, ali za velike objekte i za pojedine kulture (rajčica, paprika,
64
krastavac, i dr.) ovaj sistem je nezamjenjiv. U novije vrijeme pokušava se koristiti novi
zamjenski sistem (podno grijanje) gdje voda teče plastičnim cijevima (¾ promjera), između
redova biljaka. Temperatura vode na ulazu u staklenik je 50˚C, a na izlazu 45˚C; 60 kcal je
oslobođeno po jednom linearnom metru crne PE cijevi promjera 25 mm. Plastične cijevi su
lagane, savitljive, pogodne za instalaciju i mogu biti postavljene u odgovarajući položaj u
odnosu na određenu sadnicu. Na kraju sezone mogu se saviti i odložiti. Da bi se postigla
visoka efikasnost i u isto vrijeme zagrijavanje tla, cijevi treba postaviti na tlo s nadolje
okrenutim otvorima. Treba paziti da biljke nisu izložene vrućem zraku ispuštenom iz
sustava za zagrijavanje.
Ovaj sustav se natječe sa konvencionalnim sustavom zagrijavanje cijevima i zadovoljava
potrebu za privremenim zagrijavanjem ili da se unutarnja temperatura povisi za par
stupnjeva iznad vanjske. Velika povišenja temperature pretpostavljaju veće kretanje zraka s
negativnim popratnim efektima (dalje isparivanje i poteškoće u kontroliranju ugljičnog
dioksida). Kakva god bila situacija, brzina zraka treba biti ispod 5 m/sek.
Ovaj štedljivi sustav stavlja se u pogon s bilo kojom vrstom goriva (ugljen, gorivo ulje,
prirodni plin) i prilagodljiv je u velikim staklenicima (centralni grijač s lokalnim
izmjenjivačima topline) kao i u malim (jedan grijač).
Trošak energije i udio iste u cijeni koštanja, pri intenzivnoj proizvodnji povrća i cvijeća u
stakleniku, primjer :
Magadenovac, površine 5 ha, snaga kotlovnice (4 parna kotla, po kotlu 5814 kWh ili 5,8
MW) za 1 godinu potroši se 1,8 -2,5 mil. kubika zemnog plina (slijed nasada: salata, 2 ha
rajčice, 2 ha paprike i 1 ha krastavaca, ili slijed ruže za rezani cvijet i gerber).
Cijena m3 plina u distribuciji 1,90 kn (za 2006 godinu).
Vrsta zemnog plina : metan sa nešto primjesa, kalorične vrijednosti ili ogrjevna moć
33MJ/m3 ( 8500 kcal).
Potrošnja plina/ ha za termofilne kulture iznosi 2,9 MW-intenzivna proizvodnja.
Ostali troškovi energije: opskrba električnom energijom iz vanjske mreže i u slučaju
nestanka, agregat (proizvodnja vlastite električne energije).
Za suvremenu proizvodnju povrća u uzgoju u tlu, na malču, na stolovima, u proizvodnim
krevetima ili u hidroponu koriste se pogonske kompjutorske jednice za veće objekte, a za
manje objekte koriste se mikroprocesori. Zadaća istih je kontrola temperature dan-noć,
jačina svijetla, orošavanje, kontrola pH i EC, zalijevanje vodom ili hranjivom otopinom,
regulacija klime i dr. Za zatvoren sistem uzgoja u hidroponu gdje se hranjiva otopina vraća
na proćišćavanje nakon što je prošla zonu rasta biljke i pomoću kompjutora dozira se i
nivelira potreban EC i pH, te se ponovo vraća u slijedećem doziranju u biljku koriste se
skupa postrojenja sa sistemom filtera.
Nekonvencionalni sustavi grijanja sa korištenjem solarne energije
Jedan od mogućih izvora energije koji je obnovljiv, jeftin i lako dostupan, je solarna
energija. Kako je staklenik i sam veliki sakupljač solarne energije, znanstvenici ubrzano
pokušavaju pronaći načine za upotrebu viška topline ispuštene kroz ventilaciju.
Efikasan solarni sustav zagrijavanja mora imati tri glavne komponente: kolektor, sustav za
pohranjivanje i sustav za distribuciju.
65
Kolektor pretvara solarnu radijaciju u upotrebljivu energiju i zagrijava zrak ili vodu.
Postoje dvije glavne klasifikacije vanjskih solarnih kolektora: sakupljački
(«concentrating») kolektori i ravni ( « flat-plate») kolektori. Sakupljački kolektori su vrlo
skupi jer zahtijevaju savršenu okomitu i vodoravnu pokretljivost kako bi pratili solarno
kretanje. Kod ravnih kolektora, solarna radijacija se absorbira tamnom površinom
zaštićenom staklenim ili plastičnim slojevima te se solarna energija pretvara u toplinsku
(zbog visoke cijene tradicionalnih ravnih kolektora za zagrijavanje staklenika istraživanja
su usmjerena prema dizajnu jeftinih plastičnih kolektora).
Zagrijavanje staklenika jednostavnim vanjskim solarnim kolektorima nije bez svojih mana:
sustav se teško ugrađuje u već postojeći staklenik i rad i materijali predstavljaju priličan
financijski teret. Istraživanja na raznim institutima pokušavaju otkriti kako upotrijebiti sam
staklenik kao solarni kolektor, što bi, očigledno, otklonulo troškove instaliranja samog
kolektora. Staklenik kao kolektor ima nekoliko prednosti nad vanjskim kolektorom.
Dapače, cijena izgradnje je niža, zauzima manje površine i gubitak pri transferu topline od
kolektora do staklenika ili u spremnik je puno manji.
Među brojnim solarnim sustavima, do sada razvijenim u raznim centrima za istraživanje
diljem svijeta, samo nekoliko njih su ekonomični za područje Jadranske obale. Mnogi još
nisu napustili eksperimentalnu fazu i ulažu se napori kako bi se stvorio sustav koji će
prikupiti najviše energije sa najmanje troškova i s najvišom efikasnošću. S druge strane,
staklenici iziskuju relativno visoku koncentraciju energije za zagrijavanje u usporedbi s
onim što je moguće postići solarnim sustavima.
Primjer korištenja solarne energije :
Plastične cijevi napunjene vodom, korištene kao kolektor u sustavu za solarnu energiju
(podatci za Sjevernu Grčku, FAO), su debele od 200-250 mikrona i moraju pokrivati bar
35% površine zemlje u stakleniku. Sadrže oko ± 80 kg vode/m² staklenika. Ovaj se sustav
već uspješno koristi u Grčkoj, čak i u sjevernom dijelu regije, od početka listopada do
kraja svibnja. Solarna energija prikupljena u jednom hektaru tijekom ovog perioda jednaka
je, na ovom području, 180 000 litara plinskog goriva, tj. 740 litara po danu/ha. Prosječno
povećanje srednje temperature zraka iznosi 4˚ C i može se postići u plasteniku sa
jednostrukom PE folijom, a 6˚ C sa dvostrukom PE folijom. Ovo omogućuje uzgajanje
rajčica, zaštićenih od mraza, pod jednostrukim PE staklenikom, čak i s niskom vanjskom
temperaturom od -7˚ C ( ili -11˚ C pod dvostrukom folijom). Za izgradnju ovakvog
solarnog sustava u stakleniku od 1 ha potrebno je 2500 PE cijevi, kao i 300 kg crnog PE
sloja, debljine 30-40 mikrona te 3500 m² mjehurastog filma (za izolaciju unutrašnjih
bočnih strana objekta).
Geotermalna energija
Prije svega, jedan od najzanimljivijih izvora za zagrijavanje staklenika je geotermalna
energija. Vruća voda iz prirodnih izvora i duboki zdenci, privukli su pažnju istraživača u
potrazi za praktičnom primjenom ovih izvora. Vruća voda iz izvora i bušotina se trenutno
koristi kao energetski izvor u nekim Mediteranskim zemljama, a ujedno i u Bosni i
Hercegovini kao i u Hrvatskoj. Glavne prepreke u zagrijavanju staklenika vrućom vodom
su: visoki sadržaj karbonata i željeza koji vodi do začepljivanja cijevi, cijena sistematskih
hidrogeoloških istraživanja i bušenja dubokih zdenaca.
66
Geotermalna voda je ujedno i najjeftiniji izvor energije, a jedino je skup sistem čišćenja
takve vode jer tehnološki proces deferizacije i dekalcizacije termalne vode zahtjeva
posebno tehničko-tehnološko postrojenje.
Pored zagrijavanja zaštićenih prostora, sistem za reguliranje potrebne klime je ventilacija,
sistem sjenila, kao i hlađenje prolaskom vode kroz saće (cooling sistem).
Najefikasniji način ventilacije plastenika i staklenika je postavljanjem krovne ili bočne
ventilacije čija regulacija može biti ručna, automatska i poluatumatska. Kod suvremeno
opremljenih zaštićenih prostora ugrađuju se i posebni aksijalni ventilatori koji raspoređuju
u zimskom periodu temperaturu u svaki dio prostora, a u ljetnom periodu sprečavaju
povećanu vlagu u mikroklimatu objekta.
Hlađenje isparavanjem (Fan and pad system)
Jedan od načina rashlađivanja staklenika u područjima visokih temperatura tijekom ljeta je
sistem ventilatora i isparivača. Ovaj sistem bazira se na principu da, kad voda isparava,
vrućina se upija iz okruženja. To je postignutno provlačenjem zraka kroz isparivače. Zrak
hlađen isparivanjem okružuje biljke prije nego što bude ispušten van.
Sistem hlađenja ventilatora i isparivača ima sljedeće karakteristike: zahtjeva relativno
veliku količinu električne energije i vode; uspjeh hlađenja ovisi o niskoj vlažnosti zraka
izvan staklenika; voda je sačuvana, iako se čini da je potrebno dodatno zamagljivanje tj.
vlaženje; trebalo bi biti moguće korisiti kišnicu kao rashladno sredstvo; suha i prašnjava
područja zahtjevaju staklenike bez ulaska prašine; distribucija zraka ne smije dovesti do
visokih temperaturnih razlika unutar staklenika; voda koja se koristi mora biti čuvana u
spemniku pod zemljom; sistem mora biti funkcionalan pri jakim vjetrovima i neovisan o
smjeru vjetra; cijena instalacije u principu jednaka je cijeni ventilatora za razmatrana
područja. U biti, postoje dva različita sistema: sistem negativnog podtlaka i sistem
pozitivnog podtlaka.
Sjenjenje staklenika
Radi smanjenja dnevne svjetlosti uslijed utjecaja sunčevog zračenja koriste se najčešće
posebna sjenila koja se mogu regulirati automatski ili poluautomatski i zaštiti biljku u
najtoplijem dijelu dana. Pored ovih specijalni materijala jeftinija mogućnost smanjenja
svjetla u ljetnom periodu je bojanje ili šatiranje krovnog i bočnog stakla ili plastike. Boje su
ekološki prihvatljive i sa prvim jesenski kišama se sapiru, a sa pojavom mraza potpuno
nestaju sa površine objekta.
Sjenjenje staklenika u svrhu zaštite energije obavlja se specijalnim energetskim zavjesama
od različitih materijala, a bočne strane objekta oblažu se sa mjehuričastim dvoslojnim
folijama ili bojanjem vanjskog stakla.
11. PROIZVODNJA PRESADNICA
Veliki broj povrćarskih biljaka proizvodi se iz presadnica. Sjetva se obavlja u zaštićenom
prostoru, gdje biljke rastu do određene faze, a zatim se presađuju na stalno mjesto. Ovim
načinom proizvodnje omogućuje se ranije plodonošenje, kao i duže razdoblje plodonošenja
kod mnogih povrćarskih kultura te ušteda u sjemenskom materijalu i dobra kondicija
sadnice. Ovo je vrlo važno za proizvodnju povrća u kontinentalnim klimatskim uvjetima i
brdsko-planinskom području. Pravilno uzgojen rasad daje snažne i zdrave biljke što je i
67
uvjet za postizanje ranog i visokog prinosa. Za proizvodnju rasada koriste se: tople lijehe,
plastenici i staklenici. Suvremena proizvodnja presadnica vrši se u plastenicima ili u
posebnim prostorijama u staklenicima, međutim više od 70% proizvođača na selu još
uvijek proizvode presadnice u toplim lijehama, iz tog razloga česti problem je nekvalitetno
postavljena lijeha kao i dezinfekcija istog prostora.
TOPLA LIJEHA
Topla lijeha je zaštićen prostor koji može biti nadzeman i ukopan. Nadzemne su lijehe
jednostavnije, podižu se uz manji utrošak rada i lako se prenose s jednog mjesta na drugo.
Ovakve lijehe pogodne su za individualna obiteljska gospodarstva, jer isključuju kopanje
trapova, kao i za terene s visokom podzemnom vodom. Nedostatak je nadzemnih lijeha u
tome što su izložene utjecaju hladnoće, vjetrovima i drugim nepogodama te je u njima
temperatura vrlo promjenljiva. U praksi se za ranu proizvodnju najviše koriste
ukopane lijehe, ali u zadnje vrijeme i lijehe pod nazivom kreveti za uzgoj.
Kod ovih lijeha manja je površina izložena hladnim vjetrovima, zato se one lakše
zagrijavaju i bolje se regulira toplina. Ukopane lijehe sastoje se iz tri osnovna dijela: trapa,
okvira i prozora.
Trap je ukopani dio lijehe koji se nalazi ispod površine tla. U ovaj dio lijehe smješta se
stajski gnoj i hranjiva podloga za biljke. Za lijehe koje se podižu tijekom zime trap se kopa
50 - 60 cm, a za proljetne lijehe 30 - 40 cm.
Okvir se nalazi iznad površine okolnog zemljišta. On je pravokutnog oblika i na njega se
oslanjaju prozori. Okvir ima nagib potreban za otjecanje kiše niz prozor, i za bolje
osunčavanje unutrašnjosti lijehe.
Prozor za toplu lijehu posebno je izrađen okvir od drveta, zastakljen običnim prozorskim
staklom debljine 2 mm.
Zagrijavanje toplih lijeha
Za zagrijavanje toplih lijeha koriste se tehnički i biološki izvori topline. Od bioloških
najviše se upotrebljava svjež stajski gnoj uz dodatak pljeve i slame. Kvaliteta stajskog
gnoja zavisi od vrste stoke od koje je dobiven i od načina čuvanja. Za zagrijavanje lijeha
najpogodniji je konjski stajski gnoj, jer ne sadrži mnogo vode, brzo se zagrijava i oslobađa
dosta topline. Goveđi stajski gnoj sadrži mnogo vode, sporo se zagrijava i razvija umjerenu
toplinu. Da bi se poboljšale karakteristike goveđeg stajskog gnoja, miješa ga se s konjskim
stajskim gnojem i slamom. Ovčji i svinjski stajski gnoj upotrebljava se samo u mješavini s
konjskim i goveđim.
Za lijehe koje se pripremaju u prosincu i siječnju debljina sloja stajskog gnoja je 50 -60
cm, a za one koje se pripremaju u ožujku mjesecu, 30 - 40 cm.
Priprema stajskog gnoja počinje tjedan dana prije punjenja trapa tople lijehe. Stajski gnoj
se miješa sa slamom, a ako je previše suh, nakvasi se vodom, a zatim se slaže u gomilu.
Gomila se postavlja u blizinu mjesta gdje će biti postavljena lijeha. Kada se, poslije
nekoliko dana gomila počne dimiti, pristupa se slaganju stajskog gnoja u trap. Ako lijehu
punimo u proljeće, ili ako raspolažemo svježe zagrijanim stajskim gnojem, priprema
stajskog gnoja nije prijeko potrebna. Takav se stajski gnoj slaže izravno u trap.
Stajski gnoj se slaže u lijehu u ravnomjernom sloju, a zatim se gaženjem sabija.
Nedovoljno sabijen stajski gnoj brzo pregori stvarajući visoku temperaturu uz brzo
isparavanje vlage. U previše sabijenom stajskom gnoju zaustavlja se proces sagorijevanja i
68
stajski gnoj brzo trune. Kada se stajski gnoj ugrije, na njega se stavlja zemlja ili mješavina
s tresetom. Odnos zemlje i zrelog stajskog gnoja obično je 1:1, a pijesak se dodaje po
potrebi. Najčešće se koristi površinski sloj zemlje s plodnih i strukturnih parcela gdje
posljednjih godina nije uzgajano povrće, da se u lijehu ne bi prenijele neke bolesti i
štetočine.
Prilikom pripreme tla za tople lijehe potrebno je izvršiti njegovu dezinfekciju tj.
uništavanje parazitskih organizama (gljiva, bakterija i virusa) i štetočina (insekata i
nematoda). Dezinfekcija tla obavlja se na sljedeće načine: parenje tla, sunčeva energija za
sterilizaciju tla i kemijska dezinfekcija.
Parenje tla vrši se tako da se pušta vodena para ispod termostabilnih folija ili za to
specijalno od lima napravljenih korita. To su široke PVC-folije koje se na krajevima
pritisnu zemljom ili vrećama pijeska i još se metalnim kopčama po rubovima što bolje
ukotve u tlo. Para se pušta sve dok se zemljište na dubini od 30 cm ne zagrije na 70ºC.
Parenje može trajati 8 - 10 sati što ovisi o količini pare i kvaliteti pripremljenog zemljišta.
Parenje je vrlo skupa mjera, ali npr. u Nizozemskoj se redovito primjenjuje jer je
najdjelotvornija i najsigurnija.
Kemijska dezinfekcija ima dvije mjere:
Fumigacija tla: za kemijsku dezinfekciju zemljišta koriste se fumiganti koji u isto vrijeme
djeluju kao fungicidi, nematocidi, insekticidi i herbicidi. Najviše se koristi preparat
Basamid granulat G (60-70 g/m2). Primjena metilbromida nije dopuštena kao mjera
fumigacije za uzgoj povrća. Posebno je važno naglasiti da fumigaciju trebaju vršiti samo
stručne osobe. Dezinfekciju ambalaže i plastičenih lonaca radi se potapanjem 2 - 5 minute
u otopini formalina 10%.
Primjena zemljišnih insekticida i fungicida: za raskuživanje tla mogu se upotrijebiti
zemljišni insekticidi, Dursban G-75 a.t. (klorpirifos-etil u količini 6 - 7 g/m2), Dursban E-
48 (3 - 5 ml/m2), Volaton G-5 at. (foksim u količini 8 - 10 g/m2). Potrebno je poštivati
karencu prema uputi proizvođača. Karenca je period koji je potreban da prođe od zadnjeg
tretiranja pesticidom do početka berbe. Uvjetuje se prema dužini raspadanja aktivne tvari i
prema dužini dana. Svaki preparat ima svoju karencu koju propisuje proizvođač.
Za raskuživanje tla, a protiv uzročnika bolesti koje napadaju mlade biljke u nicanju,
upotrebljavaju se fungicidi, Radocineb WP 65% at. (Cineb konc 0,2-0,4%), Captan 50 WP
50% at. (kaptan konc 0,2-0,3%, ne smije se koristiti folijarno na povrću). Insekticidi i
fungicidi trebaju se unijeti u tlo barem 10 cm, bilo grabljama ili rotofrezom.
Sunčeva energija za sterilizaciju tla: tlo je stanište za biljke, ali istovremeno prikladan
supstrat u kome žive nametnici biljaka. Neki od njih mogu izazvati velike štete.
Kompeticijom korovi kultiviranim biljkama odnose hraniva, vodu i svjetlo. Premda ideja o
sterilizaciji tla pomoću sunčeve energije nije nova, tek posljednjih godina našla je primjenu
u nekim zemljama (Portugal, Italija). U mnogim našim područjima, a posebice u južnom
dijelu Hrvatske, postoji mogućnost primjene te metode (Cvijetković – Monti, 1996).
Prekrivanjem tla prozirnom PVC (polivinil klorid) ili PE (polietilen) folijom debljine 25 -
50 mikrometara postižu se takove temperature tla da djeluju pogubno na nametnike i
korove u tlu. Temperature koje se postižu pod folijom prikazane su u tablici 27.
Tablica 27 : Temperature koje se postižu pod folijom (Cvijetković – Monti, 1996)
Dubina mjerenja Pod folijom ºC Bez folije ºC Razlika temperature
69
Na površini tla 24-64 24-43 0-21
5 cm 25-55 24-42 1-13
10 cm 26-49 25-38 1-11
15 cm 26-42 24-37 2-5
30 cm 37-36 26-31 5-11
Pri tim temperaturama ugiba velik broj nametnika. Temperature su dostatne da uz dugu
ekspoziciju (1 - 2 mjeseca) nametnici budu uništeni ili barem reducirani do te mjere da ne
izazivaju veće štete. Metoda se primjenjuje u srpnju i kolovozu, dakle u najtoplijim
mjesecima. Kod tih temperatura, uz duge ekspozicije, ugibaju mnoge parazitske gljive kao,
primjerice Verticilliumi (uzročnici venuća), Pythium sp. (uzročnici polijeganja nasada),
Armillaria melea (mednjača, jestiva gljiva, ali i uzročnik truleži stabla), Pyrenocheta
lycopersici (uzročnik plutavosti korijena rajčice), i dr. Rezultati su pokazali da je ta metoda
djelotvorna za suzbijanje nematoda (posebice iz roda Meloydogine), broj korova jako je
smanjen, isto tako i broj mikroorganizama, a urod biljaka povećan. Metoda daje
zadovoljavajuće rezultate, ekološki je povoljnija od kemijskih, a jeftinija od fizikalnih i
kemijskih metoda.
Sjetva u zaštićene lijehe
Prije sjetve poravna se površina zemlje, a lijeha provjetri. Tako se otklanjaju štetni plinovi
nastali razlaganjem stajskog gnoja, a smanjuje se i vlažnost zemljišta i zraka. Sjeme
koje se koristi za sjetvu mora biti visoke biološke vrijednosti i dezinficirano. Vrijeme sjetve
određuje se prema planiranom roku sadnje, a zavisi o vrsti i sorti, kao i o klimatskim
uvjetima područja. Rasad pri sadnji mora biti dobro razvijen. Za potrebe dodatnog sađenja,
zbog gubitka uslijed bolesti ili nekvalitetnog rasada, uvijek se planira više rasada (oko 15 -
20% više biljaka nego što je potrebno).
Sjetva u lijehe obavlja se najčešće ručno, i to širom ili u redove. Kod sjetve širom, važno je
da se sjeme po površini rasporedi što ravnomjernije kako bi biljke bolje iskoristile svjetlost
i tlo. Poslije rasipanja sjemena ono se pokrije tresetom. Sitnija sjemena pokrivaju se slojem
zemlje od 0,5 cm, rajčica i paprika 1,5 cm, a krupno sjeme krastavca slojem treseta debljine
2,5 cm. Sjetva u redove vrlo je praktična jer se sjeme raspoređuje na jednake razmake,
omogućava nesmetano okopavanje i djeluje urednije. Sjeme sijemo rukom na jednakim
razmacima. Nakon sjetve redove zatrpamo i zalijemo gredicu. Ručna sjetva u redove
zahtijeva manje sjemena. Zasijane lijehe pokriju se prozorima i tako ostaju do nicanja. Za
kvalitetu klijanja izričito je važno prisustvo svjetlosti i topline.
Njega rasada
Nakon sjetve i nicanja rasad treba njegovati. Od pravilne njege, a posebno prilikom
pikiranja tj. prenašanja mlade biljke sa 2 – 3 prava lista u kontejner većeg volumena zavisi
kvaliteta rasada. Prilikom brzog ručnog pikiranja mlade biljke često puta dolazi do
usađivanja u kontejner, a to kasnije utječe na kvalitetu presadnice. Pikiranje se mora uvijek
vršiti sadnjom biljke u centar jer samo na taj način se korijen počinje pravilno razvijati.
Takve biljke treba ukloniti iz daljneg uzgoja jer one zaostaju u rastu.
70
Provjetravanje je mjera kojom u lijehu dovodimo svježi zrak i snižavamo prekomjernu
temperaturu i vlagu. U vrijeme hladnih dana provjetravanje je kratko, a kada dani postanu
topliji, provjetravanje je duže. Da ne bi došlo do izduživanja stabljike rasada, i da bi se
spriječila opasnost od bolesti (polijeganje), poslije nicanja temperatura se u lijehi snizi za
8 - 12 ºC od optimalne. Ovu sniženu temperaturu je potrebno održavati nekoliko dana da
bismo je poslije ponovno povećali do optimalne, zavisno od vrste čiji rasad se
proizvodi.Za vrijeme vjetrovitog vremena prozori se otvaraju na strani suprotnoj od smjera
vjetra. Kada dani postanu topliji, prozori se ostavljaju otvoreni i preko noći, a nekoliko
dana pred sadnju rasada na otvorenom, prozori se potpuno skidaju. Ovim intenzivnim
provjetravanjem koje zovemo kaljenje rasada, rasad postupno navikavamo na uvjete
otvorenog polja.
Zalijevanje rasada tijekom zime i ranog proljeća manjeg je intenziteta, zbog slabog
provjetravanja i isparavanja stajskog gnoja. Kada nastupe topli dani, rasad se redovito
zalijeva. Zalijeva se ujutro ili kasno navečer. Pred sadnju rasada na otvorenom,
smanjujemo količinu vode za zalijevanje. Najbolje je zalijevanje kišnicom koja ima
temperaturu oko 16 - 17 ºC.
PROIZVODNJA PRESADNICA POD PLASTIČNOM FOLIJOM
Primjena plastične folije u proizvodnji rasada ima niz prednosti na otvorenom polju kao i u
zaštićenom prostoru. Pokrivanje tla – malčiranje sa folijom različitih boja filma omogućava
rast biljke u toplijoj mikroklimi, bez korova, kontrolu vlažnosti u zoni korijena, te određeni
filmovi omogućavaju i osiguravaju više svjetlosti.
Malčiranje tla
Malč se može definirati kao bilo koja tvar poput sijena, piljevine, komušine, slame,
plastičnog pokrivača, i drugih organskih ili anorganskih materijala, raširenih po zemlji da
bi zaštitili korijenje biljaka od topline, hladnoće, suše, isparavanja, i slično ili da se očuva
voće čistim (npr. jagode). Taj postupak se počeo koristi prije 300 ili više godina kako bi se
unaprijedili uvjeti rasta i razvoja biljke. Prvi materijali za malčiranje su bili ostaci biljaka
(kompost) i organsko gnojivo. Malčiranje se znatno razvilo poslje 1950-te kada su
polietilenske folije postale dostupne.Godina 1955. označava početak razvitka tehnike koja
primjenjuje plastične folije u hortikulturi (malčiranje, niski plastenici) u Europi između 47.
i 52. stupnja zemljopisne širine. Uskoro se ispostavilo da ti materijali omogučavaju
regijama da postanu sličnije po prinosima kao što su prinosi u sunčanim klimatskim
regijama.Malčevi se mogu podjeliti u prirodne i umjetne materijale.
Prirodni materijali uključuju materijale od drveta (kao što su strugotine, piljevina), treset,
organsko gnojivo i ostaci biljaka kao što su sijeno, slama, kompost. Općenito, ti materijali
pospješuju upijanje vode u tlo, održavaju stalnu vlažnost tla, obogaćuju tlo organskim
tvarima i biljnim nutrientima, povećavaju plodnost tla kako se razgrađuju, smanjuju
površinsko isparavanje vode, pomažu pri kontroli (suzbijanju) korova i obogaćuju organski
sastav tla. Nedostaci u korištenju prirodnih materijala su: poteškoće pri korištenju, u nekim
slučajevima održavaju relativno nisku temperaturu tla, neki materijali poput slame mogu
sadržavati sjeme koje povećava rast korova, itd.
Umjetni materijali uključuju papir, plastične folije, papirnato – plastične kombinacije,
aluminijske folije i dr. Svi ovi materijali su korišteni s različitim uspjesima. Takvi malčevi
71
su prilagodljivi mehanizaciji, mogu se proizvoditi u velikim količinama uz nisku cijenu i
mogu se oblikovati za pojedinačne usjeve.
Papir je učinkovit kao malč materijal ali je uz to skup i slab, često se raspadne i postane
beskoristan prije kraja sezone. Boja i debljina su važni zato što papir ne smije propuštati
veliku količinu svjetlosti. Mehaničko nanošenje papirnatog malča je jednostavno kao i
nanošenje plastičnog malča. Prednost papirnatog malča je njegova biorazgradivost i
dekompostiranje pri oranju. Plastične folije se lako mehanički postavljaju, nisu skupe,
zadržavaju vlagu i u mnogim slučajevima drže korov pod kontrolom. Ozbiljan nedostatak
plastičnih folija je to što se ne razgrađuju i što se moraju maknuti nakon svake sezone, ako
se to ne napravi one ostaju u zemlji. Među različitim vrstama plastičnih folija, prozirne i
crne polietilenske su najčešće jer one nude najbolji rezultat. Papirnato – plastične
kombinacije ujedinjuju prednosti plastične folije i papira (razgradnja i odlaganje u zemlji).
Aluminijske folije su isto zanimljivi malč materijali koji odbijaju sunčevu radijaciju,
pojačavaju svjetlost za rast biljaka i odbijaju određene štetne kukce.
Drugi malč materijali koji se testiraju ili se od nedavno primjenjuju su fotorazgradive
toplinske i nepromočive, one koje upijaju svjetlost itd. Iako neke prirodne malč materijale
nastavljaju koristiti vrtlari, plastične folije su ipak bolje prihvaćene u komercijalnom
uzgoju biljaka.
Malčevi uglavnom snižavaju evaporaciju vode iz tla i čuvaju vodu reduciranjem korova.
Organski malčevi povećavaju količinu upijene (apsorbirane) kišnice od strane tla, odnosno,
povećavaju absorpciju tla. Ukoliko je tlo malčirano s plastičnim folijama, onda dolazi do
većeg isparavanja u skladu s rastom temperature tla. Iako malčevi čuvaju vodu, oni nisu
zamjena za navodnjavanje. Malč mijenja temperaturu zraka i tla u blizini biljke. Materijal
životinjskog porijekla (gnojiva i slama) izoliraju površinu tla od pada ili rasta temperature,
a kao rezultat dobijamo ravnomjerno jednaku temperaturu tla za cijelo vrijeme uzgoja
nasada.U protivnom, plastične folije mogu povećati temperaturu zraka i tla u blizini biljke.
Model (tip) i boja folija znatno utječu na temperaturu tla. Tijekom dana temperatura tla
ispod crnog polietilenskog malča je jednaka kao i na nepokrivenom tlu, ali je zato preko
noći pokriveno tlo 2 - 3 ºC toplije, zbog „isijavanja“ tla. U našim priobalnim područima
temperatura zraka ispod pokrova može prekoračiti 60 ºC, što dovodi do prestanka rasta i
propadanja biljke.
Pod prozirnim plastičnim folijama, radijacija (isijavanje) se pretvara u toplinsku energiju
koja se apsorbira od strane površine tla, rezultirajući velikim rastom topline. Tip ili model
plastične folije ima velik utjecaj na temperaturu tla. Temperatura malčiranog tla sa P-PVC i
EVA folijama je uglavnom 2 - 3 ºC veća nego kod onih pokrivenih s prozirnim
polietilenskim folijama koje apsorbiraju sunčeve zrake. U nekim slučajevima (noć s vedrim
nebom) mraz uništava biljke malčirane s crnim polietilenskim folijama, ali ne oštećuje one
biljke u prozirnim PE folijama.To se može dogoditi jer je tlo pod prozirnim folijama toplije
i zato jer crne folije sprečavaju sunčeve zrake. Temperatura tla pod polietilenskim folijama
varira s obzirom na to da crne folije drže razmak minimuma i maksimuma.
Fotometrična mjerenja reflektirajućeg svjetla iznad različitih materijala daju sljedeće
pokazatelje: Iznad nepokrivenog tla : 20 %
Iznad crne plastične folije : 4 %
Iznad prozirne PE folije : 48 %
Iznad metaliziranog plastičnog lima : 79 %
72
Prekrivanje tla mokrim malčem (od mokrog lišća i slame) pomaže formiranju tla, odnosno
djeluje kao zaštita od pucanja tla. Prekrivena tla sprječavaju preveliku poroznost, gubitak i
izmrzavanje s dobrom aeracijom. Sve to pridonosi zdravijem korjenovom sustavu. Malč
sprječava teške kiše ili irigaciju da uzrokuje odnašanje tla (uništavanje strukture).
Pospješuje prodiranje vode. Organski malčevi vraćaju organsku tvar i biljna hraniva u tlo i
omogućuju dubinu oranja odnosno obrade ali zahtijevaju dodatak dušikovih gnojiva radi
sprječavanja nedostataka.
U suvremenim objektima pod plastičnom folijom, kao što su visoki tuneli i plastenici,
moguće je primijeniti mehanizaciju, što znatno snižava cijenu koštanja proizvodnje rasada.
Za izgradnju zaštićenog prostora kod nas se uglavnom koristi polietilenska (PE) folija,
polivinil-klorid-folija (PVC) i etil-vinil-acetat-folija (EVA). U izgradnji zaštićenog prostora
koristi se folija debljine 0,1 - 0,25 mm i širine 0,6 do 8 - 12 m.
U proizvodnji rasada na obiteljskim gospodarstvima koriste se plastični tuneli. Postoje tri
tipa plastičnih tunela. Niski su tuneli visine 40 - 60 cm, širine 50 - 150 cm i dužine 12 - 18
m. Ovi se tuneli pokrivaju plastičnom folijom debljine 0,1 mm. Folija se sa sjeverne strane
ukopa u zemlju (10-15 cm), a s južne se nekim težim predmetom učvršćuje za zemlju.
Tunel se provjetrava podizanjem folije s južne i sjeverne strane.
Drugi tip su poluvisoki tuneli visine 180 - 200 cm, širine 2 - 3 m i dužine 15 m. Lučna
konstrukcija može biti drveta što se koristi uglavnom na početku proizvodnje kad
obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo nema dovoljno novaca za suvremni plastenik.
Uobičajena je kontrukcija od aluminijskih cijevi ili PVC cijevi. Takvi plastenici se
postavljaju vrlo jednostavno ubadajući donji dio cijevi u zemlju do dubine 40-50 cm. Folije
za prekrivanje su debljine 0,2 mm.
Pored tunela prekrivenih sa PVC folijom vrlo su popularni i hobi staklenici kao i staklenici
manjih dimenzija u kojima se proizvodi sadni materijal povrća, a potom se nastavlja uzgoj
u hladnim plastenicima, polugrijanim ili na otvorenom polju (salata, kupusnjače, polurana
rajčica, paprika i dr.). Nedostatak ovakvih staklenika je upravo mala površina, pa se
nemože iskoristiti uzgoj sadnog materijala po etažama, a zbog slabe osvjetljenosti. Ukoliko
bi se uvelo dodatno osvjetljene nastao bi problem u uzgoju zbog različitosti uzgajanih
vrsta (npr. jedna kultura je u nicanju, druga je u fazi 2 lista, a treća je za presađivanje).
Najpovoljniji su i ekonomski najprihvatljiviji za proizvodnju rasada visoki tuneli visine 2 –
2,5 m, širine 4,5 m i dužine 15 - 20 m. Kod ovih tunela plastična se folija postavlja preko
aluminijskih lukova-nosača koji su ukopani u zemlju 40-50 cm duboko, s razmakom
lukova 1,5 m. Radi postizanja potrebne čvrstine konstrukcije, lukovi se međusobno
uzdužno vežu Al-cijevima. S obje čeone strane nalaze se vrata koja omogućavaju lakši rad i
provjetravanje tunela. U takvim tunelima duž središnjeg nosača mogu se postaviti cijevi za
dovod vode, s plastičnim rasprskivačima. U takvim tunelima se, u uvjetima kontinentalne
klime, može proizvoditi srednje rani i kasni rasad, bez dopunskog zagrijavanja, a sa
zagrijavanjem može se proizvoditi i rani rasad.
Mikroklimatski uvjeti u zaštićenom prostoru pod plastičnom folijom sasvim su drukčiji
nego na otvorenom polju. Razlike temperature unutar zaštićenog prostora bez dodatnog
zagrijavanja postoje i po vertikali, i po horizontali. Najniža je temperatura na površini tla,
najviša u sredini, a na čeonim i bočnim stranama niža je za 2 - 3ºC, što se odražava i na rast
rasada koji u tim dijelovima plastenika uvijek niče kasnije, a biljke su nižeg rasta i kasnije
73
stižu za sadnju. Ukoliko se želi ići na raniju proizvodnju, može se koristiti dvostruka folija
jer se u tom slučaju temperatura povećava za 4 - 5ºC u odnosu na plastenik s jednostrukom
folijom, odnosno 5 - 10ºC u odnosu na temperature na otvorenom polju. Nedostatak je
ovakvih plastenika slabije propuštanje svjetlosti za 10 - 12% u odnosu na plastenike s
jednostrukom folijom. Za proizvodnju ranog rasada u kontinentalnom klimatu mora se
koristiti i dopunsko zagrijavanje. U uvjetima visoke relativne vlažnosti u jutarnjim satima,
kada dolazi do pada temperature, prisutna je pojava kondenzacije vode. Kretanje
vrijednosti relativne vlažnosti zraka usko je povezano s temperaturom u klimatu. Ona ovisi
o provjetravanju, kao i o broju, vremenu i intenzitetu navodnjavanja.
Regulacijom uvjeta za proizvodnju unutar zaštićenog prostora, mladim biljkama treba
osigurati optimalne agroekološke uvjete, jer je poznato da biljke u fazi rasada prolaze kroz
prvih 5 etapa organogeneze, iznimno značajnih za formiranje vegetativnih, a posebno
generativnih organa. Sam proces proizvodnje rasada u plastenicima započinje pripremom
zemljišnog supstrata za sjetvu ili sjetvom u plastične plitice.
Prvo treba proizvodnu površinu očistiti od biljnih ostataka prethodne kulture što znači
posebnu brigu posvetiti higijeni polja. Zemljište se zatim obogaćuje stajskim gnojem 10 -
15 kg/m2 (dobro humificiranim, zrelim), potrebno je dodati neki prirodni kondicioner tla
(pijesak, treset, žitna pljeva, 1-2 kg/m2). Ako je vršena analiza tla i ako je poznat pH kao i
stanje hraniva u tlu, treba postupiti po preporuci i primijeniti potrebnu gnojidbu (ovo
vrijedi i za uzgoj na otvorenom polju).Potrebno je izvršiti dezinfekciju tla i to na jedan od
sljedećih načina:
Sterilizacija tla vodenom parom ili sunčevom energijom, te fumigacija pomoću kemijskog
preparata Basamid granulat aktivne tvari dazomet u količini 30-60 g/m2. Strogo se moraju
pridržavati upute proizvođača.
NAPOMENA: preparat metilbromid ne smije se koristiti kod fumigacije tla za uzgoj
povrća
Prije sadnje izvršiti zaprašivanje tla fungicidima i zemljišnim insekticidima koji imaju
ulogu raskužbe tla.Koristiti treba samo preparate koji imaju dozvolu za primjenu u RH.
Zemljišni insekticidi (samo neki) su: Dursban G-7,5 u količini 6-8 g/m2, Volaton G-10 u
količini 4-6 g/m2, Dursban E-48EC 1-2 ml/m2 (uz primjenu 0,5 l/m2, primjenjuje se
prskanjem tla prije obrade frezom).
Protiv uzročnika bolesti koje napadaju mlade biljke i uzrokuju trulež korijena i prizemnog
dijela stabla, a to su parazitske gljive iz roda Phytophthora, Sclerotinia, Rhizoctonia i
Pythium, koje su najčešće, za raskuživanje tla upotrebljavaju se fungicidi:
- Captan 50 WP u konc. 0,20-0,30% (4-5l otopine/m2)
- Radocineb WP u konc. 0,20-0,40% ( - II - )
- Zineb S-80 WP u konc. 0,20-0,25 % ( - II - )
Treba se pridržavati uputstava proizvođača pesticida o načinu upotrebe i vremenu koje
treba proći od trenutka tretiranja do sjetve.
