Upload
others
View
1
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
MARTINA NANIĆ
OSIGURANJE U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI
DIPLOMSKI RAD
Rijeka, rujan 2015.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
OSIGURANJE U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Ekonomika osiguranja
Mentor: prof. dr. sc. Ivan Frančišković
Student: Martina Nanić
Financije i bankarstvo
JMBAG: 0081132528
Rijeka, rujan 2015.
SADRŽAJ
1. UVOD ................................................................................................................... 1
1.1. Cilj i predmet rada ......................................................................................... 1
1.2. Hipoteza rada ................................................................................................. 2
1.3. Metode rada ................................................................................................... 2
1.4. Struktura rada ................................................................................................ 2
2. OSNOVNE ODREDNICE OSIGURANJA............................................................ 4
2.1. Teorijske postavke osiguranja ........................................................................ 4
2.2. Razvoj osiguranja .......................................................................................... 7
2.3. Podjela osiguranja ....................................................................................... 11
2.4. Elementi ugovora osiguranja ....................................................................... 13
3. TEMELJNE ZNAČAJKE TURIZMA ................................................................. 16
3.1. Osnovna obilježja turizma ............................................................................ 16
3.2. Povijesni razvoj turizma ............................................................................... 20
3.3. Vrste turizma ................................................................................................ 26
4. RIZICI U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI ......................................................... 31
4.1. Temeljne odrednice rizika ............................................................................ 31
4.2. Oblici i vrste rizika ....................................................................................... 34
4.3. Upravljanje rizicima ..................................................................................... 38
5. KARAKTERISTIKE OSIGURANJA U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI........... 41
5.1. Obvezna osiguranja u turističkoj djelatnosti ................................................ 41
5.2. Dobrovoljna osiguranja u turizmu ............................................................... 43
6. ANALIZA PONUDE OSIGURANJA ZA PODUZETNIKE U TURIZMU
REPUBLIKE HRVATSKE ......................................................................................... 45
6.1. Croatia osiguranje ....................................................................................... 45
6.2. Generali Hrvatska ........................................................................................ 47
6.3. GRAWE Hrvatska ........................................................................................ 49
6.4. Merkur osiguranje ....................................................................................... 49
7. ZAKLJUČAK ...................................................................................................... 51
LITERATURA ........................................................................................................... 53
POPIS ILUSTRACIJA................................................................................................ 57
1
1. UVOD
Osiguranje predstavlja veoma važan segment razvoja svakog gospodarskog sektora, pa
tako i važan segment turizma. Štoviše unutar turizma osiguranje ima posebnu ulogu, jer
je turizam posebno osjetljiv na neočekivane i nepredvidive nezgode koje mogu gotovo
sasvim uništiti turističku ponudu i nanijeti velike štete poduzetnicima u turizmu. S
obzirom na činjenicu kako profitabilnost i stabilnost poslovanja neovisno o tome koja se
vrsta poslovanja razvoja mora biti zasnovana na pravilnim upravljanjem rizicima,
isključivo se pravilno predviđanje mogućih nezgoda i osiguranje od njih može osigurati
za stabilnu poziciju na tržištu turističkog sektora.
Unutar turizma osiguranja se ugovaraju za poduzetnike koji održavaju turističke usluge
te za turiste kao korisnike usluga. Pri tome osiguranje obuhvaća nesretne slučajeve koji
se dogode turistu tijekom odvijanja turističkog aranžmana za koji je osiguran, ali isto
tako i za vrijeme čekanja na izlet na za to određenom zbornom mjestu, kao i neposredno
po dolasku s izleta dok se izletnik ne udalji s mjesta određenog za raspuštanje grupe
izletnika ili turista.
Sve je popularnije i osiguranje odgovornosti ugovaratelja (organizatora) koje se sve više
ugovara kod poduzetnika te turističkih agencija (pri čemu je kod turističkih agencija
obvezno osiguranje) prema osiguranim izletnicima i turistima zbog tjelesnih ozljeda i
oštećenja. Stoga se u ovome radu analiziraju svi oblici osiguranja koji su relevantni za
turistički sektor i njihov značaj te praktični učinak.
1.1. Cilj i predmet rada
Cilj rada je utvrditi značajke osiguranja u turizmu temeljem istraživanja dostupne
ponude hrvatskih osiguravateljskih tvrtki kao i temeljem analize zakonskih propisa i
ograničenja vezanih za osiguranje.
Predmet rada jest osiguranje u turizmu i primjena osiguranja u turističkoj djelatnosti.
2
1.2. Hipoteza rada
Osnovna hipoteza u radu jest:
Osiguranja predstavljaju neophodni faktor uspješnosti turističkog poslovanja te jedini
jamac zaštite od rizika u poslovanju.
1.3. Metode rada
Prilikom izrade rada korištene su metode analize, sinteze, deskripcije i elaboracije.
1.4. Struktura rada
Rad je podijeljen u pet osnovnih poglavlja kroz koja se razrađuje temeljna tema rada i
sve teorijske osnove potrebne za razumijevanje rada. Započinje sa uvodom u kojem su
prikazani temeljni razlozi pisanja rada, zatim cilj rada, predmet rada, struktura rada,
znanstvene metode korištene pri izradi rada te hipoteza rada.
Prvo poglavlje, Osnovne odrednice osiguranja analizira temeljne teorijske postulate
osiguranja, značaj osiguranja u gospodarstvu te značaj osiguranja za poduzetnika i
uspješno razvijanje poslovanja. Također se analizira i povijesni razvoj osiguranja,
podjela vrsta osiguranja te elementi ugovora osiguranja.
Drugo poglavlje, Temeljne značajke turizma analizira temeljne teorijske odrednice
turističkog sektora kao jednog od najbrže rastućih gospodarskih sektora te prikazuje
najznačajnije postulate turizma, turista i putovanja općenito. Također analizira i razvoj
turizma te razvoj turizma na području Republike Hrvatske, kao i prikaz vrsta turizma uz
njihov osnovni opis i prikaz.
Treće poglavlje, Rizici u turističkoj djelatnosti predstavlja analizu rizika općenito u
poslovanju te predstavlja temeljne odrednice rizika u poslovanju i gospodarstvu, sa
posebnim osvrtom na rizike i njihovu pojavnost u turizmu. Pri tome se pokazuju oblici i
3
vrste rizika kao i metode i načini upravljanja rizika. Osim karakteristično turističkih
rizika analiziraju se i rizici zaštite imovine koji su najčešći razlog sklapanja police
osiguranja u turizmu.
Četvrto poglavlje, Karakteristike osiguranja u turističkoj djelatnosti predstavlja
područje osiguranja i usluga osiguranja u turizmu, pri čemu se analiziraju zakonski
propisi koji određuju obvezna i dobrovoljna osiguranja u turizmu kao i pokazatelje
uspješnosti osiguravateljskih tvrtki u turizmu i zainteresiranost iznajmljivača i turista za
osiguranjem. Također se analiziraju i mogućnosti koje imaju poduzetnici u turizmu te
turisti oko sklapanja usluga osiguranja.
Peto poglavlje, Analiza ponude osiguranja za poduzetnike u turizmu analizira
najznačajnije police osiguranja koje su dostupne poduzetnicima u turizmu i njihove
prednosti. Provodi se pri tome analiza specijalnih polica osiguranja najvećih hrvatskih
osiguravateljskih tvrtki.
Rad završava sa zaključkom u kojem su sažete glavne spoznaje dobivene kroz rad.
4
2. OSNOVNE ODREDNICE OSIGURANJA
Osiguranje predstavlja odnos koji se temelji na ugovoru potpisanim između dviju strana
(osiguravatelja i osiguranika) u kojem osiguravatelj (obično osiguravajuće društvo)
pristaje obeštetiti osiguranika za jasno definirane gubitke. To čini u naknadu za plaćanje
redovite premije. U samoj suštini svoje funkcionalnosti, osiguranje je način
prebacivanja rizika od pojedinca na veću skupinu (skupinu svih onih koji plaćaju
premije osiguravatelju).
2.1. Teorijske postavke osiguranja
Sa pravnog aspekta, osiguranje se definira kao pravni odnos između osiguranika i
osiguravatelja u kojem se na načelu zajedničkog snošenja određenog rizika osiguravatelj
obvezuje osiguraniku, isplatom određenog novčanog iznosa ili priznanjem nekog
drugog prava, naknaditi štetu proizašlu iz nastupa osiguranog rizika, a osiguranik ili
neka druga osoba se obvezuje da će platiti premiju osiguranju kojom se prikupljaju
sredstva za podmirenje prava koja proizlaze iz nastupa osiguranog rizika (Limun.hr,
2015). S ekonomskog aspekta, zaključivanjem osiguranja osiguranik svoje varijabilne
troškove pretvara u fiksne plaćanjem premije osiguranja, a ekonomske posljedice
nastupanja određenog događaja koji izaziva štete on prenosi na osiguratelja (Stipić,
2008, p. 13). Treba također naglasiti i društvenu ulogu osiguranja. Pri tome je
osiguranje gospodarski instrument za smanjivanje i uklanjanje rizika procesom
kombiniranja dovoljnog broja izlaganja istovjetnim rizicima, kako bismo mogli
predvidjeti gubitke za promatranu skupinu kao cjelinu (Vaughan, 2000, p. 23).
Osiguranje predstavlja oblik financiranja rezervi, baziran na primjeni statističkih
zakonitosti, s ciljem individualne raspodjele za pokriće budućih i u svojoj ukupnosti
ocjenjivih potreba, koje nastaju nastupom određenih opasnosti odnosno rizika i kao
posljedicu imaju nastanak šteta ili sličnih događaja (Bijelić & Miletić, 2009, p. 314).
Isto tako, osiguranje je metoda transfera rizika s osiguranika na osiguravatelja, koji
prihvaća da naknadi slučajne štete onima kod kojih su nastale i raspodjeli ih na sve
članove rizične zajednice na načelima uzajamnosti i solidarnosti (Ćurak, 2004, p. 25).
5
Osiguranjem predstavlja zaštitu od gubitaka uslijed pojave određenih rizika koji mogu
dovesti do značajnih gubitaka u poslovanju. Rizici mogu predstavljati pojavu nekog
štetnog događaja, a osiguranje smanjuje rizike raspodjelom potencijalnih gubitaka na
veći broj osoba. Sjedinjavanjem financijskih doprinosa (premija) većeg broja
osiguranika i troškova isplate naknade nastalih šteta, osiguravatelj može podmiriti
nastalu štetu ukoliko se pojavi gubitak u određenom razdoblju te tako štiti pojedinca
koji je sklopio policu osiguranja, dok se s druge strane osiguravatelj financira velikim
brojem osiguranja u slučajevima u kojima se šteta nije dogodila. Stoga za definiranje
osiguranja važno je naglasiti i značaj rizika koji mora definirati visine polica osiguranja
kako bi osiguravatelj opstao na tržištu.
Elementi koji određuju osiguranje su (Bekavac, 2011, p. 9):
premija koju plaća osiguranik za rizik koji je preuzeo osiguravatelj sklapanjem
ugovora o osiguranju
kompenzacija (odšteta, ugovorena osigurana svota) koju osiguranik prima kada
nastupi osigurani slučaj
Osiguranje, bez obzira na oblik osiguranja, mora prikupiti dovoljnu premiju kako bi
moglo nadoknaditi nastale štete. Zato je, da bi na temelju zaključenog ugovora o
osiguranju imalo pravo na naknadu štete ili isplatu osiguranog iznosa, osnovna obaveza
ugovaratelja osiguranja osiguranika platiti premiju osiguranja, a osiguravatelja da u
slučaju nastanka osiguranog slučaja nadoknadi štetu ili isplati osigurani iznos (Bijelić &
Miletić, 2009, p. 314).
Osiguranik je osigurana osoba koja s osiguravateljem zaključuje ugovor o osiguranju. U
slučaju osobnog osiguranja osiguranikom se smatra osoba u čijem životu treba nastupiti
osigurani slučaj, pa da osiguravatelj ima obvezu snošenja naknade iz osiguranja.
Korisnik ili beneficijar osiguranja osoba je kojoj treba isplatiti naknadu iz osiguranja.
Osiguravatelj je osiguravajuća institucija, zavod, društvo i sl. čiji je predmet poslovanja
osiguravanje ljudi i imovine (Limun.hr, 2015). Odnos osiguravatelja i osiguranika
prikazan je na slici u nastavku:
6
Slika 1: odnos osiguravatelja i osiguranja (Stipić, 2008, p. 14)
Međuodnos prikazan na prethodnoj slici ukazuje na temeljnu funkciju osiguranja,
funkciju naknade štete. Naknada štete je temeljni razlog postojanja osiguravateljne
djelatnosti i obavljanja same djelatnosti.
Druga osnovna funkcija osiguranja je funkcija preventive. Ovom se funkcijom
poduzimaju mjere za sprječavanjem i smanjivanjem mogućnosti nastanka šteta njihovim
financiranjem ili kreditiranjem. Ona se može provoditi na široj i na pojedinačnoj razini.
Primjer šire razine je financiranje mjera za smanjenje mogućnosti nastanka šteta u
automobilskoj odgovornosti odnosno financiranje mjera za zaštitu djece u prometu.
Preventiva na pojedinačnoj razini može se provoditi, na primjer, financiranjem uvođenja
zaštite na radu u poslovnom subjektu. Osiguratelji često nižim premijama potiču
osiguranike na provođenje preventive, a ona se može uvjetovati i prilikom sklapanja
osiguranja (Stipić, 2008, p. 14).
