Osobine ličnosti predstavljaju nešto po čemu se razlikujemo od drugih ljudi, nešto po čemu smo specifični. Osobine ličnosti razvijaju se pod uticajem biološkog naslijeđa, roditelja, vršnjaka, socijalnog statusa i kulturološkog naslijeđa. Postoje brojne teorije o tipovima ličnosti. Kako bismo ti približili različitosti ličnosti, mi ćemo se ovdje fokusirati na teoriju koja ličnost povezuje sa izborom zanimanja. Riječ je o Hollandovoj teoriji ličnosti. Psiholog Holland smatra da se većina ljudi može rasporediti u 6 tipova ličnosti: realistički, socijalni, umjetnički, intelektualni/konzervativni, konvencionalni, poduzetnički. Međutim, prije nego što nastaviš čitati dalje, imaj na umu da rijetko nailazimo na osobu koja je npr. samo socijalni tip, najčešće se radi o kombinaciji dva tipa ličnosti koji povezuje osobine iz jednog i drugog tipa.

Realistični tip ličnosti

Realistični tip ličnosti preferira aktivnosti koje zahtjevaju snagu, vještinu, spretnost, koordinaciju, manipulaciju mašinama, predmetima ili sredstvima. Osobe koje pripadaju ovom tipu ličnosti su sramežljive, stabilne, fleksibilne, adaptabilne i praktične. Imaju slabije razvijene verbalne i interpersonalne sposobnosti i stoga nisu sklone interakciji sa ljudima. Vole rješavati konkretne zadatke.

Istraživački tip ličnosti

Istraživački tip ličnosti voli aktivnosti koje uključuju razmišljanje, razumijevanje, organizovanje. Osobe koje pripadaju analitičkom tipu ličnosti su radoznale, analitične, introspektivne, originalne, samopouzdane i samostalne. Vole nejasne zadatke i brzo i lako shvataju naučne formule i teoreme.

Socijalni tip ličnosti

Socijalni tip ličnosti preferira aktivnosti koje uključuju pomaganje drugima, savjetovanje i podučavanje drugih. Verbalne i interpersonalne sposobnosti su im natprosječno razvijene. Osobe koje pripadaju ovom tipu ličnosti su društvene, kooperativne, prijateljski nastrojene prema drugima, brižne, tolerantne.

Konvencionalni tip ličnosti

Konvencionalni tip voli jasne, strukturirane i nedvosmislene aktivnosti. Osobe koje pripadaju ovom tipu ličnosti su konformističke, praktične, uredne, detaljne, precizne i vrijedne. Preferiraju kancelarijske poslove, jer ih ne odlikuje visok stepen prilagodljivosti. Vole obavljati rutinske poslove.

Preduzimački tip ličnosti

Preduzimački tip ličnosti preferira aktivnosti u kojima verbalnim putem mogu uticati na druge. Privlače ih takmičenja, vole dominirati nad drugima, dobre su vođe i uspješni organizatori.

Umjetnički tip ličnosti

Umjetnički tip ličnosti voli dvosmislene, nejasne aktivnosti, aktivnosti u kojima maštovitost i kreativnost dolaze do izražaja. Osobe koje pripadaju ovom tipu ličnosti su emocionalne,izražajne, samostalne, otvorene prema novim iskustvima, ne vole rutinske aktivnosti.

Kako osobine ličnosti utječu na uspjeh u školi

U prethodnom Velikih pet dimenzija ličnosti - mogli ste se upoznati s Big Five modelom ličnosti: kako je nastao i od kojih pet „velikih“ osobina se sastoji. Razlog popularnosti ovog pristupa je korist u predviđanju ponašanja i ishoda u različitim aspektima života – poput zdravstvenog ponašanja, ishoda na poslu, te uspjeha u školi i na fakultetu. Tema ovog članka odnosi se na obrazovne ishode i njihovu povezanost s velikih pet osobina ličnosti – mogu li one utjecati na ocjene i stupanj obrazovanja, neovisno o drugim čimbenicima, poput inteligencije?

Naime, neki autori odbacivali su važnost ličnosti u predviđanju akademskog uspjeha. Oni su tu povezanost tumačili kao nusprodukt povezanosti inteligencije i pojedinih osobina ličnosti. Novija istraživanja ipak pokazuju da tome nije tako. Poropat (2009) je u svoju metaanalizu – postupak u kojem se statističkim putem kombiniraju i spajaju rezultati više istraživanja – uključio do sada provedene studije koje su se bavile utjecajem Big Five osobina ličnosti na obrazovne ishode. Sveukupni prikupljeni uzorak dosegao je 70,000 ispitanika svih obrazovnih razina, a rezultati su jasno pokazali kako ličnost uistinu igra važnu ulogu u navikama učenika i njihovom uspjehu.

