Eldar Jakupović Arnela Buljetović

Oplemenjivanje šumskog drveća

Oplemenjivanje šumskog drveća predstavlja jednu posebnu genetičku biološku disciplinu u kojoj su sadržani osnovni principi, metode i tehnike za dobivanje genetički poboljšanih individua, jedne vrste ili hibrida. Osnova oplemenjivanja ogleda se u usmjerenom djelovanju odgovarajućih mehanizama ka stvaranju određenih individua koje će biti od veće koristi za čovjeka i ljudsku populaciju uopće.

U suštini oplemenjivanje šumskog drveća predstavlja jedan evolucijski proces, kojim rukovodi čovjek, prema unaprijed postavljenom cilju.

Tako usmjerena evolucija, u svrhu oplemenjivanja šumskog drveća, razlikuje se od prirodne evolucije najviše što su u ovom slučaju strogo kontrolirani svi faktori koji utiču na tokove prestrojavanja šumskih populacija i stvaranje odgovarajućih poboljšanih individua.

Oplemenjivanje šumskog drveća u suvremenom šumarstvu zauzima svakim danom sve važnije mjesto, posebno u oblasti uzgajanja šuma, uređivanja, sjemenarstva, klonskog šumarstva i slično. Rezultati oplemenjivanja bi se trebalo svakodnevno koristiti u šumarskoj praksi.

Ipak primjena određenih metoda oplemenjivanja, misli se na selekciju, često je vrlo ograničena kod poslova na uzgajanju i uređivanju šuma. To se može premostiti ako se mjere njege redovito provode u mladim sastojinama, te kasnije slijede pravilno provedeni sjekovi u cilju obnove, nakon čega možemo očekivati da će se populacija poboljšati i dati kvalitetnije potomstvo.

U suprotnom, ako se iz sastojine uklanjaju samo fenotipski najbolja stabla sa sigurnošću se može pretpostaviti da sastojina postaje genotipski lošija, a što će se odraziti i na narednu generaciju koja stoga može biti fenotipski lošija od matične sastojine.

Iskusni oplemenjivač ili praktičar u šumarstvu, ne samo da će odabirati najbolje jedinke, nego će ih i neprekidno kontrolirati, a u nekim slučajevima križati i dalje oplemenjivati. Stoga je jako bitno da suvremeni uzgajivači šuma poznaju osnovne principe genetike i oplemenjivanja, kao i genetičke strukture šumskog drveća.

Oblasti primjene u šumarskoj praksi:Suvremeno šumsko sjemenarstvo je bazirano

na upotrebi genetički kvalitetnog sjemena i sadnog materijala, visoke upotrebne vrijednosti. Tako se sjemenarstvo ne može zamisliti bez dobro organiziranih aktivnosti na oplemenjivanju šumskog drveća,jer se samo na taj način može osigurati suvremena proizvodnja visoko kvalitetnog reprodukcijskog materijala.

Oplemenjivanje šumskog drveća ima vrlo važnu ulogu kod radova na umjetnom podizanju šumskih kultura i plantaža, podizanju sjemenskih plantaža i konzervaciji autohtonog genofonda. Izdvajanjem sjemenskih sastojina kao i njihovim uređivanjem, te selekcijom plus stabala svih važnijih šumskih vrsta stvaraju se uvjeti za kvalitetniju obnovu šuma.

Zaštita i obnova degradiranih šuma pitomog kestena (Castanea sativa Mill.)

Cilj obnova degradiranih kestenovih panjača zaraženih rakom kore (Cryphonectria parasitica Murr.) i konverzija u mješovitu šumu pitomog kestena visokog uzgojnog oblika.

Metode oplemenjivanja drveća

Oplemenjivanje možemo podijeliti prema primjenjenim metodama u ostvarenju postavljenog cilja. Tako imamo:

• Selekciju (različite razine umjetne selekcije)• Hibridizaciju (umjetna hibridizacija)• Mutacije (umjetna mutacija, poliploidija i

genetički inženjering).

Općenito, oplemenjivanje ima za cilj kombiniranje različitih korisnih svojstava od različitih individua, pomoću različitih tehnika hibridizacije. Hibridizacija dolazi u obzir nakon selekcije najkvalitetnijih individua u populaciji. Za šumare koji se bave oplemenjivanjem i uzgajanjem šuma ispitivanje provenijencijske varijabilnosti i selekcija najboljih provenijencija predstavlja osnovni polazni materijal u radu.