Obveze osiguravatelja ovise o uvjetima osiguranja sklopljenima u ugovoru te o vrsti
osiguranja. Ipak svi osiguravatelji moraju zadovoljavati temeljne obveze:
obavještavanje osiguranika o uvjetima osiguranja,
izdavanje police osiguranja,
7
isplata naknade ili restitucije u naturi u slučaju kada nastupi osigurani slučaj
Nastankom osiguranog slučaja nadoknađuje se šteta i isplaćuje svota na koju glasi
osiguranje iz unaprijed formiranih fondova. Institut osiguranja jača ekonomsku
stabilnost, omogućuje kontinuitet u reprodukciji, a time pridonosi bržem razvoju i
prosperitetu društva. Osiguranje se zasniva na ugovoru o osiguranju ili po sili zakona
dogovorom o osiguranju obvezuje se ugovaratelj osiguranja da na načelima uzajamnosti
i solidarnosti udružuje dogovorena sredstva u zajednicu osiguranja ili rizika, koja je
dužna nastankom osiguranog slučaja isplatiti osiguraniku ili nekoj trećoj osobi naknadu
(svotu na koju glasi osiguranje) ili nešto drugo utvrđeno ugovorom. Sklapanje ugovora
o osiguranju prati polica osiguranja u kojoj se navode: ugovorne strane, trajanje
osiguranja i razdoblje pokrića, svota osiguranja, rizik obuhvaćen osiguranjem i potpis
ugovornih strana. Stoga je polica osiguranja ujedno i vrijednosni papir. Subjekti
osiguranja su: osiguravatelj, osiguranik, korisnik osiguranja, osigurana osoba. Predmet
osiguranja mogu biti imovina i osobe. Imovinsko osiguranje obuhvaća osiguranje
imovine, transportno osiguranje (kargo, pomorski kasko), kreditno osiguranje.
Osiguranje osoba čine različita životna osiguranja i osiguranje osoba od posljedica
nesretnog slučaja. Ovo se osiguranje zaključuje kao individualno, kolektivno ili grupno
za slučaj smrti osiguranika, trajnog, potpunog ili djelomičnog gubitka opće radne
sposobnosti, prolazne nesposobnosti i za slučaj bolesti koja zahtijeva liječenje (troškovi
liječenja) (Limun.hr, 2015).
2.2. Razvoj osiguranja
Osiguranje se pojavljuje veoma rano u ljudskoj povijesti. Iako se ne može točno utvrditi
kada se točno pojavljuju prve osiguravajuće ideje, poznato je kako su se oko 3.000
godina prije Krista u Kini oko rijeke Jangtze, na mjestima gdje je plovidba bila opasna,
organizirali prvi primitivni oblici raspodjele rizika na način da su trgovci robu
pretovarivali sa jednog plovila na više manjih plovila. Na taj način su se štitili od
potpunog gubitka robe, a nastale gubitke su snosili svi trgovci zajedno tako da bi
trgovcu koji je pretrpio gubitak ustupili dio svoje robe. Hamurabijevim zakonikom
8
(Babilon oko 1700 godina prije Krista) dane su prve pisane odredbe o solidarnoj
raspodjeli rizika zbog napada pljačkaša prilikom prijevoza robe pustinjom te o
odgovornosti graditelja za nekvalitetnu izgradnju nekog objekta (Fortius, 2015).
Osiguranje se razvijalo i među drugim antičkim narodima, pri čemu je značajno
primijetiti osiguranje na području današnje Indije. Staro je indijsko pravilo određivalo
da je dužnik koji bi putovao u udaljene i teško pristupačne krajeve morao platiti 10%
mjesečno na ime kamata svom vjerovniku. To je bila naknada za povećani rizik
vjerovnika koji ne bi mogao naplatiti svoje potraživanje ako bi putnik stradao. Ako bi
putnik putovao morem, kamate su iznosile čak 20% mjesečno, a to je bilo četverostruko
od tada uobičajenih 5% mjesečnih kamata (Petranović, 1984, p. 22). Upravo je takva
odrednica bila temelj za pomorska osiguranja, koja su kroz dugi niz godina predstavljala
temelj osiguranja u svijetu.
Trgovina morima i velika geografska otkrića popularizirala su osiguranja početkom
novog vijeka u Europi i svijetu. Osim povećanih opasnosti u pomorskoj trgovini, u
novovjekovnoj povijesti se pojavljuje i osiguranje od rizika, pri čemu se ekonomska
zaštita traži i od sve većeg broja katastrofalnih šteta, kao što je npr. bio veliki požar u
Londonu 1666. godine. Taj je požar bio izravan povod pojavi poduzeća za osiguranje od
požara, ali i prvih posrednika osiguranja (brokera). Novi oblici osiguranja se pojavljuju,
a postojeći usavršavaju i dobivaju konture koje su, dobrim dijelom, na snazi i danas.
Posebno mjesto u povijesti osiguranja pripada londonskom Lloydu. Povijest ove
korporacije počinje 20-ak godina nakon londonskog požara, točnije1688. godine. Od
tada su se počeli održavati poslovni sastanci u svezi s pomorskom trgovinom i
osiguranjem u pojedinim kavanama, od kojih je najpoznatija bila kavana Edwarda
Lloyda(Stipić, 2008, p. 17).
U osamnaestom a naročito u devetnaestom stoljeću dolazi do ubrzanog razvoja
osiguranja. Počinju se primjenjivati aktuarski izračuni premije osiguranja te
prilagođavati pravna praksa. Iako je prva polica životnog osiguranja sklopljena već
1536 godine, tek u to doba James Dodson je postavio osnovna načela za životno
osiguranje koja u osnovi vrijede i danas (Fortius, 2015). Pored Lloyd′sa, u Europi se
javljaju i drugi veliki osiguratelji, naročito unapređivanjem tehnike osiguranja i
9
postavljanjem prvih znanstvenih principa u utvrđivanju rizičnosti i mogućnosti njezina
pokrića. Ovi su principi uvjetovali značajan razvoj osiguranja života, čije je tablice
smrtnosti izradio Edmond Halley 1693. godine. Prema tim tablicama te matematičkom
izračunu premije, 1762. godine u Engleskoj je osnovano prvo osigurateljno društvo
(Society for Equitable Assuranceof Live) na čijim su principima poslovanja
organizirana i današnja društva za životna osiguranja (Stipić, 2008, p. 18).
Iako je Dubrovačka republika imala veoma važnu ulogu u pogledu razvoja
srednjevjekovnog osiguranja, počeci osiguranja u Hrvatskoj vezani su za osnivanje i
danas jedne od vodećih osiguravateljskih tvrtki na području Hrvatske, zadruge Croatia
(današnje Croatia osiguranje) u Zagrebu 1884 godine za koju je temeljni kapital
položilo zagrebačko gradsko poglavarstvo u sklopu borbe protiv ekonomske ovisnosti o
strancima. U početku se zadruga bavila samo osiguranjem rizika od požara za grad
Zagreb, a kasnije je proširila svoje poslovanje i na druge vrste osiguranja. Raspadom
Austro-ugarske unutar Kraljevine SHO razvijaju se još dvije osiguravateljske tvrtke:
Hrvatski radiša i Napretkova zadruga.
Broj stranih društava često se mijenjao. Neka su se međusobno i udruživala,a u jednom
razdoblju bilo ih je tridesetak. U takvim vremenima solidna društva su mogla opstati
samo ako su razvijala masovna osiguranja. Croatia je upravo na masovnosti, osobito u
imovinskim osiguranjima, gradila svoj uspjeh. Razvijajući mrežu povjerenika te
otvarajući filijale diljem zemlje, dosljedno je provodila brigu o sigurnosti svojih
osiguranika. Od 1937. godine uvedena je državna kontrola nad radom
osiguravajućih društava. Uoči 2. svjetskog rata na području ondašnje države djelovalo je
uz Croatiju još 29 osiguravajućih društava(Stipić, 2008, p. 24).
Tijekom razdoblja socijalizma i Jugoslavije u poslijeratnom periodu osiguranje je bilo
strogo kontrolirano od strane države te su državne tvrtke imale monopol na osiguranje.
Stoga se ozbiljnije i značajnije osiguranje razvija tek nakon domovinskog rata i
dolaskom neovisnosti Hrvatske devedesetih. Zakon iz 23. ožujka 1990. godine otvorio
je zakonsku mogućnost da se organizacija za osiguranje može osnovati kao dioničko
društvo za osiguranje. Uskoro se ponovno formira Croatia osiguranje kao dioničko
10
društvo, a počinju se osnivati i drugi domaći osiguratelji u obliku dioničkih društava.
Osiguranje se u Hrvatskoj našlo u novom poletu nakon povratka Europi, u kojoj je i
započelo. Pola stoljeća socijalističkog osiguranja, koje je prekinulo raniju europsku
tradiciju u Hrvatskoj, zatrlo je tragove mnogih ranijih dostignuća na ovom području.
Danas je hrvatsko tržište osiguranja u cjelini stabilno, a u promatranom razdoblju se
mogu uočiti više pozitivnih, ali i neke zabrinjavajuće karakteristike. Individualnom
tržišnom djelovanju svakog društva za osiguranje država je određenim mjerama
ekonomske politike dala i značajan poticaj njihovu poslovanju. To se, prije svega,
odnosi na stabilnost domaće valute te na porezne olakšice kod životnih osiguranja. Uz
ovakvo ozračje, ali i jačanje svijesti o potrebi za osiguranjem, prvenstveno je došlo do
povećanja rasta životnih osiguranja. Sve većim utjecajem stranih investitora na
hrvatskom osigurateljnom tržištu izravno je povećana kvaliteta pružanja usluga
osiguranja te poslovanja svih društava za osiguranje (Stipić, 2008, p. 34). Gospodarska
kriza koja je pogodila Republiku Hrvatsku posljednjih godina ostavila je traga na
osiguravateljskim tvrtkama, no unatoč tome sustav osiguranja i osiguravateljske tvrtke
ostale su relativno stabilne i posljednjih godina.
Kao što je vidljivo u nastavku, u Republici Hrvatskoj je dominantno osiguranje od
automobilskih nesreća, no sve je veći i broj osiguranja imovine te osiguranja od drugih
rizika.
11
Grafikon 1: raspodjela prema vrsti premija osiguranja u Republici Hrvatskoj (HANFA)
Trenutni podaci pokazuju kako tržište osiguranja u Republici Hrvatskoj obuhvaća 27
društava za osiguranje, 32 društva za posredovanje u osiguranju, preko 200 društava za
zastupanje u osiguranju, 150 obrta za zastupanje plus 36 obrta za zastupanje na
stanicama za tehnički pregled. Tome treba dodati i banke koje su ovlaštene za
zastupanje u osiguranju kao i Hrvatsku poštu. Djelatnost osiguranja usko je regulirana
Zakonom o osiguranju i Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu (Fortius, 2015).
2.3. Podjela osiguranja
U suvremenoj teoriji i praksi osiguranja i osiguravateljskih usluga postoje razne vrste
osiguranja te razne vrste podjela osiguranja koje ovise o primjeni kriterija po kojima se
definiraju osiguranja. Ovisno o statusu osiguranika, osiguranja se dijele na osiguranja
12
pravnih osoba i osiguranja fizičkih osoba. Ovisno o vrsti osiguranja najčešće je temeljna
podjela na životna i neživotna osiguranja.
Životno osiguranje je osiguranje protiv rizika od smrti određene osobe. Osiguravajuće
trgovačko društvo platit će određeni iznos ugovorom određenoj osobi nakon smrti osobe
imenovane ugovorom (tj. osiguranika); plaćeni je iznos naknada (consideration) za
premije što ih je uplaćivala osoba koja je, prema polici osiguranja, ugovorna strana.
Polica životnog osiguranja nakon proteka određenog vremena općenito stječe određenu
kapitalnu vrijednost (value) koju osiguranik može ostvariti njezinim ustupanjem uz
naknadu. Tijekom trajanja police mogu biti isplaćeni posebni dodaci (bonusi), koje čini
prihod što ga ostvari osiguravajuće društvo na ulaganje premija te, možda, neke
ponovne isplate akumuliranih premija. Policom može biti predviđena isplata nakon
smrti osiguranika ili nakon proteka određenog razdoblja (npr. kada osigurana osoba
doživi određenu dob ili nakon određenog broja godina od dana zaključenja
osiguranja)(Arbutina, 1999, p. 415).
Sva ostala osiguranja nazivaju se neživotnim osiguranjima. Poslovi neživotnog
osiguranja razvrstavaju se na slijedeće skupine (Bekavac, 2011, p. 19):
osiguranje od nezgode (osiguranje osoba od nezgode pri i izvan redovnog
zanimanja, osoba od nezgode u motornim vozilima, djece i školske mladeži,
gostiju, izletnika i turista, potrošača, pretplatnika, putnika u javnom prijevozu,
ostala osiguranja od posljedica nezgode),
zdravstveno osiguranje ( obvezno osiguranje naknade troškova za slučaj ozljede
na radu i profesionalne bolesti, ostala dopunska osiguranja zdravstvenih usluga),
osiguranje cestovnih vozila – kasko
osiguranje tračnih vozila - kasko
osiguranje zračnih letjelica - kasko
osiguranje plovila,
osiguranje robe u pomorskom, avionskom, kopnenom prijevozu, te robe za
vrijeme uskladištenja,
osiguranje imovine od požara i nekih drugih opasnosti ( požar, industrija i obrt )
13
ostala osiguranja imovine ( osiguranje strojeva od loma, provalne krađe i
razbojstva, stakla od loma, stvari kućanstva, građevinskih objekata u montaži i
izgradnji, informatičke opreme, zaliha u hladnjačama, usjeva i nasada,
životinja),
osiguranje od automobilske odgovornosti (obvezno i dragovoljno, te
odgovornosti vozača za robu primljenu na prijevoz),
osiguranje od odgovornosti u zračnom prometu,
osiguranje od odgovornosti brodara,
ostala osiguranja od odgovornosti ( osiguranje ugovorne odgovornosti izvođača
građevinskih radova, montažnih radova, proizvođača za proizvode, odvjetnika,
javnih bilježnika, opće odgovornosti)
Prema tome, osiguranja u turizmu koja su temeljni cilj ovoga rada prije svega su
neživotna osiguranja i to različitih kategorija i vrsta, ovisno o rizicima koji dovode do
potrebe za osiguranjem, vjerojatnosti pojave opasnosti i raznih drugih okolnosti.