Savjesnost kao nadomjestak inteligencije?

Dimenzija savjesnosti do sada se u istraživanjima dosljedno pokazivala značajnom u predviđanju prosjeka ocjena i akademskog uspjeha, posebice na fakultetskoj razini. Ukoliko razmotrimo osobine obuhvaćene ovom dimenzijom, jasno je kako mogu pridonijeti u školskom angažmanu i posljedično rezultatima učenika – samoefikasnost, urednost, težnja ka postignuću i samodisciplina neka su od ovih pojedinačnih obilježja povezanih sa prisutnošću na nastavi, odvajanju vremena za učenje i izvršavanje zadataka, motiviranost za pripremanje za nastavu te proaktivnost u svladavanju gradiva. Savjesnost je također povezana s kontinuiranim trudom i postavljanjem ciljeva te usredotočenošću na domaće zadatke, kao i regulacijom truda te boljim vještinama organizacije vremena. Upravo su osobine koje se odnose na ustrajnost, samokontrolu i težnju za postignućem one koje su najvažnije za uspjeh u srednjoj školi i fakultetu.

Zanimljivo je napomenuti i da se povezanost dimenzije savjesnosti i akademskog uspjeha povećava s godinama školovanja. Ova veza jača je stoga u srednjoškolskom i posebice fakultetskom obrazovanju, no što je slučaj u osnovnim školama. Jedan od mogućih razloga je i taj što se na višim obrazovnim razinama smanjuje i raspon razlika u inteligenciji, koja ima najveći pojedinački utjecaj na prosjek. Stoga je moguće zaključiti da u toj situaciji drugi faktori, poput savjesnosti, igraju veću ulogu u razlikovanju studenata.Također se može pretpostaviti i da se savjesnost ističe zbog načina rada na fakultetu, gdje se više cijeni samostalnost i proaktivnost u savladavanju sadržaja pri čemu studentima s višim rezultatima na ovoj dimenziji pomažu razvijenija samokontrola i usmjerenost na ciljeve koje si sami postavljaju.

Pitanje koje se može postaviti jest mogućnost praktične primjene ovih nalaza u obrazovnom kontekstu, odnosno – kako pomoći učenicima koji postižu niže rezultate kada je u pitanju savjesnost? Iako se ličnost ne može na jednostavan način promijeniti, korisno bi bilo identificiranje učenika koji bi zbog nesavjesnosti mogli imati loše rezultate. Tada bi ih bilo moguće uključiti u radionice ili programe kako bi se naučili efikasnijoj organizaciji vremena i aktivnosti vezanih uz školu te potaknulo na dosljednije izvršavanje obveza putem postavljanja ciljeva, samonagrađivanja ili sličnih psiholoških intervencija.

Neuroticizam – stres kao poticaj ili smetnja?

Druga važna dimenzija kada se radi o školskom postignuću je emocionalna stabilnost, odnosno njezin drugi pol – neuroticizam. Uvriježeno je mišljenje, dokazano mnogim istraživanjima, kako studenti visokog neuroticizma postižu niže rezultate na ispitima. Razlog tomu najvjerojatnije leži u anksioznosti kojoj su ovi pojedinci skloniji te zbog koje mogu pokazati manji učinak od onih emocionalno stabilnijih. Iako umjerena razina stresa može pozitivno djelovati na motivaciju, pretjerana zabrinutost koju ovi učenici osjećaju u situacijama poput usmenih ispita, ispitnih rokova ili vremenskog pritiska pri predaji eseja, seminara i sličnoga, može se odraziti i na njihova uvjerenja o vlastitim mogućnostima. Ovi pojedinci su također više usmjereni na svoja emocionalna stanja, što im može otežati koncentraciju na akademske zadatke te dovesti do lošijih rezultata.

Kao i u slučaju savjesnosti, povezanost neuroticizma sa školskim prosjekom, također je različita s obzirom na dob i razinu obrazovanja. Pri tome je ponešto kontradiktoran nalaz da je visoka razina neuroticizma u nižim razredima, odnosno osnovnoj školi, pozitivno povezana sa školskim uspjehom, dok se kasnije javlja već spomenuti negativni utjecaj. No, u novijim istraživanjima ovi rezultati nisu se konzistentno ponavljali te se ipak čini kako neovisno o dobi, anksioznost i stres vezan uz školske zadatke imaju negativan utjecaj na kasniji uspjeh učenika.