Razlikujemo masovnu i individualnu selekciju: Masovnom selekcijom izdvajamo dijelove populacija, kao sjemenske sastojine,a kod individualne selekcije imamo izdvajanje pojedinačnih ili plus stabala, odnosno, stabala sa željenim fenotipskim karakteristikama. Iz masovne selekcije dobivamo reprodukcijski materijal, sjeme, sa relativno malom genetičkom dobiti, jer je nizak intenzitet selekcije. Kod individualne je selekcijski intenzitet veći te je i genetička dobit veća.

Oplemenjivanje selekcijom

Osnovni princip prirodne selekcije sastoji se u adaptaciji individua na promjenljive uvjete sredine. Uzajamnim djelovanjem i povezanošću tri osnovna faktora evolucije, nasljeđivanja, varijabilnosti i selekcije određene individue mogu preživjeti te uspješno ostaviti potomstvo, dok druge u tom slučaju izumiru.

Osnovne razlike između prirodne i umjetne selekcije se ogledaju u samom karakteru uzajamnog djelovanja između individue i okoliša. Prirodna selekcija se odvija pod izravnim djelovanjem raznih okolišnih faktora, a umjetna kroz selekciju i razmnožavanje samo odgovarajućih genotipova i izravnu eliminaciju lošijih. Ipak,poslije ciklusa umjetne selekcije na taj materijal obavezno djeluje prirodna selekcija preko odgovarajućih faktora okoline.

Bilo da je riječ o prirodnoj ili vještačkoj selekciji individue koje su ušle u ciklus odabiranja moraju proći kroz rigorozne norme odabira, te postoji mogućnosti da prođe vrlo mali broj genotipova. To je predstavljeno kroz diferencijalnu reprodukciju, gdje se stalno izmjenjuju selekcijski pritisci tijekom cijelog života individua, sve do kraja njihovog produkcijskog perioda, u različitim uvjetima okoline.

Prije kretanja sa umjetnom selekcijom potrebno je poznavati stepen genetičke determinacije željenih svojstva na polaznom materijalu, jer je to najvažniji faktor uspješnosti oplemenjivanja šumskog drveća selekcijom. Za ocjene genetičke determinacije postoji čitav niz različitih metoda, prije svega, korelacije i regresije između roditelja i potomstva, koje se dobijaju iz stepena sličnosti tih individua.

Najviši stepen sličnosti obično označava sa 1 ili 100%. Istraživanje stepena ili koeficijenta nasljednosti kreće od 2-3% do 70 %. Tako s manjim vrijednostima imamo veliku varijabilnost polaznog materijala pod djelovanjem okoliša, te to otežava samu metodu selekcije. Samo poznavanje stepena genetičke determinacije omogućava da se predvidi mogući rezultat primjene određenih metoda.

Istraživanje genetičke varijabilnosti danas se radi uz primjenu molekularno-genetičkih biljega uz pokušaj da se ona povežu sa važnim ekonomskim svojstvima kod drveća, ipak, prema Vidakoviću i Žufi (1966), botaničko-taksonomska morfološka svojstva igraju vrlo važnu ulogu i danas jer se mogu povezati s nekim vrlo važnim ekonomskim svojstvima kod drveća kao što je oblik debla, grananje i sl.

Selekcija može obuhvatiti čitave populacije ili manje grupe individua, kao i pojedinačne individue, a u posebnim slučajevima i točno određene vegetativne organe biljke. Selekciju, u principu, treba vršiti na veći broj pozitivnih svojstava, jer često imamo primjer da se u potomstvu pokažu neka negativna svojstva koja nisu cilj naše aktivnosti.

Koliki će biti broj selekcioniranih individua ovisi o broju traženih svojstava na koje se vrši selekcija. Tako najviše možemo izdvojiti individua ako selekciju vršimo na jedno svojstvo, dok je povećanjem svojstava sve manje individua koje možemo izdvojiti. Inače, uspjeh odabiranja je bolji ako se izdvoji više individua. Selekcija dobrih fenotipova označena kao pozitivna selekcija, a eliminacija loših individua je označena kao negativna.