2.4. Elementi ugovora osiguranja
Svaka polica osiguranja sklapa se ugovorom temeljem propisanih odredbi u skladu sa
odredbama Zakona o osiguranju (Zakon o Osiguranju, 33/15), pri čemu ugovor o
osiguranju može sklopiti svaka fizička ili pravna osoba ili se može sklopiti u korist
svake osobe koja ima opravdan interes na predmetu osiguranja.
Zakon propisuje ugovor o osiguranju kao dokument kojim se osiguratelj obvezuje
ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako
nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti
premiju osiguranja(Zakon o obveznim odnosima, 125/11).
Ugovor o osiguranju sklapa se uz određene opće i posebne uvjete osiguranja i oni su
njegov sastavni dio. Uvjeti osiguranja predstavljaju niz odredaba koje reguliraju odnose
iz ugovora o osiguranju, dakle, reguliraju prava i obveze ugovornih stranaka.
14
Uvjete osiguranja donosi unaprijed samo jedna od ugovornih stranaka - osiguratelj i
njima, kao zakonom, unaprijed određuje sadržaj ugovora o osiguranju. Nejasne odredbe
uvjeta osiguranja tumače se u korist druge strane - u ovom slučaju ugovaratelja
osiguranja (Elita Plus, 2015).
Društvo za osiguranje dužno je prije sklapanja ugovora o osiguranju pisano obavijestiti
ugovaratelja osiguranja o sljedećim podacima (Zakon o Osiguranju, 33/15):
1. tvrtki, pravno-organizacijskom obliku, sjedištu i nazivu društva za osiguranje i
podružnice koja sklapa ugovor,
2. općim uvjetima osiguranja, te pravu koje vrijedi za ugovor o osiguranju,
3. vremenu trajanja ugovora o osiguranju,
4. pravilima i uvjetima za odstupanje od ugovora,
5. visini premije osiguranja, načinu plaćanja premije osiguranja, visini doprinosa,
poreza i drugih troškova koji se zaračunavaju pored premije osiguranja i
ukupnom iznosu plaćanja,
6. roku na koji ugovor obvezuje ponuditelja,
7. pravu na opoziv odnosno odstupanje,
8. načinu rješavanja sporova osiguranika,
9. nadzornom tijelu koje je nadležno za nadzor nad društvom za osiguranje.
Svaki ugovor o osiguranju mora imati jasno navedene opće uvjete osiguranja. U
uvjetima osiguranja definira se i širina i vrsta pokrića. Osiguranik se na temelju uvida u
uvjete osiguranja odnosno informacije osiguratelja odlučuje za željenu širinu pokrića.
15
Opći uvjeti su zajednički za sva osiguranja u određenoj grupaciji, a posebni uvjeti
reguliraju specifičnosti pojedine vrste osiguranja. Ponekad zbog svojih obilježja nose
naziv dopunski uvjeti, odnosno klauzule za određene vrste rizika ili podvrste osiguranja.
Posebni ili dopunski uvjeti imaju prednost pred općim uvjetima(Elita Plus, 2015).
16
3. TEMELJNE ZNAČAJKE TURIZMA
Turizam danas predstavlja najbrže rastući trend u gospodarstvu koji svake godine bilježi
značajno povećanje udjela te je predvodnik uslužnog sektora gospodarstva. U dvadeset i
prvom stoljeću, turizam je glavni pokretač kratkoročnih migracija te je zaslužan za
gospodarsku stabilnost čitavih država. Kao pojam, ustalio se u cijelom svijetu te je
kultura turizma odnosno putovanja iz razonode postala trend prisutan u svim kulturama
svijeta. Ipak definicija turizma ostaje djelomično nerazjašnjena, jer se pojavljuje često
dvojba oko toga gdje je granica između turista i putnika, istraživača i hodočasnika.
Najčešća definicija turizma predstavlja turizam kao najveću migracijsku pojavu u
modernom društvu koja ne označava samo obično fizičko kretanje ljudi već se
podrazumijeva i premještanje kultura, navika, ideologija i religija (Vuković & Keča,
2001, p. 18). Također se definira i kao putovanje u svrhu rekreacije, ugode ili posla i
najčešće je ograničenog trajanja.
3.1. Osnovna obilježja turizma
Turizam je masovna pojava i jedna od najbrže rastućih djelatnosti na svijetu koja
zapošljava milijune ljudi te predstavlja važnu gospodarsku kariku za mnoge zemlje,
uključujući i Republiku Hrvatsku. Prilikom poimanja riječi turizam i turist nailazi se na
mnoge razlike u razumijevanju koje nastaju zbog različitih ljudskih iskustava koje se
tijekom vremena neprestano mijenjaju, pa tako svatko na temelju vlastitog iskustva
može ove pojmove definirati na svoj način (Vuković & Keča, 2001, p. 18). Pojam
„turizam“ može se definirati na različite načine, no u širem smislu obilježava skup
aktivnosti kao što su putovanje, godišnji odmor, zabava, rekreacija i sl.
Definicija turizma prema UNWTO, a sa stajališta turističke potražnje jest da turizam
uključuje aktivnosti proizašle iz putovanja i boravka osoba izvan njihove uobičajene
sredine ne dulje od jedne godine radi odmora, poslovnog putovanja i drugih razloga koji
nisu vezani uz aktivnosti za koje bi primili ikakvu naknadu u mjestu koje posjećuju.
17
Pritom se iz ove definicije može izvući pet osnovnih obilježja turizma (Čavlek, et al.,
2011, p. 30):
Turizma nema bez putovanja i boravka turista u odabranim turističkim
destinacijama - prostor odnosno odredište turističkog putovanja i boravka
Putovanje te boravak moraju biti izvan uobičajene sredine u kojoj osoba živi i
radi
Turizam se zasniva na dvosmjernom putovanju te ima definirani vremenski
interval u kojem se događa
Svrha turističkog putovanja nije stalni boravak te zapošljavanje u odabranoj
turističkoj destinaciji
U turističkoj destinaciji turisti troše sredstva stečena izvan mjesta turističke
destinacije, ali ne privređuju
Temelj turizma i najvažniji subjekt turističke aktivnosti jest turist. Stoga je za
razumijevanje potrebno definirati pojam turista za koji se može reći kako je to svaka
osoba koja se odlučuje da krene na put izvan svoje uobičajene sredine života, bilo u
zemlji ili inozemstvu. Razlog takve odluke jest vlastita inicijativa da svoje slobodno
vrijeme provede na što bolji mogući način, dakle, svrha putovanja je odmor, zabava,
rekreacija, posjet rodbini ili prijateljima, hodočašće, poslovni put i sl. Prilikom svog
putovanja i privremenog boravka, turist ne privređuje te se nakon nekog određenog
vremena ponovno vraća u mjesto svog stalnog boravka odnosno mjesto prebivališta, što
znači da je njegovo putovanje uvijek dvosmjerno (Šprljan, 2013, p. 13).
Turisti se klasificiraju kao vrsta putnika, te kao takvi pripadaju vrsti nomada koja ima
šire značenje. Iako je turist glavni subjekt turizma i turističke ponude, i druge vrste
putnika u određenim okolnostima koriste turističke usluge, primjerice usluge smještaja
koriste sve vrste putnika ukoliko se pronađu u nepoznatom gradu i moraju tamo
prenoćiti, kao i ugostiteljske usluge i slično. Klasifikacija putnika prema UNWTO
prikazana je u nastavku.
18
Sve one osobe čije je putovanje izvan uobičajene sredine života kraće od jednog dana ne
smatraju se turistima već izletnicima odnosno jednodnevnim posjetiteljima, a takve
osobe su primjerice izbjeglice, nomadi, konzularni predstavnici, putnici na dnevnim
rutinskim putovanjima, pripadnici oružanih snaga, osobe koje svakodnevno putuju na
posao, studij i sl.(Šprljan, 2013, p. 14).
19
Slika 2: Klasifikacija putnika prema UNWTO – u(Čavlek, et al., 2011, p. 26)
20
3.2. Povijesni razvoj turizma
Putovanja i kretanja stanovništva predstavljaju temelj za razvoj turizma, te su kao takva
prisutna koliko i civilizacija, no uglavnom se pri tome radi o drugoj vrsti kretanja
stanovništva, prvenstveno o kretanjima iz trgovačkih ili selidbenih razloga, a manje iz
turističkih razloga, pa se tako pojava prvih smještajnih kapaciteta veže za smještaj
trgovaca.
Turizam se u punom smislu značenja razvija značajnije tek u dvadesetom stoljeću, iako
su počeci pravog turizma još u sredini devetnaestog stoljeća. Pri tome tek mali broj ljudi
putuje radi zadovoljstva, dok se najveći broj putovanja odvija iz drugih uglavnom
poslovnih ili prinudnih razloga, kao i uslijed religijskih motiva, kao što su hodočašća, i
druge religijske pobude. Rekreacijska putovanja pojavila su se kao preteča mnogo ranije
pojave modernog oblika turizma, već u srednjem vijeku, no pri tome se uglavnom radilo
o putovanjima koja su bila ograničena na kratkotrajna putovanja, uglavnom dnevne
izlete ili kratke posjete susjednim gradovima i prirodnim krajolicima. Naravno važnu
ulogu imao je i razvoj prometa koji je u tadašnje vrijeme značajno otežavao daleke
ekspedicije.
Teoretičari turizma koji su slijedili princip primjene kriterija vremena u određivanju
faza razvoja turizma, najčešće se razlikuju u određivanju početka i kraja pojedinih faza
dosadašnjeg razvoja turizma. Većina turističkih teoretičara pretečom turističkih
putovanja smatra Grand Tour (veliko putovanje) koje su od 1547. do 1830. godine
uglavnom poduzimali engleski plemići kao završnu fazu svog obrazovanja.
Ipak, pravi uvjeti za razvoj turizma pojavljuju se tek tijekom 19. stoljeća, kada počinju
djelovati pokretački, receptivni i posrednički faktori kao čimbenici razvoja turizma te
koji omogućuju uključivanje širih slojeva u turistička putovanja.
Prvo turističko putovanje u pravom smislu turizma smatra se putovanja Thomasa
Cooka, kada je Cook organizirao putovanje 1841. za oko petsto putnika putem
željeznice na kongres. Po prvi puta je pri tome dobiven i popust na grupnu cijenu
21
prijevozne karte, odnosno o uzimanju u koncesiju cijele kompozicije vlaka. Na
putovanju je osigurana glazba, čaj i kolačići za putnike, a cijena putovanja iznosila je
jedan šiling (Gyr, 2010).
Razvoj turizma može se pratiti usporedno sa razvojem hotelijerstva. Hotelijerstvo kao
gospodarska djelatnost prijema gostiju i pružanja usluga smještaja prehrane i pića
poznata je od davnina. Od kad je čovjek putovao trebao je usluge smještaja, hrane i
pića. Za potrebe cjelovitog sagledavanja menadžmenta u hotelijerstvu, njegove
posebnosti i njegovog značaja kao gospodarske grane potrebno je sagledati razvoj
hotelijerstva u cijelosti i čimbenike koji su utjecali na razvoj hotelijerstva i hotela kao
građevinskog objekta u kojemu se pružaju usluge smještaja, prehrane i pića i ostale
usluge na hotelijerski način (Cerović, 2010, p. 73).
Smatra se kako postoji nekoliko faza razvoja turizma, koje su prikazane u tabeli 1:
Tablica 1: Faze razvoja turizma(hrvatskiturizam.blog.hr, 2009)
U kontekstu moderne povijesti turizma, početna faza turizma odnosi se na sva zbivanja,
strukture i inovacije koje su dovele do modernog turizma između prve trećine 19.
22
stoljeća do 1950 godine. To razdoblje svjedoči razvojem takozvanog srednjeg staleža
koji čini temelj za masovni razvoj turizma koji će postati karakterističan oblik turizma u
razdoblju nakon drugog svjetskog rata. Upravo je razvoj srednje klase i njezine želje za
putovanjima pripremio put za masovni turizam prepoznatljivim suvremenim
konceptima provođenja slobodnog vremena. Razvoj je napredovao epizodno i izgrađen
je u uvjetima brojnih promjena društvenih uvjeta i čimbenika(Gyr, 2010). Najvažnije
promjene svakako uključuju ne samo napredak industrijalizacije kao pokretač srednjeg
sloja, već i sveobuhvatne demografske promjene, urbanizacija i revolucija u transportu,
koja se posebice događa razvojem zračnog prometa te poboljšanje socijalnih i radnih
prava, rast realnog dohotka i razne druge okolnosti suvremenog doba iz kojih proizlaze
promjene u potrošačkoj potražnji.
Turizam se počeo vrlo intenzivno razvijati sredinom dvadesetog stoljeća, da bi, kao
relativno mlada gospodarska grana, već polovicom osamdesetih godina dvadesetog
stoljeća zauzimao treće mjesto u međunarodnoj trgovinskoj razmjeni (iza nafte i naftnih
derivata te automobila), a prema podacima Svjetske turističke organizacije (WTO) iz
1995. godine na toj je poziciji ostao i sljedećih deset godina (Kušen, 2002, p. 2).
