Osnove poslovne Osnove poslovne ekonomijeekonomije

II dio dio

Literatura: D. Grubišić: Poslovna ekonomija, Ekonomski fakultet Split, Literatura: D. Grubišić: Poslovna ekonomija, Ekonomski fakultet Split,

Split, 2004.Split, 2004.

Što je ekonomija?Što je ekonomija?

Postoji cijeli niz definicija o tome što je ekonomija, odnosno što je predmet ekonomije. Neke od njih jesu:

  ekonomija se pita što, kako, i za koga treba proizvoditi,

 ekonomija proučava kretanja u cijelom gospodarstvu, kao što su trendovi cijena, proizvodnje, nezaposlenosti i vanjske trgovine,

 ekonomija proučava uvoz i izvoz između dviju ili više zemalja,

ekonomija proučava kako ljudi koriste ograničene proizvodne resurse radi proizvodnje različitih roba te njihove raspodjele, itd.

EKONOMIJAEKONOMIJA

je i znanost koja se bavi izučavanjem pridjeljivanja oskudnih, rijetkih resursa između

njihovih neograničenih, međusobno konkurirajućih, mogućih upotreba.

Znanost koja izučava načine na koji ljudi i društvo nastoje zadovoljiti svoje materijalne potrebe i želje budući da sredstva koja im stoje na raspolaganju

ne dozvoljavaju da se ona zadovolje u potpunosti.

Ekonomija, kao znanstvena disciplina može se podijeliti na makroekonomiju i mikroekonomiju.

Makroekonomija je onaj dio ekonomije koji proučava funkcioniranje gospodarstva kao cjeline, i u tom smislu analizira pojedine ekonomske varijable, kao primjerice, razinu nacionalne proizvodnje, ukupnu zaposlenost, ukupne investicije, opću razinu cijena, gospodarski rast i slično. Mikroekonomija proučava ponašanje pojedinih dijelova gospodarstva, odnosno pojedinačnih ekonomskih subjekata, kao primjerice, pojedinaca, kućanstava, poduzeća i sektora.

NACIONALNA EKONOMIJA

je obuhvat svih privrednih kategorija i pojavnosti unutar jedne države, koje se izučavaju područja

znanosti koji se zovu nacionalna ekonomija, odnosno politička ekonomija.

MAKROEKONOMIJA

obuhvaća ekonomske teorije koje se bave ukupnošću ekonomskih procesa jedne države ili

grane privrede na temelju globalnih pokazatelja. U okviru makroekonomije su teorije konjukture,

razvoja, zaposlenosti, novca i društvenog računovodstva kod kojeg se na temelju

knjigovodstvenih konvencija prate: proizvodnja, troškovi i dohodak čitave zemlje.

MIKROEKONOMIJA

obuhvaća ekonomske teorije koje se bave ekonomskim procesima pojedinih privrednih

subjekata i definiraju njihova ekonomska načela i ponašanja. U makroekonomiju spadaju teorije:

proizvodnje, potrošnje, cijena i tržišta.

EKONOMSKA POLITIKA

je politika koja koristeći saznanja ekonomskih teorija omogućava mjere vlade za oblikovanje cjelokupnog privrednog života jedne države. Posebno mjesto u ekonomskoj politici jedne

države zauzima fiskalna (buđetska) politika – politika proračuna, i monetarna odnosno novčana

politika.

EKONOMIKA PODUZEĆA

omogućava razumijevanje poslovanja poduzeća i obuhvaća: tehnike ekonomike poduzeća opću ekonomiku poduzeća i posebnu ekonomiku

poduzeća.

Ekonomika poduzeća je znanstvena disciplina koja se bavi gospodarskim problemima poduzeća. Proučava poduzeće, odnosno čimbenike koji djeluju na njegov poslovni uspjeh (neuspjeh) te utvrđuje zakonitosti pojava u njegovu poslovanju. Ekonomika poduzeća, kao znanstvena i nastavna disciplina, uvijek se bavi problemima poduzeća u nekoj stvarnoj, a ne apstraktnoj situaciji.

INŽENJERSKA EKONOMIJA

je ekonomska disciplina koja izučava principe i tehnike za donošenje dugoročnih investicijskih odluka. Ona je temelj pri ocjeni investicijskih

projekata, odnosno studija podobnosti. Pored ovih principa i tehnika obuhvća i sve ostale aspekte

ekonomike poduzeća jer nastanak i razvoj poduzeća temelji se velikim dijelom na

investicijskim poduhvatima.

PROIZVODNJA

Predstavlja transformacijski proces dobara kod kojeg se kombiniranjem različitih

INPUT-a (faktora proizvodnje) postiže cilj, tj. stvaranje određenog OUTPUT-a (učinka

proizvoda ili usluge).

PROIZVODNJAINPUT

FAKTORI PROIZVODNJE

OUTPUT

PROIZVODI

Faktori proizvodnje na razini nacionalne ekonomije:

• zemlja (resursi prirodna bogatstva),

• rad,

• kapital,

• znanje (nove tehnologije).

Uobičajeni faktori proizvodnje na razini ekonomike poduzeća:

• rad,

• sredstva rada,

• sirovine i energija,

• rukovođenje,

• planiranje,

• organizacija.

PRINCIPI PROIZVODNJE

Nacionalna ekonomija – ukupni proizvod jedne zemlje što veći kako bi društvo čim bolje bilo

opskrbljeno dobrima, stoga su jasna nastojanja da doprinos svakog poduzeća u ukupnom proizvodu

bude što veći.

Ekonomika poduzeća – zbog oskudnosti dobara slijedi se princip dugoročne maksimizacije dobiti,

neovisno o ciljevima nacionalne ekonomije.