Prema cilju selekcije možemo razlikovati masovnu i individualnu. Masovna je bazirana na selekciji fenotipski najboljih populacija ili grupa šumskog drveća, a u cilju proizvodnje normalnog šumskog sjemena i sadnog materijala. Individualna selekcija predstavlja izdvajanje najboljih individua prema fenotipu, te provjeru njihove genetičke konstitucije, a u svrhu njihovog korištenja za proizvodnju visoko selekcioniranog sjemena i sadnog materijala.

Masovna selekcija

Masovna selekcija je osnovna vrsta oplemenjivanja šumskog drveća, kada kroz proces selekcije izdvajamo natprosječne dijelove šume koji nam služe za proizvodnju normalnog (selekcioniranog) sjemena.

Ova selekcija se obavlja kada se iz sastojina, populacija ili grupa biljaka izdvajaju fenotipski natprosječne populacije ili grupe individua u cilju proizvodnje kvalitetnog reprodukcijskog materijala. Ovom metodom odabira najboljih dijelova sastojina i uklanjanjem stabala sa lošim fenotipom iz njih imamo masovnu selekciju.

Sama selekcija najboljih sastojina predstavlja vrlo važan zadatak na poslovima oplemenjivanja i stvaranja značajne osnove za daljnje radove na oplemenjivanju, odnosno za poslove na individualnoj selekciji. Posebno ovo dolazi do značaja danas u Bosni i Hercegovini gdje se znatne šumske površine devastiraju i gdje dolazi do drastičnog gubitka autohtonog genofonda.

Selekcija se inače obavlja na osnovu procjene odgovarajućih fenotipskih svojstava, a polazeći od osnovnih genetičkih zakonitosti u nasljeđivanju. Ovdje važi princip da dobar fenotip sadrži u sebi i dobar genotip, ali je to često i demantirano. Tako se može od dobrog fenotipa dobiti loš fenotip potomstva i obrnuto, ali ipak kod masovne selekcije uvijek polazimo od dobrog fenotipa.

To nam daje veću mogućnost da ćemo, ipak, dobiti kvalitetno potomstvo. Ipak, kod masovne selekcije u samim sastojinama ne smijemo zaboraviti da je šumsko drveće stranooplodno, te većinom heterozigotno, kako unutar vrste tako i između vrsta. Koliko će se izdvojiti sjemenskih sastojina jedne vrste ovisi o njenoj genetičkoj izdiferenciranosti,što je direktno povezano s rasprostiranjemi raznolikošću ekoloških uvjeta koji vladaju u području rasprostiranja vrste.

Treba selekcionirati veći broj sastojina, da bi se u proizvodnji sjemena mogla reprezentirati potpuna genetička struktura jednog područja ili jedne vrste. Površina sjemenskih sastojina je dvojbena, te se postavlja pitanje da li imati veći broj manjih ili manji broj većih. Treba se odlučiti na osnovu raspoloživog kvaliteta stabala u sastojini za njenu veličinu, te na tom principu izdvojiti što veći broj sastojina, s tim da u njima ne smije biti manje od 50 kvalitetnih stabala po ha, te da je minimalna površina 2 ha.

Sjemenska sastojina bijelog bora – Gornja Drinjača

Ipak, kod izdvajanja većih objekata u planinskom području, visinska razlika između najnižeg i najvišeg dijela ne bi trebala biti veća od 200 m, te ako imamo takav slučaj, treba izdvojiti dva neovisna objekta.

Postupak kod izdvajanja sjemenskih objekata, masovnom selekcijom, odvija se kroz više faza, kandidiranje, bonitiranje i registracija.

Individualna selekcija

• Individualna selekcija se oslanja na izboru najboljih fenotipova i analiziranju njihove genetičke konstitucije kroz seriju testova, u svrhu proizvodnje visoko vrijednog selekcioniranog sjemena i sadnog materijala.

Tako plus stabla moraju biti superiornija od drugih komparativnih stabala u sastojini i to u odnosu na jedno ili više ekonomski važnih svojstava, kao što su: rast, oblik debla, finoća grana, sposobnost plodonošenja, kvaliteta sjemena i otpornost na patogene i insekte. Ovo je jedna od metoda (tehnika) koja se najviše primjenjuje kod najintenzivnijih programa oplemenjivanja. Provodi se najsuptilniji odabir mogućih kandidata za plus stabla.