Ipak treba prepoznati i prostornu raširenost pojave i razvoja turizma u svijetu. Pedesetih
i šezdesetih godina turizam se razvija u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj pri čemu u
počecima ostaje ograničen na domaće destinacije. Znatna povećanje postotka mladih i
odraslih koji idu na odmor svake godine dogodio se tijekom i nakon šezdesetih, pri
čemu se njihov broj diže sa 28 posto (1962.) na 58 posto (1980), preko 65 posto (1987) i
70,8 posto (1990), što znači kako su zapadni Nijemci bili u stalnom porastu po broju
turista i udjelu u europskom turizmu. Sve to ukazuje na značajan utjecaj političkih i
ekonomskih pokazatelja na turizam(Gyr, 2010). Posljedice rata značajno su usporile
razvoj turizma u Njemačkoj i zapadnoj Europi, dok se razvoj turizma u istočnoj Europi
(posebice u Poljskoj koja je svojevrsni turistički fenomen posljednjih godina) događa
uslijed pada socijalizma i otvaranja granica devedesetih. Politika tradicionalno ima
važnu ulogu u razvoju turizma, kao i gospodarska situacija.
23
Stoga se u kapitalističkim zemljama razvija individualni turizam, pri čemu se smještajni
i drugi kapaciteti šire s obzirom na mogućnosti korisnika turističkih usluga, dok se u
socijalizmu i socijalno osjetljivim zemljama razvija turizam koji je subvencioniran od
strane države, takozvani "socijalni turizam" za obitelji i mlade ljude, koji su pomogli
one dijelove stanovništva s niskim primanjima da ide na godišnji odmor. Ovakav oblik
turizma bio je primjetan trend u nekoliko zemalja. Socijalne politike, fondovi za odmor,
subvencije, kampovi i naselja za radnike i zaposlenike s niskim primanjima mogu se
naći u Francuskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj ali i raznim istočno-europskim
zemljama kao dio socijalne politike (Gyr, 2010). Nedvojbeno je pri tome kako je
turizam izvor zadovoljstva kod građana koji posljedično utječe i na politiku, jer
zadovoljan građanin znači i stabilnija vlast.
Početkom dvadeset i prvog stoljeća turizam se sve više orijentira na kvalitetu ponude
pojedincu te na značaj ponude koja uključuje aktivan i sadržan odmor. Tako se
posljednjih godina uočava kako broj i veličina plaža, kulturne znamenitosti i zabava
tijekom noćnih sati više nisu dostatni za održavanje postojećeg tržišnog udjela
turističkog odredišta, a to ima reperkusije i na popunjenost receptivnih subjekata, te
prihvatljive cjenovne politike. Receptivni subjekti koji posluju u turističkim odredištima
čija se ponuda temelji na tim sadržajima trebaju dodatno specijalizirati svoju ponudu i
vertikalnim integracijama sa subjektima iz šireg okruženja svojim gostima nuditi nove
dnevne i noćne sadržaje, izvan odredišta boravka. Izražen je i trend rasta potražnje za
tzv. lifestyle turističkim odredištima. Turističko odredište se tako kvalificira na temelju
sadržaja ili poznatih osoba čiji se boravak može iskoristiti kao co-branding, no važno je
da takve osobe postanu lojalne destinaciji (Šerić, 2013, p. 12). Uz to, sve je veći značaj
informatizacije u hotelijerstvu i turizmu. U modernom turizmu prema tome nemoguće
je razvijati konkurentsku uslugu bez primjene informacijskih sustava i primjene
računalne tehnologije u procesu upravljanja hotelom i u pružanju usluge korisnicima
odnosno gostima. Većina suvremenih renomiranih turističkih pružatelja smještaja i
usluga koristi moderne sustave bazirane na postulatima informacijske tehnologije
kojima ne samo da pružaju svojim gostima dodatne pogodnosti i veću interaktivnost
tijekom odmora, već isto tako pružaju i odličnu korisničku podršku i organizaciju
poslovne strukture unutar samoga poduzeća.
24
Turizam u Hrvatskoj počinje se razvijati veoma rano, već u doba Austro-Ugarske, prije
svega oko lječilišta te ljetnikovaca austrijske elite. Periodizacijom može se razvoj
hrvatskog turizma podijeliti na četiri faze, temeljem podjele koje je uveo Antunović:
(hrvatskiturizam.blog.hr, 2009):
1. Kraj XIX. stoljeća (Austro Ugarska)
2. Od početka XX. stoljeća do kraja Prvog svjetskog rata
3. Razdoblje između dva svjetska rata
4. Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata
Male izmjene rade nakon osamostaljenja Hrvatske u podjeli autori Boris Pirjevec i
Oliver Kesar(2002) kada faze dijele na:
1. Razdoblje do Prvoga svjetskoga rata
2. Razdoblje između dva svjetska rata
3. Razdoblje od Drugoga svjetskog rata do 1990.
4. Razdoblje najnovije hrvatske povijesti
Prvi objekt za koji se može ustvrditi da je namijenjen smještaju turista u Hrvatskoj jest
Vila Angiolina u Opatiji, sagrađena 1844. godine od riječkog veletrgovca Higina
Scarpe, koja je ime dobila po njegovoj supruzi, te u koju su često dolazili razni gosti i
turisti, među kojima je i Ban Jelačić. Nakon što je 1860. godine vila stavljena na
raspolaganje Mariji Ani, supruzi bivšeg austrijskog cara Ferdinanda I. radi potreba
boravka na moru iz zdravstvenih razloga, Opatija dobiva idealnu promidžbu među
austrijskom elitom te postaje udarna destinacija za plemiće i poslovne ljude (Pirjevec &
Kesar, 2002).
Prvi registrirani hotel na prostoru Republike Hrvatske jest svratište A. Tocilja na Hvaru
iz 1848. godine, te gostionica sa sobama u Dubrovniku iz 1954. godine, a prvi
jednosobni hotel datira iz 1868. godine na Hvaru, a osniva ga Higijeničarsko društvo
Societa Igienica (Ružić, 1997, p. 20).
25
U razdoblju do prvog svjetskog rata u Opatiji se gradi više elitnih hotela koji su i
obilježili to razdoblje. To je razdoblje u arhitekturi obilježeno historicizmom i
secesijom te se grade veliki i monumentalni hoteli. Osim u Opatiji, grade se veliki hoteli
i u Rijeci, Crikvenici, Dubrovniku, otocima, Zagrebu, Osijeku itd. Ti hoteli po prvi puta
imaju organizacijsku strukturu, sa jasno definiranim procesnim funkcijama, usluga je
definirana recepcijom, domaćinstvom i restoranom. Također se pojavljuju i posve nova
zanimanja kao što su hotelski kuhari, recepcioneri, sobarice i tako dalje.
U razdoblju između dva svjetska rata dolazi do velikih političkih i ekonomskih
promjena koje su se itekako odrazile na razvoj turizma i hotela, pa tako prestaju dolaziti
turisti iz Austrije, Njemačke i Mađarske, a sve je veći broj dolazaka turista iz ostalih
dijelova Jugoslavije, ali i iz Slovačke i Češke (Cerović, 2010, p. 16). Hoteli koji se
grade dimenzijama su mnogo manji te nisu ostavili dubljeg urbanističkog traga.
Nakon drugog svjetskog rata dolazi do obnove hotela od kojih su mnogi oštećeni ili
uništeni u bombardiranjima tijekom rata, u skladu sa novim ideološkim značajkama te
smjernicama za turizam. Destinacije na Jadranu prije svega su namijenjene za domaće
stanovništvo, i to uglavnom u masovnom broju, sukladno sa tadašnjom ideologijom.
Već od 1958. godine dolazi do pojave prvih turista iz Zapadne Njemačke, Italije i
Austrije čime se hrvatsko turističko tržište ponovo otvara zapadu (Ružić, 1997). U tome
razdoblju dolazi do velikog zapošljavanja i otvaranja velikog broja škola za
osposobljavanje za rad u ugostiteljstvu i turizmu.
Sredinom šezdesetih godina XX. stoljeća dolazi do razvijenoga tržišnog hotelijerstva,
započinje snažna kvantitativna izgradnja u hotelijerstvu duž cijele hrvatske obale i u
većim gradovima. Ovo je razdoblje dovelo do snažnog razvoja svih razina
menadžmenta u hotelijerstvu te je međusobni utjecaj bio rezultat ukupnih uvjeta i
čimbenika, koji su utjecali na razvoj hotelijerstva u navedenom periodu.
Od pojave neovisne Hrvatske ponovo dolazi do ratnih razaranja i velike štete ugledu
turizma radi ratnih neprilika koje su zavladale u zemlji, te koje su gotovo potpuno
uništile turizam na nekoliko godina. Dolazi do velike materijalne destrukcije radi
26
udomaćenja prognanika i devastacije uslijed ratnih sukoba ili zapuštenosti radi
nepostojanja turističke potražnje. Nakon rata slijedi razdoblje oporavka, sanacije i
adaptacije postojećih smještajnih kapaciteta, a uskoro dolazi i do njihove modernizacije.
Uslijed privatizacije dolazi do ulaska stranog kapitala u hrvatsko hotelijerstvo, što
povećava kvalitetu ponude no dovodi u pitanje niz drugih čimbenika oko legalnosti
prijenosa vlasništva i koristi za lokalnu zajednicu.
U cijelome razdoblju razvoja hotelijerstva u Hrvatskoj hotel je kao građevinski objekt
uvijek bio građen pod snažnim utjecajem svjetskih trendova u urbanizmu i arhitekturi.
Hotelski menadžment morao se prilagoditi promjenama. Utjecaj menadžmenta na razvoj
hotelijerstva može se sagledati kroz svih navedenih šest faza, koje su, svaka za sebe,
specifične i dokazuju turbulentnost i hirovitost razvoja hrvatskog hotelijerstva (Ružić,
1997, p. 81).
3.3. Vrste turizma
Postoje različite vrste turizma te njihova podjela ovisi o više čimbenika, no najčešća se
podjela vrši prema specifičnosti namjene turizma i motivacije za odlazak na turističku
destinaciju. Kako se turistička ponuda u posljednje vrijeme sve više bazira na različitim
elementima i aktivnostima, te kako se turizam sve više razvija u skladu sa složenosti
potražnje modernih turista, tako se pojavljuju sve više i specijalizirani oblici turizma,
koji su prikazani u nastavku.
Prema trajanju boravka turista turizam se dijeli na:
boravišni,
vikend i
izletnički turizam
Specifični oblici turizma obilježeni su specifičnim turističkim motivom koji posjetitelje
privlači u točno određene destinacije. Specifični oblici turizma orijentirani su na manje
27
(definirane) segmente turističke potražnje, a nastali su kao suprotnost masovnom
turizmu. Pri tome su specifični oblici turizma:
kulturni turizam,
ekoturizam,
seoski turizam,
gradski turizam,
nautički turizam (morski turizam),
kongresni turizam (sajamski turizam),
zdravstveni turizam (rehabilitacijski turizam),
vjerski turizam,
lovni turizam,
ribolovni turizam,
naturizam,
manifestacijski turizam (event turizam),
pustolovni turizam itd.
Jedan od dominantnih oblika turizma u posljednje vrijeme jest kulturni turizam, koji
predstavlja moderni trend kojim je kultura i bogato kulturno nasljeđe europskih zemalja
postalo bitan čimbenik koji održava vitalnost konkurentnosti cjelokupnog europskog
turističkog proizvoda u sve većoj konkurenciji na svjetskoj razini. Ukoliko se sagleda
kretanje stanovništva iz razonode i turizam u samim svojim začecima, Europa je uvijek
predstavljala značajnu destinaciju za one koje je privlačilo bogato kulturno nasljeđe već
od antičkih vremena, preko najplodnijeg razdoblja hodočašćenja, srednjeg vijeka, pa sve
do novih modernih kretanja kulturnog turizma.
Specifičan oblik turizma koji ima značajan rast u posljednje vrijeme jest seoski turizam
ili agroturizam, u kojem je glavni motiv putovanja „povratak čovjeka prirodi“. U ranije
vrijeme turizam je bio isključivo orijentiran prema morskim i kulturnim
znamenitostima, no u današnje vrijeme kada dominira urbani stil života pojavljuje se
sve veća potreba za upoznavanjem tradicionalnog sela, posebice uslijed činjenice kako
mnoga gradska djeca nisu nikad vidjeli uživo konje, krave ili svinje, seoski turizam je
28
postala čak pomodna pojava, kojoj se ne mogu odreći pozitivni efekti čovjekovog
bivanja u prirodi.
Još jedan turistički oblik „bijega u prirodu“ jest ekoturizam odnosno turizam kroz
održivi razvoj. U općoj poplavi raznoraznih naziva kojima je zajednički predznak eko,
pojavo se i eko turizam. Najbolje bi ga se moglo definirati kao turizam u kojem
osviješteni putnici podupiru zaštitu prirode i okoliša na destinaciji koju su odabrali, kao
i lokalnu zajednicu i njezinu kulturnu baštinu. Ipak pojam održivog turizma sadrži
mnogo više od isključivo prirodnog doživljaja.
Održivost se može definirati kao sposobnost održavanja ravnoteže određenih procesa ili
stanja u nekom sustavu. Održivi razvoj znači i gospodarski i društveni rast usklađene s
ekosustavima u kojima djeluje, pa je kao takav i dugoročno održiv. U ekološkom smislu
održivost se može definirati kao način po kojem biološki sustavi ostaju raznoliki i
produktivni tijekom vremena. Za ljude ona je potencijal za dugoročno održavanje
blagostanja koje pak ovisi o blagostanju prirodnog svijeta i odgovornoj uporabi
prirodnih resursa (Črnjar, 2002, p. 26). Sa turističkog aspekta, održivi turizam znači
razvijanje turističke ponude koja će nuditi domaću ekološku ljepotu i ponudu ali neće
negativno utjecati na okoliš i društvo. U praksi veoma često označuje konzumaciju
domaćih, autohtonih proizvoda, uglavnom organskog uzgoja, kao i upoznavanje s
običajima i kulturom domicilnog stanovništva. Često se takav oblik turizma veže uz
posjet nekim zaštićenim prirodnim vrijednostima, kao što su primjerice nacionalni
parkovi. Takvi putnici će voditi računa i o načinu prijevoza pa će se mnogi, imaju li
mogućnosti, odlučiti za željeznicu, budući da ona manje utječe na okoliš od automobila.