Ostvarenje principa proizvodnje u kontekstu ekonomike poduzeća:

• kod zadanog INPUT-a postići najveći OUTPUT,

• kod zadanog OUTPUT-a upotrijebiti najmanji INPUT,

• za zadane kriterije optimizacije odrediti odgovarajući INPUT i OUTPUT.

Princip maksimiranja dobiti služi različitim poduzetničkim ciljevima:

• pokrivanje potreba poduzetnikove potrošnje - podizanje društvenog ugleda

• postizanje ekonomske snage i udjela na tržištu poduzeća, reinvestiranje dobiti

• omogućavanje participacije u dobiti djelatnika poduzeća i dr.

Ekonomika poduzeća u tom smislu definira i proučava:

• sredstva poduzeća:– poslovna, – izvanposlovna

• elemente radnog procesa: – rad – sredstva za rad – predmete rada

• troškove:– vrste – mjesta troškova – nositelje troškova – dinamiku troškova – kalkulacije – odnos troškova i prihoda

• rezultat poslovanja:- rashode - prihode- dobitak- gubitak

• mjerila uspješnosti poslovanja:- proizvodnost- ekonomičnost - rentabilnost

Poslovna ekonomija nastala je kao pokušaj integriranja dviju naizgled suprotstavljenih disciplina: mikroekonomije i ekonomike poduzeća. Da bi se poslovanje poduzeća što bolje sagledalo u njegovom realitetu, poslovna ekonomija najprije analizira okruženje u kojem djeluje neko poduzeće, odnosno definira tržište i moguće tržišne situacije u kojima neko poduzeće obavlja svoju djelatnost.

TržišteTržište

Tradicionalno, pod pojmom tržišta podrazumijevalo se mjesto na kojem su se susretali kupci i prodavatelji kako bi razmijenili svoje proizvode. U osnovi, postoji pet tržišta i njihovi međusobni odnosi i to:

- tržište resursa (sirovina, rada, kapitala, itd)

- tržište proizvođača

- tržište posrednika

- potrošačka tržišta i

- vladina tržišta

Tržište obavlja niz funkcija u razvijenim gospodarstvima:

- Selektivnu funkciju

-  Alokativnu funkciju

- Distributivnu funkciju

Selektivna funkcija – Tržište je najbolji mehanizam provjere potreba i želja sudionika razmjene koje obavlja

selekciju potrebnih proizvoda, odnosno izdvaja najuspješnije proizvode.

Alokativna funkcija – Tržište dovodi do efikasne alokacije (razmještaja) proizvodnih čimbenika i efikasnog izbora

proizvodnih postupaka.

Distributivna funkcija – Tržište obavlja primarnu raspodjelu novostvorene vrijednosti, tj. dohotka između

svih sudionika društvene proizvodnje.

Pod strukturom tržišta podrazumijeva se:

- broj kupaca i prodavatelja na tržištu,

- stupanj diferencijacije proizvoda,

- sloboda pristupa tržištu,

- informiranost proizvođača i potrošača, te

- veličina, odnosno jačina pojedinih proizvođača i potrošača.

PotražnjaPotražnja

Potražnja se može definirati kao ona količina proizvoda (dobara) i usluga koju su kupci spremni kupiti po određenoj cijeni. Potražnja za nekim proizvodom izražava se u naturalnim jedinicama, kao što su kilogrami, komadi i slično te se obično odnosi na određeno vremensko razdoblje, kao što je dan, mjesec, godina. Odnos između tržišne cijene proizvoda i količine koja se pri toj cijeni traži prikazuje tablica potražnje, koja se naziva i raspored potražnje, a na temelju podataka iz tablice potražnje može se izvesti krivulja potražnje. Krivulja potražnje je grafički prikaz odnosa tražene količine i cijena proizvoda.

Individualna potražnja proistječe iz volje i sposobnosti pojedinog potrošača da kupi određeni proizvod. Individualna potražnja je potraživana količina pojedinca, domaćinstva, poduzeća ili nekog drugog tržišnog subjekata na određenom tržištu.

Općenito promatrano, količina proizvoda koja se potražuje određena je cijenom tog proizvoda, dohotkom potrošača, cijenom povezanih proizvoda i vremenom u kojem se proizvod potražuje.

 

Ta ovisnost prikazuje se na slijedeći način: 

Qdx = f (Px, I, Py, T)

Qdx – količina proizvoda X koju pojedini potrošač potražuje

u određenom vremenskom razdoblju (dan, mjesec, godina)

Px – jedinična cijena proizvoda X,

I – dohodak potrošača,

Py – cijena povezanih proizvoda,

T – vrijeme u kojem se proizvod potražuje.

Proizvodi kod kojih potražnja raste (pada) kako raste (pada) dohodak nazivaju se normalni proizvodi.

Međutim, postoje neki proizvodi koji se ne ponašaju na opisani način. Usprkos rastu dohotka, potražnja za

takvim proizvodima pada. To je slučaj kada se, uslijed rasta dohotka, odnosno veće kupovne moći potrošača,

manje kvalitetne namirnice (npr. riža, krumpir, hot-dog) zamjenjuju kvalitetnijima (visoko kvalitetno meso,

organski uzgojena hrana, tzv. bio-hrana). Takvi proizvodi nazivaju se inferiorni proizvodi.

PONUDAPONUDA

Ponuda je ona količina proizvoda koju su proizvođači ili prodavatelji spremni prodati po određenim cijenama u određenom vremenskom razdoblju. Količina ponude, slično kao i količina potražnje, izražava se u naturalnim jedinicama, kao što su kilogrami, komadi, metri i slično.

Individualna ponuda je ponuda pojedinačnog poduzeća ili prodavatelja, dok je tržišna ponuda zbroj svih pojedinačnih ponuda na tržištu.