Jedan od problema bio je da se selekcija uglavnom odvijala u sastojinama koje su nastale procesom prirodne obnove, ili onim koje su bile pod izvjesnim djelovanjem čovjeka. U takvim sastojinama razvijanje kvalitetnih fenotipova se znatno razlikuje od njihovog razvoja u visoko kultiviranim sastojinama (plantažama ili umjetnim nasadima) u kojima će taj oplemenjeni materijal da se razvija i raste.

Drugi problem koji se javlja tijekom selekcije plus stabala je što ne znamo što se dešavalo sa stablima početkom njihovog razvoja u sastojinama a sada se nalaze pri kraju produkcijskog perioda. Postavlja se pitanje da li su uvijek bila kvalitetna ili su to postigla pred kraj produkcijskog perioda kada se konkurencija među stablima smanjila, te se mnogi detalji kriju u njihovim najboljim dijelovima debla, odnosno ostaju do kraja skriveni u deblu.

Ako se selekcija vrši na jedno ili dva svojstva, njen intenzitet je jači nego ako je u pitanju više svojstava. Inače, pojava greški prilikom individualne selekcije može se uvećavati geometrijskom progresijom u ovisnosti o povećanju broja svojstava na koja se vrši selekcija. Imamo više tipova plus stabala: plus stabla izdvojena na osnovi natprosječnih prirasta, na osnovi kvalitete drva, otpornosti na patogene i insekte, kao i abiotske faktore, te stabla izdvojena na osnovi kombinacija prethodnih svojstava.

Postupak pri izdvajanju stabala

Pri izdvajanju stabala dešava se više problema. Jedan od problema bio je da se selekcija uglavnom odvijala na sastojinama koje su nastale procesom prirodne obnove. U takvim sastojinama razvijanje kvalitete se znatno razlikuje od razvijanja u kultiviranim sastojinama u kojima će oplemenjeni materijal rasti.

Drugi problem za selekcioniranje plus stabala, u sastojinama koje se nalaze pri kraju rotacionog perioda, jesu nesavršenosti u najboljim dijelovima debla, koji mogu biti skriveni u deblu.

Proces izdvajanja plus stabala možemo podijeliti na: kandidiranje, bonitiranje i registriranje plus stabala.

Ocjena plus stabala može se vršiti: procjenom, metodom uspoređivanja i metodom bonitiranja. Najpouzdaniji način izdvajanja plus stabala je metoda bonitiranja, jer ne podliježe subjektivnom utjecaju oplemenjivača i treba je primjenjivati gdje god je to moguće. Ocjenjivanje se sastoji u analitičkom ispitivanju stabala, odnosno pojedinačnoj analizi većeg broja fenotipskih, morfoloških i ekoloških svojstava kako je dano u obrascu koji je propisalo Ministarstvo za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo FBiH.

U ovu svrhu koriste se propisani obrasci (Slika 7.1) za bonitiranje koje je propisalo Ministarstvo za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo FBiH, a u koje se unose sljedeći podaci:

1. Starost stabla upisuje se u obrazac na temelju podataka iz šumsko-privredne osnove, a u posebnim slučajevima (pojedinačnih genotipova ili grupa stabala), određuje se korištenjem standardnih dendrometrijskih metoda.

. Najstarije stablo belog bora raste u nacionalnom parku Muddus u Švedskoj i staro je 711 godina. Ovo drvo je preživelo i nekoliko šumskih požara.

2. Klasa uzrasta predstavlja socijalni položaj stabla u sastojini. Određuje se prema Kraftovoj klasifikaciji uzrasta stabala i to:

• - klasa I – predominantna stabla;• - klasa II – dominantna stabla;• - klasa III – kodominantna stabla;• - klasa IV – potisnuta stabla i • - klasa V – potpuno potisnuta stabla.

3. Prsni promjer (d1,30) na visini od 1,3 metara, predstavlja prosječan promjer debla izračunat kao aritmetička sredina dva mjerenja. Kod stabala sa približno kružnim ili eliptičnim presjekom, treba izmjeriti minimalni i maksimalni promjer na prsnoj visini.

Gupčeva lipa visoka je 9 m, opseg debla iznosi 4,90 m, prsni promjer 1,57 m.