Poslije dezinfekcije, a prije sjetve potrebno je napraviti kres test, a to je test sa kres salatom
(Lapidium sativum L.) koji se provodi na način da se uzorkuje tlo sa različitih dubina
poslije dezinfekcije sa kemijskim preparatom aktivne tvari dazomet ili slično. Zatim se
uzorci zasiju sa kres salatom. Poslije 4 – 5 dana biljke salate iznikne (biljka je skromnih
zahtjeva, vrlo brzo raste) i pokazatelj je da li je tlo dovoljno izventilirano ili su u njemu
ostatci preparata.
74
Tlo se dalje dobro usitni i obradi rotofrezom ili ručno. Nakon toga se pristupa formiranju
gredica čija širina može biti različita. Nisu pogodne previše široke gredice, jer se u tom
slučaju sjetva obavlja teško. Najpovoljniji je način organizacije tla u standardnom tunelu
širine 6,0 m, a dužine 15-20 m, onaj pri kojem se formiraju 4 staze širine 1 m. Sjetva u
plastenicima u uvjetima kontinentalnog klimata bez dopunskog zagrijavanja, obavlja se
polovinom ožujka i najčešće se proizvodi gusti, nepikirani rasad, a u južnim krajevima u
mjesecu siječnju. Najkvalitetniji rasad dobije se sjetvom u redove, na razmak 5-10 cm
(ovisi o vrsti). Nepravilna sjetva daje nekvalitetan rasad, jer dolazi do konkurencije za vodu
i hranu pa se dobiju izdužene i tanke sadnice.
Kako bi se izbjegli korovi, za sjetvu se trebaju koristiti plastična saća u koja se sije po
jedno sjeme, tresetne kocke ili se jednostavno načini gredica od gotovog treseta, od
Klasmann supstrata, Brill supstrata i sl. Međutim kontejnerski način proizvodnje
presadnica je osuvremenjen i smatra se najbolji. Veličina kontejnera zavisi od vrste kulture
pa tako za salatu i kupusnjače može biti veličine 2x2 cm do 5x5 cm. Za rajčicu, krastavac,
papriku, lubenice i sl. potrebna je veličina 8x8 cm ili 10x10 cm. U osnovi zavisi koliko će
se dugo rasad održavati u kontejnerima, pa prema tome određuje se i potrebna veličina. U
kontejnere se unosi supstrat za uzgoj rasada, a sjetva u kontejnere uglavnom se vrši strojno
no u manjim obiteljskim gospodarstvima sije se ručno tako da se ulaže jedna sjemenka u
jedan kontejner. Najčešće su kontejneri izrađeni od lake plastične mase a na dnu imaju
otvor. Ako se korovi pojave u rasadu, uspješno se mogu primijeniti kontaktni herbicidi, kao
što je Gramoxon, koji je ujedno i neselektivan herbicid. Ubraja se u najopasnija sredstva i
zato je potreban veliki oprez prilikom rada. Korovi brže niču nego povrćarske kulture pa se
prije nicanja povrća izvrši tretiranje herbicidima i na taj se način unište svi iznikli korovi.
Kod proizvodnje rasada u plastenicima jako je važna mjera regulacije temperature i
relativne vlažnosti zraka. U razdoblju od sjetve do nicanja održava se temperatura od oko
25ºC, pa je i provjetravanje kratkotrajno i obično oko podneva. Od nicanja do formiranja
prvog pravog lista temperatura se smanjuje na 18ºC, što se postiže intenzivnim
provjetravanjem tijekom cijelog dana. Na ovaj se način želi spriječiti naglo izduživanje
biljaka, a poticati razvoj što jačeg korijenovog sustava. Nakon formiranja prvih listova
temperatura se održava u granicama optimuma za tu vrstu.
Tablica 28 : Optimalne temperature nicanja i razvoja u zaštićenom prostoru
(N. Parađiković, 2002.)
TEMPERATURA U oC
Vrste
povrća
Nicanje Poslije nicanja
(5-6 dana)
U daljem periodu Relativna
vlažnost
u % Dan Noć Sunčan
dan
Noć
poslije
Oblačan
dan
Noć
Kupus,kelj 20-22 10-12 6-10 14-18 8-10 12-16 6-10 60-80
Salata 20-22 14-16 12-14 18-20 10-12 16-18 8-10 65-70
Rajčica 22-24 18-20 13-15 20-24 14-16 18-20 15-16 60-65
Paprika 22-25 18-22 13-15 22-27 18-20 18-22 15-16 65-85
75
Krastavac 22-24 16-18 14-15 20-28 18-20 18-20 15-16 75-85
Broj zalijevanja i količina vode ovisi o bujnosti rasada, temperature zraka i razvijenosti
korijenovog sustava. Ukoliko se želi proizvoditi rasad s dobro razvijenim korijenovim
sustavom, onda su zalijevanja rjeđa i s manjom količinom vode, a s porastom rasada i
temperature zraka povećavaju se potrebe za vodom.
Deset dana pred sadnju počinje razdoblje kaljenja rasada. Ono se vrši tako da se plastenik
intenzivno provjetrava tijekom dana i noći, uz smanjenje zalijevanja. Nekoliko dana pred
rasađivanje može se plastična folija u potpunosti skinuti, samo pod uvjetom da je opasnost
od kasnih proljetnih mrazeva prošla. Kaljene biljke brže se ukorjenjavaju i lakše podnose
stres koji nastaje prilikom prenošenja sadnica iz plastenika na otvoreno polje. Rasad
proizveden pod plastičnom folijom u uvjetima dobrog uzgoja ima sve karakteristike koje
treba imati kvalitetan rasad: čvrsto, zbijeno, elastično stablo s 5 - 10 listova i sa dobro
razvijenim korijenom.
12. ODRŽIVA I ORGANSKO-BIOLOŠKA PROIZVODNJA POVRĆA
Ekološka poljoprivreda danas djeluje uistinu kao međunarodni pokret. Ovome je
nesumnjivo ponajviše pridonijelo osnivanje Svjetske organizacije za ekološku
poljoprivredu, nazvane IFOAM (International Organization of Organic Agriculture
Movements). IFOAM je osnovan 1972. s ciljem ujedinjenja nastojanja ljudi s raznih
krajeva svijeta da unaprijede ekološku poljoprivredu kao ekološki, socijalno i gospodarski
zdravu metodu poljoprivredne proizvodnje, koja ujedno minimalizira onečišćenje okoliša i
iskorištenje neobnavljajućih prirodnih resursa. IFOAM danas okuplja oko 600 organizacija
iz 95 zemalja svijeta. Cilj je organske proizvodnje, u ovom slučaju povrća, stvoriti ekološki
i ekonomski sustav koji zadovoljava vlastitu potrebu i potom potrebe potrošača, a da se pri
tome ne iskorištava niti zagađuje okoliš, već se koriste i najmanje površine zemlje koju se
može obraditi. Ključna riječ je suradnja, a ne natjecanje, a etika koja označava moralna
načela i aktivnosti koje se provode u svrhu preživljavanja, treba imati svoj cilj. Pravila
organsko – biološke proizvodnje su:
- Treba razmišljati o ravnoteži u prirodi – dugoročno
- Bolje je planirati i kultivirati male površine zemlje i intenzivno ih koristiti,
nego velike ekstezivne sustave
- Treba raznoliki uzgoj, različite kulture a ne monokulture. To osigurava
stabilnost eko zajednice (jednogodišnje biljke, trajnice, žitarice, drveće i
životinje)
- Koristiti energiju iz prirode (sunce, vjetar, voda ) ili biološke sustave
(biljke i životinje)
- Vratiti proizvodnju u selo i prigradska naselja
- Pomoć ljudima da postanu samostalni i razvijanje odgovornosti društva
- Pošumljavanje
- Reciklirati otpad
- Treba tražiti rješenja, a ne probleme
- Pomoći ljudima koji žele učiti
76
- Zaštiti zdravlje ljudi i životinja
Razumljiva je i opravdana težnja da našem poljodjelstvu temelj bude obiteljsko
gospodarstvo kao u naprednim zemljama. Obiteljsko gospodarstvo sa životno
zainteresiranim članovima može osigurati isplativu proizvodnju, ako za to postoje stanoviti
preduvjeti: dovoljne površine, potrebna oprema i početni kapital te veliko znanje. U nas
takve uvjete treba što prije stvoriti, jer je prosječna veličina gospodarstva svega 2,9 ha,
oprema nedovoljna i zastarjela, kredita premalo, a i znanje je uglavnom nedovoljno. Želja
za suvremenijom proizvodnjom u obiteljskom gospodarstvu krije niz opasnosti vezanih za
primjenu pesticida i umjetnog gnojiva. Organska gnojidba dopušta uzgoj povrća prema
biološkim parametrima. Gnojiva trebaju sadržavati organski izvor dušika a to su: krvna
brašna, rožna brašna, brašna kopita, brašna perja i koštana brašna. Udio fosfora dolazi iz
brašna kostiju. Kalij se nadopunjava dodatkom ekstrakta šećerne repe. Svjedoci smo kako
sve više poljodjelaca, ali i onih koji obrađuju zemlju oko svojih kuća ili vikendica,
upotrebljavaju pesticide, a da o njihovoj primjeni znaju vrlo malo. Stoga sve češće dovode
u opasnost svoje i zdravlje ostalih kao i niza korisnih organizama, ili onečišćuju okoliš.
Česte su pogreške pa i zlouporaba pesticida pri zaštiti povrća u zaštićenom prostoru. Treba
istaknuti povećanu opasnost nepravilne primjene pesticida na salati, kako zbog njene kratke
vegetacije, tako i zbog činjenice da se jedu upravo dijelovi koji se tretiraju i čija je površina
vrlo velika pa kod primjene nedopuštenih fungicida ili predoziranja, zadrže veću količinu
ostataka od dopuštenih. Mnoge vrste postupno dozrijevaju pa se beru višekratno. Ako već u
vrijeme dozrijevanja treba primijeniti neki pesticid, tada treba odabrati onaj dopušteni za tu
vrstu povrća, s najkraćom karencom, pobrati zrele pa i poluzrele plodove, zatim obaviti
tretiranje te pričekati s idućom berbom dok prođe propisano razdoblje karence. U
zaštićenom prostoru većina se pesticida dulje zadržava na biljkama pa su dopušteni samo
neki pesticidi, kod kojih će brza razgradnja i visoka tolerancija omogućiti da karenca ne
bude previše duga. Stoga u zaštićenom prostoru treba pri zaštiti povrća upotrebljavati samo
one pesticide kod kojih je takva primjena izričito dopuštena, a kod primjene svih pesticida
posebice paziti da se ne prekorači propisana količina, odnosno, koncentracija i maksimalno
dopušteni broj primjena tog pesticida.
Učestala je primjena nekih sistemičnih insekticida za suzbijanje lisnih uši na lubenicama i
dinjama. Insekticidi mogu uzrokovati nedopuštene ostatke (rezidue) u plodovima pa
nemaju dopuštenje za takvu primjenu, a ipak je do nje dolazilo.
Zlouporabe pesticida česte su i na uskladištenim poljodjelskim proizvodima. Kada pšenicu,
kukuruz ili grah napadne žižak ili neki drugi štetočina, neki potraže pomoć u primjeni
insekticida. Za izravno tretiranje ovih zrnenih plodina dopuštena je upotreba nekoliko
insekticida, ali samo tamo gdje se primjenjuje posebnim uređajima na transporteru, na
kojem je jedino osigurana ravnomjerna raspodjela insekticida po zrnu. Stoga primjena
insekticida u obiteljskim gospodarstvima ne dolazi u obzir. Preventivnim mjerama treba
spriječiti pojavu štetočina, a ne poslije propuštene preventivne mjere zamijeniti opasnim
kurativnim mjerama.
Treba povećati znanje i odgovornost svakoga tko primjenjuje pesticid. Takva osoba mora
znati ocijeniti je li primjena uopće nužna, odnosno, može li se štetočina suzbiti nekim
ekološki prihvatljivijim načinom.
Što je važno za organsko – biološku proizvodnju ?
- Izbor mjesta
- Obrada tla – zemljišne smjese
77
- Higijena okoliša – korištenje kućnog otpada
- Integralne mjere zaštite usjeva
Za uzgoj povrća uvijek treba izabrati dobro osvijetljeno mjesto, a položaj zaštićenog
prostora treba imati sjever – jug. Ako je kraj s puno vjetrova, nije loše podići zaštitni pojas
od crnogorice, ali udaljen od objekata za dužinu svoje sjene vodeći računa da drvo za 10
godina ne zasjeni samu površinu za uzgoj, što znači da sadnju treba obaviti na sjevernoj
strani. Ako se za uzgoj proizvođač odluči za čvrsti objekt, važno je da se osigura
sakupljanje vode s krova u lagunu koja će se koristiti za zalijevanje rasada, sadnica i
nasada. Laguna se kopa prema mogućnostima prostora, a zemlja iz iskopa služi za nasip.
Plastična folija se postavi u unutrašnjost i sa zemljom se učvrsti na kosim stijenkama
lagune. Oborinske su vode nezamjenjive po svojoj kvaliteti u odnosu na bušene ili kopane
bunare. Kiselost vode i postotak soli osigurava idealnu sredinu koju biljka treba. Isto tako
temperatura ovih voda uvijek je viša od dubinske vode, što je isto bitan čimbenik za
proizvodnju, i konačno financije su znatno smanjene u korištenju vode iz lagune nego iz
dubinskih bunara.
Treba pristupiti ekološki najpoželjnijoj obradi tla. Površine koje miruju treba držati pod
zelenim pokrovom kojim se čuva potrebna vlaga, pospješuje se rad mikroorganizama,
održava se propusnost tla, povećava se sadržaj organske tvari i humusa. Posebno treba
govoriti o čuvanju žetvenih ostataka prethodne kulture, koje treba u cijelosti ujednačeno
ostaviti raspoređene na cijeloj površini, jer kao čimbenici ulaze u bilancu gnojidbe za
narednu kulturu. Pravilnom obradom tla i prirodnom organskom gnojidbom održavamo
život u tlu. Kod pregleda pojedinih kultura uzgoja povrća govorit ćemo posebno o vrstama
i načinu obrade tla već kako koja kultura zahtijeva.
Otpadne produkte kuće prečesto tretiramo kao problem, a ne kao resurse koje možemo
iskoristiti. Resursi su otpadne vode iz tuša, umivaonika i od pranja rublja, otpaci hrane,
kanalizacijski otpaci, papir, staklo, metal i plastika. Kada govorimo o higijeni polja,
mislimo na uzgojnu površinu i njezinu neposrednu okolicu. Vrlo često susrećemo hrpe
smeća različitog sadržaja. Te biljne ostatke i ostatke hrane alternativno možemo
kompostirati ili hraniti gliste te njihov gnoj koristiti u vrtu što će biti izvor hrane za biljke
koje ćemo uzgajati. Svako domaćinstvo na selu uzgaja perad ili krupnu stoku. Nezamislivo
je ne sakupljati i koristiti stajski gnoj koji treba biti glavni izvor energije za biljku iz tla.
Zemljišni supstrati svuda su oko nas, samo trebamo odabrati i sakupiti lišće, isjeckati
granje, sakupljati suhu travu, mahovinu i još mnogo toga. Pomiješani s dobro
fermentiranim stajskim gnojem, vrtnom zemljom i pijeskom, supstrat dobije na kakvoći,
ima dobru strukturu, dobro drži vlagu, ima dovoljno humusa i hranjivih prirodnih
elemenata. Jedan od najpoznatijih nizozemskih zemljišnih supstrata koristi se za prešane
kocke za presadnice, a priprema se od treseta, mulja dobivenog čišćenjem kanala i parkova,
bara, pijeska i stajskog gnoja.
Uzgoj povrća u zaštićenom prostoru nije moguć bez intenzivnog provođenja profilaktičnih,
agrotehničkih i metoda suzbijanja štetočina i bolesti. Neprekinuto iskorištavanje zemljišta,
često bez plodosmjene, a to se odnosi i na vanjski uzgoj povrća, visoke temperature i
visoke vlage potpomažu brzo razmnožavanje štetočina i razvoj bolesti. Integrirana zaštita
predstavlja sustav mjera, koji omogućava da se razmnožavanje i širenje populacije
štetočina i uzročnika bolesti drži ispod praga ekonomske štetnosti. Sustav uključuje da se
samo u potrebnom trenutku primjenjuje organsko zaštitno sredstvo, a sve drugo se zasniva
na već nama pristupačnim mjerama suzbijanja. Cijeli uzgoj nije moguć bez profilaktičnih
78
mjera, a one predstavljaju dezinfekciju tla uz korištenje prirodnih mjera (sunce, topli zrak)
dezinfekcije, prirodne organske smjese, unutrašnjost zaštićenog prostora, ambalaže,
sjemena, zatim uzgoj zdravog rasada i održavanje optimalne temperature i vlažnosti
zemljišta i zraka. Na ovaj način sačuvat ćemo korisnu entomofaunu u tlu. U suvremenom
uzgoju i presadnica i povrća značajnu ulogu zauzimaju mikroorganizmi poznati kao
mikorize.
Mikorize
Mikoriza, predstavlja jednu od najvažnijih, ali još nedovoljno razjašnjenih bioloških
zajednica, koja regulira, a time i omogućuje pravilno funkcioniranje ekosustava. Mosse
(1975.) smatra da se mikoriza ne smije smatrati samo kao odnos biljka–gljiva, već kao
odnos biljka-gljiva-tlo. Mikoriza se može definirati i kao simbioza između biljaka i gljiva
lokalizirana u korijenju, u kojoj se asimilati (organski spojevi) prenose iz biljaka u gljivu, a
anorganske tvari iz gljive u biljku. Prema načinu uspostave zajedništva razlikuju se
ektomikoriza, endomikoriza i ektoendomikoriza. Endomikoriza je najinteresantnija za
povrtne kulture, jer je većina povrtnih vrsta (osim porodica Brassicaceae i
Chenopodiaceae) sposobna uspostaviti takav tip mikorize. U korijenu biljaka hife
mikoriznih gljiva se dalje šire stvarajući tako «VAM efekt», odnosno vasikularno-
arbuskularnu mikorizu. Poznati učinci VAM su poboljšana apsorpcija mineralnih
elemenata, naročito P, stimulacija rasta i bolja kvaliteta ploda te jača otpornost pema
okolišnom stresu (Ishii i Kadoya, 1996.).
Kvalitetna presadnica bi trebala imati zadovoljavajuću fotosintezu i izražen sadržaj
zaštitnih metabolita poput prolina, kako bi se brže adaptirala na prijelaz iz optimalnih
uvjeta klijališta na suboptimalne uvjete okoline u koju se presađuje (plastenici, staklenici,
uzgoj na otvorenom polju). Dokazano je da aminokiselina prolin štiti biljke od oštećenja
reaktivnim oblicima kisika (Matysik i sur., 2002.), djelujući kao njihov vrlo učinkovit
neutralizator („scavenger“). Claussen (2005.) smatra prolin zanimljivim i važnim u
budućim istraživanjima praga stresa zbog produktivnosti i kvalitete proizvoda uzgajanih
biljaka. Biljke uzgojene iz inokuliranog sjemena (u fazi presadnica) mogu biti tolerantnije
na stres prilikom presađivanja u tlo nego nemikorizirane biljke ili inokulirane tek prilikom
presađivanja (Novak, 1997.; Ban, 2003.). Ruiz-Lozano i sur (1995.) su utvrdili da su biljke
salate kolonizirane sa različitim vrstama roda Glomus imale veću akumulaciju prolina i
otpornost prema suši. U takvim uvjetima, unos i metabolizam N su pod djelomičnim
utjecajem mikoriza, u ovisnosti o mikoriznom endofitu i obliku N koji je dodan. Prema
istraživanjima Johansen i sur. (1992.), koncentracija N u tlu kod biljaka krastavaca
netretiranih s Glomus intraradices u vrijeme berbe je bila puno viša u odnosu na tlo ispod
tretiranih biljaka. Ispitivanje utjecaja mikorize na rast plasteničkog krastavca inficiranog s
VAM i tretiranog s različitim dozama P (Trimble, 1995.) pokazalo je visoku receptivnost
biljaka u kolonizaciji sa Glomus mossaea, Glomus dimorphicum i Glomus intraradices te
ranije cvjetanje i formiranje ploda.
Kod intenzivnog uzgoja u zaštićenom prostoru mora se redovito provoditi dezinfekcija tla
tako da se izbjegne nagomilavanje patogenih mikroorganizama i sjemena korova, ali se
time unište i korisni mikroorganizmi, koje jednim dijelom čine i mikorizne gljive. Da bi se
ublažio taj nedostatak, u sterilizirano tlo trebalo bi saditi presadnice koje su inokulirane
mikoriznim gljivama, jer bi se time mogli dobiti mnogo bolji rezultati.
79
Biostimulatori
Znatan utjecaj na kvalitetu presadnica ima kvaliteta sjemena, izbor supstrata, temperatura,
vlažnost supstrata i relativna vlažnost zraka, te svjetlost. Uglavnom se uzgoj presadnica
odvija u idealnim uvjetima, što znači da su svi traženi parametri optimalni. Međutim, kod
presađivanja presadnice na otvoreno polje ili u negrijane plastenike dolazi do trenutnog
abiotskog stresa i privremenog zastoja rasta biljke. Da bi se presadnica lakše prilagodila
novoj sredini te nastavila nesmetan rast i razvoj, može se tretirati sa biostimulatorom.
Biostimulatori su fiziološki aktivne tvari koje biljkama pomažu u rastu i razvoju.
Sinergijskim djelovanjem, njihove komponente međusobno utječu na sustav tlo-biljka-
korijen. Koji biostimulator i u kojoj fazi ga primijeniti je od posebnog značaja.
Biostimulator koji sadrži huminske kiseline, aminokiseline, proteine, peptide, polisaharide i
vitaminski kompleks, aktivno pomaže kod razvoja korijena presadnice te povećava
otpornost korijena u slučaju tretiranog tla s pesticidima ili na zaslanjeno tlo. Folijarni
biostimulatori na bazi aminokiselina (prolin i triptofan) pojačavaju fotosintetsku aktivnost
biljke, pomažući brzo prevladavanje usporenog rasta presadnice koji je uzrokovan
nepovoljnim uvjetima okoline (Vernieri i sur., 2002.). Grupa biostimulatora koji sadrže
glukozide (energetski faktori rasta) i aminokiseline (arginin i asparagin) su aktivne tvari
koje stimuliraju razvoj korijena (rizogeneza). Ova grupa biostimulatora ima poseban značaj
što se može primijeniti od faze sjetve pa do prije presađivanja i poslije presađivanja (García
i sur., 2006.). Pregledom svjetskih istraživanja može se reći da je ova grupa biopreparata
novina u suvremenom uzgoju presadnica povrća. Kako je opasnost od propadanja biljke
najveća kod presađivanja, ovi preparati stimuliraju stvaranje novih izdanaka korijena i
korjenovih dlačica te pomažu bržem oporavku biljaka od stresa izazvanog presađivanjem.
Prva istraživanja su se odnosila na primjenu biostimulatora koji su sadržavali ekstrakt
morske alge (Ascophyllum nodosum), huminske kiseline, tiamin i askorbat, na više vrsta
povrćarskih kultura uzgojenih u kontroliranim uvjetima. Biostimulator je poboljšao
klijavost, razvoj korijena i klice (Poincelot, 1993.). Wyatt (2001.) je ispitivao nekoliko
interakcija između kultivara graha i tretmana sa biostimulatorom. Neki od biostimulatora
su dali statistički značajne razlike u prinosu u usporedbi sa kontrolom u smislu povećanja
prinosa. Utjecaj biostimulatora u proizvodnji presadnica salate i rajčice sa preparatom
Radifarm, pokazao je dobre rezultate u porastu korijena i ponovnog rasta u plasteničkom
uzgoju presadnica povrća (Vernieri i sur., 2002.). Također, istraživanja sa folijarnom
aplikacijom biostimulatora u slučaju siromašnih tala dao je pozitivan efekt na prinos i
kvalitetu rajčice (Muralidharan i sur. 2000.). Biostimulatori sadrže aminokiseline, a
dokazano je da primjena aminokiselina u hidroponskom uzgoju rajčice pozitivno utječe na
rast biljaka (García, 2006.). Pozitivan učinak aminokiselina arginina i prolina na rast i
razvoj lateralnog korijena kao i formiranje kotiledona kod mladih biljaka graška opisao je u
svom radu Fries (1951.). Pored aminokiselina neki biostimulatori sadrže i huminske
kiseline, koje pozitivno utječu na klijavost, rast korijena i nadzemne mase rajčice (Thi Lua
and Bőhme, 2001).
Najnoviji trendovi u proizvodnji povrća vode ka smanjivanju upotrebe gnojiva, pogotovo
kada su u pitanju pojedina dušična gnojiva. Smanjenje upotrebe gnojiva moguće je u
slučaju efektivnijeg korištenja hraniva od strane biljke, s obzirom da je poznato da biljke ne
iskoriste u potpunosti gnojivo koje se nalazi u mediju rasta. Upotrebom biostimulatora
može se smanjiti primjena gnojiva kako na otvorenom polju, tako i u hidroponskom
uzgoju, gdje je poseban naglasak na zaštiti okoliša pa hidroponski uzgoj uz primjenu
80
biostimulatora postaje strateška proizvodnja povrća u plastenicima u smislu očuvanja
okoliša (Vernieri i sur., 2006.).
Isto tako, dokazano je da se primjenom biostimulatora povećava ukupan sadržaj N u listu i
stopa fotosinteze, te se povećava koncentracija biljnih pigmenata (Richardson, 2004.).
Primjena biostimulatora utječe na povećanje klijavosti i vigora starijeg sjemena, kako je
dokazano kod kukuruza i soje (Vinković i sur., 2007.), celera, peršina, salate i poriluka
(Yildirim i sur., 2007). Kod grahorice primjena biostimulatora također ima pozitivan
učinak. Tako su Kertikov i Radeva (1998) utvrdili veći prinos zrna i proteina u zrnu kod
grahorice, a posljedica je veća hranidbena vrijednost kulture.
Istraživanja sa biostimulatorima obuhvatila su dosta povrćarskih kultura pa tako i papriku
za koju se može reći da je jedna od najznačajnijih. Csizinszky (2004.) opisuje u svom
istraživanju ranije plodonošenje i veće prinose kod paprike u prvim berbama plodova što
potvrđuje i njegovo drugo istraživanje sa biostimulatorom Atonik provedeno 2001. godine.
Isti autor provodio je istraživanja i na rajčici (Csizinszky, 2003.), a utvrdio je kako se
primjenom biostimulatora povećava prinos ploda rajčice u ovisnosti o gnojidbi sa N i K, a
bez utjecaja na elementarni sastav ploda. Primjenom biostimulatora ne samo da se može
povećati prinos i smanjiti stres u slučaju nepovoljnih temperatura, nego se smanjuju štetne
posljedice kod suše, smrzavanja, mehaničkih i kemijskih oštećenja kao i kod virusne
infekcije biljke (Maini, 2006).
Bolesti i štetnici
Bolesti i štetočine povrća predstavljaju vrlo ozbiljan problem u uzgoju povrća. Sigurna i
uspješna proizvodnja povrća nije moguća bez djelotvorne zaštite. Osnova je uspjeha zaštite
povrća od bolesti i štetočina pristupiti pravilnoj tehnologiji uzgoja. Treba upotrijebiti
kvalitetno sjeme, vršiti pravilan plodored, primijeniti kvalitetne agrotehničke mjere,
održavati temperaturu, vlagu i prozraku u zaštićenom prostoru, i to tako da odgovara
kulturi koju uzgajamo, a ne pogoduje razvoju bolesti. S ljepljivim lovnim žutim i plavim
pločama treba uloviti sve štetočine koji migriraju prije njihovog razmnožavanja, što znači
da treba poznavati biologiju i kretanje štetočina. Žute i plave ploče dolaze na tržište u
nekoliko veličina 20x10 cm, 30x20 cm i 30x30 cm, premazane su sa posebnim
ljepilom koje je otporno na visoku temperaturu i vlagu. U zaštićenom prostoru trajnost
ovakove ploče može biti i do godinu dana, što ovisi o broju zaljepljenih insekata.
Istraživanja su pokazala da je žuta boja ujedno i valna dužina koju uočavaju štetnici štitasti
moljac, lisni mineri, lisne uši, kupusov bijelac, a plava boja ploča bolje privlači
kalifornijskog tripsa.
Primjeri biološkog suzbijanja štetnika i biljnih bolesti
Sve su veći problemi u zaštiti povrćarskih kultura u zaštićenim prostorima od
najznačajnijih štetnika kao što su štitasti moljac (Trialeurodes vaporariorum), kalifornijski
trips (Frankliniella occidentalis), koprivina grinja – crveni pauk (Tetranychus urticae),
mineri (Liriomyza spp.) i bolesti (siva plijesan Botrytis cinerea, Fusarium sp., Pythium sp. -
uzročnik polijeganja rasada i dr.). Vrlo je ograničen spektar dozvoljenih insekticida i
fungicida, velika je otpornost štetnika i patogena na pojedine preparate i najteže od svega
81
navedenog je poštivanje karence preparata s danom berbe, sve to mijenja svijest
proizvođača povrća i nameće potrebu korištenja bioloških preparata.
ŠTITASTI MOLJAC, bijela mušica (Trilareurodes vaporariorum)
Imago je mali bijeli vrlo živahan leptirić dužine i do 2 mm, čije je tijelo i oba para krila
prekriveno s finim bijelim voskom nalik na puder. Jaje je malo, ovalno i pričvršćeno
filamentom za podlogu. Ličinka 1. stadija nosi 3 para nogu i pokretna je. Duga je 0,3 mm.
Kod ličinke 2. stadija noge atrofiraju, ona postaje nepokretna, spljoštri se poput ljuske i
pričvrsti na naličju lista. Prekrivena je finim voštanim ovojem iz kojeg izbijaju voštane
papile, usko poredane uz rub tijela i po leđima. Kukuljica je ovalna prekrivena s voštanim
ovojem s 5 - 8 velikih voštanih filamenata.
Rasprostranjenost i značaj - tipična štetočina povrća i cvijeća pri uzgoju u zaštićenom
prostoru (staklenici i plastenici). Kod nas širenjem stakleničke proizvodnje i štetočina se
širila, tako da je danas prisutna svuda. Pripada u najznačajnije štetnike staklenika i
plastenika, posebno u uzgoju rajčice, krastavca, a gotovo najznačajniji štetnik je u uzgoju
gerbera.
Biologija i ekologija-zahvaljujući povoljnim uvijetima klime u staklenicima štetnik se brzo
razmnožava i razvija, dajući generaciju za generacijom. Naseljava pretežito vršne dijelove
biljke i to sa donje strane lista. Ženke nakon parenja i oplodnje polažu 100 do 200 jaja, a
nekad i do 500 jaja na naličju lišća. Jaja polažu pojedinačno ili u grupicama od 2 - 26, a
najčešće po 4 zajedno.
Embrionalni razvoj traje oko 10 dana, a razvoj ličinke oko 3 - 5 tjedana. U povoljnim
uvjetima za razvoj jajeta do imaga (odrasli) potrebno je oko 30 - 40 dana. Tijekom ljetnih
mjeseci cjelokupni razvoj odvija se u 18 - 24 dana, a tijekom zime kada su dani kraći i
temperature niže, tijek razvoja traje i do 47 dana. No međutim razvoj ovog štetnika u
staklenicima u intenzivnoj proizvodnji traje samo 6 – 8 dana. Povoljne uvijete za razvoj
daju biljke domaćini, umjereno visoke temperature i visoka relativna vlaga zraka.
Optimalna temperatura je između 25 i 30°C. Niska relativna vlaga zraka usporava razvoj
štetnika.
Bijela mušica iz staklenika i plastenika nema posebnih hibernacijskih faza. Preživljavanje
zimi ovisi o biljci domaćinu. Biljke domaćini koje su uspješne tijekom godine pogodnije su
za hibernaciju kukaca. Biljka i preko zime mora zadržati listove. Jajašce je stadij koji će
vjerojatno preživjeti niske temperature, pod uvjetom da nisu preniske. Jajašca na -3˚C
mogu preživjeti dulje od 15 dana, a na -6˚C samo 15 dana. Biljke domaćini i štete -
polifagni je štetnik jer se hrani na više od 100 biljnih vrsta, kako korovskih tako i kulturnih.
Najviše naseljava biljke iz roda Solanaceae i Cucurbitaceae. Čini velike ekonomske štete
na raznim povrtnim kulturama i cvijeću. Od povrća najveću štetu nanosi krastavcima,
rajčici, paprici, dinjama ,lubenicama i dr. Od mnogobrojnih vrsta cvijeća najviše su
ugroženi slijedeći: gerbera, ageratum, fuchsia, hibiscus, salvia, azalea, abutilon itd. Štete
nanosi sisanjem biljnih sokova, a posljedica je fiziološki slaba biljka, one postaju podložne
napadu raznih štetnih mikroorganizama. Osim toga luče veliku količinu medne rose, koja
se razlijeva po lišću i plodovima. Na mednoj rosi kao podlozi, razvijaju se razne saprofitne
gljive čađavice (Capnodium i Cladosporium). Tako se smanjuje fotosinteza i cijeli
metabolizam biljke, a plodovi postaju prljavi i neugledni. Lišće postepeno gubi boju,
nekrotizira i opada. Štetnik je značajan i kao prijenosnik nekih virusnih i bakterijskih
82
bolesti. Intenzitet napada određuje se na osnovi broja“leptirića- imaga“ štitastog moljca na
100 biljaka. Štete se utvrđuju na osnovi % smanjenja prinosa. Pregledi se obavljaju 1 na
tjedan, a u zaštićenom prostoru svaka tri dana.
U stakleničkoj proizvodnji gdje se razvoj štetnika odvija bez prekida, potrebno je vršiti
stalne kontrole nasada i prisutnost štetnika. Kontrola se vrši laganim okretanjem listova na
kojima se nalaze svi razvojni oblici ovoga štetnika. Na mladom lišću nalazimo odrasle
stadije štetnika, vrlo živahne leptiriće, dok se na starijim listovima nalaze njegove ličinke i
kukuljice.
Prirodni neprijatelji štitastog moljca (Trialeurodes vaporariorum) je parazitska osica
(Encarsia formosa). Encarsia formosa je dobro poznati i često koristan nametnik na bijeloj mušici iz staklenika.
Nametničke osica vjerojatno dolazi iz tropskih i suptropskih krajeva. I ako je točno
porijeklo nepoznato, E. formosa dolazi vjerojatno iz istih područja kao i njezin domaćin T.
vaporariorum. Danas se nametničke osice može naći u Europi, Australiji, Novom Zelandu,
Kanadi i SAD – u. E. formosa pripada porodici Aphelinidae koja priprada razredu
Hymenoptera. Životni ciklus i izgled - tijekom svog razvoja E. fomosa prolazi kroz 6
stadija, tj. jajašce, 3 stadija ličinke, stadij pupe, i odrasli stadij. Svi ovi stadiji osim
odraslog, razvijaju se u domaćinu, bilo ličinka ili kukuljica moljca.
Ženka može položiti jajašca u štitastog moljca u svim svojim stadijima ličinke, ali preferira
3. ili rani 4. stadij, jer tada ima najbolje šanse za uspješan razvoj. Na pola puta do razvoja
E. formosa u kukuljici domaćina, (štitasti moljac), pocrni. Kukuljica na kojoj je nametnik
tako se može lako prepoznati. Kada je nametnik na „pamučnoj“ jedinki štitastog moljca,
kukuljica postaje prozirno smeđa. Odrasla osa izlazi iz kukuljica kroz urednu okruglu rupu.
Ženka nametničke osice naraste do veličine 0,6 mm, s crnom glavom i prsima, te žutim
zatkom (trbuhom). Mužjak je potpuno crn i nešto je veći od ženke. Populacija ima manje
od 1 - 2% mužjaka. Odrasli kukac hrani se medljikom i tjelesnim tekućinama ličinki
štitastog moljca. Kod hranjenja preko domaćina, nametnička osica najviše se hrani
ličinkama 2. stadija, ali jede i ostale. Provedeno je puno istraživanja o vremenu potrebnom
da se razvije E. formosa i njezina dugotrajnost u sporedbi s T. vaporariorum. Razvoj E.
formosa posebice ovisi o starosti domaćina kojeg je napala, i o temperaturi. Na 23˚C
kukuljica štitastog moljca pocrni od 6 - 10 dana nakon što ju je nametnik napao.
Nametnička osa je tada u stadiju ličinke. Dva dana kasnije započinje stadij pupe koji traje 7
dana. Desetog ili jedanaestog dana poslije, kukuljica štitastog moljca pocrni i izađe
parazitska osica.
Populacija E. formose gotovo u potpunosti se sastoji od ženki. Mužjaci se rijetko mogu
naći. Parenje nije presudno za razmnožavanje. Neoplođene ženke mogu proizvesti ženke,
što je poznato kao „partenogenetsko“ razmnožavanje. U optimalnim uvjetima ženka
nametnik može izleći 300 jajašaca. Svaki dan izlegne 10 - 15 jajašaca. Temperatura i
vlažnost su od manje važnosti za razmnožavanje između 18 i 27˚C utjecaj je neznatan dok
je najpovoljnija vlažnost između 70 i 85%. S povišenjem temperature ubrzano sa smanjuje
dugotrajnost ženke. Na 30˚C ženka živi tek nekoliko dana.
E. formosa je vrlo osjetljiva u pretraživanju. Vrlo ubrzano pretražuje biljku domaćina dok
ne nađe štitastog moljca. Nakon što parazitira sve jedinke štitastih moljaca u okolini, E.
formosa traži novi izvor zaraze. Ose mogu prekriti udaljenost 10 - 30 m i brzo locirati
štetnika. Ljepljiva medljika koju proizvodi štetnik štitastog moljca, sprječava kretanje E.
83
Formose, pa je ponekad visoki stupanj zaraze s štitastim moljcem teško kontrolirati, stoga
je potrebno primijeniti drugi izbor biološke zaštite.
Drugi predatori za suzbijanje štitastog moljca po preporuci Biobesta iz Belgije:
Eretmoceruseremicus - parazitska osica
Kao i Encarsia, Eretmocerus je osica koja parazitira ličinke štitastoga moljca. Eretmocerus
je vrijedno oruđe za kontrolu štitastog moljca budući da ima specifične prednosti naprema
Encarsiu. Npr. Eretmocerus je otporniji na visoke temperature i pesticide prisutne u
stakleniku.
Macrolophus caliginosus - grabežljiva stjenica
Kao grabežljivac - Macrolophus je posebno učinkovita protiv štitastih moljaca. Ona
preferira njegova jajašca i larve. Ovaj svijetlo zeleni kukac aktivno traži hranu. Također se
hrani i drugim insektima kao lisne uši, grinje, i moljčeva jaja
Eretmocerus mundus - parazitska osica
Eretmocerus mundus je specilizirana za kontrolu duhanskog štitastog moljca kao i onoga
koji napada srebrnasto lišće, tj. Bemisia tabaci ili Bemisia argantifilii. Ova parazitska osica
je posebno dobro prilagođena raznim klimatskim uvijetima tako da se može koristiti u bilo
koje vrijeme. Eretmocerus je aktivnija na višim i nižim temperaturama no Eretmocerus
eremicus. Stoga je Eretmocerus mundus pogodnija za ranije uvođenje, te je otpornija na
prisutne pesticide. Štitasti moljac, a zajedno sa njim i lisne uši (Myzus persicae), mogu se uspješno suzbiti i
preparatom na bazi morskih algi trgovačkog naziva Agri 50 E. Preparat je ljepljiva tekućina
koji se aplicira na biljku paprike ili rajčice i upravo njegova ljepljivi sadržaj poljepi i
ličinke i imago i na taj način omogući nesmetan rast i razvoj biljke bez bilo kakvih
toksičnosti za cvijet ili mladi plod. Preparat nije toksičan i može se koristiti višekratno.