Veoma popularan oblik turizma posebice u Republici Hrvatskoj jest Nautički
turizam,odnosno specifični oblik turizma obilježen kretanjem turista plovilima (najčešće
jedrilicama ili jahtama) po moru ili rijekama uključujući njihovo pristajanje u lukama i
marinama i obuhvaća svu infrastrukturu u lukama i marinama potrebnu za njihov
prihvat. Prema prihodima koji se ostvaruju takvim kretanjima, nautički turizam je jedan
od unosnijih oblika turizma za turistički receptivnu zemlju.
29
Nautički turizam fenomen je koji je u protekla tri desetljeća zabilježio jednu od najviših
razvojnih stopa u europskom i u hrvatskom gospodarstvu. Ekonomski prognostičari
razvitka turizma slažu se da je nautički turizam u početnom razvojnom razdoblju i da se
visoki rezultati tek očekuju. Kao jedna od vrsta turizma, nautički je turizam složen
turističko-pomorski pojam, a zbog njegove intenzivne povezanosti s morem i
plovidbom, i njegovo je definiranje složeno. Pomorska ga komponenta, naime, u
cijelosti ne određuje, iako bi se to pri površnoj analizi tako moglo činiti. Potpuno
određenje pojma nautičkog turizma pretpostavlja uzimanje u obzir svih elemenata koji
ga uvjetuju i definiraju (Luković, 2008, p. 690).
Velike prihode također ostvaruje i kongresni turizam, odnosno specifični oblik turizma
pri kojem glavni motiv putovanja nije odmor, već sudjelovanje pojedinaca na
skupovima koji mogu imati različiti karakter. Uglavnom se pri tome radi o putovanjima
inspiriranima poslom kojim se turisti bave i njihova su putovanja često obavezna i
uvjetovana radnim mjestom, zadatkom ili projektom na kojem rade. Skupovi mogu
imati znanstveni, stručni, gospodarski i drugi sadržaj, a uslijed svojeg poslovnog
karaktera, kongresni turizam često donosi velike prihode turistički receptivnim
zemljama.
Jedan od najstarijih oblika turizma jest vjerski turizam, koji se razvijao u gotovo svim
važnijim religijama svijeta. Iako su ponekad hodočasnici (naziv za vjerske turiste)
askete koji putuju gotovo bez ikakvih troškova, u većini slučajeva je ekonomski vrlo
unosan oblik turizma te su se razne destinacije razvijale u poznata odredišta upravo
zahvaljujući vjerskim putovanjima. Hodočasnicima su u takvim mjestima pruženi
različiti infrastrukturni, gastronomski, kulturni i ostali sadržaji karakteristični za
turizam. Najpoznatija vjerska putovanja su hodočašća u Meku kod muslimana kao i
kršćanska hodočašća u Lourdes, Fatimu, Međugorje ili Rim.
Drugi veoma stari oblik turizma te povijesno jedan od pokretača razvoja turizma jest
zdravstveni turizam. Riječ je o posebnom obliku turizma pri kojem se destinacije koriste
kao odredište za liječenje ili obavljanje specifičnih zdravstvenih terapija, bilo da se radi
o pogodnoj klimi za određene vrste bolesti ili poremećaja, bilo da se radi o povoljnijoj i
30
stručnijoj operaciji ili zahvatu. Tradicionalno je temelj zdravstvenog turizma bila
upotreba prirodnih ljekovitih činitelja koji mogu biti morski, toplički i klimatski
činitelji, koji i dalje ima značajnu ulogu s obzirom na sve veće zagađenje zraka i okoliša
u industrijski razvijenim zemljama. Ipak u posljednje vrijeme sve veću popularnost ima
zdravstveni turizam kao oblik turizma u kojem turisti putuju u jeftinije zemlje kako bi
obavili kirurške zahvate, posebice u estetskoj kirurgiji ili stomatološke zahvate.
31
4. RIZICI U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI
S obzirom na činjenicu kako se turističko tržište razvija prema modelu liberalnog
kapitalizma sve više se pojavljuje problem rizika u poslovanju u turizmu kao prijetnje
razvoja turističke djelatnosti i prijetnje opstanka turističkih poduzeća. S obzirom da
prema načelima liberalnog gospodarstva turističke tvrtke i organizacije djeluju na tržištu
konkurencije koja se sve više zaoštrava te u kojoj je jedino konkurentnost proizvoda i
uspješno pokrivanje potražnje ponudom ključ uspjeha, potrebno je sve više voditi
računa o upravljanjima rizicima, posebice u cilju zaštite uloženog kapitala i pri
planiranju budućih kapitalnih investicija. S obzirom na činjenicu kako rizik nije moguće
izbjeći,jer je čimbenik poslovanja, njime treba upravljati.
4.1. Temeljne odrednice rizika
Rizik sam po sebi je teško definirati. Najkraće se može reći da rizik predstavlja
neizvjesnost ishoda događaja. prema tradicionalnom shvaćanju, je opasnost gubitka ili
štete. U širem smislu rizik opisuje mogućnost drukčijeg ishoda od onog koji se
očekivao, boljeg ili lošijeg. Zakoni u Njemačkoj i Austriji rizik definiraju kao opasnost
da u okviru poslovne aktivnosti mogu nastati gubici (Drljača & Bešker, 2009, p. 34).
Isto tako rizik se može definirati kao vjerojatnost da će se opasnost (hazard) pretvoriti u
katastrofu. Rizik isto tako predstavlja mogućnosti da se nešto dogodi što će imati
negativni utjecaj na ciljeve poslovanja i negativne posljedice na predviđen tijek
poslovanja.
Prema tome, teorijski se rizik može podijeliti u tri temeljne kategorije:
• izloženost ostvarivanju gubitka
• neizvjesnost budućih događaja
• vjerojatnost dešavanja neočekivanog ishoda
Većina organizacija smatra rizik negativnom pojavom pa ga promatraju kao očekivani
gubitak koji je rezultat vjerojatnosti nastanka gubitka i vrijednosti gubitka. Problem te
32
definicije je u tome što se na rizik gleda kao na nešto negativno, odnosno kao
potencijalni gubitak. Međutim, uprava sve više nastoji promatrati rizik kroz (Bulat,
2007, p. 155):
raspon koji obuhvaća rizike i šanse,
dobitke i gubitke koji obuhvaćaju pozitivne i negativne rezultate,
vjerojatnost nastanka i posljedice.
Koncept rizika ima tri nužna elementa: percepciju da li se neki štetan događaj zaista
mogao dogoditi, vjerojatnost da će se on zaista dogoditi i posljedice štetnog događaja
koji bi se mogao dogoditi. Rizik je, dakle, rezultat sinergije interakcija ova tri elementa.
Pojednostavljeno, najčešća definicija rizika uzima u obzir mogućnost gubitka, nastanak
štete ili nastupanje nepovoljnog događaja (Kereta, 2008, p. 49). Ipak treba imati na umu
kako ne postoji jedinstveno stajalište oko toga kakav je koncept rizika. Ovisno o vrsti
situacije i okolnostima, veliki broj događaja koji se odvijaju na gospodarskom tržištu
jednako kao i ekonomska stvarnost, uključuju i postojanje rizika. Za sve te situacije
važan je krajnji ishod. Pri tom se smatra da rizik uključuje dvije neizostavne
komponente: izloženost i neizvjesnost. Stoga se također rizik opisuje kao izloženost
pretpostavci koja uključuje neizvjesnost.
Ovoj definiciji nedostaje treća neizostavna komponenta: vrijeme. Izloženost traje
određeno vrijeme, a dok traje izloženost i dok ne nastane rizični događaj, traje i
neizvjesnost. Stoga se može zaključiti da rizik uključuje tri neizostavne komponente:
izloženost, neizvjesnost i vrijeme (Drljača & Bešker, 2009, p. 35).
U uvjetima tržišnog gospodarstva u kojem se razvija i turistički sektor gospodarstva.
poduzetništvo i menadžment obilježavaju neizvjesnost i rizik u poslovanju i razvoju
poduzeća. Jedan od glavnih prioriteta gospodarske politike mora biti jačanje
poduzetništva te njegovo brže uključivanje u multilateralne trgovinske i gospodarske
integracije jer konkurentska sposobnost gospodarskih subjekata značajno ovisi o stupnju
usvojenosti poduzetničke kompetencije (Smoljić, 2012, p. 155).
33
Veza između rizika i poduzetništva uspostavljena je u 17. stoljeću, kad je poduzetnik
postao osoba koja je ulazila u ugovorne odnose s vladom za izvršenje određenih usluga
ili snabdijevanje ugovorenom robom. Dok je ugovorena cijena bila fiksna, profit ili
gubitak pripadao je poduzetniku. Poznati ekonomist Richard Cantillon razvio je jednu
od ranih teorija poduzetnika. On je uvidio da poduzetnik mora prihvatiti rizik, posebno
trgovac, farmer, zanatlija i ostali samostalni proizvođači, kupujući po poznatoj cijeni, a
prodajući po nepoznatoj cijeni i radeći s rizikom (Smoljić, 2012, p. 152.). Razvojem
turizma problem rizika se usporedno razvija i sa turizmom, te postaje sastavni dio
turističkog planiranja poslovanja.
Četiri su temeljna značenja prema kojem se definira vrsta i oblik rizika. Općenito
značenje rizika odnosi se na opasnost od nastupa nekog događaja koji se nije očekivao
te koji je svojom pojavnošću doveo do nastanka značajne štete ili gubitka. Druga vrsta
rizika jest rizik u poslovnom životu poduzeća koji nastaje uslijed pogrešnog upravljanja
poduzeća. Uzroci su loše odluke, pogreške ljudskog faktora u proizvodnji ili poslovanju
te razni drugi nepredvidivi događaji unutarnjeg karaktera. Rizik na polju poslovnih
financija treća je vrsta rizika te odnosi se na opasnost da posao pođe pogrešnim putem i
da prouzroči štetu ili gubitak u financijskom poslovanju. Četvrta vrsta rizika jest rizik u
smislu osiguranja od opasnosti koje obavlja određena osiguravajuća tvrtka. Sa stajališta
turizma rizici mogu biti poslovne prirode te su pri tome usporediti sa poslovnim i
financijskim rizicima u poslovanju općenito te specifični rizici koji su karakteristični za
turistički sektor poslovanja. U nastavku će biti prikazani poslovni i specifični rizici i
njihove karakteristike.
Glavna karakteristika svih rizika jest u tome što predstavljaju neočekivanu situaciju za
tvrtku u poslovnom okruženju. Opasnost jest pri tome u činjenici što se zbog
neočekivanih zbivanja ne mogu ostvariti očekivani i planirani procesi i vjerojatnosti
ostvarivanja predviđenih ciljeva i planova, što negativno utječe na poslovanje. Uzroci
rizika odnosno toga nepredvidivog događaja mogu biti nepredvidivi i neponovljivi
događaji, mogućnost kadrovskog promašaja, pogrešne odluke i slično.
34
4.2. Oblici i vrste rizika
Klasifikacija rizika odvija se u različitim stupnjevima te prema različit im oblicima,
ovisno o perspektivi sa koje se rizici promatraju. Stoga se najčešće dijele na poslovne i
neposlovne rizike, prenosive i neprenosive rizike i slično.
Prenosivi su rizici su oni koji se mogu prenositi na profesionalne osiguravajuće tvrtke
uz odgovarajuće uvjete. Ti uvjeti su: mogućnost identificiranja opasnog događaja koji bi
se mogao dogoditi i imati štetne posljedice; ponavljanje nastupa istovjetnog budućeg
događaja sa štetnim posljedicama; postojanje mnogobrojnih subjekata koji su ugroženi
opasnošću od nastupa istovjetnog događaja; kao i postojanje vremenske i prostorne
rasprostranjenosti mogućih događaja i subjekata koje oni pogađaju (Smoljić, 2012, p.
153).
Neprenosivi su rizici oni koji se ne mogu prenositi na osiguravajuću tvrtku, već ih mora
snositi svaki subjekt koji je njime pogođen. Ovi rizici nastaju kao posljedica
jedinstvenog događaja koji se samo jednom pojavljuje s posve istim značajkama. Iako
se neke štete mogu ponavljati, one se ne ponavljaju prema zakonu velikih brojeva, a to
onemogućava prosudbu vjerojatnosti. Riječ je o događajima koji su karakteristični za
neku gospodarsku granu, struku pa i funkciju u poduzeću. Neprenosivi rizici javljaju se
uglavnom unutar poduzeća, ali i izvan poduzeća kao djelovanje iz njegova
okruženja(Smoljić, 2012, p. 153). Neprenosivi rizici nadziru se i ograničavaju putem
instrumenata politike i upravljanja rizikom unutar samog poduzeća. Menadžment
upravljanja rizika pri tome sadrži mjere koje umanjuju opasnosti i omogućavaju
stvaranje pričuve sredstava za pokriće negativnih posljedica. Poslovni rizik (engl.
business risk) je rizik ostvarivanja bruto financijskog rezultata poduzeća.
Unutarnji poslovno-razvojni rizici proistječu iz opasnosti unutar samog poduzeća u
procesu rada, poslovanja i razvoja te vođenja i upravljanja poduzećem, u nepredvidivim
ili zanemarenim mogućnostima raznih događaja. Najčešće se pojavljuje u svezi s
organizacijom poduzeća, strukturom sredstava i djelatnika, proizvodnjom roba, tj.
35
uporabnih vrijednosti za drugoga te u svezi s manipuliranjem robama (Smoljić, 2012, p.