4. Visina stabla (Ht) predstavlja totalnu visinu zaokruženu na ± 0,5 m. Visina stabla se uzima kao temelj za određivanje relativne dužine i širine krošnje, dužine debla do krošnje (čistog debla), tehničke čistoće debla i dr., što se iskazuje u procentima od ukupne visine stabla.

Najveći organizam na

zemlji jest divovska sekvoja imenom general sherman koja se nalazi u

nacionalnom parku sequoia, na jugu sierra

nevade, u californiji.

general sherman visok je 84m (ili kao neboder od

28 katova)

5. Spol stabla evidentira se za dvodomne vrsta drveća. U ekstremnim slučajevima, kod jednodomnih vrsta, evidentira se spolna funkcionalnost stabla tj. u obrazac se upisuje: stablo funkcionalno "muško" odnosno "žensko", ukoliko obrazuje preko 90% reproduktivnih organa jednog spola.

6. Oblik krune ocjenjuje se na osnovu odnosa njene širine i dužine. Kod stabala koja rastu u sastojini normalnog sklona, deformacije oblika krošnje možemo zapaziti pretežno u donjoj polovini, a rjeđa deformacija zahtijeva cijelu krošnju. Iz ovih razloga osnovni oblik krošnje možemo ustanoviti samo prema konturi njene gornje polovine. Kod listača oblik krune možemo definirati kao: široka, okrugla i kupasta. Kod četinjača pak: gnjezdast, kupast, najloidan i vretenast.

7. Dužina krošnje predstavlja vrlo važan element za ocjenjivanje kvalitete krošnje. Dužina krošnje predstavlja razliku između totalne visine stabla i visine debla do prve zelene grane. U praksi se smatra da je dužina krošnje, kod četinjača, optimalna ukoliko ona iznosi od 1/3 do 1/4 totalne visine, a normalna ako nije duža od 1/2 totalne visine stabla. Za četinjače je prihvaćena uobičajena klasifikacija dužine krošnje u četiri klase:

• - klasa I – dužina krošnje iznosi 3/10 ukupne visine stabla, ili sa 1/3 ukupne visine;

• - klasa II – dužina krošnje iznosi 4/10 ukupne visine stabla, ili 2/5 ukupne visine;

• - klasa III - dužina krošnje iznosi 5/10 ukupne visine stabla, ili 1/2 ukupne visine;

• - klasa IV – dužina krošnje iznosi više od 6/10 ukupne visine stabla.

8. Insercija grana predstavlja gornji ugao koji zaklapaju osovina debla i grana. Veličina ovog ugla utvrđuje se okularnom procjenom, rjeđe čak mjerenjem. Za potrebe individualne selekcije, kod izbora plus stabala, insercija se određuje posebno za donju a posebno za gornju polovinu krošnje. U našoj praksi uvedene su i za ovaj rad se koriste sljedeće ocjene insercije grana:

• - ugao insercije do 60°;• - ugao insercije od 60° do 90° i• - ugao insercije preko 90°.

9. Tip grana možemo definirati kao: četkasta, češljasta, pljosnata i indiferentna, ali samo kod četinjača.

10. Punodrvnost debla predstavlja apsolutni ili normalni oblični broj. Većina obrazaca za određivanje normalnog obličnog broja, odnosno punodrvnosti debla, nije prikladan za brzu obradu. Iz ovog razloga punodrvnost treba procjenjivati na temelju pada promjera i visine debla. Za ovo fenotipsko svojstvo koriste se četiri klase: slaba, dobra, vrlo dobra i odlična.

11. Pravost debla – stablo se može smatrati pravim, ako je njegova osovina, promatrana iz dva pravca bez odstupanja, u protivnom smatra se zakrivljenim. Ocjenu zakrivljenosti vršiti prema: smjeru i intenzitetu. Za ovo fenotipsko svojstvo koriste se četiri klase: slaba, dobra, vrlo dobra i odlična

12. Rakljavost nastaje kada dva usporedna pupoljka ili grane preuzmu ortotropni pravac rasta poslije propadanja vršnog pupoljka ili vrha stabla i razvijaju se u dva približno jednaka ogranka. Iz bočnih pupoljaka vršnog pršljena razvija se raklja, kao i iz bočnih grana, lira. Rakljavost nastaje pretežno pod utjecajem vanjskih faktora, ali može biti i nasljedno svojstvo.