KALIFORNIJSKI TRIPS (Frankliniella occidentalis)
Pripada redu Thysanoptera (resičari ili tripsi), a podredu Terebrantia. U Hrvatskoj je
otkriven već 1989 godine (Maceljski, M., 2002). Boja mu je žutonarančasta do kestenjasto
smeđa. Dužine je 0,9 – 1,4 mm. Izraziti je polifag. Napadnuto lišće je puno bjeličastih
točkica i crtica koje ubrzo nekrotiziraju. Nekroze se spajaju pa dijelovi lišća posmeđe.
Često se javlja i srebrelikost lišća. Kod jake zaraze lišće se osuši. Kod jakog napada
kalifornijskog tripsa prve štete se već uočavaju kroz deformaciju cvijeta. Posebno, prvi i
drugi stadij ličinke se hrani sa bjelančevinom polena i na taj način sprečava oplodnju
cvijeta. Ako se cvijet oplodi tada ličinke tripsa oštećuju mlade plodve te ostavljaju smeđi
crtičavi trag. Kako plod raste i oštećenja postaju veća i jasnije izražena te je takav plod
komercionalno neprihvatljiv. Za razvoj je potrebna temperatura između 25 – 30 °C i tada
cjelokupni razvoj traje 15 – 18 dana. Razmnožava se pretežno partenogenezom, a ženka
leglicom najčešće ulaže jaja u tkivo naličija lista. Nakon 4 – 5 dana uzlaze ličinke i prolaze
kroz
4 razvojna stadija. Odrasli oblici žive 15-tak dana. U grijanim zaštićenim prostorima ima
od 10 – 16 generacija godišnje ovisno o temperaturi, a cijeli ciklus razvoja odvija se u tlu,
te za razvoj je potrebna vlažna sredina. Trips se hvata na ljepljive plave i žute ploče koje
ujedno služe i za praćenje brojnosti štetnika. Biološka kontrola se provodi sa predatorima
grabežljive stjenice roda Orius i stjenicom Anthocoris nemorum. Obje vrste napadaju sve
razvojne stadije tripsa. Najčešće se koristi grabežljiva grinja Amblyseius cucumeris i
84
Amblyseius degenerans. Njihov razvoj traje do 15 dana pri temperaturi od 20-2 °C i
relativnoj vlazi zraka od 70-80 %. Kemijska zaštita provodi se insekticidima na bazi
malationa, alfacipermetrina, tiociklama, itd. Štetnik brzo postaje rezistentan na preparate pa
ih je potrebno brzo mijenjati.
CRVENI PAUK (Tetranychus urticae)
Pripada razredu Arachnida (paučnjaci), a redu Acarina (grinje). To je izraziti polifag.
Ekonomski je značajan štetnik u uzgoju povrća, a posebno u zaštićenim prostorima.
Ženka je dugačka 0,6 mm. Prezimljuje u stadiju imaga, no u toplim uvijetima zaštićenog
prostora nastavlja se razmnožavati i tijekom zime. Razvoj od jajeta do imaga pri optimalnoj
temperaturi od 30 – 32 °C traje 8 – 12 dana, no u normalnim uvijetima traje oko 14 dana.
Razvoj je moguć između 12 – 40 °C. Pogoduje mu niska relativna vlaga zraka. Optimalna
je 45 – 50 %. U vanjskim uvijetima stvara 6 – 10 generacija godišnje dok u zaštićenim
uvijetima, u intezivnoj proizvodnji razvija do 18 generacija godišnje. Često puta njegov
razvoj i i ne prestaje ako su tople zime.
Suzbijanje ovog štetnika je vrlo složeno i predstavlja veliki problem uzgajivačima povrća.
Potrebno je redovito uklanjati stare i oštećene listove, korovske biljke, vrlo rano na početku
proizvodnje postaviti žute i plave lovne ploče kao i kontrolirati relativnu vlažnost zraka.
Kad su visoke ljetne temperature vrlo teško je održati potrebnu klimu koja bi omogućila
nesmetani razvoj biljke, a u isto vrijeme pod kontrolom održavala crvenog pauka. Primjena
kemijskog suzbijanja s akaricidima samo trenutačno i kratkotrajno ima učinak. Koriste se
pripravci na bazi diklovosa, piretroida, malationa, pirimifosmetila, i dr. U uzgoju povrća
berbe su svakodnevne te većina kemijskih preparata ne udovoljava zbog duge karence.
Stoga je biološka kontrola u suzbijanju ovog štetnika najučinkovitija i najbolja. U tu svrhu
koriste se: grabežljiva grinja Phytoseiulus persimilis, Amblyseius cucumeris. Zemlje
Nizozemska, Mađarska, Izrael i Engleska imaju vrlo dobro organiziranu industrijsku
proizvodnju predatora i parazita, kao i njihovu distribuciju do objekta naručioca. Predator
Phytoseiulus je pakiran u plastične bočice od 250 ml, svaka sadrži 1000 živih primjeraka
predatora pomiješanog s piljevinom, a Encarsia je pakirana u kartonsku kutiju koja sadrži
također oko 1000 primjeraka živih ličinki, parazitskih ličinki bijele mušice. One su
zalijepljene posebnim ljepilom na malene kartončiće koji se vješaju po biljkama
(proizvođač Biobest – Belgija i Koppert Nizozemska).
Predator Phytoseiulus persimilis izraziti je grabežljivac koji se hrani isisavanjem tjelesne
tekućine svih stadija crvenog pauka. Ukoliko crveni pauk nestane u nasadu, predator se
nastavlja hraniti pripadnicima vlastite vrste, sve do istrebljenja. Ne hrani se biljnim
materijalom niti sa drugom vrstom štetočine.
Kod primjene kemijskih mjera zaštite svrha je postići potpunu eradikaciju štetnika.
Međutim, kod biološke borbe mora biti prisutna niska populacija štetnika, koja je ispod
ekonomskog praga štetnosti, a služi za održavanje života njihovih prirodnih neprijatelja. Iz
toga proizlazi da se unošenjem prirodnih neprijatelja mora postići dinamička ravnoteža
među populacijama domaćin – predator, parazit. Prisutnost jednog uvjetuje prisutnost
drugog.
Gljivične bolesti uzročnika polijeganja rasada povrća i cvijeća uspješno se suzbijaju
biološkim pripravkom TRI 003 (spore gljive Trichoderma harzianum – izolat T-22,
proizvođač BioWorks USA). Isto tako sa istim preparatom uspješno se suzbija uzročnik
85
gljivičnog oboljenja Fusarium sp., Pythium debaryanum, Rizochtonia solani na
presadnicama povrća (Parađiković i sur. 2000., 2004., Ćosić i sur. 2003., Balićević i sur.
2007.). Poznato je da se uspješno suzbija uzročnik bolesti sive plijesni Botrytis cinerea sa
biološkim preparatom Trihodex – jedan od soja spora gljive (Trichoderma harzianum) u
nasadu rajčice, paprike i krastavaca. Ovo su samo neke napomene proizvođačima povrća
da je moguća uspješna proizvodnja bez primjene pesticida.
Ovo su samo neki od niza značajnih štetočina i bolesti, te jedan od načina suzbijanja u
uzgoju povrća koji su u vrlo kratkim crtama opisani u ovom tekstu.
Kako je berba povrća u zaštićenim prostorima višemjesečna i intenzivna, biološka kontrola
biljnih nametnika jedna je od temeljnih sastavnica održivog razvoja biljne proizvodnje bez
narušavanja prirodnih procesa i ravnoteže u ekološkom sustavu.
EKO – GOSPODARENJE
Potražnja, odnosno, proizvodnja ekološki proizvedene hrane u Zapadnoj Europi
povećava se posljednjih godina za 20 - 30% (posebice u Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj,
Nizozemskoj, Austriji i skandinavskim zemljama), gdje značajni izvor sirovina i proizvoda
predstavljaju slabije razvijene zemlje u tranziciji (Srednja i Istočna Europa). Npr. Mađarska
sa 23 500 ha i Slovačka sa 19 000 ha pod ekološkom poljoprivredom u 1998. godini,
izvoze do 80% proizvoda ekološke proizvodnje. Naravno, preduvjet izvoza u EU su
odgovarajući zakoni i propisi (standardi proizvodnje, nadzor, certifikacija), u skladu s
odredbama EU. Temeljem gore navedenih trendova, akata i realnih pogleda razvoja
poljoprivrede i proizvodnje hrane u svijetu, posebice poznavanjem prirodnih, povijesnih
(obiteljsko gospodarstvo, tradicija), ekoloških i općenito poredbenih prednosti, smatra se da
je ekološka poljoprivreda posebno atraktivna proizvodnja budućnosti i jedna od objektivnih
mogućnosti ravnopravnog nastupa hrvatske privrede na europskom tržištu, kroz
proizvodnju sirovina, poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda te specifičnu turističku
ponudu.Premda donedavno zemlja u ratu, Hrvatska sudjeluje u aktivnostima koje su
okrenute poljoprivredi sutrašnjice. U posljednje vrijeme, brizi i zanimanju za koncept
ekološke poljoprivrede, te održive poljoprivrede u cijelosti, obraća se sve više pozornosti u
Hrvatskoj. O ovome svjedoči nekoliko nedavno održanih znanstvenih i stručnih skupova i
objavljenih radova, aktivnosti nekoliko nevladinih organizacija, pojava prvih
nekontroliranih ekonamirnica na tržištu i dr. Mnogobrojni su pokazatelji koji ukazuju da
će ekološka poljoprivreda uskoro naći svoje mjesto u lepezi hrvatskog poljoprivrednog
sustava. Hrvatska se ne bi trebala zadovoljiti samo time. Hrvatska može biti ponosna na to
što je u pogledu stanja i onečišćenosti tala, ali i cjelokupnog ekološkog stanja, jedna od
najčišćih europskih zemalja. Ovu prednost treba znati iskoristiti. Naime, tehnologije i
uzgojni postupci ostalih zemalja, ma kako bili napredni i složeni, ne mogu nadomjestiti,
odnosno, riješiti problem onečišćenih tala. Drugim riječima, Hrvatska bi mogla i
djelomično trebala ostalim zemljama pokušati nametnuti svoje ekološke standarde s
obzirom na poljoprivrednu proizvodnju – pa neka se onda vidi tko i gdje može proizvoditi
pojedine kategorije poljoprivrednih proizvoda.Unazad nekoliko godina u Hrvatskoj su
osnovane Udruge za organsko biološku proizvodnju “BIOS”, a smjernice za rad i pravila
diktira Savez za biološko-organsko gospodarstvo, zaštite okoliša i unapređenje zdravlja
Republike Hrvatske.
86
Specijalni dio povrćarstva
8. RAJČICA (Lycopersicon esculentum Mill.)
8. 1. Sjetva Rajčica se proizvodi iz presadnica i direktnom sjetvom. Rokovima sadnje
prilagođuje se dospijevanje za tržište tako da ono bude prije ili nakon što za berbu
dospijeva rajčica iz uzgoja na otvorenom. Proizvodnja rajčice je moguća u grijanim i
negrijanim zaštićenim prostorima te na otvorenom. Rani uzgoj rajčice u grijanim
prostorima povećava troškove proizvodnje, ali je i cijena rajčice veća jer dospjeva u ono
doba godine kad je nema dovoljno. U priobalnim područjima uzgoj u negrijanim
zaštićenim prostorima za ranu proizvodnju počinje sadnjom početkom travnja, iz koje se
rajčica počinje brati od sredine lipnja. U kontinentalnim se područjima počinje saditi
krajem travnja da bi berba počela početkom srpnja. Zbog prosječno viših temperatura i više
sunčanih dana za proizvodnju rajčice u grijanim zaštićenim prostorima prednost ima
priobalno područje gdje se rajčica može saditi krajem siječnja kada za berbu dospijeva od
početka travnja. U kontinentalnim područjima uzgoj u grijanim zaštićenim prostorima
počinje sadnjom krajem siječnja, a berba počinje krajem travnja. Može se sijati direktno u
PVC lončiće, tresetne kocke, lijehe, kontejnere ili Jiffi posude. Koriste se razne
kombinacije zrelog stajskog gnoja, zemlje i pijeska te gotovi supstrati (Klasmann supstrat,
Brill supstrat i dr.).
Tablica 5: Rana proizvodnja presadnica rajčice
Sjetva Pikiranje Sadnja Berba
Rana proljetna
25.11. – 10.12.
10.12. – 01-01.
10.02. – 01.03. 15.04. – 20.07.
Proljetna
5.1 – 30.1.
15.01. – 10.02. 05.03. – 25.03. 15.05. – 30.08.
Rasad rajčice za ranu proizvodnju, kao i za proizvodnju za plastenike, pikira se (presađuje)
kad razvije 1-2 prava lista, (obično 20 dana nakon sjetve), u plastične PVC lonce promjera
8-10 cm ili tresetne kocke 10x10 cm.
Za proizvodnju rajčice iz presadnica potrebna je sljedeća količina sjemena: za
pikirane presadnice 6-8 g/m2, a za nepikirane oko 2 g/m2. Za uzgoj presadnica golog
korijena, prije sjetve, smjesa se zbije daskom. Ako se sije u redove, razmak redova je 4-5
cm, dubina sjetve je 1.5-2 mm, a razmak između sjemenki je 2 cm. Tako se dobiju čvrste i
87
neizdužene sadnice. Nakon sjetve, sjeme se pokrije supstratom debljine 2 cm, zatim se
malo pritisne i dobro zalije. Kod sjetve se obično čine dvije pogreške: sije se ili previše
plitko ili previše gusto. To dovodi do nicanja sjemena koje iznosi sjemenske opne koja
kotiledone dugo drži sastavljene i uvjetuje njihovo nenormalno razvijanje. Isto se događa
ako je tlo previše rastresito. Da bi se to izbjeglo, proizvođači presadnica obično nakon
sjetve i zalijevanja pokriju lijehu prozirnom plastikom ili novinama da bi se održala
povoljna vlaga. Taj se pokrov drži do pojave prvih znakova nicanja. Tako se štedi u radnoj
snazi potrebnoj za obavljanje zalijevanja, a omogućuje se i ravnomjerna vlaga.
8. 2. Sadnja Sadnja rajčice obavlja se kad biljke razviju 5-6 listova pa sve dok se na njima
pojave začeci prvih cvjetnih grančica (što se postiže za 40-60 dana od nicanja). Nepikirane
se presadnice dan prije sadnje obilno zaliju da bi se lakše čupale, a presadnice u loncima ili
kockama posljednja se 2-3 dana ne zalijevaju, da bi se lakše vadio i da zemlja sa žila ne bi
ispadala. Osim na golom tlu uzgoj rajčice u zaštićenim prostorima moguć je i na tlu
prekrivenim čvrstim polietilenskim folijama (slika 62). Uglavnom se koriste folije s donje
strane crne, a s površinske strane bijele boje. Neprozirnost folije spriječava razvoj korova, a
bijela boja reflektirajući svjetlo bolje osvjetljuje prizemne dijelove biljaka, pridonoseći
boljoj fotosintezi. Folija spriječava evaporaciju (isparavanje) vode unijete u tlo cijevima s
kapaljkama, a samo kretanje unutar zaštićenih prostora je čišće. Rajčica se u zaštićene
prostore presađuje uglavnom u dvoredne trake razmaka redova 50 cm i razmaka između
traka 100 cm, s razmakom presađenih biljaka u redu 40 - 50 cm. Takovim se načinom
sadnje osigurava sklop od oko 2.5 – 3.5 biljke/m2.
8. 3. Njega rajčice
Iznad redova presađene rajčice postave se žice s kojih se na svaku biljku spušta vezivo i
lagano priveže za stabljiku uz površinu tla. S porastom biljke stabljika se omata oko veziva.
Kao i kod uzgoja sorata visoke stabljike na otvorenom, ostavlja se samo jedna stabljika, a
iz pazuha listova redovito se odstranjuju zaperci kad narastu do dužine oko 5 cm. Tijekom
vegetacije, stari neproduktivni listovi ispod ubranih etaža plodova se odstranjuju, a biljke
se spuste da stabljika bez lišća prilegne uz tlo. Kad biljka naraste do nosive žice može se
prebaciti preko nje i tako nastaviti proizvodnju, ali u suvremenom načinu uzgoja za to se
koriste vješalice na koje se namota 10 – 15 m PVC veziva i kako biljka raste, plodonosi a
kako se odstranjuje list i skida plod, biljke se spuštaju te mogu postići dužinu i do 9 m, s
ukupno 25 – 30 etaža s plodovima (slike 63., 64., 65., 66.).
88
Slika 63: Spušanje rajčice u hidroponu (snimila Parađiković, N.)
Tijekom uzgoja u grijanim se prostorima temperatura zraka tijekom dana održava na razini
20 - 25oC, a tijekom noći 15 - 18oC. Zaštićeni se prostori radovito prozračivaju, a vlažnost
tla se održava na razini 70 – 80% maksimalnog kapaciteta tla za vodu, dok bi relativna
vlaga zraka trebala biti 65-70%.
Slika 67: Navodnjavanje kap po kap (snimila Parađiković, N.)
8. 4. Hidroponski uzgoj
Suvremeni način proizvodnje rajčice je u hidroponskoj tehnologiji. Često zbog
kontinuirane – intenzivne proizvodnje, tlo s vremenom postaje neodgovarajuće
(zaslanjivanje, zamočvarivanje, pojava korova, uzročnici bolesti i štetnici) što prisiljava
proizvođača da se odluči na uzgoj u hidroponu.
Hidroponska proizvodnja odvija se u grijanom ili povremeno grijanom zaštićenom prostoru
(staklenici ili plastenici), što znači da je proizvodnja moguća tijekom cijele godine u
vertikalnom uzgoju s 20-34 etaža plodova. Hidroponi su zaštićeni pojedinačni prostori u
kojima se biljke uzgajaju bez tla, sa ili bez inertnih supstrata.
Vrste inertnih supstrata su: kocke ili ploče kamene vune, drvena piljevina, perlit, vlakna
kokosova oraha, zobene ili rižine pljevice ili njihove kombinacije. Presadnice se proizvedu
u čepovima kamene vune te se u fazi dva prava lista biljke presađuju u kontejnere s
89
kokosovim vlaknom (promjer 8 cm), a isti se ulaže u ploču čiji je sadržaj vlakno kokosova
oraha ili sve u kamenu vunu.
Opskrba hranjivom otopinom odgovarajućeg sastava makro- i mikroelemenata periodički
se tijekom dana 12 - 24 puta osigurava sustavom kapanja pomoću mikroprocesora i
pogonskih kompjutora.
Slika 68 a i b: Presadnice rajčice (lijevo) i uzgoj rajčice u kokos supstratu (desno) (snimila
Parađiković, N.)
Berba je gotovo uvijek 90-120 dana od sadnje. Berba rane i srednje rane rajčice
započinje početkom travnja, ako je uzgajana u grijanom prostoru, a na otvorenom berba
traje od početka mjeseca srpnja pa do studenog. Ovisno o udaljenosti tržišta, određuje se
trenutak berbe. Tako za udaljeno tržište, gdje transport traje 1-2 dana, berba se obavlja kada
se na plodovima pojavi ružičasta boja. Potpuno crvena i zrela rajčica bere se ako se želi
plasirati na mjesnom tržištu. U početku se bere svakih 3-4 dana, a kasnije češće (svaka 2-3
dana), a ponekad i svaki dan. Rane sorte tijekom lipnja i srpnja daju 70% od ukupnog
prinosa.
Prinos svježe rajčice u plastenicima i staklenicima kreće se 30 - 50 kg/m2, što zavisi o
načinu uzgoja i vremenu sadnje, a industrijske rajčice 40 - 80 t/ha. Rajčica može naknadno
dozrijevati pa se zeleni plodovi, ubrani prije mraza i neoštećeni, koriste u industriji za
kiseljenje.
Rajčica se pakira u drvene letvarice i u kartonske kutije čije su stranice obložene parafinom
da sačuvaju svježinu te se tako transportiraju. Plodovi se skladište u posebne hladnjače s
regulacijom temperature i vlažnosti. Za polunarančastu ubranu rajčicu skladišne
90
temperature su 8 – 10oC i relativna vlaga zraka 70 – 75%, za narančastu i blago crvenu
boju rajčice temperatura skladištenja je 10 – 12oC, a relativna vlažnost zraka 75 – 82%. Za
duže čuvanje rajčice od 5 dana i više potrebne su dodatne mjere “postharvest“ što znači
posebnu ishranu i primjenu plina CO2.
9. PAPRIKA (Capsicum anuum L.)
9. 1. Proizvodnja paprike u zaštićenim prostorima
Proizvodnja paprike u zaštićenim prostorima u svijetu je redovito zastupljena, ali u
srazmjerno manjim količinama. Proizvode se uglavnom sorte s krupnim plodovima u tipu
babure ili izduženih oblika u tipu polubabure. Rastuća potražnja, dobri urodi i povoljne
cijene, osiguravaju rentabilan uzgoj paprike u stakleničkoj proizvodnji. Da bi se dobila
paprika za tržište početkom svibnja u priobalnom području u grijanim zaštićenim
prostorima sjetvu za uzgoj presadnica potrebno je planirati za kraj prosinca, a presađivanje
krajem veljače. U kontinentalnom području te je rokove potrebno pomaknuti za najmanje
mjesec dana, tako da se sjetva obavlja početkom veljače, presađivanje početkom travnja, da
bi za tržište paprika dospjela početkom lipnja kada još uvijek ima relativno visoku cijenu.
Ako je proizvodnja planirana bez dodatnog zagrijavanja sadnju treba planirati nakon
prestanka opasnosti od kasnih proljetnih mrazeva, što je u priobalnom području uglavnom
sredinom, a u kontinentalnom području krajem travnja. Presadnice i za tu proizvodnju treba
uzgajati u grijanim zaštićenim prostorima. Za ranu proizvodnju paprike u zaštićenim
prostorima treba izabrati sorte koje se za tržište beru u tehnološkoj zriobi. Zbog boljeg
korištenja prostora u plasteničkoj, odnosno stakleničkoj proizvodnji za uzgoj treba izabrati
indeterminantne sorte nezavršenog tipa rasta koje tijekom čitavog vegetacijskog perioda
kontinuirano cvatu i daju plodove. Paprika se u zaštićenim prostorima uzgaja iz presadnica
s čijom je proizvodnjom potrebno započeti 8 tjedana prije predviđenog roka presađivanja.
Presadnice se uzgajaju u kontejnerima na isti način i u istim uvjetima kao i one za uzgoj na
otvorenome. Za vrijeme najkraćeg dana, kada je trajanje dnevnog svjetla često nedovoljno
91
za normalan razvoj presadnica, potrebno je taj nedostatak nadomjestiti dopunskim
osvjetljenjem uz pomoć lampi.
9. 2. Tlo i gnojidba
Tlo za papriku treba biti strukturno i bogato hranjivim tvarima. Najbolja su duboka
humusna, ocjedita i topla tla neutralne ili slabo alkalne reakcije (pH 6.5-7.5). Priprema tla,
gnojidba i dezinfekcija gotovo su istovjetni kao i kod proizvodnje rajčice. Naročito je
značajno obilato gnojenje organskim gnojivima. Ova kultura iziskuje izdašnu ishranu.
Prisustvo fosfora u dovoljnim količinama osigurat će dobar razvoj korijenovog sustava i
formiranje generativnih organa te fosfor mora biti pristupačan biljci u lakotopivom obliku.
Kalij pospješuje stvaranje ugljikohidrata i povećava otpornost prema ekstremnim
temperaturama. Zajedno sa fosforom ubrzava rast plodova. Kod gnojidbe dušičnim
gnojivima treba biti oprezan, jer prevelike količine izazivaju pretjeranu bujnost, opadanje
cvjetova i zametaka plodova. Navedena gnojiva se većim dijelom unose u tlo prilikom
osnovne obrade zemljišta, a samo manji dio služi za prihranjivanje, ako se radi o uzgoju u
tlu ili nekom supstratu, iako je sve više uzgoja kod kojih se primjenjuju dozatori za
svakodnevno prihranjivanje i dnevno višekratno. Osim obilne, raznovrsne i pravilne
gnojidbe, za razvoj biljke nakon presađivanja osobito je važno održavanje optimalnih
temperatura i vlažnosti zraka. Velike promjene temperature nepovoljno djeluju na rast i
razvoj. Zato, kad je sunčano vrijeme u stakleniku s paprikom, treba održavati temperaturu
između 24 i 28ºC, uz jako provjetravanje. Po oblačnom vremenu treba održavati
temperaturu između 20 - 24ºC, a temperatura noći trebala bi biti od 15 – 18ºC. Samo u
razdoblju kratkih dana od studenog do siječnja, temperatura se može sniziti i do 15ºC.
Relativna vlažnost zraka u stakleniku trebala bi se kretati 60-70%, a u fazi plodonošenja
relativna vlažnost bi trebala biti 85%. Vlažnost zemljišta do plodonošenja treba biti 70% od
punog vodnog kapaciteta, a u vrijeme plodonošenja 80%. Ovo se regulira optimalnim
zalijevanjem sustavom orošavanja ili sistemom kap po kap. U gnojidbi paprike u
zaštićenom prostoru obavezna je primjena organskih gnojiva kao što su potpuno zreli
stajski gnoj ili kompost u količini 6 – 8 tona na svakih 1 000 m2 zaštićenog prostora. Zbog
formiranja veće nadzemne mase, duže vegetacije i značajnije viših prinosa i gnojidba
mineralnim gnojivima mora biti izdašnija od one koja se primjenjuje u uzgoju paprike na
otvorenom, s većim brojem prihrana tijekom plodonošenja.
Tako je preporuka gnojidbe za papriku i za vanjsku i za plasteničku proizvodnju od
proizvođača Petrokemije d. d. sljedeća:
Tablica 6: Orijentacijska preporuka za gnojidbu paprike gnojivima “Petrokemije“ d.d.
Tlo slabije plodnosti
Humus P2O5 K2O
Sadržaj hranjiva u tlu < 2.5 % <10 mg/100 g tla <10 mg/100 g tla
Preporučena gnojidba 180 kg/ha N 120 kg/ha P2O5 180 kg/ha K2O
Osnovna gnojidba 600 kg/ha NPK 5:20:30 + 150 kg/ha UREA
1. prihrana 150 kg/ha KAN
92
2. prihrana 150 kg/ha KAN
Prihrana preko lista Fertina Ca (3-5 puta u koncentraciji 2%)
Tlo osrednje plodnosti
Humus P2O5 K2O
Sadržaj hranjiva u tlu 2.5 % - 4.0 % 10-20 mg/100 g tla 10-20 mg/100 g tla
Preporučena gnojidba 125 kg/ha N 100 kg/ha P2O5 150 kg/ha K2O
Osnovna gnojidba 500 kg/ha NPK 5:20:30 + 100 kg/ha UREA
1. prihrana 100 kg/ha KAN
2. prihrana 100 kg/ha KAN
Prihrana preko lista Fertina Ca (3-5 puta u koncentraciji 2%)
Tlo visoke plodnosti
Humus P2O5 K2O
Sadržaj hranjiva u tlu > 4.0 % > 20 mg/100 g
tla
> 25 mg/100 g tla
Preporučena gnojidba 120 kg/ha N 80 kg/ha P2O5 120 kg/ha K2O
Osnovna gnojidba 400 kg/ha NPK 5:20:30 + 100 kg/ha UREA
1. prihrana 100 kg/ha KAN
2. prihrana 100 kg/ha KAN
Prihrana preko lista Fertina Ca (3-5 puta u koncentraciji 2%)
Prije sadnje paprike tlo zaštićenih prostora potrebno je dezinficirati pregrijanom
vodenom parom, solarizacijom ili kemijskim sredstvima. Od kemijskih sredstava najčešće
se koristi Basamid granulat (aktivna tvar dazomet) koji ima fungicidno, nematocidno,
insekticidno i herbicidno djelovanje. Nakon rasipanja sredstvo se odmah rotofrezom unese
što je moguće dublje u tlo, a čitava se površina prekrije nepropusnom folijom te se
zaštićeni prostori dobro zatvore. U doticaju s vlagom pri temperaturi višoj od 8oC
primijenjeno sredstvo razvija plin toksičan za mikroorganizme, štetnike i proklijale
sjemenke korova u tlu. Nakon desetak dana uklanja se folija, tlo se dobro prorahli
rotofrezom i umjereno navlaži da voda iz pora tla istisne eventualno zaostali plin te se
zaštićeni prostori dobro prozrače. Od trenutka uklanjanja folije do presađivanja, da bi
razvijeni toksični plin potpuno ishlapio, mora proći najmanje 2 – 3 tjedna.
Suvremene indeterminantne sorte paprike namijenjene vertikalnom uzgoju uz
vezivo presađuju se u redove razmaka 70 – 80 cm ili u dvoredne trake razmaka 60 cm s
razmakom između traka 100 cm. Ovisno o bujnosti uzgajane sorte sade se 3 – 4 biljke po
m2 što znači da bi u navedenim razmacima redova razmak između posađenih biljaka trebao
biti od 30 – 45 cm.
93
9. 3. Sjetva, sadnja i njega nasada
Prema klimatskom području u našoj zemlji, utvrđuju se najpovoljniji rokovi sjetve.
Ako se proizvodnja i plodonošenje želi produžiti do kasnog ljeta, sjetva se može obavljati
etapno, tj. za prvi dio presadnica sjetva se može obaviti početkom prosinca u prethodnoj
godini. Potrebna količina kod paprike po 1 ha iznosi oko 1.5 kg, što ovisi o sorti.
Slika 72 a i b: Presadnice paprike u polistirenskom kontejneru (lijevo) i u PVC lončićima
(desno) (snimila Parađiković, N.)
Nakon što su biljke stasale za presađivanje (6 - 8 tjedana), obavi se razmještaj presadnica
po cijeloj proizvodnoj površini. Presadnice se razmještaju u razmaku od 45 x 35 cm i 45 x
40 cm što zavisi o bujnosti sorte. Sadnja se obavlja kada je temperatura tla iznad 10oC.
Biljke se moraju poslije sadnje obilno zaliti kako bi korijen imao što bolji kontakt sa tlom.
Sadnja se obavlja ručno, poslije tjedan dana biljke se vežu s PVC vezivom. O tipu paprike
zavisi način uzgoja, a to znači da li će se uzgajati na dvije, tri ili četiri grane.
94
Slika 73: Sadnja paprike u tlo na malč folij Slika 74: Sadnja paprike u drvene krevete
(snimila Parađiković, N.) u mješavinu supstrata (snimila Parađiković, N.)
Osim uzgoja paprike u zaštićenom prostoru na tlu, paprika se uspješno može uzgajati i na
inertnim supstratima uz ishranu hranjivim otopinama. Kao i kod rajčice, od supstrata u
hidroponskom načinu uzgoja paprike najviše se koriste blokovi kamene vune, kokosova
vlakna i piljevina od mekog drveta. Presadnice za hidroponski način uzgoja paprike
proizvode se u grijanim zaštićenim prostorima sjetvom u čepove kamene vune s kojima se
u fazi pune razvijenosti kotiledonskih listova presađuju u veće blokove na stalna mjesta
uzgoja.
Mjerenje solarne radijacije omogućava kvalitetnu iskoristivost hranjive otopine. Biljke
paprike za vrijeme sunčanog dana zadržavaju veću količinu hranjive otopine, a s time da je
filtrat u postotku niži u odnosu na oblačne dane.
Slika 75: Presadnice paprike u kamenoj vuni Slika 76:Uzgoj paprike u hidroponu s
(snimila Parađiković, N.) biopolinacijom (snimila Parađiković, N.)
9. 4. Berba i prinos
Branje plodova paprike počinje 40 - 50 dana nakon presađivanja, a kontinuitet
branja je isprekidan razmacima od 3 - 4 dana. Razdoblje branja ovisi o vremenu sadnje.
95
Isto tako berba je direktno ovisna o sunčanim ili oblačnim danima. Prilikom branja,
otkidanje plodova treba obavljati oprezno da se ne lome grane, odnosno ne čupaju biljke iz
zemlje. Ako se optimalno primijene sve unaprijed navedene agrotehničke mjere, uz
pravilno održavanje vodozračnih odnosa, moguće je po ha ubrati 40 - 45 t (oko 4 000
komada / 100 m2). Pošto je lako kvarljiva roba, ne podnosi duže uskladištenje u običnim
skladištima. Pri čuvanju u hladnjačama, u pogodnoj ambalaži koja je štiti i omogućuje
provjetravanje, na temperaturi između 2 i 4ºC, može se uskladištiti 4 - 6 tjedana.
13. 3. PATLIDŽAN (Solanum melongena L.)
Smatra se da patlidžan potječe iz Indije odakle se proširio po cijeloj Aziji, a u Europi se
spominje prvi put u 14. stoljeću. Vjerojatno potječe od divljih vrsta Solanum incanum i
Solanum melongena var. insanum koje se i danas mogu naći kako slobodno rastu u prirodi.
Drugi autor (Shinohara, 1989.) spominje tri osnovna tipa patlidžana i to S. m. var.
depressum Bailey, S. m. var. esculentum Bailey i S. m. var. serpertinum Bailey.
Ova kultura uzgaja se na manjim površinama nego rajčica i paprika. U zemljama Afrike i
Azije kao i na Mediteranu, cijeni se kao korisno povrće i nazivaju ga mesom, jer je bogato
biljnim bjelančevinama i male je kalorične vrijednosti. Međutim, ne može se konzumirati
prijesan jer sadrži alkaloid solanin pa se priprema na razne načine.
Najveće površine pod patlidžanom su u Aziji na koju otpada 90% ukupnog svjetskog
prinosa. U našim uvjetima na tržište dospijeva od svibnja do studenog, a može se uzgajati
na otvorenom polju i u zaštićenim prostorima (staklenici i plastenici), posebno u južnim
krajevima Hrvatske. Jednogodišnja je zeljasta biljka.
Patlidžan mase 80 g ima 22 kalorije, 0.9 g proteina, 5 g ugljikohidrata, 0.82 g probavljivih
vlakana i dr.
13. 3. 1. Morfološka svojstva
Korijen: vretenast, brzo se razvija, a glavnina korijena se nalazi u oraničnom sloju do 30
cm dubine.
Stabljika: naraste od 0.5-1 m, a u zaštićenom prostoru i pri dugoj vegetaciji i više. Sastoji
se od koljenaca i međukoljenaca, u bazi je drvenasta i grmolikog oblika. Grananje je
simpodijalno – kada se razviju 2 grane istodobno. Postrana grana, koja se razvije iz pazuha
lista koji je najbliže cvijetu, produžuje rast kao glavna os.
List: listovi su krupni, ovalni, više ili manje urezani, valovitog ruba i pokriveni sitnim
dlačicama. Maslinasto-zelene su boje, a naličje je ljubičaste boje s izraženim žilama koje na
sebi često nose bodlje. Dužina im je oko 20 cm.
Cvijet: samooplodan (do 20% stranooplodnje, a uzrok je heterostilija), najčešće pojedinačni
ili po 2 - 3 na internodiju, a pojavljuju se nakon 7 - 11 listova. Boja cvijeta je
svijetloljubičasta promjera oko 3 cm. Čaška se sastoji od 6 - 7 lapova koje nose bodlje,
vjenčić s isto toliko latica koje su u osnovi srasle, a isti je i broj prašnika koji se otvaraju na
vrhu tako da pelud pada na njušku tučka.
Slika 137 a i b: Cvijet patlidžana i mladi tek zametnuti plodići (snimio Iljkić, D.)
96
Plod: boba različite veličine, oblika i boje (nijanse ljubičaste, žute, bijele, prugasti itd.),
sjajne do mat površine. Čaškini listovi ostaju priljubljeni uz plod. Meso ploda sastoji se od
perikarpa i placente sa sjemenkama. U tehnološkoj zriobi je bijele, žućkaste ili zelenkaste
boje, a sjeme sitno i meko. Plod se dijeli na vrlo krupne, krupne, srednje, sitne i vrlo sitne.
Prema obliku mogu biti okrugli, jajoliki, kruškoliki, valjkasto ravni ili savijeni.
Sjeme: diskoznog oblika i svjetlosmeđe boje, oko 2.5 mm promjera i 0.5 mm debljine. U
jednom plodu može biti 150 - 400 sjemenki. U jednom gramu ima 300 – 350 sjemenki.
Slika 139 a i b: Sjeme patlidžana (snimio Iljkić, D.) i presjek sjemena (izvor: Matotan, S.)
13. 3. 2. Uvjeti uzgoja
Sjeme klija na temperaturi iznad 13 - 14ºC, a najpogodnije su temperature za rast i razvoj
između 16 i 18ºC. Ako je proizvodnja u zaštićenom prostoru, za uzgoj patlidžana potrebne
su temperature 16 - 20ºC. Zbog ovih osobina proizvodi se iz presadnica, a sadi se tek kad
se tlo zagrije na 18 - 21ºC. Ako su temperature niske, ispod 15ºC, ili previsoke, iznad 36ºC,
uz nedostatak ili višak vlage u tlu dolazi do odbacivanja cvjetova, pupova i već zametnutih
plodova. Zahtjevi za vlagom u tlu također su veliki. Na nedostatak vlage biljka je osobito
osjetljiva u razdoblju cvatnje. Postupak natapanja sličan je kao kod paprike. Nasad
patlidžana natapa se svakih 10 dana s 30 – 40 L vode/m2, ovisno o rasporedu i količini
padalina. Nakon svakog natapanja potrebna je međuredna obrada tla kako bi se sačuvala
potrebna vlaga. Korijen se brzo razvija, uglavnom u površinskom sloju tla.
13. 3. 3. Tlo, plodored i gnojidba
Tlo za patlidžan treba biti bogato organskim tvarima, duboko, plodno, toplo, neutralne do
slabo kisele reakcije. Uzastopnim uzgojem na istim površinama daje slabije rezultate. U
plodoredu dolazi na prvo mjesto, jer se gnoji stajskim gnojem. Tlo treba pripremiti isto kao
za rajčicu i papriku. Ore se u jesen na 30 - 50 cm dubine te se unosi stajski gnoj u količini
40-50 t/ha, ovisno o tlu. Ako su tla siromašna organskim tvarima ili u posljednje 2-3 godine
nisu gnojena stajskim gnojem, dodaju se veće količine stajskog gnoja i obratno. Dio
stajskog gnoja se može dodati u proljeće, kod pripreme tla za sadnju. Kao prethodne
kulture nepogodne su vrste iz porodice Solanaceae, a kao pretkulture dobre su salata,
97
rotkvica, mladi luk. U rano proljeće se vrši obrada tla te se prilikom toga unose potrebna
mineralna gnojiva. U tlo je potrebno unijeti ukupno 120 - 160 kg N/ha, 90 - 100 kg P2O5/ha
i 150 - 200 kg K2O/ha. Od ove količine treba ostaviti 1/3 za prihranjivanje koje se izvodi
20 - 25 dana poslije sadnje, zatim u vrijeme masovne cvatnje. Od gnojiva se koriste NPK
7:14:21, 8:16:24 i sl. U pripremi za sadnju (700 - 800 kg/ha) KAN ili 20:8:5 za
prihranjivanje (ukupno 200 - 300 kg/ha).