154). Stoga ova vrsta rizika predstavlja rizik koji se temelji na opasnosti pogrešne
orijentacije organizacije, odnosno njezine nemogućnosti zadovoljavanja potreba koje bi
osigurale konkurentnost i održivost na tržištu te nedovoljne kompetencije poslovnog
kadra i ostalih elemenata poduzeća. Rizik strukture imovine poduzeća s druge strane
predstavlja dio poslovnog rizika poduzeća koji se temelji na riziku čiji se korijeni nalaze
u samoj bilanci poduzeća i izlazi iz strukture poslovnog procesa. Njegova je
manifestacija kvantitativni i kvalitativni rizik. Opasnost od pogrešaka i propusta
ljudskog faktora kao i pogrešne organizacije ljudskih potencijala predstavlja kadrovski
rizik. Pri tome do neočekivanih poteškoća i gubitaka može doći uslijed neodgovarajuće
strukture djelatnika, nedostatka adekvatne stručne spreme zaposlenika ili
nemotiviranosti za rad zbog loše stimulacije.
Vanjski poslovno-razvojni rizici jesu oni rizici koji imaju izvorište izvan poduzeća,
odnosno u njihovu okruženju. Među vanjskim poslovnim rizicima ističu se (Smoljić,
2012, p. 155):
gospodarski rizik,
tržišni rizici,
rizik provedbe kupoprodajnog ugovora,
prijevozni rizici,
izvozni rizici,
politički rizici i
politički rizik zemlje.
Među vanjskim poslovno-razvojnim rizicima najvažniji jest gospodarski rizik koji
predstavlja opasnost od nemogućnosti naplate prodane robe te gospodarskog
monetarnog opstanka tvrtke na tržištu. Pri tome se može podijeliti na rizik prodaje na
domaćem i stranom tržištu, pri čemu se naziva i izvoznim rizikom. Može se dogoditi da
poduzeće počne proizvoditi robu, a kupac odustane od ugovora. Teži je slučaj ako se
radi o robi po narudžbi, a ne standardnoj robi koja bi se mogla prodati drugima.
36
Značajan je i tržišni rizik, odnosno rizik od gubitka u poslovanju uslijed nepovoljnih
kretanja na tržištu. Ta kretanja mogu biti promjene kamatnih stopa, promjene deviznih
tečajeva ukoliko se posluje sa inozemstvom, promjene cijena konkurencije, promjene
cijena sirovina i slično. Najčešći uzroci tržišnih rizika su promjene tečaja deviza i rizik
kamatne stope.
Devizni rizik kao oblik tržišnog rizika posebno je česti rizik u turizmu, pa se stoga
posebno osiguravaju turističke tvrtke od toga oblika rizika. Metoda koja se najčešće
primjenjuje jest hedging, odnosno ograđivanje od rizika. U paleti banaka hedging
proizvodi namijenjeni su zaštiti od tečajnih i kamatnih rizika. Drugim riječima, tvrtke
se mogu od valutnog rizika zaštititi (i biti sigurne u poslovanju) ugovaranjem
terminskog tečaja. Takve sporazume u Republici Hrvatskoj ponajviše sklapaju izvoznici
i turističke tvrtke kojima promjena valute može značajno naštetiti na proces poslovanja.
Pravodobnim hedgiranjem može se mirno pratiti kretanje tečaja jer to neće znatno
utjecati na poslovni rezultat. Pri tome se neće ostvariti velike prihode od pozitivnih
tečajnih razlika, ali isto tako se neće imati velike gubitke od negativnih tečajnih razlika,
pa se može mirno posvetiti svom osnovnom poslu i povećanju prihoda. Inače, u
Hrvatskoj su se u posljednjih sedam godina posebice razvili terminski ugovori (tzv.
forward ugovori). Svake se godine, prema izvješću Sektora riznice Raiffeisen banke,
transakcijski promet znatno povećava (Prskalo, 2008).
Važnu ulogu u turizmu imaju i politički rizici. Politički rizici nastaju aktivnošću
državnih organa ili zbog nekih izvanrednih događaja u zemlji. Pri tome mogu nastati u
vezi s prijevozom, štrajkom, radničkim nemirima ili terorizmom. Politički rizik zemlje
odnosi se uglavnom na rizik izvoza robe ili kapitala u neku zemlju, a sastoji se u
opasnosti da izvoznik neće moći naplatiti izvoz ili na drugi način doći do novca, zato
što središnja banka zemlje uvoznika ne može to obaviti iz bilo kojeg razloga (Smoljić,
2012, p. 155). U posljednjih desetak godina politički rizik značajno utječe na turizam u
Egiptu, nekada jednoj od najbrže rastućoj destinaciji, ali u posljednjih nekoliko godina,
uslijed političke nestabilnosti i terorističkih napada sve manje posjećivanu destinaciju.
37
Osim tradicionalnih poslovnih rizika koji se pojavljuju u turističkim poduzećima
podjednako kao i u većini drugih poslovnih procesa, posebice u poslovnim subjektima
uslužnih djelatnosti, postoje i karakteristični rizici svojstveni isključivo turističkom
tržištu. Pri tome se tradicionalno turistički rizici svrstavaju u tri kategorije:
rizici u sektoru turizma i prateći komercijalni izvori nestabilnosti
individualni rizici putnika (osobni rizik)
fizički rizici iz okruženja (prirodne nepogode, klimatski rizici, epidemije).
Posebni izazov u pogledu rizika u turizmu predstavlja elementarna nepogoda. Pri tome
se radi o iznenadnoj velikoj nesreći koja prekida normalno odvijanje života, uzrokuje
žrtve, štetu većeg opsega na imovini i/ili njen gubitak, te štetu na infrastrukturi i/ili
okolišu, u mjeri koja prelazi normalnu sposobnost zajednice da ih sama otkloni bez
pomoći. Elementarnu nepogodu uzrokuju prirodni, tehnički, tehnološki ili biološki
događaji(Tokić, 2013, p. 5).
Elementarne nepogode predstavljaju problem koji je teško premostiti jer je gotovo
nemoguće predviđati ih kao ni predvidjeti posljedice koje donose. Određene nepogode
se mogu kratkoročno predvidjeti, kao što su primjerice olujni i orkanski vjetar, snježna
nevremena i slično, no elementarne nepogode kao što su požar, poplava, tuča, potres,
lavina, odron zemljišta teško se mogu predvidjeti. Ipak poznavanje karakteristike terena
i geoloških te klimatskih značajki može dovesti do upravljanja mjera predostrožnosti,
kao što je primjerice planiranje gradnje u skladu sa propisima vezanima za zaštitu od
potresa, financiranje izgradnje zaštitnih kanala od poplava i slično.
Prema tome, svaki poslovni subjekt u turizmu morao bi se zaštiti od(Tokić, 2013, p. 5):
elementarnih nepogoda koje mogu oštetiti ili uništiti njegovu imovinu
(imovinska osiguranja)
elementarnih nepogoda koje mogu dovesti do prekida poslovanja (financijski
gubitci)
elementarnih nepogoda koje sam može prouzročiti (osiguranja od odgovornosti)
38
Osim elementarnih nepogoda značajni su i takozvani čisti rizici. Kod čistih rizika svaki
subjekt mora poduzeti osnovne mjere zaštite u duhu dobrog gospodarstvenika, kao npr.
provođenje protupožarnih i protuprovalnih mjera, redovno održavanje građevinskog
objekta, postrojenja i posebno elektro i plinskih instalacija i sl(Tokić, 2013, p. 7).
4.3. Upravljanje rizicima
Upravljanje rizikom (eng. risk management) je proces mjerenja, procjene rizika i
razvoja strategija za kontrolu rizika. Tradicionalni menadžment rizika usmjeren je na
rizike koji potječu od prirodnih ili pravnih uzroka (npr. prirodnih katastrofa, požara,
nezgoda, pravnih postupaka) (Udovičić & Kadlec, 2013, p. 52). U današnjem je
poslovnom okruženju teško zamisliti uspješnog menadžera, posebno na višim razinama
organizacijske strukture poduzeća koji neće obavljati i poduzetničke funkcije, kao što je
vrlo teško naći uspješnog poduzetnika koji neće morati obavljati i određene
menadžerske poslove. Ključni interes pri definiranju poduzetničko-menadžerskog rizika
jest pitanje tko je taj koji preuzima rizik za poslovanje i razvoj (poduzetnik ili
menadžer) i u čemu je bit tog rizika (Smoljić, 2012, p. 155). Kako bi se uspješno
upravljalo rizikom, potrebno je procesu upravljanja rizikom pristupiti znanstvenim
pristupom koji objedinjuje znanje o riziku, poznavanje analitičkog proučavanja rizika te
mogućnost analitičko-kritičkog rasuđivanja o riziku upotrebom predviđenih metoda i
tehnika za upravljanje rizikom. Upravljanje pri tome mora biti selektivno te se mora
provoditi uz primjereni menadžment rizika u poduzeću.
Poduzetnici i menadžeri, odnosno poduzetnički menadžeri uglavnom i upravljaju
rizikom. Unutar sveobuhvatnosti poslovnog i razvojnog rizika koji je vezan za
funkcioniranje i razvoj poduzeća on se raspodjeljuje na pojedine poduzetnike koji
upravljaju pojedinim dužnostima i djelatnostima u poduzeću u skladu s njihovim
djelokrugom (Smoljić, 2012, p. 155).
Rizici su svakodnevna problematika strateškog menadžmenta, razvoja, proučavanja i
organizacijskih teorija. Može se reći kako rizik predstavlja jedinicu nesigurnosti, a s
39
obzirom na mogućnost mjerljivosti, istim je onda moguće i upravljati (Udovičić &
Kadlec, 2013, p. 52).
Proces upravljanja rizikom mora imati svoje ishodište u analizi rizika kao prvom koraku
upravljanja, pri čemu se temeljem rezultata analize donosi plan djelovanja kako bi se
izbjegle ili smanjile posljedice rizika. Pri tome je priprema ispravne prevencije u slučaju
izbijanja rizika ili prevencije samog nastanka rizika, ovisno o tome radi li se o rizicima
na koje je moguće utjecati te koji su unutarnjeg ili vanjskog izvora temelj zaštite od
rizika. Važno je pri tome znati kako rizik nije moguće u potpunosti eliminirati, već se
može smanjiti i sanirati te se menadžmentom odnosno upravljanjem rizikom može rizik
pretvoriti u vlastitu prednost.
Prema tome, najvažniji korak pri upravljanju rizikom jest analiza rizika, proces koji se
sastoji od heterogenog skupa metoda i postupaka pomoću kojih se ostvaruje kvalitetnije
razumijevanje i prepoznavanje potencijalnih opasnosti, problema i nepredviđenih
situacija koje su od važnosti pri strateškom odlučivanju te koji omogućavaju
prepoznavanje zadovoljavajuće strategije prema unaprijed postavljenom kriteriju izbora.
Strukturiranjem i modeliranjem problema odlučivanja rizik se identificira odnosno
dijagnosticira, zatim se izmjeri njegova veličina, te se konačno na temelju razmatranja
razdioba (distribucija) vjerojatnosti ključnih varijabli, njihovih međusobnih utjecaja i
očekivanih konačnih rezultata, može izvršiti izbor dostatno dobre strategije (Karić,
2009, p. 3).
Postupak upravljanja rizikom ima svoje faze kroz koje se provodi, a koje su prikazane
na slici u nastavku:
40
Slika 3: faze postupka upravljanja rizikom(Udovičić & Kadlec, 2013, p. 53)
Upravljanje rizikom ne smije biti zaseban proces u poduzeću već se treba usko
nadovezivati na procese kojima se realizira strategija poduzeća i njena implementacija.
Pri tome proces upravljanja rizikom treba biti integriran u kulturu organizacije s
efektivnom garancijom i programom menadžmenta na vrhu. Trebao bi biti prevoditelj
strategije poduzeća u taktičke i operacijske objekte kako bi menadžer i njegovi
zaposlenici snosili odgovornost za rizik u svom djelokrugu poslovanja. Stoga, proces
upravljanja rizikom započinje strateškim ciljevima organizacije, procjenom rizika,
preko izvještavanja o riziku, odlučivanja i postupanja o preostalom riziku, do nadzora
(Udovičić & Kadlec, 2013, p. 53).
41
5. KARAKTERISTIKE OSIGURANJA U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI
Osiguranje u turističkoj djelatnosti ima posebno veliku ulogu uslijed činjenice kako se u
turizmu pojavljuje veliki broj rizika. Najčešće se u turizmu pojavljuje osiguranje
imovine kao i osiguranje samih turista, koje predstavlja važnu uslugu osiguravateljskih
tvrtki. Neke države, kao primjerice Rusija ili Bjelorusija, uvjetuju dobivanje vize
važećom policom osiguranja koje pokriva troškove liječenja i nesreća ukoliko se one
dogode u njihovoj zemlji.
Za poduzeća u turizmu veoma je važno osim imovinskog osiguranja i osiguranje od
odgovornosti. Odgovornost pri tome podrazumijeva dužnost naknade štete pričinjene na
imovini vlasnika ili treće osobe, kao i odgovornost za smrt i tjelesne povrede.
Pitanje osiguranja od odgovornosti veže se na svaku gospodarsku djelatnost, a tako i za
djelatnost pružanja usluga od strane turizma. Vrlo je važno zaštititi se od mogućih
budućih financijskih izdataka i obveza, koje se uvijek ne mogu predvidjeti, a mogu
doseći visoke iznose. Tvrtka može svojim poslovanjem ugroziti zdravlje ili oštetiti
materijalnu imovinu trećih osoba. Iako, nenamjerno, ona će biti obvezna isplatiti
određenu naknadu na ime tako prouzročene štetu oštećenim trećim osobama (Marin,
2012, p. 14).