• Rakljavost treba uvijek ocjenjivati kao fenotipsko svojstvo minus varijante. Kriteriji za ocjenu visine rakljavosti su:

• - niska rakljavost – do 1/3 visine stabla;• - srednje visoka rakljavost – od 1/3 do 2/3

visine stabla;• - visoka rakljavost – preko 2/3 visine stabla i• - ne postoji.

13. Debljina grana se ocjenjuje u donjoj polovini krošnje. Određuje se odnosom promjera grana i debljine debla. Ocjenjivanje promjera grana i debla vrši se na udaljenosti od osa 15 – 20 cm od osnove grane. Prethodno je potrebno ustanoviti minimalni broj pršljena (pri radu sa četinjačama) kod kojih će se ocjenjivati debljina grana. U ovisnosti o dužini krune, njene izgrađenosti i gustoće sklopa, koji utječe na mogućnost viziranja, ovaj broj treba biti od 5 do 7 pršljena u srednjem dijelu donje trećine krune, kod listača na dužini od 5 do 7 m u donjoj trećini središnjeg dijela krune.

U ovu svrhu najčešće se mora koristiti dvogled. Ocjena kvaliteta ovog svojstva vrši se prema sljedećoj klasifikaciji:

• - klasa I – tanke grane, (odnos promjera grane i debla je 1/10),

• - klasa II – srednje debele grane, (odnos promjera grane i debla je od 1/10 do 1/5);

• - klasa III – jake grane, (odnos promjera grane i debla je od 1/5 do 1/2);

• klasa IV – vrlo jake grane, (odnos promjera grane i debla je preko 1/2).

14. Broj grana u pršljenu utvrđuje se direktnim brojanjem svih živih i suhih grana. Prosječan broj grana u pršljenu predstavlja aritmetičku sredinu zbira grana utvrđenih u više pršljena. U ovisnosti o sastojinskim prilikama treba za svaku vrstu prethodno usvojiti na kolikom broju pršljena će se vršiti brojanje grana, kako bi se dobio realan prosjek. Broj grana u pršljenu se predstavlja u tri kategorije: do 4, od 4 do 6 i preko 6.

15. Međusobna udaljenost pršljena duž stabla je fenotipsko svojstvo od značaja za procjenu kvaliteta debla i ima značaja pri organizaciji sakupljanja sjemena ili plodova u ovisnosti o visini stabla može se procjenjivati odoka ili dvogledom.

• Iskazuje se u četiri kategorije odstojanja, od 0,2 m, 0,4 m, 0,6 m i 0,8 m. U cilju preciznijeg i bržeg rada preporučuje se mjerenje (visinomjerom rastojanja između više pršljena u donjem dijelu krošnje, a rastojanje između pojedinačnih se dobiva kada se izmjerena dužina podijeli sa brojem obuhvaćenih pršljena.

16. Čistoća debla se ocjenjuje okularno i predstavlja procentualni odnos između dužine debla do prve žive grane i onog njenog dijela na kojem postoje suhe grane. Definira se u četiri kategorije:

• - slaba – pokrivenost debla čitavom dužinom, suhim i slabo vitalnim granama;

• - dobra – na dužini do ½ debla ima suhih i slabo vitalnih grana;

• - vrlo dobra – na dužini do 1/3 debla ima suhih i slabo vitalnih grana;

• - odlična – na deblu, do prve zelene grane kojom počinje kruna, nema suhih i slabo vitalnih grana.

17. Mehanička oštećenja mogu nastati kako na stablu, tako i u krošnji stabla. Ova oštećenja treba ocjenjivati posebno za stablo, posebno za krunu.

Mehaničkim oštećenjima smatraju se ona mjesta na stablu i krošnji na kojima je pod utjecajem nekog vanjskog faktora došlo do propadanja mrtve i žive kore, drveta, lomova grana i vegetativnih organa. Uzrok mehaničkog oštećenja može biti abiotički ili biotički. Abiotički uzroci su: vjetar, snijeg, led, grad, grom i požar, a biotski uzroci su oštećenja i štete izazvane bolestima, insektima, glodarima, pticama, divljači.