Tablica 48: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 100 t u
zaštićenom prostoru (Haifa)
N P2O5 K2O CaO MgO
Iznošenje prinosom (kg/ha)
200 50 300 60 20
Iznošenje cijelom biljkom tijekom uzgoja (kg/ha)
515 88 682 347 68
Preporučena količina gnojiva (kg/ha)
618 212 887 174 68
13. 3. 4. Sjetva, sadnja i njega usjeva
Patlidžan se uzgaja iz presadnica, a sije se u tople lijehe i plastenike za ranu proizvodnju na
otvorenom (slika 140). Veličina lonca u koji se pikira treba biti 8 - 10 cm promjera, jer se u
protivnom, dobiju slabije presadnice koje onda i u polju daju niži prinos. Temperatura
prilikom proizvodnje presadnica igra veliku ulogu. Patlidžan je u toj fazi osjetljiv na
promjene temperature, više nego ostale vrste povrća. Ako su noćne temperature 10 - 11ºC,
dolazi do deformacije cvjetova, plodovi se slabo zameću i ako se razvijaju, deformirani su i
neujednačene boje. Pred sadnju presadnice ne treba zasušivati (kaliti) kao kod drugih
kultura, jer patlidžan to ne podnosi. Za 250 kvalitetnih sadnica potreban je 1 g sjemena.
Biljke se presađuju kada prestane opasnost od mraza. Uzgoj može biti u tlu ili u hidroponu
(slika141 i 142). Razmak sadnje je 70 - 80 cm između redova, a u redu 40-50 cm. Nakon
sadnje, biljke se dobro zaliju (1 - 1.5 L vode na svaku biljku) i ostave tako oko 20 dana, jer
proces ukorjenjivanja teče vrlo sporo. Od specifičnih mjera njege, kod patlidžana se može
provoditi orezivanje i prikraćivanje vrhova, naročito u uvjetima kratke vegetacije. Vrh se
prikrati kad biljka razvije 5 - 6 plodova, a grančice koje ne nose cvijet odstranjuju se, čime
se ubrzava zrioba plodova. U Italiji, u južnom dijelu, vrši se zelena rezidba kojom se
osigurava regeneracija biljke pa biljke daju još jedan rod. Ova rezidba obavlja se krajem
kolovoza, kad biljka već počinje slabiti i davati sitne plodove i to tako da se orežu sve
suvišne grane, listovi, cvjetovi, a ostavi se samo nekoliko dobrih zdravih grana. Tada se
biljke prihrane NPK gnojivima (200 kg/ha) i vrši se navodnjavanje, što osigurava dobar
prinos krajem studenog.
98
Slika 141: Uzgoj patlidžana u hidroponu
13. 3. 6. Berba i prinos
Beru se plodovi koji pokazuju
karakteristične znakove zrelosti uzgajane
sorte: oblik, veličinu, boju, tvrdoću i sjaj.
Tržište najviše traži plodove srednje
krupnoće od 250 - 350 g. Berba se obavlja
škarama da se ne otkinu ili oštete grane.
Prispijevanje ranih usjeva u grijanim ili
povremeno grijanim zaštićenim prostorima
počinje već u mjesecu lipnju. Berba traje sve do studenog. Prinosi su različiti i kreću se od
30 - 60 t/ha.
13. 5. KRUMPIR (Solanum tuberosum L.)
Krumpir je višegodišnja zeljasta biljka. Biljka potječe iz peruanskih Anda u kojima se
uzgajao i prije 8 000 godina. U Europu su ga donijeli španjolski istraživači u 16. stoljeću i
poklonili papi Piju IV. Iz Italije se dalje proširio po cijeloj Europi, a u Hrvatsku su ga
donijeli graničarski vojnici u 18. stoljeću. Krumpir je kroz povijest bio važan izvor hrane u
cijeloj Europi, a naročito u Irskoj gdje je uz mlijeko predstavljao gotovo “jedinu“ hranu.
Pojavom plamenjače u Europi, a naročito u Irskoj, velik broj ljudi je umro od gladi ili se
raselio po svijetu (Butorac i sur., 2000.).
Sirovi gomolji u prosjeku sadrže: 75% vode, 18.2% škroba, 2% bjelančevina, 1.5% šećera
(mono- i disaharida), 1% celuloze, 0.1% masti, 0.2% kiselina, 0.1% fenolnih spojeva, 1.1%
minerala, 0.6% pektinskih tvari i 1.65% organskih spojeva (nukleinskih kiselina,
glikoalkaloida i dr.). Suha tvar je kod različitih sorata različita, a u prosjeku iznosi oko
25%. S visokim sadržajem suhe tvari gomolja su sorte s više od 25% suhe tvari, sa
srednjim 22 – 25% i s niskim sadržajem manje od 22%. Većinu suhe tvari čini škrob i on
se kreće 12.7 – 25% ili prosječno 15 – 18%. Krumpir je odličan izvor složenih
ugljikohidrata (škroba), vitamina C i B, ne sadrži kolesterol i sol (NaCl), a sadrži potrebne
minerale kao kalij, magnezij i željezo. Cijela biljka osim gomolja je otrovna jer sadrži
alkaloid solanin.
Krumpir je danas u svijetu četvrta kultura po posađenoj površini poslije pšenice, kukuruza i
riže. Površine u Europi se smanjuju, a Nizozemska je jedina zemlja koja povećava površine
pod krumpirom, naročito sjemenskog.
99
13. 5. 1. Morfološka svojstva
Stabljika: dijeli se na nadzemni i podzemni dio,
doseže visinu od 30-150 cm, a razvija se iz klice
gomolja (vegetativno razmnožavanje) ili iz pravog
sjemena (generativno razmnožavanje). Šuplja u
nadzemnom, ali ne i u podzemnom dijelu. Zelene je
do ljubičaste boje, a broj stabljika na matičnom
gomolju ovisi o kultivaru i fiziološkoj dobi gomolja.
Razlikujemo glavne i bočne stabljike. Glavne
stabljike rastu direktno iz matičnog gomolja, a na
njima se razvijaju stoloni, gomolji i korijenje, dok se
bočne stabljike razvijaju iz glavnih. Ako se na njima
formiraju stoloni i gomolji nazivamo ih, u
tehnološkom smislu, glavnim stabljikama.
Slika 153: Biljka krumpira (snimio Vinković, T.)
List: neparno perasti, naizmjenično raspoređeni, a sastoje se od lisne peteljke, vršne i
bočnih liski. Liske su cjelovitog ruba i ovalnog pravilnog oblika.
Cvijet i plod: cvjetovi su skupljeni u paštitastu cvat različitih boja. Cvijet je osjetljiv na
visoke temperature, a ako ne abortira, razvijaju se bobe koje predstavljaju plod krumpira i
sadrže 100 - 200 sjemenki. Ove sjemenke su pravo botaničko sjeme krumpira. U 1 g ima
od 1000 - 1500 sjemenki.
Stoloni i gomolji: stoloni su podzemne bočne
stabljike, a rastu horizontalno. Zadebljanjem stolona
razvija se gomolj koji je modificirani dio podzemne
stabljike - stolona. Glavni je rezervni organ krumpira
i služi za prezimljenje i reprodukciju. Pokožica
gomolja različitih je boja od žute do ljubičaste, a
meso najčešće bijele do žute boje, ponekad i
ljubičaste ovisno o sorti. Veličina gomolja je
promjenjivo svojstvo, a ovisi o sorti i uvjetima rasta.
Na gomolju razlikujemo pupčani dio i krunu.
Pupčanim dijelom je gomolj bio vezan za stolon, a
suprotno je kruna na kojoj se nalaze okca – koja
mogu izrasti u stabljiku, bočne stabljike i stolone.
Klica: sastoji se od vršnog i osnovnog dijela. Vršni
dio čini pup s listićima, a osnovni dio čine bočni
pupovi i izboji, začeci korijena, lenticele i dlačice. Iz
bočnih izboja razvit će se sekundarne stabljike ili
Slika 154: Eyes = okca ; aerial tems
and leaves = nadzemna stabljika i lišće
Tubers = gomolji; rhizome = rizomi
New shoots = klica gomolja
100
stoloni. Klice razvijene u mraku etiolirane su, duge i krhke, a na svjetlu duge i čvrste.
Korijen: prilično plitak, od 40-50 cm, samo u rahlim tlima do 1 m dubine. Korijen se
razvija na podzemnom dijelu stabljike i bočno se grana do 45 cm, a u slučaju sijanja
krumpira razvije se glavni korijen s mnogobrojnim bočnim korijenjem. Dozrijevanjem
krumpira korijen polako odumire.
Slika 155 a i b: Korijen i presjek gomolja krumpira (snimila Parađiković, N.)
Stadiji rasta i razvoja biljke krumpira (nicanje, vegetativni rast, zametanje gomolja,
nalijevanje gomolja i zrioba) prikazani su na shemi 15.
101
Shema 15: Stadiji razvoja krumpira (izvor: Butorac, I.)
13. 5. 2. Tlo i plodored
Krumpir traži strukturno i duboko prorahljeno tlo. Dubina obrade ovisi o dubini profila tla.
Ako je to moguće, ore se do dubine od 20 cm i donji sloj se prorahljuje još 12 cm duboko
(slika 156). Ne smije se dozvoliti da se na dnu brazde stvori nepropusni sloj. Vrlo često s
osnovnom obradom u tlo se unosi i odgovarajuća količina stajskog gnoja (25 – 35 t/ha).
Plodored je jedan od osnovnih načela proizvodnje krumpira. Pravilnim plodoredom mogu
se spriječiti ili smanjiti napadi mnogih štetnih organizama, kao i poboljšati kvaliteta same
proizvodnje i dobiti visoko kvalitetni proizvodi. Krumpir dobro podnosi monokulturu, ali
se iz fitohigijenskih razloga ne sadi više godina uzastopno na istom mjestu (posebno radi
zaštite od nematoda). Na isto mjesto može doći tek nakon 3 – 4 godine. Najbolji predusjevi
za krumpir su lucerna, crvena djetelina, djetelinsko – travne smjese, grašak i lupina, dok su
žitarice nešto nepovoljniji predusjevi. Višegodišnje leguminoze i djetelinsko – travne
smjese kao predusjevi povećavaju prinos i do 20% u usporedbi sa žitaricama. Krumpir ne
bi trebalo saditi nakon biljnih vrsta iz porodice pomoćnica (rajčica, patlidžan, duhan i dr.),
kao i nakon okopavina. Krumpir je dobar predusjev za sve ostale usjeve, jer svojim
korijenom i gomoljima dobro rahli tlo i ostavlja ga bez korova. Rane sorte krumpira su
dobar predusjev za ozimu repicu i povrće kao drugi usjev. Krumpir se može uspješno saditi
102
kao drugi usjev (ljetna sadnja) naročito poslije graška, ozimog ječma ili čak poslije ranog
krumpira, premda se to ne preporučuje.
13. 5. 3. Gnojidba
Prinosom od 25 t/ha krumpira iz tla se iznese 100 – 120 kg N, 23 kg P2O5, 120 kg K2O i 10
kg Cl te manje količine pepela i mikroelemenata. Kako bi proizvodnja krumpira bila što
veća, treba dosta hraniva unijeti u tlo te je zato preporučljivo primijeniti gnojidbu koja se
temelji na organsko – mineralnom unosu gnojiva. Za organsku gnojidbu krumpira najčešće
se koristi stajski gnoj koji se obično u tlo unosi u jesensko – zimskom oranju u količini od
25 – 35 t/ha. Stajski gnoj sadrži sve makro (dušik, fosfor i kalij) i mikroelemente (bakar,
cink, mangan i dr). Pozitivna svojstva organske gnojidbe stajnjakom očituju se u povećanju
humusne komponente tla i bržem zagrijavanju tla u rano proljeće, kad su potrebne više
temperature za rast i razvoj klice gomolja. Mineralna hranidba krumpira je nužna nadopuna
organskoj gnojidbi, a temelji se na ishrani biljaka dodavanjem tri osnovna makroelementa
(N, P i K) i manjih dodatnih količina drugih tvari. Svaki od tih elemenata povećava urod,
samo kada su ti elementi u uravnoteženom odnosu. Najbolji odnos NPK hraniva za krumpir
je 1:0.9:1.6. Količina mineralne ishrane krumpira ovisi o opskrbljenosti tla hranivima,
visini željenog uroda te namjeni proizvodnje. Kod kombiniranog tipa gnojidbe (organsko –
mineralne), kako bi se dobio prinos od 30 t/ha, a ako je nasad krumpira pognojen sa 25 t/ha
stajskog gnoja, treba ga još dodatno pognojiti sa 60–80 kg/ha N, 60–100 kg/ha P2O5 i 120–
160 kg/ha K2O.
Krumpir se rijetko prihranjuje pa se sve potrebne količine hraniva dodaju u osnovnoj
gnojidbi, jer ovisno o ranozrelosti sorte, biljke između 50 i 80 dana iza sadnje iskoriste
gotovo sva potrebna hraniva. Svako kasnije dodavanje hrane je nepotrebno.
13. 5. 4. Sadnja i njega
Za sadnju se trebaju izdvojiti zdravi neoštećeni gomolji mase oko 50 do 60 grama. Veličina
gomolja određuje način sadnje, tj. razmak sadnje između redova i unutar reda kao i dubinu
sadnje. Gomolj manje frakcije sadi se unutar reda na razmak oko 25 cm. Kod srednje
frakcije 35-45 mm preporuča se sadnja na razmak 30 do 35 cm, a najkrupniji gomolji
frakcije 55-60 mm na razmak 45 do 50 cm. Orijentacijska količina mase gomolja potrebna
za sadnju prikazana je slijedećom tablicom.
Tablica 51: Potrebne mase i broj gomolja sa značajkama proizvodnje za sadnju krumpira
obzirom na krupnoću.
Veličina
gomolja
Masa
gomolja
Broj sadnih
gomolja po
Potrošnja
gomolja u
Razmaci između redova i unutar
reda (cm)
(mm) (g) ha kg/ha 60 70 80
28-35 oko 25 60 000 1500 28 24 21
35-45 oko 50 38 000 1900 44 38 33
45-55 oko 90 30 000 2700 55 48 42
103
Sjemenski krumpir mora biti određene kategorije, poznatog porijekla, deklariran i s
fitosanitarnim odobrenjem za korištenje sadnog materijala. Potrebno je da sjemenski
gomolji budu ujednačene veličine i oblika, bez deformacija i oštećenja. Za postizanje većeg
i kvalitetnijeg prinosa potrebno je obaviti tzv. biološku obradu sjemenskog gomolja, koja
podrazumijeva nekoliko različitih postupaka, a kod nas se primjenjuje samo naklijavanje.
Preporučuje se proces naklijavanja na svjetlosti u odnosu na tamu (proces prorastanja je
brži, ali su klice duže, etiolirane i lako se lome pri sadnji). Na naklijavanje nepovoljno
djeluje direktna sunčeva svjetlost. Za prorastanje i dalji rast i razvoj biljke značajan je
kratki dan (6 - 12 sati). Optimalna temperatura za naklijavanje je 12 - 15C što ubrzava
proces za 10 - 12 dana. Visoka temperatura smanjuje prinos, ali kratkotrajno povećanje
temperature (tjedan dana) do 20C u početku prorastanja, a zatim snižavanje temperature
na 8 -10C, daje povećanje prinosa. Razdoblje naklijavanja, ovisno o sorti, u prosjeku je 35
- 60 dana. Optimalna vlažnost zraka pri naklijavanju je 85 - 90%. Naklijavanje se izvodi u
prostorijama s dobrom mogućnosti provjetravanja i vrši se na policama u sandučićima ili
perforiranim plastičnim vrećama. Gomolji se jednom do dva puta u tijeku naklijavanja
premještaju (okreću) kako bi sve bile podjednako izložene svjetlosti. Vršni dio treba
okrenuti prema gore, jer se na tom dijelu formira najviše produktivnih klica. Krumpir se
sadi kada se tlo u dubini od 10 - 12 cm zagrije iznad 8C. Pri pretjerano ranoj sadnji u
hladno i vlažno tlo, razdoblje od sadnje do nicanja se produžuje, a usjev je često prorijeđen.
Vrijeme sadnje ovisi od tipa tla, području uzgoja i vremenskim uvjetima godine. Optimalan
rok za sadnju krumpira u ravničarskim predjelima je od sredine ožujka do početka travnja,
a u brdsko – planinskim predjelima od početka do kraja travnja. U južnim dijelovima
(Dalmacija i otoci), sadnja krumpira počinje od kraja siječnja. Krumpir se sadi širokoredno.
Oblik i površina vegetacijskog prostora ovisi o sorti, tipu tla, međurednom razmaku,
klimatskim uvjetima i uvjetima uzgoja. Rane sorte krumpira sade se na razmake 70 x 25
cm, 62.5 x 25 cm, 62.5 x 30 cm, srednje rane na 70 x 30 cm, 62.5 x 35 cm, kasne na 70 x
33.5 cm, 62.5 x 40 cm, ovisno o tipu oruđa kojim se raspolaže, kako bi se postigao sklop od
oko 50 000 gomolja/ha.
Dubina sadnje ovisi o tipu tla, klimatskim uvjetima i krupnoći sadnog gomolja (slika 158).
Uobičajena dubina sadnje je 8 – 12 cm, tako da je gomolj pokriven slojem tla 5 – 6 cm.
Količina gomolja za sadnju ovisi o njihovoj krupnoći, obliku i vegetacijskom prostoru.
Količina sadnog materijala kreće se od 2 000 – 4 500 kg/ha.
Mjere njege nasada tijekom proizvodnje su: međuredna kultivacija, nagrtanje i zaštita od
korova i bolesti (slika 159). Osnovni cilj međuredne kultivacije je osigurati biljci što bolje
vodozračne odnose, prorahljenost tla i uništenje korovskih biljaka koje se pojavljuju nakon
sadnje. Međuredna kultivacija provodi se odmah nakon nicanja usjeva na laganijim tlima, a
na težim tlima preporučuje se jednu kultivaciju provesti prije nicanja usjeva. Broj
kultivacija treba prilagoditi agroekološkim uvjetima proizvodnje. Nagrtanje se provodi kod
visine biljaka od 15 do 20 cm kako bi se korjenovu sustavu i stolonima na kojima će se
oblikovati gomolji, stvorilo dovoljno prostora za rast u nekoliko etaža. Nagrtanje treba
provesti u optimalnom vremenskom roku pri određenoj visini biljke, jer kasnije ratila mogu
oštetiti dijelove biljke. U proizvodnji krumpira preporučuje se mehaničko – kemijski način
suzbijanja korova ili takozvano usmjereno suzbijanje koje uključuje manje štetne i ekološki
prihvatljivije kemijske tvari. Herbicidi koji se najčešće koriste za zaštitu krumpirišta od
korova su: Gesagard 500 FL u dozi 1.5 – 3 l/ha, Prohelan T u dozi od 1.3 – 3 L/ha i Sencor
104
WP 70 u dozi od 0.75 – 1.5 kg/ha. Pravilna primjena herbicida je vrlo važna jer izravno
utječe na visinu uroda i kvalitetu proizvedenih gomolja. Razdoblje primjene herbicida,
posebno onih koji djeluju preko lista korova, ima važnu ulogu u proizvodnji. Korovi su
najosjetljiviji u početnoj fazi rasta (2 – 4 lista).
13. 5. 5. Vađenje i skladištenje
Gomolji krumpira vade se iz tla kada se lagano odvajaju od stolona i kad im je pokožica
dovoljno očvrsnula kako se ne bi u toku vađenja gulila. Ukoliko je cima sačuvana i velike
je mase preporuča se njeno kemijsko tretiranje radi bržeg sušenja. Danas se krumpir vadi
kombajnima za vađenje krumpira i običnim vadilicama. Kombajni su najčešće jednoredni
ili dvoredni koji vade gomolje krumpira, odvajaju ga od tla, sortiraju po krupnoći i odlažu u
spremnik ili transportno sredstvo. Vađenje pri maloj proizvodnji mladog krumpira
obavljamo motikom i plugom, a pri većoj proizvodnji vadilicom i kombajnom, koji može
biti samopogonski ili vučen traktorom. Prinos u Republici Hrvatskoj službeno se kreće od
20-45 t/ha. Neposredno nakon vađenja probiranjem se odvajaju stari «majčinski», oštećeni,
bolesni i nagnječeni gomolji. Krumpir se čuva u podrumima, ostavama i specijalnim
podnim skladištima sa odjeljcima (boksovima) na optimalnoj temperaturi skladištenja.
Tijekom skladištenja potrebna je stalna kontrola gomolja i prozračivanje. Odmah nakon
uskladištenja, prve količine gomolja s polja se prozračuju vanjskim toplim zrakom na 12 –
18C, uz visoku relativnu vlagu zraka 85 – 95%. Zbog mogućnosti širenja bolesti, nije
preporučljivo dizati temperaturu iznad 22C. Postupak «liječenja» gomolja provodi se
cijelo vrijeme punjenja skladišta, koje obično traje 2 – 3 tjedna. Pri uskladištenju
djelomično bolesnih gomolja temperatura zarašćivanja rana mora biti niža nego što je
uobičajeno, odnosno oko 10C, kako bi se usporio razvoj patogenih gljiva i bakterija.
Nakon liječenja, krumpir valja ohladiti na temperaturu čuvanja i to prema namjeni
krumpira. Temperaturu mesa krumpira spuštamo postupno 1 – 2C na dan. Sjemenski
krumpir se ohladi i čuva na 2 – 4C, industrijski na 7 – 10C, stolni krumpir do tri mjeseca
na 5 – 7C, a do šest mjeseci skladištenja na 3 – 4C. Idealni uvjeti za dugo čuvanje stolnog
(konzumnog) krumpira su temperatura 4 – 5C i relativna vlaga zraka od 92 – 95 %.
Temperatura uskladištene mase krumpira provodi se prozračivanjem toplim dnevnim ili
hladnim noćnim zrakom uz pomoć snažnog ventilatora i distribucijskih kanala u ili na podu
skladišnog prostora. Ako se dogodi da se temperatura jestivog krumpira zbog loše izolacije
skladišta spusti na 2 – 3C, krumpir će postati sladak. Nastalog nepoželjnog šećera u
gomoljima možemo se riješiti grijanjem i držanjem na temperaturi 15 – 20C tijekom 14
dana. Gomolji će intenzivnim disanjem potrošiti šećer i krumpir će opet biti dobar za jelo.
Čuvanjem krumpir gubi masu, naročito na početku, u razdoblju zarašćivanja rana. Prvi
mjesec zreli uskladišteni gomolji izgube 1 – 3%, a nedozreli gomolji 3 – 5% od svoje mase.
Osim spomenutog gubitka, masa se smanjuje isparavanjem vode te pojačanim disanjem iz
krumpira. Proklijali gomolji imaju i gubitak mase klica te gubitke uzrokovane bolestima, a
to na kraju razdoblja čuvanja može iznositi od 7 do 10% od ukupne uskladištene količine
krumpira.
Krumpir namjenjen za industrijsku preradu treba imati određenu kvalitetu u pogledu
sadržaja suhe tvari (škroba), ukupnih šećera (saharoza) i reducirajućih šećera (glukoza). U
Hrvatskoj se krumpir najviše prerađuje u čips i pomfrit, a može i u kaše, prah, za preradu u
105
škrob, alkohole i drugo. Visok sadržaj škroba u krumpiru je od posebnog značaja za
preradu. Naime, za proizvodnju čipsa i pomfrita potreban je visok sadržaj škroba jer utječe
pozitivno na teksturu proizvoda, ali osigurava i rentabilniju proizvodnju jer povećava
randman iz sirovog krumpira. Za većinu proizvoda koji se dobivaju preradom krumpira
poželjno je da gomolj ima više od 13 % škroba, odnosno više od 20 % suhe tvari i/ili
specifičnu masu gomolja od 1.08 (Poljak, M., 2005.). Specifična masa gomolja pokazatelj
je koji se najčešće koristi u praksi za procjenu sadržaja škroba kao i određivanje
potencijalne kvalitete gomolja za preradu. Svaki čimbenik, kontrolirani ili nekontrolirani,
koji ima utjecaj na rast, odražava se na specifičnu masu gomolja. To su npr. temperatura
zraka i tla, razni agrotehnički zahvati, gustoća sklopa i ujednačenost usjeva, fiziološka
starost sjemena, prekomjerna gnojidba dušičnim, kalijevim i fosfornim gnojivima i drugo.
Budući da je specifična masa gomolja u korelativnoj vezi sa zrelošću gomolja, gomolji koji
imaju duži period akumulacije ugljikohidrata općenito će imati veću specifičnu masu.
Sadržaj šećera u gomolju je također važan jer utječe na promjenu boje prilikom prerade.
Naime, šećeri zajedno s aminokiselinama i drugim spojevima pri visokoj temperaturi
prilikom obrade (pri prženju) stvaraju crnu boju i miris po zagorenoj hrani. Zbog toga je
poželjno da šećera u gomolju bude u što manjoj količini. Najčešći šećeri u gomolju
krumpira su saharoza te fruktoza i glukoza. Saharoza je transportni oblik šećera u biljkama
koji se u gomolju krumpira enzimatskim putem razgrađuje na fruktozu i glukozu, a zatim
se fruktoza prevodi u glukozu, nakon čega slijedi sinteza škroba. Zbog vrlo uske veze
između glukoze i škroba količina šećera je izravno povezana sa specifičnom masom
gomolja. Drugim riječima, svaki čimbenik koji utječe na povećanje specifične mase
gomolja utječe i na količinu šećera. Čimbenici koji direktno utječu na količinu šećera su
zrelost gomolja, temperatura, nedostatak zraka, klijanje gomolja i drugi. Mladi gomolji
imaju više šećera od starijih jer je transport šećera brži iz lista u gomolj nego konverzija
škroba u gomolju. Povećanje ili smanjenje temperature također utječe na koncentraciju
šećera. Pri temperaturi od 10-13oC ravnoteža između šećera i škroba je konstanatna pa se
ova temperatura smatra optimalnom prilikom skladištenja.
Prilikom skladištenja krumpira za industrijsku preradu važan čimbenik je dužina
skladištenja i temperatura. Dužina skladištenja je poželjna da bude što manja jer dolazi do
raznih problema kao što je proklijavanje, povećanje sadržaja šećera i drugo. Proklijavanje
se može spriječiti primjenom inhibitora klijanja (Clorprohan) ili se može primijeniti
maleinski hidrazid (MH) folijarno u polju, kako bi se postigla dobra inhibicija klijanja
gomolja tijekom skladištenja. Međutim, u svijetu je sve veći pritisak javnosti protiv
korištenja bilo kakvih kemikalija u proizvodnji hrane pa je za očekivati da će se inhibitori u
skorije vrijeme zabraniti.
14. 1. KRASTAVAC (Cucumis sativus L.)
To je jednogodišnja zeljasta biljka koja pripada porodici Cucurbitaceae. Neki autori
smatraju da porijeklom potječe od Cucumis hardwickii iz Azije, a drugi misle da potječe iz
tropskih dijelova Afrike. Uzgoj krastavaca u staklenicima je počeo tek u 19. stoljeću.
Uzgaja se kao salatni krastavac na otvorenom polju i u staklenicima i plastenicima te kao
industrijski (kornišon za kiseljenje). Za prehranu ljudi se koriste mladi plodovi čije se
sjeme nalazi u početnoj fazi razvoja. U Hrvatskoj se krastavac uzgaja na oko 5 500 ha
otvorenom polju s prosječnim prinosom od svega 7.4 t/ha. U zaštićenom prostoru prinos se
106
kreće od 25-40 kg po četvornom metru. Krastavac sadrži u većoj ili manjoj količini
kukurbitacin koji može uvjetovati probleme u probavi.
Krastavac je biljka koja na istoj vriježi razvija muške i ženske cvjetove. Često se više
razvijaju muški cvjetovi i prinos je tada vrlo nizak. Zato se za tržište uzgajaju hibridi
krastavaca sa ženskim cvjetovima (rodnim) ginoecijskog i partenokarpnog tipa. Ginoecijski
hibrid daje ženske cvjetove što jamči i stvaranje ploda, ali u ukupnoj količini sjemena
nalazi se i mala količina sjemena koja daje biljke s muškim cvjetovima da bi moglo doći do
oplodnje, a uz to su potrebni i insekti. Za partenokarpni tip karakteristično je da su biljke sa
ženskim cvjetovima kojima nisu potrebni oprašivači, što znači da je ovaj tip hibrida
sigurniji za proizvodnju.
U 100 g ploda krastavca nalazi se oko 14 kalorija, 0.56 g proteina, 3 g ugljikohidrata, 0.62
g vlakana i 0.14 g ukupno lipida (masti).
14. 1. 1. Morfološka svojstva
Korijen: raste pretežno površinski u širinu do dubine 40 - 50 cm. Raste puno sporije od
nadzemne mase pa je u punoj rodnosti omjer korijena i nadzemne mase 1:10 do 1:20, a kod
uzgoja u hidroponu taj omjer može biti i 1:50.
Stabljika: se grana na više postranih grana i može biti završenog tipa rasta pri kojem rast
završava pojavom skupine cvijetova na vrhu stabljike i nezavršenog tipa rasta kada raste
tijekom cijele vegetacije. Može narasti i više od 8 m. Iz pazuha listova razvijaju se
sekundarne vriježe, a iz njih tercijarne itd. Širi se po tlu, a ako ima potporu penje se
pomoću vitica na svakom koljencu.
List: jednostavan, krupan, peterokrpast i dlakav. Na naličju lista se razlikuje 5 glavnih žila.
Prema vrhu glavne i postranih vriježa veličina lišća se postupno smanjuje.
107
Slika 161 a i b: Biljka i cvijet krastavca (snimila Parađiković, N.)
Cvijet: je jednospolan, a biljke su većinom jednodomne. Čaška se sastoji od 5 lapova i
vjenčić od 5 latica. Muški cvijet ima 5 prašnika koji mogu biti srasli 2 - 4 jedan uz drugi, a
rjeđe su samostalni. Ženski su cvjetovi pojedinačni, a muški su sastavljeni u grozdastu cvat
sa više cvjetova.
Plod: naziva se peponij a razvija se iz plodnice i usplođa. Valjkastog je oblika, različite
veličine i različitih nijansi zelene boje. Može biti prugast. Po površini ploda nalaze se
bradavičaste izrasline koje na sebi nose bijele ili crne bodlje. U fiziološkoj zriobi boja
ploda se mijenja u žutu, smeđu ili bijelu. Moguća je i partenokarpija tj. razvoj ploda bez
sjemenki.
Sjeme: u normalno razvijenom plodu ima od 100 - 400 sjemenki. Sjeme je spljoštenog
oblika i ovalno, krem do bijele boje. Apsolutna masa 28 – 35 g, a klijavost zadržava do 7
godina.
14. 1. 2. Uvjeti uzgoja
Za razvoj na otvorenom polju potrebna je srednja dnevna temperatura veća od 15ºC, dok je
optimalna 25 - 27ºC. Cvatnja započinje kod temperature 15 - 17ºC, a oprašivanje je
najbolje na temperaturama 18 - 21C. Od dana zametanja plodova do berbe treba proći 30
- 40 dana. Brzina rasta pojedinih plodova ovisi o broju plodova na biljci. Vrijeme
plodonošenja traje 1.5 - 2.5 mjeseca. Za rast i razvoj treba dosta vlage, kako u tlu tako i u
zraku. Relativna vlažnost zraka trebala bi biti 85 - 90%, što je teško postići u vanjskim
uvjetima. Najpovoljnija vlažnost tla je oko 70% maksimalnog kapaciteta tla za vodu tj.
ukupno 90 - 150 L vode/m2 za 2 mjeseca uzgoja. U početku su zalijevanja rjeđa i s manjim
količinama vode a poslije, naročito u vrijeme plodonošenja i berbi, biljka krastavaca
zahtjeva svakodnevno zalijevanje, a količina vode ovisi vrsti tla i načinu uzgoja.
14. 1. 3. Tlo i plodored
Za kulturu krastavca najbolja su duboka, plodna i rastresita tla, bogata organskim tvarima,
neutralna ili slabo kisela tla (pH 6.5). Teška, hladna, zabarena i jako kisela tla ne pogoduju
kvalitetnom uzgoju ove kulture. Obrada tla počinje u jesen i to dubokim oranjem, a pred
sjetvu ili sadnju po potrebi se kultivira. Krastavac je dobra pretkultura za rajčicu, kupus i
papriku.
14. 1. 4. Gnojidba za uzgoj na otvorenom
108
Za sklop 30 000 – 40 000 biljaka/ha i prinos 35 – 45 t/ha potrebno je izvršiti temeljitu
gnojidbu i prihranu prema preporuci stručnjaka. Za prosječnu gnojidbu krastavca prije
sadnje potrebna su hraniva prikazana u tablici 54.
Tablica 54: Gnojidba krastavaca prije sadnje
Potrebne količine hraniva kg/ha
N P2O5 K2O CaO
150 160 300 65
Tablica 55: Prihrana krastavca sistemom kap po kap
Mjesec
poslije
sjetve
Period uzgoja
Zahtjevi za pojedinim elementom
(kg/ha/mjesec)
N P2O5 K2O
1 Loza, listovi,
cvijetovi
30 30 20
2 Puna cvatnja i
plodonošenje
60 30 90
3 do
kraja
Puni rod i berba 60 30 90
Ukupno 150 90 200
Moguća je i folijarna prihrana, ali to poskupljuje proizvodnju i treba biti oprezan da se ne
spali list i cvijet biljke prilikom primjene. Također u toplim ljetnim mjesecim vlaženje lista
nije preporučeno zbog moguće pojave pepelnice i plamenjače. Ako se već proizvođač
odluči za folijarnu prihranu sa vodotopivim gnojivima tada treba u fazi od presađivanja do
cvanje a koja traje oko 22-25 dana koristiti formulaciju NPK 11:44:11. Od razdoblja
cvatnje do formiranja plodova koja traje 20-22 dana koristi se formulacija NPK 16:8:32 i
od formiranja plodova do berbe i tijekom berbe u radoblju od 50 dana i nadalje koristi se
formulacija NPK 9:12:36. U međuvremenu ako je došlo do gubitka lisne mase iz bilo
kojeg razloga potrebno je jednom tjedno primjeniti formulaciju NPK 20:20:20.
14. 1. 5. Sjetva, sadnja i njega nasada
Tijekom uzgoja presadnica, ako su nepovoljni uvjeti uzgoja, visoka relativna vlažnost zraka
veća od 85 - 90% i velika temperaturna razlika dana i noći (10-15ºC), potrebno je zaštiti
presadnice od bolesti plamenjače krastavca (Pseudoperonospora cubensis), sistemičnim
fungicidom na bazi propanokarba u konc. 0.1 - 0.15%. Samo u ranoj fazi uzgoja dopušteno
je tretiranje presadnica krastavaca u svrhu suzbijanja sive plijesni (Botrytis cinerea),
preparatima na bazi vinklozolina i iprodiona. Posebno treba voditi računa o primjeni ovih
preparata u nasadu krastavaca za kiseljenje. Zato treba kontrolirati temperaturu zraka i
vlagu prilikom uzgoja nasada da se izbjegne pojava sive plijesni. Na tržištu postoji
kontaktni biološki preparat botriticid Trihodex sa sporama Trichoderme harzianum koji se
može primijeniti jer u RH ima dozvolu za primjenu na povrće. Ako se pojavi bolest
plamenjača u kasnijoj vegetaciji, treba porezati oštećene listove i spaliti ih, a nasad
109
poprskati preparatom Aliette WP u konc. 0.25% aktivne tvari fosetil ili Dithane M-45,
Antracol WP Galben u konc. 0.2 - 0.25%. Od štetnika se javlja štitasti moljac (Trialeurodes
vaporariorum), koji se vrlo lako lovi žutim ili plavim ljepljivim pločama. Lisne zelene uši
vrlo rijetko nanose štetu, ali ako je populacija veća, potrebno je primijeniti insekticid kratke
karence. Ako se žute i plave lovne ljepljive ploče postave u visinu nasada na dan sadnje,
problem sa štetnicima uglavnom je riješen.
Kao glavni usjev sije se krajem travnja, a kao postrni tijekom lipnja. Sije se na većim
površinama pomoću sijačica, a na manjim ručno u redove ili kućice. U redove se sije na 80
- 100 cm razmaka red od reda i u redu 20-30 cm biljka od biljke.
Kornišoni se siju gušće a količina sjemena ovisi od gustoće sjetve i iznosi 2 - 4 kg/ha. Ako
se proizvodi rani krastavac, sjetva se obavlja u toplim plastenicima 30 - 40 dana prije
sadnje na stalno mjesto.
Bolji način proizvodnje jest proizvodnja na crnoj polietilenskoj foliji (slika 163 a i b). Tlo
ispod folije znatno se brže zagrije, što omogućuje brže nicanje i bolji razvoj biljaka. Folija
sprječava rast korova, a oblikovani su plodovi čisti jer se većina nalazi na foliji. Biljke nisu
u izravnom dodiru s tlom pa su manje izložene infekciji bolestima koje se nalaze u tlu.
Folija za uzgoj krastavaca na većim površinama postavlja se polagačem folije ili ručno.
Istovremeno s polaganjem folija mogu se ispod folija postaviti i perforirane cijevi za
kasnije navodnjavanje po sustavu kap po kap. Za sjetvu na većim površinama koriste se
pneumatske jednoredne ili višeredne sijačice, koje u jednom prohodu buše rupe i siju po 3-
4 sjemenke na podešeni razmak od 30 cm i na dubinu 2 cm (slika 164 a i b ). Za sjetvu 1 ha
takvim načinom sjetve potrebno je 1.5 - 1.8 kg sjemena, čime se u berbi osigurava sklop od
4 - 6 biljaka/m2. Da bi se ubrzala proizvodnja, nakon sjetve čitava se površina može prekriti
folijom od netkanih sintetskih materijala, a jednoj od njih komercijalni je naziv Agryl. To
je paučinasti poluprozirni tanki materijal propusan za svijetlo, zrak i vodu, iznimno dobrog
toplinskog djelovanja, a isti je fizička prepreka za napad štetnika. Postavlja se odmah
nakon sjetve, a ostaje na usjevu do početka cvatnje.
Najsigurniji način proizvodnje, kojim se ostvaruju najveći prinosi, uzgoj je na armaturi
(slika 165 a i b). Zbog bolje prozračenosti biljaka na armaturi, manji su problemi s
bolestima, plodovi su čisti a berba lakša. Za armaturu se koriste stupovi visoki 2 m,
povezani žicom na koju se učvrsti vezivo ili se između stupaca razapne plastična mreža po
kojoj se uspinje biljka, a ukopaju se tako da im je vrh 150 - 180 cm iznad tla. Na donjem
dijelu stabljike potrebno je redovito zakidati zaperke, u suprotnom lisna masa i viježe
prerastu što dovodi do smanjenja prinosa.
Uz redove biljke treba postaviti cijevi za navodnjavanje te redovito 2-5 puta tjedno
navodnjavati. To prvenstveno zavisi o vrsti kultivara i vremenu sadnje. Najveće zahtjeve za
vodom krastavac ima tijekom plodonošenja, a nedostatak vode u tlu može utjecat na
propadanje ženskih cvjetova a time i smanjivanje prinosa. Ovisno o vremenskim uvjetima
tjedno je potrebno osigurati 20-50 mm vode, a u intezivnoj proizvodnji tijekom
plodonošenja u prosjeku količina vode iznosi od 300-350 mm.