5.1. Obvezna osiguranja u turističkoj djelatnosti
Unutar turističke djelatnosti prema važećim zakonima Republike Hrvatske, postoje
određena obvezna osiguranja koja se moraju poštovati u obavljanju turističke djelatnosti
kako bi se osigurala sigurnost putnika i kako bi se osigurala upotreba spasilačkih ekipa i
drugih službi ukoliko se dogodi nezgoda, kao i povrat sredstava putnicima ukoliko se
putovanje djelomično ili u potpunosti ne ispuni.
Prema Zakonu, pružatelji turističkih usluga koji vode turiste, takozvani touroperateri
obvezni su sklopiti obvezno osiguranje od odgovornosti za štetu koju prouzroči putniku
neispunjenjem, djelomičnim ispunjenjem ili neurednim ispunjenjem obveza koje se
42
odnose na paket-aranžman. Opis šteta koje se ovdje definiraju, određuje da se tim
osiguranje pokriva imovinska šteta primatelja usluge (Zakon o pružanju usluga u
turizmu, NN 152/14).
Jednako tako, turistička agencija koja organizira putovanja (paket-aranžman i izlet) ili
pruža uslugu prijevoza putnika dužna je koristiti prijevozna sredstva u kojima su putnici
osigurani od posljedica nesretnog slučaja i prtljaga od gubitka i oštećenja, kao i
ugostiteljske objekte u kojima su korisnici usluga osigurani od posljedica nesretnog
slučaja (Zakon o pružanju usluga u turizmu, NN 152/14).
Turistička agencija koja organizira putovanje dužna je za svaki paket-aranžman
osigurati jamčevinu kod banke ili osiguravajućeg društva radi naknade putniku: –
plaćene cijene putovanja, ako zbog platne nemogućnosti ili stečaja turističke agencije
izostanu usluge putovanja i – troškova, koji su nastali zbog platne nemogućnosti ili
stečaja putničke agencije za povratak putnika u mjesto polaska. Jamčevina može biti u
obliku police osiguranja, gotovinskog pologa ili bankovnog jamstva (garancije) (Zakon
o pružanju usluga u turizmu, NN 152/14).
Prilikom uplate iznosa za turistički paket-aranžman putniku turistička agencija mora
izdati potvrdu o osiguranju jamčevine koja mu omogućava neposredno ostvarivanje
prava na naknadu prema banci ili osiguravajućem društvu ukoliko se putovanje
djelomično ili u potpunosti ne održi.
Sav pribor koji se iznajmljuje na turističkoj destinaciji, bez obzira radi li se o biciklima,
opremi za planinarenje, sandolinama, kajacima ili bilo kojoj drugoj vrsti opreme mora
biti osiguran ukoliko se koristi u komercijalne svrhe iznajmljivanja. Isto tako bilo koja
vođena sportsko-rekreativna aktivnost, kao što su planinarenje, ronjenje, biciklističke
ture i slično moraju biti osigurane i agencija mora imati sklopljenu policu osiguranja
koja pokriva sve elemente aktivnosti.
43
5.2. Dobrovoljna osiguranja u turizmu
Samostalna turistička putovanja ne podliježu obveznim osiguranjima u Republici
Hrvatskoj, jednako kao što nije obvezno da sudionik u putovanjima turističkom
agencijom bude osiguran ukoliko on to ne želi. Ipak Zakon propisuje kako je obveza
turističke agencije ponuditi putniku osiguranje od posljedica nesretnog slučaja i bolesti
na putovanju, oštećenja i gubitka prtljage, dragovoljno zdravstveno osiguranje za
vrijeme puta i boravka u inozemstvu, osiguranje od otkaza putovanja te osiguranje
kojim se osiguravaju troškovi pomoći i povratka putnika u mjesto polazišta u slučaju
nesreće i bolesti, te ga upoznati sa sadržajem. Stoga se u ponudi svake turističke
agencije moraju pronaći i putnička osiguranja. Iznimno agencije koje vode sportsko-
rekreacijska putovanja i aktivnosti moraju imati osiguranje u sklopu svojega programa
(kao što je ranije i navedeno).
Osim turističkih agencija i putnika, osiguranjima se koriste i ugostitelji te turistički
iznajmljivači. Osiguranje imovine hotela i turističkih objekata neminovna je stavka u
proračunu vlasnika hotela kao i za banke koje ih kreditiraju te traže osiguranje svog
ulaganja. Ipak, nije samo to razlog zašto treba posebnu pažnju posvetiti osiguranju
objekata(Čekada, 2010). Ipak unatoč tome što značajan broj rizika koji prijete
poduzećima u turizmu povlači potrebu za osiguranjem, hrvatski turistički poduzetnici i
dalje rijetko koriste usluge osiguranja.
Prema podacima iz 2013. godine, ugovaranje polica osiguranja i dalje nije pretjerano
popularno među hrvatskim poduzetnicima u turizmu. Prema podacima koje nudi
poslovni.hr (Babić 2013), u prvih pet mjeseci 2013. godine na imovini je ugovorena
premija od 405 milijuna dok je istodobno na auto osiguranjima iznosila 1,3 milijarde
kuna. Zaključeno je 254.536 polica dok je u tom razdoblju isplaćeno 159 milijuna kuna
za 31.901 štetu.
Ugovaranjem police osiguranja svi rizici transferiraju se s gospodarskog subjekta na
osiguratelja, te je stoga od iznimne važnosti dobro procijeniti sve rizike poslovanja kako
bi osigurateljeva zaštita bila adekvatna kad se šteta dogodi. No, većina poduzetnika, kao
44
i fizičkih osoba, i dalje zadržava cjelokupan rizik neizvjesnih budućih događaja s
najčešćim stavom "tako nešto se meni ne može dogoditi"(Svijet Osiguranja 2012).
Veliki problem pri tome predstavljaju nelogične, pa čak i suprotstavljene stavke koje se
pojavljuju unutar Zakona o turističkoj djelatnosti i obveznih osiguranja u turizmu, pri
čemu se pojavljuje teška mogućnost naplate štete koju gosti počine, nemogućnost da se
mali privatni pružatelji turističke usluge naplate iz osiguranja od privatne odgovornosti
stranoga gosta u slučaju štete, uslijed čega se veoma rijetko uspijevaju ostvariti premije
osiguranja pa se iznajmljivači uslijed nemogućnosti ostvarivanja osiguranja u turističkoj
praksi često odlučuju odustati od osiguranja.
S obzirom na činjenicu kako je nepredvidive okolnosti i rizike kao što su požar, provala,
lom stakla ili nesretni slučaj, sve su to situacije koje je teško predvidjeti ili očekivati
stoga je dobro imati policu osiguranja. Osiguranja imovine od požara, poplava ili
provala vlasnicima često propisuju banke u kojima su pojedini vlasnici podigli kredite.
Uz osiguranje samog građevinskog objekta vlasnici turističkih objekata moraju osigurati
kompjutersku opremu, vozni park, voditi računa o osiguranju zaposlenika te ujedno
imaju zakonsku obavezu uplaćivati osiguranje gostiju(Čekada, 2010).
Većina hotela osigurana je tijekom čitave godine dok u posljednje vrijeme bilježimo
pojačan interes za osiguranjem turističkih apartmana tijekom turističke sezone. Najčešće
se ugovara osiguranje od požara i nekih drugih rizika koje sadrži široko pokriće poput
požara, oluje, udara groma, tuče i eksplozije. Isto tako, velik je interes za ugovaranje
polica osiguranje od odgovornosti.
45
6. ANALIZA PONUDE OSIGURANJA ZA PODUZETNIKE U TURIZMU
REPUBLIKE HRVATSKE
Hrvatske osiguravateljske tvrtke ozbiljno su pripremile pakete osiguranja namijenjene
turističkim djelatnicima i poduzetnicima koji pružaju usluge u turizmu, kao i
specijalizirane pakete zaštite imovine te zaštite od raznih drugih rizika koji se pojavljuju
u turizmu.
Cijene polica i ponuda variraju ovisno o osiguravateljskoj kući ali i drugim
čimbenicima. Formiranje cijena polica kod osiguranja objekata u kojima se obavlja
turistička djelatnost utječe više faktora, a prvenstveno je to vrijednost objekta koja je
individualna pa je, kažu, teško govoriti o okvirnoj cijeni police. Kod osiguranja od
odgovornosti cijena će pak ovisiti o ukupnom prihodu osobe, a kod osiguranja
profesionalne odgovornosti prema djelatnicima još i o broju djelatnika i neto platnom
fondu subjekta(Čekada, 2010).
6.1. Croatia osiguranje
Najstarija hrvatska osiguravateljska tvrtka nudi posebne pakete osiguranja usmjerene
prema turističkim i ugostiteljskim objektima. Pri tome se ponajviše nudi osiguranje
imovine koje je posebno važno malim i srednjim iznajmljivačima, vlasnicima
apartmana i obiteljskim hotelima, no isto tako nudi se osiguranje i od odgovornosti
ugostitelja i iznajmljivača.
Stvari vlasnika i gostiju apartmana koje služe za uređenje apartmana i osobnu upotrebu
te potrošnju osigurane su paketom osiguranja za turističke djelatnike Croatia osiguranja
od 14 osnovnih rizika (Croatia osiguranje 2015):
požara i udara groma
eksplozije
oluje
tuče (leda)
46
pada letjelice
manifestacija i demonstracija
poplave i bujice
klizanja tla i odrona zemljišta
snježne lavine
izlijevanja vode iz vodovodnih i kanalizacijskih cijevi
provalne krađe
razbojstva
obične krađe
odgovornosti iznajmljivača.
Ista osiguravajuća kuća nudi i dodatne osiguravateljske ugovore, kojima se osigurati
mogu i:
boje na zidu i građevinskoj stolariji, razne obloge na podu, zidu i stropu te
podovi
stakla na vratima i prozorima apartmana
uobičajeni troškovi pronalaženja oštećenja i njihovo saniranje na vodovodnim i
odvodnim cijevima kućne kanalizacije.
Kao što je vidljivo, osiguranja su uglavnom usmjerena prema osiguravanju imovine i
ulaganja u imovinu, no isto tako štiti se iznajmljivač i od neočekivanih događaja kao što
su nestabilnost socijalnih i društvenih prilika (kroz nemire i demonstracije), zatim štiti
se osiguranik od zrakoplovnih i drugih nesreća te odgovornosti u slučaju nastanka štete
prema gostima.
Za samo 400 kuna godišnje vlasnici turističkih apartmana mogu se osigurati od većine
rizika koji prijete njihovim stvarima, imovini gostiju, kao i od njihove odgovornosti kao
iznajmljivača. Riječ je o iznimno povoljnom osiguranju koje bi svaki vlasnik apartmana
trebao ugovoriti kako bi osigurao maksimalnu uslugu svom gostu. Za navedeni iznos i
primjer apartmana policom Croatia osiguranja osigurane su: stvari do 80.000,00 kuna,
gotov novac i plemeniti metali u zaključanom spremištu (npr. sef) do 3.150,00 kuna kao
47
i umjetnine do 1.575,00 kuna po štetnom događaju. Osiguranje pokriva i odgovornost
iznajmljivača u svojstvu privatne osobe do 15.750,00 kuna po štetnom događaju
(limun.hr, 2011).
6.2. Generali Hrvatska
Osiguravateljska kuća Generali nudi osiguranje malih i srednjih hotela kao svoj poseban
paket unutar kojega se nude i osiguranja za iznajmljivače apartmana i druge turističke
djelatnike u Hrvatskoj. Unutar osiguravateljske tvrtke polaze sa činjenicom kako
poduzetnici u turizmu ulažu velika sredstva u objekte i opremu uslijed čega je
osiguranje od esencijalne važnosti za poduzetnike, pa je stoga Generali uvrstio u svoju
ponudu djelotvoran paket osigurateljnih pokrića kojim možete zaštititi svoju imovinu,
imovinu svojih gostiju, zaštititi se od odgovornosti koja proizlazi iz obavljanja
djelatnosti, ugovoriti osiguranje prekida rada uslijed požara koje pruža financijsku
sigurnost za vrijeme dok nije moguće obavljati djelatnost zbog požara, osiguranje
strojeva od loma, osiguranje elektronskih aparata i uređaja, kao i osiguranje gostiju od
posljedica nesretnog slučaja po poticajnim uvjetima(Generali 2015).
Ponuda i zaštita koju nudi Generali slična je ponudi koju nudi i Croatia Osiguranje te
uključuje osiguranje (Generali 2015):
požar, udar groma, eksplozija;
olujni vjetar, tuča;
udar vlastitog ili nepoznatog motornog vozila, pad i udar zračne letjelice,
manifestacije i demonstracije;
troškovi raščišćavanja i rušenja nakon štetnog događaja;
izljev vode iz vodovodnih i kanalizacijskih cijevi;
provalna krađa;
troškovi popravka na objektu za štete nastale uslijed provalne krađe;
48
Paket All Protect uz navedena pokrića pruža dodatnu zaštitu imovine (Generali 2015):
posredni udar groma u električne instalacije;
ograde i nasadi od rizika požara;
oprema i zalihe na otvorenom od osnovnih požarnih rizika;
solarni kolektori od rizika oluje;
zamrzavanje, pokriće za popravak cijevi, korozija, začepljenje cijevi kod izljeva
vode;
poplava, bujica i visoke vode;
lom stakla;
ostakljeni vrtovi, sjenice, ostakljene terase i balkoni, staklene cigle. Ceran ploče,
tuš kabine, umivaonici WC školjke, bidei, pisoari, akvariji
gotov novac u zaključanoj blagajni od rizika provalne krađe;
razbojstvo;
razbojstvo nad dostavljačem novca;
Generali nudi i posebnu dodatnu policu osiguranja koja štiti imovinu i vrijednosti
gostiju te kao takva predstavlja vrijednost više za izdavača na tržištu. Tom policom
pokriveno je osiguranje od (Generali 2015):
prekid rada uslijed požara;
opća odgovornost;
odgovornost prema vlastitim zaposlenicima;
gubitak ili nestanak stvari gostiju;
gubitak ili nestanak motornih vozila gostiju;
lom stroja;
elektronski aparati i uređaji;
posljedica nesretnog slučaja;
Za svoje osiguranike Generali nude mjesečnu premiju koja ima povlaštenu ratu sa
popustom od 10% na višegodišnje osiguranje od 10 godina. Dodatni popust za plaćanje
49
godišnje premije u cijelosti može se ostvariti u visini od 5% (Generali 2015), prema
čemu je vidljivo kako Generali nastoji privući osiguranike na dugoročno vrijeme te time
stvoriti lojalne korisnike kao primarni cilj pružanja usluge osiguranja u turizmu.