Ovakva oštećenja može često da prouzrokuje i čovjek. Kriterij za procjenu mehaničkih oštećenja na stablu je sljedeći:

• - oštećenje ne postoji (S0) – kora i drvo neoštećeni,

• - oštećenje umjereno (S1) – širina oštećenja na kori i drvetu veličine do 1/10 d (d – promjer stabla u visini oštećenje), dužina oštećenja do 0,5 m,

• - oštećenje srednje jačine (S2) – širina oštećenja do 1/10 d, dužine do 1,0 m,

• - oštećenje vrlo jako (S3) – širina oštećenja veća od 1/10 d, dužine preko 1,0 m.

Kriterij za ocjenu mehaničkih oštećenja na krošnji:

• - oštećenje ne postoji (K0);

• - oštećenje umjereno (K1) – oštećeno do 5% primarnih i do 10% sekundarnih grana ili grančica, vrh krošnje neoštećen;

• - oštećene srednje jako (K2) - oštećeno do 10% primarnih i do 20% sekundarnih grana ili grančica. Vrh krošnje oštećen. Krošnja djelomično deformirana;

• - oštećenje vrlo jako (K3) - oštećeno više od 10% primarnih i više od 20% sekundarnih grana ili grančica. Vrh krošnje oštećen, pojava trajne deformacije krošnje.

• Na deblu se mogu tolerirati umjerena oštećenja ako je rana zdrava, a zarašćivanje intenzivno. Ne mogu se tolerirati mehanička oštećenja nastala abiotičkim utjecajima, izuzev umjerenih oštećenja izazvana gradom. Sva stabla sa mehaničkim oštećenjima koja prelaze granice tolerancije moraju se ocjenjivati kao minus varijanta.

18. Prisustvo bolesti na stablu utvrđuje se procjenom, kako bi se ustanovilo postojanje vidljivih znakova bolesti, oštećenja od insekta ili slabljenje vitalnosti stabla bez uočljivih vanjskih znakova bolesti ili napada insekta. Prisustvo bolesti se može definirati kao: jako, srednje, umjereno i ne postoji. Pojavu bolesti treba samo registrirati, a vrstu patogena, ili štetočine treba odrediti uz suradnju sa fitopatolozima i entomolozima.

19. Usukanošću se smatra svojstvo, kada žica drveta siječe ravninu radijalnog presjeka stabla pod određenim uglom. Ocjenjuje se primjenom četiri stupnja usukanosti i to:

• jaka – veća od 20%• srednja – od 10% do 20%• slaba – od 5 do 10% i• ne postoji – manja od 5%.

20., 21. i 22. Svojstva kore se ocjenjuju i unose u odgovarajuće rubrike u obrascu. Opisuju se sljedeća svojstva kore: struktura kore, boja kore i mjesto na deblu gdje grubost kore prestaje. Struktura kore se može definirati kao: vrlo ispucala, slabo ispucala, ljuskasta i glatka. Boja kore: crvenosmeđa, svijetlosiva i tamnosiva. Gruba kora prestaje: visoko, srednje visoko, i nisko.

23. Svojstva plodonošenja se mogu definirati u četiri kategorije obimnosti uroda: slaba, dobra, vrlo dobra i odlična, primjenom modificirane skale za predviđanje uroda po Kaperu, koja se daje u prilogu:

• slab urod – mali broj plodova na osamljenim i ivičnim stablima u sastojini, neznatan broj na stablima u sklopu

• dobar urod – dovoljan urod na osamljenim i ivičnim stablima, kao i nešto uočljiviji urod na stablima u sklopu.

• vrlo dobar urod – obilan urod na osamljenim i ivičnim stablima, a dovoljan na stablima u sklopu.

• odličan urod – obilan urod na svim stablima, osamljenim, ivičnim i u sklopu.

• 18.Prijedlog potrebnih mjera u sastojini da bi ista mogla biti proglašena sjemenskim objektom:

• 19.Da li u sastojini ima stabala koja ispunjavaju sve uvjete “plus” stabla? Navesti broj ovih stabala, a na terenu ih markirati, kako bi ista kod revizije mogla biti pregledana.

• 20.Ostale primjedbe: • Datum :__________________________________________• Mjesto:__________________________________________• Obradu podataka u prijedlogu izvršio :_________________