14. 1. 6. Izbor kultivara
110
Za tržište se isključivo uzgajaju hibridi krastavaca sa pretežito ili potpuno ženskim
cvijetovima gynoecijskog ili partenokarpnog tipa. Za normalan razvoj plodova, uz biljke sa
ženskim cvjetovima potrebno je u određenom postotku 10-15% sjemenki, iz kojih će se
razviti jednake biljke ali sa muškim i ženski cvjetovima. Da bi se poboljšala oplodnja
koriste se košnice sa pčelama. Partenokarpni plodovi razvijaju plodove bez razvijenih
sjemenki, biljke su isključivo sa ženskim cvjetovima i iz svakog se cvijeta formira plod bez
oplodnje. Ovakav tip hibrida daje siguran prinos i ujednačene plodove. Za razvoj ploda
nisu potrebni oprašivači.
14. 1. 7. Berba i prinos
Krastavci za industrijsku preradu beru se svaki dan. Krastavci koji se uzgajaju za preradu te
neki od njih prerastu mogu se podjeliti u klase prema veličini. Tržnu vrijednost imaju
plodovi do dužine 12 cm. Prvu klasu čine plodovi dužine 3-6 cm, promjer 2 cm i prosječne
težine 10-12 g, drugu klasu plodovi dužine 6-9 cm, promjera oko 3 cm i prosječne težine
40 g, a treću klasu plodovi dužine 9-12 cm, promjera oko 4 cm i prosječne težine 80-100 g.
Berba se obavlja ručno, a samo je na većim površinama mehanizirana ili polumehanizirana
(slika 166 a). Sortiranje plodova može biti ručno (slika 166 b) ili se koriste kalibratori.
Prinosi plodova krastavca za industrijsku preradu mogu biti 30 - 40 t/ha, a ove razlike su
direktno vezane uz način uzgoja, vrijeme uzgoja i financijska ulaganja u proizvodnju.
Krastavci za preradu beru se u velike plastične kontejnere i poželjno je što prije ih doraditi,
a čuvaju se na temperaturi 3 - 7ºC i 93 - 95% relativne vlage zraka.
Slika 166 a i b: Mehanizirana berba i sortiranje kornišona (snimili Romac, Ž.; Parađiković,
N.)
111
14. 1. 8. Proizvodnja krastavaca u zaštićenom prostoru
Krastavac je poslije rajčice i paprike najznačajnija povrtlarska kultura u stakleničkoj
proizvodnji. U našim uvjetima uzgaja se u zimskom razdoblju, jer dosta dobro podnosi
nedostatak svjetlosti. Uzgoj ove kulture trebao bi dati dobre proizvodno – financijske
učinke.
14. 1. 9. Sjetva, sadnja i njega nasada
Podešavanje rokova sjetve, odnosno prispijeća uroda je vrlo bitna činjenica, kako sa
stajališta proizvodno – tehnoloških uvjeta, tako i sa stajališta financijske koristi. Prema
vremenu prispjevanja većeg dijela proizvodnje, razlikuje se jesenska, zimska i proljetna
proizvodnja krastavaca. S obzirom na potražnju, proljetna proizvodnja je najpogodnija i
ekonomski najprihvatljivija. Ona se prilagođuje tako da masovno prispijeće uroda nastaje u
razdoblju od veljače do kraja svibnja. U tom razdoblju potražnja zelenih krastavaca najveća
je pa je i cijena najpovoljnija. Za proizvodnju u ovom razdoblju sjetva se obavlja krajem
11. mjeseca a sadnja 4 - 5 tjedana poslije. Za ovo razdoblje uzgoja krastavca potrebno je
osigurati zagrijavanje prostora, a što utječe direktno na trošak proizvodnje. U
kontinentalnom područiju najčešće se sadi krastavac krajem veljače, a berba počinje krajem
ožujka. Od 2003. u Hrvatskoj u stakleničkom i plasteničkom uzgoju krastavac se uzgaja
tijekom proljetnog i rano-jesenskog razdoblja. Što se tiče sorti, najčešće se koriste uvozne
hibridne sorte podrijetlom iz Nizozemske, koja je poznata kao proizvođač kvalitetnih
hibrida. Krastavci se mogu i kalemiti na tikvu (Cucurbita ficifolia). Biljke kalemljene na
ovu tikvu imaju jači korijen i otporne su na pojavu fuzarijuma koji je najčešći uzročnik
propadanja mladih presadnica. Postoji nekoliko načina proizvodnje presadnica, ali se svi
zasnivaju na načelu da se prilikom presađivanja na stalno mjesto što bolje očuva korijenov
sustav mlade biljke (slika 167). U suvremenoj stakleničkoj proizvodnji krastavaca,
presadnice se proizvode u kockama od treseta i celuloznih tvari izrađene specijalnim
strojem, poznate još i po nazivu Jiffi. Dimenzije jiffi lonaca najčešće su 10 x 10 ili 10 x 12.
Suvremenim automatskim strojevima omogućeno je istodobno punjenje kontejnera sa
supstratom (kokos, treset) zajedno sa sjetvom (1 sjemenka u jednu kocku). Pored ovog
načina uzgoja presadnica uzgoj je moguć i u kamenoj vuni.
112
Slika 167 a i b: Presadnice krastavaca u kokosu i u mješavini treseta (snimila Parađiković,
N.)
U vrijeme kad su presadnice prispjele za presađivanje, staklenik ili plastenik već treba biti
na odgovarajući način pripremljen. Uz uobičajene radnje kao što su građevinski i drugi
popravci, provjeravanje ispravnosti instalacija i uređaja, dezinfekcije i sl., naročitu brigu
iziskuje priprema tla, koje treba biti rahlo i obogaćeno mješavinama organskog i
mineralnog gnoja. Poslije uklanjanja prethodne kulture, npr. zelene salate, tlo treba poorati
do 20 - 25 cm dubine, a zatim ga dezinficirati i održavati do trenutka sadnje u vlažnom i
rastresitom stanju. Dezinfekcija tla se vrši kemijskom metodom ili vodenom parom.
Kvaliteta presadnica u znatnoj mjeri ovisi o pravilnom održavanju i usklađivanju
čimbenika koji utječu na intenzitet vegetacije. Prije svega, za pravilan razvoj potrebno je
osigurati optimalne temperaturne uvjete, pravilan režim održavanja zemljišta i vlažnosti
zraka te prisustvo dovoljnih količina svjetlosti. Za vrijeme od sjetve do nicanja, u
zaštićenom prostoru treba održavati temperaturu oko 25ºC. Nakon nicanja 50% sjemena,
temperature se snizuju danju na 18 - 20ºC a noću na 16 - 17ºC. Tako se izduživanje tek
izniklih biljčica svede na najmanju mjeru. Poslije se temperatura treba održavati na 22 -
25ºC preko dana, a noću 18 - 20ºC. Snižavanje noćnih temperatura, kao i dnevnih za
oblačnog vremena, od posebnog je značaja za ravnomjeran rast mladih biljaka u svim
fazama njihova razvoja. Osim temperature, za normalan razvoj presadnica, važno je
održavati optimalnu vlažnost. Zalijevanje se obavlja prema potrebi i uvijek pravovremeno,
ali se mora paziti da se prilikom zalijevanja ne polijevaju biljke. Relativnu vlažnost zraka
treba po mogućnosti održavati na razini 85 - 90%.
113
Tijekom cijelog razdoblja vegetacije, presadnice treba štititi od raznih bolesti i štetnika
prvenstveno kontrolom klime, a po potrebi prskanjem fungicidima i insekticidima.
Presađivanje razvijenih biljaka na stalno mjesto u stakleniku ili plasteniku vrši se na
razmak između biljaka u redu od 35-45 cm, a između reda od 70-90 cm. To zavisi o
krupnoći hibrida. U pravilu sadi se 3 biljke/m2. Uz optimalno održavanje vodozračnog
režima, pravilnu njegu i uzgoj biljke, optimalan sklop i način držanja, uz pravilnu osnovnu
gnojidbu uz primjenu organskih gnojiva i skladnim odnosom hranjivih komponenti, kao i
uz pravovremenu fertigaciju, oblikovanje vriježa i uzgoj visokorodnih sorti, moguće je
postići urod ove kulture 22 - 50 t/ha.
U proizvodnji salatnog krastavaca u zaštićenim se prostorima u zadnjih 3-4 godine
primjenjuje uzgoj u hidroponu (slika 169). Za taj uzgoj potrebno je proizvesti presadnice u
kamenoj vuni. Kocke kamene vune slažu se na ploču kamene vune i po kvadratnom metru
sadi se 2.7 biljaka. Rast ovog tipa krastavca može se kontrolirati zakidanjem ženskih
cvijetova i grana koji se javljaju do prvih 5 listova. Iznad toga ostavljaju se 2-3 bočne grane
koje se prikraćuju iza drugog oplođenog cvijeta. Grane drugog reda zakidaju se poslije
trećeg oplođenog cvijeta ili četrvrtog do petog lista. Kod uzgoja krastavaca salatara
relativna vlaga zraka treba biti od 70-80%, a relativna vlažnost ispod 50% može izazvati
deformiranost plodova, opadanje cvijeta i pogoduje napadu crvenog pauka. Tijekom uzgoja
krastavca kada nastupe temperature iznad 28 °C i kada je intezitet svijetla prethodnog dana
(suma radijacije) od 1700-2500 J potrebno je sjeniti objekat plastenik ili staklenik
(Redusol, Shadofix i dr.).
Intezivni uzgoj krastavaca zahtjeva kontinuiranu opskrbu sa hranivom otopinom. Prema
analizi vode sa kojom se zalijeva nasad određuje se potrebna količina makro- i
mikroelemenata. Potrebna hraniva su pakirana kao pojedinačna i prema preporuci gnojidbe
doziraju se pomoću pogonskih komjutora. Prilikom uzgoja krastavca u hidroponu u
razdoblju intezivnog porasta cvatnje i plodonošenja vrijednost EC bi trebao biti 1.5-2.0 mS,
a tijekom berbe 1.8-2.5 mS. Isto vrijedi i za berbu tijekom rane jeseni kada je EC isti.
Primjer potrebne količine hranjiva pri uzgoju krastavaca dane su u tablici 56.
Tablica 56: Iznošenje i preporučena količina hraniva za očekivani prinos od 200 t u
zaštićenom uzgoju (Haifa, Izrael)
N P2O5 K2O CaO MgO
Iznošenje prinosom (kg/ha)
220 100 400 50 40
Iznošenje cijelom biljkom tijekom uzgoja (kg/ha)
466 204 836 505 135
114
Preporučena količina gnojiva (kg/ha)
559 351 1087 253 135
14. 1. 10. Izbor kultivara
Izbor hibrida krastavca ovisi o načinu proizvodnje i namjeni, kao i o zahtjevu tržišta. Za
korištenje krastavaca u svježem stanju koriste se tzv. salatne sorte, koje mogu biti s kratkim
plodovima od 16 - 18 cm i s dugim 20 - 35 cm.
Tablica 57: Morfološka svojstva i rezistentnost nekih sorti krastavaca
Vrsta Rezistentnost Dužina
(cm)
Boja
ploda
Izgled Habitus
Bradavičasti krastavac
Jazzer A, B, E 16-20 9 jako
bradavičasti
srednje jaka
Pontia A, B, E 20-22 9 jako
bradavičasti
vrlo bujna
Glatki dugački krastavci
Darina A, B, C 20-23 7-8 rijetko
bradavičasti
vrlo bujna
Glatki krastavci
Matra B, C, D 20-25 9 blago rebrasti bujna
Rezistentnost: A – Corynesrora cassiicola Boja ploda: 5 – svjetlo zelena
B – Cladosporium cucumerinum 9 – tamno zelena
C – pepelnica
D – plamenjača
E – virus mozaika krastavca
JAZZER F1
Standardni hibrid salatnog krastavca, vrlo
atraktivnih, tamno zelenih plodova. Plodovi su
cilindrični, dužine 16 - 20 cm. Puna berba
počinje vrlo rano a plodonošenje je konstantno i
115
obilno. Biljke nisu bujne i nemaju puno bočnih zaperaka. Hibrid je tolerantan na virus
mozaika krastavaca (CMV) i plamenjaču. Treba ga brati svakodnevno kako ne bi došlo do
odbacivanja zametnutih plodova. Pri uzgoju je potrebno održavati visoku relativnu
vlažnost. Selekcija je sjemenske kuće Enza Zaden iz Nizozemske.
PONTIA F1
Hibrid snažnog porasta s dosta bočnih
zaperaka, koji se javljaju naročito poslije
razdoblja hladnog vremena. Vrlo je pouzdan u
ranom proljetnom periodu u uvjetima nižih
temperatura. Plodovi su tamno zeleni,
bradavičasti, cilindričnog oblika, vrlo
kvalitetni, dužine 20 - 22 cm. Otporan je na
mnoge tipove virusa. Selekcija je sjemenske
kuće Enza Zaden.
PALLADIUM F1
Rani krastavac visokog genetskog potencijala
rodnosti. Plodovi su blago rebrasti, ravni i
ujednačene duljine (32 - 38 cm), vrhunske
kakvoće i tamnozelene boje. Ima snažnu biljku
pogodnu za klasičan uzgoj u tlu. Preporučuje sa
za proljetnu, ljetnu i rano jesensku proizvodnju.
Otporan prema pepelnici. Selekcija je
sjemenske kuće Nunhems iz Nizozemske.
14. 1. 11. Berba i prinosi
Berba počinje kad plodovi dostignu određenu dužinu, promjer, boju te kad im je površina
glatka i sjajna, što sve ovisi o kultivaru koji uzgajamo. Ako plodovi prerastu i počnu
žutjeti, znak je da su prezreli. Takvi plodovi na tržištu nemaju vrijednost. Iz tog razloga se
berba krastavaca odvija 2 - 3 puta tjedno, pa i češće. Beru se uz pomoć nožića ili škarica
116
kojima se odreže i dio stapke. Plodovi se slažu u kartonsku ambalažu. Težina jedne kutije
kreće se od 6-7 kg. Plodovi se mogu brati i u drvenu ambalažu, ali na taj način brže gube
vlagu. Ubrani plodovi se skladište u hladnjače na temperaturu 6-7 °C i relativnu vlažnost
zraka 85-90%. Prosječni prinos salatnog krastavaca u zaštićenom prostoru može iznositi od
35 pa do 55 kg/m2, pa i više u suvremenoj tehnologi.
11. LUBENICA (Citrullus lanatus)
11. 1. Proizvodnja lubenica u zaštićenim prostorima
Posebno je interesantna proizvodnja rano proljetna, poslije zimsko - proljetne salate ili kao
prva kultura na novom tlu. Iza lubenice tlo ostaje čisto i pogodno za uzgoj svih kultura.
Lubenica se proizvodi iz presadnica ili direktnom sjetvom. Sjetva se obavlja krajem
siječnja i poslije 30 - 35 dana biljke su spremne za presađivanje. Moguć je vertikalni uzgoj
na armaturi, tada je sadnja 150 x 180 cm, a ako je uzgoj na tlu onda je dovoljan razmak 100
x 100 cm. Poslije sadnje biljke se dobro zaliju.
Temperatura za sunčanog dana u zaštićenom prostoru treba biti 22 - 24ºC, a 16 - 17ºC
tijekom noći. Za vrijeme oblačnog dana temperatura treba biti 18 - 20ºC, a noću 15ºC.
Relativna vlažnost zraka treba biti 75 - 80%, ne više kako bi se smanjile mogućnosti pojave
bolesti. Provjetravanje je obavezno nekoliko puta preko noći, a za vrijeme sunčanog dana
ventilacija treba biti otvorena. Tijekom vegetacije mora se regulirati rast biljke, tako da se
ostavi 2 - 3 loze, a vrh se zakine iza trećeg lista posljednjeg ploda tj. trećeg ploda. Ako je u
pitanju vertikalni uzgoj, biljka je tada visoka oko 2 m. U grijanim prostorima berba počinje
polovinom travnja, a u hladnijim mjesec dana kasnije. Potrebno je naglasiti da su
oprašivači (pčele, bumbari) neophodni u vrijeme cvatnje, što se obično postiže unošenjem
košnica.
11. 2. Berba i prinosi
Lubenica je zrela 80 – 95 dana od dana sadnje. Danas je na tržištu prisutno puno
sorata različitih dužina vegetacije, a porast i zrioba direktno je vezana za broj sunčanih
dana. Bere se u jutro, odsjecanjem drške nožem ili mehanički. Prinos je ovisan o sorti, a
kreće se od 20 – 60 t/ha.
4. 3. DINJA (Cucumis melo L.)
Podrijetlom je iz stepskih područija Afrike. Uzgajala se u starom Egiptu i Mezopotamiji, a
kasnije u Grčoj i Rimu.
117
Varijeteti koji se uzgajaju u našem području su: Cucumis melo var. reticulatus – mrežasta
dinja; Cucumis melo var. cantaloupensis – rebrasta dinja; Cucumis melo var. saccaharinus
– šećerka i Cucumis melo var. indorus – zimska dinja.
Narodni nazivi su pipun, milun ili zajedno s lubenicom bostan. Koriste se u zrelom stanju
pa im je i hranidbena vrijednost veća zbog višeg sadržaja šećera. Dinje pospješuju rad jetre,
bubrega i izlučivanje mokraće pri oboljenju prostate. Sadrži 85 - 95% vode i 4 - 15%
ugljikohidrata, a od minerala najviše kalija 250 - 360 mg/100 g. Površine u Hrvatskoj su
jako male pa evidencije gotovo da i nema.
14. 3. 1. Morfološka svojvstva
Korijen: glavni korijen doseže oko 1 m dubine, ali se glavnina sustava nalazi u
površinskom sloju od 20 - 30 cm dubine. Korijen je vrlo osjetljiv, o čemu treba voditi
računa pri međurednoj obradi, a presađivati se mogu samo presadnice u lončićima.
Stabljika: gruba, rebrasta i dlakava vriježa koja se jako grana. Glavna vriježa može biti
duga 1 - 2 m, dok sekundarne i tercijarne dobro pokrivaju okolno tlo.
List: peterokrpast, sa zaobljenim režnjevima, dlakav na dugim peteljkama.
Cvijet: jednostavan, muški se cvjetovi nalaze u štitastom cvatu u pazuhu lista a ženski su
pojedinačni. Biljka je jednodomna tj. muški i ženski cvjetovi se nalaze na istoj biljci.
Cvjetovi su žute boje, pentamerni, a latice su na vrhu zaobljene.
Plod i sjeme: peponij različitog oblika koji sadrži sjemenke slične sjemenu krastavca, samo
je nešto krupnije i zaobljenije. Meso ploda može biti i različite boje, što najviše ovisi o
kultivaru. Masa 1 000 sjemenki je 34 - 45 g.
14. 3. 2. Uvjeti uzgoja, obrada tla i gnojidba
Dinja ima velike zahtjeve prema toplini, pa tijekom vegetacije temperature ne bi smjele biti
ispod 15 °C. Optimalne temperature zraka za rast i razvoj su od 20-27 °C, a u razdoblju
dozrijevanja od 25-28 °C. Razvoju dinje pogoduje niža relativna vlaga zraka od 45-60%.
Dinja se uzgaja na lakim tipovima tla, voli dobru mrvičasatu strukturu tla, dobru
dreniranost i pH vrijednost 6-7.5. Korijen dinje se razvija uglavnom na dubini od 35-40 cm,
pa je potrebno prethodno tlo pripremiti i podrivačem. Za uzgoj ove kulture treba obaviti
gnojidbu stajskim gnojem u količini od oko 20 t/ha. Gnojidba mineralnim gnojivima za
očekivani prinos od 20-35 t/ha je sljedeća: u razdoblju od presađivanja do cvatnje sustavom
za zalijevanje kap po kap tijekom 20 dana treba dozirati NPK 11:44:11, od cvatnje do
formiranja plodova 20-25 dana NPK 16:8:32 i od formiranja plodova do berbe od 45-60
dana NPK 9:12:36. Za uzgoj dinje u zaštićenim prostorima i na otvorenom polju za prinos
50 t/ha preporuka gnojidbe je prikazana u tablici 59.
118
Tablica 59: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 50 t/ha (Haifa)
N P2O5 K2O CaO MgO
Iznošenje prinosom (kg/ha)
80 30 175 50 20
Iznošenje cijelom biljkom tijekom uzgoja (kg/ha)
214 71 385 242 72
Preporučena količina gnojiva (kg/ha)
257 149 501 121 72
14. 3. 3. Sjetva, sadnja i njega
Dinja se uzgaja iz presadnice ili direktnom sjetvom. Direktna ili izravna sjetva izvodi se u
područiju Dalmacije, a iz presadnica u područiju gdje su kasni proljetni dani hladniji i
vlažniji. Presadnice dinje se sade u trake na razmak između traka od 100-130 cm, a razmak
u redu je od 60-70 cm. Za sitnije sorte dinje, (težine 1.5 kg) razmak sadnje u redu može biti
50 cm.
Uzgoj dinje može biti na tlu ili na armaturi odnosno vertikalni uzgoj kada se veže sa
vezivom. Vriježe se prikraćuju iznad trećeg ili četvrtog lista, a kod vertikalnog uzgoja treba
se ukloniti i list i bočne grane na visinu do 60 cm od tla. Na taj način se potiče bolji razvoj
bočnih grana, ali i krupniji plod. Da ne bi došlo do pucanja ploda zbog težine i odvajanja
od stabljike plod se u fazi promjera 15 cm stavlja u posebne mrežaste vrećice koje se vežu
za konstrukciju odnosno za žice vodilice.
Sorte dinje dijelimo u tri skupine i to:
- rebraste dinje – sa žutom ili narančastom bojom mesa (Fiata F1, Corin F1 i dr.)
- mrežaste dinje – na čijoj je površini svijetlo smeđa mrežasta izbočina, boja mesa svijetlo
žuta do zelena (Galia F1, Delada F1)
- dinje s glatkom korom – izrazito su duguljastog oblika, vrlo slatkog mesa (Rana slatka,
Medna rosa i dr).
119
Slika 176: Uzgoj dinje (snimila Parađiković, N.)
14. 3. 5. Berba i prinosi
Kod dinje se zrelost određuje na temelju
odvajanja plodne drške od ploda, a može se
koristiti i penetrometar (npr. Chatillion). To
je uređaj koji mjeri čvrstoću ploda na
temelju otpornosti prema prodiranju u tkivo.
Berba se obavlja kada je u punoj zrelosti.
Treba biti oprezan da se ne bere ranije jer
dinja ne povećava sadržaj šećera nakon
berbe kao što se to događa kod drugog
povrća (npr. lubenica). Kada se plod lako
odvaja od drške, to je znak da je dinja zrela.
Prinos dinje kreće se od 15 - 40 t/ha, što
ovisi o načinu uzgoja i o sorti. Plodovi na
temperaturi od 2-5 °C mogu se čuvati više
tjedana.
Slika 177: Zreli plodovi dinje (snimila Parađiković, N.)
15. KRSTAŠICE - Brassicaceae
Predstavnici ove porodice su zeljaste, grmolike i drvenaste biljke koje susrećemo u
pustinjama, a neke se uzgajaju u vodenim bazenima-hidroponu (kres salata). Od kulturnih
biljaka ove porodice uglavnom su to povrtne kulture, ali ima i ratarskih, ljekovitih,
začinskih i ukrasnih biljaka. Karakteristika cijele porodice je da biljke sadrže glikozinolat
koji djelovanjem enzima mirozinaze daje gorkoljuti okus. Neke vrste kao što su B. Napus,
120
B. juncea i B. sinapis alba mogu se koristiti kao biofumiganti tla jer se njihovim raspadom
u tlu osobađaju glikozinolati čiji međuproizvodi su biocidni za štetne mikroorganizme
(Kirkegaard i sur., 1998.). Većina vrsta jako dobro podnosi nisku temperaturu, čak i do -
45°C (Cochlearia rusticana-vrsta slična hrenu) (Pavlek, 1970.).
Slika 190 a i b: Plodovi iz porodice krstašica (snimili Parađiković, N.; Iljkić, D.)
Kod nas se iz roda Brassica kao povrće uzgajaju sljedeće kulture:
Brassica oleracea var. capitata – kupus
Brassica oleracea var. sabauda – kelj
Brassica oleracea var. gemmifera – kelj pupčar
Brassica oleracea var. acephala - raštika
Brassica oleracea var. gongylodes – korabica
Brassica oleracea var. botrytis – cvjetača
Brassica oleracea var. italica – brokula
Brassica rapa var. pechinensis – kineski kupus
Brassica rapa var. chinensis – kineska raštika
Brassica rapa var. rapifera – postrna repa
Brassica napus var. napobrassica – podzemna koraba
Rod Raphanus:
Raphanus sativus var. niger – rotkva
Raphanus sativus var. radicula – rotkvica
Armoriaca rusticana - hren
Zajedničke osobine roda Brassica: listovi su debeli, mesnati i krupni, a u početku
vegetacije su prekriveni voštanom prevlakom. U generativnoj fazi se pojavljuje cvjetna
stabljika i nosi grozdaste cvatove. Cvjetovi se sastoje od 4 lapa, 4 latice, 6 prašnika (4 duža,
2 kraća) i dvogradne plodnice s tučkom. Plod je komuška, a sjeme je sitno, okruglo,
sivosmeđe boje. U jednom gramu ima 220 – 350 sjemenki.
121
15. 1. KUPUS (Brassica oleracea L. var. capitata )
Potječe iz Sredozemlja, odnosno iz Mediteranskog gen centra. Zahvaljujući dobroj
adaptibilnosti raširio se po cijelom svijetu te su se razvili brojni kultivari. Kupus je
dvogodišnja zeljasta biljka koja razvija veliki pup nastao savijanjem lišća. Upotrebljava se
u svježem, kuhanom ili konzerviranom stanju naročito tijekom zime. Kupus je u Hrvatskoj
po površinama među prvim mjestima s oko 10 000 ha, ali sa slabim prinosom od oko 16
t/ha. U kontinentalnom dijelu uzgaja se za jesensku berbu i preradu, a u primorskom djelu
se uzgaja u proljeće. Kupus ima poseban značaj u ishrani ljudi. Sadrži u prosjeku 6 - 10%
suhe tvari, 4 - 12% ugljikohidrata, 1 - 2% bjelančevina te 3 - 50 mg C vitamina, po čemu
ima iznimnu važnost u ishrani tijekom zimskih mjeseci.
15. 1. 1. Morfološka svojstva
Korijen: vretenast, razgranat, a zauzima istu površinu kao i rozeta lišća. Glavni korijen mu
je dosta zadebljan, a glavnina se nalazi u sloju do 30 cm dubine.
Stabljika: kratka i zadebljana. U prvoj godini vegetacije razvija stabljiku koja je sastavljena
od skraćenih internodija i završava glavičastim pupom. U drugoj godini stabljika se
izdužuje i naraste od 1.5-2 m visine.
List: nalaze se na kratkim peteljkama a kasnije su sjedeći. Okrugli su, više ili manje glatki,
debeli i prekriveni voštanom prevlakom. Zelene su do ljubičaste boje. Karakteristika je
listova da tvore glavicu preklapanjem listova. Kada postigne određenu tvrdoću, ako
unutarnji listovi nastave rasti, glavica puca.
Sli
ka
192
a i
b:
Gla
vic
a i
pre
sje
k
glavice kupusa (snimio Iljkić, D; Romac, Ž.)
Cvijet: prijelazom u generativnu fazu glavica puca aktivacijom lateralnih pupova, kada
počinje razvoj cvjetnih grana. Cvatovi, cvjetovi, plodovi i sjeme jednaki su kao kod ostalih
krstašica (već prije opisano u zajedničkim osobinama).
15. 1. 2. Uvjeti uzgoja
122
Kupus je kultura koja najbolje uspijeva u prohladnom i vlažnom podneblju. Optimalna
temperatura za rast je 15 - 18ºC i na toj temperaturi sjeme klija i niče za 3 - 4 dana. Visoke
temperature, iznad 25ºC, djeluju štetno na rast i razvoj glavice, naročito ako su praćene
zemljišnom i zračnom sušom. U fazi rozete izdrži temperaturu od –3 do –5ºC, a neke sorte i
do –8ºC. Starije biljke bolje podnose niske temperature, bez štetnih posljedica mogu
izdržati do –12ºC pa i niže temperature. Prema svjetlosti ima umjerene zahtjeve, ali ne
podnosi jako zasjenjivanje, naročito u fazi presađivanja te savijanja i porasta glavice. S
obzirom na klimatske uvjete, kod nas se kupus obavezno navodnjava. Optimalna vlažnost
je oko 85% poljskog kapaciteta tla za vodu. Najveće potrebe za vodom biljka kupusa ima u
fazi formiranja glavice.
15. 1. 3. Tlo i plodored
Najbolje uspijeva na dubokim, plodnim i strukturnim tlima slabo kisele do neutralne
reakcije (pH 6.0 - 7.0). Za ranu proizvodnju najviše mu odgovaraju laka, topla, pjeskovita
tla, a za kasnu teža i plodnija tla koja bolje drže vlagu. Na jako vlažnim tlima slabo
uspijeva, jer se uslijed slabe aeracije tla rast jako usporava, a glavice se ne oblikuju. Na
kiselim i teškim tlima može se uzgajati samo uz obilno dodavanje stajski gnoj. Osnovna
obrada tla vrši se obavezno u jesen na dubinu 25 - 30 cm. Poorano tlo se ostavlja prezimiti
u otvorenim brazdama. Priprema tla za presađivanje ranog kupusa počinje odmah u
proljeće i sastoji se od kultivacije, drljanja i valjanja. Smatra se da je valjanje tla obavezna
mjera jer kupus ne podnosi rastresito tlo. Kod kasnog kupusa koji dolazi kao postrni usjev,
za njega se tlo ore i odmah priprema poslije skidanja prethodnog usjeva. Kupus treba
obavezno uzgajati u plodoredu jer dosta propada od bolesti i štetnika. Na istu površinu
trebao bi doći tek poslije 3 godine. Dobri predusjevi za kupus su lucerna, rajčica, krumpir,
grašak, ječam, pšenica i dr., a kupus je odličan predusjev za većinu povrćarskih kultura jer
ostavlja zemljište nezakorovljeno i rahlo.
15. 1. 4. Gnojidba
Prije određivanja gnojidbe potrebno je znati stanje hraniva u tlu i pH tla. To se postiže
agrokemijskom analizom tla. Kupus iznosi iz tla velike količine hraniva i odlikuje se
naročito velikim zahtjevima prema dušiku i kaliju. Unošenje dušika jako povećava prinos,
ali je pri tom vrlo značajan međusobni odnos N:P:K. Ako se preobilno gnoji dušikom,
odnosno ako su P i K u manjku, glavica ostaje rastresita, meka i šuplja te je tržišna
vrijednost takvih glavica mala. S povećanjem količine kalijskih gnojiva povećava se
čvrstoća glavice, a nedovoljna količina K u odnosu na N izaziva neugodan miris kod
kuhanja takvog kupusa. Na srednje plodnim tlima, mogu se preporučiti u jesen prilikom
osnovne obrade gnojiva s naglašenim sadržajem P ili K npr. 10:20:30 ili 0:20:30, u količini
od 300 - 400 kg/ha. U proljeće, prilikom pripreme pred sadnju, može se dodati 300 - 400
kg/ha NPK 15:15:15. Prvo prihranjivanje je odmah nakon sadnje, odnosno nakon
ukorjenjavanja biljaka, dušičnim gnojivima (KAN 27%) u količini 150-300 kg/ha, a
korisno je prije zamotavanja glavica izvršiti i drugo prihranjivanje kompleksnim gnojivima
10:20:30 u količini od 200 kg/ha. Ukoliko se koristi stajski gnoj, navedene količine
123
mineralnih gnojiva mogu se smanjiti. Za prinos od 50 t/ha kupusa primjer preporučene
gnojidbe je u tablici 65.
Tablica 65: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 50 t/ha na
otvorenom polju (Haifa)
N P2O5 K2O CaO MgO
Iznošenje prinosom (kg/ha)
225 65 250 230 25
Iznošenje cijelom biljkom tijekom uzgoja (kg/ha)
298 93 335 247 31
Preporučena količina gnojiva (kg/ha)
358 154 436 124 31
15. 1. 5. Sjetva, sadnja i njega nasada
Svake godine treba koristiti novo polje. Tlo treba biti mrvičaste strukture i ne preteško.
Prethodna kultura nikako ne smije biti šećerna ili stočna repa, cikla, špinat ili neka zeljasta
kultura. Sjetva kupusa mora biti pažljivo obavljena. Kupus se uzgaja iz presadnica ili
direktnom sjetvom (slika 193). Pravilno izvršena sjetva prijeko je potrebna za dobivanje
jednoličnog sklopa biljaka. Zato je najbolje sijati u redove, s razmakom između redova 8 -
12 cm, a između biljaka u redu oko 3 cm. Ovisno o vlažnosti i kakvoći tla, dubina sjetve je
1 - 2 cm. Utrošak sjemena je 500 sjemenki/m2 (350 biljčica na m2). Često puta klijavost
kupusa sortnog sjemena je vrlo niska pa se mora znatno više posijat sjemena. Kod
hibridnog sjemena svaka sjemenka daje mladu biljku što znači da nije potrebno sijati više
sjemena. Kod rane proizvodnje presadnica u negrijanom prostoru treba obratiti pozornost
na temperature jarovizacije (0 - 10ºC). Starije presadnice brže prolaze kroz stadij
jarovizacije od mlađih.
Gustoća presađivanja ovisi od sorte, plodnosti i vlažnosti tla. Na manjim obiteljskim
gospodarstvima pri ručnom okopavanju za rane sorte razmak između redova je 40 cm, za
srednje rane 50 cm, a za kasne 80 cm. Razmak u redu može biti od 30 - 80 cm, a ovisi o
krupnoći sorte. Pri međurednoj obradi traktorskim kultivatorom razmak treba biti od 80 -
100 cm između redova. Kupus se sadi na manjim gospodarstvima ručno, a presadnice se
sade do prvog lista (vršni pup mora ostati izvan zemlje) i odmah se mora zalijevati.
Najčešći sklop u uzgoju kupusa na otvorenom je 50 000- 65 000 po hektaru, a za berbu u
kasnoj jesenskoj proizvodnji preporuča se sklop biljaka od 25 000 – 30 000 po hektaru.
Najčešće se sadi strojno te se istovremeno i zalijeva.
124
Od njege presađenog kupusa obavezna su 2 - 3 okopavanja jer se pri tome biljke malo
nagrnu zemljom, što dovodi do boljeg stvaranja adventivnih žilica. Kupus se obavezno
mora navodnjavati 6 - 10 puta tijekom vegetacije a naročito u vrijeme zavijanja glavice.
Prihranjuje se 2 - 3 puta.
15. 1. 6. Izbor sorte
Na hrvatskom tržištu prisutno je više zastupnika stranih proizvođača sjemena kupusa
(Royal Sluis, Nickerson Zwaan, Bejo Zaden), ali najčešće se siju slijedeće sorte kupusa.
Neke sorte prikazane su u tablici 66.
Tablica 66: Sorte, sjetva, berba i prinos kupusa
Sorta Broj
dana
Sjetva
(mjesec
)
Berba
(mjesec)
Razmak
sadnje (cm)
Napomena
PAREL F1 60 ½ 10.
01. mj.
4 i
½ 5. mj.
40 x 40 Vrlo rani kupus okrugle glavice,
zelene boje, mase 1.5 kg
BENSON F1 60 ½ 10. 4. 40 x 40 Glavice su svjetlo zelene boje,
okrugle, mase 1.5 - 2 kg
FIELDSPORT
F1
67 2.- 5. 6.- 8. 40 x 40 Rani ljetni kupus, glavice su okrugle
GIDEON F1 88 5.- 6. 9.- 10. 50 x 40 Dobar je i za kiseljenje, ima mnogo
ovojnog lišća, masa glavice oko 2 kg.
HISTONA F1 85 4.- 6. 7.- 9. 65 x 30,
65 x 50
Uglavnom za ribanje, masa do 5 kg
KRAUTMAN
F1
100 4.- 6. 9.- 10. 65 x 60,
40 x 40
Zelene boje, podnosi i gusti i rijetki
sklop, za kiseljenje cijelih glavica, za
ribanje
FARAO F1
Vrlo dobra rana sorta kupusa s dužinom vegetacije oko
63 dana od presađivanja. Glavice su okrugle, prosječne
mase oko 1.5 kg, vrlo otporne na pucanje. Hibrid je
namijenjen za ranu ljetnu proizvodnju i potrošnju u
svježem stanju. Gustoća sklopa iznosi 60 000
125
biljaka/ha. Selekcija je sjemenske kuće Bejo Zaden iz Nizozemske.
SUNTA F1
To je vrlo rani hibrid kupusa dužine vegetacije 55 - 60
dana. Prosječna masa glavice je oko 1.5 kg koja u
uvjetima intezivne gnojidbe može biti i 2 kg. Za ranu
proizvodnju može se uzgajati u negrijanim plastenicima
ili pod agrilom na otvorenom polju. Karakterizira ga
ujednačen oblik glavica, tamno zeleni ovojni listovi i
izuzetna snaga porasta u različitim agroekološkim
uvjetima. Selekcija je sjemenske kuće Takii iz Japana.
HURRICANE F1
Standardan hibrid kupusa za svježu potrošnju.
Biljka je snažnog rasta, rezistentna na Fusarium.
Glavice su srednje krupnoće, okrugle do lagano
plosnate, lijepe boje. Trajanje vegetacije je oko 100
dana, a preporuča se razmak sadnje 60 x 40 cm.
Selekcija je sjemenske kuće Bejo Zaden.
5. 1. 7. Berba i prinos
Kupus se bere tako da se glavice režu iznad prve etaže donjeg lišća. Rani kupus se bere na
2 - 3 puta, a kasni kupus se mora brati obavezno prije jakih mrazeva i temperature od -5C.
Ako za vrijeme berbe nastanu niske temperature tada se berba prekida i čeka se povoljnije
vrijeme. Berba je ručna, a na većim gospodarstvima može se olakšati posebnim
transporterima (slika 196). Prinos ranih sorata odnosno hibrida je od 30 - 40 t/ha, srednje
ranih oko 60 t/ha, a kasnih više od 80 t/ha.
126
Slika 196: Polumehanizirana berba kupusa (izvor: Mas, katalog)
15. 2. KELJ (Brassica oleracea L. var. sabauda)
Potječe iz istih područja kao i kupus, a razlikuje se vrlo malo od kupusa pa ga neki nazivaju
glavati kupus. Dvogodišnja je zeljasta biljka. Od kupusa se razlikuje samo po strukturi
lišća. Zbog intenzivnijeg razvoja parenhimskog tkiva plojki, površina lista djeluje
mjehurasto, što je vidljivo i na vrlo mladim listovima. Listovi ne prilježu tako čvrsto jedan
na drugi pa glavica nije toliko tvrda kao kod kupusa. Ostala morfološka svojstva jednaka su
kao kod kupusa. Postoji kultivari koji zbog svog dekorativnog izgleda služe kao ukrasno
bilje.
Kelj se sve više uzgaja na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Sadrži dosta C-
vitamina, zatim kalija i bogat je bjelančevinama, a ima vrlo malu kaloričnu vrijednost što
upućuje na njegovu izvanrednu biološku hranidbenu vrijednost. U 70 g glavice nalazi se
oko 33 kalorije, 2.21 g proteina, 6.7 g ugljikohidrata, 1 g vlakana i oko 0.47 g lipida.
15. 2. 1. Uvjeti uzgoja
U odnosu na kupus, kelj je otporniji na izmjene temperatura, a ima i kraću vegetaciju od
kupusa. Za ranu proljetnu proizvodnju sjeme se mora sijati u tople lijehe, plastenike ili
staklenike tijekom studenog i prosinca, a nakon 30 do 35 dana se presađuje. Kelj se može
sijati i uzgajati tijekom cijele godine što ovisi o sorti koju sijemo i njezinoj dužini
vegetacije. Sadi se na razmak za rane sorte 40 x 40 cm ili 50 x 50 cm, a za kasne i krupne
sorte 60 x 40 ili 65 x 50 cm.