6.3. GRAWE Hrvatska
GRAWE Hrvatska također nudi svoje pakete za poduzetnike u turizmu, pri čemu nudi
na tržištu policu za osiguranje turističkih apartmana i to po cijeni već od 1,4 kune
dnevno.
Vlasnici apartmana tako mogu zaključiti policu osiguranja za sam objekt, za sve
predmete u apartmanu, te za osobnu odgovornost iz posjeda objekta i zemljišta, ali i
pokriti moguće rizike za privatnu odgovornost kao i za stvari gostiju. Znači, ovisno o
potrebama, vlasnik osigurava objekt i stvari domaćinstva, kao i stvari gostiju koji
borave u apartmanu. Osim osiguranja objekta/domaćinstva, posebnim osiguranjima
odgovornosti i stvari gostiju pruža se dodatna zaštita i sigurnost za goste u
apartmanima. Na taj način, osiguravajući stvari i osobe u apartmanu, vlasnici apartmana
ostvaruju dodanu vrijednost na uslugu i imaju veći broj zadovoljnih gostiju (Babić
2013).
6.4. Merkur osiguranje
Merkur osiguranje također je prepoznalo potencijal osiguranja u turističkom sektoru te
stoga nudi program osiguranja turističkog smještaja privatnih iznajmljivača koji
osigurava, ne samo imovinu u vlasništvu iznajmljivača već i goste i njihove stvari, kao i
poslovanje iznajmljivača. Ova je usluga posebno zanimljiva jer osiguranje gostiju i
njihovih stvari omogućuje jednostavnije i lakše surađivanje sa turističkim agencijama.
Osiguranje turističkog smještaja pokriva osiguranje stvari koje služe za iznajmljivanje i
stvari u vlasništvu gosta, te osiguranje odgovornosti za štetu nastalu zbog smrti, povrede
tijela ili zdravlja gosta te oštećenja ili uništenja stvari gosta u iznosu do 3.000 EUR po
smještajnoj jedinici (apartman, soba, kuća za odmor) i događaju.
50
Opasnosti od koji se osigurava su (Merkur.hr, 2015):
požar i udar groma,
oluja,
izljev vode iz vodovodne i kanalizacijske cijevi,
tuča,
poplava,
eksplozija,
provalna krađa,
razbojstvo,
klizanje tla i odron zemljišta,
snježna lavina.
Posebnost Merkur osiguranja jest i mogućnost osiguravanja pokrića financijskog
gubitka privatnog iznajmljivača radi prekida rada uslijed požara. Drugim riječima,
ukoliko se dogodi požar, ne samo što se osiguraniku vraćaju sredstva za popravak
nastale štete već mu se također pokrivaju i troškovi neobavljanja posla uslijed požara,
dakle pokrivaju mu se prosječni troškovi poslovanja za razdoblje poslovanja
(Merkur.hr, 2015).
Ovo osiguranje je povoljno jer se ugovara na razdoblje od 3 mjeseca, odnosno koliko
uglavnom traje turistička sezona, a po potrebi može se ugovoriti na period koji
poslovanju bolje odgovara, primjerice 6 ili 12 mjeseci. Ovo je za sada jedinstveno
osiguranje na hrvatskom osigurateljnom tržištu (Merkur.hr, 2015).
51
7. ZAKLJUČAK
Osiguranje predstavlja važan element gospodarstva te se razvija usporedno sa razvojem
trgovine i gospodarstva. Rizici koji postoje u globalnoj ekonomiji i koji se pojavljuju u
svakom poslovnom sektoru putem osiguranja smanjuju se za osiguranika, dok se
osiguravatelj temeljem manipulacije vjerojatnosti rizika namiruje iz raznih polica
osiguranja te se time postiže obostrano zadovoljstvo.
S obzirom na veliki broj rizika koji se pojavljuju u turizmu, bilo kao elementarne
nepogode, društvene i političke neprilike ili tek nezgoda, požar ili krađa unutar
turističkog obrta, osiguranja u turizmu imaju posebno veliku ulogu. Doda li se tome
potreba za osiguranjem turista koji dolaze na putovanja te kojima prijete razne opasnosti
u novoj okolini, osiguranja predstavljaju neizostavan faktor turističkog poslovnog
sektora. U turizmu primarno osiguranje pokriva osiguranje imovine kao i osiguranje
samih turista kao putnika. Zdravstveno osiguranje putnika te osiguranje od nezgoda za
određene države uvjet su za dobivanje vize.
Osiguranja u turizmu mogu biti dobrovoljna, odnosno da osiguranik dobrovoljno se
odlučuje na osiguranje i obvezna, odnosno da je obvezan preuzeti osiguranje. Ukoliko
primjerice agencija organizira prijevoz putnika autobusima, ona je obvezna osigurati te
autobuse. S druge strane putnik nije obvezan biti osiguran ukoliko to ne želi, iako mu
agencija mora ponuditi prema zakonu osiguranje i upoznati ga sa prednostima koje
osiguranje donosi.
Što se tiče osiguranja koje se nude poduzetnicima u turizmu, gotovo sve vodeće
hrvatske osiguravateljske tvrtke imaju široki raspon ponude osiguranja koje se temelje
na osiguranju imovine te osiguranju odgovornosti. Isto tako sve se više pojavljuje i
osiguranje stvari samih turista, čime poduzetnik postaje sigurnijim turistima koji ga
posjećuju.
52
U sve većoj konkurenciji poslovnog svijeta, osiguranje predstavlja važan faktor razvoja
turizma i jamstva uspješnosti neovisno o pojavi i ostvarivanju rizika koji prate turističku
djelatnost. Uslijed toga, osiguranje predstavlja temelj sigurnog poslovanja u turizmu.
53
LITERATURA
1. Arbutina, H., 1999. Porezni leksikon s višejezičnim rječnikom: engleski,
hrvatski, francuski, njemački, španjolski. Zagreb: Institut za javne financije.
2. Babić, B., 2013. GRAWE nudi police osiguranja za turističke apartmane.
[Mrežno]
Available at: http://www.poslovni.hr/trzista/grawe-nudi-police-osiguranja-za-
turisticke-apartmane-245738
[Pokušaj pristupa 29 05 2015].
3. Bekavac, A., 2011. Životna i neživotna osiguranja u Republici Hrvatskoj. Split:
Ekonomski fakultet Split.
4. Bijelić, M. & Miletić, V., 2009. Osiguranje i reosiguranje u globalizaciji.
Ekonomija, 16(2), pp. 311-336.
5. Bulat, T., 2007. Poslovni rizik i povezanost s revizijom. Zagreb: RRiF.
6. Cerović, Z., 2010. Hotelski menadžment. Opatija: Sveučilište u Rijeci.
7. Croatia osiguranje, 2015. Osiguranje turističkih apartmana. [Mrežno]
Available at: http://www.crosig.hr/hr/osiguranja/imovina/osiguranje-turistickih-
apartmana/
[Pokušaj pristupa 29 05 2015].
8. Čavlek, N., Kesar, O., Bartoluci, M. & Prebežac, D., 2011. Turizam –
ekonomske osnove i organizacijski sustav. Zagreb: Školska knjiga.
9. Čekada, M., 2010. Osiguranje i zaštita turističkih objekata. [Mrežno]
Available at: http://www.turizaminfo.hr/osiguranje-i-zastita-turistickih-objekata
[Pokušaj pristupa 29 05 2015].
10. Črnjar, M., 2002. Ekonomika i politika zaštite okoliša. Rijeka: Ekonomski
fakultet u Rijeci.
54
11. Ćurak, M., 2004. Osiguravajuća društva u financijskoj strukturi. Split:
Ekonomski fakultet Split.
12. Drljača, M. & Bešker, M., 2009. Održivi uspjeh i upravljanje rizicima
poslovanja. Kvalitet, pp. 33-39.
13. Elita Plus, 2015. Opći uvjeti sklapanja ugovora o osiguranju. [Mrežno]
Available at: http://www.elitaplus.hr/ugovor-o-osiguranju.htm
[Pokušaj pristupa 25 05 2015].
14. Fortius, 2015. Povijesni razvoj osiguranja. [Mrežno]
Available at: http://www.fortius.hr/vise-o-osiguranju/osnovni-podaci-o-
osiguranju/povijesni-razvoj-osiguranja/
[Pokušaj pristupa 11 05 2014].
15. Generali, 2015. Osiguranje malih i obiteljskih hotela. [Mrežno]
Available at: http://www.generali.hr/osiguranja/fizicke-osobe/osiguranje-
imovine/osiguranje-malih-i-obiteljskih-hotela
[Pokušaj pristupa 29 05 2015].
16. Gyr, U., 2010. The History of Tourism: Structures on the Path to Modernity.
[Mrežno]
Available at: http://ieg-ego.eu/en/threads/europe-on-the-road/the-history-of-
tourism
[Pokušaj pristupa 21 04 2015].
17. hrvatskiturizam.blog.hr, 2009. Povijesni razvoj turizma u svijetu. [Mrežno]
Available at: http://hrvatskiturizam.blog.hr/
[Pokušaj pristupa 23 04 2015].
18. Karić, M., 2009. Koncepcija upravljanja rizikom. Osijek: Sveučilište Jospa Jurja
Strossmayera.
19. Kereta, J., 2008. Upravljanje rizicima. RRiF, pp. 48-53.
55
20. Kušen, E., 2002. Turizam i prostor - klasifikacija turističkih atrakcija. Prostor:
znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 9(1), pp. 1-12.
21. Limun.hr, 2015. Osiguranje. [Mrežno]
Available at: http://limun.hr/main.aspx?id=20541
[Pokušaj pristupa 21 05 2015].
22. Luković, T., 2008. Nautički turizam, defi niranje i razvrstavanje. Ekonomski
pregled, 58(11), pp. 689-708.
23. Marin, J., 2012. Osiguranje odgovornosti lučkog nautičkog turizma. Zagreb:
Pravni fakultet Zagreb.
24. Petranović, V., 1984. Osiguranje i reosiguranje. Zagreb: Informator.
25. Pirjevec, B. & Kesar, O., 2002. Počela turizma. Zagreb: Mikrorad.
26. Prskalo, N., 2008. Osiguranje reže rizike na najmanju mjeru. [Mrežno]
Available at: http://liderpress.hr/arhiva/48184/
[Pokušaj pristupa 06 05 2015].
27. Ružić, D., 1997. Upravljanje marketingom u ugostiteljstvu. Osijek: Ekonomski
fakultet.
28. Smoljić, M., 2012. Smisao za rizik kao dio poduzetničke kompetencije. Učenje
za poduzetništvo, pp. 151-156.
29. Stipić, M., 2008. Osiguranje s osnovama reosiguranja. Split: Sveučilište u
Splitu.
30. Svijet Osiguranja, 2012. Zbog nelogičnosti zakona mali privatni iznajmljivači
bez osiguranja. [Mrežno]
Available at: http://www.svijetosiguranja.eu/hr/clanak/2012/11/zbog-
nelogicnosti-zakona-mali-privatni-iznajmljivaci-bez-osiguranja,292,9695.html
[Pokušaj pristupa 29 05 2015].
31. Šerić, N., 2013. Istraživanje tržišta za turističke subjekte. Zagreb: REDAK.
56
32. Šprljan, J. I., 2013. Utjecaj proširenja turističke ponude na povećanje
konkurentnosti turističkih naselja u Republici Hrvatskoj. Split: Ekonomski
fakultet u Splitu.
33. Tokić, M., 2013. Otkrijte rizike kojima ste izloženi u turističkoj djelatnosti i
prebacite ih. s.l.:Kvarner Vienna Insurance Group d.d..
34. Udovičić, A. & Kadlec, Ž., 2013. Analiza rizika upravljanja poduzećem.
Praktični menadžment, stručni časopis za teoriju i praksu menadžmenta, pp. 50-
60.
35. Vaughan, T. M., 2000. Osnove osiguranja, upravljanje rizicima. Zagreb: Mate.
36. Vuković, B. & Keča, K., 2001. Turizam i razvoj: pojam, načela i postupci.
Zagreb: Mikrorad.
37. Zakon o obveznim odnosima, 125/11. Zakon o obveznim odnosima. s.l.:an.
38. Zakon o Osiguranju, 33/15. 33/15 ur. s.l.:Narodne Novine.
39. Zakon o pružanju usluga u turizmu, NN 152/14. Zakon o pružanju usluga u
turizmu. s.l.:an.
57
POPIS ILUSTRACIJA
Slika 1: odnos osiguravatelja i osiguranja (Stipić, 2008, p. 14) ............................................... 6
Slika 2: Klasifikacija putnika prema UNWTO – u (Čavlek, et al., 2011, p. 26) ..................... 19
Slika 3: faze postupka upravljanja rizikom (Udovičić & Kadlec, 2013, p. 53) ...................... 40
Grafikon 1: raspodjela prema vrsti premija osiguranja u Republici Hrvatskoj (HANFA) ...... 11
Tablica 1: Faze razvoja turizma (hrvatskiturizam.blog.hr, 2009) .......................................... 21
58