U ovom pogledu, studentima i učenicima koji imaju visoku razinu neuroticizma može se pomoći individualiziranim pristupom koji bi bio u skladu s njihovom ličnošću. Na primjer, ovakvi učenici bolje reagiraju na više strukturiran obrazovni pristup i tehnike. Također, bilo bi ih poželjno upoznati s nekim tehnikama suočavanja sa stresom i smanjivanja anksioznosti kako bi se ista smanjila, barem u tolikoj mjeri da ne utječe snažno na njihovu akademsku izvedbu.

Ekstraverzija i školski uspjeh

De Raad i Schouwenburg (1996) u svome pregledu argumenata vezanih uz ličnost i školsko postignuće, pretpostavili su da će ekstravertirani pojedinci imati bolji uspjeh zbog razine aktivnosti i energetičnosti, te općenito pozitivnijeg pristupa. Ova pretpostavka u suprotnosti je s onim što je predložio Eysenck (1992) – a to je, da će s obzirom na društvenost i raznovrsnost aktivnosti kojima se ekstraverti bave, manje vremena posvećivati izvršavanju školskih obaveza te stoga imati i slabije postignuće.

Poropat (2009) je pronašao značajnu povezanost ekstraverzije i prosjeka ocjena u osnovnoj školi, no ovaj efekt se nije vidio na višim obrazovnim razinama. Moguće je da na ovu povezanost utječe i vrsta ispita i nastavničkih metoda. Logično bi bilo zaključiti kako će se ekstraverti više isticati u predmetima koji zahtijevaju više rasprave i socijalne interakcije poput grupnih radova te

usmenih ispita, tj. da će u tim situacijama biti u prednosti pred introvertima. S druge strane, introverti će se , lakše usmjeravati na dugoročno samostalno učenje te postizati veći uspjeh u onim segmentima obrazovanja u kojima se takav način rada više vrednuje. Iz ovoga bismo mogli pretpostaviti da bi u idealno osmišljenom pristupu ocjenjivanja bilo dobro uključiti oba navedena segmenta, odnosno pružiti i introvertima i ekstravertima priliku da iskažu svoj puni potencijal na način koji je usklađeniji s njihovom ličnošću.

Otvorenost prema iskustvu

I dimenzija otvorenosti prema iskustvu se pokazala značajno povezanom s obrazovno važnim osobinama, kao što su pristup učenju, motivacija te kritičko mišljenje. De Raad i Schouwenburg (1996) navode kako osobine koje obuhvaća ova dimenzija opisuju svojevrsnog „idealnog učenika“. Ovdje se također dobro osvrnuti i na dilemu oko naziva i značenja ovog faktora, koji se u Goldbergovom modelu naziva „intelekt“, što jasno ukazuje na njegovu potencijalnu važnost u akademskom ponašanju i uspjehu.

U Poropatovoj metaanalizi pokazalo se da je ova dimenzija uistinu imala najvišu povezanost s inteligencijom od svih pet faktora, no ista se nije prenijela i na akademsko postignuće. Postoje neke naznake da je ova dimenzija povezana s višim rezultatima na verbalnim testovima, no konačnog odgovora na pitanje njena utjecaja na školski uspjeh još nema.

Ugodnost – važna u osnovnim školama

Naposlijetku, iako se isprva ne bi očekivalo da dimenzija ugodnosti bude značajno povezana s akademskim postignućem, rezultati su pokazali da postoji umjerena povezanost ove dimenzije s uspjehom u nižim razredima osnovne škole. Ukoliko uzmemo u obzir način rada u nižim razredima, ovakav ishod nije začuđujući. Naime, u ovim razredima su važni i spremnost učenika na suradnju s učiteljima te poslušnost, što su neka od obilježja osoba visoko na dimenziji ugodnosti. Ova povezanost smanjuje se s dobi i napredovanjem prema višim obrazovnim razinama.

Zaključno o ličnosti i obrazovanju

Kao što su mnogi autori već naglasili, ličnost je, uz inteligenciju, također važan faktor u predviđanju i objašnjavanju akademskog postignuća kojeg  ne bi trebalo zanemariti. Iz ovog pregleda jasno je kako bi se boljim upoznavanjem s učenikovom ličnošću moglo pronaći one koji su u opasnosti od neuspjeha te im pomoći da prevladaju neke od poteškoća vezane uz navedene osobine. Uvažavanje pojedinačnih karakteristika učenika te individualizirani pristup,uvelike bi pomogli svim učenicima da dobiju jednaku priliku za uspjeh i ispunjenje potencijala na njima svojstven način.