Tablica 69: Vrijeme sjetve i berbe kelja
127
Sjetva
(mjesec)
Pikiranje
(mjesec)
Berba
(mjesec)
Prinos na
100 m2 kg
Razmak sadnje cm
Rane sorte 1. – 2. 3. – 4. 5. – 6. 350 – 450 40 x 40
Srednje - ljetne 4. 5. 6. – 7. 500 - 600 50 x 50
Kasne - jesenske 5. – 6. 6. – 7. 9. – 11. 400 - 600 60 x 60
Slika 198 a i b: Presadnice i uzgoj kelja na otvorenom (snimila Parađiković, N.)
15. 2. 2. Tlo, gnojidba i berba
Kelj ima vrlo visoke zahtjeve za kvalitetnim i humusnim tlom te je potrebno u pripremi tla
dodati što je više moguće dobro humificiranog stajnjaka. Isto tako u osnovnu gnojidbu
potrebno je dodati kompleksno NPK gnojivo 12-11-18 + 3MgO ili slična kombinacija
kristalon gnojiva HidroComplex 12-11-18 +3MgO+8S+ME (mikroelementi Fe, Zn, Mn i
B). Prihrana se vrši 10 dana nakon presađivanja ako je u nasadu sustav navodnavanja kap
po kap te se obavlja dva puta tjedno, a ako je klasični uzgoj u polju, tada je potrebno
obaviti tri prihrane prilikom kultivacije. U tom slučaju ona se završava sve dok veličina
glavica ne zatvori redove. Treba voditi računa u jednom i u drugom slučaju da se s
prihranom prekine deset dana prije berbe. Kelj se bere ručno rezanjem glavice. Prinosi
kelja ovise o tome je li sorta rana ili kasna. Za rane sorte može se očekivati od 20 do 25
t/ha, a za kasne sorte od 30 do 50 t/ha.
Trenutno na tržištu su traženi F1 hibridi kelja prikazani u Tablici 70:
Tablica 70: Najtraženiji F1 hibridi kelja
Sorta Broj
dana
Sjetva Berba Napomena
PROMASA 60 I – VIII mj. Cijele godine 90 000 biljaka/ha
NOVUSA 90 II – V mj. VI – X mj. Dobro se čuva
WIROSA 140 V – VI mj. VIII - IV mj. Najraširenija sorta u
128
Hrvatskoj
POLASA 140 VI X – XII mj. Kasna sorta
CAPRICCIO F1
Kelj vegetacije 75 - 80 dana, namijenjen pretežno za
berbu krajem ljeta i počekom jeseni. Biljka ima tamno
zelene vanjske listove s lijepom svijetlom okruglom
glavicom prosječne mase 1 - 1.5 kg. Glavice su
ujednačene s dobrom unutrašnjom strukturom.
Optimalni sklop za sadnju je 35 000 - 40 000 biljaka
po hektaru. Koristi se za svježu potrošnju. Selekcija je
sjemenske kuće Clause iz Francunske.
MILA F1
Srednje rani kelj u tipu Hamera. Dužina vegetacije
je 90 dana od presađivanja. Kompaktna biljka na
kratkoj stabljici nosi zbijene glave nešto tamnije
zelene boje u odnosu na ostale ljetno – jesenske
hibride. Iako je srednje rani hibrid, Mila može ostati
relativno dugo u polju bez opasnosti da ispuca.
Prosječna masa glavica je oko 2 kg. Selekcija je
sjemenske kuće S&G.
15. 4. CVJETAČA ILI KARFIOL (Brassica oleracea L. var. botrytis L.)
Potječe s Mediterana i Bliskog istoka, a proširila
se po cijelom svijetu. Dvogodišnja je zeljasta
biljka koja potječe od dvije divlje vrste Brassica
cretica i Brassica italica.
15. 4. 1. Morfološka svojstva
Korijen: snažan i razgranat, a uglavnom se nalazi
u površinskom sloju tla do 30 cm dubine.
Stabljika: sastoji se od nodija i internodija, koji su
u prvom dijelu vegetacije jako skraćeni te stabljika nije Slika 199: Sorte cvjetače
(snimila
vidljiva, u drugom dijelu vegetacije izduži se te dosegne Parađiković, N.)
do 40 cm visine.
List: izduženi su, 25 - 45 cm dužine, a oko 15 cm širine s jako izraženom glavnom žilom.
Različitih su nijansi zelene boje i prekriveni voštanom prevlakom.
129
Jestivi dio cvjetače je zametak cvata, koji se može nazivati glava. Glava se sastoji od
hipertrofirane, kratke, debele, razgranate cvjetne stabljike. Cvjetna stabljika se sastoji od
nediferenciranih cvatova i zametaka cvjetova, koji čine čvrstu i zbijenu glavicu. Cvat može
biti različitog oblika, kao i različite boje, a ako se ne ubere u tehnološkoj zriobi, cvjetna
grana se izdužuje te nosi cvjetove koji su slični kao i kod ostalih kupusnjača.
Sjeme: malo sitnije od ostalih kupusnjača, a u 1 g može biti do 500 sjemenki.
15. 4. 2. Uvjeti uzgoja
Uzgaja se od ranog proljeća do kasne jeseni iz presadnica. Dobro uspijeva u uvjetima
umjerene temperature od 13 do 20ºC i dovoljne vlage u tlu i zraku. Zahtjeva tlo slabo
kisele reakcije (pH od 6.0 do 6.5). Tlo treba biti rahlo i bogato humusom, a agrotehnika i
plodored u potpunosti su istovjetni uzgoju kupusa. Kasne jesenske sorte sade se na razmak
60 x 70 cm ili 24 000 biljaka/ha, a rani uzgoj može biti gušći i sklop biljaka veći. Kod
visokih temperatura zraka iznad 28ºC, glavice ostaju sitne, rastresite, neugledne i u prodaji
nepoželjne. Da bi se dobile snježno bijele glavice cvjetače i da bi se spriječilo žućenje
glavica od izravnog djelovanja sunčeve svjetlosti, obično se vanjski listovi poliježu iznad
glavice i na taj se način zasjenjuju. U kontinentalnom dijelu Hrvatske najčešće se uzgaja u
proljetnom razdoblju u plastenicima, a tijekom travnja kada su vanjske temperature iznad
20ºC i kada su dani sunčani, potrebno je sjeniti plastičnu foliju bojanjem ili koristiti sjenila
da se smanji intenzitet svjetlosti i temperatura unutar plastenika.
Tablica 73: Vrijeme sjetve i berbe kod različitih sorti
Sjetva
(mjesec)
Pikiranje
(mjesec)
Berba
(mjesec)
Prinos na 100
m2(kg)
Razmak
sadnje u cm
Vrlo rane sorte 1. – 2. 3. – 4. 5. – 6. 450 50 x 40
Srednje rane 3. – 4. 4. – 5. 6. – 7. 390 50 x 40
Srednje (ljetne) 4. – 5. 5. – 6. 6. – 8. 320 60 x 40
Kasne (jesenske) 6. – 7. 7. – 8. 9. – 10. 250 60 x 40
Cvjetača ima velike zahtjeve za vodom pa se idealnim uzgojem smatra onaj kada je
primijenjen sustav navodnjavanja kap po kap, jer sustav navodnjavanja putem orošavanja
ostavlja glavice vlažnima te su one podložne napadu uzročnika bolesti.
Cvjetača ima veće zahtjeve prema biljnim hranivima. Pored 20 do 30 t/ha zrelog stajnjaka,
u proljetnom razdoblju potrebno je dodati od 400 do 600 kg/ha NPK mineralnog gnojiva,
lakotopivog i brzo pristupačnog biljci. Ovu količinu gnojiva je potrebno rasporediti prema
fenofazama razvoja biljke. Ako se odluči proizvoditi cvjetaču na većoj površini i dobiti
kvalitetan komercijalni plod, treba se izvršiti agrokemijska analiza tla i analiza tla na
bolesti i štetnike. Na osnovi toga od ovlaštene ustanove dobije se preporuka za pravilnu
gnojidbu i prihranu.
130
15. 4. 3. Izbor sorti
VALTOS F1
Hibrid cvjetače nove CMS generacije (citoplazmatska
muška sterilnost), uspravnog habitusa i odlične lisne
pokrivenosti. Cvatovi su krupni, teški i čvrsti, vrlo
ujednačeni - gotovo istovjetni, snježno bijele boje.
Pogodan je za proljetnu i jesensku sadnju. Dužina
vegetacije je 85 - 90 dana. Odlikuje se izvanrednom
otpornošću na bolesti, uključujući i bakterijsku bolest
Xanthomonas. Selekcija je sjemenske kuće Enza Zaden.
CORTES F1
Hibrid prikladan za rani proljetni, rani ljetni, kasni ljetni i
jesenski uzgoj. Glavice postižu masu 1.5 - 2 kg, a
vegetacija mu traje oko 82 dana. To je hibrid sa jako
teškim, zbijenim, snježno bijelim, dobro pokrivenim
cvjetovima. Biljke su srednje bujnog rasta. Koristi se i za
svježu potrošnju i za preradu. Selekcija je sjemenske kuće
S&G.
AMFORA F1
Srednje kasni hibrid u Romanesco tipu dužine
vegetacije 92 dana. Cvat je piramidalnog oblika,
žutozelene boje, kompaktna, prosječne mase 500 -
700 g. Biljka je srednje bujna, a listovi sabljasti i
uspravni plavozelene boje. Preporučuje se uži razmak
sadnje sa sklopom biljaka od 30 000 po hektaru.
Selekcija je sjemenske kuće Bejo Zaden.
15. 4. 4. Berba i prinosi
Prinosi cvjetače za ranu proljetnu potrošnju mogu biti od 25 do 30 t/ha, a prinosi jesenskih
sorti kreću se od 20 do 25 t/ha. Berba cvjetače obavlja se ručno, a na velikim površinama
mehanizirano se prikupljaju cvatovi i na taj način se ubrzava proces berbe. Bere se za
vrijeme suhog i sunčanog vremena odsjecanjem cvatova s lišćem koje ih obavija, a zatim se
listovi skrate toliko da samo s bočnih strana zaštićuju cvatove (Matotan, 2004.). Nakon
131
berbe pobrani se cvatovi moraju zaštiti od sunčanog svjetla da ne bi došlo do promjene
njihoive boje. Kod zakašnjele berbe može doći do izduživanja cvijetnih grana cvatova, isti
bivaju rastresiti i gube boju. Cvjetača nakon berbe se može čuvati u skladištu na
temperaturi 0°C uz relativnu vlagu zraka 95-99%. Na taj način se može čuvati do mjesec
dana.
15. 5. BROKULA (Brassica oleracea L. var. italica Plenck.)
Porijeklom je s područja Mediterana, odnosno Grčke, Turske, Sirije i Cipra, odakle je u
Italiju stigla za vrijeme Rimskog carstva. Iz Italije se raširila po Europi, a u Ameriku dolazi
tek u 19. stoljeću. Kod brokule se koristi cvat i gornji zadebljali dio cvjetne stabljike.
Priprema se na razne načine, bilo u svježem ili u kuhanom stanju. U 100 g glavica sadrži,
87 - 91 g vode, 3 - 4 g sirovih bjelančevina, 4 - 6 g ugljikohidrata. Brokula ima visok
sadržaj karotena te joj se zbog vrijednih sastojaka pripusuju antikancerogena svojstva.
15. 5. 1. Morfološka svojstva
Korijen sličan kao kod ostalih kupusnjača. Stabljika u generativnoj fazi naraste do 100 cm.
Listovi su na srednje dugim peteljkama sivozelene do plavičastozelene boje. Na vrhu
stabljike formira se zbijena cvat s cvjetnim pupovima zelene, ljubičaste, žute ili bijele boje.
Ako se ne ubere pravovremeno, grane se izdužuju, te brokula gubi tehnološku vrijednost.
Cvijet, plod i sjeme slično kao kod ostalih vrsta iz ove porodice. Masa 1000 zrna je 3 g, a
za 1000 m2 treba 15 – 25 g sjemena ili 5 000 – 8 000 zrna.
15. 5. 2. Uzgoj i gnojidba
Brokula je biljka koja ima jaku vršnu dominaciju. Nakon berbe glavnog (primarnog) cvata
iz pazuha listova mogu potjerati sekundarne grane koje također nose nešto manje cvatove
koji se koriste za preradu. Brokula ima manje zahtjeve u pogledu tla i klime u odnosu na
druge kupusnjače. Uzgaja se iz presadnica, kada biljka ima 4-5 dobro razvijenih listova, a
tlo treba biti slabo kiselo do neutralno (pH 6.0-6.5) i dobro drenirano jer brokula ne
podnosi višak vode. Razmak sadnje biljaka u redu je 30-40 cm, a razmak između biljaka je
70 cm, čime se ostvaruje sklop od 35 000 – 45 000 biljaka po hektaru (Matotan, 2004.).
Optimalna temperatura za rast i razvoj brokule je od 14-19 °C. Da bi formirala cvat,
brokula mora proći određeno razdoblje niskih temperatura nižih od 10 °C. U suprotnom
ako su više temperature bilo u jesenskom uzgoju ili u proljetnom biljka će formirati jaku
lisnu masu i sitnije cvatove. Također temperatura iznad 25 °C pogoduje rastresitim
cvatovima tj. nisu zbijeni i kompaktni. Stres uslijed visokih temperatura te uz nedovoljnu
količinu vode može izazvati žućenje cvatova i jednostavno propadanje. Pravilna gnojidba
se postiže pozavanjem sadžaja osnovnih biljnjih hraniva u tlu. Brokula kao i ostale
kupusnjače ima plitak korijen te je potrebno osigurati dostupnu i redovitu gnojidbu tijekom
vegetacije.
132
Tablica 76: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 25 t na
otvorenom polju (Haifa)
N P2O5 K2O CaO MgO
Iznošenje prinosom (kg/ha)
105 37 202 35 22
Iznošenje cijelom biljkom tijekom uzgoja (kg/ha)
116 41 209 39 26
Preporučena količina gnojiva (kg/ha)
139 102 272 20 26
15. 5. 3. Izbor sorti
MONOPOLY F1
Hibrid s visokim potencijalom prinosa u
kombinaciji s uniformnosti cvati. Preporučuje se za
jesensku i zimsku berbu. Struktura cvati je vrlo
fina i blago ovalna s prosječnom masom 0.7 - 1.2
kg. Vrlo dugo ostaje svjež nakon branja. Dospjeva
za berbu nakon 80 dana od presađivanja.
Preporučuje se sadnja na optimalni sklop 60 x 55
cm. Pogodan je i za svježu potrošnju i za preradu.
Nakon berbe glavne cvjetne glavice za nekoliko
dana moguća je i berba zaperaka. Selekcija je
sjemenske kuće S&G.
Slika 204 a i b: Nasad brokule (lijevo) i biljka brokule (desno) (snimila Parađiković, N.)
15. 5. 4. Berba i prinosi
Bere se kad dostigne određenu veličinu glavice, ali obavezno prije otvaranja cvjetova.
Vršni cvatovi mogu biti promjera od 8 - 20 cm i mase 150 - 650 g. Nožem se reže cvat i dio
133
vršne stabljike u dužini 15 - 20 cm. Nakon skidanja vršnih pupova potrebno je 15 - 20 dana
da bi se dovoljno razvili i bočni cvatovi. Postrani (sekundarni) cvatovi su manjeg promjera,
od 3 do 8 cm i manje mase. Za upotrebu u svježem stanju uglavnom se koriste vršni
(primarni) cvatovi, dok postrani služe za preradu i konzerviranje. Prinosi ovise o mnogo
čimbenika, pa tako varira od 5 - 35 t/ha.
16. 1. SALATA (Lactuca sativa L.)
Smatra se da salata potječe iz zapadne Azije, istočne Afrike i naročito Egipta, gdje se
uzgajala i prije 2 500 godina. Divlji oblik salate nije poznat i pretpostavlja se da je kulturna
forma nastala mutacijom iz divlje vrste Lactuca serriola Torner. Salata maslenka se prvi
put opisuje u 16. stoljeću, a kristalka u 19. stoljeću. Salata je prva kultura koja se uzgajala u
nekakvim improviziranim zaštićenim uvjetima. Vrlo je rasprostranjena vrsta lisnatog
povrća. Glavičasta salata sadrži prosječno 94% vode, 2% šećera, 0.6% sirove celuloze,
0.6% mineralnih tvari i 1.2% sirovih proteina. Bogata je vitaminom C, B1, B2, karotenom i
dr, a od mineralnih tvari bogata je solima kalija, željeza, fosfora i dr. U literaturi je poznato
da se u vanjskom lišću glavice nalazi oko trideset puta više vitamina A i tri puta više
vitamina C nego u unutrašnjem lišću glavice. Stoga je izuzetno važno racionalno postupati
prilikom ishrane i zaštite kulture, jer se najčešće vanjsko lišće odbacuje prilikom pripreme
za jelo.
16. 1. 1. Morfološka svojstva
Jednogodišnja zeljasta biljka.
Korijen: vretenast, razgranat, a veći dio korijena se nalazi u površinskom sloju do 35 cm
dubine. U promjeru odgovara promjeru rozete s listovima.
Stabljika se sastoji od nodija i internodija koji su u prvom dijelu vegetacije jako skraćeni, a
u drugom dijelu se naglo produžuju te dosegne visinu i do 1.5 m.
List: prema obliku i strukturi lista razvilo se više tipova:
Salata glavatica – L. sativa var. capitata tijekom vegetacije stvara glavicu u kojoj se
vanjski listovi preklapaju, a unutrašnji nastavljaju rasti unutar glavice. Vanjski listovi su
zelene boje, a unutarnji nešto svjetliji. Dijeli se na maslenke i kristalke. Kristalke imaju
nazubljene, više naborane listove i izraženiju nervaturu. Naziva se i ledena salata zato što
134
se iz Kalifornije izvozila posložena na ledenim blokovima kako bi zadržala svježinu.
Kultivari kristalki imaju veću rozetu, ali su listovi vrlo krhki. Boje su od tamnozelene do
žutozelene, a rubovi nekih kultivara antocijana. Glavica je okrugla ili ovalna, više ili manje
zbijena, a u nekih kultivara može biti do 1 kg. Baza glavice mora biti dobro zatvorena bez
proraslica.
Lisnata salata – L. sativa var. crispa, L. sativa var. acephala ima rozetu lišća ravnog,
nazubljenog ili urezanog ruba, glatke ili naborane površine, od zelene do smeđecrvene
boje. Uzgajaju se i sorte za rezanje lisne rozete ili za otkidanje pojedinačnih listova (L.
sativa var. secalina).
Salata romana (L. sativa var. romana) razvija izduženu glavicu, a salata stablašica (L.
sativa var. angustana) ima visoko stablo oko 20-35 cm.
Dugolisna salata – L. sativa var. longifolia ima uspravnu rozetu uskoga glatkoga lišća, s
jako izraženim srednjim rebrom.
Cvijet: sastavljeni u cvat glavicu, koja je obavijena pricvjetnim listovima. Cvjetovi
glavočika su skupljeni u glavicama (capitulum). Izvana su obavijeni sterilnim ovojem
(involucrum), koji se sastoji od većeg ili manjeg broja ljusaka. U svakom je cvatu oko 15
dvospolnih jezičastih žutih cvjetova. Samooplodni su, ali je moguća stranooplodnja zbog
posjeta kukaca.
Plod: - jednosjemeni plod roška sive, smeđe ili crne boje. Sjemenke su ovalnog i izduženog
oblika. Masa 1000 sjemenki može biti od 0.6 – 1.3 g.
16. 1. 2. Dorada i forme sjemena salate
Za suvremeni uzgoj salate potrebno je kvalitetno sjeme. Na tržištu se može nabaviti
peletirano i golo sjeme salate. U proizvodnji salate peletirano sjeme koristi se više od 20
godina. Ovaj postupak dorade sjemena razvijen je s ciljem da se zadovolje zahtjevi
proizvođača koji za što kraće vrijeme žele proizvesti veliki broj ujednačenih i dobro
razvijenih presadnica. Valja istaknuti da se u zemljama EU koristi isključivo SP (Romac,
2007.).
135
Dorada i forme sjemena
NS = naked seeds (golo sjeme) SP = split pills (peletirano sjeme)
Slika 220: Golo i peletirano sjeme (izvor: prezentacija RZ)
Prednosti peletiranog sjemena (SP) u odnosu na golo sjeme (NS) su:
Lakša i preciznija sjetva.
Klijavost peletiranog sjemena je viša - najmanje 95%. Npr. od 10 kg golog sjemena u
procesu dorade dobije se samo 1,5-2,0 kg SP. Zato SP brže klije, niče i biljke imaju brži
porast. Skraćenje ciklusa proizvodnje presadnica znači uštedu u grijanju te optimalnije
korištenje prostora u plasteniku. U toplijem dijelu godine presadnice se iz SP dobiju za
svega 2 tjedna. Peletiranje je složen proces dorade kojim se bitno poboljšavaju svojstva
sjemena (npr. proširuje se optimalni raspon temperatura za klijanje i nicanje). Ono nekada
uključuje postupak kojim se sjeme najprije vlaži, a potom suši (priming) s ciljem da se
ubrza proces klijanja i nicanja.
Presadnice dobivene iz SP jednako su razvijene što je najvažniji preduvjet za proizvodnju
ujednačenih glavica. Svjedoci smo kako su trgovački lanci zadnjih godina nametnuli
standarde u isporuci povrća (kvaliteta, količina i kontinuitet isporuke, ambalaža itd.).
Komadni otkup tj. plaćanje po glavici, a ne po kilogramu već je postao praksa (u Konzumu,
Kauflandu i dr.). U takvim okolnostima ujednačenost glavica od prvorazrednog je značenja
za ostvarenje povoljnih financijskih rezultata.
16. 1. 3. Proizvodnja salate na otvorenom
Salata se rijetko sije direktnom sjetvom u tlo jer takav način uzgoja zahtjeva primjenu
naturalnog sjemena. Iako naturalno sjeme može imati odličnu klijavost često puta sjeme
136
strada zbog nepovoljnih agroekoloških uvjeta. Sijanje piliranog sjemena direktnom sjetvom
nije preporučljivo stoga se salata pretežno uzgaja iz presadnica.
Minimalne temperature za klijanje sjemena salate su od 3-5 °C, a optimalne od 14-20 °C.
Sjeme salate niče na temperaturi 15 - 20ºC i tada iznikne za 2 - 4 dana. Kod temperature
iznad 30 °C i kada je sjetva u ljetnom razdoblju sjeme u kontejnerima do faze nicanja treba
biti u tamnom i hladnom prostoru. Na taj način se izbjegne termodormantnost. Kada
presadnica salate ima 3-4 dobro razvijena lista, a ujedno i dobro razvijen korijen biljka je
spremna za presađivanje. Za otprilike 45 - 55 dana (što ovisi o sorti) salata dostiže svoj
maksimum rasta. Nove selekcije salate omogućavaju uspješan uzgoj salate kroz cjelu
godinu kako na otvorenom tako i u zaštićenom prostoru.
I ako je u pravilu salata biljka dugog dana sorte različito reagiraju na dužinu dana. Za salatu
je potrebno rahlo, mrvičasto i humusno tlo koje dobro zadržava vlagu. U jesen je dobro u
tlo zaorati stajski gnoj ili zreli kompost. Priprema tla za salatu počinje već u jesen, a u
proljeće pred sadnju tlo se dodatno usitni i izravna. Salata teško podnosi mikrodepresije u
kojima se zadržava višak vlage.
Ako se uzgaja za presadnice, poslije 2.5 tjedna biljke se toliko razviju da su spremne za
presađivanje. S presadnicama treba vrlo oprezno rukovati, jer oštećene presadnice se
sporije ukorjenjavaju i imaju neujednačen rast te su osjetljive na pojavu bolesti.
Salata ima vrlo kratku vegetaciju i često puta je predkultura rajčice, paprike i drugih. Zbog
plitkog korijena potrebno je gnojidbu izvršiti pred samu sadnju uz primjenu lako topivih
gnojiva. Salata ima veće zahtjeve prema P, Mg i B, a s primjenom dušičnih gnojiva treba
biti oprezan. U svakom slučaju potrebno je učiniti analizu tla i prema njoj odrediti
preporuku gnojidbe. Primjer za prinos od 30 t/ha je prikazan u sljedećoj tablici.
Tablica 89: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 30 t/ha (Haifa)
N P2O5 K2O CaO MgO
Iznošenje prinosom (kg/ha)
42 27 126 33 9
Iznošenje cijelom biljkom tijekom uzgoja (kg/ha)
50 31 138 37 13
Preporučena količina gnojiva (kg/ha)
60 122 179 19 13
137
Sadnja salate može biti ručna na manjim površinama, ali uglavnom se sadi mehanizirano.
Na otvorenom polju se presađuje na gredice širine 100 – 110 cm i to u četiri reda razmaka
reda 25-30 cm. Zavisno o bujnosti i veličini rozete razmak biljaka u redu je između 20-35
cm. Presađivanje se obavlja kada je tlo dovoljno vlažno, a sadnja može biti na foliji i bez
folije. Folija se koristi najčešće u proljetnom uzgoju kada su temperature niže i kada je
potrebno potaknuti rast i razvoj biljke. Ispod folije se polažu plastične cijevi koje su
perforirane tj. na sebi imaju emitere na potrebnoj udaljenosti koju zahtjeva određena
kultura. Plastične cijevi su spojene sa lateralnim cjevovodom, a iste sa razvodnom mrežom
i pumpom. Cijena salate u proljetnom periodu je znatno viša od ostalog dijela godine pa je
isplativost polaganja folije opravdana. Prednost uzgoja na foliji je višestruka, prvenstveno
zbog zaštite od korova, a i tijekom toplih dana ima ulogu čuvanja potrebne vlage u zoni
korijena biljke (slika 223).
U ranom proljetnom periodu kada su velike promjene dnevnih i noćnih temperatura zraka
potrebno je primijeniti agotekstilni materijal kojim se prekriva tek posađen nasad salate. To
su perforirani umjetni materijali koji omogućavaju pravilni rast i razvoj biljke, a u isto
vrijeme je štite od mogućih mrazeva kao i štetnika koji se u to vrijeme pojavljuju (slika 225
a).
Tijekom uzgoja salate biljke trebaju dovoljno vlage, što znači do zatvaranja sklopa, a to je
početak formiranja glavice, potrebno je 15-20 l vode/m2 dva puta tjedno u ranom
proljetnom periodu. Navodnjavanje salate prestaje kada je glavica u potpunosti formirana
ako su dani oblačni, a ako je sunčani period tada zalijevanje treba bit vrlo pažljivo.
16. 1. 4. Proizvodnja salate u staklenicima i plastenicima u tlu i supstratu
Salata se lako i uspješno može uzgajati u staklenicima i plastenicima koji su namijenjeni
uzgoju osjetljivih kultura koje se uzgajaju u zaštićenim prostorima (rajčice, krastavaca,
paprike itd.). Kao kultura s relativno kratkom vegetacijom (55 - 65 dana) vrlo često se
uzgaja u dva i više turnusa. To je osobito važno za racionalizaciju proizvodnog prostora,
radne snage i dr. Zbog skromnijih potreba za toplinom i svjetlošću, vrlo uspješno se može
uzgajati u zimskom razdoblju. U našim krajevima najčešće se uzgaja kao predkultura
ostalim povrtlarskim kulturama, kao što su rajčica i krastavac, čiji se rokovi sadnje i
skidanja mogu idealno prilagoditi za predsezonsku proizvodnju nakon skidanja salate.
16. 1. 5. Priprema tla
Salata najbolje uspijeva na plodnom i rastresitom tlu, bogatom organskim tvarima. U
zaštićenim prostorima samo u prvoj godini zasnivanja proizvodnje govorimo više ili manje
o tlu, a svake slijedeće godine unosom novih kondicionera, organskog ili biljnog materijala
stvaramo mješavinu tla i supstrata. Stoga, upravo salata ima velike potrebe za što bolje
pripremljenim tlom na dubini do 25 cm. Treba znati da je ova biljka vrlo osjetljiva na
138
visoku koncentraciju soli u tlu pa su optimalne vrijednosti pH tla za salatu su 6.0 - 7. Tlo se
obrađuje na dubinu 20 - 25 cm, a mineralna gnojiva ne treba zaoravati, jer se korijenov
sustav salate razvije dosta plitko pa se uslijed čestih zalijevanja mineralna hraniva lako
isperu do potrebne dubine. Kako je u zaštićenom prostoru uglavnom kvalitetan supstrat,
obrada tla ne predstavlja velik problem. Na mjestima gdje je došlo do zbijanja tla prilikom
uzgoja prethodne kulture, obavezna je mjera podrivanje sa specijalnim strojem –
podrivačem. Ova mjera omogućava rahljenje tla i prozračivanje do 35 - 40 cm dubine.
16. 1. 6. Gnojidba
Kao i za ostale kulture tako i za salatu prije bilo kakve gnojidbe treba zasnivati na analizi
tla te po preporuci izvršiti gnojidbu i prihranu. Uobičajena gnojidba za tlo pri pH 6.5 i 3 –
4% humusa bi trebala biti sljedeća: pred sadnju salate u tlo se unesu umjerene količine 80 -
100 g N, 50 - 70 g P2O5, 120 – 140 g K2O na 10 m2 uz organsku gnojidbu 3 - 5 kg/m2.
Često puta prihranjivanje kalijem nije potrebno jer se kod nas u zaštićenim prostorima
najčešće salata sadi poslije rajčice, krastavaca i paprike pod koje se unosi velika količina
stajskog gnoja i kalija. Kod gnojidbe salate sa dušičnim gnojivima treba biti oprezan jer
salata ima kratku vegetaciju, a zbog velike količine i viška nitrata u tlu može doći do
usvajanja i akumuliranja istih u biljci čak do 5 000 mg/kg svježe tvari (Ćustić, 2002.).
Primjer: gnojidba salate za očekivani prinos 45 t/ha sustavom kap po kap. Sklop je 100 000
biljaka/ha. Vrijeme uzgoja od sjetve do berbe je 80 dana u zaštićenom prostoru s 30 - 40
blago oblačnih dana.
Tablica 91: Gnojidba i prihrana salate sustavom kap po kap
Vrijeme uzgoja (kg/ha/dan)
Dani N P2O5 K2O
1 – 10 0.15 0.00 0.24
11 – 20 0.45 0.23 0.60
21 – 30 3.00 1.15 6.14
31 – 40 3.40 1.37 9.40
41 – 50 2.20 1.26 9.88
51 – 60 1.80 1.03 3.85
61 – 70 - - -
71 – 80 - - -
Ukupno (kg/ha) 170 50.39 301.15
16. 1. 7. Sjetva, sadnja i njega nasada
Da bismo salatu brali početkom 12 mjeseca u zaštićenom prostoru, potrebno je sjetvu salate
obaviti oko 20. listopada, a presadnice salate presaditi mjesec dana poslije. Kako ova
139
kultura ima dosta kratko vrijeme vegetacije, može se očekivati početak skidanja, odnosno
berbe, oko 20. prosinca, što posebno ovisi o sunčanom ili oblačnom vremenu. Berba se
uglavnom obavlja kroz 5 - 10 dana. Iz navedenog je vidljivo da se rokovi sjetve najčešće
prilagođavaju željenim rokovima sadnje, odnosno berbe pretkulture, a da se istovremeno ne
ugrozi pravovremenost ostalih kultura koje dolaze iza proizvodnog ciklusa salate. U
suvremenoj stakleničkoj i plasteničkoj proizvodnji presadnice salate se uzgajaju u
specijalno pripremljenim prešanim tresetnim kockama veličine 3 - 4 cm (slika 226 b).
Sjetva se obavlja piliranim sjemenom pomoću specijalnog stroja koji ulaže jednu po jednu
sjemenku u svako konusno udubljenje kockice. Zasijane kocke treba zaliti i pokriti
plastičnom folijom dok sjeme ne počne nicati. Uz optimalne uvjete presadnice su spremne
za presađivanje za 20-ak dana. Da bi se postigao navedeni rok prispijeća sadnica, bitno je
da se do nicanja održava temperatura 15 - 18ºC, a poslije nicanja 10 - 12ºC. Relativna
vlažnost zraka održava se na 60 - 70%. Na obiteljskim gospodarstvima najčešće se sije
salata u posebne plitice od PVC ili stiropora, različitih veličina, ali najpopularnije je
korištenje plitica sa 104 sjetvena mjesta promjera 2 cm. Ovaj način uzgoja omogućuje
veliku uštedu u potrošnji supstrata (slika 226 a).
Slika 226 a i b: Sjetva salate u polistirenskim kontejnerima i presadnica salate u tresetnoj
kocki (snimila Parađiković, N.)
Presađivanje salate, ako se radi o ranim sortama, obavlja se na razmak 20 - 15 cm, dok se
poslije uglavnom krupnije biljke presađuju na razmak 20 - 25 cm. Međutim, ako je
presadnica proizvedena u kockama, onda se nakon pripreme tla površina markira valjkom s
kockastim izbočinama koje u tlu ostavljaju otiske veličine 4 x 4 cm. U ovakve jamice
spuste se kocke sa zasijanim biljkama. Važan čimbenik u proizvodnji salete su temperatura
i vlažnost tla. Po sunčanom vremenu treba održavati temperaturu između 12 i 20ºC, a ako
je oblačno vrijeme 10 – 12ºC. Noćne temperature trebaju biti za 4ºC niže od dnevnih. Što
se tiče vlažnosti tla u prvim fazama razvoja treba biti 75 - 80% maksimalnog vodnog
140
kapaciteta, a u vrijeme oblikovanja glavica 60 - 65%. Relativna vlažnost zraka treba biti 70
- 80%. Preporučuje se navodnjavanje biljke sustavom orošavanja ili kap po kap. Sadnja
salate u zaštićenim prostorima kao i kod proizvodnje na otvorenom može biti na foliji i bez
polaganja folije.
Tablica 92: Optimalne temperature nicanja i razvoja salate u zatvorenom prostoru
(Parađiković, 2002.)
TEMPERATURA U ºC
Poslije
nicanja
(5 - 6 dana)
U daljnjem razdoblju
Relativna
vlažnost
zraka (%)
Ventiliranje
Dan Noć Sunčan
dan
Oblačan
dan
Oblačna
noć
65 - 70
Jako 14 - 16 12 - 14 18 - 20 10 - 12 16 - 18
16. 1. 8. Proizvodnja salate u hidroponu i NFT tehnologijom
Tijekom višegodišnjeg uzgoja salate u tlu dolazi do različitih poremećaja tla kako
fizikalnih tako i kemijskih, a u isto vrijeme i do pojave bolesti koje je teško suzbiti. Iz tog
razloga u svijetu još prije 30 godina krenuo uzgoj bez tla (Soilles culture). Danas uzgoj bez
tla podrazumjeva uzgoj u hranjivoj otopini sa supstratom (kamena vuna, kokos, i drugo) i
bez supstrata. Uzgoj salate vrši se u čistoj hranjivoj otopini i to uz tehniku uzgoja
kontinuirane cirkulacije hranjive otopine (Ein-Gedi). Tehnologija su razvili u Izraelu i
predviđa uzgoj u horizontalnim kanalima koji se napaja putem niza mlaznica u njihovoj
unutrašnjosti (do 7 l/biljci na sat). Upravo taj način omogućava prozračivanje i brzi razvoj
korijenovog sustava. Ta tehnika uzgoja uz recirkulaciju hranjive otopine naziva se i
plutajuća metoda hidroponija. Posebno se na ovaj način uzgaja lisnato povrće (salata,
matovilac, i drugo). Osnovna tehnika ovog uzgoja bazira se na plitkim bazenima u kojima
je hranjiva otopina i načim površinama plutaju polistirenske ploče zasijane sa kulturom. Na
ovaj način može se brati više puta u jednoj sezoni. Isto tako smatra se da je na ovaj način
količina nitrata smanjena na svega 1 500 mg/kg, a zbog recirkulacije vode ne onečišćuje se
okoliš na područiju proizvodnje. U Hrvatskoj je tek započeo uzgoj lisnatog povrća zasnivan
na ovoj metodi. Kako je proizvodnja višestruko isplativa, a proizvod kvalitetan i tražen na
tržištu sigurno će ova metoda uzgoja širiti.
141
Slika 230 a, b, c i d: Način hidroponskog uzgoja salate, špinata, endivije i kopra (snimio
Romac, Ž.)
NFT (Nutrient Film Technique) – zatvoren ciklus koji je uveden još početkom 70-tih
godina i prvi je primjer uzgoja povrća u hranjivoj otopini. Međutim kako se razvijala
hidroponska tehnologija jednostavno je ovaj način i metoda zamjenjena sa uzgojem na
kamenoj vuni u otvorenom ciklusu. Ovaj način je idealna metoda uzgoja u cilju istraživanja
i primjene mineralne ishrane. U ovom načinu ishrana biljke može biti na dva načina u
hranjivoj otopini u recirkulaciji i to:
- periodično vršenje analize recirkulirane otopine i uz dodavanje otopine
promjenjivog sastava koji je direktno u vezi sa stvarnom potrošnjom biljke
(kontrola pH i EC),
- kompletna promjena količine recirkulirane otopine tijekom uzgoja jedne kulture ili
poslije 2-3 vegetacije.
16. 1. 9. Izbor sorti
Sorte salate uglavnom su proizvod stranih proizvođača. Iz Nizozemske to su firme Enza
Zaden, Royal Sluis, Bruinssma, Rijk Zwaan, S&G Seeds i dr. Najčešće se kod nas uzgajaju
sljedeće seorte:
MASLENKE ILI PUTERICE
142
LIMAX F1
Salata u tipu puterice pogodna za proljetni i jesenski
uzgoj na otvorenom polju. Vrijeme presađivanja je od
sredine ožujka do kraja svibnja, a vrijeme berbe je od
početka svibnja do polovice srpnja. Za jesenski uzgoj
presađuje se u kolovozu i rujnu, a bere od sredine rujna
do kraja studenog. Glavice su odlične kakvoće,
ujednačene i kompaktne s prosječnom masom 400 - 459
g. Visoko otporna prema plamenjači (Bremia lactucae) i
umjereno otporna prema virusu mozaika salate (LMV).
Selekcija je sjemenske kuće Nunhems.
NAIMA F1
Salata u tipu puterice za proizvodnju na otvorenom i u
zatvorenom prostoru. Dobro formira glavicu koja je
čvrsta, ima zatvoren donji dio i dobro podnosi toplinu.
Vrijeme presađivanja je od sredine ožujka pa sve do
sredine rujna, a berbe od kraja travnja do kraja studenog.
Listovi su tanki, svijetlo zelene boje. Otporna na bolesti.
Selekcija je sjemenske kuće Nunhems.
KRISTALKE
NOISETTE F1
Jako krupna sorta salate kristalke koja ostaje u
ujednačenoj, lijepoj rozeti i ne formira glavicu. Listovi
ne pokazuju rubnu palež čak i u najekstremnijim
uvjetima. Posjeduje izvrsnu otpornost na bolesti
(Bremiu i mozaik virusa salate) i procvjetavanje
tijekom ljeta. Vrlo dobro podnosi transport i čuvanje.
Selekcija je sjemenske kuće Enza Zaden.
143
16. 1. 10. Berba i priprema za tržište
Berba se vrši u nekoliko navrata. Glavice se sijeku kada su postigle određeni oblik,
veličinu, čvrstoću, a često puta berba se vrši i ranije ako su cijene povoljne i ako postoji
potražnja na tržištu. Blagim dodirom dlana na vrh glavice određuje se njezina zrelost. Kako
su glavice salate gotovo uvijek vlažne, vrlo je osjetljiva na mehanička oštećenja pa
prilikom sječe glavice treba biti vrlo pažljiv. Salata se siječe odmah iznad prvog lišća u
rozeti. Berači salatu okreću glavicom prema dolje, obrana se salata slaže u kartonsku ili
drvenu ambalažu i prenosi u hladnjače. Ako se održavaju optimalni uvjeti za proizvodnju u
svim fazama razvoja može se ostvariti oko 4 kg/m2. Posebno se može postići određena
sigurnost navedenog uroda do 25% veća ako se u zaštićenim uvjetima primjenjuje postupak
obogaćivanja atmosfere s CO2 u koncentraciji od 0.2% pri sunčanom vremenu. Salata se
može uspješno očuvati 2 - 3 tjedna na temperaturi 1 - 2C i pri relativnoj vlažnosti zraka od
95%. Berba salate obavlja se ručno ili mehanički.
17. LUKOVI – Alliaceae syn. Liliaceae
Lukovi spadaju u skupinu monokotiledona. To su zeljaste biljke sa podzemnim
stabljikama, a rijeđe grmovi. Podzemne stabljike se granaju simpodijalno, a mogu biti:
lukovice, rizomi, podanci, gomolji. Po novoj klasifikaciji svi se lukovi nalaze u porodici
Alliaceae (lukovi).
Kao povrće se koriste vrste iz roda Allium koji broji više od 500 biljnih vrsta, a za ljudsku
prehranu upotrebljavaju se:
Vrste koje imaju cjevaste šuplje listove:
Allium cepa L. – luk
Allium cepa L. var. aggregatum – ljutika
Allium cepa L. var. proliferum – stogodišnji luk
Allium fistulosum L. – zimski luk
Allium schoenoprasum L. – vlasac
Allium chinense – kineski vlasac
Vrste sa lancetastim listovima:
Allium sativum L. – češnjak
Allium porrum L. – poriluk
Allium ampeloprasum L. – biser luk
Allium tuberosum – kineski gomoljsati vlasac
144
To su višegodišnje su kulture koje u lukovicama nakupljaju rezervne tvari za slijedeću
godinu. U vegetaciji formiraju duge i uske listove na skraćenoj stabljici. Lišće ima duge
rukavce koji su jako prilegli uz stabljiku te tako čine lažnu stabljiku tj. pseudo stabljiku. Na
cvjetnoj stabljici nema lišća, osim omatajućeg lista oko cvata. Cvat je jednostavni štitac, a
pojedini cvjetovi imaju 6 dijelova perianta bijele, ružičaste, lava ili žute boje. Neke su vrste
ukrasno bilje zbog svog osebujnog mirisa i izgleda, a sve povrćarske vrste su
karakterističnog mirisa i okusa (Lešić, 2002.).
17. 1. LUK (Allium cepa L.)
Potječe iz srednje Azije, a preko Bliskog istoka se proširio na Sredozemlje. To je jedna od
najraširenijih povrćarskih kultura. Nalazi u egipatskim piramidama pokazali su da se luk
uzgajao i prije 5 000 godina. Uzgaja se zbog lukovice, koja se dobro i lako skladišti
tijekom zime, a tijekom vegetacije se koristi nadzemni dio – listovi i lažna stabljika.
Može biti dvogodišnja ili trogodišnja kultura – ako se radi o prvom slučaju, u prvoj se
godini razvije lukovica, a u drugoj sjeme. U drugom slučaju se u prvoj godini razvije
lučica, u drugoj lukovica, a u trećoj sjeme.
Ima visoku hranjivu vrijednost, visok sadržaj eteričnih ulja, izraženo fitocidno djelovanje
kojim se regulira bakterijski rad crijeva, pospješuje probavu, a svojim antiseptičkim
djelovanjem pomaže radu dišnih organa pri prehladi. Lukovica sadrži 7 - 21% suhe tvari, 6
- 10% šećera, 1.6 – 5.9% bjelančevina, zatim ulja, B-vitamina i minerala Ca, P i Fe.
17. 1. 1. Morfološka svojstva
Korijen: uglavnom je površinski, slabije se grana i nema korjenovih dlačica, pa mu je i
usisna moć vrlo mala. To znači da biljka zahtijeva češće zalijevanje ali s manjim
količinama vode. Kod zrelijih biljaka korijen se sastoji od adventivnog korijenja, koje se
razvije iz stabljike. Korijen je često u simbiozi s mikoriznim gljivama pa je uvajanje
hraniva poboljšano.
Stabljika: vrlo kratka, okrugla do diskosna, a na gornjem dijelu iz vršnog meristema se
razvija lišće.
List: ima dugi lisni rukavac koji omata stabljiku i tvore lažnu stabljiku tj. rukavce mlađeg
lišća. Lisna plojka je šuplja, a može biti duga do 30 cm. Plojka je tamnozelene boje, a
prekrivena je voštanom prevlakom.
145
Lukovica: rezervni organ koji miruje, a sastoji se od stabljike, zadebljalih listova koji imaju
vanjske rukavce i plojku te centralnih zadebljalih listova bez plojke. U središtu lukovice se
nalazi klica, koja će dati novu biljku tj. listove i eventualno cvjetnu stabljiku u sljedećoj
godini
Pri ulasku u fazu mirovanja 3 - 4 vanjska lista postaju ljuskasti te imaju funkciju zaštite
lukovice od pretjeranog gubitka vode i mehaničkog oštećenja. U generativnoj fazi iz vršnog
meristema razvije se cvjetna stabljika, koja može biti visoka 1 - 2 m. U potpunom razvoju
je šuplja, a pri dnu proširena. Na vrhu nosi cvat štitac koji je prije otvaranja obavijen
jednim pricvjetnim listom. U cvatu može biti i do 100 cvjetova.
Cvijet: bijele do zelene boje, sa 6 lapova, 6 latica i 6 prašnika te tučkom. Zbog
protoandrije, prevladava stranooplodnja.
Plod: tobolac s do 6 sjemenki nepravilnog oblika i crne boje. U jednom gramu može biti
100 – 300 sjemenki. Sjeme luka sporo bubri jer sadrži dosta ulja.
17. 1. 2. Proizvodnja luka iz sjemena
Proizvodnja je rentabilnija iz sjemena, viši je prinos, proces proizvodnje u cijelosti je
mehaniziran. Potrebna količina sjemena je 6 - 7 kg/ha ili 1 688 000 sjemenki/ha, a količina
sjemena ovisi o razmaku redova i razmaku u redu. Za proizvodnju krupnog luka potrebno
je 27 - 30 biljaka u dužnom metru, a za sitnije glavice 30 - 35 biljaka. Precizna sjetva i
idealno pripremljeno tlo preduvjet je uspješne proizvodnje. Razmak gredice od gredice je
50 cm, a sije se najčešće u 5 redova razmaka 25 cm, dubina sjetve je 1.5 - 2 cm. Tlo treba
biti rahlo, humusno i prozračno, ako je pjeskovito potrebno je intenzivno navodnjavanje,
pH 6 - 7, ne podnosi kisela tla i ima velike zahtjeve prema svjetlu.
17. 1. 3. Obrada tla i gnojidba
Kako je sjetva u rano proljeće, obrada tla počinje u jesen, dubokim oranjem do 35 cm.
Priprema tla mora biti vrlo kvalitetna bez mikrodepresija, jer to omogućava kvalitetnu
sjetvu ili sadnju te dobro i ujednačeno nicanje. Obrada tla se vrši sjetvospremačem (RAU
sustav). Pravilnu gnojidbu je moguće odrediti samo ako je prethodno izvršena
agrokemijska analiza tla te utvrđena preporuka gnojidbe. Osnovna gnojidba 600 - 800 kg
NPK u korist N i K. Potrebno je tanjurati tlo u svrhu zatvaranja brazde. Prije sjetve treba
unijeti oko 300 - 400 kg NPK 7 : 14 : 21, a tijekom vegetacije potrebno je jedno do dva
prihranjivanja i to 1. u fazi 3 lista do 100 kg/ha KAN-a, u 2. fazi stvaranja glavica treba biti
oprezan s dušikom, jer isti produžava vegetaciju i utječe na kvalitetu lukovice. Luk ima
vrlo plitak korijen, nema korjenove dlačice i potrebna je dovoljna količina lako
146
pristupačnog fosfora i kalija. Dobra ishrana osigurava dobru kvalitetu luka te dobro čuvanje
u skladištu.
Tablica 101: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 50 t na
otvorenom polju (Haifa)
N P2O5 K2O CaO MgO
Iznošenje prinosom (kg/ha)
70 50 80 40 15
Iznošenje cijelom biljkom tijekom uzgoja (kg/ha)
190 80 194 106 27
Preporučena količina gnojiva (kg/ha)
228 181 252 53 27
17. 1. 4. Proizvodnja luka iz lučice
Traži visoku razinu agrotehničkih mjera, mogućnost zalijevanja, a priprema tla i gnojidba
ista je kao i kod prethodnog. Sadnja je nešto ranije, čim to omoguće vanjski vremenski
uvjeti, a obavlja se mehanizirano – sadilicom. Lučica ili arpađik je mala lukovica promjera
od 20- 27 mm, a sadnjom u proljeće ili u jesen brzo razvija adventivno korijenje i isto tako
brzo razvija nadzemni dio. Lučice za sadnju ne smiju biti proklijale, dubina sadnje je 2 cm,
a količina lučica po ha 600 - 800 kg (ovisno o krupnoći). Poslije sadnje može se koristiti
herbicid Stomp 5 L/ha, 10 dana nakon sadnje Mesoranil 50 3.5 kg/ha, kada luk ima 2 - 3
lista Goal 1.5-2 L/ha, u fazi 2 - 4 lista Ronstar 4 - 6 L/ha. Proizvodnja luka iz lučice
posebno je zanimljiva za ranu plasteničku proizvodnju bez grijanja. Sadnja može biti ručna
na manjim površinama ili mehanizirana na velikim, a zavisno od veličine lučice postiže se
sklop od 650 – 1 400 biljaka/m2. Ako je sadnja mehanizirana sadi se u trake s razmakom
redova od 20-35 cm sa 4.5 i 6 redova u traci, a o tome ovisi i razmak između traka (od 35-
60 cm). Razmak sadnje lučice u redu je od 9 – 15 cm. Kako luk ima vrlo plitak korijen
biljci treba omogućiti umjereno vlažno tlo na dubinu do 20 cm. Biljka luka podnosi kraća
razdoblja bez vode, ali sigurno to može zaustavljati rast. Prema više autora potrošnja vode
za navodnjavanje luka zavisi o rasporedu oborina, sklopu usjeva, tipu tla kao i kultivaru, a
iznosi od 700 – 2200 m3 vode/ha. Ta količina je potrebna posebice kada se stvara glavica, a
kako odmiče vrijeme prema kolovozu količina vode se smanjuje. Previše vode pogotovo
kasne ljetne kiše mogu štetiti kvaliteti luka, a to se očituje kasnije u procesu skladištenja.
17. 1. 6. Vađenje luka
Luk se vadi kada lišće omekša i počne se sušiti, a oko 70% stabljika polegne. Vadi se, što
ovisi o sorti, od početka do kraja kolovoza, ali bolje je do sredine kolovoza jer što glavica
duže ostane u zemlji, smanjuje joj se kakvoća i teže se čuva. Vađenje se obavlja kada je
vrijeme suho, vadi se mahanizirano-vadilicama gdje luk ostaje u zbojevima u trakama.
147
Zatim se ljušte suvišne ovojne ljuske, kalibrira i pakira u pletene polietilenske vreće te
sprema u skladišta. Najbolji uvjeti skladištenja su pri temperaturi 0 - 2ºC i relativnoj
vlažnost zraka 70 - 75% te se tako može čuvati cijelu godinu.
Sli
ka
243
a i
b:
Str
ojn
o
vađ
enj
e luka na polju (APH, Nizozemska)
17. 1. 7. Prinos i skaldištenje
Iz sjemena direktnom sjetvom može se ostvariti prinos 40 - 50 t/ha, iz lučice 20 - 25 t/ha.
Uzgoj luka s intezivnim navodnjavanjem i prihranom omogućava prinose i do 60 t/ha (PIK
Vinkovci 2007.), ali treba napomenuti da je 2007. godina bila izrazito sušna, a da je bila
godina s obilnim kišama prinos bi bio daleko niži. Isto tako prinos ovisi o izboru kultivara
te o obliku lukovice. Masa lukovice direktno ovisi o mjerama njege tijekom uzgoja što
znači da kultivacija i navodnjavanje imaju velik značaj.
Luk u skladište dolazi očišćen od lišća i korijena, bolesnih glavica oštećenih tijekom
vađenja i pakira se uglavnom u polietilenske mrežaste vreće koje se skladište na
temperaturi od 0 – 2 °C pri relativnoj vlazi zraka od 70 – 75% i na taj način se čuva tijekom
cijele godine.
17. 2. ČEŠNJAK (Allium sativum L.)
Jednogodišnja ili dvogodišnja povrtna kultura koja formira lukovicu. Lukovica se sastoji od
više češnjeva koji mogu dati novu biljku. Češnjevi su jestivi dio češnjaka. Češnjevi su
obavijeni čvrstom ljuskom koja ih štiti od mehaničkih oštećenja i gubitka vode tijekom
prezimljavanja. Za zdravstvenu vrijednost najvažnije je eterično ulje koje sadrži sumpor,
alilpropisulfid i antibiotik alicin. Neugodan miris koji češnjak ostavlja dolazi od alilsulfida.
17. 2. 1. Morfološka svojstva
Korijen: žiličast, pretežno se razvija adventivno korijenje koje se nalazi u sloju do 30 cm
dubine.
148
Stabljika: razlikuje se lažna i cvjetna stabljika. Lažnu stabljiku sačinjavaju lisni rukavci
sjedećih listova, koja bude 20 - 30 cm visine. Cvjetnu stabljiku imaju samo neki ekotipovi
kod kojih naraste 70 - 100 cm, na vrhu nosi zračne češnjiće i po nekoliko sterilnih cvjetova,
a obavijeni su jednim ovojnim listom.
List: prvi list nema plojku, a sjedeći listovi sastoje se od rukavca i linearne plojke. Tijekom
rasta razvije se od 10 - 12 listova. Lisne plojke su duge od 30 - 40 cm, a širina im je 2 - 4
cm..
Cvat: štitac koji se nalazi na cvjetnoj stabljici, a sastoji se od sitnog cvijeća s po šest latica i
prašnika te jednog tučka, a bijele je do ljubičaste boje.
Plod: nakon rasta listova u pazuhu najmlađeg lista zametne se jedan pup, a na onima ispod
njega od četvrtog lista po 1 – 6 pupova, a zatim se broj zametnutih pupova smanjuje što su
listovi stariji. Najstariji listovi nemaju pupova, a od njihovih rukavaca nastaju 2-4 ovojna
lista lukovice. Translokacijom asimilata iz listova pupovi rastu i formiraju se češnjevi. Isti
se sastoje od vanjske čvrste ovojnice bijele ili crvenkaste boje, a svi zajedno su opet
zavijeni u tanku bijelu košuljicu, parenhimskog tkiva i klice. Češnjevi se razvijaju iz
zajedničke reducirane stabljike (platoa) koja je slična kod luka. U lukovici može biti od 10-
20 češnjeva u obliku polumjeseca, a veličina istih zavisi o sorti (Pavlek, 1970.). Plod je
trodijelni tobolac u kojem se nalazi sjeme koje je vrlo sitno, crne boje i često sterilno pa se
češnjak najčešće razmnožava vegetativno pomoću češnjeva.
17. 2. 2. Uvjeti uzgoja, tlo i plodored
U našim klimatskim uvjetima ne cvijeta pa se razmnožava isključivo vegetativnim putem
pomoću podzemnih češnjeva. Češnjak je kultura koja vrlo dobro podnosi niske temperature
pa u kontinentalnim područijma ne strada čak ni tijekom zime. Niče na temperaturi 3 °C, a
razvijena biljka je otporna na niske temperature, čak i do –30ºC. Pri visokim
temperaturama kada se zakasni sa sadnjom u proljeće dolazi do produljenja vegetacije
biljke i stvaranja sitnih glavica. Zbog toga češnjevi moraju biti izloženi niskim
temperaturama tijekom različitog vremenskog razdoblja da bi formirali lukovicu. Priprema
je ista kao i kod proizvodnje luka, traži drenirana tla, uzgoj u plodoredu svake 3 - 4 godine,
a predkulture su kupus, rajčica, paprika i druge.
17. 2. 3. Obrada tla i gnojidba
Sva priprema tla započinje po skidanju prethodne kulture. Vrlo je zahtjevan prema
hranivima pa se osim dodavanja stajskog gnoja srednje plodna tla pognoje sa još oko 600 -
800 kg NPK 7 : 14 : 21. U proljeće u fazi 3 lista vrši se prihrana sa 100 - 150 kg KAN-a, a
ako je proljeće suho mora se višekratno navodnjavati. Svakako, najbolje je izvršiti gnojidbu
na temelju prethodno izvršene kemijske analize tla. Primjer gnojidbe prikazan je u sljedećoj
tablici
149
Tablica 104: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 10 t na
otvorenom polju (Haifa)
N P2O5 K2O CaO MgO
Iznošenje prinosom (kg/ha)
132 50 90 26 11
Iznošenje cijelom biljkom tijekom uzgoja (kg/ha)
142 54 126 80 15
Preporučena količina gnojiva (kg/ha)
170 128 164 40 15
17. 2. 4. Sadnja i njega usjeva
Sadnja u jesen se obavlja tijekom listopada, a u proljeće što je ranije moguće. Češnjevi se
prije sadnje odvajaju od glavice i koriste se samo krupniji. Sadnja se obavlja mehanizirano
sadilicama, a na prethodno pripremljenom tlu sadi se u redove razmaka 30 cm, a u redu
razmak češnjeva treba biti 10 - 12 cm. Dubina sadnje u jesen je na 4 - 5 cm, a u proljeće 2 -
3 cm. Za 1 ha proljetne proizvodnje potrebno je 750 - 800 kg češnjeva, a 1 000 – 1 300 kg
sadnog materijala za jesensku sadnju. Češnjak ne podnosi česta okopavanja već samo
pijevljenje i prihranjivanje dušičnim gnojivima, ako je to potrebno. U godinama sa više
oborina često puta dolazi do propadanja češnjaka te do smanjenog prinosa.
Tijekom uzgoja najopasnije su bolesti bijela trulež (Sclerotinia sclerotiorum) i siva trulež
(Botrytis cinerea Fr.), u svim fazama vegetacije. Kemijske mjere ponekad su bez rezultata
zbog visoke vlage tla, zraka i niske temperature tla. Prije sadnje češnjaka potrebno je
češnjeve potapati ili zaprašiti preparatom Ronilan u konc. 0.1%. Osim ovih bolesti javlja se
plamenjača luka i hrđa luka. Kada se pojave prvi simptomi, potrebno je vršiti prskanje
fungicidima Dithan M45, Aliette ili Antracol u koncentraciji od 0.25 do 0.3%.
Od štetnika najveće ekonomske štete čini pojava češnjakove muhe, iz čijih se jaja izlegu
ličinke i u samom prijelazu s glavice na stabljiku tj. u zoni korijenovog vrata ubušuju se i
hraneći se prave štetu. Unatoč preporukama stručnjaka koji su se bavili ovim problemom,
zemljišni insekticidi Basudin i Dursban G 7.5 mogu samo djelomično zaštititi nasad luka.
Nadalje se smatra da je primjena lovnih žutih posuda i ljepljivih žutih ploča te biološke
mjere suzbijanja, jedino pravo rješenje za budućnost. Isto tako potrebno je pratiti let odrasle
muhe i postupati prema savjetima prognozne službe. Nakon toga primijeniti predložene
insekticide, vodeći računa o karencama.
17. 2. 5. Sorte
U Hrvatskoj su raširene dvije forme češnjaka jesenski (krupne glavice i teže se čuvaju jer
dolazi do gubitka vode uslijed intezivnog disanja) i proljetni ekotipovi (masa glavice oko
20 g, sadrži 10 - 15 češnjeva, ljutog okusa, dobro se čuva). Razlikuju se po habitusu, po
morfološkim i fiziološkim svojstvima kao i po načinu uzgoja.
150
17. 2. 6. Vađenje i prinos
Vadi se kada lišće požuti i stabljika polegne, za češnjak iz jesenske sadnje to je krajem
lipnja, a proljetne sadnje krajem kolovoza. Poslije vađenja se odvozi na prozračno mjesto
zaštićeno od sunca. Čuva se na temperaturi od 1 - 2ºC i relativnoj vlazi zraka 70 - 75% uz
potrebno provjetravanje. Prinosi češnjaka proizvedenog proljetnom sadnjom su 5 - 8 t/ha, a
iz jesenske sadnje 10 - 12 t/ha.
18. 1. MRKVA (Daucus carota L.)
Mrkva kao korjenasto povrće cijenjena je posebno zbog hranjivog sastava i naročito
vitaminskih i mineralnih sastojaka. Karakterističan je sadržaj suhe tvari od 12 - 17% u
kojoj prevladavaju ugljikohidrati. Mrkva sadrži provitamin A (karotin) koji iznosi 5.4 -
19.8 mg/100g. Najviše ga ima u sorti narančastog korijena. Pored toga u korijenu mrkve
nalaze se i drugi vitamini (B1, B2, B6, C, D, E, K, i PP). Mrkva u prvoj godini stvara korijen
namijenjen tržištu i preradi, a u drugoj stvara generativne organe - cvijet, plod i sjeme.
Oblik i veličina korijena može biti različit što ovisi o sorti, međutim za ljudsku ishranu
najčešće je korišten valjkast oblik.
18. 1. 1. Morfološka svojstva
Korijen: vretenast, doseže dužinu do 1m, a kada se razvije većina lišća, korijen počinje
zadebljavati. Sastoji se od epikotila (skraćena stabljika), hipokotila i dijela korijena na
kojemu se nalaze i postrani korjenčići. Zadebljali dio sastoji se od floema (s više šećera i
karotena) i ksilema, kambija i periderme.
Stabljika: vrlo skraćena, a u generativnoj fazi se izdužuje te može narasti i preko 1 m, grana
se, na vrhu primarne i postranih grana nalaze se štitasti cvatovi.
Listovi: formiraju rozetu na skraćenoj stabljici koja se sastoji od perasto sastavljenog lišća s
brojnim liskama koje su rascjepkane i dlakave. Listovi su na dugim peteljkama koje su u
bazi proširene.
Cvijet: skupljeni su cvat koja se naziva štitac, a cvjetovi se sastoje od 5 lapova, 5 latica, 5
prašnika i dvodjelnog tučka. Bijele je do žute boje.
Plod i sjeme: plod je kalavac koji se sastoji od dva jednosjemena plodića koji se kasnije
razdvoje. Imaju oblik polumjeseca, a na uzdužnim rebrima sitne bodlje. Jednosjemeni plod
se koristi kao sjeme, koje je vrlo sitno. U 1 g može biti od 700 - 900 sjemenki.
18. 1. 2. Tlo i plodored
151
Mrkvi odgovara blago kiselo tlo, pH od 5.5 do 6.5. Obrada tla treba biti kvalitetna uz
obavezno duboko oranje do 30 cm dubine. Priprema tla treba biti vrlo kvalitetna radi
postizanja mrvičaste strukture, a kako su korovi potpuno nepoželjni, u nasadu mrkve
obavezno je primijeniti herbicid, npr. Treflan 2 do 3 L/ha koji se inkorporira u tlo prije
sjetve. Nestrukturirana i teška, glinovita tla, nepogodna su za tu kulturu, jer stvaraju
deformaciju korijena. Posebno pogodna tla su pjeskovita i aluvijalni nanosi uz
odgovarajuću primjenu mjera zalijevanja. Mrkva se obavezno uzgaja u plodoredu. Kao
prethodni usjevi najbolje joj odgovaraju vrste povrća obilno gnojene stajskim gnojem
(krumpir, kupus, paprika, grašak). Kod nas mrkva može doći i kao druga kultura poslije
ranog graška ili ranog krumpira.
Slika 253: Jesensko duboko oranje i predsjetvena priprema (snimili Parađiković, D.;
Markulj, A.)
18. 1. 3. Gnojidba
Gnojidba povećava prinos mrkve, a povoljno utječe na nakupljanje željeza i karotena u
korijenu. Dušična gnojiva utječu na sadržaj vitamina A, a kalijeva povećavaju sadržaj
šećera i vitamina C. Fosforna gnojiva su potrebna, ali ne utječu značajno na kemijski sastav
korijena. Ako je tlo kiselo treba unijeti vapna u količini 2 - 3 t/ha, što ovisi od stupnja
kiselosti tla. Polovina umjetnih gnojiva se unosi u osnovnoj i predsjetvenoj pripremi, a
polovina u obliku prihranjivanja. Potrebna količina NPK je 150 - 200 N kg/ha, 300 - 400
P2O5 kg/ha i 200 - 300 K2O kg/ha. Količina gnojiva ovisi o kemijskoj analizi tla i teksturi
tla.
Tablica 111: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 50 t u
zatvorenom uzgoju (Haifa)
N P2O5 K2O CaO MgO
Iznošenje prinosom (kg/ha)
90 50 170 50 5
152
Iznošenje cijelom biljkom tijekom uzgoja (kg/ha)
153 65 335 157 24
Preporučena količina gnojiva (kg/ha)
184 142 436 79 24
18. 1. 4. Sjetva i njega nasada
Mrkva se može sijati od ranog proljeća tj. početkom ožujka pa sve do polovine svibnja, već
prema dužini vegetacije sorte i klimatskih uvjeta. Sjetva se vrši sijačicama u redove ili
dvostruke trake, na dubinu 1 do 1.5 cm. Razmak između redova je od 35 do 40 cm a
razmaci unutar redova su 5 do 8 cm, dok je pri sjetvi u dvostruke trake razmak izmedu
traka 75 cm, a u traci 5 do 7 cm. Ranija sjetva utječe pozitivno na prinos korijena te na
sadržaj karotena i šećera. Za sjetvu 1 ha sorte tipa Nantes treba 2 500 000 sjemenki,
odnosno za ranu sjetvu potrebno je 5-7 kg/ha, a za kasnu 1.5 kg/ha. Za sjetvu je poželjno
koristiti kalibrirano sjeme krupnijih frakcija, obloženo gnojivomi zaštitinim sredstvima.
Njega usjeva se sastoji u kultiviranju nasada, a kultivira se plitko u svrhu rahljenja tla.
Zatim je važna mjera prorjeđivanje, a to se radi kada biljke imaju dva prava lista.
Zalijevanjem se povećava prinos korijena, ali se mora paziti do koje mjere se to primjenjuje
iz razloga što višak vode smanjuje sadržaj šećera u korijenu.
Fiziološki poremećaji:
Uzdužno pucanje korijena najčešće je posljedica neravnomjerne opskrbe vodom.
Račvanje korijena je posljedica nepovoljne strukture tla, češće na težim tlima, s tim da
nerazgrađeni biljni ostaci pospješuju tu pojavu.
Zelena glava se javlja na skraćenom dijelu stabljike i hipokotila koji je izložen svjetlu.
Javlja se kod ranog gubitka lišća, a može se spriječiti laganim nagrtanjem usjeva
18. 1. 5. Izbor sorte
Sorte ili hibridi koji se mogu u Hrvatskoj kupiti za sjetvu pripadaju uglavnom
Nizozemskim proizvođačima, Enza Zaden, Royal Sluis, Nickerson Zwaan, Tezier –
Francuska i dr. Uz sorte, se sve više uzgajaju hibridi koji imaju izuzetno veliki ujednačeni
korijen i veliku iskoristivost prilikom industrijske prerade.
18. 1. 6. Vađenje i prinos korijena
Mrkva se vadi kada se korijen potpuno razvije i dostigne oblik i veličinu karakterističnu za
pojedinu sortu tj. kada je sadržaj suhe tvari najveći. Za ranije sorte to je tijekom srpnja i
kolovoza a onih pune vegetacije od druge polovice rujna do sredine listopada.
153
Vadi se strojevima čiji radni organi nadižu korijen zajedno sa zemljom. Čupači rade na
principu beskonačnih traka i hvataju lišće i čupaju korijen. Lišće s korijena se obrezuje, a
korijen se transportnim sistemom odlaže u bunker (Matotan, 2004.).
Vađenje se može obaviti i dvofazno – lišće se pokosi i odstrani s parcele i onda vadilicama
izvadi korijen. Za suha vremena i umjerene prosušenosti tla kako bi na kori ostajalo što
manje zemlje. Korijenje se odvaja od ostataka lišća, čisti od zemlje te se čuva u hladnim
prostorijama na oko 1C. Ova mjera ovisi o tome da li je proizvod namijenjen direktno za
tržište, zimsku potrošnju ili za industrijsku preradu.
Prosječni prinosi korijena rane mrkve ovisno o sorti mogu biti od 25 do 35 t/ha, a za
industrijsku preradu i čuvanje tijekom zime prinos može biti od 60 do 70 t/ha.
Slika 255 a i b: Mehanizirano vađenje mrkve (APH, Nizozemska)
Tablica 112: Planska kalkulacija sati rada strojeva i ljudi u nasadu mrkve (2002/03.) na
površini 20 ha
STROJ LJUDI SVEUKUPNO KN
RADNA OPERACIJA
Ef. sati kn/h kn kn/ha
Ef. sati kn/h kn kn/ha po/ha UKUPNO
oranje 25 245 6.125 306,30 25 24 672 33,6 339,85 6.797
drljanje 12 245 2.940 147,00 12 24 336 16,8 163,80 3.276
utovar min. gnojiva 1 165 165 7,25 2 24 96 4,8 13,05 261
prijevoz min. gnoji. 2 165 330 16.50 2 24 96 4,8 21,30 426
gnojidba 1 165 165 8,25 1 24 48 2.4 10,65 213
prskanje 3 165 495 24,75 3 24 168 8,4 33,15 663
posluga prskanja 1 165 165 8,25 2 24 168 16,8 16,65 333
sjetvospremač 12 245 2.940 147,00 12 24 336 16,8 163,65 3.276
glatki valjak 8 165 1.320 66,00 10 24 336 40,8 82,80 1.656
sjetva 28 165 4.620 231,00 28 24 816 16,8 271,80 5.436
glatki valjak 8 165 1.320 66,00 10 24 336 8.4 82,80 1.656
prskanje 15 165 2.475 24,75 15 24 840 288,0 165,75 3.315
prijevoz 120 260 31.200 1.560,00 240 24 5.760 1.848,00 39.960
229,9 54.260 2.713 10.008 3.213,40 64.268
154
kombajniranje 400 8.000 8.000
sijačica 120 2.400 2.400
10.400 10.400
Kao i za uzgoj većine kultura 78% troškova proizvodnje čine direktni troškovi i to sjeme,
gnojivo i zaštitna sredstva. 35% troškova čine usluge rada strojeva i ljudi. Poticaj za mrkvu
čini samo 7% od sveukupnih prihoda i iznosi 750 kn/ha u odnosu na troškove proizvodnje
od 10.500 kn/ha.
18. 2. PERŠIN (Petroselinum crispum Mill.)
Peršin je je dvogodišnja kultura koja u prvoj godini stvara vegetativne organe (korijen i
lišće), a u drugoj poslije čuvanja preko zime iz posađenog korijena razvija se cvjetna
stabljika, cvijet, plod i sjeme. Uzgaja se dvije podvrste: Petroselinum crispum ssp. crispum
- peršin listaš i Petroselinum crispum ssp. tuberosum - peršin korjenaš. Pripada porodici
Umbelliferae. Korijen gubi upotrebnu vrijednost čim započne stvaranje generativnih
organa.
Po morfološkim svojstvima peršin je sličan mrkvi. Korijen peršina je manje zadebljao,
nepravilnog oblika i često razgranat. Cvatovi, cvjetovi i plodovi su slični kao i kod mrkve,
a jedina razlika je što na rebrastim plodovima peršina nema bodlji. Masa 1000 sjemenki
iznosi 1.5-2.0 g, a u jednom gramu može biti 650 - 950 sjemenki. Sjeme zadržava klijavost
do 3 godine.
18. 2. 1. Agrotehnika i gnojidba
Peršin ima gotovo iste zahtjeve prema tlu kao i mrkva. Najveći prinos dobre kvalitete
postiže se na tlima blago kisele do neutralne reakcije pH vrijednosti 5.6-7.0. Osnovna i
startna gnojidba može se primijeniti slično kao i kod mrkve. Peršin je kaliofilna biljka koja
za prinos od 10 kg usvaja 30 g N, 10 g P2O5 i 40 g K2O i najčešće se gnoji sa 100 g N, 80
155
P2O5 i 120 g K2O na 10 m2. ova mjera je posebno važna za uzgoj peršina u zaštićenim
prostorima jer često puta veće količina N može izazvati veći sadržaj nitrata u korijenu
mladog peršina. Ako nema preporuke za prihranu, onda treba prihraniti s 200 kg KAN-a/ha
u dva obroka i to kada biljke imaju 5 do 6 razvijenih listova prvi put i 30 do 40 dana nakon
toga. Ako se proizvodi list za košnju, tada se nakon svake košnje prihrana ponavlja.
18. 2. 2. Sjetva i njega nasada
Sije se u dobro pripremljeno sitno tlo prethodno poprskano herbicidom (isto kao kod
mrkve). Sije se u redove ili dvostruke trake, a razmak između redova obično je 30 do 40
cm, razmak traka 5 do 9 cm, a između traka 75 cm.
Ako nije uspjela primjena herbicida prije sjetve, u fazi prvog razvijenog lista, može se
primijeniti herbicid Tenoran 50 od 4 do 6 kg/ha. Tijekom vegetacije potrebno je dva do tri
puta međuredno kultivirati. Peršin se može uzgajati i iz presadnica, a u zadnje vrijem je
popularan uzgoj peršina za peršinov list u ukrasnim loncima. Lisnati peršin može se
uzagajti i u plutajućim kontejenrima u hidroponu, a prinos lista je od 0.5-1.0 kg/m2.
18. 2. 3. Sorte peršina
Dva su najčešće uzgajana tipa sorata peršina.
1. Sorte sa razvijenim zadebljanlim korijenom – uzgoj korijena
2. Lisnate sorte – uzgoj radi svježeg i suhog lista.
Tijek uzgoja peršina korijenaša može biti dug od 150-190 dana pa je s tim i potreba za
vodom veća nego kod ranog uzgoja korijena. Potrebno je izvršiti 2-3 navodnjavanja sa 30-
40 mm vode, a u slučaju da nije bilo moguće navodnjavanje dolazi do deformiranja tj.
račvanja i nema veću tržišnu vrijednost.
Slika 257 a i b: Oblik i dužina korijena i deformacije korijena (snimila Parađiković, N.)
156
18. 2. 4. Vađenje peršina, prinos korijena i lista
Peršin se vadi kad je promjer korijena u gornjem dijelu oko 1 cm. Ako se vadi za tržište u
svježem stanju, ostavlja se i lišće, a ako je za preradu, lišće se skida. Na većim površinama
vađenje je mehanizirano ili polumehanizirano, a na manjim ručno. Prinos korijena kreće se
od 15 do 20 t/ha, a prinos svježeg lišća može biti od 20 do 30 t/ha u svježem stanju,
sušenjem istoga može se dobiti 2 do 3 t.
18. 3. CELER (Apium graveolans)
Podrijetlom je sa Mediterana, a divlji celer (A. graveolens var. graveolens) je još uvijek
raširen kao korovska biljka. U Europi se koristi kao povrće od 17. stoljeća. Kao povrće se
koriste tri varijeteta: A.g. var. secalinum – listaš kod kojeg se koristi samo lišće; A.g. var.
dulce – rebraš kod kojeg se koriste lisne peteljke i lišće i A.g. var. rapaceum – korjenaš kod
kojeg se upotrebljava korijen. Dvogodišnja je biljka. U ishrani se koristi zadebljani korijen,
peteljke i listovi. Ima izrazitu nisku kaloričnu vrijednost, a zbog velikog sadržaja eteričnih
ulja ima intezivnu aromu. Ima značajna ljekovita svojstva.
18. 3. 1. Morfološka svojstva
Korijen: vrlo je razgranat, vretenast, a najvećim dijelom se nalazi u površinskom sloju tla
do 30 cm dubine. Korjenaš ima zadebljali dio korijena koji je okruglastog ili ovalnog
oblika.
Stabljika: vrlo skraćena, u drugoj godini se izdužuje cvjetna stabljika.
List: u prvoj godini sva tri varijeteta formiraju rozetu perastog lišća na dugim peteljkama.
Liske su krupne i višestruko urezane.
Cvijet: skupljeni u štitaste cvatove na vrhovima cvjetnih grana. Cvjetovi, plodovi i sjeme
slični su kao kod peršina, ali je sjeme puno sitnije pa u 1 g može biti 1 700 – 2 000
sjemenki. Masa 1000 sjemenki iznosi 0.5 g. Za sjetvu 1 000 m2 potrebno je 1 g ili 10 g
(direktna sjetva).
18. 3. 2. Proizvodnja celera
Celer uspjeva na dubokim propusnim tlima neutralne reakcije. Ne smije doći na istu
površinu najmanje 4 godine jer je velika opasnost od prenošenja gljivičnih bolesti Septoria
apiicola i Phoma apiicola te nematoda. Na mineralnim tlima celer je potrebno gnojiti
157
organskim gnojivima u količini 40 - 60 t/ha. Obzirom da ima dugu vegetaciju troši dosta
hraniva. Ostale vrijednosti prikazane su u slijedećoj tablici.
Tablica 116: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 50 t na
otvorenom polju (Haifa)
N P2O5 K2O CaO MgO
Iznošenje prinosom (kg/ha)
105 75 305 120 10
Iznošenje cijelom biljkom tijekom uzgoja (kg/ha)
119 96 347 127 17
Preporučena količina gnojiva (kg/ha)
143 179 451 64 17
Celer korjenaš se pretežno uzgaja iz presadnica, a razlog tome je duga vegetacija, sitno
sjeme i drugo. Sije se u zaštićenom prostoru u kontejnere ili prešane blokove. Noćne
temperature trebaju biti veće od 12oC, a dnevne manje od 20oC. Uz dobre uvjete uzgoja
presadnica će biti spremna za sadnju nakon 2 - 3 mjeseca. Biljka celera dobro podnosi
niske temperature tako da u tehnološkoj zrelosti celer može podnjeti temperaturu i do -
10°C. U fazi razvoja zadebljenog korijena nedostatak vlage može imati negativnu
posljedicu jer povećava sadržaj celuloznih vlakana i smanjuje kvalitetu korijena. Vrijeme,
prinos i razmak sadnje prikazani su u slijedećoj tablici.
Slika 259 : Presadnice celera (snimila Parađiković, N.)
158
Tablica 117: Vrijeme sjetve i berbe raznih kultivara
Celer
korjenaš:
Sjetva
(mjesec)
Sadnja
(mjesec)
Berba
(mjesec)
Prinos na
100 m2
Razmak
sadnje
Rane sorte 1. – 2. 3. – 4. 7. 950 kom 30 x 30 cm
Normalne
sorte 2. – 3. sred. 5. 10. 480 kom 50 x 40
Celer listaš 2. – 3. 5. 8. – 9. 1000 kom 30 x 30
18. 3. 4. Berba i prinos
Vađenje celera treba obaviti po suhom vremenu, a vrši se strojevima za vađenje repe ili
krumpira. Ako se koristi za preradu tada se lišće skida. Prinos celera listaša kreće se od 40
- 80 t/ha, a korjenaša 30 - 60 t/ha. Nakon vađenja, celer korjenaš se pere i pakuje za tržište,
a ako se skladišti tada pranje nije potrebno. Pri temperaturi 0oC i relativnoj vlazi zraka od
96% može se očuvati i do 8 mjeseci.
19. 1. ŠPINAT (Spinacia oleracea L.)
Špinat se u svijetu uzgaja na površini većoj od 600 000 ha, a tri četvrtine svjetske
proizvodnje špinata nalazi se u Kini (Matotan, 2004.).
Smatra se da potječe od divljih vrsta Spinacia tetranda i Spinacia turkestanica. U
Hrvatskoj se proizvodi na malim površinama na obiteljskim gospodarstvima. Svježi špinat
je bogat sa mineralima i vitaminima, celuloznim vlaknima, a zbog visokog sadržaja
karotena, C vitamina i vitamina B skupine te visokog sadržaja željeza ima značajno mjesto
u ishrani ljudi. Od minerala najzastupljeniji su kalij, kalcij, fosfor, željezo, natrij i drugi, a
od vitamina to su vitamin C (30-100 mg/100 g svježeg povrća) i vitamini B kompleksa.
19. 1. 1. Morfološka svojstva
Špinat je jednogodišnja biljka. Glavni korijen je malo zadebljan, a grana se površinskim
tankim korijenčićima. Stabljika je u vegetativnoj fazi kratka, a u generativnoj može narasti
i do 1 m. Listovi su različitog oblika, a mogu biti ravnog ili valovitog ruba. Površina lista
može biti glatka ili naborana, tamnozelene do svijetlozelene boje. Rozeta može biti
položena, poluuspravna i uspravna. Muški cvijet se nalazi na vrhu stabljike, nema latice i
ima 4 prašnika. Ženski cvijet je također bez latica a nalazi se u pazuhu lista. Oprašivanje je
vjetrom. Plod je jednosjemeni orašćić,
nepravilnog okruglog oblika, sive do smeđe
boje, a koristi se kao sjeme.
159
Slika 262: Korijen špinata (snimila Parađiković, N.)
19. 1. 2. Uvjeti uzgoja
Špinat je biljka dugog dana i umjerene klime. Minimalna temperatura klijanja je 2°C,
optimalna oko 20°C, a na temperaturi većoj od 30°C sjeme špinata ne niče. Optimalne
temperature rasta i razvoja su 18 - 22°C. Niže temperature utječu na kvalitetu listova koje
bude sitnije i deblje. Špinat se proizvodi kao rani i kasni proljetni, ljetni, rani i kasni
jesenski i ozimi uzgoj. Drugim riječima uzgaja se gotovo cijele godine u zaštićenim
prostorima i na otvorenom polju.
19. 1. 3. Priprema tla i gnojidba
Špinatu pogoduju lakša do srednje teška tla, pH 6 – 7. U uzgoju ne podnosi sam sebe kao ni
druge kulture iz porodice Chenopodiaceae. Također, poželjno je da te kulture čak ne budu
ni blizu zbog mogućnosti prenosa uzročnika bolesti i štetnika. Zbog kratke vegetacije do
tehnološke zrelosti (60 - 80 dana) špinat se dobro uklapa u plodosmjenu s drugim povrtnim
kulturama. Špinat se ne bi trebao sijati nakon obilne gnojidbe organskim gnojivima zbog
mogućnosti nakupljanja većih količina nitrata koji prelaze u nitrite i tada mogu biti opasni
za zdravlje ljudi. Upravo zbog nakupljanja nitrata gnojidba špinata naročito dušikom treba
biti provedena vrlo pažljivo. Prinos špinata od oko 30 t/ha iznosi iz tla 135 kg N, 55 kg
P2O5, 180 kg K2O i 30 kg MgO.
19. 1. 4. Sjetva i njega
Za ranu sjetvu špinata tlo se treba pripremiti tijekom jeseni i to oranjem na dubinu 25 - 30
cm uz primjenu mineralnih gnojiva. Na težim tlima poželjno je napraviti uzdignute gredice,
a površina tla treba biti izravnana i fine mrvičaste strukture da bi se omogućila što
ravnomjernija sjetva. Vrijeme sjetve u proljeće određuju klimatski uvjeti. U
kontinentalnom područiju sjetva se može obaviti već krajem veljače, ali zbog mogućnosti
pojave jakih mrazeva sjetva je sigurnija krajem ožujka. U Dalmaciji špinat se sije cijelu
godinu zbog povoljne mediternaske klime. Sjetva od sredine travnja do kraja lipnja
osigurava berbu tijekom ljeta, ali prednost imaju brdsko planinska područija gdje
temperatura tijekom ljeta rijetko prelazi 20 - 25°C. Za jesensku proizvodnju sjetva se
obavlja u kolovozu, a za ozimu u listopadu i to kultivara koji mogu podnijeti niske
temperature. Dužina vegetacije do berbe špinata je od 65-75 dana.
Sjetva špinata na obiteljskim gospodarstvima uglavnom se obavlja ručno, a na većim
površinama strojno u trake. Razmak u redu može biti 3 - 7 cm, a međuredni razmak 10 - 30
cm. Prema tome, sklop može biti 100 - 250 biljaka/m2, a za 1 ha je potrebno 20 - 40 kg
sjemena. Kako špinat ima vrlo kratku vegetaciju i ne dubok korijen u sušnom periodu
uzgoja tijekom ljeta potrebno je zalijevati kulturu. Najčešće se zalijeva rotacionim
rasprskivačima tj. kišenjem. Tijekom uzgoja špinata do faze zatvaranja redova tj. porasta
160
lisne mase štete mogu izazvati termofilni korovi. Stoga prije sjetve je potrebno tretirati tlo
herbicidima.
19. 1. 6. Berba i prinos
Optimalna zrelost špinata koji se bere ručno za svježu potrošnju se vremenski razlikuje od
zrelosti špinata namijenjenog preradi. Slično je i sa načinom berbe. Špinat namijenjen
preradi se može brati kasnije ako se vadi cijela biljka u odnosu na raniju berbu kada se bere
rezanjem listova.
Špinat se bere kad ima 6 - 10 dobro razvijenih listova. Bere se prije početka prorastanja tj.
pojave cvjetne stabljike. Zbog toga je u ljetnom razdoblju vrijeme berbe vrlo kratko, samo
2 - 4 dana. Berba se obavlja ručno i strojno. Ručna berba zahtjeva puno radne snage i
obično se obavlja na manjim površinama. Strojna berba je puno brža i obavlja se na
velikim površinama. Špinat se nakon berbe pere, sortira i pakira. Prinosi špinata kao i kod
drugih kultura ovisi o mnogo čimbenika. Ovisi o kultivaru, roku sjetve, sklopu, klimatskim
uvjetima, gnojidbi, navodnjavanju i dr. Prinos proljetnog i ozimog špinata je 10 - 20 t/ha, a
jesenskog 20 - 30 t/ha.
20. LEPIRNJAČE – Fabaceae syn. Leguminosae
Porodica lepirnjače dijele se na zeljaste, jednogodišnje i višegodišnje biljke, ali ima i
grmova i drveća. Za ljudsku prehranu se najčešće koriste zrele ili nezrele sjemenke ili
nezreli tj. tehnološki zreli plodovi (Lešić, 2002.). Zrnate mahunarke sadrže dosta
bjelančevina (20 - 28%). Postoji i dosta kultivara koji služe kao stočna hrana. U simbiozi s
bakterijama Rhizobium obogaćuju tlo dušikom pa ih većina može uspjevati i na siromašnim
tlima.
Kao povrćarske kulture uzgajaju se biljke iz rodova Phaseolus, Pisum, Lens, Cicer i Vicia.
Sve leguminoze su autogamne samo je kod graha moguća i stranooplodnja (1-8%).
20. 1. GRAŠAK (Pisum sativum L.)
Grašak je stara kultura i potječe iz srednje Azije, a neke vrste potječu iz Sredozemlja i
Afrike. Jednogodišnja je zeljasta kultura kratke vegetacije. Zbog svoje velike hranjive
vrijednosti dosta se koristi u ljudskoj prehrani. Sadrži bjelančevine (legumin, legumelin,
vicilin, trigonelin i dr.), šećer, škrob, lecitin i dr. Veća količina lecitina nalazi se u sortama
s naboranim zrnom, u kojima se klorofil duže čuva pa su zrela zrna ovih sorata izrazito
zelene boje.
20. 1. 1. Morfoloka svojstva
161
Korijen: može porasti do 1.5 m dužine, dok je glavni dio u površinskom dijelu tla do 25 cm
dubine. Na korijenu žive simbiotske kvržične bakterije roda Rhizobium koje fiksiraju
atmosferski dušik.
Stabljika: može biti uglasta i šuplja, svijetlozelene boje i razgranata. Naraste od 40 - 300
cm, što ovisi o genotipu. Visoke sorte imaju dulje internodije te više nodija pa im je
prilikom uzgoja potreban potporanj. Za proizvodnju graška za industrijsku preradu
pogodnije su srednje visoki kultivari koji mogu ostati uspravni.
List: parno je perasti sa jednim ili dva, rijetko tri para ovalnih liski, a završavaju
razgranatom viticom. Žutozelene su do svijetlozelene, sivozelene ili plavozelene boje, a
mogu imati šare i prekriveni su voštanom prevlakom. Tek iznad 4. nodija listovi su prave
veličine. Kod nekih kultivara liske su se transformirale u vitice koje zajedno sa zaliscima
preuzimaju asimilacijsku funkciju te služe za prihvaćanje biljke uz nekakav potporanj
(kolac, kukuruz ili slično) (Lešić, 2002.).
Cvijet: leptirast, bijele boje, eventualno drugih boja. Na dugoj je stapci, a ima 5 lapova, 5
latica: lađicu, zastavice i krila. U lađici se nalaze tučak i 10 prašnika. Način oplodnje je
samooplodnja.
Plod graška: je mahuna koja je u tehnološkoj zriobi zelena i glatka u kojoj se nalaze
sjemenke a sadrži od 5-15 sjemenki što zavisi o sortimentu.
Slika : Cvijet graška
Sjeme: okruglo i glatko ili naborano. Žute je ili zelene boje, a sjemena ljuska je bezbojna.
20. 1. 2. Agrotehnika
Grašak se uspješno uzgaja u uvjetima umjerene i vlažne klime. Niče već pri temperaturi 4
do 6ºC, a idealna temperatura za nicanje je 16 do 18ºC. Mlade biljke podnose temperature i
do –6ºC. Optimalna je temperatura za razvoj oko 18ºC. Za vrijeme cvatnje temperature bi
trebale biti 18 - 20ºC, a za razvoj mahuna 20 - 22ºC. Visoke temperature iznad 28ºC
nepovoljno djeluju, naročito na vegetativnu fazu razvoja, ali i na cvatnju, zametanje i
razvoj mahune. Pri temperaturama iznad 35ºC rast se zaustavlja. Grašak je pretežno biljka
dugog dana, ali selekcioneri su stvorili i kultivare neutralnog dana kao i intermedijarne
kultivare. U pogledu vode nema pretjerano velike zahtjeve. Dovoljno je tlo održavati na 65
- 75% poljskog vodnog kapaciteta. Za dobar prinos i kvalitetu zrna u mahunu potrebno je
162
od 200-400 mm oborina od početka travnja do 15. srpnja. Nedostatak vode direktno može
utjecati na opadanje cvijeta i slabu oplodnju, a s time i na kvalitetu i prinos.
20. 1. 3. Tlo i plodored
Tlo treba biti rahlo, rastresito, mrvičaste strukture da se korijen može što bolje razvijati i da
je što bolji razvoj kvržičnih bakterija. Tijekom jeseni tlo se mora orati do 30 cm dubine.
Obavezno se uzgaja u plodoredu, a iza njega je dobro uzgajati rajčicu i papriku jer
zahvaljujući mogućnosti vezanja dušika iz zraka, grašak ostavlja dobro opskrbljeno tlo
dušikom. Za rast su potrebna slabo kisela tla pH 6.5-7.5. Ako je tlo kiselije, tada je
potrebno provesti kalcizaciju tla.
20. 1. 4. Gnojidba
Tlo za uzgoj graška treba biti izuzetno dobro nagnojeno. Dušična gnojiva upotrebljavaju se
u manjim količinama i to samo radi opskrbe biljke dušikom u prvim fazama razvoja.
Kasnije one same usvajaju atmosferski dušik te na taj način podmiruju svoje potrebe.
Prilikom osnovne gnojidbe najbolje je dodati od 500 do 600 kg NPK 7 :14 : 21 ili 8 : 16 :
24. Grašak nema velikih zahtjeva u proljetnom razdoblju i uglavnom se prihrana ne
primjenjuje. Ako je usjev slabiji u porastu, tada se može oprezno prihraniti sa 100 kg KAN-
a/ha.
Tablica 121: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 10 t u
zatvorenom uzgoju (Haifa)
N P2O5 K2O CaO MgO
Iznošenje prinosom (kg/ha)
30 9 25 27 7
Iznošenje cijelom biljkom tijekom uzgoja (kg/ha)
195 51 226 173 23
Preporučena količina gnojiva (kg/ha)
234 82 294 87 23
20. 1. 5. Sjetva i njega nasada
Sije se direktnom sjetvom početkom travnja i to mehaničkim sijačicama u redove razmaka
15 do 20 cm i 5 do 6 cm u redu. Kasnija sjetva ima za posljedicu kasnije cvjetanje,
zametanje i razvoj mahuna, što se događa u vrijeme visokih temperatura koje mogu
prepoloviti prinos. Gustoća sklopa je 80 do 120 biljaka/m2, ovisno o sorti. Za jedan hektar
potrebno je od 120 do 200 kg sjemena. Ova količina sjemena ovisi o vremenu sjetve i
krupnoći sjemena. Tijekom uzgoja štetno djeluju visoke temperature iznad 30°C uslijed
kojih se umanjuje prinos zrna. Grašak ima velike zahtjeve za navodnjavanjem i ako su tla
pjeskovita ili aluvijalna, obavezno je navodnavanje 2-5 puta tijekom vegetacije. Uzgoj
163
graška može biti vertikalan i horizontalan. Uzgaja se tako da se usmjeravaju vriježe na
PVC mrežu. Ovaj način uzgoja osigurava lakšu i čistiju berbu, a same mahune zbog veće
izloženosti svjetlu su bolje kvalitete.
20. 1. 6. Sorte graška
Prema podacima Matotana (1994.), uz duljinu vegetacije dosta je čvrsto vezano i svojstvo
visine oblikovanja prvog sloja mahuna. Rane sorte prve mahune oblikuju na 8. do 10.
koljencu stabljike, srednje rane na 11. do 13., a kasne sorte prve mahune oblikuju iznad 13.
koljenca. Duljina vegetacije određena je potrebnom količinom akumulirane toplinske
energije, a označuje se toplinskim jedinicama. Toplinske jedinice su zbroj srednjih dnevnih
temperatura umanjenih za biološki minimum, koji je za grašak 4.5ºC i to od sjetve do
tehnološke zriobe.
JOF F1
Srednje rani hibrid graška s dužinom vegetacije oko 110 dana. Vrlo produktivna sorta
graška. Posebno je prikladan za upotrebu u svježem stanju, ali može se i prerađivati. Ovaj
kultivar je srednje visok, tamnozelene boje. Prva cvatnja je na 14. internodiju. Otporan je
na Fusarium. Selekcija je sjemenske kuće S&G.
20. 1. 7. Berba prinos
Zrelost graška se može odrediti tenderometrom na temelju snage potrebne da se savlada
sila otpora prilikom prodiranja kroz grašak (poznato kao tenderometrijska vrijednost).
Berba se vrši na većim gospodarstvima kombajnima, a na manjim obiteljskim
gospodarstvima ručno. Idealna berba graška je kada je 75 do 80% mahuna tehnološki
zrelo, a postoji aparat koji mjeri tvrdoću zrna, tj. njegov stupanj zrelosti: tenderometar.
Smatra se da je idealno vrijeme berbe i najkvalitetnija zrelost zrna kod 90 stupnjeva
tenderometarske vrijednosti. Prinosi ranih sorata su 40 t/ha, a kasnih sorata i do 70 t/ha.
20. 2. GRAH (Phaseolus vulgaris L.)
Većina biotipova graha potječe od autohtone vrste Phaseolus aborgineus iz Južne Amerike.
Jednogodišnja je zeljasta biljka, dok u zemljama podrijetla ima i višegodišnjih kultivara.
20. 2. 1. Morfološka svojstva
Korijen: je slabije razvijen, a može doseći do 1.5 m u dubinu tla u povoljnim uvjetima. U
simbiozi je s kvržičnim bakterijama.
164
Stabljika: može biti kratka (30 - 60 cm), grmolika (determinantna) i visoka do 3 m
(semideterminantna), a ovija se oko potpore.
List: prva dva lista su jednostavni, a ostali neparno perasti i sastoje se od tri liske koje su
srcolike i pokrivene sitnim dlačicama. Grah ima sposobnost da regulira položaj listova
prema izvoru svjetlosti.
Cvijet: leptirast, na kratkim stapkama. Nalaze se po 1 ili 2 na koljencu, a imaju 5 lapova, 5
latica, tučak i 10 prašnika. Cvijet je bijele do ljubičaste boje. Prevladava samopolodnja.
Sorte obojenog cvijeta imaju obojeno sjeme, a bijelog cvijeta bijelo sjeme.
Plod: mahuna različite veličine i oblika. U unutrašnjosti mogu imati čvrsti pergamentni sloj
i celulozne niti po šavovima, što je karakteristika graha zrnaša. Kod graha mahunara nema
tog sloja, a mahuna je u nezrelom stanju ispunjena parenhimskim tkivom te nema
celuloznih niti. U tehnološkoj zrelosti jedra je i lako puca, a zrno nije veće od zrna pšenice.
Pokrivena je dlačicama.
Sjeme: različitog oblika – okruglo, ovalno, valjkasto ili bubrežasto, bijele, ružičaste,
crvene, žute, smeđe ili crne boje. Može biti šareno. Masa 1000 zrna od 150 – 500 g.
20. 2. 2. Agrotehnika i sjetva
Agrotehnika, plodored, obrada tla i gnojidba istovjetna je kao u proizvodnji graška, ali ako
proizvođač sjemena za određenu sortu predloži konkretnu tehnologiju proizvodnje, tada to
treba u cijelosti primijeniti.
Sjetva graha se vrši kada je temperatura tla 10ºC u travnju u kontinentalnim uvjetima, dok
u mediteranskom podneblju sjetva se može obaviti znatno ranije. Sjetva se obavlja
pneumatskim sijačicama međurednog razmaka 50 cm, a u redu razmak između sjemena je
5 cm. Sije se na dubinu od 5 cm. Za jedan hektar ovisno o sorti i krupnoći sjemena,
potrebno je od 80 do 100 kg sjemena.
20. 2. 3. Izbor sorti
165
MUSICA F1
Vrlo rana sorta visoke stabljike i dugačkih zelenih
mahuna. Dužina vegetacije iznosi oko 60 dana.
Mahune su dugačke oko 20 - 25 cm, a široke oko 2
cm. Uzgaja se za upotrebu u svježem stanju u
zaštićenim prostorima ili na otvorenom. Sjeme je
bijele boje. Otporna je na virus mozaika mahune.
Selekcija je sjemenske kuće Nickerson Zwaan iz
Nizozemske.
CARSON F1
Niski i grmoliki hibrid koji ima visok
potencijal i ujednačenost prinosa. Mahune su
ravne, dužine 13 - 14 cm i širine oko 9.5 mm.
Lako se bere, žute je boje. Koristi se za
upotrebu u svježem stanju, ali i za preradu.
Otporan je na virus običnog mozaika mahune i
na Colletotrichum. Selekcija je sjemenske
kuće S&G.
20. 2. 4. Berba i prinos
Grah mahunar bere se kombajnima u tehnološkoj zriobi, a određuje se prema razvijenosti
zrna u mahuni. Prinosi ovise o rokovima sjetve, sklopu, klimatskim uvjetima, gnojidbi i dr.,
a kreću se od 10 do 15 t/ha.
Literatura:
Ayers, R.S., D. W. Westcot, 1985.: Water Quality for Agriculture, FAO Irrigation and
Drainage Paper 29. Roma.
Bergmann, W. 1983.: Ernahrungsstőrungen bei Kulturpflanzen., VEB Gustav Fischer
Verlag, Jena
Bates, L.S., Waldren, R.P. and Teare, I.D., 1973.: Rapid determination of free proline for
water stress studies, Plant and Soil 39; 205-207.
Biggs, T., 1990. Vegetables,The Royal Horticultural Societys, London, England.
166
Buzás, I. (ed.) 1983.: A nővénytáplálás zsebkőnyve, Mezőgzdásági Kiadó, Budapest.
Butorac, I. , Bolf, M., 2000.: Proizvodnja krumpira, Zagreb.
Csizinszky A.A., 2003.: Response of ‘Florida 47’ Tomato to Soil and Foliar-applied
Biostimulants and N and K rates. 116. ANNUAL MEETING OF THE FLORIDA STATE
HORTICULTURAL SOCIETY, Program and abstract book, pp 125.
Csizinszky A.A. (2004). Yield Response of ‘Wizard X3R’ Bell Pepper to Foliar-applied
‘SOAR’ Biostimulants in West-Central Florida. 17TH INTERNATIONAL PEPPER
CONFERENCE, November 14-16, 2004 Naples, Florida USA, Book of Abstracts
Ćorić, D. 2007.: Hrvatsko tržište sjemenom. Hrvatsko agronomsko društvo, Zagreb
Sjemenarstvo vol. 24 (1), str. 41-50.
Dobričević, N., 2005.: Prerada povrća na obiteljskom gospodarstvu u fermentirane i
marinirane proizvode, str. 55., Proizvodnja i prerada povrća: izlaganje s okruglog stola,
Koprivnica 8. srpanj 2005., HAZU, Znanstveno vijeće za poljoprivredu i šumarstvo, 2005.
Dragović-Uzelac, V., 2005.: Konzerviranje povrća pakiranjem u modificiranoj atmosferi,
str. 47-53., Proizvodnja i prerada povrća: izlaganje s okruglog stola, Koprivnica 8. srpanj
2005., HAZU, Znanstveno vijeće za poljoprivredu i šumarstvo, 2005.
Đurovka, M., Lazić, B., Bajkin, A., Potkonjak, A., Marković, V., Ilin, Ž., Todorović, V.,
2006.: Proizvodnja povrća i cveća u zaštićenom prostoru, Poljoprivredni fakultet, Novi
Sad, Poljoprivredni fakultet, Banja Luka.
Fallik, E., Grinberg, S., Davidson, H., Lomaniec, E., Lurie, S., Klein, J., Lalazar, A. and
Basker, D., 1993.: Postharvest heat treatment of tomatoes to reduce rots while maintaining
fruit quality, Hassadeh 73:973-975, 1993.
Fallik, E., Ilić, Z., Tuvia-Alkalai, S., Copel, A. and Polevaya, Y., 2002.: A short hot water
rinsing and brushing reduces chilling injury and enhance resistance against Botrytis cinerea
in fresh harvested tomato, Advance Horticulturae Science 16(1), 3-6, 2002.
Fries, N., 1951.: The influence of amino acids on growth and lateral root formation in
cotyledon-less pea seedlings. Cellular and Molecular Life Sciences, vol. 7, nr. 10, pp 378-
379.
Fletcher, J.T., 1989.: Diseases of greenhouse plants. Logman House, Essex, England.
García, A. L., Franco, J. A., Nuria Nicolás, Madrid Vicente, R. 2006.: Influence of Amino
Acids in the Hydroponic Medium on the Growth of Tomato Plants.
Journal of Plant Nutrition, vol. 29, issue 12, pp 2093-2104.
167
Habegger, R., 1986.: Vernalisations und Devernations - reactionen von Kohlrabi,
Gartenbauwissenschaft 51 (4):184-189.
Halavanja, J. 2007.: Hidroponski uzgoj, Slavonski Brod, diplomski rad.
HZPC, 2003. International publications, Summary of varietes.
Ilić, Z., Fallik, E., Đurovka, M., Martinovski, Đ. i Trajković, R., 2007.: Fiziologija i
tehnologija čuvanja povrća i voća, Tampograf, Novi Sad, 2007.
Kader, A. 1992.: Postharvest Technology of Horticultural Crops, University of California,
Publication 3311, 185-189, 1992.
Kader, A. A., 2003: A perspective on postharvest horticulture (1978.-2003.), Hort. Science,
38:1004-1008, 2003.
Katyal, J.C., Randhawa, N.S. 1983.: Micronutrients, FAO Fertilizer and Plant Nutrition
Bulletin, 7, 1-82.
Kertikov, T., Radeva, V. 1998.: Influence of treatment with the biostimulants Molstim and
Ecostim on spring vetch productivity. Rasteniev"dni Nauki, vol. 35(3), pp 188-191
Kirkegaard, J.A., M. Sarwar, J. N. Matthiessen, 1998.: Assessing the biofumigation
potential of crucifers, Acta Hort., 459:105-111.
Kišpatić, J., 1985.: Opća fitopatologija, Agronomski fakultet, Zagreb.
Lazić, B., Marković, V., Đurovka, M. i Ilin, Ž. 2001.: Povrće iz plastenika, Parteton,
Beograd.
Levaj, B., 2005.: Proizvodi od povrća od posebnog značaja za Republiku Hrvatsku, str. 42-
44., Proizvodnja i prerada povrća: izlaganje s okruglog stola, Koprivnica 8. srpanj 2005.,
HAZU, Znanstveno vijeće za poljoprivredu i šumarstvo, 2005.
Lee, L., Arul, J., Lencki, R., Castaigne, F., 1995.,: A review on modified atmosphere
packaging and preservation of fresh fruits and vegetables: physiological basis and practical
aspects-part 1. Packaging Tehnol. Sci., 8, 315-331.
Lee, L., Arul, J., Lencki, R., Castaigne, F., 1995.,: A review on modified atmosphere
packaging and preservation of fresh fruits and vegetables: physiological basis and practical
aspects-part 2. Packaging Tehnol. Sci., 9, 1-17.
Lešić R., Borošić, J., Buturac, I., Ćustić, M., Poljak, M., Romić, D. 2002.: Povrćarstvo
Zrinski, Čakovec, 2002.
Lončarić, Z., 2005.: Program vježbi iz kolegija AGROKEMIJA, Praktikum za studente
općeg smjera, radna inačica, Osijek, 2005.
168
Lončarić, Z.; Lončarić, R.; Teklić, T.; Engler, M.; Karalić, K. i Popović, B., 2005.:
Kompjutorski model izrade preporuka gnojidbe i ekonomske analize ekološke biljne
proizvodnje, Zbornik radova, 40. Znanstveni skup hrvatskih agronoma s međunarodnim
sudjelovanjem, Opatija, str. 151 – 152.
Lončarić, Z., Vukadinović, V., Bertić, B. i Teklić, T. 2003: Caculator for the Brassicas
Fertilization Recommendation, Acta Hort. 627: 153 – 160.
Lončarić, Z., Vukadinović, V., Bertić, B. i Teklić, T., 2003.: The Optimizing of N-
Fertilization by Soil Organic Matter Mineralization, Proc. 14.-th Intl. Symposium of
Fertilizers CIEC, Debrecen, Hungary 22-25 June. P. 112-118.
Lončarić, Zdenko; Teklić, Tihana; Parađiković, Nada; Jug, Irena.
Influence of fertilization on early Savoy Cabbage yield. // Acta Horticulturae. 627 (2003.) ;
145-152 (članak, znanstveni rad).
Lončarić, Zdenko; Teklić, Tihana; Lončarić, Ružica; Vidović, Irena; Jug, Danijel.
Utjecaj sklopa na prinos te dinamike prinosa i tržišne cijene na dobit u uzgoju paprike u
visokim tunelima. // Poljoprivreda. 5 (1999) , 2; 53-59 (prethodno priopćenje, znanstveni
rad).
Maceljski, M:, 2002.: Poljoprivredna entomologija, Zrinski d.d., Čakovec
Malais, M. & Ravensberg, W.J., 1992.: The biology of glasshouse pests and their natural
enemies. Koppert B.V., Netherlands.
Matotan, Z., 2005.: Proizvodnja povrća za industrijsku preradu u Republici Hrvatskoj,
Proizvodnja i prerada povrća: izlaganje s okruglog stola, Koprivnica 8. srpanj 2005.,
HAZU, Znanstveno vijeće za poljoprivredu i šumarstvo, str. 11-13
Matotan, Z., 2001.: Proizvodnja paprike, Zrinjski, Čakovec.
Matotan, Z. i Međimurec, T. 1998.: Proizvodnja krastavaca za preradu, Biblioteka
Poljoprivredni savjetnik, 1998., Zagreb.
Matotan, Z., 2004.: Suvremena proizvodnja povrća, Nakladni zavod Globus, Zagreb.
Moleyar, V. i Narasimham, P., 1994.: Modified atmosphere packaging of vegetables: an
ap-praisal, J., Food Sci. Tehnol. 31 (4), 267-278.
Maini, P. 2006.: The experience of the first biostimulant, based on aminoacids and
peptides: a short retrospective review on the laboratory researches and the practical results.
Ed. Centro Scientifico Italiano dei Fertilizzanti, Fertilitas Agrorum, vol. 1 (1), pp 29-43.
Milaković, Z., 2007.: Skripta: Mikrobiologija.
169
Muralidharan, R.; Saravanan, A.; Muthuvel, P. 2000.: Influence of biostimulants on yield
and quality of tomato (Lycopersicon esculentum Mill.). Madras Agricultural Journal, vol.
87 (10/12). pp 625-628.
Pavlek, P., 1985.: Opće povrćarstvo, Liber, Zagreb.
Parađiković Nada 2002.: Osnove proizvodnje povrća. “Katava” d.o.o. Osijek
Parađiković, Nada; Teklić, Tihana; Horvat, Dražen; Vinković, Tomislav; Gumze, Andrej.
Influence of different nitrogen form application on the incidence of BER and elementary
composition of bell pepers. // Cereal Research Communication. 35 (2007) , 2; 897-900
(članak, znanstveni rad).
Parađiković, Nada; Hrlec, G.; Horvat, D.:Residues of vinclozolin and procymidone after
treatment of greenhouse grown lettuce, tomato and cucumber. // Acta Agriculturae
Scandinavica Section B-Soil & Plant Science. 4 (2004.) , 54; 241-248 (članak, znanstveni
rad).
Parađiković, Nada; Teklić, Tihana; Guberac, Vlado; Vinković, Tomislav.
Utjecaj temperature na klijavost i nicanje salate (Lactuca sativa L.) i mrkve (Daucus carota
L.). // Sjemenarstvo. 24 (2007.) , 2; 111-119 (članak, znanstveni rad).
Parađiković, Nada; Vinković, Tomislav; Iljkić, Dario.:Hydroponic cultivation and
biological protection of peper (Capsicum annum L.). // Acta Agriculturae Serbica. XII
(2007.) , 23; 19-24 (članak, znanstveni rad).
Parađiković, Nada; Vukadinović, Vesna; Šeput, Miranda; Baličević, Renata; Vinković,
Tomislav.: Dinamika sadržaja humusa i vodozračni odnosi u tlu u intenzivnoj stakleničkoj
proizvodnji povrća i cvijeća. // Poljoprivreda znanstveno-strucni casopis (Agriculture
Scientific and Professional Review). 2 (2007.) , 13; 41-46 (članak, znanstveni rad).
Parađiković, Nada; Lončarić, Zdenko; Bertić, Blaženka; Vukadinović, Vladimir.
Utjecaj folijarne aplikacije Ca na prinos i kvalitetu slatke paprike u stakleničkim uvjetima.
// Poljoprivreda (Osijek). 10 (2004) , 2; 24-27 (kongresno priopćenje, znanstveni rad).
Parađiković, Nada; Šoštarić, Jasna; Milaković, Zlata; Horvat, Dražen.
Organsko- biološki i konvencionalni uzgoj rajčice (Lycopersicon lycopersicum Mill) u
zaštićenom prostoru. // Agriculture Scientific and Professional Review. 8 (2002) , 2; 40-45
(članak, znanstveni rad).
Poincelot P. R. 1993.: The Use of a Commercial Organic Biostimulant for Bedding Plant
Production. Journal of Sustainable Agriculture, vol. 3(2), pp 99-110.
Papadopoulous, A. P. i sur. 1997.: An evaolation of nutrient film and closed rockwool and
polyerethane foam for sweet pepper in greenhouses. Interim report 12 pp (1997)
170
Piližota, V., 2005.: Minimalno procesirano povrće, str. 25-29., Proizvodnja i prerada
povrća: izlaganje s okruglog stola, Koprivnica 8. srpanj 2005., HAZU, Znanstveno vijeće
za poljoprivredu i šumarstvo, 2005.
Poljak, M., 2005.: Kvaliteta krumpira i prerada, str. 59-66., Proizvodnja i prerada povrća:
izlaganje s okruglog stola, Koprivnica 8. srpanj 2005., HAZU, Znanstveno vijeće za
poljoprivredu i šumarstvo, 2005.
Praeger, U., Bufler, G., 2006: Zwiebeln in CA-Lager-Was bewirkt eine veränderte
Atmosphäre, Gemüse 8/2006, str. 34-36.
Richardson, D.A., Aikens Melissa, Berlyn, G.P., Marshall, P. 2004.: Drought stress and
paper birch (Betula papyrifera) seedlings: Effects of an organic biostimulant on plant health
and stress tolerance, and detection of stress effects with instrument-based noninvasive
methods. Journal of Arboriculture, vol. 30(1), pp 52-61.
Romić, D. 1995. : Režim vode Vranskog jezera i procjena njene kakvoće za navodnjavanje.
Poljoprivredna znanstvena smotra 60 (1/1995): 27 – 44.
Janse, J., 1994.: Geschmacksbeurteilung von Tomaten. Gemuse, 3:2001-2003.
Somos, A., 1984.: The paprika, Akademiai Kiado, Budapest.
Sonnenveld, C., 1988.: Rockwool as a supstrate in protected cultivation, Special lecture at
the Symposium on Horticulture in High Technology Era, Tokyo, 1-19.
Stojić, B. 1997.: Gnojidba povrća i cvijeće, Petrokemija, Kutina.
Thi Lua, H., Böhme, M. 2001.: Influence of humic acid on the growth of tomato in
hydroponic systems. International Symposium on Growing Media and Hydroponics. ISHS
Acta Horticulturae 548.
Thompson, J.J.F., 1985.: Postharvest Technology of horticultural Crops, University of
Carolina, Special Publication 3311, Harvesting systems, 12-14, 1995.
Verlinder, S. and Garcia, J. J.V., 2004.: Postharvest Biol. Technology, 31:305, 2004.
Vernieri, P.; Malorgio, F.; Tognoni, F. 2002.: Use of biostimulants in production of
vegetable seedlings. Colture-Protette (Italy), vol. 31(1), pp 75-79.
Vernieri, P., Borghesi, E., Tongans, F., Serra, G., Ferrante, A., Piagessi, A. 2006.: Use of
biostimulants for reducing nutrient solution concentration in floating system. III
International Symposium on Models for Plant Growth, Environmental Control and Farm
Management in Protected Cultivation (HortiModel 2006), ISHS Acta Horticulturae 718.
171
Vinković T., Parađiković Nada, Plavšić H., Guberac V., Levai L. 2007.: Maize and
soybean seed vigour under influence of seed age, seed treatment and temperature in cold
stress test. Cereal Research Communications, vol. 35, nr. 2, pp 1213-1216.
Vukadinović, V. i Bertić, B. 1989.: Praktikum iz agrokemije i ishrane bilja. Skripta,
Poljoprivredni fakultet Osijek.
Vukadinović, V. i Ivezić, M. 1986.: Primjena mikroračunara u analizi faktorijalnih pokusa
s dva faktora i pokusa po planu podijeljenih parcela. Znanost i praksa u poljoprivredi i
prehrambenoj tehnologiji, vol. 16 (3-4); 355-369.
Vukadinović, V. i Lončarić, Z.1998. : Ishrana bilja, Poljoprivredni fakultet, Osijek.
Vukadinović, V., 1999.: Ekofiziologija, interna skripta, Poljoprivredni fakultet, Osijek
Zimmer, R., Đ. Banaj, D. Brkić, S. Košutić 1997: Mehanizacija u ratarstvu. Udžbenik,
Poljoprivredni fakultet Osijek.
Zagory, D., 1995.: Principles and practice of modified atmosphere packaging of
horticultural commodities, U: Principles of modified-atmosphere sous-vide product
packaging (ed. Farber J. M., Dodds KL), Lancaster, PA: Technomic Publishing Co Inc. Str.
175-204.
Znaor, D. 1996.: Ekološka poljoprivreda, Nakladni zavod Globus, Zagreb.
Yildirim E., Dursun A., Guvenc I., Kumlay A.M. 2007.: The effects of different salt,
biostimulant and temperature levels on seed germination of some vegetable species. II
Balkan Symposium on Vegetables and Potatoes. ISHS Acta Horticulturae 579.
Walls, G. I., 1989.: Growing Tomatoes, Newton Abbot, London.
Wills, R., McGlasson, B., Graham, D. and Joyce, D., 1998.: Postharvest:an introduction to
the physiology and handling of fruit, vegetables and ornamentals, CABI Publishing,
Wallingford, 1998.
Wettstein, D. (1957): Chlorophyll-letale und submikroscopische Formwechsel der
Plastiden. Experimental Cell Research, vol. 12, pp 427-433.
Wyatt, E. J. (2001). Effects of Several Biostimulants on Emergence and Yield of Two Snap
Bean Cultivars. The University of Tennesse, Department of Plant Sciences and Landscape
Systems (research article).
Katalog:
Katalog Bejo Zaden
172
Katalog Enza Zaden
Katalog Nickerson Zwaan
Katalog Nunhems
Katalog Rijk Zwaan
Katalog S&G
Katalog Clause
Katalog Royal Sluis
Katalog Tezier
Katalog Austrosaat
Internet:
www.howtogrowhotpeppers.com/
www.ces.ncsu.edu/depts/hort/greenhouse_veg/resources/specific_crops.html
www.hortnet.co.nz/publications/hortfacts/hf359001.htm
www.hos.ufl.edu/ProtectedAg
Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu (HZPSS), internet.
Marcelis LFM. – Ho LC.: 1999. Blossom-end rot in relation to growth rate and calcium
content in fruits of sweet pepper (Capsicum annuum L.) – Journal of Experimental Botany
50: 332, 357-363 pp.
Marti H. R. – Mills H. A.: 1991. Calcium uptake and concentration in bell pepper plants as
influenced by nitrogen form and stages of development – Journal of Plant Nutrition vol 14
no 11 1177-1185 pp.
Morley PS. – Hardgrave M. – Bradley M. – Pilbeam DJ. – Fragoso MAC. (ed.); Beusichem
ML. Van.: 1993. Susceptibility of sweet pepper (Capsicum annuum L.) cultivars to the
calcium deficiency disorder “Blossom-end rot” – Optimisation of plant nutrition: 8.
International Colloquium for the Optimisation of Plant Nutrition, refereed papers, Lisbon,
Portugal 563-567 pp.
Parađiković N. – Lončarić Z. – Bertić B. – Vukadinović V.: 2004. Influence of Ca foliar
application on yield and quality of sweet pepper in glasshouse conditions – Agriculture –
Scientific and Personal Review vol 10 no 2 24-27 pp.
173
poljoprivredna enciklopedija, leksikografski zavod, Zagreb
M. Čuljat, J. Barić : Poljoprivredni kombajni, poljoprivredni institut, Osijek, 1997.
Gligorević, Kosavić, Vukašinović: Proizvodnja povrća, Sarajevo, 1987.
www.povrće.com
www.planthpathology.com
www.BejoZaden.hr
www.dausuc carota
www.poslovni forum